Poput stotine milijuna drugih koji slijede Gospodina Isusa Krista pridržavamo se zakona i zapovijedi Biblije, uživamo u obilju milosti Gospodina Isusa Krista i okupljamo se, molimo, hvalimo i služimo u ime Gospodina Isusa Krista – i sve to činimo uz pažnju i zaštitu Gospodina. Često smo slabi, a često smo i jaki. Vjerujemo da su svi naši postupci u skladu s učenjem Gospodina. Zbog toga se podrazumijeva da vjerujemo i da smo na putu izvršenja volje Oca koji je na nebu. Mi čeznemo za povratkom Gospodina Isusa, za Njegovim slavnim silaskom, za krajem našeg života na zemlji, za pojavom kraljevstva i za svim što je prorečeno u Knjizi otkrivenja: Gospodin dolazi, donosi kataklizmu, nagrađuje dobre i kažnjava zle te uzima sve one koji Ga slijede i pozdravljaju Njegov povratak da bi se susreli s Njim u zraku. Kad god pomislimo na to, ne možemo ne biti vrlo emotivni, radosni što smo rođeni u posljednjim danima i što imamo sreću prisustvovati dolasku Gospodina. Iako smo pretrpjeli progon, zauzvrat smo dobili „obilato, sve obilatije breme vječne slave”. Kakav blagoslov! Sva ova čežnja i milost koju nam je podario Gospodin čini nas neprestano spremnima na molitvu i revnosnijima u okupljanju. Možda će sljedeće godine, možda sutra, a možda u vremenskom roku kraćem no što čovjek može zamisliti, Gospodin iznenada sići i pojaviti se među grupom ljudi koji su Ga žarko i nestrpljivo iščekivali. Žurimo da preteknemo jedni druge, nitko ne želi zaostati, samo da bismo bili u prvoj skupini koja će vidjeti ukazanje Gospodinovo, da budemo među onima koji su uzneseni. Sve smo dali, ne mareći za cijenu, za dolazak ovog dana; neki napuštaju posao, neki napuštaju svoje obitelji, neki se odriču braka, a neki čak doniraju svu svoju ušteđevinu. Kakva nesebična djela odanosti! Takva iskrenost i odanost sigurno nadmašuju čak i svece iz prošlih vremena! Budući da Gospodin daruje milost komu On hoće i pokazuje milosrđe komu On hoće, vjerujemo da su Njegove oči odavno vidjele naša djela odanosti i davanja. Tako su i naše iskrene molitve doprle do Njegovih ušiju i vjerujemo da će nam Gospodin dati naknadu za našu posvećenost. Štoviše, Bog je bio milostiv prema nama prije nego što je stvorio svijet, a blagoslove i obećanja koja nam je dao nitko nam ne može oduzeti. Svi planiramo za budućnost i, naravno, posvetili smo se i uložili u žetone ili kapital kako bismo ih zamijenili za uznesenje i susret s Gospodinom u zraku. Štoviše bez imalo oklijevanja sjeli smo na prijestolje budućnosti da predsjedamo svim zemljama i svim narodima ili da vladamo kao kraljevi. Sve to uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto što je očekivano.

Preziremo sve one koji su protiv Gospodina Isusa; na kraju ih čeka samo uništenje. Tko im je rekao da ne vjeruju da je Gospodin Isus Spasitelj? Naravno, postoje trenuci kad oponašamo Gospodina Isusa u suosjećanju s ljudima iz cijelog svijeta jer oni ne shvaćaju i ispravno je da budemo snošljivi i praštamo im. Sve što radimo u skladu je s riječima iz Biblije jer sve što nije u skladu s Biblijom predstavlja neuobičajenost i krivovjerje. Ta vrsta vjerovanja duboko je ukorijenjena u umu svakog od nas. Naš Gospodin je u Bibliji i ako ne odstupimo od Biblije, nećemo odstupiti od Gospodina; ako se pridržavamo ovog načela, dobit ćemo spasenje. Ohrabrujemo jedni druge, podržavamo se i svaki put kad se okupimo, nadamo se da je sve što govorimo i činimo u skladu s voljom Gospodinovom i da će Gospodin to prihvatiti. Unatoč ozbiljnom neprijateljstvu našeg okruženja naša su srca puna ushićenja. Kada pomislimo na blagoslove koji su nadohvat ruke, postoji li nešto što ne možemo ostaviti po strani? Postoji li nešto od čega se nerado rastajemo? Sve se to podrazumijeva i sve to leži pod budnim pogledom Božjim. Mi, ova šačica potrebitih koji smo podignuti iz kaljuže, isti smo kao i svi obični sljedbenici Gospodina Isusa koji sanjaju da budu uzneseni, da budu blagoslovljeni i da vladaju svim narodima. Naša je iskvarenost ogoljena pred Božjim očima, a naše želje i pohlepa osuđene su u Božjim očima. Ipak, sve se to odvija tako normalno i tako logično da se nitko od nas ne pita jesu li naše čežnje ispravne, kamoli da sumnja u točnost svega čega se pridržavamo. Tko može znati Božju volju? Kakav je zapravo put kojim čovjek korača, koji ne znamo tražiti i istraživati; a još manje nas zanima ispitati ga. Jer nas jedino zanima možemo li biti uzneseni, možemo li biti blagoslovljeni, ima li mjesta za nas u kraljevstvu nebeskom i hoćemo li imati udio u vodi rijeke života i plodu drveta života. Zar ne vjerujemo u Gospodina i ne postajemo Njegovi sljedbenici radi stjecanja ovih stvari? Oprošteni su nam grijesi, pokajali smo se, ispili smo gorku čašu vina i stavili križ na leđa. Tko može reći da Gospodin neće prihvatiti cijenu koju smo platili? Tko može reći da nismo pripremili dovoljno ulja? Ne želimo biti te bezumne djevice ili jedni od onih koji su napušteni. Štoviše, mi se neprestano molimo tražeći od Gospodina da nas čuva od obmane lažnog Krista jer je u Bibliji rečeno: „Ako vam tada tko rekne: ‚Gle, evo Krista!’ ili: ‚Eno ga!’ – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane” (Mt 24,23–24). Svi smo zapamtili te stihove iz Biblije; znamo ih napamet i smatramo ih dragocjenim blagom, životom i preporukom koja odlučuje možemo li biti spašeni ili uzneseni…

Tisućama godina živi su umirali odnoseći sa sobom svoje čežnje i snove, ali nitko doista ne zna jesu li otišli u kraljevstvo nebesko. Mrtvi se vraćaju zaboravljajući sve priče koje su se jednom dogodile, a i dalje slijede učenja i puteve predaka. I tako, kako godine i dani prolaze, nitko ne zna prihvaća li naš Gospodin Isus, naš Bog, doista sve što radimo. Sve što možemo učiniti jest to da se radujemo mogućem ishodu i nagađamo o svemu što će se dogoditi. Ipak, Bog je sve vrijeme šutio, nikad nam se nije ukazao, nikad nam nije govorio. I tako, prateći Bibliju i u skladu sa znacima svojevoljno donosimo sud o Božjoj volji i naravi. Navikli smo se na Božju šutnju; navikli smo se ispravnost i pogrešnost našeg ponašanja mjeriti u skladu s vlastitim načinom razmišljanja; navikli smo se oslanjati na svoje znanje, predodžbe i moralna načela umjesto na zahtjeve koje nam Bog postavlja; navikli smo se uživati u Božjoj milosti; navikli smo se da nam Bog pomaže kad god nam je potrebno; navikli smo se da za sve pružamo ruke Bogu i da Bogu naređujemo; također smo se navikli pridržavati se propisa ne obraćajući pažnju na to kako nas vodi Duh Sveti; štoviše, navikli smo se na dane u kojima smo sami sebi gospodari. Vjerujemo u takvog Boga, s kojim se nikad nismo susreli licem u lice. Pitanja kao što su: kakva je Njegova narav, što On ima i što jest, kakva je Njegova slika, hoćemo li Ga prepoznati kad dođe i tako dalje – nijedno nije važno. Važno je da je On u našim srcima i da Ga svi čekamo, a dovoljno je da možemo zamisliti da je ovakav ili onakav. Cijenimo svoju vjeru i čuvamo svoju duhovnost. Na sve stvari gledamo kao na kaljužu i sve gazimo nogama. Budući da smo vjernici slavnog Gospodina, koliko god da je dug i naporan put, ma kakve nevolje i opasnosti da nas zadese, ništa ne može zaustaviti naše korake dok slijedimo Gospodina. „Rijeka vode života, bistra kao prozirac: izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva. S obje strane rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima. I neće više biti nikakva prokletstva. I prijestolje će Božje i Jaganjčevo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova” (Otk 22,1–5). Svaki put kad otpjevamo te riječi, naša su srca prepuna bezgranične radosti i zadovoljstva, a suze teku iz naših očiju. Hvala Gospodinu što nas je izabrao, hvala Gospodinu na milosti Njegovoj. Dao nam je stostruko u ovom životu i dao nam je vječni život u svijetu koji dolazi. Ako bi sada zatražio od nas da umremo, učinili bismo to bez i najmanjeg prigovora. O, Gospodine! Molim te, dođi uskoro! Budući da toliko čeznemo za Tobom i sve smo zbog Tebe napustili, ne čekaj više ni minute, ni sekunde.

Bog šuti i nikad nam se nije ukazao, ali Njegovo djelo nikad nije prestalo. On nadgleda svu zemlju, zapovijeda svim stvarima i gleda sve čovjekove riječi i djela. Svoje upravljanje provodi odmjerenim koracima i prema Svojem planu, nečujno i bez drame, a ipak Njegovi koraci napreduju, jedan po jedan, sve bliže ljudskom rodu, a Njegovo mjesto suca širi se svemirom brzinom munje, nakon čega se Njegovo prijestolje odmah spušta među nas. Kakav je to veličanstven prizor, kakav impozantan i svečan prizor! Poput goluba i lava što riče Duh dolazi među nas. On je mudrost, On je pravednost i veličanstvo i potajno dolazi među nas vladajući autoritetom, ispunjen ljubavlju i milošću. Nitko nije svjestan Njegova dolaska, nitko ne pozdravlja Njegov dolazak i, štoviše, nitko ne zna što će On učiniti. Čovjekov život teče kao i prije, njegovo srce nije drugačije, a dani prolaze kao i inače. Bog živi među nama, poput čovjeka nalik drugim ljudima, kao jedan od najbeznačajnijih sljedbenika i običan vjernik. On ima Svoje težnje, Svoje ciljeve i, štoviše, ima božanstvo koje ne posjeduju obični ljudi. Nitko nije primijetio postojanje Njegova božanstva i nitko nije uočio razliku između Njegove biti i biti čovjeka. Živimo zajedno s Njim, nesputani i neustrašivi, jer je On u našim očima samo beznačajni vjernik. On promatra svaki naš pokret, a sve naše misli i ideje otkrivaju se pred Njim. Nitko se ne zanima za Njegovo postojanje, nitko ne razmišlja o Njegovoj ulozi i, štoviše, nitko ni najmanje ne sumnja u Njegov identitet. Mi samo nastavljamo sa svojim težnjama kao da On nema nikakve veze s nama…

Igrom slučaja Duh Sveti izražava ulomak riječi „kroz” Njega i, iako se to čini veoma neočekivanim, mi to ipak prepoznajemo kao izjavu koja dolazi od Boga i spremno je prihvaćamo od Boga. To je zato što, bez obzira na to tko izražava ove riječi, dok dolaze od Duha Svetoga, trebamo ih prihvatiti i ne smijemo ih zanijekati. Sljedeća bi izjava mogla doći kroz mene, kroz tebe ili kroz nekog drugog. Kroz koga god da dođe, sve je to milost Božja. Ipak, bez obzira na to tko je u pitanju, ne smijemo štovati tu osobu jer ona bez obzira na sve nikako ne može biti Bog niti bismo na bilo koji način izabrali takvu običnu osobu da bude naš Bog. Naš Bog je tako velik i častan; kako bi tako beznačajna osoba mogla zauzeti Njegovo mjesto? Štoviše, čekamo da Bog dođe i vrati nas u kraljevstvo nebesko, pa kako bi netko tako beznačajan mogao biti dorastao tako važnom i teškom zadatku? Ako Gospodin ponovo dođe, mora doći na bijelom oblaku tako da ga vide sva mnoštva. Kako će to biti veličanstveno! Kako je moguće da se On potajno skriva u skupini običnih ljudi?

Pa ipak, ova obična osoba skrivena među ljudima vrši novo djelo našeg spasenja. On nam ne nudi nikakva objašnjenja niti nam govori zašto je došao, već jednostavno vrši djelo koje namjerava provesti odmjerenim koracima i prema Svojem planu. Njegove riječi i izjave sve su češće. Od utjehe, ohrabrivanja, podsjećanja i upozoravanja do prijekora i ispravljanja; od tona koji je nježan i blag do riječi žestokih i veličanstvenih – sve to čovjeku daje milosrđe i budi u njemu strepnju. Sve što On kaže pogađa tajne skrivene duboko u nama; Njegove riječi probadaju naša srca, probadaju naš duh i ostavljaju nas ispunjene nepodnošljivim stidom i gotovo ne znamo gdje se sakriti. Počinjemo se pitati voli li nas Bog doista u srcu ove osobe i što točno namjerava. Možda možemo biti uzneseni tek nakon što izdržimo ove patnje? U svojim glavama računamo… o odredištu na koje ćemo stići i o svojoj budućoj sudbini. Ipak, kao i prije, nitko od nas ne vjeruje da je Bog već preuzeo tijelo kako bi djelovao među nama. Iako nas je pratio tako dugo, iako nam je već izgovorio toliko riječi licem u lice, mi i dalje ne želimo prihvatiti tako običnog čovjeka kao Boga svoje budućnosti, a još manje smo voljni da ovoj beznačajnoj osobi povjerimo kontrolu nad svojom budućnošću i svojom sudbinom. Od Njega dobivamo nepresušnu zalihu žive vode i kroz Njega živimo licem u lice s Bogom. Ali mi smo samo zahvalni za milost Gospodina Isusa na nebu i nikad nismo obraćali pozornost na osjećaje ove obične osobe koja posjeduje božanstvo. I dalje, kao i ranije, On Svoje djelo obavlja ponizno skriven u tijelu, dajući izraz Svojem najdubljem srcu kao da ne osjeća da ga ljudski rod odbacuje, kao da vječno prašta čovjekovu djetinjastost i neznanje i zauvijek trpi to što Ga čovjek ne poštuje.

Bez našeg znanja taj beznačajni čovjek vodio nas je korak po korak kroz Božje djelo. Prolazimo bezbrojne kušnje, trpimo bezbrojna prekoravanja i smrt nas iskušava. Učimo o Božjoj pravednoj i veličanstvenoj naravi i uživamo u Njegovoj ljubavi i milosrđu, počinjemo cijeniti Božju veliku moć i mudrost, svjedoci smo divote Božje i gledamo Božju žarku želju da spasi čovjeka. Riječima tog običnog čovjeka upoznajemo narav i bit Božju, shvaćamo Božju volju, spoznajemo prirodu i bit čovjeka i vidimo put prema spasenju i savršenstvu. Njegove riječi dovode do toga da „umremo” i da se „ponovno rodimo”; Njegove riječi donose nam utjehu, ali nas također ostavljaju skrhane krivicom i osjećanjem kako nešto dugujemo. Njegove riječi donose nam radost i mir, ali i beskrajnu bol. Ponekad smo kao jaganjci na klanju u Njegovim rukama; ponekad smo kao zjenica oka Njegova i uživamo u Njegovoj nježnoj ljubavi; ponekad smo kao Njegovi neprijatelji i Njegov nas gnjevni pogled pretvara u pepeo. Mi smo ljudska rasa koju je On spasio, mi smo crvi u Njegovim očima i mi smo izgubljena janjad koju On danonoćno želi pronaći. On je milostiv prema nama, On nas prezire, On nas podiže, On nas tješi i bodri, On nas vodi, On nas prosvjetljuje, On nas prekorava i ispravlja, pa čak i proklinje. I noću i danju On stalno brine o nama i štiti nas, danju i noću, nikad nas ne napušta, već prolijeva krv Svojega srca zbog nas i plaća svaku cijenu zbog nas. U izjavama ovog malog i običnog tijela uživali smo u potpunosti Boga i vidjeli odredište koje nam je Bog podario. Unatoč tome taština i dalje uznemirava naše srce, a mi još uvijek nismo voljni takvu osobu prihvatiti kao svojeg Boga. Iako nam je dao toliko mane, toliko toga da uživamo, ništa od toga ne može zauzeti Gospodinovo mjesto u našim srcima. Mi poštujemo poseban identitet i status ove osobe, ali s velikim oklijevanjem. Sve dok On ne otvori svoja usta da zatraži od nas da priznamo da je On Bog, nikad Ga nećemo priznati za Boga koji će uskoro doći, a koji već dugo radi među nama.

Bog nastavlja izjavljivati koristeći različite metode i perspektive da nas upozori na to što trebamo raditi dok istovremeno daje glas Svojem srcu. Njegove riječi nose životnu snagu, pokazuju nam put kojim trebamo koračati i omogućavaju nam da shvatimo što je istina. Počinju nas privlačiti Njegove riječi, počinjemo se usredotočivati na ton i način Njegova govora i podsvjesno se počinjemo zanimati za najdublje osjećaje ove neupadljive osobe. On pljuje krv Svojega srca obavljajući djelo za nas, gubi san i apetit zbog nas, plače zbog nas, uzdiše zbog nas, stenje u bolesti zbog nas, trpi poniženje zarad našeg odredišta i spasenja, a naša obamrlost i buntovništvo crpe suze i krv iz Njegova srca. Ono što On ima i ono što On jest ne pripada nijednoj običnoj osobi niti to može imati i steći ijedno iskvareno ljudsko biće. On pokazuje trpeljivost i strpljenje koje nema nijedan običan čovjek, a Njegovom ljubavlju nije obdareno nijedno stvoreno biće. Nitko osim Njega ne može znati sve naše misli niti tako jasno i potpuno dokučiti našu prirodu i bit niti suditi o buntovništvu i iskvarenosti ljudskog roda niti nam govoriti i obavljati ovakvo djelo na nama u ime Boga na nebu. Nitko osim Njega nije obdaren autoritetom, mudrošću i dostojanstvom Božjim; Božja narav i ono što Bog ima i što jest rađa se, u svojoj cjelini, u Njemu. Nitko osim Njega ne može nam pokazati put i donijeti svjetlost. Nitko osim Njega ne može otkriti otajstva koja Bog nije otkrio od stvaranja do danas. Nitko osim Njega ne može nas spasiti od Sotonina ropstva i naše iskvarene naravi. On predstavlja Boga. On izražava najdublje srce Božje, opomene Božje i Božje riječi suda prema cijelom ljudskom rodu. On je započeo novo doba, novu eru i uveo novo nebo i zemlju i novo djelo te nam donio nadu okončavajući život koji smo vodili u nejasnoći i omogućavajući cijelom našem biću da potpuno jasno vidi put k spasenju. On je osvojio cijelo naše biće i zadobio naša srca. Od tog trenutka naši su umovi postali svjesni, a naš duh kao da je oživio: ova obična beznačajna osoba koja živi među nama i koju smo dugo odbacivali, zar to nije Gospodin Isus koji je uvijek u našim mislima, budnim ili usnulim, i za kojim čeznemo i noću i danju? To je On! To je doista On! On je naš Bog! On je istina, put i život! Omogućio nam je da ponovno živimo i vidimo svjetlost i zaustavio lutanja naših srca. Vratili smo se u dom Božji, vratili smo se pred Njegovo prijestolje, licem u lice smo s Njim, bili smo svjedoci Njegova lika i vidjeli smo put koji je pred nama. U ovo vrijeme On je potpuno osvojio naša srca; mi više ne sumnjamo tko je On, ne protivimo se Njegovu djelu i Njegovoj riječi i padamo ničice pred Njim. Samo želimo slijediti korake Božje do kraja svojeg života da nas On usavrši, da uzvratimo Njegovu milost i ljubav prema nama, da poslušamo Njegova određenja i planove, da surađujemo s Njegovim djelom i činimo sve što možemo da dovršimo ono što nam On povjeri.

Biti osvojen od Boga je poput natjecanja u borilačkim vještinama.

Svaka Božja riječ pogađa jednu od naših slabih točaka ostavljajući nas ranjene i ispunjene strahom. On razotkriva naše predodžbe, naše misli i našu iskvarenu narav. Od svega što govorimo i činimo do svake naše misli i ideje, naša priroda i bit otkrivaju se u Njegovim riječima dovodeći nas u stanje straha i drhtanja u kojem nemamo gdje sakriti svoj sram. Jednom po jednom On nam govori o svim našim postupcima, ciljevima i namjerama, čak i o iskvarenoj naravi koju sami nikad nismo otkrili, čineći da se osjećamo razotkriveni u svoj svojoj bijednoj nesavršenosti i, još i više, potpuno pobijeđeni. On nas osuđuje jer mu se protivimo, grdi nas jer Ga hulimo i osuđujemo i čini da osjećamo kako u Njegovim očima nemamo nijednu iskupljujuću osobinu, da smo živi Sotona. Naše su nade potonule; više se ne usuđujemo postavljati ikakve nerazumne zahtjeve pred Njega ni gajiti bilo kakve zamisli o Njemu, a čak i naši snovi nestaju preko noći. To je činjenica koju nitko od nas ne može zamisliti niti prihvatiti. U samo jednom trenutku gubimo unutrašnju ravnotežu i ne znamo kako da nastavimo putem koji je pred nama niti kako da nastavimo u svojim vjerovanjima. Čini se kao da se naša vjera vratila na sam početak i kao da nikad nismo sreli Gospodina Isusa niti Ga upoznali. Sve pred našim očima ispunjava nas zbunjenošću i tjera da se neodlučno premišljamo. Užasnuti smo, razočarani, a duboko u našim srcima je neizdržljiv bijes i nemilost. Trudimo se dati si oduška, pronaći izlaz, i, povrh toga, nastaviti čekati našeg Spasitelja Isusa, kako bismo Mu otvorili svoja srca. Iako ima trenutaka kad izvana izgledamo uravnoteženo, kao da nismo ni oholi ni ponizni, u srcima smo pogođeni osjećajem gubitka koji nikad ranije nismo osjetili. Iako ponekad izvana možda izgledamo neobično smireni, naši umovi su uzburkani od muke poput olujnog mora. Njegov sud i grdnja lišili su nas svih naših nada i snova stavivši točku na naše pretjerane želje i ostavivši nas nevoljnima da vjerujemo da je On naš Spasitelj i da je sposoban spasiti nas. Njegov sud i grdnja otvorili su ponor između nas i Njega toliko dubok da ga nitko nije voljan prijeći. Zbog njegovog suda i grdnje prvi put smo doživjeli tako veliko nazadovanje, tako veliko poniženje u našim životima. Njegov sud i grdnja učinili su da doista cijenimo Božju čast i netrpeljivost prema čovjekovoj uvredi, naspram koje smo krajnje bijedni, krajnje nečisti. Njegov sud i grdnja prvi su nas put natjerali da shvatimo koliko smo oholi i razmetljivi i kako čovjek nikad neće biti ravan Bogu niti jednak Bogu. Njegov sud i grdnja učinili su da čeznemo da više ne živimo u tako iskvarenoj naravi, da se što prije oslobodimo ove prirode i biti i da Mu prestanemo biti odvratni i mrski. Njegov sud i grdnja učinili su da s radošću poslušamo Njegove riječi ne buneći se više protiv Njegovog određenja i planova. Njegov sud i grdnja još jednom su nam dali želju da preživimo i učinili nas sretnima da Ga prihvatimo kao Spasitelja… Izašli smo iz djela osvajanja, iz pakla, iz doline sjenke smrti… Svemogući Bog nas je zadobio, ovu skupinu ljudi! On je pobijedio Sotonu i porazio mnoštvo Svojih neprijatelja!

Mi smo samo jedna obična skupina ljudi zaposjednutih iskvarenom sotonskom naravi, od Boga predodređenih od davnina, i ubogih koje je Bog podigao iz kaljuže. Jednom smo odbacili i osudili Boga, a sada nas je On osvojio. Od Boga smo primili život, put vječnog života. Gdje god da se nalazimo na zemlji, kakve god progone i nevolje da trpimo, ne možemo biti odvojeni od spasenja Svemogućeg Boga. Jer On je naš Stvoritelj i naše jedino iskupljenje!

Ljubav Božja širi se kao voda s izvora i daje se tebi, meni i drugima i svima onima koji doista traže istinu i čekaju ukazanje Boga.

Kao što sunce i mjesec izlaze naizmjenično, djelo Božje nikad ne prestaje i obavlja se na tebi, na meni, na drugima i na svima onima koji slijede korake Božje i prihvaćaju Njegov sud i grdnju.

23. ožujka 2010.