Koliko čovjekova djela čini djelo Duha Svetoga, a koliko čovjekovo iskustvo? Može se reći da ljudi još uvijek ne razumiju ova pitanja, i to zato što ne razumiju načela djela Duha Svetoga. Kad kažem „čovjekovo djelo”, mislim, naravno, na djelo onih ljudi koji imaju djelo Duha Svetoga ili onih koje Duh Sveti koristi. Ne mislim na djelo koje proizlazi iz čovjekove volje, već na djelo apostola, radnika ili obične braće i sestara, koje spada u djelokrug rada Duha Svetoga. Ovdje se „čovjekovo djelo” ne odnosi na djelo utjelovljenog Boga, već na opseg i načela djela koje Duh Sveti obavlja na ljudima. Iako ta načela jesu načela i djelokrug rada Duha Svetoga, ona nisu jednaka načelima i djelokrugu rada utjelovljenog Boga. Čovjekovo djelo ima bit i načela čovjeka, a djelo Božje ima bit i načela Boga.

Djelo u bujici Duha Svetoga je djelo Duha Svetoga, bilo da predstavlja vlastito Božje djelo ili djelo ljudi koje On koristi. Bit Boga Samoga je Duh, koji se može nazvati Duhom Svetim ili sedmerostruko pojačanim Duhom. Sve u svemu, Oni su Duh Božji, bez obzira na to što je Duh Božji u različitim epohama nazivan različitim imenima. Njihova je bit i dalje jedna. Dakle, djelo Samog Boga je djelo Duha Svetoga, dok je djelo utjelovljenog Boga ništa manje od Duha Svetoga na djelu. Djelo ljudi koje Duh Sveti koristi također je djelo Duha Svetoga. Ipak, Božje djelo je potpuni izraz Duha Svetoga, što je apsolutno točno, dok je djelo ljudi koje Duh Sveti koristi pomiješano s mnogo ljudskih stvari i nije neposredan izraz Duha Svetoga, a kamoli Njegov potpuni izraz. Djelo Duha Svetoga je raznoliko i ničim nije uvjetovano. Djelo Duha Svetoga razlikuje se u različitim ljudima; izražava drugačije biti, a razlikuje se ovisno o epohi, kao i o zemlji. Naravno, iako Duh Sveti djeluje na mnogo različitih načina i prema mnogim načelima, bit tog djela je uvijek drugačija, kako se god obavlja i na kakvim god ljudima; cjelokupno djelo koje se obavlja na različitim ljudima ima svoja načela i u cjelini može predstavljati bit objekata nad kojima se obavlja. To je zato što je djelo Duha Svetoga posve specifično po svojem opsegu i prilično odmjereno. Djelo koje se obavlja u utjelovljenom tijelu nije isto kao djelo koje se provodi na ljudima, a djelo ujedno varira ovisno o tome kakvog je kova osoba na kojoj se obavlja. Djelo koje se obavlja u utjelovljenom tijelu ne obavlja se na ljudima i nije isto kao djelo koje se obavlja na ljudima. Ukratko, bez obzira na način na koji se obavlja, djelo koje se obavlja na različitim objektima nikad nije isto, a načela po kojima On djeluje razlikuju se u skladu sa stanjem i prirodom različitih ljudi na kojima djeluje. Duh Sveti na različite ljude djeluje na temelju njihove urođene biti i ne postavlja im zahtjeve koji bi tu bit nadišli niti na njima obavlja djelo koje bi prekoračilo njihovu urođenu kvalitetu. Stoga, djelovanje Duha Svetoga na čovjeka ljudima omogućuje da vide bit objekta na kojem se to djelo obavlja. Čovjekova se urođena bit ne mijenja; njegova urođena kvaliteta je ograničena. Duh Sveti upotrebljava ljude ili na njima djeluje u skladu s ograničenjima njihove kvalitete kako bi oni od toga imali koristi. Kad Duh Sveti djeluje na ljude koji se koriste, njihovi talenti i urođena kvaliteta nisu sputani, već se oslobađaju. Njihova urođena kvaliteta u službi je tog djela. Može se reći da On koristi čovjekove dijelove koji se mogu upotrijebiti zarad Njegova djela kako bi postigao rezultate u Svojem djelovanju. S druge strane, djelo koje se obavlja u utjelovljenom tijelu izravno izražava djelo Duha i nije razvodnjeno ljudskim umom i mislima; do njega ne mogu doprijeti ni čovjekovi talenti, ni iskustvo, ni urođeno stanje. Sva nebrojena djela Duha Svetoga namijenjena su dobrobiti i izgradnji čovjeka. Međutim, dok je neke ljude moguće usavršiti, drugi ne ispunjavaju uvjete za usavršavanje, što znači da ih je nemoguće usavršiti i jedva da ih je moguće spasiti, stoga će na kraju biti izgnani, iako su možda i imali djelo Duha Svetoga. Drugim riječima, iako djelo Duha Svetoga ima za cilj izgraditi ljude, ne može se reći da će svi oni koji su imali djelo Duha Svetoga biti do kraja usavršeni jer put koji mnogi slijede u svojoj potrazi nije put do savršenstva. Oni imaju samo jednostrano djelo Duha Svetoga, ali ne i subjektivnu ljudsku suradnju ni pravilnu ljudsku težnju. Stoga je djelovanje Duha Svetoga na ovim ljudima u službi onih koji su podvrgnuti usavršavanju. Ljudi ne mogu izravno vidjeti djelo Duha Svetoga niti ga mogu sami izravno dodirnuti. Mogu ga izraziti samo oni koji su obdareni darom djela, što znači da se djelo Duha Svetoga sljedbenicima pruža kroz izraze ljudi.

Djelo Duha Svetoga ostvaruje se i dovršava kroz mnoge tipove ljudi i u mnogim različitim stanjima. Iako djelo utjelovljenog Boga može predstavljati djelo čitave jedne epohe i ulazak ljudi u čitavu epohu, rad na pojedinostima tog ulaska ljudi ipak trebaju obaviti ljudi koje koristi Duh Sveti, a ne utjelovljeni Bog. Dakle, Božje djelo, odnosno vlastita služba Božja, djelo je Božjeg utjelovljenog tijela, koje čovjek ne može obaviti umjesto Njega. Djelo Duha Svetoga dovršava se kroz mnogo različitih tipova ljudi; nijedna osoba to ne može u potpunosti ostvariti sama i nijedna osoba to ne može u potpunosti izraziti. Poglavari crkava također ne mogu u potpunosti predstavljati djelo Duha Svetoga; oni mogu obavljati samo neke poslove usmjeravanja. Stoga se Djelo Duha Svetoga može podijeliti na tri dijela: vlastito Božje djelo, djelo koje čine ljudi koje koristi Duh Sveti i djelo koje se obavlja na svima onima koje nosi bujica Duha Svetoga. Vlastito Božje djelo jest predvoditi čitavu epohu; djelo ljudi koje Duh Sveti koristi jest predvoditi Božje sljedbenike kad budu poslani ili dobiju poziv nakon što Bog obavi Svoje djelo i to su oni koji surađuju s Božjim djelom; djelo koje Duh Sveti obavlja na onima koje nosi bujica jest održavati cjelokupno Njegovo upravljanje i svjedočanstvo, a u isto vrijeme i usavršiti one koje je moguće usavršiti. Sva tri djela zajedno čine cjelokupno djelo Duha Svetoga, ali bez djelovanja Samog Boga djelo upravljanja u cjelini bi stagniralo. Djelo Samoga Boga obuhvaća djelo čitavog čovječanstva, a također predstavlja i djelo čitave epohe, što znači da vlastito djelo Božje predstavlja svu dinamiku i trend djela Duha Svetoga, dok se djelo apostola obavlja poslije Božjeg djela i proizlazi iz njega i ono ne predvodi epohu niti predstavlja trendove djelovanja Duha Svetoga u čitavoj epohi. Oni samo obavljaju djelo koje čovjek treba obaviti i koje nema nikakve veze s djelom upravljanja. Djelo koje obavlja Sâm Bog je projekt u okviru djela upravljanja. Čovjekovo djelo samo je dužnost koju ispunjavaju ljudi koje Duh Sveti koristi i nije povezano s djelom upravljanja. Iako oba predstavljaju djelo Duha Svetoga, uslijed razlika u njihovim identitetima i prikazima postoje jasne i suštinske razlike između Božjeg djela i čovjekova djela. Osim toga, opseg djela koje obavlja Duh Sveti varira na objektima s različitim identitetima. To su načela i djelokrug rada Duha Svetoga.

Čovjekovo djelo ukazuje na njegovo iskustvo i njegovu ljudskost. Ono što čovjek pruža i djelo koje obavlja predstavljaju njega samoga. Čovjekovi uvidi i rezoniranje, njegova logika i bogata mašta – sve je to obuhvaćeno njegovim djelom. Čovjekovo iskustvo pogotovo može ukazati na njegovo djelo, a iskustva osobe postaju dio njezinog djela. Čovjekovo djelo može izražavati njegovo iskustvo. Ako ljudi imaju negativna iskustva, jezik njihova zajedništva uglavnom će se sastojati od negativnih elemenata. Ako je njihovo iskustvo u određenom razdoblju pozitivno i ako naročito imaju put u pozitivnom aspektu, onda je njihovo zajedništvo veoma ohrabrujuće i ljudi iz njega mogu izvući pozitivne stvari. Ako djelatnik na određeno vrijeme postane negativan, njegovo će zajedništvo uvijek nositi negativne elemente. Takva vrsta zajedništva je obeshrabrujuća i drugi će ljudi nesvjesno postati depresivni nakon njegovog zajedništva. Stanje sljedbenika mijenja se ovisno o stanju vođe. Kakav god da je djelatnik iznutra, on to izražava, a djelo Duha Svetoga često se mijenja s čovjekovim stanjem. On djeluje u skladu s iskustvom ljudi i ne primorava ih, već im postavlja zahtjeve u skladu s normalnim tijekom njihova iskustva. To znači da se čovjekovo zajedništvo razlikuje od Božje riječi. Ljudsko zajedništvo prenosi osobne uvide i iskustvo ljudi, a njihovi uvidi i iskustvo izražavaju se na temelju Božjeg djela. Njihova je obaveza, nakon što Bog obavi djelo ili progovori, otkriti što od toga trebaju primijeniti u praksi, odnosno u što trebaju zakoračiti, a zatim to prenijeti sljedbenicima. Dakle, čovjekovo djelo predstavlja njegov ulazak i njegovu praksu. Naravno, takav rad je pomiješan s ljudskim poukama i iskustvom ili s nekim ljudskim razmišljanjima. Kako god Duh Sveti djeluje, bilo na čovjeku ili u utjelovljenom Bogu, radnici uvijek izražavaju ono što jesu. Iako je Duh Sveti taj koji djeluje, to je djelo zasnovano na onome što čovjek suštinski jest jer Duh Sveti ne djeluje bez osnova. Drugim riječima, to djelo ne nastaje ni iz čega, već se uvijek obavlja u skladu sa stvarnim okolnostima i realnim uvjetima. Jedino je tako moguće preobraziti čovjekovu narav i promijeniti njegove stare predodžbe i misli. Čovjek, pak, izražava ono što vidi, doživljava i može zamisliti, a to se može postići čovjekovim razmišljanjem, čak i ako se radi o doktrinama ili predodžbama. Čovjekovo djelo, koliko god veliko bilo, ne može prekoračiti opseg njegova iskustva ni ono što čovjek vidi ili može smisliti ili zamisliti. Sve što Bog izražava je ono što On Sâm jest, a to je čovjeku nedostižno – to jest, to je izvan dosega čovjekovog razmišljanja. On izražava Svoje djelo vođenja čitavog čovječanstva, a to nema veze s pojedinostima ljudskog iskustva, već se tiče Njegova vlastitog upravljanja. Čovjek izražava svoje iskustvo, dok Bog izražava Svoje biće, koje je Njegova suštinska narav, izvan čovjekova dosega. Čovjekovo iskustvo su njegov uvid i znanje stečeno na temelju Božjeg izraza Njegova bića. Takav uvid i znanje nazivaju se čovjekovim bićem, a osnova njihova izražavanja jesu čovjekova suštinska narav i kvaliteta – stoga se nazivaju i čovjekovim bićem. Čovjek u zajedništvu može podijeliti ono što doživljava i vidi. Nitko u zajedništvu ne može podijeliti ono što nije iskusio, ono što nije vidio ili ono što njegovo mišljenje ne može doseći jer su to stvari koje on nema u sebi. Ako ono što čovjek izražava ne potječe iz njegova iskustva, onda je to njegova mašta ili doktrina. Jednostavno rečeno, u njegovim riječima nema realnosti. Da nikad nisi iskusio kakvo je društvo, ne bi mogao u zajedništvu jasno komunicirati o složenim društvenim odnosima. Kad ne bi imao obitelj, ne bi razumio o čemu drugi ljudi pričaju kad govore o obiteljskim problemima. Dakle, ono što čovjek s drugima razmjenjuje u zajedništvu i djelo koje obavlja predstavljaju njegovo unutarnje biće. Kad bi netko u zajedništvu objašnjavao kako shvaća grdnju i sud, a da ih ti nikad nisi iskusio, ti se ne bi usudio osporiti njegovo znanje, a kamoli biti potpuno uvjeren u njega. To je zato što je njegovo zajedništvo nešto što ti nikad nisi iskusio, nešto što nikad nisi spoznao, i tvoj um to ne može zamisliti. Na temelju njegova znanja, možeš naučiti samo kojim putem krenuti kako bi u budućnosti bio podvrgnut grdnji i sudu. Ali taj put može biti samo put doktrinarnog znanja; ne može zamijeniti tvoje razumijevanje, a kamoli tvoje iskustvo. Možda misliš da je to što on kaže prilično točno, ali na temelju vlastitog iskustva smatraš to na mnogo načina neizvedivim. Možda misliš da je nešto od onoga što čuješ krajnje neizvedivo; u tom trenutku o tome gajiš predodžbe i, čak i ako to prihvaćaš, činiš to nevoljko. Ali prema vlastitom iskustvu znanje iz kojeg si stvorio predodžbe postaje tvoj način primjene i, što ih više primjenjuješ, sve više shvaćaš pravu vrijednost i značenje riječi koje si čuo. Nakon što stekneš vlastita iskustva, možeš pričati o znanju koje bi trebalo imati o onome što si iskusio. Pored toga, također možeš razlikovati one čije je znanje stvarno i praktično od onih čije je znanje utemeljeno na doktrini i bezvrijedno. Dakle, to slaže li se znanje koje propovijedaš s istinom, uvelike ovisi o tome imaš li praktično iskustvo u vezi s tim. Tamo gdje u tvojem iskustvu ima istine tvoje će znanje biti praktično i dragocjeno. Kroz vlastito iskustvo također možeš steći razboritost i uvid, produbiti svoje znanje te uvećati svoju mudrost i zdrav razum o tome kako bi se trebao ponašati. Koliko god bilo uzvišeno, znanje koje izražavaju ljudi koji ne posjeduju istinu je doktrina. Takvi ljudi mogu biti veoma inteligentni u pogledu tjelesnih stvari, ali ne mogu rasuđivati o duhovnim stvarima. To je zato što takvi ljudi nemaju iskustva u stvarima koje se tiču duha. To su ljudi koji nisu prosvijetljeni u duhovnim stvarima i koji te stvari ne razumiju. Koju god vrstu znanja izražavaš, sve dok je ono tvoje biće, ono je i tvoje osobno iskustvo, tvoje istinsko znanje. Ono o čemu razgovaraju ljudi koji govore samo o doktrini – a to su oni koji ne posjeduju ni istinu ni stvarnost – također se može nazvati njihovim bićem jer su do svoje doktrine došli samo dubokom kontemplacijom i ona je rezultat njihova temeljitog promišljanja. Pa ipak, to je samo doktrina, ništa više od mašte! Iskustva svih tipova ljudi predstavljaju stvari unutar njih. Nitko tko ne posjeduje duhovno iskustvo ne može govoriti o poznavanju istine ni ispravnom poznavanju raznih duhovnih stvari. Ono što čovjek izražava jest ono što je on iznutra – to je izvjesno. Ako netko želi spoznati duhovne stvari i spoznati istinu, najprije mora steći stvarno iskustvo. Ako ne možeš jasno govoriti o zdravom razumu u životu čovjeka, koliko ćeš tek malo moći reći o duhovnim stvarima? Oni koji mogu biti na čelu crkava, opskrbljivati ljude životom i biti narodni apostoli moraju posjedovati stvarno iskustvo; moraju ispravno shvaćati duhovne stvari te ispravno uvažavati i doživljavati istinu. Samo su takvi ljudi kvalificirani da budu djelatnici ili apostoli koji predvode crkve. Svi drugi mogu biti samo najmanji među sljedbenicima i ne mogu predvoditi, a kamoli biti apostoli koji su u stanju opskrbljivati ljude životom. To je zato što uloga apostola nije juriti unaokolo niti se tući, već obavljati djelo služenja životu i vođenja drugih ljudi u preobrazbe njihove naravi. Oni koji obavljaju tu ulogu dobili su zadatak da na svojim plećima ponesu tešku odgovornost, koju ne može svatko nositi. Takvo djelo mogu obavljati samo oni sa životnim bićem, odnosno oni koji su iskusili istinu. Ne može ga obavljati bilo tko tko je u stanju odreći se, tko može juriti unaokolo ili je voljan istrošiti se; ljudi koji nemaju iskustva s istinom, koji nisu bili podvrgnuti podrezivanju ili sudu, ne mogu obavljati ovu vrstu posla. Ljudi bez iskustva, koji su ljudi bez stvarnosti, ne mogu jasno vidjeti stvarnost jer su i sami bez takve vrste bića. Dakle, takva osoba ne samo da se ne može baviti liderskim djelom, već će biti izgnana ako duže vrijeme ostane bez istine. Uvid koji izražavaš može biti dokaz teškoća koje si u životu iskusio, stvari zbog kojih si pretrpio grdnju i problema zbog kojih si bio izložen sudu. To vrijedi i za kušnje: tamo gdje je čovjek pročišćen i gdje je slab – to su područja u kojima ima iskustvo, u kojima ima put. Na primjer, ako netko trpi frustracije u braku, često će ovako pričati u zajedništvu: „Slava neka je i hvala Bogu, moram udovoljiti želji Božjeg srca i ponuditi sav svoj život i moram svoj brak predati sasvim u Božje ruke. Spreman sam sav svoj život posvetiti Bogu.” Sve stvari koje čovjek nosi u sebi kroz komunikaciju u zajedništvu mogu pokazati što je on. Stvari poput brzine kojom osoba govori, govori li glasno ili tiho – nisu povezane s iskustvom i ne mogu predstavljati ono što ta osoba ima i jest. Te stvari mogu samo pokazati je li karakter te osobe dobar ili loš te je li njezina priroda dobra ili loša, ali se ne mogu poistovjetiti s tim ima li netko iskustva. Sposobnost izražavanja u govoru, vještina ili brzina govora, samo je stvar vježbe i ne može zamijeniti iskustvo. Kad govoriš o osobnim iskustvima, s drugima u zajedništvu razmjenjuješ ono što smatraš važnim i sve stvari koje nosiš u sebi. Moj govor predstavlja Moje biće, ali ono što govorim je izvan čovjekova dosega. To što kažem nije nešto što čovjek doživljava niti je nešto što čovjek može vidjeti; to također nije nešto što čovjek može dodirnuti, ali to je ono što Ja jesam. Neki ljudi prepoznaju samo to da Ja u zajedništvu dijelim ono što sam osobno iskusio, ali ne prepoznaju da je to neposredan izraz Duha. Naravno da sam iskusio ono o čemu govorim. Ja sam taj koji šest tisuća godina obavlja djelo upravljanja. Od početka stvaranja ljudskog roda pa do sada, sve sam iskusio; kako onda ne bih mogao razgovarati o tome? Kad je riječ o čovjekovoj prirodi, jasno sam je vidio; odavno sam je promotrio. Kako onda ne bih bio u stanju jasno govoriti o njoj? Budući da sam jasno vidio suštinu čovjeka, imam pravo grditi čovjeka i suditi mu jer sve čovjekovo potječe od Mene, ali ga je Sotona iskvario. Naravno, imam pravo i analizirati djelo koje sam obavio. Iako to djelo ne obavlja Moje tijelo, ono je neposredan izraz Duha i to je ono što Ja imam i što jesam. Stoga imam pravo to izraziti i obaviti djelo koje trebam obaviti. Ljudi govore ono što su iskusili. To je ono što su vidjeli, ono što njihovi umovi mogu shvatiti, a njihova čula osjetiti. O tome mogu razgovarati u zajedništvu. Riječi koje izgovara utjelovljeno tijelo Božje neposredan su izraz Duha i izražavaju djelo koje je obavio Duh, a tijelo ga nije ni vidjelo ni iskusilo; ali On ipak i dalje izražava Svoje biće jer bit tijela je Duh i On izražava djelo Duha. To je djelo koje je Duh već obavio, iako je to tijelu neshvatljivo. Nakon utjelovljenja On kroz izraz tijela ljudima omogućava spoznati Božje biće i vidjeti Božju narav i djelo koje je obavio. Čovjekovo djelo ljudima razjašnjava u što trebaju zakoračiti i što trebaju shvatiti; ono podrazumijeva vođenje ljudi prema razumijevanju i doživljavanju istine. Cilj čovjekova djela jest održavati ljude, dok Božje djelo čovječanstvu treba otvoriti nove puteve i nove epohe te ljudima otkriti ono što smrtnicima nije poznato i omogućiti im da spoznaju Njegovu narav. Božje djelo je predvoditi čitavo čovječanstvo.

Cjelokupno djelo Duha Svetoga obavlja se za dobrobit ljudi. U cijelosti je namijenjeno unapređivanju ljudi; u njemu nema ničeg što ljudima nije od koristi. Bez obzira je li istina duboka ili plitka i bez obzira na to kakvog su kova oni koji tu istinu prihvaćaju, sve što Duh Sveti čini, ljudima je od koristi. Međutim, djelo Duha Svetoga ne može se obaviti neposredno, već se mora izražavati kroz ljude koji s Njim surađuju. Jedino tako mogu se ostvariti rezultati djelovanja Duha Svetoga. Naravno, kad Duh Sveti djeluje neposredno, Njegovo se djelo nimalo ne razvodnjava; ali kad Duh Sveti djeluje kroz čovjeka, to djelo postaje veoma ukaljano i više nije prvobitno djelo Duha Svetoga. Budući da je tako, istina se mijenja u različitim stupnjevima. Sljedbenici ne primaju prvobitnu namjeru Duha Svetoga, već kombinaciju djela Duha Svetoga i čovjekova iskustva i znanja. Dio onoga što sljedbenici dobivaju, a što predstavlja djelo Duha Svetoga, jest ispravno, dok se čovjekovo iskustvo i znanje koje dobivaju razlikuju jer su i djelatnici različiti. Djelatnici koje Duh Sveti prosvjetljuje i usmjerava stjecat će iskustva na temelju tog prosvjetljenja i usmjeravanja. Ta iskustva u sebi sadrže kombinaciju čovjekova uma i iskustva, kao i biće ljudskog roda, nakon čega ljudi stječu znanja ili uvide koje bi trebali imati. To je način čovjekova praktičnog djelovanja nakon što iskusi istinu. Taj način praktičnog djelovanja nije uvijek isti jer ljudi različito doživljavaju stvari, a i same stvari koje doživljavaju međusobno su različite. Tako će jedno te isto prosvjetljenje Duha Svetoga rezultirati različitim znanjem i praksom jer su i oni koji to prosvjetljenje primaju međusobno različiti. Neki ljudi u svojem praktičnom djelovanju prave sitnije greške, neki krupnije, dok neki ne rade ništa drugo osim što griješe. To je zato što ljudi imaju različite sposobnosti razumijevanja, kao i različitu suštinsku kvalitetu. Neki ljudi poruku koju čuju shvate na jedan način, dok je drugi, kad čuju istinu, shvate na potpuno drugačiji način. Neki ljudi blago odstupaju, dok drugi uopće ne razumiju pravo značenje istine. Stoga će o čovjekovu razumijevanju ovisiti kako će on voditi druge; to je doista tako jer je čovjekovo djelo naprosto izraz njegovog bića. Ljudi koje predvode oni koji pravilno shvaćaju istinu i sami će ispravno razumjeti istinu. Čak i ako ima ljudi s greškama u razumijevanju, njih je vrlo malo i neće svi griješiti. Ako netko griješi u svojem shvaćanju istine, bez sumnje će i oni koji ga slijede griješiti, s tim što će oni griješiti u svakom smislu te riječi. Stupanj razumijevanja istine kod sljedbenika uvelike ovisi o djelatnicima. Naravno, istina koja dolazi od Boga je točna, nepogrešiva i apsolutno sigurna. Međutim, djelatnici nisu sasvim u pravu i ne može se reći da su potpuno pouzdani. Ako djelatnici imaju veoma praktičan način provedbe istine u djelo, onda će i sljedbenici imati način praktičnog djelovanja. Ako djelatnici nemaju načina primjenjivati istinu, već samo doktrinu, onda sljedbenici neće posjedovati stvarnost. Kvaliteta i priroda sljedbenika određeni su rođenjem i nemaju veze s djelatnicima, ali o djelatnicima ovisi u kojoj će mjeri sljedbenici razumjeti istinu i spoznati Boga (to vrijedi samo za neke ljude). Kakav god bio djelatnik, takvi će biti i sljedbenici koje on predvodi. Ono što djelatnik izražava jest, bez rezerve, njegovo vlastito biće. Zahtjevi koje postavlja onima koji ga slijede jesu ono što on sam želi ili može postići. Većina djelatnika zahtjeve svojim sljedbenicima temelji na onom što sami rade, iako postoji mnogo toga što njihovi sljedbenici uopće ne mogu postići – a ono što osoba ne može postići postaje prepreka njezinu ulasku.

Mnogo je manje odstupanja u radu onih koji su prošli kroz podrezivanje, obračun, sud i grdnju, a izraz njihova djela mnogo je precizniji. Oni koji se oslanjaju na svoju prirodnost u radu čine prilično velike greške. Djelo neusavršenih ljudi izražava previše njihove prirodnosti, što predstavlja veliku prepreku djelovanju Duha Svetoga. Koliko god čovjek bio dobrog kova, svejedno mora biti podvrgnut podrezivanju, obračunu i sudu prije nego što bude mogao obaviti djelo Božjeg poziva. Ako čovjek nije bio podvrgnut takvom sudu, njegovo djelo, koliko god dobro obavljeno, ne može biti u skladu s načelima istine i uvijek je proizvod njegove prirodnosti i ljudske dobrote. Djelo onih koji su prošli kroz podrezivanje, obračun i sud mnogo je preciznije od djela onih koji nisu prošli kroz podrezivanje, obračun i sud. Oni koji nisu bili podvrgnuti sudu ne izražavaju ništa osim ljudskog tijela i misli, izmiješano s mnogo ljudske pameti i urođenog talenta. To nije precizan čovjekov izraz Božjeg djela. Sljedbenici takvih ljudi dovedeni su pred njih svojim urođenim kvalitetama. Budući da takve osobe izražavaju previše ljudskih uvida i iskustava koji su gotovo odvojeni od prvobitne Božje namjere i previše odstupaju od nje, njihovo djelo ljude ne može dovesti pred Boga, već ih, naprotiv, dovodi pred čovjeka. Stoga oni koji nisu bili podvrgnuti sudu i grdnji nisu ni kvalificirani obavljati djelo Božjeg poziva. Djelo kvalificiranog djelatnika ljude može izvesti na pravi put i omogućiti im da snažnije zakorače u istinu. Njegovo djelo ljude može dovesti pred Boga. Osim toga, djelo jednog takvog djelatnika može varirati od pojedinca do pojedinca i nije sputano pravilima te ljudima omogućava oslobađanje i slobodu, kao i sposobnost postupnog sazrijevanja u životu i dubljeg ulaska u istinu. Djelo nekvalificiranog djelatnika daleko je manje uspješno. Njegovo djelo je glupavo. On jedino može ljude uvesti u pravila, a ono što zahtijeva od ljudi ne varira od pojedinca do pojedinca; on ne djeluje u skladu sa stvarnim potrebama ljudi. U takvom tipu djela ima previše pravila i previše doktrina, stoga ono ljude ne može uvesti u stvarnost ni u normalnu praksu životnog rasta. Ono samo može naučiti ljude da se pridržavaju nekoliko bezvrijednih pravila. Takvo usmjeravanje ljude može samo odvesti na stranputicu. On te vodi tako da postaneš sličan njemu i može te dovesti u ono što on ima i jest. Da bi sljedbenici mogli razlučiti jesu li njihovi vođe kvalificirani, ključno je sagledati put kojim ih vode i rezultate njihova rada te vidjeti primaju li sljedbenici načela u skladu s istinom i dobivaju li načine praktičnog djelovanja koji su pogodni za njihovu preobrazbu. Trebao bi razlikovati različita djelovanja različitih tipova ljudi; ne bi trebao biti glupi sljedbenik. To je vrlo važno za pitanje čovjekova ulaska. Ako ne možeš razlikovati koja osoba u svojem vodstvu posjeduje put, a koja ne, lako ćeš biti prevaren. Sve to neposredno utječe na tvoj život. U djelu neusavršenih ljudi ima mnogo prirodnosti; ono je pomiješano s previše ljudske volje. Prirodnost je njihovo biće – ono s čim su oni rođeni. To nije život nakon obračuna ni stvarnost nakon preobrazbe. Kako takva osoba može podržati one koji tragaju za životom? Život koji čovjek izvorno ima jest njegova urođena inteligencija ili talent. Ta vrsta inteligencije ili talenta prilično je daleko od točnih Božjih zahtjeva prema čovjeku. Ako čovjek nije usavršen i ako njegova iskvarena narav nije podrezana niti se Bog s njom obračunao, postojat će širok jaz između onoga što čovjek izražava i istine; ono što on izražava bit će pomiješano s nejasnim stvarima, poput njegove mašte i jednostranog iskustva. Štoviše, kako god čovjek djelovao, ljudi će osjećati da u tome nema općeg cilja ni istine pogodne za ulazak svih ljudi. Većina onoga što se od ljudi traži izvan je njihovih mogućnosti, kao kad biste devu pokušali provući kroz ušicu igle. To je djelo ljudske volje. Čovjekova iskvarena narav, njegove misli i predodžbe prožimaju sve dijelove njegova tijela. Čovjek nema urođeni nagon da provodi istinu u djelo ni nagon izravnog razumijevanja istine. Ako se tomu doda čovjekova iskvarena narav – zar djelo ovako prirodne osobe neće praviti smetnje? Ali čovjek koji je usavršen ima iskustvo istine koju bi ljudi trebali razumjeti i poznaje njihove iskvarene naravi, stoga se nejasne i nestvarne stvari u njegovu djelu postepeno smanjuju, sve je manje ljudskih nečistoća, a njegovo djelo i služba sve se više približavaju standardima koje Bog zahtijeva. Na taj je način njegovo djelo zakoračilo u stvarnost istine i postalo realistično. Misli u čovjekovu umu naročito blokiraju djelo Duha Svetoga. Čovjek ima bogatu maštu i zdravu logiku, kao i dugogodišnje iskustvo u vođenju poslova. Ako se ti njegovi aspekti ne podvrgnu podrezivanju i korekciji, svi će predstavljati prepreke u radu. Stoga čovjekovo djelo, a posebno djelo nesavršenih ljudi, ne može dostići najveći stupanj točnosti.

Čovjekovo djelo ostaje unutar određenog opsega i ograničeno je. Jedna osoba može obaviti samo djelo određene faze, ali ne i djelo čitave epohe – inače bi ljude odvela u središte pravila. Čovjekovo djelo može se primijeniti samo na konkretno vrijeme ili fazu. To je zato što ljudsko iskustvo ima svoj opseg. Čovjekovo djelo ne može se usporediti s Božjim. Čovjekovi načini praktičnog djelovanja i njegovo poznavanje istine primjenjivi su unutar konkretnog opsega. Ne može se reći da put kojim čovjek korača u cijelosti predstavlja volju Duha Svetoga jer čovjek može samo biti prosvijetljen Duhom Svetim, ali ne i potpuno ispunjen Njime. Sve ono što čovjek može iskusiti pripada opsegu normalne ljudskosti i ne može izaći izvan granica misli u normalnom ljudskom umu. Iskustva svih onih koji mogu proživjeti stvarnost istine nalaze se unutar tih granica. Kad ti ljudi doživljavaju istinu, to je uvijek iskustvo normalnog ljudskog života prosvijetljenog Duhom Svetim; to nije način doživljavanja koji bi odudarao od normalnog ljudskog života. Oni istinu doživljavaju prosvijetljeni Duhom Svetim na temelju proživljavanja svojeg ljudskog života. Štoviše, ta istina varira od osobe do osobe, a njezina je dubina povezana sa stanjem konkretne osobe. Može se samo reći da je put kojim oni koračaju normalan ljudski život nekoga tko traga za istinom, a taj se put može nazvati putem kojim korača normalan čovjek prosvijetljen Duhom Svetim. Ne može se reći da je put kojim oni koračaju isti put kojim ide Duh Sveti. Djelo Duha Svetoga u normalnom ljudskom iskustvu također nije isto jer nisu isti ni ljudi koji tragaju. Osim toga, njihovo je iskustvo u različitim stupnjevima pomiješano zato što okruženja koja ljudi doživljavaju i rasponi njihova iskustva nisu isti. Svaka osoba istinu razumije u skladu sa svojim različitim, osobnim stanjem. Njihovo razumijevanje pravog značenja istine nije potpuno i predstavlja samo jedan ili više njenih aspekata. Opseg istine koju čovjek doživljava razlikuje se od osobe do osobe, u skladu s njezinim stanjem. Stoga različiti ljudi drugačije izražavaju poznavanje iste istine. To znači da je čovjekovo iskustvo uvijek ograničeno i ne može u potpunosti predstavljati volju Duha Svetoga niti se djelo čovjeka može promatrati kao djelo Božje, čak i ako je ono što čovjek izražava veoma blisko povezano s Božjom voljom i čak i ako je čovjekovo iskustvo veoma blisko djelu usavršavanja koje obavlja Duh Sveti. Čovjek može biti samo sluga Božji i obavljati posao koji mu Bog povjeri. Čovjek može izražavati samo znanje prosvijetljeno Duhom Svetim i istine stečene iz osobnog iskustva. Čovjek nije kvalificiran niti ispunjava uvjete da bude odušak Duha Svetoga. Nema pravo reći da njegovo djelo predstavlja djelo Božje. Čovjek ima ljudska načela djelovanja, a svi ljudi imaju različita iskustva i promjenljiva stanja. Čovjekovo djelo obuhvaća sva njegova iskustva pod prosvjetljenjem Duha Svetoga. Ta iskustva mogu predstavljati samo čovjekovo biće, ali ne predstavljaju Božje biće ni volju Duha Svetoga. Stoga se za put kojim čovjek korača ne može reći da je put kojim korača Duh Sveti jer čovjekovo djelo ne može predstavljati djelo Božje, a čovjekovo djelo i čovjekovo iskustvo nisu cjelokupna volja Duha Svetoga. Čovjekovo djelo često se pretvara u pravila, a metoda njegova rada lako se svodi na ograničeni opseg i ne može izvesti ljude na slobodan put. Većina sljedbenika živi unutar ograničenog opsega, a njihov je način doživljavanja također ograničen po svojem opsegu. Čovjekovo iskustvo uvijek je ograničeno; metoda njegova rada također je ograničena na svega nekoliko vrsta i ne može se usporediti s djelom Duha Svetoga ili djelom Samog Boga. To je zato što je ljudsko iskustvo na kraju krajeva ograničeno. Kako god Bog obavlja Svoje djelo, ono nije sputano pravilima; kako god se obavlja, nije ograničeno na samo jednu metodu. Ne postoje nikakva pravila Božjeg djelovanja – cjelokupno Njegovo djelo je nesputano i slobodno. Koliko god vremena provodio slijedeći Ga, čovjek iz toga ne može izvući zakone koji bi upravljali Božjim načinima djelovanja. Iako je Njegovo djelo utemeljeno na načelima, uvijek se obavlja na nove načine, uvijek se razvija na nov način i čovjeku je nedostižno. Bog u jednom razdoblju može imati nekoliko različitih vrsta djela i različite načine vođenja ljudi, tako da ljudi uvijek imaju nove ulaske i promjene. Ti ne možeš razabrati zakone Njegova djela jer On uvijek djeluje na nove načine i samo zato Božji sljedbenici ne postaju sputani pravilima. Djelo Samog Boga uvijek izbjegava ljudske predodžbe i suprotstavlja im se. Samo oni koji Ga slijede i svim srcem tragaju za Njim mogu preobraziti svoju narav i živjeti slobodno, bez poštovanja ikakvih pravila i nesputani bilo kakvim vjerskim predodžbama. Čovjekovo djelo ljudima postavlja zahtjeve na temelju vlastitog iskustva tog konkretnog čovjeka i onoga što on sâm može postići. Standard tih zahtjeva ograničen je određenim opsegom, a metode praktičnog djelovanja također su veoma ograničene. Stoga sljedbenici nesvjesno žive unutar tog ograničenog opsega, a kako vrijeme prolazi, te stvari postaju pravila i rituali. Ako djelo jednog razdoblja predvodi netko koga Bog nije osobno usavršio i komu Bog nije sudio, svi će njegovi sljedbenici postati vjerski zanesenjaci i stručnjaci za opiranje Bogu. Prema tome, ako je osoba kvalificirani vođa, morala je biti podvrgnuta sudu i prihvatiti usavršavanje. Oni koji nisu bili podvrgnuti sudu izražavaju samo nejasne i nestvarne stvari, čak i ako možda posjeduju djelo Duha Svetoga. Oni će s vremenom ljude navoditi na nejasna i natprirodna pravila. Djelo koje Bog obavlja nije u skladu s čovjekovim tijelom. Ne slaže se s čovjekovim mislima, već se suprotstavlja njegovim predodžbama; nije ukaljano nejasnim vjerskim bojama. Rezultate Božjeg djela ne može ostvariti netko tko nije usavršen od Njega; ti su rezultati izvan dosega čovjekova razmišljanja.

Djelo u čovjekovu umu čovjeku je suviše lako ostvarljivo. Primjera radi, pastori i vođe u svijetu religije u obavljanju svojeg posla oslanjaju se na svoj talent i položaj. Ljudi koji ih duže vrijeme slijede bit će zaraženi njihovim talentima i na njih će utjecati nešto od njihova bića. Oni se usredotočuju na ljudske talente, sposobnosti i znanja te obraćaju pažnju na natprirodne stvari i mnogobrojne duboke, nerealne doktrine (naravno, te duboke doktrine su nedostižne). Ne usredotočuju se na promjene u ljudskoj naravi, već na obučavanje ljudi kako propovijedati i djelovati, čime unapređuju znanje ljudi i njihove bogate vjerske doktrine. Ne usredotočuju se na to koliko je narav ljudi promijenjena ili u kojoj mjeri ljudi razumiju istinu. Ne zanima ih ljudska bit, a još manje pokušavaju spoznati normalna i abnormalna ljudska stanja. Ne suprotstavljaju se ljudskim predodžbama niti ih otkrivaju, a još se manje bave podrezivanjem ljudskih nedostataka i iskvarenosti. Većina onih koji ih slijede služe putem svojih talenata, a sve što oslobađaju jesu vjerske predodžbe i teološke teorije, koje nemaju dodira sa stvarnošću i potpuno su nesposobne ljudima darovati život. Bit njihova djela zapravo je njegovanje talenta, odgoj osobe od nule do nadarenog diplomiranog sjemeništarca, koji će kasnije nastaviti djelovati i predvoditi. Možeš li uočiti ijedan zakon u svih šest tisuća godina Božjeg djela? U djelu koje čovjek obavlja ima mnogo pravila i ograničenja, a ljudski je mozak previše dogmatičan. Dakle, ono što čovjek izražava jesu znanja i spoznaje unutar granica njegova iskustva. Čovjek ne može izraziti ništa drugo osim toga. Čovjekova iskustva i znanja ne rađaju se iz njegovih urođenih talenata ili nagona, već nastaju zbog Božjeg vodstva i neposrednog pastirskog rada. Čovjek ima samo sposobnost prihvatiti taj pastirski rad, ali ne i sposobnost koja bi mogla neposredno izraziti što je božansko. Čovjek ne može biti izvor; on može biti samo posuda koja u sebe prima vodu s izvora. To je ljudski nagon, sposobnost koju bi čovjek kao ljudsko biće trebao posjedovati. Ako izgubi sposobnost prihvaćanja Božje riječi i izgubi ljudski instinkt, osoba ujedno gubi ono najdragocjenije i gubi dužnost stvorenog čovjeka. Ako osoba nema spoznaju ni iskustvo Božje riječi ili Njegova djela, onda gubi svoju dužnost, dužnost koju treba izvršavati kao stvoreno biće i gubi dostojanstvo stvorenog bića. Bog ima nagon da izrazi što je božansko, bilo da je to izraženo u tijelu ili neposredno Duhom; to je Božja služba. Čovjek svoja iskustva ili znanja (to jest, ono što on jest) izražava tijekom ili nakon Božjeg djela; to je čovjekov nagon i čovjekova dužnost i to je ono što čovjek treba ostvariti. Iako je čovjekov izraz daleko slabiji od onoga što Bog izražava i iako je čovjekov izraz sputan mnogim pravilima, čovjek mora ispuniti dužnost koju treba ispuniti i činiti ono što mora činiti. Čovjek treba činiti sve što je u ljudskoj moći da ispuni svoju dužnost i pritom ne bi trebao imati ni najmanje rezerve.

Nakon godina rada čovjek će sažeti iskustvo svojeg višegodišnjeg djelovanja, kao i mudrost i pravila koja je prikupio. Onaj tko je dugo radio umije osjetiti napredak djela Duha Svetoga; zna kad Duh Sveti djeluje, a kad ne; umije dijeliti u zajedništvu dok nosi breme i svjestan je normalnog stanja djela Duha Svetoga i normalnog stanja ljudskog rasta u životu. Takva je osoba koja je godinama radila i poznaje djelo Duha Svetoga. Oni koji su dugo radili govore samouvjereno i polako, a pribrani su čak i kad nemaju što reći. Oni u sebi mogu nastaviti moliti se i tragati za djelom Duha Svetoga. Iskusni su u radu. Osoba koja je dugo radila, koja ima mnogo iskustva i naučila je mnogo lekcija u sebi ima mnogo toga što ometa djelovanje Duha Svetoga; to je mana njezina dugogodišnjeg rada. Čovjek koji je tek počeo djelovati nije razvodnjen ljudskim poukama ni iskustvom, a pogotovo ne zna kako Duh Sveti djeluje. Međutim, dok djeluje, postupno uči osjetiti kako djeluje Duh Sveti i postaje svjestan što treba učiniti da bi zadobio djelo Duha Svetoga, kako druge napasti točno tamo gdje su najranjiviji, kao i slična opća znanja koja trebaju posjedovati oni koji djeluju. S vremenom će tu mudrost i opće znanje o djelu poznavati kao svoj džep i činit će se da ih u svojem djelu lako primjenjuje. Međutim, kad Duh Sveti promijeni Svoj način djelovanja, čovjek se i dalje pridržava svojeg starog znanja o djelu i starih pravila djelovanja, stoga veoma malo zna o novoj dinamici djela. Godine rada i ispunjenost prisutnošću i vodstvom Duha Svetoga pružaju mu sve više pouka o radu i sve veće iskustvo. Takve stvari ispunjavaju ga samopouzdanjem, koje se razlikuje od ponosa. Drugim riječima, prilično je zadovoljan svojim radom i općim znanjem koje je stekao o djelu Duha Svetoga. Još veće samopouzdanje posebno mu daje činjenica da je stekao i spoznao stvari koje drugi nisu; čini se kao da se djelo Duha Svetoga u njemu nikad ne može ugasiti, dok drugi nemaju pravo na tako poseban tretman. Samo takvi ljudi, koji su godinama radili i čija upotreba ima značajnu vrijednost, imaju pravo u njemu uživati. Te stvari postaju velika prepreka njegovu prihvaćanju novog djela Duha Svetoga. Čak i ako može prihvatiti novo djelo, ne može to učiniti preko noći. Zasigurno će morati proći kroz nekoliko uspona i padova prije nego što ga prihvati. Ovu situaciju moguće je preokrenuti samo postupno, nakon obračuna s njegovim starim predodžbama i suda njegovoj staroj naravi. Bez prolaska kroz ove korake on ne popušta i ne prihvaća lako nova učenja i djelo koji nisu u skladu s njegovim starim predodžbama. S tim se kod čovjeka najteže obračunati i to nije lako promijeniti. Ako kao djelatnik odmah može postići razumijevanje djela Duha Svetoga i sažeti njegovu dinamiku te ako može nadići svoje iskustvo u djelovanju i prihvatiti novo djelo u svjetlu starog, onda je on mudar čovjek i kvalificirani djelatnik. Ljudi su često ovakvi: rade nekoliko godina, a pritom ne mogu sažeti svoje radno iskustvo ili su, pak, nakon sažimanja radnog iskustva i mudrosti, spriječeni prihvatiti novo djelo i ne mogu pravilno razumjeti niti se ispravno odnositi prema starom i novom djelu. S ljudima je doista teško izaći na kraj! Takva je većina vas. Oni koji su iskusili godine djelovanja Duha Svetoga teško prihvaćaju novo djelo i uvijek su puni predodžbi koje ne mogu odbaciti, dok čovjeku koji je tek počeo raditi nedostaje opće znanje o djelu i ne zna kako se nositi čak ni s nekim najprostijim pitanjima. Vi ljudi ste doista teški! Oni koji posjeduju neki staž toliko su ponositi i uobraženi da su zaboravili odakle su došli. Uvijek s prezirom gledaju na mlađe, ali ne mogu prihvatiti novo djelo i napustiti predodžbe koje su godinama prikupljali i čuvali. Iako ti mladi, neuki ljudi donekle mogu prihvatiti novo djelo Duha Svetoga i prilično su entuzijastični, stalno su zbunjeni i ne znaju što činiti kad se pojave problemi. Imaju entuzijazma, ali su neuki. Jedva ponešto znaju o djelu Duha Svetoga i ne mogu to znanje koristiti u životu; ono je samo potpuno beskorisna doktrina. Previše je ljudi poput vas; koliko ih je prikladno za upotrebu? Koliko ima onih koji mogu poslušati prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga i uspjeti se uskladiti s Božjom voljom? Čini se da ste vi koji ste bili sljedbenici do danas bili vrlo poslušni, ali zapravo niste odustali od svojih predodžbi, još uvijek tragate po Bibliji, vjerujete u nejasnoće ili lutate u predodžbama. Nema nikoga tko bi pažljivo istražio današnje stvarno djelo ili dublje zakoračio u njega. Današnji put prihvaćate sa svojim starim predodžbama. Što možete dobiti takvom vjerom? Moglo bi se reći da se u vama kriju mnoge predodžbe koje nisu razotkrivene, a vi se naprosto svim silama trudite da ih sakrijete tako da ih nije lako otkriti. Novo djelo ne prihvaćate iskreno i ne planirate se odreći svojih starih predodžbi; imate previše životnih filozofija i one su vam previše bitne. Ne odustajete od svojih starih predodžbi i nerado se bavite novim djelom. Vaše je srce previše zlokobno i naprosto ne primate k srcu korake novog djela. Mogu li takve ništarije poput vas raditi na širenju evanđelja? Možete li preuzeti na sebe djelo njegovog širenja na čitav svemir? Ovi vaši praktični postupci ne dopuštaju vam da preobrazite svoju narav i spoznate Boga. Ako tako nastavite, zasigurno ćete biti izgnani.

Morate znati razlikovati Božje djelo od čovjekova. Što možeš vidjeti u čovjekovu djelu? Mnogo je elemenata čovjekova iskustva u njegovu djelu; čovjek izražava ono što on jest. Božje djelo također izražava ono što On jest, ali Njegovo biće je drugačije od čovjekova. Čovjekovo biće predstavlja čovjekovo iskustvo i život (ono što čovjek doživljava i s čime se susreće u životu, odnosno životne filozofije koje ima), a ljudi koji žive u različitim sredinama izražavaju različita bića. Po onom što izražavaš može se vidjeti imaš li iskustva u vezi s društvom, kako zapravo živiš u svojoj obitelji i što unutar nje doživljavaš, dok u djelu utjelovljenog Boga ne možeš vidjeti ima li On društvenih iskustava. On je veoma svjestan čovjekove suštine i može otkriti sve vrste praktičnih postupaka koji se odnose na sve vrste ljudi. Još je i bolji u otkrivanju iskvarene naravi i buntovnog ponašanja ljudi. On ne živi među ovozemaljskim ljudima, ali je svjestan prirode smrtnika i cjelokupne iskvarenosti ovozemaljskih ljudi. To je Njegovo biće. Iako se ne bavi ovim svijetom, poznaje pravila ponašanja u svijetu jer u potpunosti razumije ljudsku prirodu. Poznaje djelo Duha, kako ovo današnje tako i ono iz prošlosti, koje čovjekove oči ne mogu vidjeti niti ga čovjekove uši mogu čuti. Ovdje spada i mudrost koja nije životna filozofija, kao i čuda koja ljudi teško mogu dokučiti. To je Njegovo biće, koje je otkriveno ljudima, ali ujedno i skriveno od ljudi. Ono što On izražava nije biće neke izuzetne osobe, već su to suštinska svojstva i biće Duha. On ne putuje po svijetu, ali zna sve o njemu. Stupa u kontakt s „antropoidima” koji nemaju ni znanja ni uvide, ali izražava riječi koje su uzvišenije od znanja i iznad su velikih ljudi. Živi u skupini glupih i otupjelih ljudi, u kojima nema ljudskosti i koji ne razumiju konvencije i život ljudi, ali od ljudi može tražiti život normalne ljudskosti, istovremeno razotkrivajući nečasnu i nisku ljudskost čovječanstva. Sve je to Njegovo biće, koje je uzvišenije od bića svakog čovjeka od krvi i mesa. On ne mora doživjeti složen, tegoban i odvratan društveni život da bi obavio djelo koje treba obaviti i da bi do kraja razotkrio suštinu iskvarenog čovječanstva. Odvratan društveni život ne unapređuje Njegovo tijelo. Njegovo djelo i riječi samo razotkrivaju čovjekovu neposlušnost, a čovjeku ne pružaju iskustvo i pouke za nošenje sa svijetom. On ne mora proučavati društvo ili čovjekovu obitelj kad čovjeka opskrbljuje životom. Razotkrivanje čovjeka i suđenje čovjeku nisu izraz iskustava Njegova tijela; to je Njegovo otkrivenje ljudske nepravednosti, do kojeg je došao nakon što je dugo poznavao čovjekovu neposlušnost i gnušao se ljudske iskvarenosti. Djelo koje obavlja u cijelosti ima za cilj čovjeku razotkriti Njegovu narav i izraziti Njegovo biće. Jedino On može obaviti to djelo; to nije nešto što bi mogla ostvariti osoba od krvi i mesa. Čovjek iz Njegova djela ne može razaznati kakva je On osoba. Isto tako, čovjek Ga na temelju Njegova djela ne može svrstati među stvorene osobe. Zbog Njegova bića ujedno Ga je nemoguće svrstati među stvorene osobe. Čovjek Ga samo može smatrati neljudskim bićem, ali ne zna u koju kategoriju Ga svrstati, stoga Ga je prisiljen svrstati u kategoriju Boga. Nije nerazumno što čovjek to čini jer Bog je među ljudima obavio mnogo djela koje čovjek ne može učiniti.

Djelo koje Bog obavlja ne proizlazi iz iskustva Njegova tijela; djelo koje obavlja čovjek proizlazi iz njegova iskustva. Svatko priča o svojem osobnom iskustvu. Bog može neposredno izraziti istinu, dok čovjek može izraziti samo ono iskustvo koje odgovara njegovu doživljaju istine. Božje djelo nema pravila i ne podliježe vremenskim ili prostornim ograničenjima. On bilo kad i bilo gdje može izraziti ono što On jest. On radi onako kako želi. Čovjekovo djelo ima uvjete i kontekst; bez njih čovjek ne bi mogao djelovati niti bi mogao izraziti svoje znanje o Bogu ili svoj doživljaj istine. Kako bi utvrdio je li djelo Božje ili ljudsko, moraš samo usporediti razlike među njima. Ako ne postoji djelo koje je obavio Sâm Bog, već samo čovjekovo djelo, ti ćeš jednostavno znati da su čovjekova učenja uzvišena, da nadilaze sposobnosti bilo koga drugoga; način na koji on govori, načela kojima se vodi u rukovanju stvarima te iskusan i staložen način rada, izvan su dosega drugih ljudi. Svi se vi divite tim ljudima dobrog kova i uzvišenog znanja, ali iz Božjeg djela i riječi ne možeš vidjeti koliko je Njegova ljudskost uzvišena. Naprotiv, On je običan, a dok djeluje, On je normalan i stvaran, ali za smrtnike ipak neizmjeran, zbog čega ljudi osjećaju neku vrstu bojazni pred Njim. Možda je iskustvo nekog čovjeka u njegovom radu naročito napredno ili su njegova mašta i rasuđivanje naročito napredni, a njegova ljudskost naročito dobra; takva svojstva mogu kod ljudi izazvati samo divljenje, ali ne i strahopoštovanje i strah. Svi se dive onima koji znaju dobro raditi, koji posjeduju naročito duboko iskustvo i koji umiju istinu provesti u djelo, ali takvi ljudi nikad ne mogu izazvati strahopoštovanje, već samo divljenje i zavist. Međutim, ljudi koji su iskusili Božje djelo ne dive se Bogu, već osjećaju da je Njegovo djelo izvan dosega ljudi i da je čovjeku nedokučivo, da je svježe i predivno. Kad ljudi iskuse Božje djelo, njihova prva spoznaja o Njemu jest da je On nedokučiv, mudar i divan te Ga se nesvjesno pribojavaju i osjećaju otajstvenost djela koje obavlja, a koje je izvan vidokruga čovjekovog uma. Ljudi samo žele biti u stanju ispuniti Njegove zahtjeve, udovoljiti Njegovim željama; ne žele Ga nadmašiti jer djelo koje On obavlja nadilazi čovjekovo razmišljanje i maštu i čovjek ga ne bi mogao obaviti umjesto Njega. Čak ni sâm čovjek ne poznaje vlastite nedostatke, ali Bog je utro novi put i došao uvesti čovjeka u noviji i ljepši svijet, a čovječanstvo je tako učinilo novi korak naprijed i dobilo priliku za novi početak. Ono što ljudi osjećaju prema Bogu nije divljenje, ili, bolje rečeno, nije samo divljenje. Njihovo najdublje iskustvo jest strahopoštovanje i ljubav; oni osjećaju da je Bog doista divan. On obavlja posao koji čovjek ne može obaviti i govori stvari koje čovjek ne može reći. Ljudi koji su iskusili Božje djelo uvijek imaju neki neopisiv osjećaj. Ljudi s dovoljno dubokim iskustvom mogu razumjeti Božju ljubav; mogu osjetiti Njegovu divotu, da je Njegovo djelo tako mudro i tako divno, čime se među njima stvara beskrajna moć. To nije strah ili povremena ljubav i poštovanje, već duboki osjećaj Božje samilosti i trpeljivosti prema čovjeku. Međutim, oni koji su iskusili Njegovu grdnju i sud osjećaju Njegovo veličanstvo i znaju da On ne tolerira uvrede. Čak Ga ni ljudi koji su u velikoj mjeri iskusili Njegovo djelo ne mogu dokučiti; svi koji su istinski bogobojazni znaju da Njegovo djelo nije u skladu s ljudskim predodžbama, već im je uvijek suprotstavljeno. Njemu nije potrebno apsolutno divljenje ili hinjena poslušnost ljudi; umjesto toga, ljudi trebaju postići istinsku bogobojaznost i istinsku podčinjenost. U tolikom dijelu Njegova djela svatko tko ima istinsko iskustvo osjeća bojazan prema Njemu, koja je uzvišenija od divljenja. Ljudi su vidjeli Njegovu narav zahvaljujući Njegovu djelu grdnje i suda, stoga su svim svojim srcem bogobojazni. Ljudi se trebaju bojati Boga i pokoravati Mu se jer Njegovo biće i Njegova narav nisu isti kao kod stvorenog bića, već su iznad njih. Bog je samopostojeći i vječan, On je nestvoreno biće i samo je Bog dostojan bogobojaznosti i poslušnosti; čovjek na to nema pravo. Prema tome, svi koji su iskusili Njegovo djelo i koji su Ga istinski spoznali prema njemu osjećaju bogobojaznost. Međutim, oni koji se ne odriču svojih predodžbi o Njemu – oni koji Ga naprosto ne smatraju Bogom – ne osjećaju bogobojaznost prema Njemu i, premda Ga slijede, nisu osvojeni; oni su po prirodi neposlušni ljudi. On djeluje tako kako bi sva stvorena bića u srcu osjetila bogobojaznost prema Stvoritelju, štovala Ga i bezuvjetno se podčinila Njegovoj vlasti. To je konačni rezultat koji cjelokupno Njegovo djelo treba ostvariti. Ako ljudi koji su iskusili takvo djelo nisu nimalo bogobojazni i ako se njihova prethodna neposlušnost nimalo ne promijeni, oni će zasigurno biti izgnani. Ako se čovjekov stav prema Bogu sastoji samo u divljenju ili iskazivanju poštovanja na daljinu, pri čemu nema ni najmanje ljubavi, onda je to rezultat do kojeg je došla osoba čije srce nije ispunjeno ljubavlju prema Bogu, a ta osoba ne ispunjava uvjete da bude usavršena. Ako toliko djelo ne može zadobiti istinsku ljubav osobe, onda ta osoba nije zadobila Boga i ne teži iskreno istini. Osoba koja ne voli Boga ne voli ni istinu, stoga ona ne može zadobiti Boga, a kamoli od Boga dobiti odobravanje. Takvi ljudi, kako god da su iskusili djelo Duha Svetoga i Božji sud, ne mogu se bojati Boga. To su ljudi čija je priroda nepromjenjiva i ljudi izuzetno pokvarene naravi. Svi koji se ne boje Boga bit će izgnani, bit će podvrgnuti kazni i bit će kažnjeni isto kao i oni koji čine zlo, propatit će čak i više od onih koji su počinili nepravdu.