U Svojem prvom utjelovljenju Bog je na zemlji živio trideset tri i pol godine, ali je Svoju službu obavljao samo tri i pol godine. Dok je obavljao Svoje djelo, čak i prije nego što ga je započeo, Bog se odlikovao normalnom ljudskošću. Trideset tri i pol godine proveo je u Svojoj normalnoj ljudskosti. Tek tijekom posljednje tri godine razotkrio Se kao utjelovljeni Bog. Prije no što je započeo Svoju službu, pojavljivao se u svojoj običnoj, normalnoj ljudskosti, ne pokazujući znakove Svoje božanske prirode, koja se očitovala tek nakon što je formalno počeo obavljati Svoju službu. Njegov život i djelovanje tijekom tih prvih dvadeset devet godina ukazivali su da je On istinsko ljudsko biće, sin čovječji u tijelu od krvi i mesa, a Svoju je službu počeo usrdno obavljati tek kad je napunio dvadeset devet godina. „Utjelovljenjem” se Bog pojavljuje u tijelu; Bog u Svojem tjelesnom obličju djeluje među stvorenim ljudima. Dakle, da bi se Bog utjelovio, on mora najprije postati tijelo – tijelo s odlikama normalne ljudskosti; to je najosnovniji preduvjet. Božje utjelovljenje, zapravo, implicira da Bog živi i djeluje u tijelu, da On u samoj Svojoj biti postaje tijelom, postaje čovjekom. Život i djelo utjelovljenog Boga mogu se podijeliti u dvije faze. Prva je faza Njegov život prije obavljanja Njegove službe. On živi u običnoj ljudskoj obitelji, odlikuje se krajnje normalnom ljudskošću, pokorava se uobičajenim moralnim normama i zakonima ljudskog života, ima normalne ljudske potrebe (za hranom, odjećom, snom i skloništem), normalne ljudske slabosti i normalne ljudske emocije. Drugim riječima, tijekom ove prve faze On živi nebožanskim, potpuno normalnim ljudskim životom, baveći se svim uobičajenim ljudskim aktivnostima. Druga je faza život koji On živi nakon započinjanja Svoje službe. On još uvijek živi normalnim ljudskim životom u ljusci normalnog čovjeka, ne pokazujući nadnaravno nikakvim vanjskim znakom. Ipak, On živi isključivo radi Svoje službe, a za to vrijeme Njegova normalna ljudskost postoji samo da bi održala normalno djelovanje Njegove božanske prirode jer je Njegova normalna ljudskost dotad već sazrela do te mjere da može obavljati Svoju službu. Dakle, druga je faza Njegova života obavljanje službe Božje u Njegovoj normalnoj ljudskosti, tijekom koje On istovremeno živi i kao normalno ljudsko i kao potpuno božansko biće. Razlog zašto se On tijekom prve faze Svog života odlikuje potpuno običnom ljudskošću jest taj što Njegova ljudskost još nije u stanju održavati cjelovitost božanskog djela, još nije sazrela; tek kad Njegova ljudskost sazri i postane sposobna preuzeti Njegovu službu, On može započeti s obavljanjem službe koju treba vršiti. Budući da On, kao tijelo, mora rasti i sazrijevati, prva faza Njegova života jest život normalnog ljudskog bića – dok je u drugoj fazi, budući da je Njegova ljudskost u stanju preuzeti Njegovo djelo i vršiti Njegovu službu, život kojim utjelovljeni Bog živi tijekom Svoje službe i ljudski i potpuno božanski. Kada bi utjelovljeni Bog Svoju službu počeo ozbiljno vršiti od trenutka rođenja, čineći nadnaravna znamenja i čuda, On ne bi imao tjelesnu bit. Stoga, Njegova ljudskost postoji zarad Njegove tjelesne biti; bez ljudskosti ne može biti ni tijela, a osoba bez ljudskosti nije ljudsko biće. To znači da je ljudskost Božjeg tijela intrinzično svojstvo Božjeg utjelovljenja. Bilo bi bogohulno reći da „kad se Bog utjelovi, On uopće nije ljudsko, već sasvim božansko biće” jer takva izjava jednostavno ne postoji i njome se krši načelo utjelovljenja. Čak i nakon što započne Svoju službu, dok obavlja Svoje djelo, On i dalje živi u Svojemu božanskom biću s ljudskom vanjskom ljuskom; samo što je tada jedina svrha Njegove ljudskosti da Njegovu božanskom biću omogući da Svoje djelo obavlja u normalnom tijelu. Dakle, izvršitelj djela božansko je biće nastanjeno unutar Njegove ljudskosti. Na djelu je Njegovo božansko, a ne Njegovo ljudsko biće, ali je ta božanska priroda skrivena unutar Njegove ljudskosti; u biti, Njegovo djelo obavlja Njegovo potpuno božanstvo, a ne Njegova ljudskost. Ali izvršitelj je djela Njegovo tijelo. Moglo bi se reći da je On čovjek, ali ujedno i Bog jer Bog postaje Bog koji živi u tijelu, s ljudskom ljuskom i ljudskom biti, ali i s Božjom biti. Kako je On čovjek s Božjom biti, On je iznad svih stvorenih ljudi, iznad svakog čovjeka koji može izvršavati Božje djelo. Stoga, među svima onima s čovječjom ljuskom poput Njegove, među svima koji posjeduju ljudskost, jedino je On Sâm utjelovljeni Bog – svi su ostali stvoreni ljudi. Mada svi oni posjeduju ljudskost, stvoreni ljudi nemaju ništa drugo osim ljudskosti, dok je utjelovljeni Bog drukčiji: u Svojemu tijelu, On nema samo ljudsku, već, što je još važnije, i božansku prirodu. Njegova se ljudskost može vidjeti u vanjskom izgledu Njegova tijela i u Njegovu svakodnevnom životu, ali je Njegovo božansko biće teško uočiti. Budući da je Njegovo božansko biće izraženo samo kada On ima ljudskost i nije tako nadnaravno kako ga ljudi zamišljaju, ljudima je jako teško opaziti ga. Ljudima je, čak i danas, izuzetno teško dokučiti pravu bit utjelovljenog Boga. Čak i nakon što sam o tome nadugačko govorio, vjerujem da je to za mnoge od vas još uvijek misterij. Zapravo, ovo je pitanje vrlo jednostavno: budući da se Bog utjelovio, Njegova je bit kombinacija ljudskosti i božanstva. Ta se kombinacija naziva Samim Bogom, Samim Bogom na zemlji.

Život koji je Isus živio na zemlji bio je normalan život tijela. On je živio u normalnoj ljudskosti Svog tijela. Njegov autoritet – u pogledu obavljanja djela i riječi koje je govorio, liječenja bolesnih, istjerivanja demona i sličnih izvanrednih djela – uglavnom se nije očitovao, sve dok nije započeo Svoju službu. Njegov život prije dvadeset devete godine, prije no što je počeo obavljati Svoju službu, bio je dovoljan dokaz da je On samo jedno normalno biće od krvi i mesa. Zbog toga, kao i zbog činjenice da On još uvijek nije bio započeo Svoju službu, ljudi u Njemu nisu vidjeli ništa božansko, ništa više od normalnog ljudskog bića, od običnog čovjeka – baš kao što su u to vrijeme neki ljudi vjerovali da je sin Josipov. Ljudi su mislili da je On sin običnog čovjeka i nikako nisu mogli za Njega reći da je utjelovljenje Boga; čak i dok je tijekom Svoje službe činio mnoga čuda, većina je i dalje govorila da je On sin Josipov jer je bio Krist s vanjskom ljuskom normalnog čovjeka. Njegova normalna ljudskost i Njegovo djelo postojali su da bi ispunili značaj prvog utjelovljenja, da bi dokazali da se Bog u cijelosti utjelovio, postavši sasvim običan čovjek. Njegova normalna ljudskost prije nego je započeo Svoje djelo, bila je dokaz da je bio obično tijelo; i to što je djelovao i nakon toga, također je bio dokaz da je bio obično tijelo jer je, boraveći u tijelu s normalnom ljudskošću, činio znamenja i čuda, iscjeljivao bolesne i istjerivao demone. Razlog zbog kojega je mogao činiti čuda bio je taj što je Njegovo tijelo nosilo Božji autoritet, što je to bilo tijelo u koje se Duh Božji zaodjenuo. On je Svoj autoritet posjedovao zahvaljujući Božjem Duhu, što ne znači da On nije bio tijelo. Liječenje bolesnih i istjerivanje demona bilo je djelo koje je On morao izvršiti tijekom Svoje službe, ono je bilo izraz Njegova božanskog bića, skrivenog unutar Njegove ljudskosti i, bez obzira na znamenja koja je činio i na način na koji je pokazivao Svoj autoritet, On je i dalje živio u normalnoj ljudskosti i još uvijek je bio normalno tijelo. Sve do trenutka uskrsnuća, nakon smrti na križu, živio je u normalnom tijelu. Darivanje milosti, iscjeljivanje bolesnih i istjerivanje demona – sve je to bilo dio Njegove službe, sve je bilo djelo koje je On obavljao u svojem normalnom tijelu. Što god da je činio prije no što je razapet na križ, On nikada nije napustio Svoje normalno ljudsko tijelo. On je bio Sâm Bog i obavljao je vlastito Božje djelo, ali budući da je bio utjelovljenje Boga, jeo je hranu i nosio odjeću, imao je normalne ljudske potrebe, normalno ljudsko rasuđivanje i normalan ljudski um. Sve je to dokaz da je On bio normalan čovjek, čime se ujedno dokazuje da je utjelovljenje Boga bilo tijelo s normalnom ljudskošću, a ne neko nadnaravno tijelo. Njegovo zadatak je bio dovršiti djelo prvog Božjeg utjelovljenja, ispuniti službu koju je prvo utjelovljenje trebalo izvršiti. Značaj utjelovljenja u tome je da jedan običan, normalan čovjek izvrši djelo Boga Samoga; to jest, da Bog Svoje božansko djelo izvrši u ljudskom obličju i time porazi Sotonu. Utjelovljenje znači da Duh Božji postaje tijelo, to jest, da Bog postaje tijelo; djelo koje to tijelo obavlja jest djelo Duha, koje se ostvaruje u tijelu, koje se izražava tijelom. Nitko osim tijela Božjeg ne može ispuniti službu utjelovljenog Boga; drugim riječima, samo utjelovljenje Boga, samo ovo normalno ljudsko tijelo – i nitko drugi – može izraziti božansko djelo. Da Bog tijekom Svog prvog dolaska nije posjedovao normalnu ljudskost prije Svoje dvadeset devete godine – da je čim se rodio mogao činiti čuda, da je čim je progovorio mogao govoriti jezikom neba te da je onog trena kad je kročio na zemlju mogao shvatiti sve ovozemaljske stvari, razaznati misli i namjere svake osobe – takva osoba se ne bi mogla nazvati normalnim čovjekom i takvo se tijelo ne bi moglo nazvati ljudskim tijelom. Kad bi to bio slučaj s Kristom, izgubili bi se smisao i bit Božjeg utjelovljenja. To što On posjeduje normalnu ljudskost dokazuje da je On utjelovljeni Bog; činjenica da On prolazi normalan proces ljudskog razvoja dodatno pokazuje da je On normalno tijelo; štoviše, Njegovo djelo predstavlja dovoljan dokaz da je On Riječ Božja, utjelovljeni Božji Duh. Bog se utjelovljuje zarad Svog djela; drugim riječima, ova faza djela mora se obaviti u tijelu, u normalnoj ljudskosti. Ovo je preduvjet da se „Riječ utjelovi”, da se „Riječ pojavi u tijelu” – to je istinita priča koja stoji u pozadini dvaju Božjih utjelovljenja. Ljudi mogu vjerovati da je Isus tijekom svog života činio čuda, da nije pokazivao nikakve znake ljudskosti sve dok Njegovo djelo na zemlji nije okončano, da nije imao normalne ljudske potrebe, slabosti ni emocije, da nije imao osnovne životne potrebe ili normalne ljudske misli. Oni Ga zamišljaju kao nekoga tko ima natprirodni um, transcendentnu ljudskost. Vjeruju da On, zato što je Bog, ne treba razmišljati i živjeti kao normalni ljudi, da samo normalna osoba, samo pravo ljudsko biće može imati normalne ljudske misli i živjeti normalnim ljudskim životom. Sve su to ljudske ideje i predodžbe, a te su predodžbe u suprotnosti s izvornim namjerama Božjeg djela. Normalno ljudsko razmišljanje održava normalan ljudski razum i normalnu ljudskost; normalna ljudskost održava normalne funkcije tijela; a normalne funkcije tijela omogućavaju normalan život tijela u cijelosti. Samo djelovanjem u takvom tijelu Bog može ispuniti svrhu svog utjelovljenja. Kad bi utjelovljeni Bog imao samo vanjsku ljusku tijela, ali ne i normalne ljudske misli, onda to tijelo ne bi imalo ljudski razum, a kamoli pravu ljudskost. Kako bi ovakvo tijelo, lišeno ljudskosti, moglo ispuniti službu koju utjelovljeni Bog treba obaviti? Normalan um održava sve aspekte ljudskog života; bez normalnog uma, čovjek ne bi bio čovjek. Drugim riječima, osoba koja ne razmišlja normalno, mentalno je oboljela, a za Krista koji ne bi posjedovao ljudsku, već samo božansku prirodu, ne bi se moglo reći da je utjelovljeni Bog. Kako bi, onda, utjelovljeni Bog mogao biti lišen normalne ljudskosti? Nije li bogohulno reći da Krist nema ljudskosti? Sve aktivnosti kojima se normalni ljudi bave ovise o funkcioniranju normalnog ljudskog uma. Da nije tako, ljudi bi se nenormalno ponašali, ne bi čak bili u stanju razlikovati crno od bijeloga, dobro od zla; uz to, oni ne bi imali ljudsku etiku ni moralna načela. Slično tome, kad utjelovljeni Bog ne bi razmišljao kao normalan čovjek, On ne bi bio pravo, normalno ljudsko tijelo. Takvo tijelo bez razuma ne bi moglo preuzeti božansko djelo. On se tada ne bi mogao normalno baviti aktivnostima normalnog tijela, a kamoli živjeti s ljudima zajedno na zemlji. Tako bi Božje utjelovljenje, odnosno, sama bit Božjeg ulaska u tijelo, izgubili značenje. Ljudskost utjelovljenog Boga postoji zarad očuvanja normalnog božanskog djela u tijelu; Njegovo normalno ljudsko razmišljanje održava Njegovu normalnu ljudskost i sve Njegove normalne tjelesne aktivnosti. Moglo bi se reći da Njegovo normalno ljudsko razmišljanje postoji kako bi se održalo cjelokupno djelo Božje u tijelu. Kad ovo tijelo ne bi posjedovalo normalan ljudski um, Bog ne bi mogao djelovati u tijelu, a ono što On treba učiniti ne bi se nikad moglo ostvariti. Iako utjelovljeni Bog posjeduje normalan ljudski um, Njegovo djelo nije onečišćeno ljudskom mišlju; uz preduvjet posjedovanja ljudskosti s razumom, On svoje djelo poduzima u ljudskom obličju s normalnim umom, a ne korištenjem normalnog ljudskog način razmišljanja. Ma koliko misli Njegova tijela bile uzvišene, djelo Njegovo nije ukaljano logikom ili razmišljanjem. Drugim riječima, Njegovo djelo nije osmišljeno umom Njegova tijela, već je izravni izraz božanskog djela u Njegovoj ljudskosti. Cjelokupno Njegovo djelo jest služba koju mora obaviti i ništa od toga nije osmislio Njegov um. Na primjer, iscjeljenje bolesnih, istjerivanje demona i raspeće nisu bili proizvodi Njegova ljudskog uma i ništa od toga nijedan čovjek s ljudskim umom ne bi mogao postići. Isto je tako i današnje djelo osvajanja služba koju utjelovljeni Bog mora obaviti, ali to nije djelo ljudske volje, već djelo koje Njegovo božansko biće treba učiniti, djelo za koje nije sposoban nijedan čovjek od krvi i mesa. Prema tome, utjelovljeni Bog mora imati normalan ljudski um, mora imati normalnu ljudskost jer On Svoje djelo u ljudskom obličju mora obaviti normalnim razumom. To je bit djela utjelovljenog Boga i bit Njega samog.

Prije nego što je izvršio Svoje djelo, Isus je samo živio u Svojoj normalnoj ljudskosti. Nitko nije mogao reći da je On Bog i nitko nije otkrio da je On utjelovljeni Bog; ljudi su Ga, jednostavno, poznavali kao sasvim običnog čovjeka. Njegova sasvim obična, normalna ljudskost bila je dokaz da je On utjelovljeni Bog i da je Doba milosti razdoblje u kojem djelo obavlja utjelovljeni Bog, a ne Duh. To je bio dokaz da se Duh Božji potpuno ostvario u tijelu, da će u doba Božjeg utjelovljenja Njegovo tijelo obaviti cjelokupno djelo Duha. Krist s normalnom ljudskošću jest tijelo u kojemu se ostvaruje Duh, tijelo koje ima normalnu ljudskost, normalan razum, koje razmišlja kao čovjek. Izraz „ostvaruje se” znači da Bog postaje čovjekom, da Duh postaje tijelom; jasnije rečeno, to je kad se Sâm Bog nastani u tijelu normalnog čovjeka i kroz njega izrazi Svoje božansko djelo – to je ono što znači biti ostvaren, ili utjelovljen. Tijekom Njegova prvog utjelovljenja bilo je potrebno da Bog iscjeljuje bolesne i istjeruje demone jer je svrha Njegova djela bilo otkupljenje. Da bi otkupio cijeli ljudski rod, On je morao biti suosjećajan i praštati. Djelo koje je učinio prije nego što je raspet na križ bilo je iscjeljivanje bolesnih i istjerivanje demona, čime je nagoviješteno spasenje čovjeka od grijeha i prljavštine. Pošto je to bilo Doba milosti, bilo je potrebno da iscjeljuje bolesne, pokazujući tako znamenja i čuda, što je u to doba predstavljalo milost – jer, Doba milosti usredotočeno je na davanje milosti, simbolizirano mirom, radošću i materijalnim blagostanjem, što su sve znakovi vjere ljudi u Isusa. Drugim riječima, iscjeljivanje bolesnih, istjerivanje demona i davanje milosti bile su instinktivne sposobnosti Isusova tijela u Dobu milosti, one su bile djelo koje je Duh ostvario u tijelu. Ali dok je obavljao takvo djelo, On je živio u tijelu i nije ga nadilazio. Bez obzira na djela iscjeljenja koja je učinio, On je i dalje posjedovao normalnu ljudskost, i dalje je živio normalnim ljudskim životom. Kada kažem da je, tijekom doba Božjeg utjelovljenja, tijelo obavilo cjelokupno djelo Duha, to znači da je On baš sva Svoja djela obavio u tijelu. Međutim, zbog Njegova djela ljudi su smatrali da bit Njegova tijela nije u potpunosti tjelesna jer je to tijelo moglo činiti čuda, a u nekim posebnim trenucima moglo je čak činiti stvari koje nadilaze tijelo. Naravno, sve se to događalo nakon što je On započeo Svoju službu, poput toga da je bio iskušavan četrdeset dana ili poput preobraženja na gori. Dakle, značenje Božjeg utjelovljenja nije s Isusom bilo dovršeno, već je bilo samo djelomično ispunjeno. Život kojim je živio u tijelu prije nego što je započeo Svoje djelo bio je u svakom pogledu sasvim normalan. Nakon što je započeo Svoje djelo, zadržao je samo vanjsku ljusku Svog tijela. Budući da je Njegovo djelo bilo izraz božanstva, nadmašilo je normalne funkcije tijela. Uostalom, Božje utjelovljenje razlikovalo se od ljudskog tijela koje je od krvi i mesa. Njemu su, naravno, u svakodnevnom životu bili potrebni hrana, odjeća, san i sklonište, bile su Mu potrebne sve uobičajene ljudske potrepštine, imao je razum normalnog ljudskog bića i razmišljao je kao normalno ljudsko biće. Ljudi su Ga i dalje smatrali normalnim čovjekom, osim što je djelo koje je obavljao bilo nadnaravno. Što god da je radio, On je, zapravo, živio u običnoj i normalnoj ljudskosti i, dokle god je obavljao Svoje djelo, Njegov je razum bio osobito normalan, a Njegove misli osobito lucidne, više nego kod ikojeg drugog normalnog čovjeka. Bilo je neophodno da utjelovljeni Bog ima takav razum i upravo tako razmišlja jer je božansko djelo trebalo biti izraženo tijelom čiji je razum sasvim normalan i čije su misli bile veoma lucidne – jedino je tako Njegovo tijelo moglo izraziti božansko djelo. Tijekom trideset tri i pol godine, koliko je živio na zemlji, Isus je sve vrijeme zadržao svoju normalnu ljudskost, ali su Ga zbog Njegova djela koje je obavljao tijekom tri i pol godine Svoje službe ljudi smatrali vrlo transcendentnim i u mnogo većoj mjeri nadnaravnim nego prije. U stvarnosti se, međutim, Isusova normalna ljudskost prije i poslije započinjanja Njegove službe nije mijenjala; Njegova ljudskost je sve vrijeme ostala ista, ali su se, zbog razlika u Njegovu tijelu prije i nakon što je započeo Svoju službu, javila dva različita pogleda na Njegovo tijelo. Što god ljudi mislili, utjelovljeni Bog zadržao je svoju izvornu, normalnu ljudskost cijelo vrijeme jer je On, nakon što se utjelovio, živio u tijelu – tijelu koje je imalo normalnu ljudskost. Bilo da je vršio Svoju službu ili ne, normalna ljudskost Njegova tijela nije mogla biti izbrisana jer ljudskost predstavlja osnovnu bit tijela. Prije nego što je Isus počeo vršiti Svoju službu, Njegovo je tijelo bilo potpuno normalno, i uključeno u sve uobičajene ljudske aktivnosti. Nije se doimao nadnaravnim i nije pokazivao nikakve čudesne znakove. U to vrijeme, On je jednostavno bio vrlo običan čovjek koji obožava Boga, mada je Njegova težnja bila poštenija i iskrenija od bilo čije. Na taj se način očitovala Njegova krajnje normalna ljudskost. Budući da nije činio nikakva djela prije nego što je preuzeo Svoju službu, nitko nije bio svjestan Njegova identiteta; nitko nije mogao reći da se Njegovo tijelo razlikovalo od tijela svih ostalih ljudi jer On do tad nije učinio ni jedno jedino čudo niti je izvršio i djelić Božjeg djela. Međutim, nakon što je počeo obavljati Svoju službu, zadržao je vanjsku ljusku normalnog ljudskog bića i još uvijek je živio s normalnim ljudskim razumom, ali su, zbog toga što je počeo obavljati djelo Boga Samoga, preuzimati službu Krista i obavljati djelo koje smrtna bića, ljudi od krvi i mesa, nisu bili u stanju obaviti, ljudi pretpostavili da On nema normalnu ljudskost i da nema potpuno normalno tijelo, već nepotpuno tijelo. Zbog djela koje je obavljao, ljudi su govorili da je On utjelovljeni Bog koji ne posjeduje normalnu ljudskost. Takvo je shvaćanje pogrešno jer ljudi nisu razumjeli značaj Božjeg utjelovljenja. Ovaj nesporazum nastao je iz činjenice da je djelo koje je Bog izrazio u tijelu bilo božansko djelo, izraženo u tijelu koje je imalo normalnu ljudskost. Bog je bio odjeven u tijelo, živio je u tijelu, a Njegovo djelo u ljudskom obličju zamaglilo je normalnost Njegove ljudskosti. Zbog toga su ljudi vjerovali da Bog ne posjeduje ljudske, već samo božanske odlike.

U Svom prvom utjelovljenju, Bog nije dovršio djelo utjelovljenja; On je samo završio prvi korak djela koje je Bog morao izvršiti u tijelu. Dakle, da bi dovršio djelo utjelovljenja, Bog se još jednom vratio u tijelo i proživio svu stvarnost i normalnost tijela, to jest, učinio je da se Božja Riječ očituje u jednom potpuno normalnom i običnom tijelu te tako dovršio Svoje djelo u tijelu, koje prethodno nije bio do kraja obavio. U biti, drugo utjelovljenje je nalik prvom, samo još stvarnije i čak normalnije od prvog. Kao posljedica toga, patnje koje trpi drugo tijelo veće su od patnji prvog, ali je ova patnja rezultat Njegove službe u tijelu i razlikuje se od patnje iskvarenog čovjeka. Ono, također, proizlazi iz normalnosti i stvarnosti Njegova tijela. Budući da On Svoju službu obavlja u potpuno normalnom i stvarnom tijelu, to tijelo mora podnositi ogromne teškoće. Što je ovo tijelo normalnije i stvarnije, to će On više propatiti tijekom vršenja Svoje službe. Djelo Božje izražava se u vrlo uobičajenom tijelu, tijelu koje nije nimalo nadnaravno. Budući da je Njegovo tijelo normalno i da pritom mora ponijeti djelo čovjekova spasenja, On trpi u većoj mjeri nego što bi nadnaravno tijelo trpjelo – a sva ta patnja proizlazi iz stvarnosti i normalnosti Njegova tijela. Iz patnje koju su dva utjelovljena tijela pretrpjela tijekom obavljanja Svoje službe, može se vidjeti bit utjelovljenog tijela. Što je tijelo normalnije, to su veće poteškoće koje On mora podnijeti dok obavlja Svoje djelo; što je tijelo koje vrši djelo stvarnije, to su ljudske predodžbe grublje i veća je opasnost koja će Ga, po svoj prilici, snaći. Pa ipak, što je tijelo stvarnije i što više posjeduje potrebe i razum normalnog ljudskog bića, to je On sposobniji da na sebe preuzme obavljanje Božjeg djela u tijelu. Upravo je tijelo Isusovo bilo prikovano na križ, Njegovo tijelo koje je on predao kao žrtvu za grijeh. On je pomoću tijela s normalnom ljudskošću porazio Sotonu i u potpunosti spasio čovjeka od križa. I baš kao potpuno tijelo, Bog u Svom drugom utjelovljenju čini djelo osvajanja i pobjeđuje Sotonu. Samo tijelo koje je potpuno normalno i stvarno može u cijelosti izvršiti djelo osvajanja i snažno posvjedočiti. To drugim riječima znači da osvajanje čovjeka postaje učinkovito kroz stvarnosti i normalnosti utjelovljenog Boga, a ne kroz nadnaravna čuda i otkrivenja. Služba je ovog utjelovljenog Boga govoriti, a time i osvojiti te usavršiti čovjeka; drugim riječima, djelo Duha ostvarenog u tijelu, dužnost toga tijela, jest govoriti i time u potpunosti osvojiti, razotkriti, usavršiti i prognati čovjeka. Prema tome, upravo će djelom osvajanja Božje djelo u tijelu biti do kraja ostvareno. Početno djelo otkupljenja predstavljalo je samo početak djela utjelovljenja; tijelo koje vrši djelo osvajanja dovršit će cjelokupno djelo utjelovljenja. Jedno je tijelo muškog, a drugo ženskog roda, čime se upotpunjuje značaj Božjeg utjelovljenja i ujedno raspršuju čovjekove predodžbe o Bogu: Bog može postati i muško i žensko, tako da je utjelovljeni Bog, u biti, bespolan. On je stvorio i muškarca i ženu te za Njega ne postoji rodna podjela. U ovoj fazi djela Bog ne čini znamenja i čuda, tako da će rezultati Njegova djela biti ostvareni posredstvom riječi. Razlog za to je, štoviše, taj što djelo utjelovljenog Boga ovaj put nije u liječenju bolesnih i istjerivanju demona, već u osvajanju čovjeka govorom, što znači da je urođena sposobnost ovog utjelovljenog Božjeg tijela govoriti riječi i osvojiti čovjeka, a ne iscjeljivati bolesne i istjerivati demone. Svrha Njegova djela u normalnoj ljudskosti nije činiti čuda niti liječiti bolesne i istjerivati demone, već govoriti. Stoga ovo drugo utjelovljeno tijelo ljudima izgleda znatno normalnije od prvog. Ljudi vide da Božje utjelovljenje nije laž; ali ovaj se utjelovljeni Bog razlikuje od utjelovljenog Isusa i, iako oboje predstavljaju utjelovljenog Boga, oni nisu potpuno identični. Isus je posjedovao normalnu, običnu ljudskost, ali su Ga pratila mnoga znamenja i čuda. Kod ovog utjelovljenog Boga ljudske oči neće vidjeti ni znamenja ni čuda, ni liječenje bolesnih, ni istjerivanje demona, ni hodanje po moru, ni četrdesetodnevni post… On ne obavlja isto djelo koje je Isus činio, ali ne zbog toga što se Njegovo tijelo u biti razlikuje od Isusova, već zato što svrha Njegove službe nije u liječenju bolesnih ni u istjerivanju demona. On ne ruši Svoje djelo niti ga remeti. Budući da čovjeka osvaja Svojim stvarnim riječima, On nema potrebu podvrgavati ga čudima, stoga ovom fazom treba biti dovršeno djelo utjelovljenja. Utjelovljeni Bog kojega danas vidiš u potpunosti je tijelo i u Njemu nema ničeg nadnaravnog. On se razbolijeva kao i drugi, potrebni su mu hrana i odjeća kao i drugima; On je potpuno tijelo. Ako bi utjelovljeni Bog i ovaj put činio nadnaravna znamenja i čuda, ako bi liječio bolesne, istjerivao demone ili mogao jednom riječju ubiti, kako bi se onda djelo osvajanja moglo izvršiti? Kako bi se Njegovo djelo moglo proširiti među neznabožačkim narodima? Liječenje bolesnih i istjerivanje demona bilo je djelo Doba milosti i predstavljalo je prvi korak djela otkupljenja, a sada, nakon što je čovjeka spasio od križa, Bog to djelo više ne obavlja. Kad bi se tijekom posljednjih dana pojavio „Bog” koji bi bio isti kao Isus, onaj koji je liječio bolesne, istjerivao demone i zarad čovjeka bio raspet na križ, taj „Bog”, iako identičan biblijskom opisu Boga i iako je čovjeku lako prihvatljiv, ne bi u svojoj biti predstavljao tijelo Duha Božjeg, već tijelo zloduha. Jer načelo Božjeg djelovanja jest da nikad ne ponavlja ono što je jednom već dovršio. Stoga se djelo drugog Božjeg utjelovljenja razlikuje od djela prvog utjelovljenja. U posljednjim danima Bog ostvaruje djelo osvajanja u običnom, normalnom tijelu; On ne iscjeljuje bolesne i neće biti raspet na križ zarad čovjeka, već jednostavno govori riječi u tijelu i osvaja čovjeka u tijelu. Jedino je takvo tijelo Božje utjelovljenje; jedino takvo tijelo može dovršiti Božje djelo u tijelu.

Bilo da utjelovljeni Bog u ovoj fazi podnosi teškoće ili obavlja Svoju službu, On to čini kako bi upotpunio značenje utjelovljenja jer ovo je posljednje Božje utjelovljenje. Bog se može samo dvaput utjeloviti. Ne može biti trećeg utjelovljenja. Prvo utjelovljenje bilo je muškog, a drugo ženskog roda, čime je slika tijela Božjeg u čovjekovom umu dovršena; ova su dva utjelovljenja već dovršila Božje djelo u tijelu. Prvi put je utjelovljeni Bog posjedovao normalnu ljudskost da bi upotpunio značenje utjelovljenja. Ovaj put On također posjeduje normalnu ljudskost, ali je značenje ovog utjelovljenja drugačije: ono je dublje, a djelo Njegovo ima temeljitiji značaj. Razlog zašto se Bog ponovo utjelovio jest da upotpuni značenje utjelovljenja. Kada Bog ovu fazu Svog djela u potpunosti privede kraju, cjelokupno značenje utjelovljenja, odnosno, Božjeg djela u tijelu, bit će potpuno i više neće biti nikakvog djela koje bi se trebalo obaviti u tijelu. Drugim riječima, to znači da se Bog odsad pa nadalje nikad više neće vraćati u tijelo da bi obavio Svoje djelo. Bog djelo utjelovljenja izvršava samo zato da bi spasio i usavršio ljudski rod. Drugim riječima, utjelovljenje za Boga nikako nije uobičajeno, osim kad treba obaviti Svoje djelo. Time što se utjelovljuje radi Svog djela, On Sotoni pokazuje da je Bog tijelo, normalna osoba, obična osoba – ali da On ipak može trijumfalno vladati svijetom, poraziti Sotonu, otkupiti čovječanstvo, osvojiti čovječanstvo! Cilj je Sotonina djela iskvariti čovječanstvo, a Božji je cilj spasenje ljudskog roda. Sotona čovjeka zatvara u bezdan, a Bog ga iz njega izbavlja. Sotona sve ljude navodi da ga obožavaju, dok ih Bog navodi da se pokore Njegovoj vlasti jer je On Gospodin stvaranja. Ovo cjelokupno djelo ostvaruje se kroz dva Božja utjelovljenja. U biti, Njegovo je tijelo spoj ljudskog i božanskog, a posjeduje normalnu ljudskost. Dakle, Bog bez Božjeg utjelovljenja ne bi mogao postići rezultate spasenja čovječanstva, a Njegovo djelo u tijelu i dalje ne bi moglo postići ove rezultate bez normalne ljudskosti Njegova tijela. Bit je Božjeg utjelovljenja da On mora posjedovati normalnu ljudskost; u suprotnom bi bilo protivno izvornoj namjeri Boga da se utjelovi.

Zašto kažem da značenje utjelovljenja nije bilo potpuno Isusovim djelom? Zato što se Riječ tada nije u cijelosti utjelovila. Ono što je Isus učinio bilo je samo dio Božjeg djela u tijelu; On je obavio samo djelo otkupljenja, ali ne i djelo potpunog zadobivanja čovjeka. Zbog toga se Bog u posljednjim danima ponovo utjelovio. Ova faza djela se također obavlja u običnom tijelu, a izvodi je jedno sasvim normalno ljudsko biće, čija ljudskost nije ni najmanje transcendentna. Drugim riječima, Bog je postao potpuno ljudsko biće; On je osoba s identitetom Boga, kompletno ljudsko biće, potpuno tijelo, koje obavlja djelo. Ljudsko oko vidi tijelo od krvi i mesa, koje uopće nije transcendentno, jedna sasvim obična osoba koja govori nebeskim jezikom, koja ne pokazuje čudesna znamenja, koja ne čini čuda, a još manje razotkriva unutrašnju istinu religije u prostranim aulama. Djelo drugog utjelovljenog tijela ljudima izgleda potpuno drugačije od onog prvog, čak u toj mjeri da ta dva djela naizgled nemaju ništa zajedničko i da se ovaj put ne može vidjeti ništa od djela učinjenog prvim utjelovljenjem. Iako se djelo drugog utjelovljenog tijela razlikuje od prvog, to ne dokazuje da Njihov izvor nije jedan te isti. Je li Njihov izvor isti ili nije zavisi od prirode djela koje ta tijela obavljaju, a ne od Njihove vanjske ljuske. Tijekom tri faze Svog djela, Bog se dvaput utjelovio, a oba je puta djelom utjelovljenog Boga inaugurirano novo doba i započeto novo djelo; Božja se utjelovljenja međusobno dopunjuju. Ljudskim je očima nemoguće vidjeti da ta dva tijela zapravo potiču iz istog izvora. Podrazumijeva se da je to izvan mogućnosti ljudskog oka i ljudskog uma. Ta su dva tijela, međutim, u svojoj biti istovjetna jer Njihova djela potječu od istog Duha. O tome da li ova dva utjelovljenja potječu iz istog izvora, ne može se suditi prema razdoblju i mjestu u kojemu su rođeni ni na temelju drugih sličnih čimbenika, već prema božanskom djelu koje Ona izražavaju. Drugo utjelovljenje ne čini ništa od djela koje je Isus obavio jer se Božje djelo ne pridržava konvencija, već uvijek otvara novi put. Drugo utjelovljenje nema za cilj produbiti ili učvrstiti dojam koji je ostavilo prvo tijelo, već ga dopuniti i usavršiti, produbiti čovjekovu spoznaju Boga, porušiti sva pravila koja postoje u srcima ljudi te u njihovim srcima izbrisati pogrešne slike Boga. Može se reći da nijedna pojedinačna faza Božjeg djela ne može čovjeku pružiti potpuno znanje o Njemu; svaka mu faza otkriva samo jedan dio, ali ne i cjelinu. Iako je Bog Svoju narav u potpunosti izrazio, čovjekovo znanje o Bogu, uslijed njegovih ograničenih sposobnosti razumijevanja, ostaje i dalje nepotpuno. Ljudskim je jezikom nemoguće prenijeti cjelokupnu narav Božju; osim toga, kako bi samo jedna faza Njegova djela mogla u potpunosti izraziti Boga? On u tijelu djeluje pod okriljem Svoje normalne ljudskosti i čovjek ga može spoznati samo na temelju izraza Njegove božanske prirode, a ne po Njegovoj tjelesnoj ljusci. Bog se utjelovljuje kako bi čovjeku omogućio da Ga spozna putem Njegovih raznolikih djela, a ne postoje dvije faze Njegova djela koje sliče jedna drugoj. Jedino tako čovjek može steći potpuno znanje o Božjem djelu u tijelu, znanje koje nije ograničeno samo na jedan vid tog djela. Iako ova dva utjelovljenja obavljaju različita djela, bit tih tijela i izvor Njihova djela međusobno su identični; stvar je samo u tomu da Ona postoje zarad obavljanja dviju različitih faza djela i pojavljuju se u dva različita doba. Bez obzira na sve, oba Božja utjelovljenja dijele istu bit i isto podrijetlo – to je istina koju nitko ne može osporiti.