Veri u Boga neophodan je normalan duhovni život, koji je osnova za doživljavanje iskustva Božjih riječi i ulazak u stvarnost. Da li sva vaša trenutna vjerska praksa – molitve, približavanje Bogu, pjevanje himni, hvaljenje Boga, meditacije i duboko razmišljanje o Božjim riječima – predstavlja „normalan duhovni život”? Izgleda da nitko od vas to ne zna. Normalan duhovni život nije ograničen samo na vjerske prakse kao što su molitve, pjevanje himni, učestvovanje u crkvenom životu i jedenje i pijenje Božjih riječi. Umjesto toga, on podrazumijeva boravak u novom i uzbudljivom duhovnom životu. Nije bitna izvedba, već kakve plodove ona donosi. Većina ljudi vjeruje da normalan duhovni život nužno podrazumijeva molitvu, pjevanje himni, jedenje i pijenje Božjih riječi ili duboko razmišljanje o Njegovim riječima, bez obzira na to da li takve vjerske prakse zaista imaju bilo kakvo djelovanje i da li dovode do istinskog razumijevanja. Ovi ljudi se usredotočuju na praćenje površnih procedura bez razmišljanja o njihovim ishodima; oni su ljudi koji žive u vjerskim obredima, a ne ljudi koji žive u crkvi, a još manje su ljudi kraljevstva. Njihove molitve, pjevanje himni i jedenje i pijenje Božjih riječi samo su poštivanje pravila, učinjeni iz prinude i pomodarstva, a ne vlastitom voljom ili od srca. Ma koliko se ovi ljudi molili ili pjevali, njihov trud neće donijeti ploda, jer ono što primjenjuju samo su vjerska pravila i rituali; oni zapravo ne primjenjuju Božje riječi. Samo se usredotočuju na dizanje buke oko načina na koji oni to čine, a prema Božjim riječima odnose se kao prema pravilima koja treba slediti. Takvi ljudi ne primjenjuju Božje riječi u praksi; oni samo zadovoljavaju tijelo i izvode predstavu kako bi ih drugi ljudi vidjeli. Sva ta vjerska pravila i rituali su ljudskog porekla; oni ne potiču od Boga. Bog ne poštuje pravila, niti podleže bilo kakvom zakonu. Umjesto toga, svaki dan čini nešto novo, provodeći svoje djelo u praksu. Poput ljudi u Tri-self crkvi, koji se ograničavaju na svakodnevne jutarnje službe, nude večernje molitve i molitve zahvalnosti prije obroka, i zahvaljuju se za sve – ma koliko to činili i koliko god dugo to činili, oni neće imati djelo Duha Svetog. Kada su ljudi zaokupljeni pravilima, a srca su im usmjerena na načine izvršavanja, Duh Sveti ne može djelovati, jer su njihova srca zauzeta pravilima i ljudskim predodžbama. Dakle, Bog nije u stanju umiješati se i raditi na njima, a oni samo mogu nastaviti život pod nadzorom zakona. Takvi ljudi nikada neće biti sposobni dobiti Božju pohvalu.

Normalan duhovni život onaj je koji se živi pred Bogom. Kada molimo, možemo utišati svoje srce pred Bogom, i kroz molitvu možemo tragati za prosvjećenjem Duha Svetog, spoznati Božje riječi, i razumjeti Božju volju. Jedući i pijući Njegove riječi, ljudi mogu steći jasnije i temeljnije razumijevanje sadašnjeg Božjeg djela. Oni također mogu dobiti novi put vjerskih praksi i neće ostati vezani za stare; sve ono što budu primjenjivali biće sa ciljem postignuća rasta u životu. Što se tiče molitve, ona se ne svodi na izgovaranje nekoliko milozvučnih riječi ili ronjenje suza pred Bogom kako bi pokazali koliko mu dugujete; svrha molitve je, radije, da se vježbamo u upotrebi duha, omogućavajući sebi da utišamo srce pred Bogom, vježbamo traženje smjernica u Božjim riječima po svim pitanjima, tako da naše srce može biti privučeno svežem novom svjetlu svakoga dana, i tako nećemo biti pasivni ili lijeni, moći ćemo krenuti pravim putem primjene Božjih riječi u praksi. Većina ljudi se danas usredotočuje na metode vjerskih praksi, ali oni to ne čine kako bi sledili istinu i postigli životni rast. Upravo su tu zalutali. Postoje i neki koji su sposobni primiti novo svjetlo, ali njihov se način izvođenja vjerskih praksi ne mijenja. Oni sa sobom donose svoje stare vjerske predstave dok traže primiti današnje Božje riječi, tako da dobivaju samo beživotnu doktrinu obojenu vjerskim predstavama; oni ne primaju današnju svjetlost jednostavno. Kao ishod toga, njihove vjerske prakse su zaprljane; to su iste stare vjerske prakse u novoj ambalaži. Koliko god da su vješti u izvedbi, oni su licemjeri. Bog navodi ljude da čine nove stvari svakoga dana, zahtijevajući da svakoga dana steknu novi uvid i razumijevanje, i nastojeći da ne budu staromodni i ne ponavljati se. Ako si dugi niz godina vjerovao u Boga, a tvoj se način primjene vjerske prakse uopće nije promijenio, i ako si još uvijek zaokupljen i predan vanjskim stvarima, ipak nemaš mirno srce s kojim ćeš stati pred Boga i uživati u Njegovim riječima, te nećeš ništa postići. Kada je u pitanju prihvaćanje novog Božjeg djela, ako ne planiraš drugačije, ne izvodiš svoje vjerske prakse na nov način, i ne tražiš nikakvo novo razumijevanje, već se umjesto toga držiš starog i primaš samo ograničeno novo svjetlo, bez promjene načina na koji izvodiš svoje vjerske prakse, onda su takvi ljudi kao što si ti u ovom toku prisutni samo po imenu; u stvarnosti, oni su vjerski farizeji izvan toka Duha Svetog.

Kako bismo živjeli normalnim duhovnim životom, svakodnevno moramo biti sposobni primiti novo svjetlo i tragati za istinskim razumijevanjem Božjih riječi. Moramo jasno vidjeti istinu, pronaći put vjerske prakse u svim pitanjima, otkriti nova pitanja čitajući Božje riječi svakoga dana, i shvatiti vlastite nedostatke, tako da možemo imati čežnjivo i znatiželjno srce koje pokreće cijelo biće, i tako da možemo biti tihi pred Bogom u svakom trenutku, iskreno se plašeći da ne zaostanemo. Osoba s takvom čežnjom, znatiželjnim srcem, koja je spremna da stalno zavređuje ulazak, na pravom je putu duhovnog života. Oni koji su dirnuti Duhom Svetim, koji žele činiti bolje, koji su spremni težiti tome da ih Bog usavrši, koji čeznu za dubljim razumijevanjem Božjih riječi, koji ne teže natprirodnom, već radije plaćaju pravu cijenu, kojima je doista stalo do Božje volje, koji zapravo postižu ulazak tako što su njihova iskustva iskrenija i stvarnija, koji ne teže praznim riječima i doktrinama ili da osjete natprirodno, koji ne obožavaju nikakvu veliku ličnost – to su oni koji su zakoračili u normalan duhovni život. Sve što čine ima za cilj da postignu dalji rast u životu i da ih to učini svježim i živahnog duha, i uvijek su u stanju aktivno zavrijediti ulazak. Nesvjesno, oni razumiju istinu i ulaze u stvarnost. Oni koji imaju normalan duhovni život nalaze oslobođenje i slobodu duha svakog dana, i oni mogu da primjenjivati riječi Božje na slobodan način, na Njegovo zadovoljstvo. Za ove ljude, molitva nije formalnost ili procedura; oni su svakoga dana u stanju da drže korak s novom svjetlošću. Na primjer, ljudi vježbaju utišati svoja srca pred Bogom, i njihova srca zaista mogu biti tiha pred Bogom, i nitko ih ne može uznemiriti. Nijedna osoba, događaj ili stvar ne može omesti njihov normalan duhovni život. Takva vježba se radi s namjerom da donese rezultate; nije namijenjena da se ljudi pridržavaju pravila. Ova praksa se ne odnosi na poštovanje pravila, već na promoviranje rasta u životu ljudi. Ako ove vjerske navike vidiš samo kao pravila koja treba poštovati, tvoj život se nikada neće promijeniti. Možeš izvoditi iste vjerske prakse kao i drugi, ali dok su oni na kraju u stanju da drže korak s djelom Duha Svetog, ti si izbačen iz toka Duha Svetog. Ne obmanjuješ li samog sebe? Svrha ovih riječi je omogućiti ljudima da utišaju svoja srca pred Bogom, okrenuti svoja srca Bogu, tako da Božje djelo u njima nema zapreka i može biti plodonosno. Samo tada ljudi mogu biti u skladu s Božjom voljom.