Vjera u Boga zahtijeva normalan duhovni život, koji je temelj za doživljavanje Božjih riječi i ulazak u stvarnost. Predstavlja li sva vaša trenutačna primjena molitve, približavanja Bogu, pjevanja himni, slavljenja, meditacije i promišljanja o Božjim riječima „normalan duhovni život”? Čini se da nitko od vas to ne zna. Normalan duhovni život nije ograničen na primjene kao što su molitva, pjevanje himni, sudjelovanje u crkvenom životu te jedenje i pijenje Božjih riječi. Umjesto toga, on uključuje življenje svježeg i živahnog duhovnog života. Nije važno kako primjenjujete, već kakav plod vaše primjenjivanje donosi. Većina ljudi vjeruje da normalan duhovni život nužno uključuje molitvu, pjevanje himni, jedenje i pijenje Božjih riječi ili promišljanje o Njegovim riječima, bez obzira na to imaju li takve primjene doista ikakvog učinka ili dovode li do istinskog razumijevanja. Ti se ljudi usredotočuju na slijeđenje površnih procedura ne mareći za njihove rezultate; to su ljudi koji žive u vjerskim obredima, a ne unutar crkve, a još su manje ljudi kraljevstva. Njihove molitve, pjevanje himni te jedenje i pijenje Božjih riječi samo su oblik pridržavanja propisa, što čine iz prisile i kako bi išli ukorak s trendovima, a ne dobrovoljno niti iz srca. Koliko god se ti ljudi molili ili pjevali, njihovi napori neće donijeti ploda, jer ono što primjenjuju samo su vjerski propisi i obredi; oni zapravo ne primjenjuju Božje riječi. Usredotočuju se samo na način na koji to rade, a prema Božjim se riječima odnose se kao prema propisima koje treba slijediti. Takvi ljudi ne provode Božje riječi u djelo; oni samo ugađaju tijelu i pretvaraju se kako bi ih drugi vidjeli. Svi ti vjerski propisi i obredi ljudskog su podrijetla; ne dolaze od Boga. Bog ne slijedi propise niti slijedi ikakav zakon. Umjesto toga, On svaki dan čini nešto novo, obavljajući praktično djelo. Poput ljudi u Domoljubnoj crkvi triju samostalnosti, koji se ograničavaju na primjene kao što su svakodnevna jutarnja pobožnost, upućivanje večernjih molitvi i molitvi zahvalnosti prije jela te zahvaljivanje za sve – koliko god to činili i koliko god dugo to primjenjivali, oni neće imati djelo Duha Svetog. Kada ljudi žive okruženi propisima i kada su im srca usredotočena na metode primjene, Duh Sveti ne može djelovati, jer su njihova srca zaokupljena propisima i ljudskim predodžbama. Stoga Bog ne može intervenirati ni djelovati na njima, a oni mogu samo nastaviti živjeti sputani zakonom. Takvi su ljudi zauvijek nesposobni primiti Božje odobrenje.

Normalan duhovni život jest život koji se živi pred Bogom. Prilikom molitve, čovjek može utišati svoje srce pred Bogom, a kroz molitvu može tražiti prosvjetljenje Duha Svetog, spoznati Božje riječi i razumjeti Božje nakane. Jedenjem i pijenjem Njegovih riječi čovjek može zadobiti jasnije i temeljitije razumijevanje Božjeg sadašnjeg djela. Također može zadobiti novi put primjene i neće se grčevito držati starog; sve što bude primjenjivao bit će u svrhu postizanja rasta u životu. Na primjer, svrha molitve nije izgovoriti nekoliko lijepih riječi ili briznuti u plač pred Bogom kako bi pokazao koliko Mu duguješ; umjesto toga, svrha molitve je u tome da čovjek uvježbava koristiti se duhom, da svoje srce utiša pred Bogom i da uvježbava traženje smjernica iz Božjih riječi u svim stvarima, kako bi njegovo srce svakog dana moglo biti privučeno svježoj novoj svjetlosti, kako ne bi bio negativan ili lijen te kako bi mogao stupiti na pravi put provođenja Božjih riječi u djelo. Većina se ljudi danas usredotočuje na metode primjene; njihov cilj nije težiti istini i postići rast u životu. Upravo u tome leži njihovo odstupanje. Ima i onih koji su sposobni prihvatiti novu svjetlost, ali se njihove metode primjene ne mijenjaju. Sa sobom donose svoje prijašnje vjerske predodžbe dok nastoje razumjeti današnje Božje riječi, pa je ono što razumiju još uvijek doktrina obojena vjerskim predodžbama; oni ne prihvaćaju današnju svjetlost na čist i jednostavan način. Posljedično, njihova je primjena okaljana; oni stavljaju novo ime na isti stari proizvod. Koliko god dobro primjenjivali, oni su licemjeri. Bog vodi čovjeka da svaki dan čini nove stvari, zahtijevajući da svaki dan zadobije novi uvid i razumijevanje te da ne bude staromodan i da se ne ponavlja. Ako vjeruješ u Boga mnogo godina, a tvoje se metode primjene nisu nimalo promijenile, i ako si još uvijek revan i zaposlen oko vanjskih stvari, a ipak ne dolaziš pred Boga da bi uživao u Njegovim riječima tiha srca, tada nećeš dobiti ništa. Kada je riječ o prihvaćanju Božjeg novog djela, ako ne planiraš drugačije, ne primjenjuješ na nov način i ne težiš novijem razumijevanju, već se umjesto toga grčevito držiš starog i prihvaćaš samo neku ograničenu novu svjetlost, bez mijenjanja načina na koji primjenjuješ, tada su ljudi poput tebe u ovom toku samo po imenu; u stvarnosti su vjerski farizeji izvan toka Duha Svetog.

Da bi živio normalnim duhovnim životom, moraš biti sposoban svakodnevno prihvaćati novu svjetlost i težiti istinskom razumijevanju Božjih riječi. Moraš biti sposoban jasno razumjeti istinu i pronaći put primjene u svim stvarima. Svakodnevnim čitanjem Božjih riječi moraš biti sposoban otkriti nove probleme i shvatiti vlastite nedostatke, kako bi mogao imati srce koje čezne i traži, koje pokreće cijelo tvoje biće i kako bi u svakom trenutku mogao biti tih pred Bogom, duboko se bojeći da ne zaostaneš. Osoba s takvim srcem koje čezne i traži, koja je voljna neprestano postizati ulazak, na pravom je putu duhovnog života. Oni koji prihvaćaju to da ih Duh Sveti pokreće, koji žele biti bolji, koji su voljni težiti tome da ih Bog usavrši, koji čeznu za dubljim razumijevanjem Božjih riječi, koji ne teže nadnaravnom, već radije plaćaju stvarnu cijenu, istinski pokazuju razumijevanje prema Božjim nakanama i zapravo postižu ulazak, čineći svoja iskustva autentičnijima i stvarnijima, koji ne teže praznim riječima i doktrinama niti teže nadnaravnim osjećajima, koji ne obožavaju nijednu veliku ličnost – to su oni koji su ušli u normalan duhovni život. Sve što čine ima za cilj postizanje daljnjeg rasta u životu i da budu svježi i živahni u duhu, i oni su uvijek sposobni aktivno ostvarivati ulazak. A da toga nisu ni svjesni, počinju razumijevati istinu i ulaze u stvarnost. Oni koji imaju normalan duhovni život i svakodnevno doživljavaju oslobođenje i slobodu duha, mogu fleksibilno primjenjivati Božje riječi na Njegovo zadovoljstvo. Čak ni u molitvi to ne odrađuju samo formalno i sposobni su svakodnevno ići ukorak s novom svjetlošću. Na primjer, ljudi se vježbaju da utišaju svoja srca pred Bogom te njihova srca doista mogu biti tiha pred Bogom i nitko ih ne može ometati. Nijedna osoba, događaj ili stvar ne može sputavati njihov normalan duhovni život. Svrha takvog vježbanja je postizanje rezultata; njegova svrha nije uspostavljanje propisa kojih bi se ljudi trebali pridržavati. Ova se primjena ne odnosi na pridržavanje propisa, već na promicanje rasta u ljudskom životu. Ako na ovu primjenu gledaš samo kao na propise koje treba slijediti, tvoj se život nikada neće promijeniti. Možda si uključen u isto vježbanje kao i drugi, ali dok su oni u konačnici sposobni ići ukorak s djelom Duha Svetog, ti si isključen iz toka Duha Svetog. Ne zavaravaš li time samoga sebe? Svrha je ovih riječi omogućiti ljudima da utišaju svoja srca pred Bogom, da okrenu svoja srca Bogu, kako bi se Božje djelo na njima moglo odvijati bez prepreka i donijeti plod. Tek tada ljudi mogu biti u skladu s Božjim nakanama.