Bog se utjelovio zato što predmet Njegova djela nije Sotonin duh ni bilo koja netjelesna stvar, već čovjek koji je od tijela i iskvaren od Sotone. Upravo stoga što je čovjekovo tijelo iskvareno Bog je tjelesnog čovjeka učinio predmetom Svojeg djela. Štoviše, budući da je čovjek podložan kvarenju, Bog ga je učinio jedinim predmetom Svojeg djela u svim etapama Svojeg djela spasenja. Čovjek je smrtno biće od krvi i mesa, a Bog je Jedini koji ga može spasiti. Stoga se Bog mora utjeloviti u tijelu čije su odlike istovjetne čovjekovim kako bi obavio Svoje djelo i kako bi Njegovo djelo moglo ostvariti bolji učinak. Bog se mora utjeloviti kako bi obavio Svoje djelo upravo zato što je čovjek od tijela i ne može pobijediti grijeh ni lišiti se tijela. Iako se bit i identitet utjelovljenog Boga umnogome razlikuju od čovjekove biti i identiteta, Njegova je pojava ipak identična čovjekovoj. On nalikuje normalnoj osobi i živi životom normalne osobe, a oni koji Ga vide ne mogu uočiti nikakve razlike u odnosu na normalnu osobu. Ta normalna pojava i normalna ljudskost Njemu su dovoljne da Svoje božansko djelo obavlja u normalnoj ljudskosti. Njegovo Mu Tijelo omogućuje da Svoje djelo obavlja u normalnoj ljudskosti i pomaže Mu da ga obavlja među ljudima, a Njegova normalna ljudskost Mu, štoviše, pomaže da obavi djelo spasenja među ljudima. Iako je Njegova normalna ljudskost izazvala veliki metež među ljudima, taj metež nije utjecao na normalne učinke Njegova djela. Ukratko, djelo Njegova normalnog tijela od najveće je moguće koristi za čovjeka. Iako većina ljudi ne prihvaća Njegovu normalnu ljudskost, Njegovo djelo ipak može ostvariti rezultate, a ti se rezultati postižu zahvaljujući Njegovoj normalnoj ljudskosti. U to nema sumnje. Njegovim djelom u tijelu čovjek dobiva deset puta više, ili čak desetke puta više, no od predodžbi koje postoje među ljudima o Njegovoj normalnoj ljudskosti, a Njegovo će djelo na kraju progutati sve te predodžbe. A učinak koji je Njegovim djelom ostvaren, odnosno znanje koje je čovjek stekao o Njemu, daleko nadilazi čovjekove predodžbe o Njemu. Nema načina zamisliti ili izmjeriti djelo koje On obavlja u tijelu jer Njegovo tijelo nije ni nalik tijelu nijednog tjelesnog ljudskog bića. Iako su im vanjske ljuske identične, bit nije ista. Njegovo tijelo među ljudima rađa mnoge predodžbe o Bogu, ali ono također čovjeku može omogućiti stjecanje mnogih znanja, pa čak može i osvojiti svaku osobu koja ima sličnu vanjsku ljusku. Jer On nije samo čovjek, već Bog s vanjskom ljuskom čovjeka, i nitko Ga ne može u potpunosti dokučiti ni razumjeti. Nevidljivog i neopipljivog Boga svi vole i svi Ga pozdravljaju. Ako je Bog samo Duh koji je za čovjeku nevidljiv, čovjeku je veoma lako vjerovati u Boga. Ljudi mogu pustiti mašti na volju i odabrati koju god sliku žele kao sliku Božju kako bi si ugodili i učinili se sretnima. Tako ljudi bez imalo ustručavanja mogu činiti sve što se njihov vlastiti Bog najviše voli i želi da oni čine. Štoviše, ljudi vjeruju da nitko nije pobožniji ni odaniji Bogu od njih te da su svi drugi samo neznabožački psi i nevjerni Bogu. Može se reći da je to ono čemu teže svi oni čije je vjerovanje u Boga nejasno i utemeljeno doktrini; ono čemu teže je manje-više isto, uz neznatna odstupanja. Samo se slike Božje razlikuju u njihovoj mašti, ali bit im je zapravo ista.

Čovjeka ne uznemirava njegova bezbrižna vjera u Boga i on u Boga vjeruje kako mu se prohtije. To je dio „prava i sloboda čovjeka” u koje se nitko ne smije miješati jer ljudi vjeruju u vlastitog Boga, a ne u tuđeg Boga. To je njihova privatna svojina, a takvu privatnu svojinu posjeduju gotovo svi. Ljudi tu svojinu smatraju dragocjenim blagom, ali za Boga nema ničeg nižeg ni bezvrednijeg od nje jer nema jasnijeg pokazatelja protivljenja Bogu od te privatne čovjekove svojine. Zarad djela utjelovljenog Boga Bog se utjelovljuje u tijelu koje ima opipljiv oblik, tijelu koje čovjek može vidjeti i dotaknuti. On nije Duh bez obličja, već tijelo koje čovjek može vidjeti i dodirnuti. Međutim, većina bogova u koje ljudi vjeruju bestjelesna su božanstva koja su bez obličja, a također i u slobodnom obličju. Tako je utjelovljeni Bog postao neprijatelj većini onih koji vjeruju u Boga, dok su oni koji ne mogu prihvatiti činjenicu Božjeg utjelovljenja, shodno tome, postali Božji protivnici. Čovjek ima predodžbe ne zbog svojeg načina razmišljanja ni zbog svojeg buntovništva, već zbog te svoje privatne svojine. Zbog te svojine većina ljudi umire, a čovjekov život uništava upravo taj nejasni Bog, koji se ne može dodirnuti, koji se ne može vidjeti, i koji u stvarnosti ni ne postoji. Život čovjeku ne oduzima utjelovljeni Bog, a još manje Bog koji je na nebesima, već Bog iz čovjekove vlastite zamisli. Jedini razlog zašto je utjelovljeni Bog došao u tijelu jesu potrebe iskvarenog čovjeka. Razlog su čovjekove, a ne Božje potrebe, i sve su Njegove žrtve i stradanja zarad ljudskog roda, a ne na korist Samoga Boga. U tome za Boga nema prednosti, mana ili nagrada. On u budućnosti neće požeti nikakvu žetvu osim one kojom je čovjeka prvobitno bio zadužio. Sve što On čini i žrtvuje zarad ljudskog roda ne da bi dobio velike nagrade, već je isključivo radi dobrobiti čovječanstva. Iako Božje djelo u tijelu nailazi na brojne nezamislive poteškoće, učinci koje ono na kraju postiže daleko nadilaze učinke djela koje izravno obavlja Duh. Djelo u tijelu podrazumijeva mnogo poteškoća, a tijelo ne može imati onako sjajan identitet kao Duh. On ne može ostvariti ista natprirodna postignuća kao Duh, a kamoli posjedovati isti autoritet kao Duh. Ipak, bit djela koje ovo neupadljivo tijelo obavlja daleko je nadmoćnija od djela koje izravno obavlja Duh, a Samo ovo tijelo zadovoljava potrebe cijelog čovječanstva. Za one koji trebaju biti spašeni upotrebna vrijednost Duha daleko je inferiornija od upotrebne vrijednosti tijela: djelo Duha može obuhvatiti cijeli svemir, sve planine, rijeke, jezera i oceane, ali se djelo tijela djelotvornije odražava na svaku osobu s kojom On dolazi u kontakt. Štoviše, Božje tijelo koje ima opipljiv oblik čovjek može bolje razumjeti i vjerovati mu, ono može produbiti čovjekovu spoznaju o Bogu i na njega ostaviti snažniji dojam stvarnih Božjih postupaka. Djelo Duha je otajstveno. Smrtna bića teško ga mogu dokučiti, a još teže vidjeti, stoga se mogu osloniti samo na isprazne fantazije. Međutim, djelo tijela je normalno, temelji se na stvarnosti, raspolaže bogatom mudrošću i činjenica je koju čovjek može vidjeti golim okom. Čovjek osobno može iskusiti mudrost Božjeg djela i ne mora koristiti svoju prebogatu maštu. U tome je preciznost i stvarna vrijednost Božjeg djela u tijelu. Duh može činiti samo ono što je čovjeku nevidljivo i što mu je teško zamisliti, poput, na primjer, prosvjetljenja Duha, pokretanja Duha i usmjeravanja Duha, ali čovjeku, koji posjeduje razum, ništa od toga ne pruža nikakvo jasno značenje. To ima samo pokretačko ili široko značenje, ali ne može riječima davati upute. Međutim, djelo Božje u tijelu umnogome je drugačije: ono uključuje precizno usmjeravanje riječima, ima jasnu volju i jasne tražene ciljeve. Stoga čovjek ne mora ništa napipavati uokolo ni upošljavati svoju maštu, a još manje nagađati. To je jasnoća Božjeg djela u tijelu i ono po čemu se to djelo znatno razlikuje od djela Duha. Djelo Duha prikladno je samo unutar ograničenog opsega i ne može zamijeniti djelo koje se obavlja u tijelu. Djelo Božje u tijelu čovjeku daje daleko preciznije i nužnije ciljeve te daleko stvarnije i vrednije znanje no djelo Duha. Djelo koje je iskvarenom čovjeku najvrednije jest ono koje mu daje precizne riječi i jasne ciljeve kojima treba težiti te ono koje se može vidjeti i dodirnuti. Čovjekovom ukusu odgovaraju samo stvarno djelovanje i pravovremeno usmjeravanje, a samo stvarno djelo čovjeka može spasiti od njegove iskvarene i izopačene naravi. To može postići samo utjelovljeni Bog; samo utjelovljeni Bog može spasiti čovjeka od njegove prethodno iskvarene i izopačene naravi. Iako Duh predstavlja neodvojivu Božju bit, djelo poput ovoga može obaviti samo Njegovo tijelo. Kad bi Duh djelovao samostalno, Njegovo djelo ne bi moglo biti djelotvorno – to je čista istina. Iako su zbog tog tijela ljudi većinom postali Božji neprijatelji, kad On dovrši Svoje djelo, oni koji Mu se protive ne samo da više neće biti Njegovi neprijatelji, no će, naprotiv, postati Njegovi svjedoci. Postat će svjedoci koje je On osvojio, svjedoci koji su u skladu s Njim i neodvojivi od Njega. On će učiniti da čovjek spozna važnost koju Njegovo djelo u tijelu ima za čovjeka, a čovjek će spoznati važnost tog tijela za smisao vlastitog postojanja, spoznat će stvarnu vrijednost Boga za napredak čovjekova života i, štoviše, spoznat će da će to tijelo postati živo vrelo života od kojeg se čovjek neće moći rastati. Iako je utjelovljeno Božje tijelo daleko od toga da odgovara Božjem identitetu i položaju, a čovjeku se čini nespojivim s Njegovim stvarnim statusom, to tijelo, koje ne posjeduje pravu sliku Božju ni Njegov pravi identitet, u stanju je obaviti djelo koje Duh Božji ne može izravno obaviti. U tome je istinski značaj i vrijednost Božjeg utjelovljenja, a taj značaj i tu vrijednost čovjek nije u stanju cijeniti i priznati. Iako svi ljudi, bez obzira na svoje stavove i razmišljanja, na Duh Božji gledaju s divljenjem, a na Božje tijelo gledaju s prezirom, stvarni značaj i vrijednost tijela Božjeg daleko nadmašuju značaj i vrijednost Duha. To se, naravno, odnosi samo na iskvareno čovječanstvo. Na svakoga tko traga za istinom i čezne za Božjom pojavom djelo Duha može samo djelovati pokretački ili nadahnjujuće te svojom neobjašnjivošću i nezamislivošću izazvati osjećaj čudesnosti, osjećaj da je ono uzvišeno, transcendentno i vrijedno divljenja, ali također i nedostižno i svima izvan domašaja. Čovjek i Duh Božji mogu samo izdaleka promatrati jedan drugoga, baš kao da je između njih ogromno rastojanje, i nikad ne mogu biti jedan drugom slični, baš kao da čovjeka i Boga razdvaja nevidljivi ponor. Zapravo, to je iluzija koju Duh daje čovjeku, i to zato što Duh i čovjek nisu od iste vrste i nikad neće supostojati u istom svijetu, i zato što Duh ne posjeduje ništa od čovjeka. Stoga čovjek nema potrebu za Duhom jer Duh ne može izravno obaviti djelo koje je čovjeku najpotrebnije. Djelo tijela čovjeku nudi stvarne ciljeve kojima treba težiti, jasne riječi i osjećaj da je On stvaran i normalan, ponizan i običan. Iako Ga se čovjek možda i plaši, većini ljudi lako se s njim povezati: čovjek može vidjeti Njegovo lice i čuti Njegov glas te Ga ne mora gledati izdaleka. Čovjeku se to tijelo čini pristupačnim, ne udaljenim ili nedokučivim, već vidljivim i opipljivim, jer se to tijelo nalazi u istom svijetu kao i čovjek.

Od svih onih koji žive u tijelu promjena naravi zahtijeva postojanje ciljeva kojima treba težiti, a spoznaja Boga zahtijeva svjedočenje stvarnim postupcima i stvarnom licu Božjem. Oboje se može postići samo utjelovljenim Božjim tijelom i oboje se može ostvariti samo tijelom koje je normalno i stvarno. Zbog toga je utjelovljenje neophodno i zato je potrebno cijelom iskvarenom čovječanstvu. Budući da se od ljudi zahtijeva spoznati Boga, slike nejasnih i natprirodnih bogova moraju biti otklonjene iz njihovih srca, a kako se od njih zahtijeva odbaciti svoju iskvarenu narav, najprije moraju spoznati tu svoju iskvarenu narav. Ako na otklanjanju slika nejasnih bogova iz ljudskih srca radi samo čovjek, neće uspjeti postići odgovarajući učinak. Slike nejasnih bogova u ljudskim srcima ne mogu se razotkriti, odbaciti ni potpuno izbaciti samo riječima. Tako bi na kraju ipak bilo nemoguće iz ljudi otkloniti te duboko ukorijenjene slike. Odgovarajući učinak može se postići samo zamjenom nejasnih i natprirodnih stvari praktičnim Bogom i istinskom slikom Božjom te navođenjem ljudi da ih postepeno spoznaju. Čovjek shvaća da je Bog za kojim je u prošlim vremenima tragao nejasan i natprirodan. Taj učinak ne može postići izravno vodstvo Duha, a kamoli učenja određenog pojedinca, već utjelovljeni Bog. Kad utjelovljeni Bog službeno obavlja svoje djelo, čovjekove predodžbe bivaju ogoljene jer su normalnost i stvarnost utjelovljenog Boga suprotnost nejasnom i natprirodnom Bogu iz čovjekove mašte. Prvobitne čovjekove predodžbe mogu se otkriti tek kad se usporede s utjelovljenim Bogom. Bez usporedbe s utjelovljenim Bogom čovjekove se predodžbe ne bi mogle otkriti; drugim riječima, bez stvarnosti kao kontrasta ne bi bilo moguće otkriti stvari koje su nejasne. Nitko nije u stanju riječima obaviti to djelo i nitko nije u stanju riječima artikulirati to djelo. Jedino Sâm Bog može obaviti Svoje djelo i nitko drugi ne može to djelo učiniti u Njegovo ime. Koliko god ljudski jezik bio bogat, čovjek njime ipak ne može izraziti stvarnost i normalnost Božju. Čovjek Boga može praktičnije spoznati i jasnije Ga vidjeti jedino ako Bog osobno djeluje među ljudima i ako čovjeku u cijelosti prikazuje sliku Svoju i Svoje biće. Takav učinak ne može ostvariti nijedno ljudsko biće sazdano od tijela. Naravno, ni Duh Božji nije u stanju postići takav učinak. Iskvarenog čovjeka Bog može spasiti od utjecaja Sotone, ali Duh Božji nije u stanju izravno izvršiti ovo djelo; to može obaviti samo tijelo u koje je Božji Duh zaodjenut, samo tijelo utjelovljenog Boga. To je tijelo ujedno i čovjek i Bog, ono je čovjek koji posjeduje normalnu ljudskost, a također i Bog koji posjeduje potpuno božanstvo. Stoga, iako to tijelo nije Duh Božji i uvelike se razlikuje od Duha, ipak je to Sâm utjelovljeni Bog koji čovjeka spašava, koji je Duh, ali ujedno i tijelo. Bez obzira na to kojim se imenom zove, na kraju je ipak Sâm Bog taj koji spašava ljudski rod. Jer Duh Božji neodvojiv je od tijela, a djelo tijela ujedno je i djelo Duha Božjeg. Razlika je samo u tome što se to djelo ne obavlja korištenjem identiteta Duha, već korištenjem identiteta tijela. Djelo koje Duh mora izravno obaviti ne zahtijeva utjelovljenje, a djelo za čije je obavljanje neophodno tijelo Duh ne može obaviti izravno, već ga može obaviti samo utjelovljeni Bog. To je ono što je neophodno za obavljanje tog djela, i to je ono što je potrebno iskvarenom čovječanstvu. Od tri etape Božjeg djela samo je jednu izravno obavio Duh, dok preostale dvije etape obavlja utjelovljeni Bog, a ne Duh izravno. Djelo iz Doba zakona, koje je obavio Duh, nije obuhvaćalo promjenu iskvarene ljudske naravi niti je imalo ikakve veze s čovjekovim znanjem o Bogu. Međutim, djelo Božjeg tijela u Doba milosti i u Doba kraljevstva obuhvaća iskvarenu čovjekova narav i njegovo znanje o Bogu, što je važan i presudan dio djela spasenja. Stoga je iskvarenom ljudskom rodu potrebnije spasenje utjelovljenog Boga i potrebnije mu je izravno djelovanje utjelovljenog Boga. Ljudskom rodu je utjelovljeni Bog potreban da mu bude pastir, da ga podržava, poji i hrani, sudi mu i grdi ga, a treba mu i još milosti i veće iskupljenje od utjelovljenog Boga. Samo utjelovljeni Bog može biti čovjekov pouzdanik, čovjekov pastir, čovjekov spreman pomoćnik; a u svemu tome se ogleda nužnost utjelovljenja, kako danas, tako i u prošlim vremenima.

Čovjeka je iskvario Sotona, ali je on i najuzvišenije od svih Božjih stvorenja, stoga je čovjeku potrebno Božje spasenje. Predmet Božjeg spasenja je čovjek, a ne Sotona. Ono što će biti spašeno jesu čovjekovo tijelo i njegova duša, a ne đavao. Sotona je predmet Božjeg uništenja, čovjek je predmet Božjeg spasenja, Sotona je iskvario čovjekovo tijelo, stoga najprije čovjekovo tijelo mora biti spašeno. Čovjekovo tijelo najdublje je iskvareno i pretvorilo se u nešto što je protivno Bogu, u toj mjeri da Mu se čak otvoreno protivi i poriče postojanje Boga. To iskvareno tijelo jednostavno je previše tvrdoglavo, a ni s čim se nije teže nositi i ništa nije teže promijeniti od iskvarene naravi tijela. Sotona u čovjekovo tijelo ulazi kako bi pokrenuo pomutnju, a ljudsko tijelo koristi kako bi poremetio Božje djelo i narušio Božji plan, te je tako čovjek postao Sotona i neprijatelj Božji. Da bi čovjek bio spašen, najprije ga treba osvojiti. Upravo zato Bog prihvaća izazov i utjelovljuje se kako bi učinio djelo koje namjerava obaviti i kako bi se sukobio sa Sotonom. Njegov je cilj spasenje čovjeka, koji je iskvaren, te poraz i uništenje Sotone, koji se protiv Njega pobunio. On Sotoni nanosi poraz Svojim djelom osvajanja čovjeka, a time u isto vrijeme spašava iskvaren ljudski rod. Dakle, to je djelo kojim se istovremeno postižu dva cilja. On djeluje u tijelu, govori u tijelu i u tijelu obavlja sve djelo kako bi se s čovjekom bolje povezao i lakše ga osvojio. Kad se Bog posljednji put utjelovi, Njegovo djelo posljednjih dana bit će dovršeno u tijelu. On će sve ljude rasporediti prema vrsti, završit će Svoje cjelokupno upravljanje i, također, dovršiti Svoje cjelokupno djelo u tijelu. Nakon što Njegovo cjelokupno djelo na zemlji bude privedeno kraju, On će biti potpuni pobjednik. Obavljajući djelo Svoje u tijelu Bog će u potpunosti osvojiti čovječanstvo i potpuno ga zadobiti. Zar to ne znači da će i cjelokupno Njegovo upravljanje biti privedeno kraju? Kad Bog dovrši Svoje djelo u tijelu, u potpunosti porazi Sotonu i izađe kao pobjednik, Sotona više neće imati prilike kvariti čovjeka. Djelo prvog Božjeg utjelovljenja sastojalo se od iskupljenja i praštanja čovjekovih grijeha. Sada je to djelo osvajanja i potpunog zadobivanja ljudskog roda kako Sotona više ni na koji način ne bi mogao obavljati svoje djelo i kako bi on bio u potpunosti poražen, a Bog postao apsolutni pobjednik. U tome se sastoji djelo tijela i to je djelo koje obavlja Sâm Bog. Početno djelo u okviru triju etapa Božjeg djela izravno je obavio Duh, a ne tijelo. Završno djelo u okviru triju etapa Božjeg djela, međutim, obavlja utjelovljeni Bog, a izravno Duh. Djelo otkupljenja u međuetapi također je obavio utjelovljeni Bog. U cjelokupnom djelu upravljanja najvažnije je djelo spašavanje čovjeka od utjecaja Sotone. Ključno djelo sastoji se u potpunom osvajanju iskvarenog čovjeka, čime se u srcu osvojenog čovjeka obnavlja prvotna bogobojaznost i čovjeku omogućava ostvariti normalan život, odnosno normalan život jednog Božjeg stvorenja. To je djelo presudno i predstavlja samu srž čitavog djela upravljanja. Od tri etape djela spasenja, prva etapa djela iz Doba zakona nije ni izbliza pripadala srži djela upravljanja; ona je samo neznatno nalikovala djelu spasenja i nije bila početak Božjeg djela izbavljenja čovjeka iz Sotonine vlasti. Prvu etapu djela izravno je obavio Duh zato što se čovjek po zakonu znao samo pridržavati zakona i nije u sebi imao više istine, te zato što djelo iz Doba zakona jedva da je obuhvaćalo promjene u čovjekovoj naravi, a još manje se bavilo načinima djelovanja kako izbaviti čovjeka iz vlasti Sotone. Stoga je Duh Božji dovršio tu krajnje jednostavnu etapu djela, koja se nije ticala čovjekove iskvarene naravi. Ta etapa djela nije imala mnogo veze s jezgrom upravljanja i nije bila posebno povezana sa službenim djelom spasenja čovjeka, stoga nije bilo potrebe da se Bog utjelovljuje kako bi osobno obavio Svoje djelo. Djelo koje obavlja Duh implicitno je i nedokučivo te je za čovjeka duboko zastrašujuće i nepristupačno. Duh nije prikladan za izravno izvršenje djela spasenja niti je prikladan za to da čovjeka izravno opskrbljuje životom. Čovjeku najviše odgovara preobraziti djelo Duha u pristup koji mu je blizak; drugim riječima, za čovjeka je najprikladnije da Bog postane obična, normalna osoba kako bi obavio Svoje djelo. To zahtijeva da se Bog utjelovi kako bi u obavljanju Svojeg djela preuzeo mjesto Duha, a za čovjeka ne postoji prikladniji način Božjeg djelovanja. Od te tri etape Božjeg djela, dvije obavlja tijelo, a te dvije su ključne etape djela upravljanja. Dva utjelovljenja međusobno su komplementarna i savršeno se dopunjuju. Prvom etapom Božjeg utjelovljenja postavljeni su temelji za drugu etapu, a može se reći da dva Božja utjelovljenja čine jednu cjelinu i nisu u neskladu jedno s drugim. Dvije etape djela Bog obavlja u Svojem utjelovljenom identitetu jer su toliko važne za cjelokupno djelo upravljanja. Gotovo bi se moglo reći da bi bez djelovanja dvaju Božjih utjelovljenja cjelokupno djelo upravljanja bilo obustavljeno, a spašavanje ljudskog roda ne bi bilo ništa drugo do prazna priča. Je li to djelo važno ili nije, prvenstveno ovisi o potrebama čovječanstva, o realnosti ljudske izopačenosti, te o ozbiljnosti Sotonine neposlušnosti i njegovih ometanja djela. Tko je prava osoba dorasla tom zadatku, ovisi o prirodi posla koji treba obaviti te o važnosti tog posla. Što se tiče značaja tog djela, u smislu metode djelovanja koju treba usvojiti – treba li ga izravno obaviti Duh Božji ili utjelovljeni Bog, ili pak treba biti obavljeno kroz čovjeka – najprije se odbacuje obavljanje kroz čovjeka, da bi, na temelju prirode samog djela i različitosti djela Duha naspram djela tijela, na kraju bilo odlučeno da je djelo koje obavlja tijelo korisnije za čovjeka od djela koje izravno Duh obavlja te da nudi više prednosti. Tako je Bog razmišljao kad je odlučivao treba li to djelo obaviti Duhom ili tijelom. Svaka etapa djela ima svoj značaj i svoju osnovu. To nisu neosnovane maštarije niti se provode proizvoljno; u njima postoji izvjesna mudrost. Takva je istina na kojoj se zasniva cjelokupno Božje djelo. Konkretno, tako uzvišeno djelo kao što je osobno djelovanje utjelovljenog Boga među ljudima sadrži u sebi još više Božjeg plana. Stoga se Božja mudrost i cjelokupnost Njegova bića ogledaju u svakom postupku, misli i ideji iz Njegova djela; to je konkretnije i sistematičnije Božje biće. Čovjeku je te suptilne misli i ideje teško zamisliti, teško mu je povjerovati u njih, a još mu ih je teže spoznati. Posao koji izvršava čovjek obavlja se prema općem načelu, što je za čovjeka veoma zadovoljavajuće. Ipak, u usporedbi s Božjim djelom razlika je jednostavno prevelika; iako su Božji postupci veliki, a djelo Božje veličanstvenih razmjera, oni se temelje na mnogobrojnim detaljnim i preciznim planovima i aranžmanima koje čovjek ne može ni zamisliti. Svaka etapa Njegova djela ne samo da se obavlja u skladu s načelom, već također sadrži mnogo toga što se ljudskim jezikom ne može precizno izraziti, a to su stvari koje su čovjeku nevidljive. Bilo da se radi o djelu Duha ili djelu utjelovljenog Boga, u svakom od njih sadržani su planovi Njegova djela. On ne djeluje neutemeljeno i ne radi beznačajan posao. Kad djelo izravno obavlja Duh, to je u skladu s Njegovim ciljevima, a kad se On pretvori u čovjeka (to jest, kad preobrazi Svoju vanjsku ljusku) da bi obavio djelo, ono je u još većem skladu s Njegovu svrhom. Zašto bi inače tako spremno promijenio Svoj identitet? Zašto bi se inače tako spremno pretvorio u osobu koju smatraju tako beznačajnom i koju progone?

Njegovo djelo u tijelu ima najveći mogući značaj, pri čemu se misli na samo djelo, a Onaj koji to djelo konačno dovršava jest utjelovljeni Bog, a ne Duh. Neki vjeruju da bi Bog u netko neznano vrijeme mogao doći na zemlju i pojaviti se pred čovjekom, nakon čega će osobno suditi čitavom ljudskom rodu, testirajući ljude jednog po jednog, nikoga ne izostavljajući. Oni koji razmišljaju na taj način ne poznaju ovu etapu djela utjelovljenja. Bog ne sudi jednom po jednom čovjeku niti testira ljude jednog po jednog; takvo postupanje ne bi bilo djelo suda. Nije li iskvarenost svih ljudi ista? Nisu li svi ljudi po svojoj biti identični? Sudi se iskvarenoj ljudskoj biti, čovjekovoj biti koju je Sotona iskvario, kao i svim ljudskim grijesima. Bog čovjeku ne sudi zbog sitnih i beznačajnih grešaka. Djelo suda je reprezentativno i ne obavlja se zarad konkretne osobe. Naprotiv, radi se o djelu tijekom kojeg se sudi skupini ljudi kao primjer suda čitavom ljudskom rodu. Osobno obavljajući Svoje djelo na skupini ljudi utjelovljeni Bog Svoje djelo koristi kako bi predstavio djelo čitavog ljudskog roda, nakon čega se ono postepeno širi. Takvo je i djelo suda. Bog ne sudi određenoj vrsti osobe ni određenoj skupini ljudi, već Svojem sudu podvrgava nepravednost čitavog ljudskog roda – na primjer, čovjekovo protivljenje Bogu, odsustvo čovjekove bogobojaznosti, čovjekova smetnja Božjem djelu i tome slično. Sudu je podvrgnuta bit čovjekove suprotstavljenosti Bogu, a ovo djelo je djelo osvajanja u posljednjim danima. Djelo i riječ utjelovljenog Boga, kojima je čovjek svjedok, predstavljaju upravo ono djelo suda pred velikim bijelim prijestoljem u posljednjim danima, koje je čovjek zamišljao u prošlim vremenima. Djelo koje utjelovljeni Bog trenutno obavlja upravo je sud pred velikim bijelim prijestoljem. Današnji utjelovljeni Bog je Bog koji tijekom posljednjih dana sudi čitavom ljudskom rodu. Ovo tijelo, kao i Njegovo djelo, Njegova riječ i cjelokupna Njegova narav predstavljaju Njegovu cjelokupnost. Iako je opseg Njegova djela ograničen i iako ono ne obuhvaća izravno čitav svemir, bit djela suda je neposredan sud čitavom ljudskom rodu – ono se ne obavlja samo zarad izabranog naroda Kine ni zarad nekog manjeg broja ljudi. Unatoč tome što svojim opsegom ne obuhvata čitav svemir, djelo utjelovljenog Boga predstavlja djelo čitavog svemira, a nakon što to djelo dovrši u okvirima Svojega tijela, On će ga odmah proširiti na čitav svemir, baš kao što se i evanđelje Isusovo proširilo po čitavom svemiru nakon Njegova uskrsnuća i uzašašća. Bilo da se radi o djelu Duha ili djelu tijela, radi se o djelu koje se odvija u ograničenom opsegu, ali koje predstavlja i djelo čitavog svemira. Tijekom posljednjih dana Bog Svoje djelo obavlja pojavljujući se u svojem utjelovljenom identitetu, a utjelovljeni Bog je Bog koji čovjeku sudi pred velikim bijelim prijestoljem. Onaj koji izvršava djelo suda, bio on Duh ili tijelo, jest Bog koji ljudskom rodu sudi tijekom posljednjih dana. To je određeno na temelju Njegova djela, a ne prema Njegovu vanjskom izgledu ili nekim drugim čimbenicima. Iako čovjek gaji izvjesne predodžbe o ovim riječima, nitko ne može poreći istinitost suda utjelovljenog Boga i osvajanja čitavog ljudskog roda. Na kraju krajeva, činjenice ostaju činjenice, ma što čovjek o njima mislio. Nitko ne može reći da je „djelo obavio Bog, ali da to tijelo nije Bog”. To je besmislica jer ovo djelo ne može obaviti nitko drugi osim Boga utjelovljenog u tijelu. Budući da je ovo djelo već dovršeno, nakon njega djelo Božjeg suda nad čovjekom neće se drugi put pojaviti; Bog je u Svojem drugom utjelovljenju već dovršio cjelokupno djelo upravljanja, stoga neće biti četvrte etape Božjeg djela. Budući da je sudu podvrgnut čovjek – čovjek koji je sazdan od tijela i iskvaren – i budući da nije duh Sotonin taj koji je izravno podvrgnut sudu, to se djelo suda ne provodi u duhovnom svijetu, već među ljudima. Nitko nije prikladniji ni kvalificiraniji od utjelovljenog Boga za djelo suda o iskvarenosti ljudskog tijela. Kad bi djelo suda izravno obavljao Duh Božji, ono ne bi bilo sveobuhvatno. Štoviše, čovjek bi takvo djelo teško prihvatio jer Duh nije u stanju suočiti se s čovjekom licem u lice, zbog čega učinci takvog djela ne bi bili neposredni, a još manje bi čovjek mogao jasnije sagledati neuvredljivu narav Božju. Sotonu je moguće potpuno poraziti samo ako iskvarenom ljudskom rodu sudi utjelovljeni Bog. Budući da je istovjetan čovjeku koji posjeduje normalnu ljudskost, utjelovljeni Bog može izravno suditi čovjekovoj nepravednosti; to je znak Njegove urođene svetosti i Njegove izuzetnosti. Samo Bog može i samo je On u poziciji suditi čovjeku jer posjeduje istinu i pravednost, te je stoga u stanju suditi čovjeku. Oni koji ne posjeduju istinu i pravednost nisu prikladni suditi drugima. Kad bi ovo djelo obavljao Duh Božji, ono ne bi značilo pobjedu nad Sotonom. Duh je sam po sebi uzvišeniji od smrtnih bića, a Duh Božji sam je po sebi svet i pobjeđuje tijelo. Kad bi Duh izravno obavljao ovo djelo, ne bi mogao suditi cjelokupnoj ljudskoj neposlušnosti i ne bi mogao otkriti svu čovjekovu nepravednost. Jer djelo suda također se obavlja kroz čovjekove predodžbe o Bogu, a čovjek nikada nije imao predodžbe o Duhu, stoga Duh ne može bolje otkriti čovjekovu nepravednost, a kamoli tu njegovu nepravednost u potpunosti razotkriti. Utjelovljeni Bog je neprijatelj svima onima koji Ga ne spoznaju. Sudeći čovjekovim predodžbama i čovjekovom protivljenju Njemu, On razotkriva svu neposlušnost ljudskog roda. Učinci Njegova djelovanja u tijelu očigledniji su od učinaka djelovanjem Duha. Zato djelo suda nad čitavim ljudskim rodom ne obavlja izravno Duh, već je to djelo utjelovljenog Boga. Utjelovljenog Boga čovjek može vidjeti i dodirnuti, a utjelovljeni Bog u stanju je u potpunosti osvojiti čovjeka. U svojem odnosu prema utjelovljenom Bogu, čovjek napreduje od protivljenja do poslušnosti, od progona do prihvaćanja, od predodžbi do znanja te od odbacivanja do ljubavi – to su učinci djelovanja utjelovljenog Boga. Čovjek biva spašen samo prihvaćanjem Njegova suda, čovjek Ga spoznaje tek postepeno kroz riječi iz usta Njegovih, čovjeka On osvaja upravo dok Mu se ovaj suprotstavlja, a opskrbu za život čovjek od Njega dobiva tijekom prihvaćanja Njegove grdnje. Sve je to djelo utjelovljenog Boga, a ne djelo Boga pod Njegovim identitetom Duha. Djelo koje obavlja utjelovljeni Bog najveće je i najdublje djelo, a ključni dio triju etapa Božjeg djela predstavljaju dvije etape djela utjelovljenja. Čovjekova duboka iskvarenost velika je prepreka djelu utjelovljenog Boga. Konkretno, djelo koje se provodi na ljudima posljednjih dana strahovito je teško, a okruženje je neprijateljski nastrojeno i sve su osobe prilično lošega kova. Ipak, po okončanju tog djela odgovarajući učinak bit će ostvaren bez ijedne greške; to je učinak djela koje obavlja tijelo i uvjerljiviji je od učinka djelovanja Duha. Tri etape Božjeg djela bit će dovršene u tijelu, a mora ih dovršiti utjelovljeni Bog. Najvažnije i najpresudnije djelo obavlja se u tijelu, a čovjekovo spasenje mora osobno obaviti utjelovljeni Bog. Iako se svim ljudima čini da utjelovljeni Bog nije povezan s čovjekom, upravo o tom tijelu ovisi sudbina i postojanje čitavog ljudskog roda.

Svaka faza Božjeg djela obavlja se zarad cijelog ljudskog roda i usmjerena je na cijeli ljudski rod. Čak i ako se Njegovo djelo obavlja u tijelu, ono je i dalje usmjereno na cijeli ljudski rod; On je Bog svekolikog čovječanstva i Bog svih stvorenih i nestvorenih bića. Iako je Njegovo djelo u tijelu ograničenog opsega i premda je predmet tog djela također ograničen, svaki put kad se utjelovi da bi obavio Svoje djelo, Bog za predmet Svojega djela bira ono što je krajnje reprezentativno. On ne bira neku skupinu jednostavnih i neupadljivih ljudi na kojima će djelovati, već za predmet Svojega djela bira skupinu onih ljudi koji su sposobni biti predstavnici Njegova djela u tijelu. Tu skupinu bira zato što je opseg Njegova djela u tijelu ograničen, zato što su ti ljudi naročito pripremljeni za Njegovo utjelovljeno tijelo i što je ta grupa naročito odabrana za Njegovo djelo u tijelu. Predmete Svojega djela Bog ne bira nasumično, već prema sljedećem načelu: predmet Njegova djela mora biti od koristi za djelo utjelovljenog Boga i mora moći predstavljati sav ljudski rod. Na primjer, Židovi su mogli predstavljati cijelo čovječanstvo u prihvaćanju osobnog otkupljenja od Isusa, dok Kinezi mogu predstavljati čitav ljudski rod u prihvaćanju osobnog osvajanja od utjelovljenog Boga. Postoji osnova zašto su Židovi predstavljali cijelo čovječanstvo, a postoji i osnova zašto Kinezi predstavljaju cijelo čovječanstvo u prihvaćanju osobnog osvajanja od Boga. Značaj otkupljenja ništa ne otkriva više od djela otkupljenja koje je učinjeno među Židovima, dok temeljitost i uspjeh djela osvajanja ništa ne otkriva više od djela osvajanja koje se obavlja među kineskim narodom. Čini se da su riječ i djelo utjelovljenog Boga usmjereni samo na malu skupinu ljudi, ali Njegovo djelo među tom malom skupinom zapravo predstavlja djelo cijelog svemira, a Njegova je riječ usmjerena cijelom ljudskom rodu. Nakon što Njegovo djelo u tijelu bude privedeno kraju, oni koji Ga slijede počet će širiti djelo koje je On među njima učinio. U vezi s Njegovim djelom u tijelu najbolje je to što On onima koji Ga slijede može ostaviti precizne riječi i poticaje, kao i Svoju konkretnu volju za čovječanstvo, tako da Njegovi sljedbenici cjelokupno Njegovo djelo u tijelu i Njegovu volju za cijeli ljudski rod mogu preciznije i konkretnije prenijeti onima koji prihvate taj put. Samo djelo utjelovljenog Boga među ljudima zaista ostvaruje činjenicu da Bog boravi i živi zajedno s čovjekom. Jedino to djelo ispunjava čovjekovu želju da vidi lice Božje, svjedoči djelo Božje i čuje osobnu riječ Božju. Utjelovljeni Bog privodi kraju doba u kojem su se ljudima javljala samo Jahvina leđa i ujedno zaključuje doba ljudske vjere u nejasnog Boga. Točnije, djelo posljednjeg utjelovljenog Boga uvodi čitavo čovječanstvo u doba koje je realnije, praktičnije i ljepše. On ne samo da zaključuje doba zakona i doktrine, već, što je još važnije, ljudima otkriva Boga koji je stvaran i normalan, koji je pravedan i svet, koji otključava djelo plana upravljanja i koji prikazuje otajstva i odredište čovječanstva, koji je stvorio ljudski rod i privodi kraju djelo upravljanja te koji je tisućljećima bio skriven. On privodi potpunom kraju doba nejasnoće, zaključuje doba u kojem su svi ljudi htjeli, ali nisu mogli tragati za Božjim licem, dovršava doba u kojem je cijelo čovječanstvo služilo Sotoni i predvodi čitav ljudski u jednu potpuno novu eru. Sve je to rezultat djela koje Bog obavlja u tijelu umjesto Božjeg Duha. Kad Bog djeluje u Svojem tijelu, oni koji Ga slijede više ne traže niti naslijepo napipavaju stvari koje kao da ujedno postoje i ne postoje te prestaju nagađati o volji nejasnog Boga. Kad Bog proširi Svoje djelo u tijelu, oni koji ga slijede prenijet će svim religijama i vjeroispovijestima djelo koje je On učinio u tijelu i cijelom će ljudskom rodu priopćiti sve Njegove riječi. Sve što oni koji prime Njegovo evanđelje budu čuli bit će činjenice o Njegovu djelu, bit će stvari koje je čovjek osobno čuo i vidio, i bit će to činjenice, a ne glasine. Te su činjenice dokaz kojim On širi Svoje djelo, a ujedno su i oruđe koje koristi u širenju tog djela. Kad ne bi bilo činjenica, Njegovo se evanđelje ne bi proširilo na sve zemlje i na sva mjesta; kad bi umjesto činjenica postojale samo čovjekove maštarije, On nikad ne bi mogao obaviti djelo osvajanja čitavog svemira. Čovjeku je Duh neopipljiv i nevidljiv, a djelo Duha čovjeku ne može ostaviti dodatne dokaze ili činjenice o Božjem djelu. Čovjek nikad neće vidjeti pravo Božje lice i uvijek će vjerovati u nejasnog Boga koji ne postoji. Čovjek nikad neće vidjeti lice Božje niti će ikad čuti riječi koje Bog osobno izgovara. Naposljetku, čovjekove maštarije su isprazne i ne mogu zamijeniti pravo lice Boga; suštinsku narav Boga, a čovjek ne može imitirati djelo Samoga Boga. Nevidljivog nebeskog Boga i Njegovo djelo na zemlju može donijeti samo utjelovljeni Bog, koji Svoje djelo osobno obavlja među ljudima. T je najidealniji način Božjeg javljanja čovjeku, zahvaljujući kojem čovjek vidi Boga i spoznaje Njegovo pravo lice, što neutjelovljeni Bog ne može postići. Budući da je Svoje djelo doveo do ove faze, ono je već postiglo optimalni učinak i ostvarilo potpuni uspjeh. Božjim osobnim djelom u tijelu već je dovršeno devedeset posto cjelokupnog Njegova upravljanja. To je tijelo omogućilo bolji početak cijelog Njegova djela i sažetak cijelog Njegova djela, ono je objavilo cjelokupno Njegovo djelo i učinilo posljednju temeljitu dopunu cijelog tog djela. Stoga se neće pojaviti još neki utjelovljeni Bog, koji bi obavio četvrtu fazu Božjeg djela i nikad više neće biti čudesnog djela trećeg Božjeg utjelovljenja.

Svaka faza Božjeg djela u tijelu predstavlja Njegovo djelo čitavog doba, a ne samo određeno razdoblje, kao što je to slučaj s čovjekovim djelom. Stoga okončanje djela Njegova posljednjeg utjelovljenja ne označava potpuni kraj Njegova djela zato što Njegovo djelo u tijelu predstavlja čitavo doba, a ne samo razdoblje u kojem On Svoje djelo obavlja u tijelu. To samo znači da On Svoje djelo čitavog doba dovršava dok je u tijelu, nakon čega se ono širi posvuda. Kad utjelovljeni Bog obavi Svoju službu, Svoje buduće djelo povjerit će onima koji Ga slijede. Tako će se Njegovo djelo čitavog doba nastaviti bez prekida. Djelo čitavog doba utjelovljenja smatrat će se potpunim tek kad se proširi na cijeli svemir. Djelom utjelovljenog Boga započinje nova era, a oni koji nastavljaju Njegovo djelo jesu oni koje On upotrebljava. Cjelokupno djelo koje čovjek obavlja u službi je utjelovljenog Boga i ne može prekoračiti taj opseg. Da utjelovljeni Bog nije došao obaviti Svoje djelo, čovjek ne bi mogao privesti kraju staro doba niti bi mogao započeti novo doba. Djelo koje obavlja čovjek spada u opseg onih dužnosti koje čovjek može izvršavati i ne predstavlja Božje djelo. Jedino utjelovljeni Bog može doći i dovršiti djelo koje On treba obaviti i, osim Njega, to djelo nitko ne može obaviti u Njegovo ime. Naravno, ovo o čemu govorim odnosi se na djelo utjelovljenja. Ovaj utjelovljeni Bog najprije izvršava onaj korak djela koji nije u skladu s čovjekovim predodžbama, nakon čega obavlja još djela koja nisu usklađena s čovjekovim predodžbama. Cilj tog djela je osvajanje čovjeka. U određenom smislu Božje utjelovljenje nije u skladu s čovjekovim predodžbama, a On uz to obavlja još neka djela koja nisu u skladu s čovjekovim predodžbama, što čovjeka navodi da razvija još kritičnije stavove o Njemu. Svoje djelo osvajanja naprosto obavlja među ljudima koji o Njemu imaju bezbroj predodžbi. Nakon što obavi Svoju službu, svi će ljudi, kako se god prema Njemu odnosili, potpasti pod Njegovu vrhovnu vlast. Činjenica ovog djela ne odražava se samo na kineski narod, već predstavlja i način na koji će čitavo čovječanstvo biti osvojeno. Učinci ostvareni na ovim ljudima najavljuju učinke koji će biti ostvareni na čitavom čovječanstvu, a učinci djela koje On bude obavljao u budućnosti daleko će premašiti čak i učinke ostvarene na ovim ljudima. Božje djelo u tijelu nije popraćeno velikom pompom, ali nije ni obavijeno tamom. To je realno i stvarno djelo, djelo u kojem je jedan i jedan jednako dva. Ono ni od koga nije skriveno niti ikoga obmanjuje. Ono što ljudi vide jesu realne i autentične stvari, a ono što čovjek stječe prava je istina i znanje. Kad ovo djelo bude dovršeno, čovjek će posjedovati novo znanje o Njemu, a oni koji uistinu tragaju neće više imati nikakve predodžbe o Njemu. To nije samo učinak Njegova djela na kineski narod, već predstavlja i učinak Njegova djela osvajanja čitavog čovječanstva jer za djelo osvajanja cijelog čovječanstva ništa nije korisnije od ovog tijela, od djelovanja tog tijela i svega što dolazi od tog tijela. Sve je to korisno za Njegovo današnje djelo, ali i za Njegovo djelovanje u budućnosti. Ovo će tijelo osvojiti čitavo čovječanstvo i zadobiti čitavo čovječanstvo. Nema boljeg djela putem kojeg bi cijelo čovječanstvo moglo vidjeti Boga, pokoriti Mu se i spoznati Ga. Djelo koje čovjek obavlja predstavlja samo ograničeni opseg, a kad obavlja Svoje djelo, Bog se ne obraća određenoj osobi, već cijelom ljudskom rodu i svima onima koji prihvaćaju Njegove riječi. Kraj koji naviješta je kraj čitavog ljudskog roda, a ne samo određene osobe. On nikoga ne tretira na poseban način niti od bilo koga pravi žrtvu, već se obraća čitavom čovječanstvu i djeluje za njegovu dobrobit. Stoga je ovaj utjelovljeni Bog sve ljude već razvrstao prema vrsti, već je sudio cijelom čovječanstvu i cijelom čovječanstvu pripremio prikladno odredište. Iako Svoje djelo obavlja samo u Kini, Bog je zapravo već obavio djelo čitavog svemira. On ne može čekati da se Njegovo djelo proširi na sav ljudski rod da bi tek onda počeo, korak po korak, nešto izjavljivati i uređivati. Zar tada ne bi već bilo prekasno? Sada je potpuno sposoban unaprijed dovršiti Svoje buduće djelo. Budući da je Onaj koji djeluje utjelovljeni Bog, Svoje bezgranično djelo obavlja unutar ograničenog opsega, nakon čega će od čovjeka zatražiti izvršavanje dužnosti koju čovjek treba izvršiti; to je načelo Njegova djela. On s čovjekom može živjeti samo neko vrijeme i ne može mu se pridružiti sve dok djelo čitave epohe ne bude dovršeno. On unaprijed predviđa Svoje buduće djelo zato što je On Bog. Nakon toga, Svojim će riječima sve ljude razvrstati prema vrsti, a čovječanstvo će u skladu s Njegovim riječima zakoračiti u Njegovo djelo, koje se odvija korak po korak. Nitko neće pobjeći i svi moraju praktično djelovati u skladu s tim. Dakle, ubuduće će doba biti usmjeravano Njegovim riječima, a ne Duhom.

Djelo utjelovljenog Boga mora biti obavljeno u tijelu. Kad bi to djelo izravno obavljao Božji Duh, ono ne bi imalo učinka. Čak i kad bi ga obavio Duh, to djelo ne bi bilo od velikog značaja i na kraju bi ispalo neuvjerljivo. Sva bi stvorenja htjela saznati je li djelo Stvoritelja značajno, što ono predstavlja, radi čega se obavlja te obiluje li Božje djelo autoritetom i mudrošću i je li ono od vrhunske vrijednosti i značaja. Njegovo djelo obavlja se radi spasenja čitavog ljudskog roda, u svrhu pobjede nad Sotonom i zarad svjedočenja o Njemu Sâmom među svim stvarima. Kao takvo, djelo koje On obavlja mora biti izuzetno značajno. Ljudsko je tijelo Sotona iskvario, ono je do krajnosti zaslijepljeno i duboko povrijeđeno. Najvažniji razlog zbog kojeg Bog Svoje djelo u tijelu obavlja osobno je taj što je predmet Njegova spasenja čovjek, koji je od krvi i mesa, i što Sotona također koristi čovjekovo tijelo da bi ometao Božje djelo. Bitka sa Sotonom zapravo je djelo osvajanja čovjeka, a čovjek je ujedno i predmet Božjeg spasenja. Stoga je djelo utjelovljenog Boga od suštinske važnosti. Sotona je iskvario čovjekovo tijelo, a čovjek je postao utjelovljenje Sotone i objekt koji Bog treba pobijediti. Dakle, djelo borbe protiv Sotone i djelo spašavanja čovječanstva odvija se na zemlji, a Bog mora postati čovjekom kako bi vodio bitku sa Sotonom. To je djelo praktično u najvećoj mogućoj mjeri. Kad djeluje u tijelu, Bog zapravo vodi bitku protiv Sotone u tijelu. Dok djeluje u tijelu, Svoje djelo obavlja u duhovnom svijetu, a cjelokupno Svoje djelo u duhovnom svijetu čini stvarnim na zemlji. Onaj koji pritom biva osvojen jest čovjek, čovjek koji Mu je neposlušan, dok onaj koji je poražen predstavlja oličenje Sotone (naravno, i to je čovjek), koji je Njegov neprijatelj, a i onaj koji naposljetku biva spašen također je čovjek. Upravo je stoga još nužnije da Bog postane ljudskim bićem s vanjskom ljuskom stvorenja kako bi mogao voditi pravu bitku sa Sotonom, osvojiti čovjeka koji mu je neposlušan i ima istu vanjsku ljusku kao On te spasiti čovjeka, koji je načinjen od iste vanjske ljuske kao i On i kojeg je Sotona povrijedio. Njegov je neprijatelj čovjek, predmet Njegova osvajanja je čovjek i predmet Njegova spasenja je čovjek, kojeg je On stvorio. Stoga On mora postati ljudskim bićem, što uvelike olakšava Njegovo djelo. On može pobijediti Sotonu i osvojiti ljudski rod te, štoviše, može spasiti čovječanstvo. Iako je ovo tijelo normalno i stvarno, On nije obično tijelo: On nije tijelo koje je samo ljudsko, već tijelo koje je i ljudsko i božansko. U tome je razlika između Njega i čovjeka i to je znak Božjeg identiteta. Jedino takvo tijelo može obaviti djelo koje On namjerava obaviti, ispuniti Božju službu u tijelu i u potpunosti dovršiti Božje djelo među ljudima. Da nije tako, Njegovo bi djelo među ljudima uvijek bilo isprazno i manjkavo. Iako Bog može voditi bitku sa Sotoninim duhom i iz nje izaći kao pobjednik, staru narav iskvarenog čovjeka nemoguće je ukloniti, a oni koji su Bogu neposlušni i protive Mu se nikad neće moći istinski pasti pod Njegovu vrhovnu vlast, što znači da On nikad neće moći osvojiti ljude i nikad neće moći zadobiti čitavo čovječanstvo. Ako Njegovo djelo na zemlji ne može biti obavljeno, to znači da Njegovo upravljanje nikad neće biti privedeno kraju i sav ljudski rod neće moći otpočinuti. Ako Bog ne može otpočinuti sa svim Svojim stvorenjima, takvo djelo upravljanja nikad neće dobiti svoj ishod, a Božja će slava posljedično nestati. Iako Njegovo tijelo nema autoritet, Njegovo djelo postići će svoj učinak. To je neizbježan smjer Njegova djela. Bez obzira na to posjeduje li Njegovo tijelo autoritet ili ne, sve dok je On sposoban obavljati djelo Samog Boga, On jest Sâm Bog. Koliko god da je to tijelo normalno i obično, On može obavljati djelo koje treba obaviti jer je to tijelo Bog, a ne samo ljudsko biće. Razlog zašto to tijelo može obaviti djelo koje čovjek ne može je taj što se njegova unutarnja bit razlikuje od biti bilo kojeg ljudskog bića, a razlog zašto On čovjeka može spasiti je taj što se njegov identitet razlikuje od identiteta bilo kojeg čovjeka. Ovo tijelo je toliko važno za čovječanstvo zato što je On čovjek, a povrh toga je i Bog, zato što može obaviti djelo koje nijedan običan čovjek od krvi i mesa ne može obaviti i zato što može spasiti iskvarenog čovjeka, koji zajedno s Njim živi na zemlji. Iako je identičan čovjeku, utjelovljeni Bog je za ljudski rod važniji od bilo koje važne osobe jer može obaviti djelo koje Duh Božji ne može obaviti, sposobniji je od Duha Božjeg svjedočiti o Sâmom Bogu i sposobniji od Duha Božjeg u potpunosti zadobiti čovječanstvo. Kao rezultat toga, iako je ovo tijelo normalno i obično, Njegov doprinos čovječanstvu i Njegov značaj za postojanje ljudskog roda čine Ga izuzetno dragocjenim, a prava vrijednost i značaj tog tijela za svakog su čovjeka nemjerljivi. Premda ovo tijelo ne može izravno uništiti Sotonu, On uz pomoć Svojeg djela može osvojiti čovječanstvo, poraziti Sotonu i primorati ga da se potpuno podčini Njegovoj vrhovnoj vlasti. Upravo zato što je utjelovljen, Bog može poraziti Sotonu i u stanju je spasiti čovječanstvo. Sotonu ne uništava izravno, već se utjelovljuje da bi obavio djelo osvajanja čovječanstva, koje je Sotona iskvario. Tako bolje može svjedočiti o Sâmom Sebi među Svojim stvorenjima i sposobniji je spasiti iskvarenog čovjeka. Pobjeda utjelovljenog Boga nad Sotonom pruža snažnije svjedočanstvo i uvjerljivija je od izravnog uništenja Sotone od Božjeg Duha. Utjelovljeni Bog je sposobniji čovjeku pomoći spoznati Stvoritelja i sposobniji je među Svojim stvorenjima svjedočiti o Sâmom Sebi.