Ljudi osjećaju da se mogu preobraziti jedino unutar crkvenog života. Ako nisu uključeni u crkveni život, onda osjećaju da nisu u stanju preobraziti se, kao da se preobražaj ne može postići u stvarnom životu. Možete li vidjeti problem u ovome? Ranije sam raspravljao o dovođenju Boga u stvarni život; za one koji vjeruju u Boga, ovo je put ulaska u stvarnost Božjih riječi. U stvari, crkveni je život samo ograničen način usavršavanja ljudi. Primarno okruženje u kojem se ljudi usavršavaju ipak je stvarni život. Ovo je stvarna praksa i stvarna obuka o kojoj sam govorio, koja omogućava ljudima ostvariti se kao normalni ljudi i živjeti kao istinske osobe u svakodnevnom životu. S jedne strane, čovjek mora učiti da bi podigao vlastitu razinu obrazovanja, razumio Božje riječi i postigao sposobnost primanja. S druge strane, čovjek mora biti opremljen osnovnim znanjem koje mu je potrebno da bi živio kao ljudsko biće, dostigao pronicljivost i razum normalne ljudskosti, budući da u ovim područjima ljudi skoro u potpunosti zaostaju. Nadalje, čovjek također mora kušati Božje riječi kroz crkveni život i postupno doći do jasnog razumijevanja istine.

Zašto se kaže da se, s vjerom u Boga, Bog mora uvesti u stvarni život čovjeka? Nije samo crkveni život ono što preobražava ljude; važnije je da ljudi uđu u stvarnost u stvarnom životu. Vi ste uvijek govorili o svom duhovnom stanju i duhovnim stvarima, a zanemarivali ste prakticiranje mnogih stvari u stvarnom životu, i zanemarivali svoj ulazak u njih. Pisali ste svakodnevno, slušali i čitali svakodnevno. Čak ste se molili dok ste spremali hranu: „O, Bože! Postani moj život u meni. Kako god da prođe današnji dan, molim Te blagoslovi me i prosvijetli me. О čemu god da me danas prosvijetliš, molim Te dopusti mi da to razumijem u ovom trenutku, tako da Tvoje riječi mogu djelovati kao moj život.” Molili ste se i dok ste večerali: „O, Bože! Darovao si nas ovim jelom. Blagoslovi nas! Amen! Da živimo u skladu s Tobom. Da budeš s nama. Amen!” Nakon što ste završili s večerom i oprali suđe, počeli ste trabunjati: „O, Bože, ja sam ova posuda. Sotona nas je iskvario, te smo nalik posudama koje su korištene i koje se moraju oprati vodom. Ti si ta voda, a Tvoje su riječi živa voda koja mi daje život.” Prije nego ste primijetili, došlo je vrijeme za spavanje i ponovno ste počeli trabunjati: „O Bože! Ti si me blagoslovio i vodio kroz dan. Doista sam Ti zahvalan…” Ovako si proveo dan, a onda si zadrijemao. Većina ljudi živi tako svaki dan, a čak i sada zanemaruju stvarni ulazak, dok se pri molitvi usredotočuju samo na laskanje. Ovo je njihov prethodni život – njihov stari život. A većina je takva; nedostaje im bilo kakva stvarna obuka i prolaze kroz vrlo malo stvarnih preobražaja. Oni se samo razmeću praznim riječima u molitvi, približavajući se Bogu samo riječima, ali im nedostaje dubine u razumijevanju. Uzmimo najjednostavniji primjer – pospremanje doma. Vidiš da ti je dom neuredan, pa sjedneš i moliš se: „O, Bože! Pogledaj koliko me je Sotona iskvario. Prljav sam kao i ovaj dom. O, Bože! Iskreno Te veličam i zahvaljujem. Bez Tvojega spasenja i prosvijetljena, ne bih shvatio ovu činjenicu”. Samo sjediš i trabunjaš, dugo se moliš, a nakon toga se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo poput neke blebetave babe. Ovako provodiš svoj duhovni život, bez istinskog ulaska u stvarnost i s previše površnih prakticiranja! Ulazak u stvarnu obuku uključuje stvarne živote ljudi i njihove praktične teškoće – ovo je jedini način na koji se oni mijenjaju. Bez stvarnog života, ljudi se ne mogu preobraziti. Kakva je svrha ispraznih riječi u molitvi? Bez razumijevanja ljudske prirode, sve je gubljenje vremena, a bez puta k prakticiranju, sve je uzaludan trud! Normalna molitva može pomoći ljudima održati njihovo unutarnje stanje normalnim, ali ih ona ne može potpuno preobraziti. Poznavanje ljudske samopravednosti, oholosti, uobraženosti, drskosti, kao i poznavanje iskvarenih ljudskih naravi – spoznaja ovih stvari ne dolazi kroz molitvu – one se otkrivaju kušanjem Božjih riječi, a spoznaju se kroz prosvjetljenje Duha Svetog u stvarnom životu. Danas svi ljudi mogu govoriti prilično dobro, i slušali su najuzvišenije propovijedi – uzvišenije od bilo kojih drugih kroz vjekove – a ipak se vrlo malo toga doista primjenjuje u njihovim stvarnim životima. Drugim riječima, u njihovom stvarnom životu nema Boga; ne odlikuju se životom nove osobe nakon preobražaja. Oni ne žive istinu u stvarnom životu, niti donose Boga u stvarni život. Žive kao djeca pakla. Zar ovo nije očigledno zastranjivanje?

Da bi se ponovno vratili u stanje normalne osobe, odnosno, da bi postigli normalnu ljudskost, ljudi ne mogu samo svojim riječima ugoditi Bogu. Time samo štete sebi, a to ne koristi njihovom ulasku ili preobražaju. Stoga, da bi postigli preobražaj, ljudi moraju prakticirati malo po malo. Moraju ulaziti polako, tražiti i istraživati malo po malo, ulaziti iz pozitivnog i živjeti praktičnim životom istine; životom sveca. Nakon toga, stvarne stvari, stvarni događaji i stvarno okruženje omogućuju ljudima praktičnu obuku. Od ljudi se ne traže isprazne riječi; umjesto toga, oni se trebaju obučavati u stvarnom okruženju. Ljudi prvo shvate da su lošeg kova, a onda normalno jedu i piju Božje riječi, i normalno ulaze i prakticiraju. Samo tako mogu zadobiti stvarnost, a tako se ulazak može dogoditi još brže. Da bi se ljudi preobrazili, mora postojati neka praktičnost; moraju vježbati sa stvarnim stvarima, stvarnim događajima i stvarnim okruženjem. Može li čovjek postići pravu obuku oslanjajući se samo na crkveni život? Mogu li ljudi na ovaj način ući u stvarnost? Ne! Ako ljudi ne mogu ući u stvarni život, onda ne mogu preobraziti svoj stari način života, niti načine obavljanja stvari. Razlog ovome nije u potpunosti lijenost ljudi i visok stupnju zavisnosti, već to što ljudi jednostavno nemaju kapacitet za život i, štoviše, ne razumiju po kojemu je Božjem mjerilu oblikovan normalan čovjek. U prošlosti su ljudi stalno pričali, govorili, komunicirali – i čak su postajali „govornici” – ali nitko od njih nije tragao za preobražajem svoje životne dispozicije; umjesto toga, slijepo su tragali za dubokim teorijama. Dakle, ljudi današnjice moraju promijeniti ovaj religiozni stil vjerovanja u Boga u svojim životima. Moraju ući u praksu, usredotočeni na jedan događaj, jednu stvar, jednu osobu. Moraju to činiti usredotočeno – samo tada mogu postići rezultate. Preobražaj ljudi počinje promjenom njihove biti. Rad mora biti usmjeren na ljudsku bit, na njihov život, kao i na njihovu lijenost, zavisnost i ropstvo – samo tako se oni mogu preobraziti.

Iako crkveni život može dati rezultate u nekim područjima, ipak je ključno da stvarni život može preobraziti ljude. Nečija stara priroda ne može se preobraziti bez stvarnog života. Uzmimo, na primjer, Isusovo djelo tijekom Doba milosti. Kada je Isus ukinuo prijašnje zakone i uspostavio zapovijedi novog doba, govorio je služeći se stvarnim primjerima iz stvarnog života. Dok je Isus na šabat vodio Svoje učenike kroz žitno polje, Njegovi su učenici ogladnjeli i trgali su klasje pšenice da jedu. Farizeji su to vidjeli i rekli im da ne svetkuju šabat. Također su rekli da ljudima nije dopušteno spašavati telad koja su na šabat upala u jamu, rekavši da se nikakav posao ne smije obavljati na Šabat. Isus je naveo ove događaje da bi postupno obznanio zapovijedi novog doba. U to je vrijeme koristio mnoge praktične stvari da bi ljudima pomogao razumjeti i preobraziti se. Ovo je načelo po kojemu Duh Sveti vrši Svoje djelo i to je jedini način na koji se ljudi mogu preobraziti. Bez praktičnih stvari, ljudi mogu steći samo teoretsko i intelektualno razumijevanje – to nije učinkovit put do preobražaja. Kako se onda kroz obuku stječu mudrost i pronicljivost? Mogu li ljudi steći mudrost i pronicljivost samo slušanjem, čitanjem i unapređenjem svojega znanja? Kako bi ovo moglo biti moguće? Ljudi moraju razumjeti i imati iskustvo u stvarnom životu! Stoga se oni moraju obučavati i ne smiju se udaljavati od stvarnog života. Ljudi moraju obraćati pažnju na različite aspekte i imati pristup različitim aspektima: stupanj obrazovanja, izražajnost, sposobnost da vide stvari, razboritost, sposobnost razumijevanja Božjih riječi, zdrav razum, pravila ljudskosti i druge stvari koje se odnose na ljudskost, kojima ljudi moraju biti opremljeni. Kada se postigne razumijevanje, ljudi se moraju usredotočiti na ulazak i tek tada se može postići preobražaj. Ako je netko dostigao razumijevanje, a zanemaruje praksu, kako može doći do preobražaja? Danas ljudi mnogo toga razumiju, ali ne žive stvarnost; prema tome, oni posjeduju malo suštinskog razumijevanja Božjih riječi. Ti si samo ovlaš prosvjetljen; primio si malo prosvjetljenja od Duha Svetoga, a ipak ti nije dato ući u stvarni život – ili ti možda nije ni stalo do ulaska – tako je tvoj preobražaj smanjen. Nakon toliko vremena ljudi mnogo razumiju. U stanju su mnogo pričati o svom teoretskom znanju, ali njihova vanjska narav ostaje ista i njihov izvorni kov ostaje kakav je i bio, ne napredujući ni za pedalj. Ako je to slučaj, kada ćeš konačno ući?

Crkveni život je samo vrsta života gdje se ljudi okupljaju da bi uživali u riječima Božjim i on čini tek mali dio nečijeg života. Kad bi i stvarni život ljudi mogao biti kao njihov crkveni život – uključujući normalan duhovni život, normalno uživanje u Božjim riječima, molitvu i normalnu blizinu Bogu, življenje stvarnog života u kojemu se sve vrši po volji Božjoj, življenje stvarnog života gdje se sve provodi u skladu s istinom, življenje stvarnog života u molitvi i tišini pred Bogom, u pjevanju himni i igranju – onda je to jedini život koji bi ih uveo u život Božjih riječi. Većina ljudi se usredotočuje samo na nekoliko sati svog crkvenog života, ne „brinući za” svoj život van tih sati, kao da ih to ne zanima. Također ima mnogo ljudi koji u život svetaca ulaze samo kada jedu i piju Božje riječi, pjevaju himne ili se mole, a zatim vraćaju svojoj staroj prirodi izvan tog vremena. Ovakav život ne može preobraziti ljude, a kamoli dovesti ih do spoznaje Boga. Ako ljudi, kada vjeruju u Boga, žele preobražaj svoje naravi, onda se ne smiju odvojiti od stvarnog života. U stvarnom životu, moraš upoznati sebe, napustiti sebe, prakticirati istinu i naučiti načela, zdrav razum i pravila vladanja u svemu prije nego što budeš u stanju postići postupni preobražaj. Ako se usredotočiš samo na teoretsko znanje i živiš samo među vjerskim obredima, ne ulazeći duboko u stvarnost, ne ulazeći u stvarni život, onda nikada nećeš ući u stvarnost, nikada nećeš spoznati sebe, istinu ili Boga, i zauvijek ćeš biti slijep i neuk. Božje djelo spašavanja ljudi nije u tome da im dopusti živjeti normalnim ljudskim životima nakon kratkog vremena, niti preobraziti njihove lažne predodžbe i doktrine. Umjesto toga, Njegova svrha je promijeniti stare naravi ljudi, promijeniti cjelinu njihovog starog načina života i promijeniti sve njihove zastarjele načine razmišljanja i duševni stav. Usredotočenost samo na crkveni život neće promijeniti stare životne navike ljudi, niti će promijeniti stare, dugo prakticirane načine života. Bez obzira na sve, ljudi se ne smiju odvojiti od stvarnog života. Bog traži da ljudi žive normalnu ljudskost u stvarnom životu, a ne samo u crkvenom životu; da istinu žive u stvarnom životu, a ne samo u crkvenom; i da ispunjavaju svoje funkcije u stvarnom životu, a ne samo u crkvenom. Da bi se ušlo u stvarnost, potrebno je sve okrenuti k stvarnom životu. Ako, vjerujući u Boga, ljudi ne mogu spoznati sebe kroz ulazak u stvarni život i ako ne mogu živjeti normalnu ljudskost u stvarnom životu, onda će postati promašene osobe. Oni koji nisu poslušni Bogu ljudi su koji ne mogu ući u stvarni život. Svi su oni ljudi koji govore o ljudskosti, ali žive prirodu demona. Svi su oni ljudi koji govore o istini, ali umjesto toga žive prema doktrinama. Oni koji ne mogu živjeti istinu u stvarnom životu, oni su koji vjeruju u Boga, ali ih On prezire i odbacuje. Ti moraš prakticirati svoj ulazak u stvarni život, spoznati vlastite nedostatke, neposlušnost i neznanje, te spoznati svoju abnormalnu ljudskost i slabosti. Tako će se tvoje znanje integrirati u tvoje stvarno stanje i teškoće. Samo je ova vrsta znanja stvarna i može ti omogućiti doista shvatiti vlastito stanje i postići preobražaj naravi.

Sada kada je formalno počelo usavršavanje ljudi, moraš ući u stvarni život. Stoga, da bi postigao preobražaj, moraš početi od ulaska u stvarni život i preobražavati se malo po malo. Ako izbjegavaš normalan ljudski život i razgovaraš samo o duhovnim stvarima, onda sve postaje suhoparno i jednolično; postaje nerealno, i kako bi se onda ljudi mogli preobraziti? Sada ti je rečeno da uđeš u stvarni život da bi prakticirao, kako bi uspostavio temelj za ulazak u istinsko iskustvo. Ovo je jedan aspekt onoga što ljudi moraju činiti. Djelo Duha Svetoga uglavnom je da vodi, dok ostalo ovisi o prakticiranju i ulasku ljudi. Svatko može dostići ulazak u stvarni život koristeći različite puteve, tako da oni mogu dovesti Boga u stvarni život i živjeti stvarnu normalnu ljudskost. Ovo je jedini način života koji ima smisla!