Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Četvrti dio)

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

VIII. Širenje predodžbi

A. Očitovanja širenja predodžbi

Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o dvanaestoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Što se tiče raznih pitanja prekida i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu, naveli smo ih jedanaest. Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o sedmom pitanju: upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe. Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o osmom pitanju: širenje predodžbi. Širenje predodžbi također se često događa u crkvenom životu. Neki ljudi, koji uopće ne prihvaćaju istinu, vjeruju u Boga na temelju svojih predodžbi i uobrazilja te često šire neke predodžbe kako bi ometali crkveni život. Crkva mora ograničiti takvo ponašanje i riješiti ga kroz razgovor u zajedništvu o istini u crkvenom životu. Doslovno gledano, svatko može vidjeti da širenje predodžbi nije ispravno ponašanje, da to nije pozitivna, već negativna stvar. Stoga bi ga u crkvenom životu trebalo zaustaviti i ograničiti. Bez obzira na to kakvi ljudi šire predodžbe, bez obzira na njihove motive, šire li predodžbe namjerno ili nenamjerno, sve dok šire predodžbe, to će prekidati i ometati crkveni život, uzrokujući štetne posljedice. Stoga se ta stvar mora u potpunosti ograničiti. S bilo koje točke gledišta, širenje predodžbi ne može nikako igrati pozitivnu ulogu u težnji ljudi za istinom, težnji za spoznajom Boga ili njihovom ulasku u istina-stvarnost; ono može samo ometati te stvari i nanositi im štetu. Dakle, kad netko širi predodžbe u crkvenom životu, svi – i crkvene vođe i braća i sestre – trebali bi razlučiti tu stvar i pravovremeno istupiti kako bi zaustavili i ograničili tu osobu, umjesto da joj slijepo popuštaju u širenju predodžbi kako bi zaluđivala i ometala druge. Prvo razgovarajmo u zajedništvu o tome koje riječi čine širenje predodžbi. S tim razlučivanjem, ljudi mogu točno definirati što je širenje predodžbi, a mogu ga i precizno zaustaviti i ograničiti, umjesto da ga ignoriraju i ravnodušno se odnose prema njemu.

1. Širenje predodžbi o Bogu

Predodžbe koje se šire su ciljane. Prvo, moramo vidjeti na koga su usmjerene i koje se predodžbe šire. Razumijevanje toga pomoći će ljudima da znaju koje izjave i gledišta koja ljudi šire čine predodžbe. Spoznaja o tome koje su riječi ljudske predodžbe i koji postupci čine širenje predodžbi omogućit će ljudima da preciznije i ciljanije ograniče širenje predodžbi. Prije svega, najozbiljnije širenje predodžbi uključuje ljudske ideje i pogrešna shvaćanja o Bogu. Ovo je glavna kategorija. Širenje nečinjeničnih gledišta i izjava o Božjem identitetu, Božjoj biti, Božjoj naravi, Božjim riječima, Božjem djelu i Božjem postojanju – sve to čini širenje predodžbi. Ovo je općenita izjava; konkretno, koje vrste izjava čine širenje predodžbi? Širenje pogrešnih shvaćanja o Bogu, sudova o Bogu i osuda Boga, pa čak i huljenja na Boga – sve je to širenje predodžbi. Jednostavno rečeno, širenje shvaćanja o Bogu koja nisu u skladu sa stvarnošću te izjava i pogrešnih tumačenja koja nisu u skladu s Božjim identitetom i biti – sve to čini širenje predodžbi. Na primjer, u crkvenom životu neki ljudi često govore o Božjem identitetu i Božjoj biti. Oni nemaju istinsko razumijevanje Božjeg identiteta i biti. Često sumnjaju u Boga i pogrešno Ga shvaćaju u svom srcu, dok se, između ostalog, ne mogu pokoriti životnom okruženju i okruženju za vršenje svojih dužnosti koje im Bog uređuje. Tada šire svoja pogrešna shvaćanja o Bogu i svoje ideje o nerazumijevanju Boga. Ukratko, u tim se idejama ne radi o prihvaćanju i pokoravanju Božjoj suverenosti i Njegovim uređenjima iz perspektive stvorenog ljudskog bića, već su umjesto toga ispunjene osobnim predrasudama, pogrešnim shvaćanjima, pa čak i sudovima i osudama. Nakon što to čuju, drugi ljudi razviju pogrešna shvaćanja o Bogu i opreznost prema Njemu, i tako gube svoju istinsku vjeru u Boga, a kamoli da imaju istinsku pokornost.

Neki ljudi misle da bi vjerovanje u Boga trebalo donijeti mir i radost te da, ako se nađu u nekim situacijama, trebaju se samo moliti Bogu i Bog će ih uslišati, podariti im milost i blagoslove te osigurati da im sve ide mirno i glatko. Svrha njihova vjerovanja u Boga jest tražiti milost, steći blagoslove i uživati u miru i sreći. Zbog tih stavova oni ostavljaju svoje obitelji ili daju otkaz na poslu kako bi se dali za Boga te mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu. Vjeruju da će, sve dok ostavljaju stvari, daju se za Boga, podnose teškoće i marljivo rade, pokazujući iznimno ponašanje, steći Božje blagoslove i naklonost te da, bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočili, sve dok se mole Bogu, On će ih riješiti i u svemu im otvoriti put. To je gledište većine ljudi koji vjeruju u Boga. Ljudi smatraju da je to gledište opravdano i ispravno. Sposobnost mnogih ljudi da godinama održe svoju vjeru u Boga, a da je ne napuste, izravno je povezana s tim gledištem. Oni misle: „Toliko sam se dao za Boga, moje je ponašanje bilo tako dobro i nisam učinio nikakva zla djela; Bog će me sigurno blagosloviti. Budući da sam mnogo patio i platio veliku cijenu za svaki zadatak, te radio sve prema Božjim riječima i zahtjevima bez ikakvih pogrešaka, Bog bi me trebao blagosloviti; On bi trebao osigurati da mi sve ide glatko i da često imam mir i radost u srcu te da uživam u Božjoj prisutnosti.” Nije li to ljudska predodžba i uobrazilja? Iz ljudske perspektive, ljudi uživaju u Božjoj milosti i primaju dobrobiti, pa ima smisla da moraju malo patiti za to i isplati se zamijeniti tu patnju za Božje blagoslove. To je mentalitet sklapanja pogodbi s Bogom. Međutim, iz perspektive istine i iz Božje perspektive, to se u osnovi ne podudara s načelima Božjeg djela niti s mjerilima koja Bog zahtijeva od ljudi. To su u potpunosti puste želje, čisto ljudska predodžba i uobrazilja o vjerovanju u Boga. Bilo da to uključuje sklapanje pogodbi s Bogom ili zahtijevanje stvari od Njega, ili sadrži ljudske predodžbe i uobrazilje, ni u kojem slučaju ništa od toga nije u skladu s Božjim zahtjevima, niti zadovoljava Božja načela i mjerila za blagoslivljanje ljudi. Osobito to transakcijsko razmišljanje i gledište vrijeđa Božju narav, ali ljudi to ne shvaćaju. Kad se ono što Bog čini ne podudara s ljudskim predodžbama, oni u svom srcu brzo razviju pritužbe i pogrešna shvaćanja o Njemu. Čak osjećaju da im je nanesena nepravda i tada se počinju raspravljati s Bogom, a mogu Mu čak i suditi i osuđivati Ga. Bez obzira na to kakve predodžbe i pogrešna shvaćanja ljudi razviju, iz Božje perspektive, On nikada ne djeluje niti se prema ikome odnosi u skladu s ljudskim predodžbama ili željama. Bog uvijek čini ono što želi, na Svoj način i na temelju Svoje narav-biti. Bog ima načela u tome kako se odnosi prema svakoj osobi; ništa što On čini svakoj osobi ne temelji se na ljudskim predodžbama, uobraziljama ili sklonostima – to je aspekt Božjeg djela koji je u najvećem neskladu s ljudskim predodžbama. Kad Bog ljudima postavi okruženje koje je u potpunoj suprotnosti s njihovim predodžbama i uobraziljama, oni u svom srcu stvaraju predodžbe, sudove i osude protiv Boga, a mogu Ga čak i zanijekati. Može li Bog tada zadovoljiti njihove potrebe? Apsolutno ne. Bog nikada neće promijeniti Svoj način djelovanja i Svoje želje shodno ljudskim predodžbama. Tko se onda treba promijeniti? Ljudi. Ljudi trebaju otpustiti svoje predodžbe, prihvatiti, pokoriti se i iskusiti okruženja koja je Bog postavio te tragati za istinom kako bi riješili vlastite predodžbe, umjesto da svojim predodžbama procjenjuju ono što Bog čini kako bi vidjeli je li to ispravno. Kad ljudi ustraju u tome da se drže svojih predodžbi, razvijaju otpor prema Bogu – to se događa prirodno. Gdje leži korijen otpora? Leži u činjenici da ono što ljudi obično posjeduju u svojem srcu bez sumnje jesu njihove predodžbe i uobrazilje, a ne istina. Stoga, kad se suoče s tim da Božje djelo nije u skladu s ljudskim predodžbama, ljudi se mogu usprotiviti Bogu i donositi sudove o Njemu. To dokazuje da ljudima u osnovi nedostaje srce pokornosti Bogu, njihova iskvarena narav daleko je od toga da bude očišćena i oni u biti žive u skladu sa svojom iskvarenom naravi. Još su nevjerojatno daleko od postizanja spasenja.

Kad ljudi u svom srcu razviju predodžbe o Bogu i otpor prema Njemu, oni s nešto savjesti nevoljko će prihvatiti ono što Bog čini i pokušati se uklopiti u okruženje koje je Bog postavio te prihvatiti Njegovu suverenost nad ljudima. Koliko predodžbi ljudi mogu otpustiti i u kojoj mjeri, djelomično ovisi o njihovu kovu, a djelomično o tome prihvaćaju li istinu i jesu li ljudi koji vole istinu. Neki se ljudi aktivno suočavaju s okruženjima koja Bog postavlja čitajući Božje riječi, tražeći i razgovarajući u zajedništvu te promišljajući. Postupno stječu određeno razumijevanje Božje suverenosti nad svime i time povećavaju svoju pokornost i vjeru. Međutim, neki ljudi, bez obzira na okruženje s kojim se susretnu, ne tragaju za istinom. Umjesto toga, procjenjuju sva okruženja koja Bog orkestrira na temelju svojih predodžbi, uobrazilja i toga donosi li im to korist ili ne. Njihova razmatranja uvijek se vrte oko vlastitih interesa; uvijek im je stalo do toga koliku korist mogu steći, koliko se njihovi interesi mogu zadovoljiti u smislu materijalnih stvari, novca i tjelesnog užitka; i uvijek na temelju tih čimbenika donose odluke i odnose se prema svemu što Bog uređuje. I na kraju, nakon dugog mozganja, odlučuju se ne pokoriti okruženju koje je Bog postavio, već pobjeći od njega i izbjeći ga. Zbog svog otpora, odbijanja i izbjegavanja, udaljavaju se od Božjih riječi, propuštaju životno iskustvo i trpe gubitke, što donosi bol i muku njihovom srcu. Što se više protive takvim okruženjima, to veću i težu patnju podnose. Kad nastane takva situacija, ono malo vjere što imaju u Boga na kraju biva slomljeno. U tom trenutku, predodžbe koje vladaju njihovim srcem odjednom naviru: „Toliko sam se dugo davao za boga, a nisam očekivao da će se bog ovako odnositi prema meni. Bog je nepravedan, on ne voli ljude! Bog je rekao da će oni koji se iskreno daju za Njega sigurno biti silno blagoslovljeni. Ja sam se iskreno davao za boga, ostavio sam obitelj i karijeru, podnosio teškoće i naporno radio – zašto me bog nije silno blagoslovio? Gdje su božji blagoslovi? Zašto ih ne mogu osjetiti ili vidjeti? Zašto bog nepravedno postupa s ljudima? Zašto se bog ne drži svoje riječi? Ljudi kažu da je bog vjeran, ali zašto ja to ne mogu osjetiti? Ostavljajući sve ostalo po strani, samo u ovom okruženju, uopće nisam osjetio da je bog vjeran!” Budući da ljudi imaju predodžbe, lako bivaju prevareni i zavedeni njima. Čak i kad Bog postavlja okruženja za promjenu ljudske naravi i za njihov životni rast, teško im je to prihvatiti i pogrešno shvaćaju Boga. Misle da to nije Božji blagoslov i da ih Bog ne voli. Vjeruju da su se iskreno dali za Boga, ali da Bog nije ispunio Svoja obećanja. Tako se ti ljudi, koji ne teže istini, lako razotkriju kroz jednu jedinu kušnju nekog manjeg okruženja. Kad se razotkriju, konačno kažu ono što su najviše željeli reći: „Bog nije pravedan. Bog nije vjeran bog. Božje se riječi rijetko ispunjavaju. Bog je rekao: ‚Bog stoji iza svojih riječi, što On kaže, to će se i ostvariti, a što On ostvari, trajat će zauvijek.’ Gdje je ispunjenje tih riječi? Zašto ga ne mogu vidjeti ili osjetiti? Pogledajte tu i tu osobu: otkad vjeruje u boga, nije ostavila toliko toga niti se dala za boga koliko ja, niti je prinijela koliko ja. Ali njezina su djeca upisala prestižne fakultete, muž joj je dobio promaknuće, posao im cvjeta, pa čak im i usjevi daju veći prinos od drugih. A što sam ja dobio? Nikada više neću vjerovati u boga!” Te su riječi istinske misli tih ljudi, njihova gesla. Ispunjeni su tim predodžbama, tim apsurdnim mislima i gledištima, kao i razmatranjima o koristima i transakcijama. Tako oni razumiju i shvaćaju Božje djelo i Njegove brižne namjere, tako se odnose prema tim stvarima. Stoga, u okruženjima koja Bog uvijek iznova brižno postavlja, oni neprestano procjenjuju i pogrešno shvaćaju Boga svojim predodžbama te neprekidno doživljavaju neuspjeh i posrću. Nadalje, neprestano pokušavaju potvrditi da su njihove predodžbe ispravne. Kad povjeruju da su te predodžbe potvrđene i da su dovoljan dokaz da mogu proizvoljno procjenjivati Boga, suditi Mu i osuđivati Ga, počinju širiti predodžbe, jer su im srca puna predodžbi o Bogu. Što je umiješano u te predodžbe? To su pritužbe, nezadovoljstvo i ogorčenost. Kad su ispunjeni tim stvarima, traže prilike da se iskale. Nadaju se da će pronaći skupinu ljudi koja će slušati o „nepravdama” s kojima su se susreli; žele izreći te stvari tim ljudima i prepričati im navodni nepravedni tretman koji su „pretrpjeli”. Tako se javljaju predodžbe koje ti ljudi šire u crkvenom životu, tako takve predodžbe nastaju. Srce tih ljudi ispunjeno je žalbama, prkosom i ogorčenjem, kao i pogrešnim shvaćanjima i pritužbama na Boga, pa čak i sudovima i osudama Boga, što na kraju dovodi do toga da im srce bude ispunjeno huljenjem. Boje se da neće dobiti blagoslove i stoga ne žele otići, pa među ljudima šire svoja pogrešna shvaćanja o Bogu i svoje nezadovoljstvo Njime, a još više šire svoje sudove i osude Boga te svoja huljenja na Njega. Na što oni hule? Hule na Boga, govoreći da je On nepravedan prema njima i da im ne daje odgovarajući i jednakovrijedan povrat za ono što su učinili. Sude Bogu jer im nije podario milost i velike blagoslove nakon njihovih prinosa i žrtava. Nisu od Boga primili one tjelesne potrebe – materijalne stvari, novac i tako dalje – koje su se nadali primiti, što im je ispunilo srca pritužbama i ogorčenjem. Svrha njihova širenja predodžbi jest, s jedne strane, iskaliti se i osvetiti, čime postižu osjećaj psihološke ravnoteže; a s druge, potaknuti više ljudi da razviju pogrešna shvaćanja i predodžbe o Bogu, čime ih navode da budu oprezni prema Bogu baš kao i oni. Ako više ljudi kaže: „Nikada više nećemo vjerovati u boga”, oni će se u sebi osjećati zadovoljno. To je svrha i temeljni razlog njihova širenja predodžbi.

Koje je geslo ljudi koji šire predodžbe? Koju izreku često ponavljaju? Nakon što iskuse određene stvari i ne dobiju željene koristi, neprestano govore sami sebi: „Nikada više neću vjerovati u boga.” Čak i nakon što to kažu, ne osjećaju da su ublažili svoju mržnju ili postigli svoj cilj. Kad prisustvuju okupljanjima, bez obzira na to o čemu drugi razgovaraju u zajedništvu, oni to ne mogu primiti. Moraju ponovno izgovoriti tu frazu, ponavljajući je nekoliko puta, čak i više od deset puta. „Nikada više neću vjerovati u boga” – nije li ova fraza puna značenja? Iza nje stoji priča. Što je njihovo „vjerovanje”? Jesu li prije vjerovali u Boga? Je li njihovo prethodno vjerovanje bilo istinska vjera? Je li uključivalo pokornost koju bi stvoreno biće trebalo imati? (Ne.) Nimalo. Puni su predodžbi i uobrazilja o Bogu. Što je još važnije, puni su zahtjeva i traženja od Boga, bez ikakve pokornosti. Što znači njihovo „vjerovanje”? „Vjerujem da je bog onaj koji je suveren nad nebom i zemljom i svim stvorenim. Vjerujem da me bog može zaštititi da me drugi ne zlostavljaju. Vjerujem da mi bog može omogućiti da uživam u tjelesnoj ugodi, da živim dobar, uspješan život i da mi sve bude mirno i ugodno. Vjerujem da mi bog može omogućiti da uđem u kraljevstvo nebesko i primim velike blagoslove, da dobijem stostruko u ovom životu i vječni život u budućem svijetu!” Je li to vjerovanje? U tim „vjerovanjima” nema ni traga pokornosti i nijedno od njih nije u skladu s Božjim zahtjevima za ljude. Ta vjerovanja proizlaze isključivo iz perspektive osobne koristi. Bog izražava istinu i djeluje u ljudima. Kada je Bog uopće rekao da će omogućiti ljudima da žive sretan život, da žive iznad drugih, ili da budu uspješni i prosperitetni, s neograničenim izgledima? (Nikada.) Pa zašto onda smatraju svoje „vjerovanje” tako dragocjenim? Čak kažu da više nikada neće vjerovati u Boga. Vrijedi li njihovo vjerovanje išta? Prihvaća li ga Bog? Nemaju ni traga istina-stvarnosti, ni traga pokornosti Bogu, samo žele steći blagoslove, koristi i prednosti od Boga, i to nazivaju vjerovanjem u Boga. Nije li to huljenje na Boga? Ljudi ove vrste ispunjeni su predodžbama i zaokupljeni namjerom stjecanja blagoslova. Uopće ne doživljavaju Božje djelo i ne provode Božje riječi u djelo. Cilj i motiv svega što čine u potpunosti je za korist vlastitog tijela. Osjećaju se dobro u vezi sa sobom i smatraju svoju nazovi vjeru u Boga posebno dragocjenom. Ako je tvoja vjera u Boga tako dragocjena i plemenita, zašto onda, kad Bog postavi neko manje okruženje za tebe, ne možeš iz njega razumjeti istinu ili postojano svjedočiti? O čemu se ovdje radi? Kad Bog iskušava tvoju vjeru, što ti daješ Bogu zauzvrat? Je li moguće da su pogrešna shvaćanja, pritužbe i otpor kojima ti uzvraćaš Bogu ono što On želi? Jesu li oni u skladu s istinom? Jasno je da nisu. Stoga, činjenica da ti ljudi mogu otvoreno širiti predodžbe u crkvi dokazuje jednu stvar: oni ne poznaju Boga i još manje vjeruju da je Bog suveren nad svime – bog u kojeg oni vjeruju jednostavno ne postoji. Kad ti ljudi otvoreno šire predodžbe kako bi zaludili i privukli više ljudi da im se pridruže u protivljenju Bogu, osuđivanju Boga i huljenju na Boga, oni nesvjesno javno objavljuju da više nisu sljedbenici Boga, da više nisu vjernici i da više nisu stvorena bića pod vlašću Stvoritelja. Predodžbe koje šire nisu jednostavne ideje ili izjave; umjesto toga, oni su već izgradili nepremostivu prepreku protiv Boga u svom srcu i u sebi su utvrdili da je korištenje ljudskih predodžbi i uobrazilja za ophođenje s Bogom, za svoj odnos s Bogom i za ophođenje s Božjim riječima i Božjim djelom ispravno i da je to način na koji bi trebali postupati. Kad takvi ljudi otvoreno šire predodžbe u crkvenom životu, treba li ih ograničiti? Ili bi im, u svjetlu njihova malena rasta i plitka temelja, trebalo dati slobodu da izraze svoja gledišta i dovoljno vremena i prostora da se pokaju? Koji je prikladan način djelovanja? (Prikladno ih je zaustaviti i ograničiti.) Zašto ih je prikladno zaustaviti i ograničiti? Neki ljudi kažu: „Ako ih ograničiš i ne dopustiš im da slobodno govore, pa prestanu vjerovati i prestanu dolaziti na okupljanja, ne bi li im time naštetio? To bi bila takva šteta! Ne bi li Bog radije spasio sve ljude nego da ijedna osoba doživi propast? Čak se i jedna izgubljena ovca mora pronaći – nakon sveg truda da se pronađe izgubljena ovca, bi li On i dalje dopustio da se ponovno izgubi?” Jesu li te riječi ispravne? (Ne.) Zašto nisu ispravne? (Zato što takvi ljudi ne vjeruju istinski u Boga; oni vjeruju u Boga samo u nadi da će dobiti blagoslove, a njihova je vjera pomiješana s nečistoćama.) Tko nema nekih nečistoća pomiješanih sa svojom vjerom u Boga? Nemaš li ih ti? Je li to valjan razlog? Razmotrite izjavu takvih ljudi: „Nikada više neću vjerovati u boga.” Kakve su to riječi? Postoji li ikakva razlika između toga i huljenja nevjernika, đavla i Sotone? (Ne.) Što podrazumijeva ta izjava? „Više nemam vjere u boga. U prošlosti sam svim srcem vjerovao u boga i slijedio ga, ali bog me nije blagoslovio. Umjesto toga, postavio je takva okruženja da mi oteža stvari i uzrokuje da posrnem. Ono što bog kaže uopće se ne podudara s onim što on čini, pa se više ne usuđujem vjerovati u boga! Prije sam bio tako glup. Odrekao sam se, davao se i podnio toliko teškoća za boga, ali nisam vidio zaštitu od boga kad me je veliki crveni zmaj uhitio i progonio. Posao moje obitelji također nije išao tako dobro kao drugima, nisam zaradio toliko novca kao drugi, a moji su roditelji ostali bolesni. Ništa nisam dobio vjerujući u boga tolike godine. Nije li bog rekao da će silno blagosloviti ljude? Kakve sam blagoslove dobio od boga? Božje se riječi uopće nisu obistinile, pa nikada više neću vjerovati u boga!” Izjava „Nikada više neću vjerovati u boga!” sadrži toliko toga. Ispunjena je pritužbama, nezadovoljstvom i pogrešnim shvaćanjima prema Bogu. Ukratko, nakon što su podnijeli teškoće i dali se s mentalitetom pustih želja, Bog im nije podario blagoslove prema njihovim zahtjevima, niti im je Bog platio ili ih nagradio prema njihovim predodžbama i uobraziljama, pa su postali nezadovoljni i ispunjeni ogorčenošću prema Bogu, i u takvim su okolnostima izrekli tu rečenicu. Ta rečenica nije došla niotkuda; do trenutka kad su je izrekli, već su pokazali mnoga ponašanja i očitovanja i bili su razotkriveni. U čemu je problem u odnosu takvih ljudi s Bogom? Koji je najveći problem u njihovu odnosu s Bogom? To je da sebe uopće nikada nisu smatrali stvorenim bićem i da nikada ni najmanje nisu smatrali Boga Stvoriteljem kojeg treba obožavati. Od početka svoje vjere u Boga, odnosili su se prema Bogu kao prema stablu novca, škrinji s blagom; smatrali su Ga Bodhisattvom koji ih izbavlja od patnje i nesreće, a sebe su smatrali sljedbenikom tog Bodhisattve, tog idola. Mislili su da je vjerovanje u Boga poput vjerovanja u Budu, gdje su, samo jedući vegetarijansku hranu, recitirajući svete spise i često paleći tamjan i padajući ničice, mogli dobiti što su htjeli. Tako su se sve priče koje su se razvile nakon što su povjerovali u Boga dogodile unutar okvira njihovih predodžbi i uobrazilja. Nisu pokazali nijedno od očitovanja stvorenog bića koje prihvaća istinu od Stvoritelja, niti su pokazali imalo pokornosti koju bi stvoreno biće trebalo imati prema Stvoritelju; postojalo je samo neprestano zahtijevanje, neprestano računanje i neprekidno traženje. Sve je to na kraju dovelo do sloma njihova odnosa s Bogom. Takav je odnos transakcijski i nikada ne može biti čvrst; samo je pitanje vremena kada će takvi ljudi biti razotkriveni. Čak i ako sudjeluju u crkvenom životu, ne šire predodžbe i povremeno razgovaraju u zajedništvu o tome kako ih je Bog vodio, kako ih je Bog blagoslovio, u čemu su uživali i tako dalje, većina onoga o čemu govore uključuje milost, užitak i tjelesne koristi koje su primili od Boga. Te su rasprave potpuno nepovezane s istinom i pokoravanjem Bogu i potpuno im nedostaje bilo kakva istina-stvarnost. Kad su okolnosti povoljne, pokazuju vjeru u Boga i ljubav prema Njemu te snošljivost i strpljivost prema drugim ljudima, sve kako bi postigli jedan cilj: steći sve Božje blagoslove. Kad Bog oduzme milost, koristi i materijalne prednosti u kojima su uživali, njihove se predodžbe razotkrivaju. Ti ljudi, vođeni vlastitim interesom i dajući prednost osobnoj koristi, pobjesne čim ne dobiju ono što žele; počinju širiti predodžbe kako bi iskalili svoje nezadovoljstvo Bogom, istovremeno pokušavajući privući više ljudi da suosjećaju s njima i prihvate njihove predodžbe o Bogu. Treba li takve ljude zaustaviti i ograničiti? (Da.) Teme, misli i gledišta o kojima oni razgovaraju u zajedništvu ne odražavaju čisto razumijevanje istine, niti pomažu ljudima da se pokore Bogu i da imaju istinsku vjeru u Njega. Umjesto toga, oni udaljavaju ljude od Boga, uzrokuju pogrešna shvaćanja o Bogu, opreznost prema Bogu, pa čak i odbacivanje Boga, i navode one koji slušaju predodžbe koje ti ljudi šire da tiho upozoravaju sebe: „Nikada više neću vjerovati u boga”, baš poput njih. To je ometanje koje predodžbe koje takvi ljudi šire uzrokuju drugima.