U pričama o Noi i Abrahamu te u priči o Jobu, što je to točno u njihovu ponašanju, govoru i stavu te u svakoj njihovoj riječi i činu kad su se susreli s Božjim riječima i postupcima, što je ganulo kasnije naraštaje? Ono što je ljude najviše ganulo u vezi sa stavom te trojice ljudi prema Božjim riječima te njihovim stavom i svakom riječi i postupkom nakon što su čuli Božje riječi i ono što je Bog zapovjedio i zahtijevao, jest koliko je čista i postojana bila njihova iskrenost prema Bogu, Stvoritelju. Današnji bi ljudi tu čistoću i postojanost mogli nazvati glupošću i opsjednutošću; ali za Mene, njihova čistoća i postojanost bile su ono najdirljivije i najganutljivije u vezi s njima, a još više, ono što se drugim ljudima čini tako nedostižnim. Od tih sam pojedinaca uistinu spoznao i vidio kako izgleda dobar čovjek; iz njihovog ponašanja i govora, kao i njihovog stava kad su se suočili s Božjim riječima i kad su slušali Božje riječi, vidim kakvi su ljudi koje Bog smatra pravednima i savršenima. A koji je najupečatljiviji osjećaj koji doživljavam nakon što pročitam i shvatim priče o tim ljudima? To je duboko sjećanje na te ljude, privrženost tim ljudima i obožavanje tih ljudi. Nije li to osjećaj ganuća? Zašto imam takav osjećaj? Kroz dugu povijest čovječanstva nikada nije postojala povijesna knjiga koja bi se usredotočila na bilježenje, hvaljenje i širenje priča o toj trojici ljudi, niti je itko koristio njihove priče da obrazuje kasnije naraštaje, odnoseći se prema njima kao ljudima na koje bi se kasniji naraštaji trebali ugledati. Ali postoji jedna stvar koju ljudi svijeta ne znaju: u različitim vremenima svaki od te trojice čuo je nešto drugačije od Boga, svaki je primio drugačije poslanje od Boga, svakome je Bog postavio drugačije zahtjeve, svaki je učinio nešto drugačije za Boga i dovršio drugačiji posao koji mu je Bog povjerio – a ipak, svima im je jedno bilo zajedničko. Što je to bilo? Svi su ispunili Božja očekivanja. Nakon što su čuli Boga kako govori, bili su u stanju prihvatiti ono što im je Bog povjerio i od njih zahtijevao, a nakon toga su se mogli pokoriti svemu što je Bog rekao, mogli su se pokoriti svakoj pojedinoj stvari koju su čuli da Bog od njih zahtijeva. Što su to učinili čime su ispunili Božja očekivanja? Među cijelim čovječanstvom postali su primjeri za slušanje i prihvaćanje Božjih riječi i pokoravanje Božjim riječima te za davanje snažnog svjedočanstva za Boga pred Sotonom. Oni su ti na koje bi se ljudi trebali ugledati jer su u Božjim očima savršeni i pravedni. Na kraju, dakle, koja je najvažnija informacija koju nam to govori? Da su to ljudi kakve Bog želi, ljudi koji su sposobni razumjeti što Bog govori, koji znaju upotrijebiti svoje srce da slušaju, shvate, dokuče, razumiju riječi Stvoritelja i da im se pokore i provedu ih u djelo; takve ljude Bog ljubi. Bez obzira na to koliko su velike kušnje i iskušenja kojima ih Bog podvrgava prije nego što potvrdi njihova pravedna djela, jednom kad daju snažno svjedočanstvo za Boga, postaju ono što je najdragocjenije u Božjim rukama i oni koji će zauvijek živjeti u Božjim očima. To je činjenica koju nam to govori. To je ono što vam želim reći kroz razgovor u zajedništvu o pričama o Noi i Abrahamu i ono što biste trebali razumjeti. To podrazumijeva da ljudi koji još uvijek ne razumiju riječi Stvoritelja i još uvijek ne znaju da je slušanje riječi Stvoritelja njihova odgovornost, obveza i dužnost te nisu svjesni da su prihvaćanje i pokornost riječima Stvoritelja stav koji bi stvoreni ljudi trebali imati, bez obzira na to koliko godina slijede Boga – takvi su ljudi oni koje će Bog eliminirati. Bog ne želi takve ljude, On se gnuša takvih ljudi. Dakle, koliko je na kraju ljudi sposobno slušati i prihvatiti riječi Stvoritelja i potpuno im se pokoriti? Onoliko koliko ih to može, toliko ih je. Oni koji su slijedili Boga dugi niz godina, a ipak i dalje preziru istinu, drsko krše načela i nisu sposobni prihvatiti Božje riječi niti se pokoriti Božjim riječima, bilo da su izgovorene u tijelu ili u duhovnom kraljevstvu, na kraju će se ipak suočiti s jednim ishodom: eliminacijom.

Prošlo je trideset godina otkako se Bog utjelovio i došao djelovati na zemlji. Izgovorio je mnoge riječi i izrazio mnoge istine. Bez obzira na to kako govori, bez obzira na to koje načine koristi da bi govorio i bez obzira na to koliko sadržaja izgovara, On od ljudi zahtijeva samo jedno: da su sposobni slušati, prihvatiti i pokoriti se. Međutim, mnogi ne mogu shvatiti ni provesti u djelo taj najjednostavniji zahtjev. To je vrlo problematično i pokazuje da je čovječanstvo toliko duboko iskvareno, da ima velikih poteškoća u prihvaćanju istine i da se ne može lako spasiti. Čak i sada, u kontekstu u kojem ljudi priznaju da je čovjeka stvorio Bog i činjenicu da je utjelovljeni Bog Sâm Bog, ljudi se i dalje protive Bogu i prkose Mu te odbacuju Božju riječ i Njegove zahtjeve. Oni čak ispituju riječi koje je izgovorilo Božje utjelovljenje, raščlanjuju ih, odbacuju i ravnodušni su prema njima, ne shvaćajući kako bi se stvorena bića trebala odnositi prema Božjoj riječi i kakav bi stav trebala imati prema Božjoj riječi. To je uistinu tužno. Čak ni sada ljudi ne znaju tko su, na kojem bi položaju trebali stajati ni što bi trebali činiti. Neki se čak neprestano žale na Boga, govoreći: „Zašto Bog u Svom djelu uvijek izražava istine? Zašto uvijek zahtijeva da prihvatimo istinu? Kad Bog govori i djeluje, trebao bi se savjetovati s nama i ne bi nam uvijek trebao otežavati stvari. Nemamo razloga da Mu budemo u potpunosti poslušni, mi želimo ljudska prava i slobodu. O zahtjevima koje Bog postavlja pred nas trebali bismo glasati dizanjem ruku te bismo svi također trebali raspravljati i postići konsenzus. Božja kuća trebala bi provoditi demokraciju i svi bi trebali zajedno donositi konačne odluke.” Čak i sada, mnogi ljudi imaju takvo gledište i, iako to ne govore otvoreno, drže ga u svom srcu. Ako Ja nemam pravo tražiti išta od tebe, ako nemam pravo tražiti da slušaš što govorim i zahtijevati tvoju potpunu pokornost onome što govorim, tko onda ima? Ako vjeruješ da Bog na nebesima ima pravo to činiti i da Bog na nebesima ima pravo govoriti ti s neba kroz grmljavinu, onda sjajno! To znači da neću morati biti strpljiv i iskren niti trošiti Svoj dah govoreći s tobom – ne želim ti više ništa reći. Ako vjeruješ da Bog na nebesima ima pravo govoriti ti s neba, iz oblaka, onda samo naprijed i slušaj, idi i traži Njegove riječi – čekaj da ti Bog na nebesima govori na nebu, u oblacima, usred vatre. Ali jedna ti stvar mora biti jasna: ako taj dan uistinu dođe, doći će vrijeme tvoje smrti. Bilo bi bolje da taj dan ne dođe. „Bilo bi bolje da taj dan ne dođe” – što znače te riječi? Bog je postao čovjek da bi osobno razgovarao s čovjekom licem u lice na zemlji, da bi iznio istine govoreći ljudima sve što bi trebali činiti, a ipak su ljudi prezirni i neozbiljni; u svom srcu potajno se opiru Bogu i natječu se s Njim. Ne žele slušati, vjerujući da Bog na zemlji nema pravo pokušavati upravljati ljudima. Čini li takav stav ljudi Boga sretnim ili Ga ljuti? (Ljuti Ga.) A što će Bog učiniti kad se naljuti? Ljudi će se suočiti s bijesom Božjim – to razumiješ, zar ne? S bijesom Božjim, ne s Božjim iskušenjem; to su dva odvojena pojma. Kad se ljudi susretnu s Božjim bijesom, oni su u opasnosti. Mislite li da je Bog bijesan na one koje ljubi? Je li bijesan na one koji su dostojni živjeti u svjetlosti Božjeg lica? (Ne.) Prema kakvoj je osobi Bog bijesan? Prema onima koji su Ga slijedili dugi niz godina, a ipak i dalje ne razumiju Njegove riječi, koji još uvijek ne znaju da bi trebali slušati Božje riječi, kojima nedostaje svijest da prihvate Božje riječi i pokore se Božjim riječima, Bog osjeća odbojnost i gađenje prema takvim ljudima i ne želi ih spasiti. To razumiješ, zar ne? Dakle, kakav bi trebao biti stav ljudi prema Bogu, utjelovljenom Bogu i istini? (Trebamo slušati, prihvaćati i pokoravati se.) Točno. Morate slušati, prihvaćati i pokoravati se. Ništa nije jednostavnije od toga. Nakon što poslušate, morate prihvatiti u svom srcu. Ako nešto ne možete prihvatiti, morate nastaviti tražiti dok ne budete sposobni za potpuno prihvaćanje – a onda, čim to prihvatite, morate se pokoriti. Što znači pokoravati se? Znači primijeniti i provesti u djelo. Nemoj odbacivati stvari nakon što ih čuješ, izvana obećavajući da ćeš ih učiniti, bilježeći ih, zapisujući ih, slušajući ih ušima, ali ne primajući ih k srcu, i samo nastavljajući po starom i radeći što god želiš kad dođe vrijeme za postupanje, stavljajući ono što si zapisao u drugi plan i odnoseći se prema tome kao prema nečem nevažnom. To nije pokoravanje. Istinska pokornost Božjim riječima znači slušati ih i shvaćati ih srcem te ih uistinu prihvatiti – prihvatiti ih kao neizbježnu odgovornost. Nije samo stvar u tome da netko kaže da prihvaća Božje riječi; umjesto toga, stvar je u prihvaćanju Njegovih riječi iz srca, pretvaranju prihvaćanja Njegovih riječi u praktične postupke i provođenju Njegovih riječi u djelo, bez ikakvog odstupanja. Ako je ono što misliš, ono čega se laćaš i cijena koju plaćaš sve u svrhu ispunjavanja Božjih zahtjeva, to je provođenje Božjih riječi u djelo. Što „pokornost” podrazumijeva? Podrazumijeva primjenu i provođenje u djelo, pretvaranje Božjih riječi u stvarnost. Ako riječi koje Bog govori i Njegove zahtjeve zapišeš u bilježnicu i staviš na papir, ali ih ne zabilježiš u svom srcu, te radiš kako želiš kad dođe vrijeme za postupanje, i izvana se čini kao da si učinio što je Bog tražio, ali si to učinio prema vlastitoj volji, onda to nije slušanje ni prihvaćanje Božjih riječi niti pokoravanje Božjim riječima, to je preziranje istine, to je drsko kršenje načela i ignoriranje aranžmana Božje kuće. To je buntovništvo.

Jednom sam povjerio nekome da nešto učini. Dok sam mu objašnjavao zadatak, on ga je pažljivo zapisivao u svoju bilježnicu. Vidio sam kako je pažljivo bilježio – činilo se da ima osjećaj bremena prema radu i da ima pažljiv, odgovoran stav. Nakon što sam mu prenio posao, počeo sam čekati novosti; prošla su dva tjedna, a on se još uvijek nije javio. Stoga sam ga Ja osobno potražio i upitao kako napreduje zadatak koji sam mu dao. Rekao je: „O, ne – zaboravio sam na to! Reci mi ponovno što je to bilo.” Kako se vi osjećate u vezi s njegovim odgovorom? Takav je stav imao pri obavljanju posla. Pomislio sam: „Ova je osoba doista nepouzdana. Bježi od Mene, i to brzo! Ne želim te više vidjeti!” Tako sam se osjećao. Stoga ću vam reći jednu činjenicu: nikada ne smijete povezivati Božje riječi s lažima varalice – to je Bogu odvratno. Ima onih koji kažu da se drže svoje riječi, da je njihova riječ zakon. Ako je tako, mogu li onda, kad se radi o Božjim riječima, činiti kako te riječi kažu kad ih čuju? Mogu li ih provoditi u djelo jednako pažljivo kao što to čine sa svojim osobnim poslovima? Svaka Božja rečenica je važna. On ne govori u šali. Ono što On kaže, ljudi moraju primijeniti i izvršiti. Kad Bog govori, savjetuje li se s ljudima? Sigurno ne. Postavlja li ti pitanja s višestrukim izborom? Sigurno ne. Ako možeš shvatiti da su Božje riječi i Božje poslanje zapovijedi, da čovjek mora činiti kako one kažu i primjenjivati ih, onda imaš obvezu primijeniti ih i izvršiti ih. Ako misliš da su Božje riječi samo šala, samo usputne primjedbe koje se mogu, ali i ne moraju izvršiti, kako se kome sviđa, i tako se prema njima odnosiš, onda si posve bez razuma i nedostojan da te se nazove čovjekom. Bog ti se više nikada neće obratiti. Ako osoba uvijek donosi vlastite odluke kad se radi o Božjim zahtjevima, Njegovim zapovijedima i Njegovom poslanju, i odnosi se prema njima s površnim stavom, onda je to vrsta osobe koje se Bog gnuša. U stvarima koje ti izravno zapovijedam i povjeravam, ako te uvijek trebam nadzirati i poticati, pratiti tvoj rad, ako Me uvijek tjeraš da se brinem i raspitujem, zahtijevajući da ti sve provjeravam na svakom koraku, onda bi ti trebao biti eliminiran. Među onima koji su trenutno eliminirani iz Božje kuće ima mnogo takvih ljudi. Uputim ih u nekoliko stvari, a zatim ih upitam: „Jeste li sve zapisali? Je li ovo jasno? Imate li kakvih pitanja?” Na što oni odgovaraju: „Sve sam zapisao, nema problema, nema brige!” Vrlo lako pristaju izvršiti ih, čak stavljaju ruku na srce i zaklinju Mi se. Ali provode li te stvari u djelo nakon što pristanu? Ne, samo nestanu bez traga i glasa. Stvari koje im se sviđaju čine odmah, postupajući brzo i odlučno. Spremni su pristati na stvari koje im povjerim, ali ih onda jednostavno zanemaruju, a kad ih kasnije pitam o tome, otkrijem da nisu učinili ama baš ništa. Takav čovjek nema nimalo savjesti ni razuma. On je ništarija i nije dostojan vršiti dužnost. Gori je od svinje ili psa. Kad čovjek drži psa čuvara, dok je odsutan, pas može pomoći čuvati kuću i dvorište kad se pojave stranci. Mnogo je ljudi koji u obavljanju poslova nisu dobri ni kao psi. Neki ljudi uvijek moraju imati nekoga tko ih nadzire da bi obavili i najmanji dio svoje dužnosti i uvijek moraju imati nekoga tko ih orezuje i pazi na njih prije nego što išta učine. Je li to vršenje dužnosti? Ti su ljudi lažljivci! Ako nisu namjeravali to učiniti, zašto su onda pristali? Nije li to namjerno obmanjivanje ljudi? Ako su mislili da će zadatak biti težak, zašto to nisu rekli ranije? Zašto su obećali da će ga izvršiti, a onda to nisu učinili? Ako obmanu druge ljude, oni im ne mogu ništa, ali ako obmanu Boga, kakve su posljedice? S takvom osobom se treba obračunati i eliminirati je! Ne mislite li da su ljudi koji preziru istinu i drsko krše načela loši ljudi? Svi su oni loši ljudi, svi su đavli i trebali bi biti eliminirani! Budući da ti ljudi postupaju samovoljno, krše načela, buntovni su i neposlušni, uspostavljaju vlastito kraljevstvo te su lijeni i neodgovorni, nanijeli su velike gubitke crkvi! Tko može nadoknaditi takve gubitke? Nitko ne može preuzeti takvu odgovornost. Ti se ljudi žale i ostaju neuvjereni i nezadovoljni kad su orezani. Nisu li ti ljudi nerazumni đavli? Njima doista nema pomoći i odavno su trebali biti eliminirani!

Razumijete li koja je poanta priča o Noi i Abrahamu o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu? Jesu li Božji zahtjevi za čovjeka visoki? (Ne.) Ono što Bog zahtijeva od čovjeka jest ono što bi trebalo biti najosnovnije u stvorenom ljudskom biću; Njegovi zahtjevi uopće nisu visoki, i najpraktičniji su i najrealniji. Ljudi moraju posjedovati istinsku vjeru i posvemašnju pokornost da bi ih Bog odobrio; samo oni koji posjeduju te dvije stvari uistinu su spašeni. Ali za one koji su duboko iskvareni, one koji preziru istinu i osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima te za one koji su neprijateljski raspoloženi prema istini, nema ničeg težeg od te dvije stvari! To mogu postići samo oni koji imaju čisto i otvoreno srce prema Bogu, koji posjeduju ljudskost, razum i savjest te koji vole pozitivne stvari. Nalaze li se te stvari u vama? I u kome se nalazi ustrajnost i čistoća koje bi ljudi trebali posjedovati u odnosu na Boga? Što se tiče dobi, svi vi koji ovdje sjedite mlađi ste od Noe i Abrahama, ali što se tiče čistoće, ne možete se s njima mjeriti. Čistoća, inteligencija i mudrost ne nalaze se u vama; sitnih lukavstava, s druge strane, ne nedostaje. Dakle, kako se taj problem može riješiti? Postoji li ikakav način da se ispune Božji zahtjevi? Postoji li put? Odakle početi? (Od slušanja Božjih riječi.) Točno: učenjem slušanja i pokoravanja. Neki ljudi kažu: „Ponekad ono što Bog kaže nije istina i nije se lako pokoriti. Kad bi Bog rekao nekoliko riječi istine, pokoravanje bi bilo lako.” Jesu li te riječi ispravne? (Ne.) Što ste otkrili u pričama o Noi i Abrahamu o kojima smo danas govorili? Slušati riječ Božju i pokoravati se Božjim zahtjevima nezaobilazna je dužnost čovjeka. A ako Bog kaže nešto što nije u skladu s ljudskim predodžbama, čovjek to ne bi trebao analizirati ni ispitivati. Koga god Bog osudio ili eliminirao, izazivajući kod koliko god ljudi predodžbe i otpor, Božji identitet, Njegova bit, Njegova narav i Njegov status zauvijek su nepromjenjivi. On je zauvijek Bog. Budući da ne sumnjaš da je On Bog, tvoja jedina odgovornost, jedino što bi trebao činiti, jest biti poslušan onome što On kaže i praktično postupati u skladu s Njegovom riječi; to je put primjene. Stvoreno biće ne bi smjelo ispitivati i analizirati Božje riječi, raspravljati o njima, odbacivati ih, proturječiti im, buniti se protiv njih ili ih poricati; toga se Bog gnuša i to nije ono što On želi vidjeti u čovjeku. Kako se točno treba odnositi prema Božjim riječima? Kako biste trebali praktično postupati? Zapravo je vrlo jednostavno: naučite biti im poslušni, slušajte ih srcem, prihvatite ih srcem, razumijte ih i shvatite srcem, a zatim ih idite primjenjivati i provoditi u djelo srcem. Ono što čuješ i shvatiš u svom srcu trebalo bi biti usko povezano s tvojom primjenom. Nemoj to dvoje razdvajati; sve – ono što primjenjuješ, čemu se pokoravaš, što činiš vlastitom rukom, sve ono u što ulažeš svoj trud – trebalo bi biti povezano s Božjim riječima, a onda bi trebao primjenjivati u skladu s Njegovim riječima i provoditi ih u djelo svojim postupcima. To je ono što znači pokoravati se riječima Stvoritelja. To je put primjene Božjih riječi.

18. srpnja 2020.