Ljudi osjećaju da se mogu preobraziti jedino unutar crkvenog života, a ako nisu uključeni u crkveni život, nisu u stanju preobraziti se, kao da se preobražaj ne može postići u stvarnom životu. Vidite li u čemu je ovdje problem? Ranije sam raspravljao o dovođenju Boga u stvarni život; za one koji vjeruju u Boga, ovo je put ulaska u stvarnost Božjih riječi. U stvari, crkveni je život samo ograničen način usavršavanja ljudi. Primarno okruženje u kojem se ljudi usavršavaju ipak je stvarni život. Ovo je stvarna vježba i stvarna obuka o kojoj sam govorio, koja omogućava ljudima da se ostvare kao normalni ljudi i da žive kao istinske osobe u svakodnevnom životu. Kao prvo, čovjek mora učiti da bi podigao vlastitu razinu obrazovanja, razumio Božje riječi i postigao sposobnost razumijevanja. Kao drugo, čovjek mora biti opremljen osnovnim znanjem o tome kako se ponašati, postići uvid i razum normalne ljudskosti, budući da u ovim područjima ljudi gotovo u potpunosti zaostaju. Nadalje, čovjek također mora kušati Božje riječi kroz crkveni život i postupno doći do jasnog razumijevanja istine.

Zašto se kaže da u vjerovanju u Boga čovjek mora unijeti Boga u stvarni život? Ne preobražava ljude samo crkveni život; što je još važnije, stvarni život omogućuje ljudima da uđu u stvarnost. Vi ste nekada stalno razgovarali o svojem duhovnom stanju i duhovnim stvarima, ali kada se radilo o mnogim stvarima u stvarnom životu, obraćali ste malo pozornosti na obuku i ulazak. Pisali ste svaki dan, slušali ste svaki dan i čitali ste svaki dan. Čak ste se i molili dok ste kuhali: „O, Bože! Postani moj život u meni. Molim Te, blagoslovi me i prosvijetli me kako bih trebao proživjeti današnji dan. О čemu god da me danas prosvijetliš, molim Te dopusti mi da to razumijem u ovom trenutku, tako da Tvoje riječi mogu djelovati kao moj život.” Molili ste se i dok ste večerali: „Bože! Ti si nam dao ovu hranu. Blagoslovi nas! Amen! Daj da živimo u skladu s Tobom. Budi s nama. Amen!” Nakon što ste završili s večerom i oprali suđe, počeli ste trabunjati: „Bože, ja sam ova posuda. Sotona nas je iskvario, te smo nalik posudama koje su korištene i koje se moraju oprati vodom. Ti si ta voda, a Tvoje su riječi živa voda koja mi daje život.” Prije nego ste primijetili, došlo je vrijeme za spavanje i ponovno ste počeli trabunjati: „Bože! Ti si me blagoslovio i vodio kroz dan. Doista sam Ti zahvalan…” Ovako si proveo dan, a onda si zadrijemao. Većina ljudi živi tako svaki dan, a čak i sada zanemaruju stvarni ulazak, dok se pri molitvi usredotočuju samo na laskanje. Ovo je njihov prethodni život – njihov stari život. A većina je takva; nedostaje im bilo kakva stvarna obuka i prolaze kroz vrlo malo stvarnih preobražaja. Oni se samo razmeću praznim riječima u molitvi, približavajući se Bogu samo riječima, ali njihovo se razumijevanje ne produbljuje. Uzmimo najjednostavniji primjer – pospremanje doma. Vidiš da ti je dom neuredan, pa sjedneš i moliš se: „Bože! Pogledaj koliko me je duboko Sotona iskvario. Prljav sam kao i ovaj dom. Bože! Iskreno Te veličam i zahvaljujem Ti. Bez Tvog spasenja i prosvijetljenja, ne bih shvatio ovu činjenicu”. Samo sjediš i trabunjaš, dugo se moliš, a nakon toga se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo poput neke blebetave babe. Ovako provodiš svoj duhovni život, bez ikakvog istinskog i stvarnog ulaska i s previše površnih primjena! Ulazak u stvarnu životnu obuku uključuje stvarni život ljudi i njihove stvarne životne poteškoće – ovo je jedini način na koji se oni mijenjaju. Bez stvarnog života, ljudi se ne mogu preobraziti. Kakva je svrha ispraznih riječi u molitvi? Bez razumijevanja ljudske prirode, sve je gubljenje vremena, a bez puta k prakticiranju, to je utoliko više uzaludan trud! Normalna molitva može pomoći ljudima održati njihovo unutarnje stanje normalnim, ali ih ona ne može potpuno preobraziti. Spoznavanje ljudske samopravednosti, bahatosti, ponosa, umišljenosti, kao i spoznavanje iskvarenih ljudskih naravi – spoznaja ovih stvari ne dolazi kroz molitvu – one se otkrivaju kušanjem Božjih riječi, a spoznaju se kroz prosvjetljenje Duha Svetog u stvarnom životu. Danas svi ljudi mogu govoriti prilično dobro i slušali su najuzvišenije propovijedi – uzvišenije od bilo kojih drugih kroz vjekove i naraštaje – a ipak se vrlo malo toga doista primjenjuje u njihovim stvarnim životima. Drugim riječima, u njihovom stvarnom životu nema Boga; oni ne vode živt nove osobe nakon preobražaja. Oni ne žive istinu u stvarnom životu, niti donose Boga u stvarni život. Žive kao djeca pakla. Zar ovo nije očigledno zastranjivanje?

Kako bi povratili obličje normalne osobe, to jest, kako bi postigli normalnu ljudskost, ljudi ne mogu ugađati Bogu samo svojim riječima. Čineći to, oni samo štete sebi i to ne koristi njihovom ulasku ni preobražaju. Stoga se ljudi, da bi postigli preobražaj, moraju obučavati malo po malo. Moraju ulaziti polako, tražiti i istraživati dio po dio, ulaziti s pozitivne strane i živjeti praktičnim životom istine; životom sveca. U budućnosti će stvarne stvari, stvarni događaji i stvarna okruženja omogućiti ljudima da imaju stvarnu obuku. Od ljudi se ne traži da govore stvari usmeno; umjesto toga, oni se trebaju obučavati pomoću stvarnih okruženja. Ljudi prvo shvate da su lošega kova, a zatim normalno jedu i piju Božje riječi te normalno ulaze i obučavaju se; samo na taj način mogu imati stvarnost i tako se ulazak može dogoditi još brže. Da bi se ljudi preobrazili, mora postojati neki aspekt stvarnog; moraju biti obučavani kroz stvarne stvari, stvarne događaje i stvarna okruženja. Može li se postići istinska obuka oslanjajući se samo na crkveni život? Bi li ljudi mogli ući u stvarnost na ovaj način? Ne! Ako ljudi nisu u stanju ući u stvarni život, onda nisu u stanju preobraziti svoj stari način života i načine na koje rade stvari. To nije u potpunosti zbog ljudske lijenosti ili visoke razine ovisnosti, već je to zato što ljudi jednostavno nemaju sposobnost za život, a kamoli da razumiju koje je točno mjerilo za obličje normalne osobe koje Bog zahtijeva od ljudi. U prošlosti su ljudi uvijek pričali, govorili, razgovarali u zajedništvu – pa su čak postali i „govornici” – a ipak nitko od njih nije težio preobražaju u svojoj život-naravi; umjesto toga, nastavili su težiti dubokim teorijama. Stoga ljudi danas moraju promijeniti ovaj religiozni stil vjere u Boga u svojim životima. Moraju ući i obučavati se usredotočujući se na jedan događaj, jednu stvar, jednu osobu. Moraju to činiti usredotočeno – tek tada mogu postići rezultate. Da bi se ljudi preobrazili, moraju se promijeniti u biti. Rad mora biti usmjeren na bit ljudi, način na koji žive te na njihovu lijenost, ovisnost i robovski svjetonazor – samo na taj način mogu biti preobraženi.

Iako crkveni život može dati rezultate u nekim područjima, ipak je ključno da stvarni život može preobraziti ljude. Nečija stara priroda ne može se preobraziti bez stvarnog života. Uzmimo, na primjer, Isusovo djelo tijekom Doba milosti. Kada je Isus ukinuo prijašnje zakone i uspostavio zapovijedi novog doba, govorio je služeći se stvarnim primjerima iz stvarnog života. Dok je Isus na šabat vodio Svoje učenike kroz žitno polje, Njegovi su učenici ogladnjeli i trgali su klasje pšenice da jedu. Farizeji su to vidjeli i rekli im da ne svetkuju šabat. Također su rekli da ljudima nije dopušteno spasiti tele koje je upalo u jamu na šabat, govoreći da se nikakav posao ne smije obavljati tijekom šabata. Isus je naveo ove događaje kako bi postupno proglasio zapovijedi novog doba. U to je vrijeme koristio mnoge stvarne stvari kako bi pomogao ljudima da razumiju i da se preobraze. To je načelo po kojem Duh Sveti obavlja Svoje djelo i to je jedini način koji može preobraziti ljude. Ako nema stvarnih stvari, a ljudi zadobivaju samo teoretsko razumijevanje i mogu shvatiti stvari samo intelektualno, onda to nije učinkovit način za preobražaj ljudi. Što se tiče stjecanja mudrosti i uvida kroz obuku, kako do toga dolazi? Mogu li ljudi steći mudrost i uvid jednostavno slušajući, čitajući i pokušavajući razumjeti neke stvari? Kako bi ovo moglo biti moguće? Ljudi moraju razumjeti i imati iskustvo u stvarnom životu! Stoga se oni moraju obučavati i ne smiju se udaljavati od stvarnog života. Ljudi moraju obraćati pažnju na različite aspekte i imati pristup različitim aspektima: stupanj obrazovanja, izražajnost, sposobnost da vide stvari, razboritost, sposobnost razumijevanja Božjih riječi, zdrav razum, pravila ljudskosti i druge stvari koje se odnose na ljudskost, kojima ljudi moraju biti opremljeni. Kada se postigne razumijevanje, ljudi se moraju usredotočiti na ulazak i tek tada se može postići preobražaj. Ako je netko dostigao razumijevanje, a zanemaruje praksu, kako može doći do preobražaja? Trenutačno, ljudi mnogo razumiju, ali to zapravo nisu proživjeli; stoga posjeduju malo razumijevanja biti Božjih riječi. Ti si samo djelomično prosvijetljen; primio si malo osvjetljenja od Duha Svetog, a ipak nemaš ulaska u stvarni život – ili možda čak i ne mariš za ulazak – stoga ne prolaziš kroz veliki preobražaj. Nakon toliko vremena ljudi mnogo razumiju. U stanju su mnogo pričati o svom teoretskom znanju, ali njihova vanjska narav ostaje ista i njihov izvorni kov ostaje kakav je i bio, ne napredujući ni za pedalj. Ako je to slučaj, kada ćeš konačno ući?

Crkveni život je samo vrsta života gdje se ljudi okupljaju da bi uživali u riječima Božjim i on čini tek mali dio nečijeg života. Kad bi i stvarni život ljudi mogao biti kao njihov crkveni život – uključujući normalan duhovni život, normalno uživanje u Božjim riječima, molitvu i normalnu blizinu Bogu, življenje stvarnog života u kojemu se sve vrši u skladu s Božjim namjerama, življenje stvarnog života gdje se sve provodi u skladu s istinom, življenje stvarnog života u molitvi i tišini pred Bogom, u pjevanju himni i igranju – onda je to jedini život koji bi ih uveo u život Božjih riječi. Većina ljudi se usredotočuje samo na svoje stanje tijekom nekoliko sati svog crkvenog života, ne „brinući za” svoj život izvan tih sati, kao da ih to ne zanima. Također ima mnogo ljudi koji u život svetaca ulaze samo kada jedu i piju Božje riječi, pjevaju himne ili se mole, a zatim vraćaju svojoj staroj prirodi izvan tog vremena. Ovakav život uopće ne može preobraziti ljude, a kamoli dovesti ih do spoznaje Boga. Ako ljudi, kada vjeruju u Boga, žele preobražaj svoje naravi, onda se ne smiju odvojiti od stvarnog života. U stvarnom životu, moraš upoznati sebe, pobuniti se protiv sebe, prakticirati istinu i naučiti načela, zdrav razum i pravila vladanja u svemu prije nego što budeš u stanju postići postupni preobražaj. Ako se usredotočiš samo na doktrinalno znanje i živiš samo životom vjerskih obreda, ne zalazeći duboko u stvarnost, ne ulazeći u stvarni život, onda nikada nećeš ući u stvarnost, nikada nećeš spoznati sebe, istinu ili Boga i zauvijek ćeš biti slijep i neuk. Božje djelo spašavanja ljudi nije u tome da im dopusti živjeti normalnim ljudskim životima unutar kratkog razdoblja, niti preobraziti njihove pogrešne predodžbe i doktrine. Umjesto toga, Njegova svrha je promijeniti stare naravi ljudi, promijeniti cjelinu njihovog starog načina života i promijeniti sve njihove nazadne načine razmišljanja i njihov svjetonazor. Usredotočenost samo na crkveni život neće promijeniti stare životne navike ljudi, niti će promijeniti stare, dugo prakticirane načine života. Bez obzira na sve, ljudi se ne smiju odvojiti od stvarnog života. Bog traži da ljudi žive normalnu ljudskost u stvarnom životu, a ne samo u crkvenom životu; da istinu žive u stvarnom životu, a ne samo u crkvenom; i da ispunjavaju svoje funkcije u stvarnom životu, a ne samo u crkvenom. Da bi se ušlo u stvarnost, potrebno je sve okrenuti k stvarnom životu. Ako, vjerujući u Boga, ljudi ne mogu spoznati sebe kroz ulazak u stvarni život i ako ne mogu živjeti normalnu ljudskost u stvarnom životu, onda će postati promašene osobe. Oni koji se bune protiv Boga ljudi su koji ne mogu ući u stvarni život. Svi su oni ljudi koji govore o ljudskosti, ali žive prirodu demona. Svi su oni ljudi koji govore o istini, ali umjesto toga žive prema doktrinama. Oni koji ne mogu živjeti istinu u stvarnom životu, oni su koji vjeruju u Boga, ali ih On s prezirom odbacuje. Ti moraš prakticirati svoj ulazak u stvarni život, spoznati vlastite nedostatke, buntovništvo i glupost te spoznati svoju abnormalnu ljudskost i slabosti. Tako će se tvoje znanje ugraditi u tvoje stvarno stanje i teškoće. Samo je ova vrsta znanja stvarna i može ti omogućiti da doista dokučiš vlastito stanje i postigneš preobražaj naravi.

Sada kada je usavršavanje ljudi formalno započelo, moraš ući u stvarni život. Stoga, da bi se postigao preobražaj, moraš početi od ulaska u stvarni život i preobražavati se malo po malo. Ako ukineš normalan ljudski život i govoriš samo o duhovnim stvarima, onda stvari postaju suhoparne i jednolične; postaju nerealne i kako bi se onda ljudi mogli preobraziti? Sada ti je rečeno da uđeš u stvarni život kako bi se obučavao i sve je to kako bi se uspostavio temelj za ulazak u praktično iskustvo. To je jedan aspekt onoga što ljudi moraju učiniti. Djelo Duha Svetog uglavnom je da vodi put, dok ostalo ovisi o obuci i ulasku ljudi. Svatko mora slijediti različite puteve ulaska kako bi postigao ulazak u stvarni život i unio Boga u svoj stvarni život te proživio stvarnu normalnu ljudskost. To je jedina vrsta života koja ima smisla!