3. Verbalne svađe

U crkvi postoji još jedna vrsta ljudi – vrsta koja se osobito voli opravdavati. Primjerice, ako učine ili kažu nešto pogrešno, boje se da će drugi imati loše mišljenje o njima i da će to utjecati na njihovu sliku u očima većine, pa se na okupljanjima opravdavaju i objašnjavaju tu stvar. Svrha njihova objašnjavanja je spriječiti da ljudi o njima stvore loše mišljenje, pa u to ulažu mnogo truda i promišljanja, razmišljajući cijeli dan: „Kako mogu razjasniti ovu stvar? Kako to mogu jasno objasniti toj osobi? Kako mogu opovrgnuti loše mišljenje koje je stvorila o meni? Današnje okupljanje dobra je prilika da se o tome govori.” Na okupljanju kažu: „Ono što sam prošli put učinio nije imalo za cilj nikoga povrijediti ili razotkriti; moja je namjera bila dobra, bilo je to da pomognem ljudima. Ipak, neki me ljudi uvijek pogrešno shvaćaju, uvijek me žele uzeti na pik i uvijek misle da sam pohlepan i ambiciozan te da je moja ljudskost loša. Ali zapravo uopće nisam takav, zar ne? Nisam činio ni govorio takve stvari. Kad sam govorio o nekome dok nije bio prisutan, nije da sam mu namjerno stvarao nevolje. Kad ljudi čine loše stvari, kako mogu ne dopustiti drugima da o tome govore?” Govore mnogo, istovremeno se opravdavajući i braneći, a ujedno razotkrivajući i podosta problema druge strane, a sve kako bi se ogradili od te stvari, kako bi sve uvjerili da ono što su otkrili nije bila iskvarena narav i da nemaju lošu ljudskost ili odbojnost prema istini, a još manje zlonamjernost, već smatraju da su dobronamjerni, da se njihove dobre namjere često pogrešno shvaćaju i da često bivaju osuđeni zbog tuđih pogrešnih shvaćanja. I izravno i neizravno, njihove riječi čine da ih slušatelji smatraju nevinim, a da ljude koji su mislili da su oni u krivu i loši smatraju zlim i onima koji ne ljube istinu. Nakon što to čuje, druga strana shvaća: „Nije li smisao tvojih riječi reći da ti nemaš iskvarenu narav? Nije li to samo da sebe prikažeš u dobrom svjetlu? Nije li to samo nepoznavanje sebe, neprihvaćanje istine, neprihvaćanje činjenica? Ako ti ne prihvaćaš te stvari, u redu, ali zašto mene uzimaš na pik? Nisam te namjeravao uzeti na pik, niti sam te želio napasti. Ti možeš misliti što god želiš; kakve to veze ima sa mnom?” I tako se ne mogu suzdržati, pa kažu: „Kad neki ljudi naiđu na manji problem, pretrpe malo nepravednog postupanja ili boli, postanu nespremni to prihvatiti i žele se opravdavati i objašnjavati; uvijek se pokušavaju ograditi od problema, uvijek se žele prikazati u dobrom svjetlu, uljepšavati sliku o sebi. Oni nisu takva vrsta osobe, pa zašto se onda pokušavaju prikazati u dobrom svjetlu, prikazati se kao savršeni? Osim toga, ja razgovaram u zajedništvu o istini, nikoga ne uzimam na pik, niti pomišljam da nekoga napadnem ili da mu se osvetim. Neka ljudi misle što hoće!” Razgovaraju li ovo dvoje ljudi u zajedništvu o istini? (Ne.) Pa, što onda rade? Jedna strana kaže: „Činio sam te stvari za crkveni rad. Nije me briga što ti misliš.” Druga kaže: „Kad čovjek radi, Nebo gleda. Bog zna što ljudi misle. Nemoj misliti da te Bog neće ispitivati samo zato što imaš dobru volju, sposobnost i rječitost i ne činiš loše stvari; nemoj misliti da ako duboko skrivaš svoje misli, Bog ih ne može vidjeti. Braća i sestre ih svi mogu vidjeti – a kamoli Bog! Zar ne znaš da Bog ispituje dubine ljudskih srca?” O čemu se njih dvoje svađaju? Jedna se strana silno trudi opravdati, skinuti krivnju sa sebe, ne želeći da drugi o njoj imaju loš dojam, dok druga strana ustraje u tome da to ne pusti, ne dopuštajući toj osobi da se prikazuje u dobrom svjetlu, a istovremeno je nastoji razotkriti i osuditi kroz prijekore. Na površini, ovo dvoje se ne psuju izravno niti se izravno razotkrivaju, ali njihov je govor namjeran: jedna strana pokušava spriječiti drugu da je pogrešno shvati i zahtijeva da joj se skine ljaga s imena, dok druga strana to odbija i umjesto toga ustraje na tome da je etiketira i osudi, zahtijevajući od druge strane priznanje. Je li ovaj razgovor normalan razgovor u zajedništvu o istini? (Ne.) Je li to razgovor zasnovan na savjesti i razumu? (Ne.) Kakva je onda priroda takvog razgovora? Je li takav razgovor upuštanje u međusobne napade? (Da.) Razgovara li onaj koji sebe opravdava o tome kako može prihvatiti stvari od Boga, spoznati sebe i pronaći načela koja treba primjenjivati? Ne, on se opravdava drugim ljudima. Želi drugima razjasniti svoje misli, stajališta, namjere i svrhu, objasniti sebe drugoj strani i postići da mu druga strana skine ljagu s imena. Nadalje, želi zanijekati razotkrivanje i osudu druge strane prema njemu, i bez obzira na to je li ono što druga strana govori u skladu s činjenicama ili s istinom, sve dok on to ne prepoznaje ili nije voljan prihvatiti, tada smatra da je ono što druga strana govori pogrešno i želi to ispraviti. A druga strana mu ne želi skinuti ljagu s imena, već ga razotkriva, prisiljavajući ga da prihvati njezinu osudu. Jedan nije voljan prihvatiti, a drugi ustraje na tome da ga natjera da prihvati, što dovodi do međusobnih napada. Priroda takvog dijaloga jest upuštanje u međusobne napade. Dakle, kakva je priroda takvog napada? Je li ovaj razgovor karakteriziran međusobnim poricanjem, međusobnim zamjerkama i međusobnim osuđivanjem? (Da.) Događa li se ovaj oblik dijaloga i u životu crkve? (Da.) Sve su takve vrste razgovora verbalne svađe.

Zašto se takve vrste dijaloga nazivaju verbalnom svađom? (Zato što se uključeni ljudi svađaju oko toga što je ispravno, a što pogrešno, nitko ne pokušava spoznati sebe i nitko ništa ne dobiva; oni se samo ustrajno zadržavaju na tome, a dijalozi su besmisleni.) Oni samo mnogo govore i uzalud troše riječi svađajući se oko toga tko je u pravu, a tko u krivu, tko je nadmoćan, a tko podređen. Svađaju se bez prestanka, a da nikad nema pobjednika, i onda se nastavljaju svađati. Što na kraju time dobivaju? Je li to razumijevanje istine, razumijevanje Božjih nakana? Je li to sposobnost da se pokaju i prihvate Božje ispitivanje? Je li to sposobnost da prihvate stvari od Boga i više spoznaju sebe? Ne dobivaju ništa od toga. Te besmislene rasprave i ti dijalozi o ispravnom i pogrešnom jesu verbalne svađe. Jednostavno rečeno, verbalne svađe su posve besmisleni razgovori u kojima je sve izrečeno besmislica, nijedna jedina riječ nije poučna niti od koristi drugima, već su izgovorene riječi sve redom štetne i potječu od ljudske volje, naglosti, ljudskih umova i, naravno, još više od ljudske iskvarene naravi. Svaka izgovorena riječ služi vlastitim interesima, vlastitoj slici i ugledu, a ne pouci za druge ili pomoći drugima, ne vlastitom razumijevanju nekog aspekta istine ili razumijevanju Božjih nakana, i svakako ne raspravljanju o tome koje su vlastite iskvarene naravi razotkrivene u Božjim riječima, podudaraju li se njihove iskvarene naravi s Božjim riječima te je li vlastito razumijevanje ispravno. Bez obzira na to koliko ugodno, iskreno ili pobožno zvučala ta besmislena samoopravdavanja i objašnjenja, sve su to verbalne svađe i međusobni napadi i osuđivanja, koji ne koriste ni drugima ni samome sebi. Ne samo da štete drugima i utječu na normalne međuljudske odnose, već ometaju i vlastiti životni rast. Ukratko, bez obzira na izgovore, namjere, stavove, tonove koji se koriste ili sredstva i tehnike koje se primjenjuju, sve dok je uključeno proizvoljno suđenje drugima i osuđivanje drugih, tada te riječi, metode i tako dalje, spadaju u kategoriju napadanja drugih, sve su to verbalne svađe. Je li taj opseg širok? (Prilično je širok.) Dakle, kada se vi susretnete s napadima, donošenjem sudova i osuđivanjem od strane drugih ljudi, možete li se suzdržati od upuštanja u ponašanja koja su napadanje i osuđivanje drugih? Kako biste vi trebali primjenjivati kada se susretnete s takvim situacijama? (Moramo se utišati pred Bogom kroz molitvu; tada više neće biti mržnje u našim srcima.) Sve dok je osoba puna razumijevanja i razumna, sve dok se može utišati pred Bogom i moliti Mu se te prihvatiti istinu, može kontrolirati svoje namjere i želje, a tada može doći do točke u kojoj niti osuđuje niti napada druge. Sve dok nečija namjera i cilj nije iskaliti osobnu zlobu ili tražiti osvetu, a svakako ne napasti drugu stranu, već nenamjerno povrijedi drugu stranu jer ne razumije istinu ili je razumije previše površno, i jer je donekle glupa i neuka ili samovoljna, tada će kroz pomoć, podršku i razgovor u zajedništvu s drugima, nakon razumijevanja istine, njihov govor postati točniji, kao i njihove procjene i pogledi na druge, te će moći ispravno postupati s iskvarenim naravima koje drugi ljudi otkrivaju i njihovim neispravnim postupcima, čime postupno smanjuju svoje napade i osuđivanja drugih. Međutim, ako netko uvijek živi u svojoj iskvarenoj naravi, tražeći prilike da se osveti svakome tko mu se ne sviđa ili tko ga je prije uvrijedio ili povrijedio, uvijek gaji takve namjere i uopće ne traga za istinom niti se moli niti oslanja na Boga, tada je sposoban napadati druge u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, a to je teško riješiti. Nenamjerno napadanje drugih lako je riješiti, ali namjerno i hotimično napadanje nije. Ako osoba povremeno i nenamjerno napada i osuđuje druge, kroz razgovor u zajedništvu drugih o istini kako bi je podržali i pomogli joj, moći će preokrenuti svoj put nakon što shvati istinu. Međutim, ako netko neprestano traži osvetu i želi iskaliti osobnu zlobu, uvijek želi mučiti ili srušiti druge, i napada druge s takvim namjerama, što svi ljudi mogu osjetiti i vidjeti, tada takvo ponašanje postaje prekidanje i ometanje crkvenog života; to u potpunosti predstavlja namjerno prekidanje i ometanje. Stoga je teško promijeniti tu narav napadanja drugih.

Razumijete li sada kako treba riješiti problem napadanja i osuđivanja drugih? Postoji samo jedan način – treba se moliti Bogu i oslanjati se na Njega, i tada će mržnja u srcu postupno nestati. Uglavnom postoje dvije vrste ljudi koji mogu napadati druge. Jedna su vrsta oni koji govore bez razmišljanja, koji su otvoreni i izravni i koji mogu reći neke stvari koje povrjeđuju druge kad god im se ljudi ne sviđaju. Većinu vremena, međutim, oni ne napadaju ljude namjerno ili hotimično – oni se jednostavno ne mogu suzdržati, to je jednostavno njihova narav, i oni nenamjerno napadaju druge ljude. Ako ih se oreže, oni to mogu prihvatiti, pa stoga to nisu zli ljudi i nisu oni koje treba pročistiti. Ali zli ljudi ne prihvaćaju orezivanje i često uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života, često napadaju druge, sude, drugima, udaraju druge i osvećuju se drugima te ni najmanje ne prihvaćaju istinu. Oni su zli ljudi i oni su ti kojima se crkva treba pozabaviti i koje treba pročistiti. Zašto se njima treba pozabaviti i zašto ih treba pročistiti? Sudeći po njihovoj priroda-biti, njihovo ponašanje napadanja drugih nije nenamjerno, već hotimično. To je zato što ti ljudi imaju zlonamjernu ljudskost – nitko ih ne može uvrijediti ili kritizirati, a ako netko kaže nešto što ih slučajno malo povrijedi, razmišljat će o pronalaženju prilika za osvetu – i tako su takvi ljudi sposobni napadati druge. To je jedna vrsta ljudi kojom se crkva treba pozabaviti i koju treba pročistiti. Svatko tko se upušta u međusobne napade i verbalne svađe – bez obzira na to kojoj strani pripada, napada li aktivno ili pasivno – sve dok sudjeluje u takvim napadima, zla je osoba sa zlokobnim namjerama, koja će mučiti druge čim joj nešto nije po volji. Takvi ljudi uzrokuju ozbiljna prekidanja i ometanja crkvenog života. Oni su vrsta zlih ljudi unutar crkve. Manje ozbiljni slučajevi mogu se riješiti izoliranjem dotične osobe kako bi razmislila; u ozbiljnijim slučajevima, dotičnu osobu treba ukloniti ili izbaciti. To je načelo koje vođe i djelatnici trebaju razumjeti kada je riječ o rješavanju ovog pitanja.

Kroz ovaj razgovor u zajedništvu, razumijete li vi sada što znači napadati druge? Možete li to razlučiti? Nakon što ja definiram što je napad, neki ljudi misle: „S tako širokom definicijom napadanja drugih, tko bi se usudio govoriti u budućnosti? Nitko od nas ljudi ne razumije istinu, pa će samo otvaranje usta rezultirati time da napadamo druge, što je strašno! U budućnosti bismo trebali samo jesti hranu i piti vodu i šutjeti, zapečatiti svoja usta i ne govoriti neoprezno, od trenutka kad se ujutro probudimo, kako bismo izbjegli napadanje drugih. To bi bilo sjajno i naši bi dani bili mnogo mirniji.” Je li ovakav način razmišljanja ispravan? Zapečaćivanje usta ne rješava problem; suština problema napadanja drugih jest problem nečijeg srca, uzrokovan je nečijom iskvarenom naravi, a nije problem nečijih usta. Onim što ljudi govore svojim ustima upravljaju njihova iskvarena narav i njihove misli. Ako se riješi nečija iskvarena narav, i ako stvarno razumiju neke istine, a njihov govor također postane donekle u skladu s načelima i odmjeren, tada će problem njihova napadanja drugih biti djelomično riješen. Naravno, unutar crkvenog života, da bi ljudi imali normalne međuljudske odnose i da se ne bi upuštali u međusobne napade ili verbalne svađe, nužno je da često dolaze pred Boga u molitvi, tražeći Božje usmjeravanje, i da se pred Bogom utišaju pobožnog srca koje gladuje i žeđa za pravednošću. Na taj način, kada netko nenamjerno kaže nešto što te povrijedi, tvoje srce može biti tiho pred Bogom, nećeš mu to zamjeriti i nećeš se htjeti svađati s drugom osobom, a još manje se braniti i opravdavati. Umjesto toga, prihvatit ćeš to od Boga, zahvaliti Bogu što ti je dao dobru priliku da spoznaš sebe i zahvaliti Njemu što ti je dopustio da kroz riječi drugih postaneš svjestan da još uvijek imaš taj i taj problem. Ovo je dobra prilika da spoznaš sebe, to je Božja milost i trebao bi je prihvatiti od Boga. Ne bi trebao gajiti ogorčenost prema osobi koja te je povrijedila, niti osjećati odbojnost i mržnju prema osobi koja je nenamjerno spomenula tvoje mane ili razotkrila tvoje nedostatke, bilo da je namjerno ili nenamjerno izbjegavaš ili koristiš svakojake načine da joj se osvetiš. Nijedan od tih pristupa nije ugodan Bogu. Često dolazi pred Boga i moli se, i nakon što se tvoje srce smiri, moći ćeš ispravno postupati kada te drugi nenamjerno povrijede, moći ćeš im pokazati toleranciju i strpljenje. Ako te netko namjerno povrijedi, što bi trebao učiniti? Kako bi pristupio tome – bi li se svađao s njim iz naglosti ili bi se utišao pred Bogom i tragao za istinom? Naravno, a da ja to i ne moram reći, vi svi jasno znate koji je put ulaska ispravan izbor.

Vrlo je teško izbjeći međusobne napade i verbalne svađe u crkvenom životu oslanjajući se na ljudsku snagu, ljudsku samokontrolu i ljudsko strpljenje. Bez obzira na to koliko je tvoja ljudskost dobra, koliko si ti blag i ljubazan, ili koliko si velikodušan, neizbježno je da ćeš naići na neke ljude ili stvari koje vrijeđaju tvoje dostojanstvo, integritet i tako dalje. Trebao bi imati na umu načelo o tome kako se nositi s takvim problemima i kako ih tretirati. Ako tim problemima pristupiš s naglošću, vrlo je jednostavno: oni psuju tebe, a ti psuješ njih, oni napadaju tebe, a ti napadaš njih, uzimajući zub za zub, oko za oko, vraćajući im sve što bace na tebe istim metodama, i ti štitiš svoje dostojanstvo, integritet i obraz. To je vrlo lako postići. Međutim, trebao bi odvagati u svom srcu je li ta metoda preporučljiva, je li korisna i za tebe i za druge, i je li ugodna Bogu. Često, kada ljudi nisu shvatili bit ovog problema, njihove prve misli su: „On nije ljubazan prema meni, pa zašto bih ja bio prema njemu? On meni ne pokazuje ljubav, pa zašto bih se ja prema njemu odnosio s ljubavlju? On nema strpljenja za mene i ne pomaže mi, pa zašto bih ja bio strpljiv s njim ili mu pomagao? On je neljubazan prema meni, pa ću ja njemu nanijeti nepravdu. Zašto ne mogu vratiti zub za zub, oko za oko?” To su prve misli koje ljudima padaju na pamet. Ali kada doista postupiš na takav način, osjećaš li se iznutra mirno ili nemirno i u boli? Kada stvarno odabereš ovo, što dobivaš? Što postižeš? Mnogi su ljudi iskusili da se, kada stvarno postupe na ovaj način, osjećaju nemirno iznutra. Naravno, za većinu ljudi to nije pitanje grižnje savjesti, a još manje je to nemir uzrokovan osjećajem da su dužni Bogu; ljudi ne posjeduju takav rast. Što uzrokuje taj nemir u njima? On proizlazi iz ljudske mržnje, izazova njihovom dostojanstvu i integritetu kada su uvrijeđeni, kao i boli koju osjećaju i provala bijesa, mržnje, prkosa i ogorčenja koje se javljaju u njihovim srcima nakon što su verbalno isprovocirani, a sve to čini da se ljudi osjećaju nemirno. Koje su posljedice tog nemira? Odmah nakon što ga osjetiš, ti ćeš početi razmišljati o tome kako se riječima obračunati s tom osobom, kako upotrijebiti zakonita i razumna sredstva da je srušiš, da joj pokažeš da ti imaš dostojanstvo i integritet i da te nije lako maltretirati. Kada se osjećaš nemirno, kada gajiš mržnju, ono o čemu razmišljaš nije pokazivanje strpljenja i tolerancije toj osobi, ili ispravno postupanje s njom, ili druge pozitivne stvari, već sve negativne stvari, poput ljubomore, odbojnosti, gađenja, neprijateljstva, mržnje i osuđivanja, do te mjere da je bezbroj puta proklinješ u svom srcu, i, bez obzira na vrijeme – čak i dok jedeš ili spavaš – razmišljaš o tome kako joj se osvetiti, i zamišljaš kako ćeš se obračunati s njom i kako ćeš se nositi s takvim situacijama ako te napadne ili osudi, i tako dalje. Ti provodiš cijeli dan razmišljajući o tome kako srušiti drugu osobu, kako iskaliti svoju ogorčenost i mržnju, i natjerati drugu osobu da ti se pokori i da te se boji, i da se ne usudi ponovno te provocirati. Također često razmišljaš o tome kako drugoj osobi očitati lekciju, da zna koliko si ti moćan. Kada se takve misli pojave, i kada se zamišljeni scenariji opetovano pojavljuju u tvojoj glavi, ometanja i posljedice koje ti uzrokuju su nemjerljive. Jednom kada padneš u stanje upuštanja u verbalne svađe i međusobne napade, koje su posljedice? Je li tada lako utišati se pred Bogom? Ne odgađa li to tvoj ulazak u život? (Da.) Tako na osobu utječe odabir pogrešnog načina rješavanja stvari. Ako ti odabereš pravi put, kada netko govori na način koji šteti tvojoj slici ili ponosu, ili vrijeđa tvoj integritet i dostojanstvo, ti možeš odabrati biti tolerantan. Nećeš se upuštati u rasprave s njim koristeći svakakav rječnik ili se namjerno opravdavati i pobijati i napadati drugu stranu, stvarajući mržnju u sebi. Koja je bit i značaj tolerancije? Ti kažeš: „Neke od stvari koje je rekao ne odgovaraju činjenicama, ali takvi su svi prije nego što shvate istinu i postignu spasenje, a i ja sam nekoć bio takav. Sada kada razumijem istinu, ne idem putem nevjernika koji se svađaju oko ispravnog i pogrešnog ili se upuštaju u filozofiju borbe – biram toleranciju i ophođenje s drugima s ljubavlju. Neke od stvari koje je rekao ne odgovaraju činjenicama, ali ja se ne obazirem na njih. Prihvaćam ono što mogu prepoznati i shvatiti. Prihvaćam to od Boga i iznosim to pred Boga u molitvi, moleći Ga da priredi okolnosti koje će otkriti moje iskvarene naravi, dopuštajući mi da spoznam bit tih iskvarenih naravi i da imam priliku početi rješavati te probleme, postupno ih prevladavati i ući u istina-stvarnost. Što se tiče toga tko me povrjeđuje svojim riječima i jesu li stvari koje govore ispravne ili ne, ili koje su njihove namjere, s jedne strane, ja to razlučujem, a s druge, toleriram ih.” Ako je ta osoba netko tko prihvaća istinu, možeš sjesti i mirno s njom razgovarati u zajedništvu. Ako nije, ako je zla osoba, onda ne obraćaj pažnju na nju. Čekaj dok ne odigra predstavu u dovoljnoj mjeri, i dok je sva braća i sestre temeljito ne razluče, a i ti također, i dok se vođe i djelatnici budu spremali ukloniti je i pozabaviti se njome – tada je došlo vrijeme da se Bog pozabavi njome, i naravno, i ti ćeš se osjećati oduševljeno. Međutim, put koji bi ti trebao odabrati uopće nije upuštanje u verbalne svađe sa zlim ljudima ili svađanje s njima i pokušaj da se opravdaš. Umjesto toga, trebaš primjenjivati prema istina-načelima kad god se nešto dogodi. Bez obzira na to radi li se o ljudima koji su te povrijedili ili onima koji nisu i koji su ti korisni, načela primjene trebaju biti ista. Kada odabereš ovaj put, hoće li biti imalo mržnje u tvom srcu? Možda će biti malo nelagode. Tko se ne bi osjećao nelagodno kada mu je povrijeđeno dostojanstvo? Ako bi netko tvrdio da se ne osjeća nelagodno, to bi bila laž, to bi bila obmana, ali ti možeš izdržati i trpjeti tu teškoću radi primjenjivanja istine. Kada odabereš ovaj put, imat ćeš čistu savjest kada ponovno dođeš pred Boga. Zašto će tvoja savjest biti čista? Zato što ćeš ti jasno znati da tvoje riječi ne potječu iz naglosti, da se ne upuštaš u rasprave s drugima dok ne pocrveniš u licu, radi vlastitih sebičnih želja, već da, na temelju razumijevanja istine, slijediš Božji put i ideš svojim putem. Bit će ti posve jasno u srcu da je put koji si odabrao usmjeren od Boga, zahtijevan od Boga, i tako ćeš se iznutra osjećati posebno mirno. Kada imaš takav mir, hoće li te ometati mržnja i osobne zamjerke između tebe i drugih? (Ne.) Kada uistinu otpustiš i voljno odabereš pozitivan put, tvoje će srce biti tiho i mirno. Više te neće ometati ogorčenost, mržnja i osvetoljubiv način razmišljanja i spletke koji su proizašli iz te mržnje, među ostalim stvarima koje dolaze od naglosti. Put koji si odabrao donijet će ti mir i spokojno srce, i te stvari koje dolaze od naglosti više te neće moći ometati. Kada te više ne mogu ometati, hoćeš li i dalje razmišljati o načinima kako napasti one koji su te povrijedili svojim riječima ili se upuštati u verbalne svađe s njima? Nećeš. Naravno, povremeno će tvoja naglost, impulzivnost i ogorčenost biti izazvane tvojim malim rastom ili će se pojaviti uslijed nekih posebnih okolnosti. Međutim, tvoja odlučnost, riješenost i volja da primjenjuješ istinu onemogućit će tim stvarima da uznemire tvoje srce. To jest, te stvari te ne mogu ometati. Možda ćeš i dalje imati ispade naglosti, poput razmišljanja: „On mi neprestano otežava stvari. Jednog dana bih mu trebao očitati bukvicu i pitati ga zašto me uvijek uzima na pik i uvijek mi stvara probleme. Trebao bih ga pitati zašto me uvijek gleda s visoka i vrijeđa.” Ponekad možeš imati takve misli. Međutim, nakon još malo razmišljanja, shvatit ćeš da su pogrešne i da bi takvo postupanje bilo neugodno Bogu. Kada se takve misli pojave, ti ćeš se brzo vratiti pred Boga da preokreneš to stanje, tako da te pogrešne misli neće dominirati tobom. Slijedom toga, neke pozitivne stvari počet će se pojavljivati u tebi – poput samospoznaje, kao i nešto prosvjetljenja i osvjetljenja koje ti Bog daje, što će ti omogućiti da razlučiš ljude i prozreš stvari – i, a da toga nisi ni svjestan, te pozitivne stvari učinit će da razumiješ i uđeš u više istina-stvarnosti. U tom trenutku, tvoja otpornost, to jest, „antitijela” koja odbijaju mržnju, sebične želje i naglost, postajat će sve jača i jača, a tvoj rast bit će sve veći. Te stvari koje dolaze od naglosti više te neće moći kontrolirati. Iako bi povremeno mogao imati neke neispravne misli, ideje i impulse, te će stvari brzo nestati, bit će eliminirane i iskorijenjene tvojom otpornošću i rastom. Tada će pozitivne stvari, istina-stvarnost i Božje riječi dominirati u tebi. Kada te pozitivne stvari dominiraju, više nećeš biti pod utjecajem vanjskih ljudi, događaja i stvari. Tvoj rast će se povećati, tvoje stanje će postajati sve normalnije, i više nećeš živjeti po iskvarenim naravima i razvijati se u smjeru začaranog kruga, i na taj način tvoj rast će se neprestano povećavati.

Kada si u crkvi ili među skupinom ljudi, korisno je ako možeš odabrati biti tolerantan i strpljiv i odabrati ispravan put primjene kada naiđeš na osobne napade koji štete tvom dostojanstvu i tvom integritetu. Ti možda ne vidiš tu korist, ali kada to doživiš, nesvjesno ćeš otkriti da su Božji zahtjevi za ljude i put koji im On pruža svijetao put te istinit i živ put, da oni omogućuju ljudima da steknu istinu i koriste ljudima, i da su oni najsmisleniji put. Kada si u skupini ljudi, posebno kada si u crkvenom životu, ti možeš nadvladati razna iskušenja i zavođenja. Kada te netko zlonamjerno napada i povrjeđuje ili namjerno traži osvetu protiv tebe i iskaljuje svoju mržnju na tebi, ključno je da tome pristupiš i postupaš prema istina-načelima. Budući da Bog mrzi ljudske iskvarene naravi, On govori ljudima da ne pristupaju stvarima na koje nailaze s naglošću, već da se utišaju pred Bogom i tragaju za istinom i Božjim nakanama, a zatim da shvate koji su uistinu Božji zahtjevi za ljude. Ljudsko strpljenje je ograničeno, ali jednom kada osoba shvati istinu, postojat će načela za njezino strpljenje, i ono se može pretvoriti u pokretačku snagu i pomoć toj osobi u primjeni istine. Međutim, ako osoba ne ljubi istinu, voli se svađati oko ispravnog i pogrešnog i napadati druge, i sklona je živjeti u svojoj naglosti, tada će, kada je napadnuta, biti sklona upuštanju u verbalne svađe i međusobne napade. To donosi štetu svima uključenima, ne pružajući nikakvu pouku niti pomoć nikome. Svi koji se upuste u međusobne napade i verbalne svađe, poslije ostaju iscrpljeni, izuzetno umorni, i obje strane su ranjene; uopće nisu u stanju steći nikakve istine, i na kraju ne dobivaju ništa. Ono što ostaje samo je mržnja i namjera da se osvete kad im se ukaže prilika. To je loša posljedica koju međusobni napadi i verbalne svađe na kraju donose ljudima.