Utjelovljeni Bog zove se Krist, a Krist je tijelo koje je zaodjenuo Duh Božji. To tijelo nije nalik nijednom čovjeku koji je u tijelu. Razlika je u tome što Krist nije od krvi i mesa; On je utjelovljenje Duha. On posjeduje i normalnu ljudskost i potpuno božanstvo. Nijedan čovjek ne posjeduje Njegovo božanstvo. Njegova normalna ljudskost podržava sve Njegove normalne aktivnosti u tijelu, dok Njegovo božanstvo vrši djelo samoga Boga. No i Njegova ljudskost i božanstvo pokoravaju se volji Oca nebeskog. Bit Kristova jest Duh, odnosno božanstvo. Prema tome, Njegova bit jest bit samoga Boga; ta bit neće zaustaviti Njegovo vlastito djelo i On ne bi mogao učiniti baš ništa što uništava Njegovo vlastito djelo niti bi ikada izgovorio ikakve riječi koje idu protiv Njegove vlastite volje. Stoga, utjelovljeni Bog ne bi apsolutno nikada obavio nikakvo djelo kojim se prekida Njegovo vlastito upravljanje. To bi svi ljudi morali razumjeti. Bit djela Duha Svetoga jest u tome da spasi čovjeka i čini ga radi Božjeg vlastitog upravljanja. Slično tome, i djelo Kristovo jest da spasi čovjeka i čini ga zarad Božje volje. S obzirom na to da se Bog utjelovljuje, On Svoju bit ostvaruje u Svojem tijelu, tako da je Njegovo tijelo dovoljno da poduzme Njegovo djelo. Dakle, tijekom vremena utjelovljenja svako djelo Božjeg Duha zamijenjeno je Kristovim djelom, a u srži svakog djela tijekom vremena utjelovljenja nalazi se Kristovo djelo. Ono se ne može miješati s djelom ni iz jednog drugog doba. I budući da se Bog utjelovljuje, On djeluje kroz osobnost Svoga tijela; zato što dolazi u tijelu, u tijelu i dovršava djelo koje valja obaviti. Bilo da je to Duh Božji ili Krist, oba su Sâm Bog, a On obavlja djelo koje valja obaviti i vrši službu koju valja izvršiti.

Sama bit Božja drži vlast, no On je u stanju potpuno se pokoriti vlasti koja od Njega potječe. Bilo da je to djelo Duha ili djelo tijela, ona međusobno nisu ni u kakvom sukobu. Duh Božji vlast je nad svim stvorenim. Tijelo s biti Božjom također posjeduje vlast, ali Bog u tijelu može obavljati svako djelo koje je poslušno volji Oca nebeskog. Nijedna osoba to ne može postići niti zamisliti. Sâm Bog je vlast, ali Njegovo se tijelo može pokoriti Njegovoj vlasti. Na to se misli kad se kaže da je „Krist poslušan volji Boga Oca”. Bog je Duh i može izvršiti djelo spasenja, baš kao što Bog može postati čovjek. U svakom slučaju, Sâm Bog obavlja Svoje vlastito djelo; On ne prekida niti se upliće, a još manje obavlja djelo koje je proturječno samo sebi jer je bit djela koje obavljaju Duh i tijelo slična. Bilo da je to Duh ili tijelo, oba rade na ispunjavanju jedne volje i na upravljanju istim djelom. Iako Duh i tijelo imaju dva različita svojstva, biti su im iste; oba imaju bit samoga Boga i identitet samoga Boga. Sâm Bog ne posjeduje elemente neposlušnosti; Njegova je bit dobra. On je izraz sve ljepote i dobrote, kao i sve ljubavi. Čak ni u tijelu Bog ne čini ništa što je neposlušno Bogu Ocu. Čak bi svim srcem bio spreman žrtvovati Svoj život i ne bi izabrao ništa drugo. Bog ne posjeduje elemente samopravednosti i umišljenosti niti uobraženosti i oholosti; u Njemu nema elemenata nepoštenja. Sve što se ogluši o Boga potiče od Sotone; Sotona je izvor sve ružnoće i zla. Čovjek ima osobine slične Sotoni zato što je Sotona čovjeka iskvario i preobrazio. Sotona nije pokvario Krista, stoga On posjeduje samo osobine Boga, a nijednu osobinu Sotone. Bez obzira na to koliko je djelo teško ili tijelo slabo, dok živi u tijelu, Bog nikada neće učiniti ništa što zaustavlja djelo samoga Boga, a još manje će kroz neposlušnost napustiti volju Boga Oca. On bi radije pretrpio tjelesne bolove nego se okrenuo protiv volje Boga Oca; to je baš kao što je Isus rekao u molitvi: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” Ljudi čine vlastite izbore, ali ne i Krist. Iako ima identitet samoga Boga, On i dalje traži volju Boga Oca i ispunjava ono što Mu je povjerio Bog Otac, promatrano s točke gledišta tijela. To je nešto što čovjek ne može postići. Ono što potiče od Sotone ne može imati bit Božju; može imati samo bit koja je neposlušna i opire se Bogu. Ne može u potpunosti poslušati Boga, a još manje je spremno poslušati volju Božju. Svi ljudi osim Krista mogu učiniti ono što se opire Bogu, a nijedan čovjek ne može neposredno poduzeti djelo koje je povjerio Bog; nitko nije u stanju Božje upravljanje smatrati vlastitom dužnošću koju valja izvršiti. Bit Kristova jest u pokoravanju volji Boga Oca; neposlušnost prema Bogu odlika je Sotone. Te su dvije osobine u neskladu, a nitko tko ima osobine Sotone ne može se nazvati Kristom. Čovjek umjesto Boga ne može obaviti Njegovo djelo jer u čovjeku nema nimalo biti Božje. Čovjek djeluje za Boga radi čovjekovih osobnih interesa i izgleda u budućnosti, dok Krist djeluje kako bi vršio volju Boga Oca.

Kristovom ljudskošću upravlja Njegovo božanstvo. Iako je u tijelu, Njegova ljudskost nije sasvim nalik ljudskosti čovjeka u tijelu. On ima Svoj jedinstveni karakter, kojim također upravlja Njegovo božanstvo. Njegovo je božanstvo bez ikakvih slabosti; slabost Kristova odnosi se na slabost Njegove ljudskosti. Ta slabost u izvjesnoj mjeri sputava Njegovo božanstvo, ali takva ograničenja postoje u određenom opsegu i vremenu i nisu bezgranična. Kada dođe vrijeme da se izvrši djelo Njegova božanstva, ono se izvršava bez obzira na Njegovu ljudskost. Ljudskost Kristovu potpuno usmjerava Njegovo božanstvo. S izuzetkom normalnog života Njegove ljudskosti, na sve ostale postupke Njegove ljudskosti utječe, djeluje i usmjerava ih Njegovo božanstvo. Iako Krist posjeduje ljudskost, to ne remeti djelo Njegova božanstva, a to je upravo stoga što ljudskost Kristovu usmjerava Njegovo božanstvo; iako Njegova ljudskost nije zrela u načinu na koji se ponaša s drugima, to ne utječe na normalno djelo Njegova božanstva. Kada kažem da Njegova ljudskost nije pokvarena, pod tim mislim da ljudskosti Kristovoj može izravno zapovijedati Njegovo božanstvo te da On posjeduje viši smisao nego običan čovjek. Njegova je ljudskost najpogodnija da je usmjerava božanstvo u Njegovu djelu; Njegova je ljudskost najsposobnija da izrazi djelo božanstva i najsposobnija da se pokori takvom djelu. Dok Bog djeluje u tijelu, On nikada ne gubi iz vida dužnost koju čovjek u tijelu mora ispuniti; On je u stanju iskrenim srcem obožavati Boga na nebu. On ima bit Božju, a Njegov je identitet od samoga Boga. Jedino što je On došao na zemlju i postao stvoreno biće s vanjskom ljušturom stvorenog bića i sada posjeduje ljudskost koju ranije nije imao. On je u stanju obožavati Boga na nebu; to je biće samoga Boga koje čovjek ne može oponašati. Njegov je identitet Sâm Bog. On obožava Boga sa stajališta tijela; stoga riječi „Krist obožava Boga na nebu” nisu pogrešne. Ono što On traži od čovjeka jest upravo Njegovo vlastito biće; i prije nego što od ljudi to zatraži, On je već postigao sve ono što traži od čovjeka. On drugima nikada ne bi postavljao zahtjeve kojih je Sâm pošteđen, jer sve to predstavlja Njegovo biće. Bez obzira na to kako obavlja Svoje djelo, On se ne bi ponašao na način kojim bi se oglušio o Boga. Bez obzira na to što traži od čovjeka, nijedan Njegov zahtjev ne premašuje ono što čovjek može postići. Sve što čini jest ono što čini volja Božja i zarad Njegova upravljanja. Kristovo je božanstvo iznad svih ljudi; stoga je On najviša vlast za sva stvorena bića. Ta je vlast Njegovo božanstvo, odnosno narav i biće samoga Boga koje određuje Njegov identitet. Prema tome, ma koliko da je normalna Njegova ljudskost, nesporno je da On ima identitet samoga Boga; bez obzira na točku gledišta s koje govori i ma kako iskazuje poslušnost prema volji Božjoj, ne može se reći da On nije Sâm Bog. Budalasti i neupućeni ljudi normalnu ljudskost Kristovu često smatraju manom. Bez obzira na to kako On izražava i otkriva biće Svojeg božanstva, čovjek nije u stanju priznati da je On Krist. I što više takav Krist pokazuje Svoju poslušnost i skrušenost, to Ga budalasti ljudi više olako shvaćaju. Ima čak i onih koji prema Njemu zauzimaju stav isključivanja i prezira, a ipak te „velikane” uzvišenih slika postavljaju na stol i obožavaju ih. Čovjekovo opiranje i neposlušnost prema Bogu potječu od činjenice da se bit utjelovljenog Boga pokorava volji Božjoj, kao i iz normalne ljudskosti Kristove; to je izvor čovjekova opiranja i neposlušnosti prema Bogu. Da Krist nije imao masku Svoje ljudskosti niti tražio volju Boga Oca iz perspektive stvorenog bića, već da je umjesto toga posjedovao izvanrednu ljudskost, među ljudima vjerojatno ne bi bilo neposlušnosti. Čovjek je uvijek spreman vjerovati u nevidljivog Boga na nebu zato što Bog na nebu nema nikakvu ljudskost niti posjeduje ijednu osobinu stvorenog bića. Stoga se čovjek prema Njemu uvijek odnosi s najvećim poštovanjem, dok prema Kristu ima prezriv stav.

Iako je Krist na zemlji u stanju djelovati u ime samog Boga, On ne dolazi s namjerom pokazati svim ljudima Svoju sliku u tijelu. On ne dolazi zato da bi Ga svi ljudi vidjeli; On dolazi kako bi omogućio čovjeku da ga vodi Njegova ruka, a čovjek time ulazi u novo doba. Uloga Kristova tijela jest radi djela samoga Boga, odnosno radi Božjeg djela u tijelu, a ne da bi omogućio čovjeku u potpunosti shvatiti bit Njegova tijela. Bez obzira na to kako On djeluje, ništa što On čini ne nadilazi ono što je moguće postići tijelom. Bez obzira na to kako On djeluje, On to čini u tijelu s normalnom ljudskošću, a čovjeku ne otkriva u potpunosti pravo lice Božje. Osim toga, Njegovo djelo u tijelu nikada nije tako natprirodno ili neprocjenjivo kao što čovjek zamišlja. Iako Krist predstavlja samoga Boga u tijelu i osobno izvršava djelo koje Sâm Bog treba obaviti, On ne niječe postojanje Boga na nebu niti grozničavo objavljuje Svoja djela. Umjesto toga, ostaje skriven, ponizan u svojem tijelu. Za razliku od Krista, oni koji lažno tvrde da su Krist ne posjeduju Njegove osobine. Kada se postavi nasuprot ohole i samouzvišene naravi tih lažnih Krista, postaje očigledno od kakvog je tijela doista sazdan Krist. Što su lažniji, to se takvi lažni Kristovi više razmeću, i više su u stanju stvarati znamenja i činiti čuda ne bi li prevarili čovjeka. Lažni Kristovi nemaju osobine Božje; Krist nije ukaljan nijednim elementom koji pripada lažnim Kristovima. Bog se utjelovljuje samo da bi dovršio djelo tijela, a ne da bi ljudima tek dozvolio vidjeti Ga. Umjesto toga, On dozvoljava da Njegovo djelo potkrepljuje Njegov identitet i dozvoljava da ono što otkriva svjedoči o Njegovoj biti. Njegova bit nije bez osnova; Njegov identitet nije dograbila Njegova ruka; određen je Njegovim djelom i Njegovom biti. Iako On ima bit samoga Boga i sposoban je obavljati djelo samoga Boga, On je, ipak, i dalje tijelo, za razliku od Duha. On nije Bog s osobinama Duha; On je Bog s tjelesnom ljušturom. Prema tome, koliko god da je On normalan i slab i kako god da traži volju Boga Oca, Njegovo je božanstvo nepobitno. Unutar utjelovljenog Boga ne postoje samo normalna ljudskost i njene slabosti; već i čudesnost i nedokučivost Njegova božanstva, kao i sva Njegova djela u tijelu. Dakle, u Kristu postoje i ljudskost i božanstvo, kako stvarno tako i praktično. To ni najmanje ne predstavlja nešto prazno ili natprirodno. On dolazi na zemlju s prvenstvenim ciljem da obavi djelo; da bi obavio djelo na zemlji, od presudne je važnosti posjedovati normalnu ljudskost; u suprotnom, ma kolika bila sila Njegova božanstva, njena se prvobitna uloga ne može dobro iskoristiti. Iako je Njegova ljudskost od velike važnosti, to nije Njegova bit. Njegova je bit božanstvo; stoga, trenutak u kojem On počne vršiti Svoju službu na zemlji jest trenutak kada On počinje izražavati biće Svojeg božanstva. Njegova ljudskost postoji isključivo da bi podržala normalan život Njegova tijela kako bi Njegovo božanstvo moglo u tijelu normalno obavljati djelo; božanstvo u potpunosti usmjerava Njegovo djelo. Nakon što dovrši Svoje djelo, Njegova će služba već biti ispunjena. Ono što čovjek mora znati jest Njegovo cjelokupno djelo, a kroz Svoje djelo On omogućava čovjeku spoznati Ga. Tijekom Svojeg djelovanja On potpuno izražava biće Svojeg božanstva, a to je narav koja nije ukaljana ljudskošću niti ukaljana mišlju i ljudskim ponašanjem. Kada bude došlo vrijeme u kojem je sva Njegova služba okončana, On će već savršeno i potpuno izraziti narav koju treba izraziti. Njegovo djelo ne rukovodi se uputstvima nijednog čovjeka i izražavanje Njegove naravi sasvim je slobodno, ne kontrolira ga um niti ga obrađuje misao, već se otkriva prirodno. To je nešto što nijedan čovjek ne može postići. Čak i ako je okruženje surovo ili su uvjeti nepovoljni, On je u stanju izraziti Svoju narav u odgovarajuće vrijeme. Onaj koji je Krist izražava biće Kristovo, dok oni koji to nisu ne posjeduju Kristovu narav. Prema tome, čak i ako Mu se svi opiru ili imaju predodžbe o Njemu, nitko na temelju čovjekovih predodžbi ne može poreći da je narav koju izražava Krist od Boga. Svi oni koji istinskim srcem tragaju za Kristom ili namjerno traže Boga priznat će da je On Krist na osnovu izraza Njegova božanstva. Nikada ne bi poricali Krista na temelju ijednog Njegova aspekta koji nije u skladu s čovjekovim predodžbama. Iako je čovjek vrlo budalast, svi točno znaju što je volja čovjeka i što potječe od Boga. Riječ je samo o tome da se mnogi ljudi svjesno opiru Kristu zbog svojih namjera. Da nije toga, nijedan čovjek ne bi imao razloga nijekati postojanje Krista jer božanstvo koje je Krist izrazio doista postoji, a Njegovo se djelo može golim okom vidjeti.

Kristovo djelo i izraz određuju Njegovu bit. Ono što mu je povjereno On je u stanju istinskim srcem dovršiti. U stanju je istinskim srcem obožavati Boga na nebu i istinskim srcem tražiti volju Boga Oca. Sve je to određeno Njegovom biti. Baš kao što je i Njegovo prirodno otkrivenje određeno Njegovom biti; Ja to nazivam Njegovim „prirodnim otkrivenjem” zato što Njegov izraz nije imitacija niti rezultat ljudskog obrazovanja ni rezultat višegodišnje ljudske kultivacije. On to nije naučio niti je Sebe time ukrasio, već Mu je to svojstveno. Čovjek može poricati Njegovo djelo, Njegov izraz, Njegovu ljudskost i cijeli život Njegove normalne ljudskosti, ali nitko ne može poreći da On istinskim srcem obožava Boga na nebu; nitko ne može poreći da je On došao ispuniti volju Oca nebeskog i nitko ne može poreći iskrenost s kojom On traži Boga Oca. Iako Njegova slika nije ugodna osjetilima, Njegov govor ne posjeduje notu izuzetnosti, a Njegovo djelo ne potresa zemlju i ne pomiče nebo onako kako to čovjek zamišlja, On je doista Krist, koji istinskim srcem ispunjava volju Oca nebeskog, potpuno se pokorava Ocu nebeskom i poslušan je do smrti. To je zato jer je Njegova bit – bit Kristova. Čovjeku je teško povjerovati u ovu istinu, ali to je činjenica. Nakon što Kristova služba bude potpuno ispunjena, čovjek će iz Njegova djela moći vidjeti da Njegova narav i Njegovo biće predstavljaju narav i biće Boga na nebu. Tada se sumiranjem cjelokupnog Njegova djela može potvrditi da je On doista tijelo postalo od Riječi, a ne nalik tijelu ljudi od krvi i mesa. Svaki korak Kristova djela na zemlji ima svoj reprezentativni značaj, međutim, čovjek koji doživljava stvarno djelo svakog koraka nije u stanju dokučiti značaj Njegova djela. To naročito vrijedi za nekoliko koraka djela koje je Bog obavio u Svojem drugom utjelovljenju. Većina onih koji su samo čuli ili vidjeli Kristove riječi, a koji Ga nikad nisu vidjeli, nemaju nikakvu predodžbu o Njegovu djelu; oni koji su vidjeli Krista i čuli Njegove riječi te doživjeli Njegovo djelo teško prihvaćaju Njegovo djelo. Nije li to zato što izgled i normalna ljudskost Krista nisu po ukusu čovjeka? Oni koji prihvaćaju Njegovo djelo nakon što je Krist otišao neće imati takvih poteškoća jer oni samo prihvaćaju Njegovo djelo i ne dolaze u dodir s Kristovom normalnom ljudskošću. Ljudi nisu u stanju odbaciti svoje predodžbe o Bogu i umjesto toga Ga intenzivno proučavaju; to je zbog činjenice da su ljudi usredotočeni samo na Njegov izgled i nisu u stanju prepoznati Njegovu bit na temelju Njegova djela i Njegovih riječi. Ako čovjek zatvori oči pred pojavom Krista ili izbjegava raspravljati o ljudskosti Krista i govori samo o Njegovu božanstvu, čije su djelo i riječi nedostižni svakom čovjeku, tada će se čovjekove predodžbe prepoloviti, čak i do te mjere da će sve čovjekove poteškoće biti riješene. Tijekom djelovanja utjelovljenog Boga čovjek Ga ne može podnijeti i pun je brojnih predodžbi o Njemu, a česti su i slučajevi opiranja i neposlušnosti. Čovjek ne može podnijeti postojanje Boga, ne može pokazati strpljenje prema poniznosti i skrivenosti Krista niti oprostiti bit Kristovu koja je poslušna prema Ocu nebeskom. Prema tome, nakon što obavi Svoje djelo, On ne može zauvijek ostati s ljudima jer ljudi nisu spremni dozvoliti mu da živi pored njih. Ako tijekom razdoblja Njegova djelovanja ljudi ne mogu pokazati strpljenje prema Njemu, kako bi onda uopće mogli podnijeti da On živi pored njih nakon što je ispunio Svoju službu, dok On promatra kako ljudi postupno doživljavaju Njegove riječi? Ne bi li tada mnogi pali zbog Njega? Ljudi Mu samo dozvoljavaju da radi na zemlji; to je najviši stupanj ljudskog strpljenja. Da nije Njegova djela, ljudi bi Ga odavno protjerali sa zemlje; stoga, koliko bi još manju strpljivost pokazivali nakon što se Njegovo djelo završi? Ne bi li Ga ljudi onda pogubili i mučili do smrti? Da se ne zove Krist, On uopće ne bi mogao djelovati među ljudskim rodom; da ne djeluje s identitetom samoga Boga, već samo kao normalan čovjek, čovjek ne bi mogao podnijeti da On izgovori ijednu rečenicu, a još manje bi podnio i najmanji dio Njegova djela. Prema tome, On taj identitet sa Sobom može nositi samo u Svojem djelu. Time je Njegovo djelo mnogo moćnije nego da to nije učinio jer su svi ljudi spremni poslušati ugledan i velik identitet. Da On ne nosi identitet samoga Boga dok obavlja Svoje djelo ili se ne pojavljuje kao Sâm Bog, uopće ne bi imao priliku obaviti djelo. Unatoč činjenici da On ima bit Boga i biće Kristovo, čovjek ne bi popustio i dozvolio Mu da s lakoćom obavlja djelo među ljudskim rodom. On u Svojem djelu nosi identitet samoga Boga; iako je takvo djelo desetinama puta moćnije od onog koje se obavlja bez takvog identiteta, čovjek Mu i dalje nije u potpunosti poslušan jer se čovjek pokorava jedino Njegovu položaju, a ne Njegovoj biti. Ako je tako, kad možda jednog dana Krist odstupi sa Svojeg položaja, bi li Mu čovjek mogao dopustiti da ostane živ makar i jedan dan? Bog je voljan živjeti na zemlji s ljudima kako bi mogao vidjeti učinke koje će djelo Njegove ruke donijeti u godinama koje predstoje. Međutim, čovjek nije u stanju podnijeti Njegovo prisustvo ni jedan dan, pa je On mogao samo odustati. Već je ionako najveći stupanj ljudske trpeljivosti i blagodati dopustiti Bogu među ljudima obavljati djelo koje On treba obaviti i ispuniti Svoju službu. Iako mu oni koje je On osobno osvojio pokazuju takvu milost, oni Mu i dalje dozvoljavaju da ostane samo dok se Njegovo djelo na završi i ni trenutak više. Ako je to tako, što je s onima koje nije osvojio? Zar se čovjek prema utjelovljenom Bogu ne odnosi na ovaj način zato što je On Krist s ljušturom normalnog čovjeka? Da ima samo božanstvo, a ne normalnu ljudskost, zar se ljudske poteškoće ne bi tada rješavale s najvećom lakoćom? Čovjek nerado priznaje Njegovo božanstvo i ne pokazuje zainteresiranost za njegovu ljušturu običnog čovjeka, unatoč činjenici da je Njegova bit upravo ona Kristova koja se pokorava volji Oca nebeskog. Kao takav, On je mogao samo otkazati svoje djelo da bude među ljudima kako bi s njima podijelio radosti i tuge jer čovjek više nije mogao podnijeti Njegovo postojanje.