Prva primjena za težnju istini: Otpuštanje

Već dosta dugo razgovaramo u zajedništvu o ovoj temi kako težiti istini i sve o čemu smo razgovarali obuhvaćalo je jedan aspekt primjene u vezi s tim kako težiti istini: otpuštanje. To jest, sadržaj našeg razgovora u cijelosti se ticao stvari koje bi ljudi trebali otpustiti u procesu vjerovanja u Boga i težnje istini, a to su također stvari koje bi ljudi trebali otpustiti u svom životu i na životnom putu kojim kroče. To su upravo neke od stvari koje utječu na ljudsku težnju istini. Dakle, koja je bila prva stavka našeg sadržaja o otpuštanju? (Otpuštanje raznih ljudskih negativnih emocija.) A koja je bila druga stavka? (Otpuštanje ljudskih težnji, stremljenja i želja.) Prva stavka našeg sadržaja o otpuštanju bilo je otpuštanje raznih ljudskih negativnih emocija, a druga otpuštanje ljudskih težnji, stremljenja i želja. Svaka je stavka obuhvaćala popriličan broj podtema i pojedinosti, zar ne? (Da.) Bez obzira na to o čemu smo razgovarali u zajedništvu, ili koje su kategorije i stavke bile unutar tog sadržaja, i bez obzira na to koliko je primjera dano, ili koliko je stanja i koliko je biti problema razotkriveno, ukratko, sav sadržaj o kojem smo razgovarali odnosi se na razne probleme koji snalaze ljude u procesu vjerovanja u Boga i težnje istini ili u njihovom stvarnom životu, kao i na puteve primjene koje bi ljudi trebali izabrati i istina-načela kojih bi se trebali pridržavati kad god se suoče s tim problemima. Različiti aspekti koje ti problemi uključuju nisu prazni i ne postoje isključivo u ljudskim mislima ili duhovnim svjetovima. Umjesto toga, oni postoje u stvarnim životima ljudi. Dakle, ako si voljan težiti istini, onda, bez obzira na to kakvi te problemi snašli, nadam se da možeš tragati za istinom i pronaći odgovarajuća istina-načela koja ćeš uzeti kao svoj temelj, otkriti put primjene i tako imati put koji ćeš slijediti kad god te snađu ti problemi. To je temeljni cilj razgovora u zajedništvu o svemu ovom sadržaju. Iako smo završili s razgovorom o svim tim istinama, ljudima će trebati neko vrijeme da uđu u te istina-stvarnosti. Ljudi bi trebali započeti s razgovorom u zajedništvu o tim istinama i trebali bi uzeti razna istina-načela kao svoj temelj te promijeniti svoja gledišta o svim vrstama stvari, kao i svoje životne stavove i način života. Na taj će način, u procesu vjerovanja u Boga ili u procesu življenja i postojanja, prihvaćanjem tih istina-načela ljudi, a da toga nisu ni svjesni, uspjeti promijeniti svoje razne pogrešna razmišljanja, gledišta ili stavove i načine postojanja koji su već postojeći, stari i potječu od Sotone, i uspjet će odbaciti svoje iskvarene naravi. Stoga, ove riječi o kojima smo prije razgovarali u zajedništvu i riječi o kojima ćemo razgovarati u budućnosti nisu neka vrsta znanja ili neka vrsta učenosti, a zasigurno nisu teorija. Umjesto toga, one se koriste da usmjeravaju ljude, daju im upute i pomažu ljudima da riješe razne probleme i poteškoće s kojima se susreću u svom svakodnevnom životu. Kad god se susretneš s problemom, ili kad god se susretneš s okolnošću, ili osobom, događajem ili stvari, možete unutar sadržaja našeg razgovora potražiti kriterije istine kojih bi se trebao pridržavati i provoditi ih u djelo, kako bi mogao postupati koristeći se istinom kao svojim temeljem i kriterijem, umjesto da postupaš prema svojim iskvarenim naravima i svojim starim, netočnim gledištima. Svrha vjerovanja ljudi u Boga jest težnja istini, ali svrha težnje istini nije ispuniti prazne živote ljudi ili promijeniti njihove prazne živote ili obogatiti njihove duhovne svjetove. Koja je svrha težnje istini? Za ljude, svrha je odbaciti svoje iskvarene naravi kako bi bili spašeni; naravno, odbacivanje nečije iskvarene naravi također je u svrhu pokoravanja Bogu te bojanja Boga i klonjenja zla. Ali za Boga, svrha i značaj ljudske težnje istini nisu tako obični; ne radi se samo o tome da netko bude spašen. Umjesto toga, radi se o tome da Bog zadobije osobu koju više ne zavaravaju Sotonine iskvarene naravi i, naravno, radi se i o zadobivanju vrste osobe koja može biti u skladu s Bogom; što je još važnije, radi se o tome da Bog među stvorenim čovječanstvom može zadobiti vrstu osobe kakvu On želi, onu koja može upravljati svim stvarima i postojati zauvijek sa svim stvarima. Značaj toga nije tako jednostavan da bi se sveo samo na spasenje, kao što je to za ljude. Stoga, bilo da se radi o ljudima ili o Bogu, težnja istini vrlo je važna. Budući da je tako važna, sadržaj jednog aspekta primjene u vezi s težnjom istini – onaj o „otpuštanju” – ključan je za svakoga tko želi težiti postizanju spasenja. Budući da je primjena „otpuštanja” tako važna, razna istina-načela povezana s „otpuštanjem”, kao i razna stanja, otkrivenja iskvarenih naravi te iskvarene misli i gledišta u vezi s primjenom „otpuštanja” koja su razotkrivena, stvari su koje ljudi moraju temeljito razumjeti. Tek kada ljudi ispitaju i razumiju pogrešna razmišljanja i gledišta koja se često otkrivaju u svakodnevnom životu, kao i svoje iskvarene naravi i otkrivenja iskvarenosti, i time spoznaju sebe te razumiju i prihvate jedan aspekt istine, a zatim primjenjuju prema odgovarajućim istina-načelima, postići će cilj težnje istini. U osnovi smo došli do kraja našeg razgovora iz ovog vremenskog razdoblja o dvije glavne stavke „otpuštanja” unutar toga kako težiti istini. Koja je bila prva stavka? Otpuštanje raznih ljudskih negativnih emocija. Koja je bila druga stavka? Otpuštanje ljudskih težnji, stremljenja i želja. Iako smo u našem razgovoru pokrili mnogo sadržaja o te dvije stavke, važnije je da trebate razumjeti svako od konkretnih istina-načela uključenih u te teme. Tek kada ljudi razumiju istina-načela, mogu se vladati i postupati prema tim istina-načelima u svom svakodnevnom životu i na svom životnom putu, postupno ulaziti u istina-stvarnost i, u procesu težnje istini, postupno postići rezultate razumijevanja i zadobivanja istine.

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu

Dvije stavke primjene „otpuštanja” unutar toga kako težiti istini o kojima smo prije razgovarali u zajedništvu odnose se na ljudske iskvarene naravi, njihova razna razmišljanja i gledišta te razne probleme koji ih snalaze u svakodnevnom životu. Ali postoji još jedna važnija ili, moglo bi se reći, čak i veća stavka unutar „otpuštanja” o kojoj doista moramo razgovarati u zajedništvu. Koja je to stavka? Ona uključuje ljudske stavove prema Bogu, njihova razmišljanja i gledišta o Bogu te načela postupanja po kojima se odnose prema Bogu u svom svakodnevnom životu. Može se reći da je ova stavka nešto važnija od prve dvije. Budući da se ova stavka izravno tiče ljudskih stavova prema Bogu, njihovih razmišljanja i gledišta o Bogu te odnosa između ljudi i Boga, ona je posljednja o kojoj ćemo govoriti pod ovom stavkom „otpuštanja” i, naravno, ona je i najvažnija. Neke od tema unutar dvije stavke o kojima smo prethodno raspravljali odnose se na određene stavove i gledišta koja ljudi gaje prema Bogu, ili na odnos između ljudi i Boga, ali s obzirom na stajalište koje smo zauzeli u našem razgovoru, u osnovi smo raščlanili razne probleme kod ljudi s ljudskog stajališta – raščlanili smo razne ljudske iskvarene naravi ili pogrešna razmišljanja i gledišta u kontekstu njihovih različitih vrsta problema. Ono o čemu ćemo danas razgovarati u zajedništvu tiče se ljudskih stavova prema Bogu i njihovih razmišljanja i gledišta o Bogu. To su najvažnije stvari koje ljudi moraju otpustiti u procesu težnje istini. Ni ova stavka nije tako jednostavna, jer, bez obzira na to tko su ili koja su vrsta osobe, nitko nema samo jednu vrstu stava prema Bogu ili jednu vrstu misli i gledišta o Bogu i, naravno, odnos između ljudi i Boga nije samo jedna vrsta odnosa, a također ne uključuje samo jednu vrstu ljudskog stanja. Zbog raznih ljudskih stavova prema Bogu i zbog raznih razmišljanja i gledišta koja ljudi gaje prema Božjem identitetu, statusu i slici, kao i zbog drugih razloga, između ljudi i Boga nastaju razne vrste odnosa. Dakle, danas ćemo u zajedništvu razgovarati o ovoj stavci i vidjeti koji ozbiljni problemi ili nepomirljivi sukobi još uvijek postoje između ljudi i Boga te što točno još ljudi trebaju otpustiti. Nakon što to shvatiš, ako si netko tko teži istini, tvoj odnos s Bogom će se poboljšati, a tvoje gledište o Bogu postupno će se približiti ispravnom, pozitivnom ili onom usklađenom s istinom. Treća stavka sadržaja o otpuštanju trebala bi biti otpuštanje prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu – to je treća stavka stvari koje bi ljudi trebali otpustiti. Prije nego što formalno u zajedništvu razgovaramo o ovoj temi, prvo ukratko razmotrimo koji problemi u svakodnevnom životu uključuju prepreke između ljudi i Boga te ljudsko neprijateljstvo prema Bogu. Osim nekih subjektivnih pitanja vezanih za same ljude, ne postoje li svakojaki problemi s načinom na koji se ljudi odnose prema Bogu u procesu vjerovanja u Boga i težnje istini? Ljudi imaju svakojaka pogrešna razmišljanja i gledišta te netočna načela primjene u načinu na koji se odnose prema raznim događajima i stvarima, i isto tako, imaju svakojaka pogrešna razmišljanja i gledišta te netočna načela primjene u načinu na koji se odnose prema Bogu. Ako se prema svim vrstama ljudi, događaja i stvari možeš odnositi i prema njima postupati na temelju istina-načela – to jest, ako spoznaš pogrešna razmišljanja i gledišta koja gajiš prema svim vrstama ljudi, događaja i stvari, i istovremeno ispraviš i otpustiš ta pogrešna razmišljanja i gledišta, a zatim se suočiš s raznim problemima i riješiš ih prema ispravnim razmišljanjima i gledištima koja Bog daje ljudima – tada će tvoja načela primjene za način na koji se odnosiš prema svim vrstama ljudi, događaja i stvari biti relativno u skladu s istina-načelima. Može li se to smatrati znakom da je netko spašen? Gledajući to sada, ne, ne može. Da nisam pokrenuo sadržaj današnjeg razgovora, ljudi bi mogli pomisliti: „Kada se radi o svim vrstama stvari, u stanju sam gledati na njih i postupati u skladu s istina-načelima u Božjim riječima, pa mislim da sam osoba koja teži istini, osoba koja je postigla rezultate u težnji istini i osoba koja je spašena.” Sudeći na temelju teme koju sam danas pokrenuo – raznih stavova koje ljudi gaje prema Bogu – odgovara li ta njihova zamisao činjenicama? (Ne, ne odgovara.) Vrlo jasno ne odgovara činjenicama. Možda imaš određeni temelj i određeni pozitivan stav u načinu na koji se odnosiš prema svim vrstama ljudi, događaja i stvari, ali još uvijek postoje svakojake prepreke između tebe i Boga, a tvoj stav prema Bogu još uvijek je neprijateljski kada se radi o raznim pitanjima. Ovaj je problem ozbiljan i najveći je od svih problema. U razdoblju u kojem slijediš Boga i vršiš svoju dužnost, tvoj učinak u svim aspektima drugima se čini prilično pristojnim i izvana se čini usklađenim s istinom i načelima. Međutim, u tvom srcu postoje mnoge predodžbe o Bogu i prepreke između tebe i Boga, pa čak i dalje gajiš neprijateljski stav prema Bogu kada se susretneš s mnogim problemima. Ta su pitanja vrlo ozbiljna. Ako ta pitanja doista postoje u tvom srcu, to ne dokazuje da si spašena osoba. Budući da još uvijek postoje mnoge prepreke između tebe i Boga, i još uvijek gajiš neprijateljski stav prema Bogu kada se radi o ključnim, značajnim pitanjima, ne samo da nisi spašena osoba, već si i u opasnosti. Čak i ako vjeruješ da si u stanju postupati prema istina-načelima kada se susretneš s mnogim pitanjima u životu, čak i da su tvoji postupci relativno usklađeni s istinom, moglo bi se reći da je to samo vanjština i ne može dokazati da si spašen. To je zato što nisi postigao sklad u svom odnosu s Bogom i još se ne pokoravaš Bogu niti Ga se bojiš. Stoga, kad god te snađu razne stvari, tvoje vanjsko ponašanje ili tvoja razmišljanja i gledišta mogu samo pokazati da si se u tim stvarima pridržavao doktrina, slogana i propisa za koje vjeruješ da su ispravni, umjesto da se pridržavaš istina-načela. Ovo se može činiti kao neka vrsta teoretskog zaključivanja i može zvučati komplicirano, ali nakon što u razgovaramo o konkretnom sadržaju otpuštanja prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu, i ljudi se upuste u pažljivo ispitivanje, razumjet će značenje Mojih riječi.

Prije nego što formalno u zajedništvu razgovaramo o temi otpuštanja prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu, prvo razmotrimo koje prepreke postoje između ljudi i Boga. Koje prepreke između ljudi i Boga i neprijateljstvo prema Bogu postoje, a koje ste u stanju osjetiti i kojih ste svjesni u svom svakodnevnom životu, ili koje se javljaju kod drugih ljudi? Ta očitovanja definitivno postoje. Događaju se ljudima svaki dan, i događaju se i tebi svaki dan, tako da ne moraš trošiti previše energije na razmišljanje – kad otvoriš usta, popis tih problema će odmah izaći. Nije li tako? (Tako je.) Koje su točno prepreke između ljudi i Boga? Prvo porazgovarajmo o tome što pojam „prepreke” obuhvaća. On uključuje sukob, prkos, predodžbe, nesporazume i slično, zar ne? Recite Mi više o tome. (Kada je netko razotkriven ili orezan dok vrši svoju dužnost, može imati neka pogrešna shvaćanja o Bogu i postati oprezan prema Njemu, misleći da što važniju dužnost vrši, to će brže biti razotkriven. Stoga će u njegovom srcu postojati neke prepreke između njega i Boga, i neće moći prihvatiti određene dužnosti i poslanja čista i otvorena srca.) Što je ovdje prepreka? (Nepovjerenje i pogrešna shvaćanja.) Nepovjerenje i pogrešna shvaćanja. To je jedna vrsta prepreke. Tko može dodati nešto na to? Zar nema prepreka između vas ostalih i Boga? Jesu li vaša srca čista i posvećena? Zar nikada niste imali negativne misli o Bogu? (Bože, ja mogu nešto dodati. Kad god stvari idu prilično glatko u okolnostima koje Bog orkestrira za mene, odnos između mene i Boga čini se relativno normalnim. Ali kad god se susretnem s nedaćama ili nečim što nije u skladu s mojim predodžbama, počinjem nagađati što će Bog učiniti i što će me sljedeće snaći te kakav će biti ishod. Puno razmišljam, pa se čak u meni javljaju i pritužbe te u mislima osuđujem i pogrešno shvaćam Boga i tada se moje srce zatvori. Također želim govoriti o nečemu što sam vidio. Kada se neki ljudi susretnu s nepoželjnim okolnostima, osjećaju otpor u svom srcu i kažu: „Zašto me Bog tjera da se susretnem s ovim okolnostima? Zašto nisu snašle druge ljude?” Ne mogu se pokoriti okolnostima koje Bog postavlja za njih i nastaje sukob između njih i Boga.) Pitanje koje si prvo spomenuo bilo je da postoje prepreke između ljudi i Boga, da kao uvjetovani refleks na određene okolnosti ljudi stvaraju prepreke između sebe i Boga, nepovjerenje prema Bogu i pogrešna shvaćanja o Bogu. Drugo pitanje koje si spomenuo bilo je da ljudi postaju neprijateljski raspoloženi prema Bogu jer su u sebi prkosni. Tko može dodati još nešto? (Kad god me Višnji oreže i moj loš kov bude razotkriven, presuđujem o sebi i mislim da ne mogu biti spašen te nemam motivacije težiti istini iako to želim. To je vrsta pogrešnog shvaćanja o Bogu. Osim toga, kada se neka braća i sestre razbole i suoče sa smrću, oni misle: „Zar se Bog ne sjeća sveg mog trčanja i davanja sebe za Njega?” U svom srcu oni se raspravljaju s Bogom, galame protiv Njega i bore se protiv Njega. Takvo je stanje prilično uobičajeno.) Što se tiče prepreka između sebe i Boga i neprijateljstva prema Bogu, problemi koje većina ljudi očituje više-manje su nepovjerenje i pogrešna shvaćanja, kao i prkos i nezadovoljstvo koje ljudi otkrivaju kada se susretnu s određenim stvarima, što je, drugim riječima, neprijateljstvo prema Bogu. To je u osnovi sve. Razni problemi s unutarnjim stavovima ljudi prema Bogu zapravo daleko nadilaze opseg pitanja o kojima ste razgovarali u zajedništvu. Postoje neki problemi kojih niste svjesni. S jedne strane, to je zato što ljudi ne ispituju koji problemi postoje u njima samima kad god doživljavaju razne okolnosti. S druge strane, ljudi nikada nisu pažljivo razmotrili kakav je točno njihov odnos s Bogom ili koji su ispravni stavovi i gledišta koje bi ljudi trebali imati prema Bogu. Dakle, na temelju različitih očitovanja ljudi i ovih stanja koja trenutno doista postoje u ljudima, danas ćemo posebno razgovarati u zajedništvu o različitim očitovanjima prepreka između ljudi i Boga i ljudskog neprijateljstva prema Bogu. Cilj razgovora o tim različitim očitovanjima jest omogućiti ljudima da proaktivno otpuste prepreke između sebe i Boga i neprijateljstvo koje gaje prema Bogu kad god se te stvari pojave u njima u njihovom svakodnevnom životu, da postignu skladan odnos s Njim i na kraju dođu do toga da budu u potpunosti u skladu s Njim. Na taj će način u potpunosti ukloniti prepreke između sebe i Boga i svoje neprijateljstvo prema Bogu te će se početi bojati Boga i istinski Mu se pokoravati. Samo je to normalan odnos između ljudi i Boga, i samo su takvi ljudi istinska stvorena bića.

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

A. Ljudska uobrazilja da je Božje djelo osobito nadnaravno i fantastično

Kada se radi o otpuštanju prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu, prva stvar koju bi ljudi trebali otpustiti jesu njihove predodžbe i uobrazilje. Ovo je vrlo važan dio sadržaja, zar ne? (Da, jest.) Ne postoje li predodžbe i uobrazilje o Bogu u svakoj osobi? (Da, postoje.) Nijedna osoba ne živi u vakuumu i nijedna osoba nije robot. Svaka osoba ima slobodnu volju i gaji razna razmišljanja i gledišta koja je dobila iz vanjskog svijeta; naravno, svaka osoba također ima razne predodžbe i uobrazilje o Bogu koje su se razvile unutar njezine subjektivne volje na temelju vlastitih potreba, sklonosti i želja. Činjenica da se nazivaju „predodžbama” i „uobraziljama” znači da definitivno nisu u skladu s istinom ili činjenicama; u najmanju ruku, nisu u skladu s Božjim nakanama, Božjim identitetom i Božjom biti. Stoga su te predodžbe i uobrazilje prva velika stvar koju bi ljudi trebali otpustiti. Dakle, što uglavnom uključuje sadržaj koji se odnosi na predodžbe i uobrazilje o Bogu? S jedne strane, one uključuju već postojeće predodžbe koje ljudi imaju o Bogu prije nego što povjeruju u Njega. S druge strane, one uključuju nove predodžbe koje ljudi razvijaju o Bogu nakon što počnu vjerovati u Njega, a te nove predodžbe su konkretnije i realističnije predodžbe i uobrazilje. Prije nego što ljudi povjeruju u Boga, njihovo je srce puno uobrazilja o Bogu, a za te se uobrazilje također može reći da su predodžbe zajedničke svim ljudskim bićima. To je kao kad Kinezi Boga nazivaju „starcem na nebu”, unatoč tome što ne vjeruju u Njega, i kao kad Ga zapadnjaci – od kojih veći dio vjeruje u Boga – nazivaju „Gospodinom”. Iako mnogi ljudi ne vjeruju u Boga, većina ljudi vjeruje da Bog postoji i puna je uobrazilja o Njemu, misleći da Bog postoji među svime i da se uzdiže iznad svega te da je sveprisutan, svemoguć i da posjeduje velike, nevjerojatne moći. Dakle, tko je točno taj Bog? Nitko ne zna, ali u svakom slučaju, znaju da je Bog najveći i da On vlada nad svime. Kakva je onda konkretna slika Boga? Svaka osoba u svom umu gaji zamisao o izgledu i slici Boga koju je zamislila i odredila. Već smo prije raspravljali o tim univerzalnim ljudskim predodžbama i uobraziljama i one nisu glavni sadržaj današnjeg razgovora u zajedništvu. Ono o čemu ćemo danas razgovarati jesu razne vrste predodžbi i uobrazilja koje su suprotne Bogu i nespojive s Njegovom biti, a koje bi ljudi trebali otpustiti, unutar svih različitih vrsta predodžbi i uobrazilja koje se odnose na prepreke između ljudi i Boga i njihovo neprijateljstvo prema Bogu. Nećemo govoriti o onim šupljim, nestvarnim i nedokučivim predodžbama i uobraziljama. Moglo bi se reći da, s obzirom na vaš trenutni rast, te stvari u osnovi nisu problem i neće utjecati na vaše težnje istini, a još manje na vaše slijeđenje Boga te da čak i ako neki pojedinci još uvijek imaju neke fantastične uobrazilje u svojim umovima, one neće utjecati na njihovo slijeđenje Boga i stoga nisu tako velik problem. Ljudske predodžbe i uobrazilje o kojima ćemo razgovarati u zajedništvu odnose se na stavove ljudi prema Bogu u njihovom svakodnevnom životu, kao i na vršenje dužnosti ljudi, puteve kojima ljudi idu i, naravno, još se više odnose na ljudske težnje. Među raznim predodžbama i uobraziljama koje ljudi imaju o Bogu, ljudi, prije svega, imaju mnogo predodžbi i uobrazilja o Njegovom djelu, koje su mnogo realističnije od raznih uobrazilja koje nevjernici imaju o Bogu i nisu ni isprazne ni nedokučive. To su stvari koje postoje u umu svake osobe dok slijedi Boga. To jest, ljudi su ispunjeni mnogim fantastičnim i nerealnim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Na primjer, ljudi zamišljaju da je Njegovo djelo puno čuda i znamenja koja ljudi ne mogu predvidjeti ili postići. Naravno, najveće predodžbe i uobrazilje ljudi u tom pogledu jesu da Božje djelo može trenutno upotpuniti osobu, ili da, samo izgovaranjem nekoliko riječi ili izvođenjem čuda ili znamenja, Bog može preobraziti osobu u trenu i učiniti je nekim tko se oslobodio života u tijelu i raznih praktičnih poteškoća tijela. Oni zamišljaju da ta osoba, poput robota, niti jede niti pije niti ima fizičkih potreba; nadalje, vjeruju da ta osoba razmišlja na čist način, bez sebičnih primisli, i da je u sebi izuzetno sveta. Zamišljaju da za postizanje toga nije potrebno težiti istini ili razgovarati u zajedništvu o istini ili prihvaćati orezivanje godinama; umjesto toga, Bog sve to može postići sa samo nekoliko riječi, jer što god Bog kaže, ostvarit će se, i što god On zapovjedi, stoji postojano. Osobito u početku, kada su ljudi tek prihvatili treću etapu Božjeg djela, bili su još više ispunjeni svakojakim predodžbama i uobraziljama o Njegovom djelu. Kada su neki ljudi čuli da će se „Božje djelo uskoro završiti”, nisu znali koje će se godine, mjeseca ili dana završiti, a ipak su se osjećali tjeskobno pa su čak i napustili svoj posao i obitelj. Neki poljoprivrednici prestali su obrađivati zemlju, a drugi su prestali uzgajati krave i ovce. Neki su ljudi čak prodali svoje nekretnine i automobile, podigli sav novac koji su imali u banci, prikupili svoju imovinu i počeli nositi svoje zlato, srebro i dragocjenosti uz sebe, spremni slijediti Boga. To je bilo zato što su ljudi mislili da se Božje djelo završava i da više ne trebaju živjeti svojim životom te su vjerovali da je Bog razvrgnuo obitelji i brakove i da bi se trebali odreći svog braka, posla i budućnosti te napustiti sve svjetovne užitke kako bi slijedili Boga. Da ih je netko pitao: „Kamo idete s tim kovčegom i cijelom svojom obitelji?” rekli bi: „Idem u kraljevstvo nebesko.” Da su ih tada pitali: „Gdje je kraljevstvo nebesko?” odgovorili bi: „Još ne znam, ići ću kamo god me Bog odvede.” Bez obzira na to jesu li postupali nagonski ili su o tome promislili, u svakom slučaju, ta očitovanja otkrivaju jednu činjenicu, a to je da ljudi imaju mnogo uobrazilja o Božjem djelu. Ne znaju kako će Bog djelovati da ih spasi ili kako će se osjećati ili u kakvom će stanju i okruženju živjeti nakon što ih On spasi. A što se tiče toga koje su točno Božje nakane, ili koji rezultat Bog želi postići kroz Svoje djelo na ljudima, ni o tome ne znaju ništa. Dakle, što znaju? Oni se samo sjećaju jedne rečenice: dan Božji je blizu, nesreće su se spustile, Božje djelo će se uskoro završiti i trebamo ostaviti sve i slijediti Boga. To je izvor i temelj za stvaranje svih njihovih predodžbi i uobrazilja i kroz te predodžbe i uobrazilje donijeli su svakojake izbore i odluke. Kakve su izbore i odluke donijeli? Izabrali su napustiti svijet, napustiti svoje studije, napustiti svoju karijeru, napustiti svoj brak, napustiti svoju obitelj, pa čak i napustiti tjelesnu, obiteljsku ljubav, i tako dalje, i nakon što su otpustili sve te stvari, čekaju da se Božje djelo završi. Koji je njihov cilj u čekanju da se Božje djelo završi? To je da budu uzneseni i slijede Boga. Kamo točno uzneseni? Misle da, bez obzira na to kamo su uzneseni, ili kojeg će točno dana biti uzneseni, u svakom slučaju, neće ići u pakao. Vjeruju da čak i ako to nije nebo, idu na više mjesto, i da čak i ako to nije nebo, ili fizičko kraljevstvo, ne mogu pogriješiti slijedeći Boga, i da će vjerojatno biti uzneseni gdjegod Bog jest. Iako su te predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju savršene, mogu li se ostvariti? Je li trenutak koji su čekali – kraj Božjeg djela – već stigao? (Nije.) A budući da se Božje djelo još nije završilo, osjećaju li se ljudi razočarano ili tjeskobno? Osjećaju li žaljenje? Neki su ljudi razočarani, zar ne? Neki ljudi postanu negativni kada se susretnu s poteškoćama dok vrše svoju dužnost ili osjećaju žaljenje kada dožive nevolju u svom obiteljskom životu ili kada trpe progonstvo i nemaju izlaza. Naravno, nekim ljudima nije bilo lako izdržati do sadašnjeg trenutka, ali u svome su srcu doista vrlo tjeskobni. Zbog čega su tjeskobni? Misle: „Zašto se Božje djelo još nije završilo? Koliko će još Božje djelo trajati? Trebam li se vratiti kući i nastaviti sa svojim životom? Trebam li se vratiti na posao i tražiti budućnost za sebe u svijetu? Trebam li otkupiti svoju kuću? Bog nam ne odgovara niti nam daje jasan odgovor o tome! Ne bi li nam trebalo reći kada će se Božje djelo završiti, i koje će drugo djelo On vršiti, kako bismo se mogli pripremiti? Bog nam ne govori te stvari, On samo nastavlja izražavati istine, razgovarati u zajedništvu o istinama i govoriti o spasenju. On nikada ne govori o onome što će doći kasnije, ili o budućnosti, ili kada će čovječanstvo ući u prekrasno odredište, ili kada će se život u tijelu završiti; On nas samo tjera da čekamo unedogled.” Ljudi nemaju znanja o Božjem djelu. Točnije, nije im jasno kako Bog spašava ljude, koje načine koristi da spasi ljude, koje konkretno djelo Bog provodi unutar svog cjelokupnog djela kako bi omogućio ljudima da budu spašeni, i tako dalje. Umjesto toga, oni uvijek žive unutar svojih vlastitih predodžbi i uobrazilja te smatraju Božje djelo formalnošću ili nekom vrstom fantastične magije. Kao da je Njegovo djelo samo retorika i da nema nikakav konkretan sadržaj – Bog samo treba reći nekoliko riječi i što god kaže, ostvarit će se, i što god zapovjedi, stoji postojano, i nakon toga će se ljudi promijeniti, i postati baš kao što je predviđeno u Knjizi Otkrivenja, pretvarajući se u svete i postajući posvećeni. Bez obzira na to kakve fantastične i isprazne zamisli ljudi imaju o Božjem djelu, bilo da su konkretne ili ne, ukratko, ljudi su puni predodžbi i uobrazilja o Njegovom djelu, i uvijek žive unutar ispraznih predodžbi i uobrazilja u načinu na koji pristupaju Božjem djelu i u načinu na koji pristupaju svakom konkretnom djelu koje Bog čini i svakoj konkretnoj stvari koju On kaže kako bi spasio čovječanstvo. Naravno, većina ljudi ima samo jednu predodžbu i uobrazilju o Božjem djelu, a to je da će, jednom kada se Božje djelo završi, ljudi konačno uspjeti, i sve dok mogu čekati dok se Njegovo djelo ne završi i preživjeti u to vrijeme, tada će pobijediti, i sve što su ostavili i prinijeli, i teškoće koje su pretrpjeli, i cijene koje su platili, sve će se isplatiti. Sudeći na temelju toga, s jedne strane, ljudi su puni svakojakih uobrazilja o Božjem djelu. S druge strane, ljudi ne teže istini u svojoj vjeri u Boga; umjesto toga, u njihovoj vjeri postoji kockarski element – oni se klade svojim životom i svom svojom imovinom, svojom budućnošću, svojim brakom i svime što imaju, i misle da samo trebaju izdržati dok se Božje djelo ne završi i da će, sve dok su još živi kada Bog proglasi da je Njegovo djelo završeno, tada profitirati i vratiti sve što su uložili. Ne razmišljaju li ljudi tako? (Da.) Sada kada smo toliko govorili o ovome, koje su glavne predodžbe i uobrazilje ljudi o Božjem djelu? (Ljudi vjeruju da je Božje djelo puno čuda i da Bog može očistiti ljude sa samo nekoliko riječi i da mogu ući u kraljevstvo nebesko bez potrebe da plate ikakvu cijenu ili da teže istini.) To su predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju o Božjem djelu. Koje druge predodžbe i uobrazilje postoje? (Ljudi ne znaju točno koji rezultat Bog želi postići kroz Svoje djelo na ljudima i misle da će, sve dok mogu izdržati dok se Božje djelo ne završi, imati nadu u ulazak u kraljevstvo nebesko.) I ovo je predodžba i uobrazilja – ljudi misle da je Božje djelo samo formalnost i procedura. Što još postoji? (U svojoj vjeri u Boga, ljudi ne teže istini, umjesto toga u njihovoj vjeri postoji kockarski element.) Je li ovo predodžba i uobrazilja? To je bit vjere ljudi u Boga i bit njihove težnje. Koje predodžbe i uobrazilje postoje unutar ovoga? Nije li to da ljudi misle da će, sve dok sve ostave i vrše dužnost dok slijede Boga, biti promijenjeni, kao čarolijom? (Da.) Misli ljudi su izuzetno isprazne, zaokupljene nadnaravnim stvarima i fantastične. Ljudi misle da ne trebaju prihvatiti grdnju, sud ili orezivanje, ili opskrbu Božjim riječima, da samo trebaju slijediti Boga na ovaj način, vršeći bilo koje dužnosti koje se od njih traže, i da će, sve dok slijede do kraja, biti promijenjeni, i na kraju ući u kraljevstvo nebesko jednom kada se Božje djelo završi. Nisu li to predodžbe i uobrazilje ljudi? (Jesu.)

Ljudi su ispunjeni svakojakim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Ono o čemu smo upravo razgovarali u zajedništvu tiče se ljudskih predodžbi o danima Božjeg djela. Osim tih predodžbi, postoji još jedna vrsta predodžbe i uobrazilje. Sastoji se u tome da se ljudi, kad god naiđu na stvarne poteškoće, često subjektivno nadaju da će dobiti bljesak nadahnuća od Boga i da će im sinuti neka zamisao, a da pritom ne trebaju jesti i piti Božje riječi, opremati se istinom ili uobičajeno shvaćati istina-načela te da im Bog može pomoći riješiti sve probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu, bez obzira na to koliko bili veliki ili mali. Ljudsko shvaćanje i razumijevanje Božjeg djela izuzetno je puno fantazije i isprazno, a ljudi su također puni predodžbi i uobrazilja o Božjim metodama spasenja čovjeka. Ljudi ne žele tragati za raznim istinama u Božjem djelu i baviti se svakom stvari na praktičan način u skladu s istina-načelima. Umjesto toga, nadaju se da će im Bog, kad god naiđu na bilo kakav problem, dati svjetlo i otkrivenja, baš kao što je davao otkrivenja prorocima, tako da će, bez obzira na to što ih snađe u stvarnom životu, imati mudrost i sposobnost te načine da se nose sa svakojakim problemima, a da se ne trebaju moliti Bogu i tragati za istinom, ili jesti i piti Božje riječi, kao da žive u svijetu čarolije. Prema ljudskim uobraziljama, oni misle da će, jednom kad počnu vjerovati u Boga, postati pametni i bistri. Neki čak misle da će, jednom kad počnu vjerovati u Boga, postati lijepi i da više neće imati nikakvih poteškoća i tjelesnih problema, niti prepreku iskvarenih naravi, niti ikakvih stvarnih poteškoća u svakodnevnom životu. Vjeruju da će im Bog, sve dok imaju volju udovoljavati Mu, dati snagu i stvoriti dobre i povoljne okolnosti za njih, sve to pretvoriti u stvarnost i ostvariti sve njihove težnje i želje te da će im Bog, osobito kad naiđu na stvari koje nadilaze ono što njihov kov i nagoni mogu postići, još više pružiti ruku pomoći kako bi mogli pametno ili lako učiniti stvari koje žele. Postoje i neki ljudi lošeg kova i bez vještina u bilo kojem zanimanju koji misle da Bog samo treba učiniti čudo ili znamenje i njihov će kov odjednom postati dobar i oni će odjednom postati pametni. Također vjeruju da Bogu ništa nije teško postići i da im Bog može pomoći ostvariti stvari koje oni sami ne mogu te im pomoći riješiti teške probleme koje oni sami ne mogu nadvladati i koji nadilaze njihove sposobnosti. Ukratko, u Božjem djelu ljudi imaju mnogo predodžbi i uobrazilja. S jedne strane, puni su raznih uobrazilja o trajanju Božjeg djela, a također su u tom pogledu poduzeli razne radnje i platili razne cijene. S druge strane, ljudi su također puni svakojakih predodžbi i uobrazilja o raznim poteškoćama i problemima s kojima se susreću, pa čak i o vlastitim iskvarenim naravima. Većina tih predodžbi i uobrazilja je isprazna, puna fantazije i nerealna, a još više, nadilazi ljudski kov i um te prelazi opseg njihovih instinkata. Ljudi se često nadaju da Bog neće djelovati na temelju njihovih stvarnih poteškoća, ili na temelju njihova kova, uma i instinkata, već da će im umjesto toga omogućiti da nadmaše sve to te da nadmaše svoju normalnu ljudskost, svoj kov i nagone kako bi učinili određene stvari. Ljudi su puni predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu, a sadržaj njihovih uobrazilja izuzetno je nadnaravan. Te su predodžbe i uobrazilje potpuno proturječne i neprijateljske prema istinama koje je Bog izrazio. Ljudi ne razmišljaju: ako Bog čini te nadnaravne stvari, zašto onda još uvijek govori toliko riječi i pruža toliko istina ljudima? Ne bi bilo potrebe da to čini. Razlog zašto je Božje djelo tako primjenjivo jest taj što Bog želi sve Svoje riječi i istine pružiti ljudima i usaditi ih u njih, kako bi mogli živjeti po tim riječima i tim istinama. Njegova namjera nije omogućiti ljudima da nadmaše normalnu ljudskost ili svoje nagone, već im omogućiti da se, na temelju normalne ljudskosti, drže istina-načela te dužnosti i poslanja koje im je On dao. Međutim, ljudske predodžbe i uobrazilje upravo su suprotne Božjem djelu i uopće nisu u skladu s načinom na koji Bog djeluje. Bog želi djelovati na primjenjiv način, dok se ljudske uobrazilje o Božjem djelu tiču nadnaravnih stvari, isprazne su i nerealne. Naravno, neki se ljudi nadaju da će Bog upotrijebiti neke još posebnije metode da im da otkrivenja, da ih opskrbi, podrži i pomogne im, pa čak i da ih promijeni i omogući im da budu spašeni. Na primjer, kad god neki ljudi naiđu na problem, često ne traže odgovore ili puteve primjene u Božjim riječima, već kleknu, zatvore oči i mole. Oni ne tragaju za istinom o problemu dok mole, a zatim ne nalaze odgovarajuće Božje riječi da ga riješe. Umjesto toga, nadaju se da im Bog može u srcu reći što da čine; ili ih prosvijetliti rečenicom, idejom ili slikom; ili im omogućiti da zadobiju neko svjetlo i da im dâ neku motivaciju – oni žele razumjeti istinu na taj način. Naravno, postoje neki ljudi koji zauzimaju ekstremniji pristup, a to je da se, kad god naiđu na problem, nadaju da im Bog može otkriti odlomak Svojih riječi u snu, govoreći im trebaju li učiniti to i to i kako to učiniti, ili trebaju li ići na to i to mjesto, ili trebaju li propovijedati evanđelje tome i tome. Neki se ljudi, kad se suoče s velikim poteškoćama, nadaju da će dobiti san ili odgovor u snu, pa se čak nadaju da će analizirati i protumačiti svoj san sa svojom braćom i sestrama ili crkvenim vođama, misleći: „Koje je značenje ovog sna koji mi je Bog dao? Što On želi da učinim? Govori li mi da idem ili ne?” Vjeruju da se Božje djelo sastoji u davanju otkrivenja ljudima, vođenju ljudi i opskrbljivanju ljudi pomoću tih posebnih sredstava te da im se tako omogućuje da budu spašeni. Nije li to predodžba i uobrazilja? (Da, jest.) Postoje i drugi ljudi koji, kad ih snađe problem, a ne znaju što učiniti i ne dobivaju odgovore od Boga kad se mole, pribjegavaju donošenju odluka bacanjem novčića. Na primjer, kad se radi o odlasku nekamo radi propovijedanja evanđelja, mole se Bogu trebaju li ići ili ne i ne dobivaju odgovor, i što onda čine? Jednostavno bace novčić da odluče hoće li ići ili ne. Misle da, ako padne na glavu, to dokazuje da Bog želi da idu, dok, ako padne na pismo, to dokazuje da Bog ne želi da idu. Bace novčić tri puta i on padne jednom na glavu i dvaput na pismo, pa zaključe: „Dva je naprama jedan, što znači da Bog ne želi da idem”, i ne odu. Čak se osjećaju prilično mirno što ne idu, misleći da je to Božja želja i govoreći si: „Moram slijediti Božje smjernice. Ovo je Božja odluka, a ne moja. Trebao bih se pokoriti Božjem vodstvu i ne ići.” Dakle, trebaju li zapravo ići ili ne? Može li se traženjem Božjih namjera na ovaj način dobiti točan odgovor? Odgovor nipošto ne može biti točan. Kad se suočiš s takvom situacijom, trebaš donijeti odluku na temelju načela i na temelju toga dopuštaju li okolnosti – samo je taj način ispravan. Propovijedanje evanđelja tvoja je dužnost, tvoj zadatak i posao koji danas trebaš obaviti, stoga trebaš ići – to je jedino ispravno. Međutim, ljudi često ne shvaćaju niti rješavaju takve stvari na temelju tih stvarnosti. Umjesto toga, često im pristupaju na temelju nekih predodžbi i uobrazilja, prosuđuju ih koristeći neka neobična sredstva i načine te na kraju donose neke apsurdne i iskrivljene odluke. Nije li to uzrokovano njihovim predodžbama i uobraziljama? (Jest.) U Božjem djelu, kad Bog ne pruža jasne riječi koje govore ljudima kako svaku stvar treba učiniti ili kojih se načela treba pridržavati u rješavanju svake vrste problema, ljudi trebaju slijediti usmjerenje Duha Svetoga i usmjeravanje koje im Bog pruža u stvarnim okolnostima. Naravno, također trebaju razgovarati ili moliti se i tragati zajedno sa svojom braćom i sestrama te na kraju odlučiti kako se nositi s problemom na temelju stvarne situacije. Međutim, u Božjem djelu, kad Bog ima jasne riječi i jasne upute koje ljudima govore o načelima primjene za razne stvari te se prethodno usvojene formalnosti mogu napustiti i ljudi ih se više ne trebaju pridržavati. Ako ih se i dalje budu pridržavali, to će samo odgoditi stvari. Na primjer, pretpostavimo da, kad god se nešto pojavi i potrebno je ići i pozabaviti se time, ljudi ipak kleknu i mole se, pitajući: „Bože, trebam li ići ili ne? Ako ne želiš da idem, samo stvori neku okolnost da me spriječiš, ili ako želiš da idem, samo učini da mi sve ide glatko.” To je kruto pridržavanje formalnosti i to nije ono što Bog zahtijeva od ljudi. Kad Bog ima jasne riječi u vezi sa Svojim zahtjevima i mjerilima, ljudi više ne trebaju prolaziti kroz ikakve formalnosti traženja, molitve, ispitivanja i tako dalje. Umjesto toga, s jedne strane, trebaju postupati u skladu sa stvarnom situacijom i stvarnim okolnostima, a s druge strane, iznad svega trebaju postupati u skladu s istina-načelima – to je ispravno. Svakog dana rješavaj stvari ispravnim redoslijedom, radi sve što bi trebao raditi i ne radi stvari koje ne bi trebao raditi; bavi se onim što je hitno i što treba riješiti, odgodi ono što se za sada može ostaviti po strani i prvo se posveti hitnim stvarima. Nisu li to načela? (Da, jesu.) To doista jesu načela. Moraš zapamtiti ovo: kad se moliš Bogu i nastojiš shvatiti Njegove namjere, moraš to činiti na temelju Njegovih riječi; u posebnim situacijama, naime kad nema jasnih riječi od Boga koje daju upute, trebao bi ipak znati da On ima jasne riječi i načela primjene za sve vrste stvari, i u takvim slučajevima, trebao bi postupati u skladu s raznim istina-načelima kojima je Bog u prošlosti opominjao ljude. Međutim, u svojim glavama ljudi su razvili mnoge predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu koje su smiješne, bizarne i tiču se nadnaravnih stvari, koje Božje riječi i razna istina-načela pretvaraju u ukrase i isprazne doktrine te čine da ona ne mogu biti ljudska mjerila za rješavanje stvari ili putevi primjene kad ih snađu problemi. To je žalosna stvar, a u potpunosti je uzrokovana činjenicom da su ljudi razvili velik broj predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu.

Ljudi imaju neke druge smiješne, bizarne i čudne predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu koje prožimaju njihov svakodnevni život. Recimo, na primjer, da se baš kad netko krene obaviti zadatak koji je najvažnije obaviti, dogodi nešto za što taj netko misli da se nije trebalo dogoditi, kao što je krađa mobitela dok je na putu da obavi zadatak, ili mu se pokvari auto ili padne na putu, ili nešto drugo pođe po zlu. Što to znači? Znači li to da ga Bog ometa u obavljanju tog zadatka? Znači li to da obavljanje tog zadatka nije u skladu s Božjim nakanama? Znači li to da taj zadatak ne bi trebalo obaviti? Treba li to shvatiti i razumjeti na taj način? (Ne, ne bi trebalo.) Ako je to najvažnija stvar koju bi sada trebao učiniti u vršenju svoje dužnosti i ti kreneš to učiniti, onda čak i ako putem naiđeš na neke prepreke i poteškoće, ili čak na stvari za koje ljudi misle da se ne bi trebale događati, ne može se reći da se dužnost koju vršiš i posao koji obavljaš ne sviđaju Bogu, ili da te Bog ometa u činjenju tih stvari – to je ljudska predodžba i uobrazilja. Ako te Bog želi omesti, On neće koristiti te načine. Umjesto toga, On će izravno stvoriti okolnost tako da ti prirodno ne moraš ići obaviti taj zadatak. To jest, Bog će ti u umu vrlo jasno dati do znanja da postoji nešto važnije što bi danas trebao učiniti i posljedično će taj zadatak morati biti stavljen na drugo ili treće mjesto na tvojem popisu i ostavljen za kasnije. Kako god računao, otkrit ćeš da danas neće biti moguće izvršiti taj zadatak na temelju stvarne situacije. To je Bog koji te ometa. Ali, bez obzira na to što misliš i bez obzira na to kakve se prepreke ili poteškoće pojave u procesu izvršavanja tog zadatka, u svakom slučaju, ako bi taj zadatak trebalo obaviti danas, onda bi trebao ići i obaviti ga. Ako te Bog ometa, On će upotrijebiti najprikladnija i najpodobnija sredstva da te prirodno navede da odustaneš od tog zadatka – to je način na koji Bog djeluje. Način na koji Bog djeluje jest da pusti ljude da čine ono što bi trebali činiti u okviru normalne ljudskosti. S jedne strane, to je stav koji bi ljudi trebali imati. S druge strane, postoji i faktor objektivnih okolnosti – ako okolnosti dopuštaju da se zadatak obavi, onda bi ga trebalo obaviti; ako okolnosti ne dopuštaju, onda bi ljudi trebali pričekati neko vrijeme da ga obave. Koja je svrha čekanja? Svrha je čekati pravo vrijeme i okolnosti koje Bog uredi. Ako su okolnosti stalno neprikladne i stvari neprestano idu po zlu dok pokušavaš izvršiti ovaj zadatak, onda ga ne bi trebao izvršiti. Jeste li razumjeli? (Da.) U svakodnevnom životu ljudi nema potrebe da pokušavaju shvatiti što osjećaju u svom duhu dok obavljaju zadatke, bez obzira na to o kakvim se zadacima radi, jesu li to krupne stvari ili sitnice, ili jesu li to osobne ili crkvene stvari. Ako se danas osjećaš slabo u duhu i u srcu ne želiš obaviti zadatak, onda pitaj ostale koji će ga vršiti s tobom osjećaju li se slabo u duhu. Ako se ostali ne osjećaju slabo u duhu i u srcu su voljni obaviti zadatak, a ti ipak na temelju vlastitih osjećaja zaključiš da ga ne bi trebalo obaviti, nisi li previše subjektivan u tome? (Da.) Stoga, kad god ljudi obavljaju zadatak, moraju barem razumjeti da ne bi trebali pokušavati shvatiti svoje osjećaje niti na temelju njih postupati. Recimo, na primjer, da moraš obaviti neki zadatak, a osjećaš se pomalo nervozno, oko ti neprestano trza, a u ušima ti zuji i ti kažeš: „Trza mi desna vjeđa, sluti li to na loše vijesti? Trebam li obaviti ovaj zadatak?” Netko tada kaže: „Trzanje lijevog oka sluti na sreću, ali trzanje desnog oka sluti na nesreću”, a nakon što to čuješ, ne usuđuješ se ići obaviti zadatak. Bez obzira na to koje ti oko trza, ako je to zadatak koji je prethodno dogovoren i svi čimbenici potrebni za obavljanje tog zadatka su na mjestu, a vrijeme i mjesto su pravi, onda moraš ići i obaviti ga. Ako odlučiš ne ići samo zato što jedna osoba kaže da trzanje desnog oka sluti na nesreću, je li to prikladno? (Ne, nije.) Zašto nije prikladno? Ako je to tvoja odgovornost i tvoja dužnost, i danas objektivne okolnosti i svi uvjeti dopuštaju da se to obavi i, štoviše, zadatak treba hitno obaviti, onda bi trebao ići i obaviti ga. Pa što ako ti trza desna vjeđa? Možda se pojave neki manji problemi i stvari ne idu previše glatko, ali zadatak ipak bude obavljen. Samo ako ga Bog omete i okolnosti to ne dopuste, tada ne smiješ ići obaviti zadatak. Netko kaže: „Mora da nešto nije u redu kad ti desno oko trza”, ali netko drugi kaže: „Ovo je zadatak koji je prethodno dogovoren, pa bismo trebali otići obaviti ga.” Na kraju, svi svejedno krenete to obaviti, ali auto se neočekivano pokvari na pola puta. Recite Mi, ako nekome trza desno oko dok skupina kreće, trebaju li u tom slučaju ići? Želim vidjeti razumijete li vi doista istinu ili ne. Što mislite, bi li bilo ispravno ići i obaviti ovaj zadatak? (Da, bilo bi.) To je sigurno. Ne možeš procijeniti trebaš li ići ili ne na temelju toga trza li ti desna ili lijeva vjeđa. Kao prvo, ispravno je otići obaviti ovaj zadatak. Pa zašto se auto pokvario na putu? Je li to Bog dopustio? Teško je objasniti, zar ne? (Kvar automobila na putu mogao je biti uzrokovan ljudskim nemarom, kao na primjer ako auto nije prethodno pregledan da se vidi ima li problema s njim.) To je jedan mogući razlog. Ako isključimo taj razlog, je li normalno da se auto pokvari usred putovanja? (Da.) Ako kupiš rabljeni kineski auto koji u startu nije bio baš dobre kvalitete, i ne održavaš ga niti ga popravljaš kako treba i samo ga nastaviš voziti, auto će se pokvariti usred putovanja. Ako se auto pokvari usred putovanja, znači li to da zadatak definitivno ne može biti izvršen? (Ne nužno.) Auto se pokvari i treba sat ili dva da se popravi. Kad stignete na odredište, braća i sestre tamo kažu: „Sreća da ste došli u ovo vrijeme. Agenti za nadzor su upravo otišli. Da ste došli dva sata ranije, sigurno bi vas uhvatio veliki crveni zmaj. Za dlaku ste izbjegli!” Vidiš, loša se stvar pokazala dobrom. Je li bilo ispravno ići i obaviti zadatak? (Da.) Je li u kvaru automobila postojala Božja dobra nakana? (Da.) Dakle, je li trzanje tvoje desne vjeđe bio znak nesreće ili sreće? (Nijedno.) Ništa se zbog toga nije dogodilo. Da smo prekinuli priču u trenutku kad se auto pokvario, onda bi se tvrdnja da „trzanje desnog oka sluti na nesreću” činila prilično točnom. Kvar automobila bio je nezgoda, zar ne? Ali gledajući konačni ishod, kvar automobila pokazao se dobrom stvari. Da se auto nije pokvario, svi biste upali u nevolju čim biste stigli na odredište – ne samo da ne biste uspjeli izvršiti zadatak, nego biste bili i uhićeni. Međutim, kako se ispostavilo, auto se pokvario na putu i popravak je trajao dva sata, pa dok ste stigli tamo, opasnost je upravo prošla i bili ste na sigurnom. To vas je Bog čuvao! Razmislite o tome, gledano iz perspektive kvara automobila, čini se kao da vas je Bog ometao da idete, ali zapravo ste saznali što se dogodilo tek nakon što je auto popravljen i stigli ste bez daljnjih incidenata. Kako vi gledate na načela i metode Božjih djela tijekom cijelog ovog procesa? Kakvo bi razumijevanje ljudi trebali imati o Božjem djelu? Promislite o tim stvarima; ovdje postoje istine za kojima se može tragati, a Ja ću vidjeti jeste li vi sposobni tragati za njima ili ne. (Bože, moje je razumijevanje da, bez obzira na to snađu li ljude dobre ili loše stvari, u tome postoji Božja dobra nakana.) To je jedan aspekt. (Postoji još jedan aspekt, a to je da Božje djelo nije nadnaravno ili fantastično, već vrlo praktično.) Da, to je dobro razumijevanje. Božje djelo je praktično i nije fantastično niti nadnaravno; svatko s normalnom ljudskošću može ga osjetiti i spoznati kroz iskustvo, a to je također nešto što su ljudi sposobni shvatiti. Nije li to razumijevanje koje bi ljudi trebali imati o Božjem djelu? (Jest.) Osim ovog razumijevanja, što bi još ljudi trebali razumjeti? Trebali bi razumjeti da Bog ima suverenost nad svime. U Božjem djelu, svaka pojedinačna stvar koju On čini omogućuje ljudima da vide da su Njegova djela izuzetno praktična. U početku, kad je vaša skupina kretala, neki od vas su raspravljali hoćete li ići ili ne. Bog te nije ometao; nije učinio da ti bude mučno, ili da povraćaš, ili da imaš proljev. Niti te je ometao, niti te je poticao da ideš. Nije li to vrlo praktično? Dopustio je skupini da zajedno o tome porazgovara. Neki su ljudi rekli da im trza desna vjeđa, dok su drugi rekli da u sebi osjećaju nelagodu, ali bez obzira na to jesi li se oslanjao na svoje osjećaje i raspoloženje, ili na uobrazilje koje se tiču nadnaravnih stvari, na kraju si trebao ići kamo si trebao, a Bog te ni na koji način nije ometao. Nije li vrlo praktično da Bog djeluje na ovaj način? (Jest.) Božja djela nisu ni najmanje isprazna; dopuštena su svakojaka ljudska očitovanja, što čak uključuje i trzanje vjeđa nekih ljudi. Recite Mi, može li Bog zaustaviti ili kontrolirati trzanje vjeđa ljudi? Ne bi li Bogu bilo tako lako to kontrolirati? Ali je li On to učinio? (Ne.) Bog to nije učinio. Nije se miješao, dao ti je slobodu. Tvoja se vjeđa trzala kako je htjela, ali na kraju je skupina ipak krenula – sve je to bilo tako praktično. Ali na odredištu je bilo nevolje, i Bog nije uklonio tu opasnost samo zato što ste vi išli tamo. Bog to nije učinio i nevolja se ipak dogodila kako se trebala dogoditi. Ipak, Bog je učinio pametnu stvar: učinio je da vam se auto pokvari na pola puta, tako da dok je auto popravljen i svi ste stigli na odredište, opasnost je prošla. To je Bog koji vas je čuvao. Vidiš, zbog tog vremenskog odmaka, On ti je pametno omogućio da izbjegneš opasnost. Sve što Bog čini tako je praktično, zar ne? (Da.) Dakle, ovo ti na vrlo praktičan način pokazuje da ono što Bog čini nije nimalo isprazno niti nadnaravno te da je pojava svake stvari prirodna i neizbježna, ali u tome leži Božja svemogućnost. Tijekom cijelog događaja, bez obzira na to kakve su bile ljudske uobrazilje, bez obzira na to kakve su bile njihove poteškoće, slabosti i problemi, bez obzira na to jesu li gledišta o kojima su zajedno raspravljali bila ispravna ili pogrešna, ništa od toga nije utjecalo na ono što se na kraju dogodilo, niti je utjecalo na neizbježan ishod događaja. Svaka pojedina stvar koja se trebala dogoditi dogodila se, nevolja koja se trebala dogoditi dogodila se, auto koji se trebao pokvariti pokvario se, a i ljudska su gledišta razotkrivena, ali konačni ishod događaja ipak se dogodio u skladu s načinom na koji je Bog odredio i u skladu s onim što je Bog predodredio i kako je Bog izvršio suverenost nad događajem. To je Božja svemogućnost, zar ne? (Da.) Sve se to dogodilo tako praktično i normalno, baš kao i sve što se ljudima događa svakog dana u njihovom svakodnevnom životu; dogodilo se prirodno i nije bilo nadnaravno, fantastično ili isprazno. Stoga, u ovoj stvari ljudi bi trebali razumjeti da je Božje djelo praktično i da On ima suverenost nad svime. Kako bi ljudi trebali postupati? Kao prvo, moraju razumjeti kojih bi se načela trebali pridržavati bez obzira na to što ih snađe. Ako se vode samo ljudskim osjećajima, to je nepouzdano. Ne bi se trebali voditi nadnaravnim osjećajima, niti nagađati naslijepo na temelju ispraznih uobrazilja. Umjesto toga, trebali bi ići i činiti ono što bi trebali činiti na temelju stvarnih okolnosti i dužnosti koje bi trebali obavljati. Osim toga, važno je da čine ono što bi trebali činiti na temelju istina-načela. Nije li onda to puno lakše? (Da.) Stoga, bez obzira na to na kakve probleme naiđeš i bez obzira na to do koje je etape Božje djelo stiglo, ne trebaš se voditi svojim osjećajima, ne trebaš provjeravati je li datum povoljan ili ne i, naravno, pogotovo ne trebaš gledati nikakve astronomske pojave niti slušati ikakva proročanstva – samo čini ono što bi trebao činiti. Neki ljudi vole gledati astronomske pojave ili provjeravati jesu li datumi povoljni ili ne, govoreći: „Sutra nije dobar datum, hoće li sve poći po zlu ako izađem? Hoće li veliki crveni zmaj provoditi uhićenja? Kako to da je jutros, kad sam rano ustao i izašao, pored vrata graktala vrana? Čuo sam da su neki ljudi sinoć, kad su izašli, vidjeli crnu mačku. Sve su to zloslutni znakovi! Što da radim? Hoće li se dogoditi nešto loše?” Ako imaš normalnu ljudskost i normalno ljudsko razmišljanje, trebao bi moći procijeniti kakve su okolnosti opasne, a kakve relativno sigurne te znati kako im pristupiti i nositi se s njima u skladu sa stvarnom situacijom – ne trebaš gledati te druge stvari. Što se tiče onoga što bi trebao i ne bi trebao činiti svakog dana, s jedne strane, postoje jasne Božje riječi koje služe kao istina-načela, a s druge strane, imaš normalnu ljudskost, savjest i razum, i sve dok svakog dana činiš ono što bi trebao činiti na temelju postavki stvarnih okolnosti i smjera koji one pružaju te u skladu sa stvarnim potrebama normalne ljudskosti i vlastitim odgovornostima i obvezama, onda je to u redu. Ako ljudi ovako pristupaju svom svakodnevnom životu, neće li stvari biti puno jednostavnije? (Hoće.)

B. Ljudske predodžbe i uobrazilje o rezultatima koje Bog namjerava postići u Svom djelu

Iako je djelo Božje svemoguće i čudesno te iako su riječi Božje istina i život, ljude nije moguće preko noći upotpuniti ili ih promijeniti. Neki ljudi, na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, često govore: „Vjerujem u Boga toliko godina, pa kako to da se još nisam promijenio? Kako to da još nisam postigao posvećenje? Zašto u svom srcu još uvijek volim svijet? Zašto sam još uvijek tako tašt? Zašto još uvijek imam opaku požudu? Prije sam volio gledati neke videozapise ili zabavne emisije iz svijeta nevjernika. Zašto ih i dalje povremeno želim gledati, unatoč činjenici da vjerujem u Boga sve do sada, da jedem i pijem Božje riječi već dugi niz godina, da vršim svoju dužnost, da sam ostavljao stvari i davao se za Boga dugi niz godina, i osjećam kao da sam se tih stvari u svom srcu već odrekao?” To su neke predodžbe koje ljudi imaju, zar ne? Konkretno, u svojoj vjeri u Boga, neki ljudi uvijek teže stvarima kao što su zauzdavanje svoga tijela, nepriželjkivanje tjelesnih užitaka, podnošenje više patnje i truda te sposobnost prevladavanja mnogih tjelesnih poteškoća. Ali unatoč činjenici da neprestano teže na taj način, oni i dalje osjećaju da ih često kontroliraju pretjerane želje tijela, njihovo priželjkivanje ugode i lijenost, pa su često negativni i gube vjeru u Boga, misleći: „Djelo Božje je doseglo ovu točku, pa zašto sam ja takvo razočaranje i još uvijek često negativan?” Ponekad, kad postignu nekoliko rezultata u nekom zadatku i zasluže odobravanje svih, osjećaju se spokojno i misle: „Još uvijek imam nade da ću biti spašen. Djelo Božje i Njegove riječi su tako dobri. Njegovo djelo doista može promijeniti ljude.” Ali onda nakon nekog vremena osjećaju da im i dalje nedostaju voljene osobe. Konkretno, ponekad čak s dragošću spominju ljude koje su nekoć obožavali i s nostalgijom se prisjećaju svjetovnog života koji su vodili i doista im nedostaju njihovi slavni dani kad su se kretali među ljudima, pa se pitaju: „Kako to da mi te stvari još uvijek nedostaju? Zašto se nisam odrekao tjelesnih užitaka i odvojio se od svijeta kao svet? Kako to da se još nisam promijenio?” I ponovno se osjećaju uzrujano. Često se zadržavaju usred tih misli i gledišta. Njihovo je stanje ponekad dobro, a ponekad loše, neko su vrijeme slabi, a zatim neko vrijeme jaki, neko su vrijeme negativni, a zatim neko vrijeme pozitivni. Često donose sud o sebi na temelju svojih očitovanja u svakodnevnom životu. Ako su u dobrom stanju, misle da su kandidati za spasenje; ako su u lošem stanju, osjećaju da nema nade da će biti spašeni i da su nepopravljivi. Oni su ili u jednoj krajnosti ili u drugoj. Kad su u dobrom stanju, osjećaju se kao da su sveti i vrlo blizu Bogu, da nema nikakvih prepreka između njih i Boga i osjećaju da je Bog tik uz njih. Kad su u lošem stanju, osjećaju se kao da su pali u 18. razinu pakla i ne mogu vidjeti ni dotaknuti Boga te osjećaju da je Bog vrlo daleko od njih. Zašto je tome tako? Zašto imaju ta stanja? Jesu li ta stanja normalna ili nenormalna? (Nenormalna.) Kad su u dobrom stanju, rade sve što im crkva odredi i mogu prevladati sve poteškoće, podnijeti svaku muku i platiti svaku cijenu. Osjećaju da su oni ti koji su najsposobniji pokoriti se Bogu, da su u Božjoj kući osoba koja teži istini i da ih nikakva poteškoća ne može zaustaviti. Vrlo naporno rade kako bi izvršili svoju dužnost i voljni su uložiti trud. Ne osjećaju se umorno bez obzira na to koliko govore kad s drugima razgovaraju u zajedništvu i ne smeta im preskočiti obrok ili propustiti dva ili tri sata sna. Voljni su se dati za Boga i posvetiti cijeli svoj život Bogu. Posljedično, osjećaju da su se promijenili. Više ne razmišljaju o svojoj obitelji, više im ne nedostaju ljudi koje su nekoć voljeli i više se s nostalgijom ne prisjećaju slave i časti koje su imali među ljudima. Sve to bacaju u vjetar i svesrdno se daju za Boga, pridržavajući se načela, orezujući svakoga tko uzrokuje ometanja ili prekidanja, podržavajući pravednost za Božju kuću, čvrsto stojeći na strani pravde, braneći interese Božje kuće i uspostavljajući vlastitu sliku strogog i nepristranog „suca”. Neko vrijeme se prilično dobro ponašaju. Ali vrlo lako može doći vrijeme kad otkriju svoje iskvarene naravi ili učine nešto pogrešno, a tada će postati negativni i slabi, misleći: „Bog me je razotkrio, On me više ne voli.” Od tada nadalje neće se moći osoviti na noge. Osjećat će da su ništa i da nisu sposobni ništa učiniti, da još uvijek imaju sebične misli i opaku požudu, da im često nedostaju ljudi koje su nekoć voljeli i koji su im se sviđali, da su često negativni i slabi, da se još uvijek opiru Bogu, da nisu sposobni primjenjivati istinu i da se nisu promijenili unatoč tome što vjeruju u Boga toliko godina te će misliti: „Ne znači li to da sam gotov?” Mislit će da nemaju šanse biti spašeni i da za njih nema nikakve nade. Kad su sretni, izvan sebe su od radosti, a kad su u boli, nevjerojatno su jadni. Uvijek idu u te dvije krajnosti, skrećući iz jedne u drugu. Zašto je tome tako? Bez obzira na to jesu li ta stanja i očitovanja pozitivna ili su to stanja malodušnosti, ukratko, sve je to ista vrsta problema, naime problem toga što su puni predodžbi i uobrazilja o djelu Božjem i neprestanog donošenja suda o sebi i karakteriziranja sebe na temelju svojih raspoloženja i na temelju svojih otkrivenja i očitovanja tijekom određenog razdoblja, dok istovremeno donose sud o djelu Božjem, o rezultatima koje Njegovo djelo postiže na ljudima i o svrsi i cilju koje Njegovo djelo na ljudima postiže. Je li to korijen problema? (Jest.) Kad su ljudi pozitivni, mole se pred Bogom, izražavajući svoju odlučnost dok žestoko plaču, voljni posvetiti cijeli svoj život Bogu ne tražeći ništa, voljni slijediti Boga i dati se za Njega. Kad se mole i donose takve odluke, osjećaju da sve poteškoće više nisu poteškoće. Ganutljivi su do suza i čak vjeruju da ih je Duh Sveti ganuo. Misle: „Duh Sveti me je ganuo. Bog me zasigurno toliko voli! Bog me nije napustio!” Mole se plačući i govore da ih je ganuo Duh Sveti – nije li to zabluda? (Jest.) Zapravo, ganulo te je to koliko si se dobro osjećao u vezi sa sobom; ganula te je tvoja vlastita odlučnost, težnje, želje i tvoji vlastiti postupci, a ne Duh Sveti. Zašto kažem da si bio ganut samim sobom? Imaš toliko predodžbi i uobrazilja o djelu Božjem i one su toliko iskrivljene – misliš li da bi te Bog ganuo? S obzirom na to da si u ovom ekstremnom stanju, bi li te Bog ganuo tako da budeš još ekstremniji? Kad bi te Bog ganuo, to bi te samo učinilo još ekstremnijim i navelo te da se još više diviš samom sebi i da budeš još više ganut samim sobom i navelo bi te da još više želiš donijeti ovu odluku: „Spavat ću manje i podnositi više muke, jest ću hranu bez obzira na to je li dobra ili loša, bit će mi dobro jesti bilo što i neću mariti čini li to dobro mom tijelu ili ne. Moram nadvladati sklonosti svog starog tijela, moram izričito izliječiti nedostatke svog starog tijela i moram učiniti da moje tijelo više pati i ne dopustiti mu da mu bude ugodno. Ako mu bude ugodno, onda neću ljubiti Boga; ako mu bude ugodno, onda ću se prepustiti tjelesnim ugodama i neću se truditi izvršavati svoju dužnost.” Kad bi te Duh Sveti ganuo, samo bi nastavio održavati tu krajnost i još bi više pogrešno vjerovao da si već nadvladao tijelo i porazio Sotonu te da si već spašen. Zato kažem da te nije ganuo Duh Sveti, nego si bio ganut samim sobom. Jeste li često ganuti sami sobom? (Jesmo.) Ganuti ste vlastitom odlukom da se date i podnesete muku za Boga i u svom ste srcu tako voljni podnijeti muku za Boga, podnijeti bilo koju količinu muke ili čak umrijeti, a onda vam suze teku niz lice. Zapravo, Boga ne gane ni to što si ti ganut, ni tvoja odluka. Taj tvoj izljev samo je trenutačni impuls, trenutačni nalet vatrenog zanosa. U toj situaciji, možda Mu se čak moliš i govoriš: „Bože, voljan sam umrijeti za Tebe! Bože, danas sam bio toliko zauzet izvršavanjem svoje dužnosti da sam preskočio obrok. Čak i ako moram preskočiti 10 obroka, bit ću voljan to učiniti! Ljudi ne žive samo od kruha, nego i od riječi koje izlaze iz Božjih usta. Bože, voljan sam Te ljubiti cijeli svoj život, zauvijek i uvijeke, i moja se ljubav prema Tebi nikada neće promijeniti!” Te tvoje grandiozne riječi ganu te do ridanja, ali Božji se stav prema tebi ne mijenja. Zašto? Zato što si ganut trenutačnim impulsom, a tvoje suze nisu suze kajanja, suze duga ili suze zbog toga što si uistinu spoznao sebe, a još manje su to suze tuge zbog tvoje nesposobnosti da primjenjuješ istinu i pridržavaš se istina-načela. Stoga ta tvoja emocija može ganuti samo tebe, a možda i druge ili one oko tebe, ali Boga ona ne gane. Stoga te ne gane Duh Sveti, nego si ganut samim sobom. Tvoje suze teku jer si ganuo samog sebe. Tvoje suze, tvoje emocionalne riječi i tvoj vatreni zanos samo su površinska pojava, samo su vrsta ponašanja. Oni nisu promjena tvoje biti i života, niti otkrivenje toga da je istina tvoj život. Kad imaš entuzijazam i impuls da se daš i patiš za Boga i posebno si proaktivan, osjećaš da te Duh Sveti gane, da si se promijenio i da si kandidat za spasenje – to je jedna vrsta predodžbe i uobrazilje koju imaš o djelu Božjem. Kad postaneš negativan zbog privremenog neuspjeha i pada, ili zato što su tvoja iskvarenost i nedostaci razotkriveni, ili zato što si bio orezan i razotkriven, osjećaš se tužno i bolno i misliš da se nisi promijenio i da nemaš nade da ćeš biti spašen – to je druga vrsta predodžbe i uobrazilje koju imaš o djelu Božjem. Zapravo, bez obzira na to što Bog vidi – bio ti u negativnom ili pozitivnom stanju, ili do koje se mjere tvoje stanje pogoršalo i palo – kako te Bog cijelo vrijeme gleda? Tvoj rast je takav kakav jest. Bog će odrediti koliko si se promijenio i u koliko si istina-stvarnosti ušao na temelju svoje stvarne situacije, svojih stvarnih očitovanja i svog stvarnog rasta. Tvoja trenutačna nesposobnost da se osoviš na noge i tvoj trenutačni pad u potpunu malodušnost nisu mjerilo po kojem te Bog gleda ili određuje tvoj stvarni rast. Dakle, bez obzira na to jesi li u pozitivnom ili negativnom stanju, ili jesi li ispunjen vatrenom strašću ili se osjećaš malodušno, to neće utjecati na to kako te Bog procjenjuje i karakterizira. Ti si jedini koji sebe pogrešno karakterizira na temelju svojih privremenih otkrivanja i očitovanja – ili kao nekoga tko je već poput Petra, ili kao nekoga tko je nepopravljiv – jer imaš velik broj predodžbi i uobrazilja o djelu Božjem. Ali bez obzira na to kako donosiš sud, bez obzira na to kakve dobre ili loše osjećaje doživljavaš, sve je to uzrokovano predodžbama i uobraziljama koje si razvio o djelu Božjem, a te predodžbe i uobrazilje nisu u skladu s Božjom točnom i praktičnom definicijom osobe i točnim i praktičnim sudom koji On o njoj donosi. Nije li tako? (Jest.) Stoga, bilo da se radi o njihovim vlastitim očitovanjima, njihovoj vlastitoj biti ili njihovoj konačnoj karakterizaciji samih sebe, ljudi ne mogu donositi sud o tim stvarima na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja. Umjesto toga, trebali bi mjeriti te stvari na temelju normalnih zakona djela Božjeg i stvarnih rezultata koje Bog želi postići u Svom djelu ili na temelju načina na koje Bog djeluje i Njegovih točnih definicija ljudi. Koje su ovdje glavne ljudske predodžbe i uobrazilje o djelu Božjem? Ljudi vjeruju da se njihov stvarni rast određuje na temelju njihovih privremenih očitovanja ili njihovih očitovanja tijekom određenog razdoblja: ako su u dobrom stanju tijekom tog razdoblja, onda će Duh Sveti djelovati na njima i oni će se promijeniti, posjedovati život, rast će im se povećati i moći će postići spasenje; ako su u lošem stanju i nemaju nikakvu istinsku vjeru u Boga tijekom tog razdoblja, to znači da nemaju nikakav rast. Nisu li to ljudske predodžbe i uobrazilje? (Jesu.) Predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju o djelu Božjem jest da se ono ne vrši na ljudima na dugotrajan i neprekidan način, već da im letimice daje malo prosvjetljenja, uzrokujući da očituju nalet energije i trenutačni poticaj. Druga je vrsta predodžbe i uobrazilje ta da ljudi vjeruju da je djelo Božje nadnaravno, da On gane ljude da imaju pozitivan stav i da imaju odlučnost da podnose muku i daju se za Njega te da tada zadobivaju rast i postaju ljudi koji imaju Božju istinu kao svoj život. Vjeruju da će, ako postanu slabi zbog jednog problema, Bog odrediti da su propali i da su razotkriveni te da će ih tada Bog osuditi, eliminirati i ostaviti. Nisu li to ljudske predodžbe i uobrazilje? (Jesu.)

O kojim smo to ljudskim predodžbama i uobraziljama upravo razgovarali? (Ljudi imaju nekoliko vrsta predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu. Vjeruju da se stvarni rast osobe određuje na temelju njezinih očitovanja tijekom određenog razdoblja ili na temelju njezinih privremenih očitovanja i misle da se Božje djelo na ljudima odvija u trenutku, a ne da je dugotrajno i neprekidno. Ljudi također vjeruju da je Božje djelo vrlo nadnaravno i da Bog često gane ljude. Kad su ljudi u nekom trenutku ganuti Duhom Svetim, osjećaju da će uskoro biti usavršeni ili da su bliže postizanju Petrovog mjerila, a kad ljudi dožive neuspjeh i postanu slabi, zaključuju da su eliminirani.) Koje su ljudske predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu u tom pogledu? Ljudi vjeruju da njihova privremena očitovanja predstavljaju njihov stvarni rast i da Bog donosi sud o ljudima na temelju njihovih privremenih očitovanja. Ljudi misle da Bog voli vidjeti ljude kako podnose muku i plaćaju cijenu, da voli vidjeti ljude kako se često mole i donose odluke te da su ganuti do te mjere da rone gorke suze i da voli da ljudi mogu ostaviti stvari, dati se za Njega i marljivo raditi te da mogu nadvladati razne poteškoće tijela. Misle da, bez obzira na to postupaju li u skladu s načelima ili u skladu s istinom, sve dok su u stanju često plaćati cijenu i u vršenju svoje dužnosti često propuštati hranu i san, rano ustajati i kasno lijegati te raditi dan i noć, Bogu će se to svidjeti. To podrazumijeva da se, bez obzira na to kakvo djelo Bog vrši ili koliko riječi govori, On samo nada da su svi ljudi sposobni podnositi muku i plaćati cijenu za Njega, da ne jedu dobru hranu niti nose lijepu odjeću, da nemaju slobodnog vremena i da svaki dan moraju ili izvršavati svoje dužnosti ili se moliti te često donositi odluke, izražavati svoju odlučnost, usmjeravati svoje misli i zaklinjati se. Neki ljudi misle da Bog voli sputavati ljudska srca i udove, da ljudima ne daje slobodu i oslobođenje, već da ih umjesto toga čini potisnutima kako se ne bi mogli osloboditi i lišava ih slobode života normalne ljudskosti. Ljudi tako misle, zar ne? (Da.) Što još ljudi misle? Da Bog ne dopušta ljudima da dožive neuspjeh, da otkriju slabost ili iskvarenost ili da pokažu svoje nedostatke. Ljudi također vjeruju da, ako žele postići spasenje i biti usavršeni, onda tijekom vršenja svoje dužnosti ne mogu uopće biti slabi, niti imati bilo koju od potreba, nedostataka ili mana normalne ljudskosti i ne smiju otkriti nikakve iskvarene naravi. Nisu li to ljudske predodžbe i uobrazilje? (Jesu.) U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni misle da pod Božjim djelom i usmjeravanjem moraju ostati mladi u srcu, ostati revnosni i biti puni poleta za svoj posao te imati ozbiljan stav prema njemu, kao i biti stalno napeti i nikad se ne opuštati. Nije li to ono što ljudi misle? Je li to predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju ili je to Božji istinski zahtjev prema ljudima? (To je predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju.) Ljudi misle da, ako su malo negativni i slabi, ili imaju malu tjelesnu poteškoću, ili imaju neke nedostatke ili mane u svojoj ljudskosti, ili otkriju iskvarene naravi i povremeno priželjkuju tjelesnu ugodu, onda ih Bog neće htjeti, neće im govoriti niti raditi na njima i bit će eliminirani i neće imati nade da će biti spašeni. Je li to doista tako? (Nije.) Nisu li to predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju? (Jesu.) U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju, s jedne strane, da Bog voli ljude koji su neprestano puni entuzijazma i vatrenog zanosa u vezi sa svojim poslom, a s druge strane, da Bog ne voli ljudsku negativnost i ne dopušta im da pokažu svoje slabosti. Drugim riječima, ljudi misle da Bog voli isposnike, zar ne? Misle da je nužno živjeti cijeli život u siromaštvu, uopće ne obraćati pozornost na vanjske stvari i čitati Božje riječi dan za danom pod slabim svjetlom hladne uljanice; vjeruju da su i jutarnje i večernje molitve obvezne, da moraju zahvaljivati Bogu prije svakog obroka i da ne mogu imati nijednu od raznih potreba normalne ljudskosti. Vjeruju da se tek tada može smatrati da su potpuno odani Bogu i potpuno vjerni svom poslu te da samo održavanjem takve revnosti mogu biti po volji Bogu i biti netko koga Bog želi spasiti i usavršiti. Budući da ljudi imaju te predodžbe i uobrazilje, neki osjećaju posebnu grižnju savjesti kad im povremeno nedostaje obitelj, a također se osjećaju nelagodno kad god povremeno malo porazgovaraju, misleći da će ih Bog prekoriti. Kad se neke mlade žene s vremena na vrijeme dotjeraju i odjenu odjeću koja je malo življih boja i prilično moderna, osjećaju nelagodu po cijelom tijelu i misle: „Nije li pomalo nedolično što se ovako odijevam? Nije li to pomalo lakomisleno?” Zapravo, ne nose bizarnu odjeću niti izazovnu odjeću, ali se jednostavno osjećaju lakomisleno i misle: „Bog me kori iznutra. Njemu se ne sviđa što ovo radim.” Ako misliš da se Bogu to ne sviđa, zašto ne nosiš ruho budističkog redovnika ili taoističku halju? Kako bi to bilo „elegantno” i „pristojno”! To ne bi bilo raspušteno, zar ne? Neki ljudi se povremeno prepuste mrvici taštine ili se prave važni, a zatim osjećaju grižnju savjesti i nelagodu te misle: „Bog me više ne voli. On me više ne želi.” Neki ljudi čak određuju pravila da ne smiju češljati kosu, šminkati se ili se gledati u zrcalo te da se smiju kupati samo jednom mjesečno ili svakih šest mjeseci i misle da je, ako se kupaju češće od jednom mjesečno ili svakih šest mjeseci, to Bogu omraženo i sigurno neće biti spašeni. Određuju pravilo da moraju ustati prije pet ujutro i misle da se, ako ustanu pola sata kasnije, prepuštaju udobnosti i nisu ljudi koji ljube Boga; određuju pravilo da moraju ići u krevet poslije ponoći i misle da, ako idu u krevet prije ponoći, nisu netko tko odano izvršava svoju dužnost. Ti ljudi stvaraju mnoga čvrsta pravila za vlastito ponašanje, svakodnevni život i životne potrebe. Ne traže koji su Božji zahtjevi, niti pokušavaju razumjeti koja su Božja gledišta i stavovi prema tim stvarima. Umjesto toga, na potpuno subjektivan način vjeruju da u Božjem djelu Bog ne dopušta ljudima da imaju ta očitovanja te da su, ako ikada posjeduju ta očitovanja, oni krajnje buntovni i Bogu omraženi te stoga ne mogu biti spašeni. Često, samo zbog nekih najobičnijih stvari koje nisu vrijedne spomena, kao što je izgovaranje pogrešne stvari, korištenje pogrešne riječi, jedenje nekoliko dodatnih grickalica ili povremeno gledanje nekih zabavnih videozapisa, ljudi misle: „Gotov sam, ovo je krajnje buntovno od mene! Nisam znao da mogu imati takvo ponašanje i takve sklonosti – nisam znao da još uvijek imam te probleme. Ovo je strašno. Moram duboko promisliti o sebi, analizirati sebe u dubini svoje duše i doživjeti duboki preokret. Ne mogu to otpustiti!” Ljudi pridaju veliku važnost tim stvarima koje nemaju veze s istina-načelima. Sve su to ljudske predodžbe i uobrazilje i Bog ih odbacuje s prezirom. Bog ne želi vidjeti takva očitovanja kod ljudi. Dakle, koje su istine koje bi ljudi trebali razumjeti u tom pogledu? Koja su načela kojih se treba pridržavati? Budući da su te stvari ljudske predodžbe i uobrazilje, one zasigurno nisu načela koja Bog zahtijeva od ljudi i zasigurno nemaju nikakve veze s Božjim zahtjevima prema ljudima. A budući da su to predodžbe i uobrazilje, to znači da su zamišljene i sastavljene u ljudskom umu – ukratko, dolaze iz ljudskog uma i nemaju uopće nikakve veze s istina-stvarnostima koje Bog zahtijeva da ljudi posjeduju. Bez obzira na to kako se ljudi pridržavaju tih predodžbi i uobrazilja, sve dok nemaju nikakve veze s istinom, onda je takvo pridržavanje uzaludno. Čak i ako ih se pridržavaš, ne pridržavaš se istina-načela i Bog to neće upamtiti. Konkretno, neki se ljudi osjećaju duboku nelagodu i snažan samoprijekor kad povremeno otkriju vlastite sklonosti ili tjelesne navike. Kako nastaju ta nelagoda i samoprijekor? Je li to rezultat toga što ih je ganuo Duh Sveti? (Ne, ljudi imaju predodžbe i uobrazilje o Bogu, zato osjećaju nelagodu.) Osnova tih osjećaja su ljudske predodžbe i uobrazilje, a ne istina. Neki ljudi za svaku sitnicu osjećaju prijekor i nelagodu u sebi te žure moliti se i priznati svoje grijehe i hitro se pokajati. Za što se imaš kajati? Te stvari koje si učinio uobičajena su ponašanja u svakodnevnom životu. To nisu grijesi, a zasigurno nisu ni veliki prijestupi. Nemoj praviti dramu oko tako beznačajnih stvari! Ako misliš da su te stvari pogrešne, možeš odlučiti da ih ne činiš. Ali to što ih ne činiš ne znači da se pridržavaš istina-načela, a osjećaj nelagode ne znači da si prekršio istina-načela. Zašto se kaješ? Zašto se mijenjaš? Je li to zato što te tvoje predodžbe i uobrazilje navode da pogrešno vjeruješ da su to ponašanja u koja se ne bi smio upuštati ili je to zato što misliš da se tvoja ponašanja protive Božjim riječima i istina-načelima? Ako se protive istina-načelima i doista se osjećaš nelagodno, onda bi trebao požuriti da promijeniš svoj smjer i pokaješ se Bogu. Ta nelagoda je u najmanju ruku prijekor ljudske savjesti. Ako se osjećaš nelagodno samo zato što si se suprotstavio vlastitim predodžbama i uobraziljama, ne prepuštaš li se nepotrebnim osjećajima? (Da.) To je čisto prepuštanje nepotrebnim osjećajima i suvišno je. Kako to da se ne osjećaš nelagodno kad slijediš antikriste? Kako to da zbog toga ne osjećaš grižnju savjesti? Kad vidiš zle ljude kako prekidaju i ometaju rad crkve i štete interesima Božje kuće, a ti ne ustaneš da ih zaustaviš, osjećaš li se nelagodno? Kad govoriš i postupaš na temelju vlastite volje i kršeći istina-načela, osjećaš li se nelagodno? Ako si u tim stvarima prekršio istina-načela, a ipak se nikada zbog toga ne osjećaš nelagodno, onda nemaš čak ni ljudskosti, niti imaš savjesti. A ako nemaš savjesti, što će te natjerati da se osjećaš nelagodno? Tvoja nelagoda je čisto prepuštanje nepotrebnim osjećajima. Tvoje vlastite predodžbe i uobrazilje te muče i čine da se osjećaš nelagodno – od toga nema koristi. Koji će biti konačni rezultat tvog vjerovanja u Boga unutar tvojih vlastitih predodžbi i uobrazilja? Postat ćeš samo sve licemjerniji i sve sličniji farizejima. Samo ćeš se sve više udaljavati od Božjih riječi i istina-načela i bit će ti nemoguće ući u istina-stvarnost. Uvijek se dobro osjećaš u vezi sa sobom, ali što je točno tako dobro u tebi? Toliko si ispunjen predodžbama i uobraziljama, a sve što osjećaš nema nikakve veze s istinom. Tvoji osjećaji ganutosti i prijekora, dug i kajanje koje osjećaš, pokajanje za koje misliš da bi ga trebao imati te zakletve i odluke koje donosiš, sve je to povezano s tvojim predodžbama i uobraziljama. Te se stvari temelje samo na tvojim predodžbama i uobraziljama i nemaju nikakve veze s istinom. Stoga je sve što činiš – bilo da podnosiš muku i plaćaš cijenu ili prinosiš stvari i daješ se, i bez obzira na to što daješ – uzalud ako nema nikakve veze s istinom. Jesi li razumio? (Da.)

Sada kada smo razgovarali u zajedništvu o tim predodžbama i uobraziljama koje ljudi imaju o djelu Božjem i raščlanili ih, je li vam malo jasnije kako gledati na ponašanja poput toga trpe li ljudi teškoće, plaćaju li cijenu i obuzdavaju li se u vršenju svojih dužnosti, vole li jesti dobru hranu i lijepo se odijevati i tako dalje, kao i koja su načela koja Bog zahtijeva od ljudi i koji je točno rezultat koji Bog želi postići u ljudima Svojim djelom? Rezultat koji Bog želi postići u ljudima nije da stalno gleda tvoju strast za tvojim poslom. To jest, ono što Bog želi vidjeti nije tvoj polet niti tvoju odlučnost da trpiš teškoće i platiš cijenu. U Božjim očima, ako ne razumiješ istinu, onda su ta očitovanja samo trenutni impuls. Drugim riječima, to je samo tvoj zanos. Što je u biti zanos? To je tvoja naglost ili, točnije rečeno, emocionalni pristup stvarima. Ono što Bog želi nije ljudski zanos, njihov emocionalni pristup stvarima, njihovi privremeni impulsi ili takvo strastveno stanje. Što Bog želi? (Želi da ljudi mogu razumjeti istinu.) U najmanju ruku, On želi da ti možeš voljeti istinu i razumjeti istinu te da se, kad se suočiš s raznim stvarima, ne držiš pravila, formalnosti ili ponašanja, već da se umjesto toga pridržavaš istina-načela; On također želi da u dužnosti koju vršiš i u svemu možeš tragati za istina-načelima i postupati u skladu s njima te da Božje riječi i istina postanu tvoja stvarnost – to je rezultat koji se Božjim djelom namjerava postići. Što se tiče toga želiš li u svom osobnom životu ići rano spavati i rano ustajati, ili kasno lijegati i kasno ustajati, ili kakve darove imaš ili koliko si rječit, ništa od toga Bogu nije važno. Bez obzira na to imaš li odlučnost trpjeti teškoće ili koliku cijenu plaćaš, Bog te stvari ne cijeni. Neki ljudi kažu: „Zbog svoje vjere u Boga, godinama nisam kupovao lijepu odjeću i više od deset godina nisam bio kod frizera.” Čak i ako se ne hraniš dobro, ne nosiš lijepu odjeću i trpiš mnoge teškoće cijeli svoj život, pa što? Je li to ono što Bog želi? Je li krajnji cilj Božjeg propovijedanja i razgovora u zajedništvu pružiti ljudima velik broj istina samo da bi te pretvorio u isposnika? Je li to samo zato da bi te pretvorio u jadnog bijednika, prosjaka ili gnjevnog mladića? Ne. Ono što Bog želi učiniti jest utkati Svoje riječi i istina-načela u ljude. Stoga, kad mnogi vjeruju da Bog voli vidjeti ljude kako trpe više teškoća i plaćaju veću cijenu i da voli vidjeti kako žive izuzetno štedljivim, teškim i jednostavnim životom, kako su izuzetno odlučni i puni težnji i izuzetno strastveni, ili kako su izuzetno suzdržani i kako se doista drže svog mjesta i pristojno se ponašaju, to su samo njihove predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu. Pretpostavimo da dugi niz godina svog života jedeš samo jedan obrok dnevno i spavaš tri sata noću, ne možeš jesti dobru hranu niti nositi lijepu odjeću, da dugi niz godina radiš ono što misliš da bi trebao raditite da si pretrpio bezbrojne teškoće i donio bezbrojne odluke. Vašim vlastitim riječima, vi „ostajete vjerni svojoj prvotnoj težnji” i trpite teškoće i dajete se za Boga i posvećujete cijeli svoj život Bogu. Međutim, unatoč svemu tome, ako se nikada ne trudiš oko Božjih riječi ili istine i ne tragaš za istina-načelima u svemu što radiš, onda ti je suđeno da budeš napušten. Želiš postići spasenje trpljenjem teškoća i plaćanjem cijene, time što nikada ne mijenjaš svoj prvotni naum, time što se cijeli život daješ za Boga i prinosiš Mu sve što imaš. To je samo san – to je pusta želja. Čak i ako cijeli život jedeš kukuruznu krupicu i kukuruzni kruh na pari i nikada ne jedeš dobru hranu niti uživaš u lijepim stvarima, to ti neće pomoći. Bog nikada ne gleda na ponašanje osobe, niti gleda koja pravila osoba naoko slijedi, ili vodi li naoko jednostavan i skroman život. Ono što Bog želi vidjeti jest na kojem si putu, kojih se načela pridržavaš u svemu s čime se susretneš i pridržavaš li se istina-načela u rješavanju problema. Ako se ne pridržavaš istina-načela, onda bez obzira na to koliko dobro slijediš te čvrste odredbe i pravila, to neće biti od koristi. To će samo ukazivati na to da si osoba koja živi u predodžbama i uobraziljama, osoba koja živi u potpuno subjektivnim, lijepim željama, koja nema ama baš nikakve veze s Božjim djelom i nikakve veze s bilo kojim od načina na koje Bog vrši Svoje djelo spasenja na ljudima – osoba koja je daleko od Božjeg djela. Stoga, ako želiš nešto dobiti od Božjeg djela, prvo se moraš truditi oko istine; ne smiješ ulagati nikakav rad niti primjenjivati ikakve napore na svoje vlastite predodžbe i uobrazilje – to je beskorisno. Neki Me ljudi pitaju: „Mislite li da izgledam pristojnije i primjerenije s dugom ili kratkom kosom?” Ja ih zauzvrat pitam: „Voliš li imati dugu ili kratku kosu?” Oni kažu: „Volim imati dugu kosu. Ali mislim da duga kosa nije pristojna i primjerena i da se Bogu to ne sviđa.” A ja odgovaram: „Kada je Bog to rekao? Ima li to ikakve veze s istinom?” Ima i drugih koji Me pitaju: „Smijem li jesti grickalice?” A ja odgovaram: „Je li jedenje grickalica potreba normalne ljudskosti? Propisuje li Bog da ih ljudi ne smiju jesti? Osuđuje li Bog to?” A oni kažu: „Mislim da Bog to osuđuje jer je jedenje grickalica razuzdano.” Što znači „razuzdano”? Ako misliš da je jedenje grickalica razuzdano, znači li nejedenje grickalica da nisi razuzdan? Znači li nejedenje grickalica da razumiješ istinu i primjenjuješ istinu? Možete razumjeti kad to ovako kažem, zar ne? (Da.) Predodžbe i uobrazilje nisu istina i nemaju nikakve veze s istinom. Ako si pametan, trebao bi požuriti ispitati koje još predodžbe i uobrazilje imaš i koje primjene, misli i gledišta farizeja još imaš i smjesta ih otpustiti. Svrha otpuštanja tih stvari nije da bi ti postao razuzdan i samopopustljiv, već da bi došao pred Boga tragati za istina-načelima i da bi zadobio istinu kao svoj život. Bog ne želi vidjeti da si prosjak i da vodiš život isposnika. Neki ljudi kažu: „Bog ne voli da ljudi budu prosjaci, znači li to da voli da budu bogati?” Bog ne voli ni da ljudi budu bogati. Neki ljudi kažu: „Ljudska je predodžba i uobrazilja da Bog voli da ljudi trpe tjelesne teškoće. Dakle, ako Bog ne voli da ljudi trpe teškoće, znači li to da voli da žive u udobnosti?” Pogrešno, i to je tvoja predodžba i uobrazilja. Koji je, onda, ispravan način postupanja? (Bog voli da ljudi mogu doći pred Njega i tragati za istina-načelima, bez obzira na to što ih snađe.) Bez obzira na to kada, istina-načela se ne mogu zaboraviti. Neki ljudi kažu: „Bog voli da ljudi donose odluke pred Njim i posjeduju odlučnost da trpe teškoće.” Drugi kažu: „Bog ne voli ljude koji nisu voljni trpjeti teškoće.” Je li ispravno ili pogrešno reći te stvari? Koja je izjava ispravna, a koja pogrešna? (Obje su pogrešne.) Neki ljudi uvijek trpe teškoće radi vlastitog statusa, slave i dobitka – imaju snažnu odlučnost da trpe teškoće. Raduju li ta očitovanja Boga? (Ne.) Neki ljudi nisu voljni trpjeti teškoće kad se radi o osobnim stvarima, ali su voljni trpjeti teškoće radi vršenja svoje dužnosti i radi istinete su voljni pretrpjeti malo teškoća kako bi postupali u skladu s istina-načelima. Koje je od tih očitovanja bolje? (Trpjeti teškoće radi istina-načela.) Što se iz tih stvari može vidjeti? Da je ispravno postupati u skladu s istina-načelima i primjenjivati istinu. Bilo da se radi o stvarima vršenja dužnosti ili o stvarima u osobnom životu, trpi li netko teškoće ili ne, nije mjerilo niti načelo. Koja su načela? Načela su Božji zahtjevi, Božje riječi i istina. Ako postupaš u skladu s istina-načelima, onda čak i ako pritom ne trpiš teškoće, ono što radiš je ispravno i Bog to odobrava; ako ne postupaš u skladu s istina-načelima, onda čak i ako u tom procesu pretrpiš mnogo teškoća ili doživiš veliko poniženje, to je uzalud i Bog ne odobrava tvoje postupke. To je kao kad neki ljudi čuju naredbu od antikrista i onda učine kako im je rečeno, obavljajući posao prema antikristovim sklonostima, puno govoreći i trpećite se držeći vrlo zaposlenima, do te mjere da im se tijelo savije i slomi od tjelesne iscrpljenosti. Odobrava li Bog to? Hoće li se Bog toga sjećati? (Ne odobrava i neće se toga sjećati.) Kakav je, dakle, Božji stav? (Bog s prezirom odbacujetakve ljude.) Što je Bog rekao? „Odstupite od Mene, vi bezakonici!” To je Božji stav, zar ne? (Da.) Bez obzira na to koliko si teškoća pretrpio ili koliku si cijenu platio, iako se time možda hvališ svojim zaslugama, Bog ne gleda na te stvari. Bog samo gleda jesi li te stvari radio u skladu s istina-načelima i jesi li slijedio Božje riječi – On koristi to načelo da te mjeri. Ako ne slijediš Božje riječi, već umjesto toga postupaš prema vlastitim zamislima, onda će, bez obzira na to koliko teškoća pretrpiš ili koliku cijenu platiš, sve biti uzalud. Ne samo da se Bog toga neće sjećati, već će to i osuditi. To bi bilo zazivanje vlastitog uništenja, zar ne? (Da.) Takvi će ljudi na kraju biti eliminirani – zaslužuju to, zar ne? (Da.) Bog je izgovorio tisuće i tisuće riječi i rekao ti istina-načela, ali ti jednostavno ne slušaš. Uvijek imaš vlastite zamisli i pusto se nadaš da ćeš zamijeniti istinu svojim vlastitim predodžbama i uobraziljama i time zadobiti Božje odobrenje, ući u kraljevstvo te biti blagoslovljen i nagrađen. Nije li to prizivanje smrti? Nisu li takvi ljudi istog soja kao Pavao? (Da.) Stoga, ako se ljudi žele osloboditi prepreka između sebe i Boga i svog neprijateljstva prema Bogu, trebali bi imati točno razumijevanje Božjeg djela. Ne bi trebali nagađati o Bogu, procjenjivati Njegovo djelo ili procjenjivati vlastito ponašanje i prakse na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, a zatim sve rješavati na temelju tih predodžbi i uobrazilja. Krajnji rezultat takvog pristupa bit će da se sve svede na ništa, a u ozbiljnim slučajevima, oni će prekidati i ometati rad crkve, uvrijediti Božju narav i biti kažnjeni. Stoga, u pristupu Božjem djelu, ljudi bi trebali otpustiti svoje razne predodžbe i uobrazilje o Bogu. To jest, trebali bi ispitati i raščlaniti vlastite predodžbe i uobrazilje, a zatim ih otpustiti, doći tragati za Božjim nakanama i istinom te koristiti istina-načela da zamijene svoje predodžbe, uobrazilje, pogrešna načela i prakse. Jedino tako možeš krenuti putem spasenja. Inače, nemoguće je da budeš spašen, to ne dolazi u obzir! To je jedna vrsta predodžbe i uobrazilje koju ljudi imaju o djelu Božjem. Završimo ovdje naš razgovor u zajedništvu.

C. Ljudske predodžbe i uobrazilje o tome kako Bog pročišćuje i spašava čovjeka

Ljudi imaju još jednu vrstu predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu, a to je da u svom svakodnevnom životu, kada su slabi, kada se u njima jave razne vrste buntovništva prema Bogu ili kada učine stvari kojima se bune protiv Boga i opiru Mu se, u svojim predodžbama i uobraziljama vjeruju da bi trebali biti dovedeni u red, prekoreni ili čak kažnjeni, prokleti i tako dalje. Na primjer, ponekad ljudi kažu pogrešnu stvar ili otkriju neke predodžbe, ili gaje određena mišljenja i neki prkos prema nečemu, i nakon nekog vremena pomisle: „Otkrio sam to buntovništvo i izdaju, ali zašto nisam zbog toga doveden u red? Nemam plikove na jeziku, nemam noćne more i ne osjećam nemir u srcu. Zašto je tome tako? Kako to da ne osjećam djelo Duha Svetoga?” U svojim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da, budući da ih je Bog došao spasiti i budući da ih Božje djelo ne smije samo osvojiti, već i preobraziti i pročistiti te promijeniti sve vrste misli i gledišta koje gaje, a koja nisu u skladu s istinom, onda ako u njihovim mislima postoje neke stvari koje nisu u skladu s istinom ili stvari koje su prljave, nečiste ili opake, trebali bi zbog njih biti dovedeni u red, prekoreni ili čak kažnjenite misle: „Kako se ljudi mogu promijeniti i kako mogu biti posvećeni ako ih se učestalo ne dovodi u red?” Koje su ovdje ljudske predodžbe i uobrazilje? Naime, da bi trebali biti učestalo dovođeni u red, prekoravani, kažnjavani, pa čak i grđeni i suđeni, i da tek tada mogu postići promjenu naravi. Međutim, u svakodnevnom životu, kada ljudi otkrivaju prljavštinu, opačinu i iskvarenost, čine to vrlo prirodno, mogu to osjetiti, pa čak se osjećaju spokojno živeći na taj način i ne osjećaju da ih se dovodi u red ili kažnjava te smatraju da je to nenormalno. Ljudi misle da bi se, ako otkriju iskvarenost, trebali barem osjećati prekoravano ili se razboljeti ili dobiti plikove na ustima ili se zagrcnuti ili ugristi za jezik dok jedu i da bi im oči trebale postati crvene i natečene ako gledaju nešto što ne bi trebali gledati. Recite Mi, čini li Bog te stvari? (Ne.) Zar ih On baš nikada ne čini? (Kada ljudi ne razumiju istinu, Bog ih može malo dovesti u red i prekoriti prema njihovom rastu, kako bi mogli promisliti o sebi i ući u istinu. Međutim, kada ljudi razumiju istinu i jasno znaju u svom srcu da je ono što su učinili pogrešno, Bog ih u tom slučaju sigurno neće dovoditi u red, jer se On nada da mogu tragati za istinom i koristiti Njegove riječi i istinu da mjere vlastite postupke i ponašanje.) O tome se jako dobro razgovaralo u zajedništvu. U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da bi ih Bog, kad god otkriju iskvarenost i buntovništvo, trebao dovesti u red i da bi ih, osobito kada zli ljudi čine zlo, Božja kazna trebala odmah snaći, tako da zli ljudi sigurno budu kažnjeni. Ali u stvarnom životu rijetko vide da se te kazne događaju. S jedne strane, kada ljudi otkrivaju razne vrste iskvarenosti i buntovništva, ne bivaju dovedeni u red ili prekoreni, a s druge strane, kada zli ljudi čine zlo, ne bivaju kažnjeni. To stvara određene predodžbe o Božjem djelu duboko u srcu ljudi, a neki će ljudi čak izgubiti vjeru i mjeriti Božje djelo na temelju tih vanjskih stvari te donositi sud o Njegovom djelu. To su ljudske predodžbe i uobrazilje, zar ne? Kada ljudi otkrivaju iskvarenost i buntovništvo, mora li ih Bog dovoditi u red ili grditi i suditi im? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Kada Bog spašava ljude, mora ih spasiti temeljito. Koja je svrha Božjeg djela? Nije li to da pročisti ljude? Dakle, kada ljudi otkrivaju iskvarenost i buntovništvo, Bog bi ih trebao dovesti u red i prekoriti – to je odgovornost prema njima. Inače, On ne mari za ljude i ne ljubi ih istinski niti ima milosti prema njima.” Ne misle li ljudi na taj način? (Misle.) Koje su istine koje bi ovdje trebalo razumjeti? Jesu li dovođenje u red, prekoravanje i kažnjavanje bitni postupci da bi ljudi razumjeli istinu i ušli u istina-stvarnost? Jesu li to nužna sredstva i načini da Bog spasi ljude i preobrazi ih? Neki ljudi to ne mogu shvatiti i misle: „Ako Bog doista postoji i On čini Svoje djelo kako bi spasio ljude, zašto onda ne dovodi u red ljude kada otkrivaju iskvarenost ili se bune protiv Njega? Zašto Bog ne kažnjava zle ljude za činjenje zla?” Kada Bog ne dovodi ljude u red ili kada zli ljudi nisu kažnjeni za činjenje zla, neće li to uzrokovati da neki ljudi preispituju postojanje Boga i rezultate Njegovog djela? Kad bi često dovođenje u red i kažnjavanje mogli zamijeniti ljudsko traganje za istinom ili im omogućiti da uđu u istina-stvarnost, tada bi dovođenje u red i kažnjavanje bili glavni način na koji Bog djeluje da spasi ljude i nužno sredstvo za to. Ali s obzirom na trenutnu razinu iskvarenosti ljudi, bi li se njihova sotonska priroda mogla odmah preobraziti kroz Božje dovođenje u red i kažnjavanje? Bi li ljudi mogli odmah doći do istinskog pokajanja? Bi li mogli odmah ući u istina-stvarnost? (Ne, ne bi mogli.) To bi bilo izvan njihovih mogućnosti. Stoga u ovoj etapi Božjeg djela, istovremeno dok Bog izražava istine kako bi ljudima pružio život, On ne čini – s iznimkom djela Duha Svetoga prosvjetljivanja i usmjeravanja ljudi – ništa nadnaravno i rijetko čak čini takve stvari kao što su prekoravanje, dovođenje u red ili kažnjavanje ljudi. Prekoravanje, dovođenje u red i kažnjavanje ljudi nisu prevladavajući dio Božjeg djela, ali On i dalje čini te stvari. To jest, u slučaju određenih posebnih ljudi ili posebnih slučajeva, ili u određenim posebnim okruženjima, radi postizanja određenih posebnih rezultata ili zbog određenih posebnih razloga, Bog će činiti djelo dovođenja u red, prekoravanja ili kažnjavanja ljudi. Ali sve u svemu, u ovoj fazi Njegovog djela, prevladavajući način na koji On radi jest da govori i izražava istinu kako bi pružio ono što ljudi trebaju na svom putu traženja istine, a svrha toga je omogućiti im da razumiju istina-načela i uđu u istina-stvarnost. Sada kada je Bog izrazio velik broj istina, On rijetko čini ovo djelo dovođenja u red, prekoravanja, pa čak i kažnjavanja koje je činio u prošlosti. Dakle, ono na što bi se ljudi trebali više usredotočiti jesu razna istina-načela koja bi trebali provoditi u djelo kada se susretnu sa stvarima u svakodnevnom životu, umjesto da se usredotočuju na to dovodi li ih Bog u red, ometa li ih ili čini li da im stvari idu glatko u određenoj situaciji, i na druge takve načine i prakse. Budući da Bog rijetko koristi metode poput dovođenja u red, prekoravanja i kažnjavanja, nije da ih nikada ne koristi, samo ih rijetko koristi. Što mislim pod „rijetko ih koristi”? Povremeno, u nekim posebnim okolnostima, On će koristiti metode dovođenja u red, prekoravanja ili kažnjavanja kako bi – na blag ili reprezentativan i simboličan način – obavio neko djelo koje pomaže ljudima da razumiju istinu i postupaju u skladu s istina-načelima. To jest, On koristi te načine kako bi pomogao ljudima da uđu u istina-stvarnost, ali to je sve. Zašto, onda, Bog ne koristi te metode puno u Svom djelu? Zašto On ne radi pretežno na te načine? S jedne strane, to je zato što je u ovoj etapi Svog djela On već rekao i pružio ljudima razne istine koje bi trebali razumjeti i oni su već čuli te istine i već ih shvaćaju i poznaju u okviru svoje sposobnosti razumijevanja. To je jedan razlog. Drugi razlog odnosi se na subjektivne čimbenike ljudi. Ljudi imaju savjest normalne ljudskosti i, pod utjecajem te savjesti, oni će procijeniti jesu li iskvarene naravi koje otkrivaju ili njihovi vlastiti postupci, misli i gledišta, pozitivni ili negativni. U ljudima, u najmanju ruku, postoji mjerilo savjesti po kojem se sve to procjenjuje. Ako koristite svoju savjest da procijenite određenu stvar i utvrdite da je pozitivna, onda biste trebali nastaviti i učiniti je, i ne trebate se prekoravati ako ste malo spori ili kasnite s tim. Ako koristite svoju savjest da procijenite tu stvar i utvrdite da je negativna i nešto što se ne bi trebalo činiti, onda biste se trebali obuzdati i ne reći ili učiniti to. Međutim, ako nemate osjećaje vođene svojom savješću i razumom, onda niste ljudsko biće. Ako nemate čak ni savjest i razum, onda nikako ne možete procijeniti je li nešto ispravno ili pogrešno, pozitivno ili negativno, i stoga bi bilo besmisleno da vas Bog dovodi u red i kažnjava. Drugim riječima, Bog ne radi na onima koji nisu podložni utjecaju savjesti i On ne spašava takve ljude. Što uključuje „ne spašava ih”? On ih čak ni ne želi dovoditi u red; On ih ne dovodi u red niti prekorava. Ima onih koji pitaju: „Ako netko čini zlo, hoće li ga Bog kazniti?” Bog ga neće kazniti izravno, jer crkva ima upravne odluke. Ako je on zla osoba koja uzrokuje ometanje ili prekidanje, onda će biti uklonjen ili izbačen i time je stvar završena. Čak i ako ne ispunjava uvjete za uklanjanje ili izbacivanje, bit će poslan u skupinu B. Ako netko rasipa Božje prinose, to je ozbiljnija stvar i mora nadoknaditi sve što treba, a nakon toga se s njim mora postupiti na odgovarajući način. To je načelo Božjeg djela i načelo po kojem On odnosi prema ljudima. Jednostavno je, zar ne? (Da, jest.) Mislite li da to što vas je Bog izabrao znači da vas mora upotpuniti i da neće stati dok to ne učini? To je slučaj samo za one koji imaju savjest i razum te koji teže istini – to je slučaj samo za one koji mogu biti spašeni. Što se tiče onih koji nemaju čak ni svijest o savjesti, s njima treba samo postupati i rješavati ih prema upravnim odlukama crkve – Bog ih neće dovoditi u red. Koja je svrha dovođenja njih u red? Dovoditi u red ljude kojima nedostaje normalna ljudskost i savjest jednako je pokušaju tjeranja ribe da živi na suhom ili svinje da leti, to je isto kao bacati biserje pred svinje i davati svetinje psima – Bog to sigurno ne čini. Stoga, u ovoj stvari, ljudi ne bi trebali misliti: „Bog me izabrao, ja sam jedna od Božjih ovaca, i čak i ako griješim i činim zlo, Bog me neće napustiti.” Ova izjava je neodrživa – teško je reći jesi li ovca ili vuk. Kako procjenjuješ jesi li jedna od Božjih ovaca? Ovisi o tome jesi li svjestan toga i osjeća li tvoja savjest prijekor i ukor kada učiniš nešto što je protivno ljudskosti i savjesti. Ako osjeća prijekor, popravit ćeš se i, čak i ako ne razumiješ istinu, moći ćeš postupati prema mjerilu savjesti. U najmanju ruku, moći ćeš postupati u skladu s normalnom ljudskošću. Ako imaš ta očitovanja, onda si jedna od Božjih ovaca. Ako, kada naiđeš na nešto što je protivno savjesti normalne ljudskosti i krši moralnu pravdu, nemaš ni najmanji osjećaj za pravdu i ne osjećaš odbojnost ili mržnju prema zlu koje si učinio, ili prema smetnji koju uzrokuju zli ljudi, i tvoja savjest uopće ne osjeća prijekor, onda nisi jedna od Božjih ovaca, ti si vuk, ti si zvijer i ti si đavao. To je mjerilo po kojem se procjenjuje jesi li jedna od Božjih ovaca ili vuk. Ako nisi jedna od Božjih ovaca, a ipak stalno mjeriš Božje djelo koristeći zamisli, predodžbe i uobrazilje kao što su: „Otkrio sam iskvarenost i buntovništvo, a Bog me nije doveo u red; Bog bi me trebao dovesti u red”, onda si glup. Ti uopće nisi jedna od Božjih ovaca i Bog te nema namjeru spasiti, pa jesi li podoban mjeriti i suditi Božje djelo? Ako to nije glupost, što je onda? Možeš procijeniti ovu stvar, zar ne? (Sada mogu.)

Koje je mjerilo za to da netko ima savjest? Kako bi trebalo procijeniti ima li osoba savjest ili ne? (Ovisi o tome ima li osjećaj za pravdu u srcu kad vidi zle ljude kako čine zlo ili vidi stvari koje štete interesima Božje kuće te može li mrziti te stvari. Ako u srcu nema nikakve svijesti, onda nema savjesti. Također, ako netko u srcu nema svijesti o zlu koje je učinio ili o stvarima koje je učinio, a koje očito krše načela, takav čovjek također nema savjesti.) Ako nemaš savjesti, onda nisi čovjek. Hoće li te Bog u tom slučaju i dalje spasiti? Ako te Bog neće spasiti, hoće li te On i dalje dovoditi u red? Dovođenje u red i prekoravanje najmanji su dio Božjeg djela. Kad kažem „najmanji”, mislim da Bog te metode koristi samo štedljivo, ali one su i dalje dio Božjeg djela. Ako nemaš čak ni savjesti ni razuma, ima li ikakve koristi od toga da te Bog dovodi u red? Ako nemaš osjećaja za pravdu i ne osjećaš ništa prema svemu što je opako, svemu što se protivi istini, svemu što se protivi moralnoj pravdi, pa čak i onome što se protivi tvojoj savjesti i ne mrziš takve stvari te ako ne možeš stati na Božju stranu da braniš interese Božje kuće i ne možeš ustati i reći ijednu riječ u obranu rada crkve – čak ni jednu jedinu pravednu izjavu – onda nisi čovjek. Nisi čovjek, a ipak se nerazumno nadaš da će te Bog dovesti u red. Stvarno uzvisuješ sebe i smatraš da pripadaš! Neki kažu: „Ako netko nije jedna od Božjih ovaca, već vuk, onda ga Bog neće dovesti u red. Dakle, ako je jedna od Božjih ovaca, hoće li ga Bog dovesti u red?” U posebnim okolnostima, Bog će te povremeno dovoditi u red i preuzeti odgovornost za tebe. Čak i ako si otupio i nesvjestan, Bog će te potaknuti, dovesti u red i prekoriti. Božje se djelo vrši do odgovarajuće mjere i na tome ostaje. Zašto On radi na taj način? Zato što, ako imaš savjest, onda kad te Bog ovako prekori, tvoja će savjest brzo postati svjesna i ti ćeš kriviti sebe i osjećati se dužnim Njemu; osjećat ćeš kajanje, bit ćeš ožalošćen i tjeskoban, i moći ćeš se popraviti i na kraju tragati za istina-načelima i postupati u skladu s istinom – to je rezultat koji Bog želi. Ako imaš osjetljivu savjest i razumiješ mnoge istine, pa čak i ako te Bog ne dovodi u red, ne kori ili ne potiče, ti si i dalje u stanju shvatiti problem i tvoja savjest i dalje ima svijest i osjeća se ukoreno i prekoravano, onda je to još bolje, i Božje dovođenje u red nije potrebno. Čak i ako te Bog ne dovodi u red, tvoja je savjest izuzetno osjetljiva i osjeća se prekoravano i ti osjećaš kajanje, ožalošćen si, dužan si Bogu i osjećaš da si Mu nanio nepravdu, iznevjerio Ga i ostavio Ga nezadovoljnim i u stanju si samoinicijativno tragati za istina-načelima i postupati u skladu s Njegovim zahtjevima. To je učinak koji savjest normalne ljudskosti ima na ljude, a to je i učinak koji bi trebala imati na ljude. Stoga, je li osoba jedna od Božjih ovaca ili ne i može li biti spašena ili ne, ovisi o tome ima li normalnu ljudskost i savjest. To je ključno i važno. Ako kažeš da razumiješ mnogo istina, onda kad si sâm buntovan ili naiđeš na zle ljude koji čine zlo, počinju li istine koje razumiješ djelovati? Postižu li one učinak nadziranja i prosvjetljivanja te poticanja tvoje savjesti da osjeti prijekor i počne djelovati? Ako nemaš svijest o savjesti, onda ti nedostaje savjest i normalna ljudskost, a ono što razumiješ je doktrina, a ne istina. Ako razumiješ samo doktrinu, onda ne možeš provesti istinu u djelo i nisi jedan od onih koji će biti spašeni. Razumiješ to, zar ne? (Da.) Stoga u Božjem djelu, kad se radi o nekim od najtemeljnijih načina na koje Bog djeluje, ljudi ih ne bi trebali ograničavati na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja. Bez obzira na to jesi li bio doveden u red, prekoren i kažnjen od Boga ili nikada nisi bio doveden u red, prekoren ili kažnjen, to nije pokazatelj koliko si istina-načela razumio, niti ukazuje na to da si osoba koju je Bog izabrao. Može biti da vjeruješ u Boga dugi niz godina i da si bezbroj puta bio dovođen u red i prekoravan, ali nikada nisi postupao u skladu s istina-načelima – u tom slučaju, kad na kraju ne budeš spašen, to će biti isključivo tvoja krivnja i upravo ono što zaslužuješ. Također može biti da si rijetko bio dovođen u red i kažnjavan u svojoj vjeri u Boga, ali zbog svoje savjesti često se osjećaš prekoravano i ukoreno, a kad počiniš prijestupe, osjećaš kajanje i popraviš se i u stanju si tragati za istina-načelima, primjenjivati istinu i postupati u skladu s istina-načelima – u ovom slučaju, ti si jedan od onih koji će biti spašeni. Jesi li razumio? (Jesam.) Spomenuo sam dvije situacije. Koje su to konkretne situacije? (Jedna je situacija kad su ljudi često dovođeni u red i kažnjavani, ali na kraju i dalje ne mogu postupati u skladu s istina-načelima i nisu zadobili istinu, pa nisu spašeni i sami su za to krivi. Druga je situacija kad su neki ljudi u stanju koristiti svoju savjest da se obuzdaju bez potrebe da ih Bog često dovodi u red ili kori i kad god prekrše načela ili pokažu buntovništvo, osjećaju grižnju savjesti i mogu samoinicijativno tragati za istinom i postupati u skladu s istina-načelima i, u najmanju ruku, mogu činiti neke pozitivne stvari, pa su među onima koji će biti spašeni. Bog je upravo govorio o te dvije situacije.) Mogu li ili ne mogu postupati u skladu s istina-načelima mjerilo je za procjenu te dvije vrste ljudi. Neki ljudi ne mogu postupati u skladu s istina-načelima i, bez obzira na to koliko doktrine razumiju ili koliko su dovođeni u red i kažnjavani, oni nisu kandidati za spasenje. S druge strane, neke druge ljude Bog rijetko dovodi u red i kažnjava ili kori i prekorava, ali oni su često u stanju promišljati o sebi i, kad god postupaju u suprotnosti s načelima ili pokažu buntovništvo, mogu osjetiti prijekor i ukor svoje savjesti, a poslije osjećaju kajanje i mogu samoinicijativno postupati u skladu s istina-načelima. Iako ih Bog rijetko dovodi u red ili kori, ljudi ove vrste ipak su kandidati za spasenje. Dovođenje u red i kažnjavanje o kojima ovdje govorim nemaju nikakve veze sa sudom i grdnjom Božjih riječi, to je jednostavno ono što ljudi u svojim predodžbama i uobraziljama smatraju dovođenjem u red i kažnjavanjem. U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da, ako su često dovođeni u red i kažnjavani, to znači da imaju iskustveno svjedočanstvo i da su duhovni ljudi. Ljudi također često povezuju dovođenje u red i kažnjavanje s djelom Duha Svetoga i vjeruju da su povezani s tokom Duha Svetoga. Neki ljudi često govore: „Nisam dobro obavio svoju dužnost i opet sam bio orezan. Sad imam plikove na ustima i razbolio sam se – to me Bog dovodi u red.” Mnogi ljudi često razgovaraju o tim iskustvima, ali trebalo bi pogledati kakva su njihova očitovanja kad god ih snađu problemi – vidjeti osjećaju li grižnju savjesti kad učine nešto pogrešno i jesu li u stanju ustati i braniti istina-načela i braniti interese Božje kuće kad naiđu na zle ljude koji čine zlo ili kad naiđu na opačine. Ako ne, onda ti ljudi nemaju savjesti i nisu ljudi! Slatkorječivi su i tako savršeno govore o mnogim iskustvenim svjedočanstvima koja posjeduju – kao da im je Bog iskazao toliko milosti i učinio toliko djela na njima i izgovorio im toliko riječi, a to kao da ukazuje na to da su već postigli spasenje. Međutim, u svojim svakodnevnim životima, kad god naiđu na probleme koji se odnose na načela, nikada se ne drže istina-načela i uvijek se povuku poput kornjače koja se skriva u svom oklopu i izbjegavaju suočavanje. I svaki put kad se od njih zatraži da govore i izraze svoja gledišta i stajalište, oni ostanu po strani, prave se nevješti i šute. Uopće se ne drže istina-načela, niti primjenjuju istinu. Kakvi su to ljudi? To su licemjeri. Kad pomažu drugima i poje ih, govore o duhovnim teorijama na vrlo sustavan i logičan način i govore satima, ganuvši neke ljude do suza, a ipak nikada ne primjenjuju istinu u vlastitim postupcima – to su farizeji. Bez obzira na to koliko nazovi-duhovnih iskustava i nazovi-duhovnih doktrina spominju ili koliko ispraznih i pretjeranih riječi izgovaraju, njihova ih savjest ne prekorava; a kad se radi o bilo kakvim ključnim pitanjima ispravnog i pogrešnog ili pitanjima načela, oni ne stoje na strani istine niti se drže istina-načela i njihova ih savjest uopće ne prekorava, ali poslije se i dalje mogu besramno hvaliti kako brane interese Božje kuće i još uvijek mogu iznositi mnoge milozvučne doktrine – to je licemjerje i nedostatak svijesti o savjesti. Toliko puta ne uspijevaju primijeniti istinu, toliko puta krše istinu, toliko puta varaju i zaluđuju ljude, a njihova ih savjest uopće ne prekorava i još uvijek se mogu drsko hvalisati – to je lišenost ljudskosti! Šepire se i hvastaju na ovaj način posvuda i čak im nije neugodno; ne primjenjuju istinu, a ipak se i dalje hvale da su duhovni ljudi, da su ljudi koje je Bog spasio i usavršio i koji ljube Boga više od bilo koga drugog – to je nedostatak svijesti o savjesti i to nisu ljudi koji su spašeni. Mogu li oni koji su spašeni biti bez normalne ljudskosti i svijesti o savjesti? Neki ljudi osjećaju da ne vole istinu toliko i, kad god naiđu na probleme koji uključuju istina-načela ili ključna pitanja ispravnog i pogrešnog, postaju osobe koje ugađaju drugima, pokušavaju to odraditi površno i nikada nisu u stanju držati se istina-načela, pa osjećaju prijekor u svom srcu i često se mole pred Bogom i osjećaju se dužnima Njemu. Iako su često slabi i ne mogu probiti tu prepreku, u srcu znaju da nisu branili istinu ni pravdu i da nisu bili postojani u svom svjedočanstvu za Boga i da su samo osobe koje ugađaju drugima, pa bi im bilo previše neugodno reći da imaju ikakvo svjedočanstvo. To je zato što se nisu držali istina-načela i nemaju istinsko iskustveno svjedočanstvo i osiromašeni su i slijepi i nisu ispunili Božje zahtjeve; znaju to u svom srcu i njihove savjesti često zbog toga osjećaju prijekor i osjećaju da duguju Bogu i ožalošćeni su. Još uvijek postoji nada i prilika da ti ljudi postignu spasenje. Nasuprot tome, postoje oni koji naizgled vrlo dobro razumiju istinu i u stanju su pojiti i opskrbljivati ljude i pomagati im, ali kad naiđu na probleme koji uključuju istina-načela ili ključna pitanja ispravnog i pogrešnog, nikada ne stoje na Božjoj strani i nikada se ne drže istina-načela, a ipak se hvale da su duhovni ljudi, ljudi koji ljube Boga i ljudi koji su odani Bogu. Ljudi ove vrste su u velikoj nevolji. Ne usuđuju se suočiti sa stvarnošću, ne usuđuju se rješavati stvarne probleme, ne usuđuju se izjasniti o svom stavu o važnim pitanjima i ne usuđuju se braniti istina-načela na otvoren i izravan način, ali nakon toga se i dalje besramno hvale da su duhovni ljudi i govore da najviše ljube Boga i da najbolje mogu dokučiti Božje namjere. Ljudi ove vrste nipošto nemaju svijesti o savjesti. Može li osoba kojoj nedostaje svijest o savjesti braniti istina-načela? Usuđuju li se otvoreno izjasniti o svom stavu i stati na Božju stranu da se suoče sa zlim ljudima? Nema šanse za to; takvim je ljudima vrlo teško primijeniti istinu.

Ako osoba ima savjest normalne ljudskosti, obuzdavat će svoje misli, riječi i postupke. Što znači „obuzdavati”? To znači da, kad tvoje misli i ponašanja odlutaju izvan mjerila normalne ljudskosti, tvoja će savjest prosuditi da je pogrešno tako razmišljati i da nije dobro to činiti, pa ćeš se zacrvenjeti i osjećati nelagodno i prekoreno. Nakon što budeš imao te osjećaje, tvoje misli i ponašanja bit će obuzdani do određene mjere, a ta određena mjera obuzdavanja regulirat će tvoje ponašanje i omogućiti ti da izbjegavaš činiti stvari koje očito krše istina-načela i stvari koje se protive tvojoj savjesti i moralnoj pravdi. Ali ako nemaš mjerilo savjesti, onda kad radiš stvari, nećeš imati nikakav kriterij po kojem bi regulirao i obuzdao svoje misli i ponašanja, pa ćeš postati neobuzdan, radit ćeš što god ti padne na pamet, što god želiš i što god je korisno i povoljno za tebe. U tim okolnostima, kad nemaš nikakvih ograničenja, tvoje misli i ponašanja uvelike će se razmahati. Što znači „uvelike će se razmahati”? Neće biti nikakve regulacije za njih. Bit će baš kao kad nevjernici varaju ljude – nedostaje im svijest o savjesti i ako te prevare za tisuću dolara, neće se osjećati loše, a ako te prevare do te mjere da ti je obitelj uništena, također se neće osjećati loše, pa čak i ako padneš na koljena i preklinješ ih, neće obraćati pažnju na tebe. Oni su doista neizmjerno zli ljudi. Zašto mogu činiti takvo zlo? Zato što nemaju svijesti o savjesti, niti obuzdavanja koje savjest pruža, pa mogu biti tako zli i postati odvratni grešnici. Stoga je važno imati savjest normalne ljudskosti. Ljudi su u stanju braniti istina-načela prvenstveno pod uvjetom da imaju svijest o savjesti. Svijest o savjesti i osjećaj srama je ono što omogućuje da tvoje ponašanje bude regulirano i daje ti priliku da kreneš putem traganja za istinom i primjenjivanja istine. Ako nemaš svijesti o savjesti da se reguliraš, onda nećeš imati priliku krenuti putem težnje za istinom. Stoga samo na temelju posjedovanja svijesti o savjesti ljudi mogu imati priliku da budu povedeni na put primjenjivanja istine i branjenja istina-načela – ali čak i tada, oni samo imaju tu priliku. Kažem da samo imaju tu priliku, jer čak i ako su misli i ponašanja osobe regulirani sviješću o savjesti, ona i dalje može kršiti istina-načela ili ne djelovati u skladu s njima, idući srednjim putem, ne braneći istina-načela, ali se također ne udružujući sa zlim ljudima. To jest, pod utjecajem savjesti, prilično dobri ljudi mogu primjenjivati istinu i braniti istina-načela, dok ljudi nešto lošijeg kova mogu barem izbjeći da ih zli ljudi kontroliraju ili prisiljavaju i izbjeći da ih slijede u zlodjelima – to je samo dosezanje osnovne razine koja proizlazi iz mjerila savjesti. Iako nisi primjenjivao istinu, nisi činio zlo. Takva se osoba barem još uvijek može nazvati osobom sa savješću i, iako nije primjenjivala istinu, zasigurno neće činiti zlo. To je učinak koji savjest ima na ljude. Za one koji ljube istinu, jedan od najkorisnijih učinaka savjesti jest da ima priliku regulirati njihove riječi i ponašanja te ih može odvesti na put primjenjivanja istine i branjenja istina-načela. Stoga je za ljude savjest vrlo važan dio njihove ljudskosti i to je nešto bez čega ne mogu. Dakle, što znači „savjest”? O tome ćemo potanko govoriti kasnije kad budemo imali priliku, ali recimo danas samo nešto ukratko o tome. Savjest se odnosi na čovjekovu dobrodušnost i osjećaj za pravdu, što su dvije najosnovnije osobine. Ako posjeduješ te dvije osobine, ti si osoba sa savješću; ako ne posjeduješ nijednu od te dvije osobine, onda ti nedostaje savjest. Ljudima kojima nedostaje savjest nemaju normalnu ljudskost, a nemati normalnu ljudskost znači da nemaju osjećaja za pravdu i nisu dobrodušni. Što znači „nemati osjećaja za pravdu”? Znači biti nepošten i opak. Što znači „ne biti dobrodušan”? Znači biti zlonamjeran, zloban i opak. Ljudi koji posjeduju te naravi su ljudi bez ljudskosti i posljedično su sposobni učiniti bilo kakvu zlu stvar, jer nemaju savjest normalne ljudskosti, niti dvije biti osjećaja za pravdu i dobrote koje savjest normalne ljudskosti sadrži. Oni su besramni, izuzetno nepošteni i posebno zlobni i zlonamjerni, pa su sposobni učiniti bilo kakvu zlu stvar. To jest, bez obzira na to koliko opake i zlonamjerne stvari činili, ne osjećaju ništa – ne osjećaju se loše i ne osjećaju se prekoreno. Zašto su sposobni učiniti bilo kakvo zlo? Zato što nisu dobrodušni i nedostaje im bit ljudskosti; bez obzira na to kakvo zlo učinili, misle da je to opravdano i ne osjećaju da je to zlo. Na primjer, ako si osoba sa sviješću o savjesti, kad psuješ ili napadaš drugu osobu, nećeš to moći podnijeti. Mislit ćeš: „Rekao sam nekoliko psovki na njihov račun i to je dovoljno. Psovanje ljude čini stvarno uzrujanima! I ja bih se uzrujao da me netko tako psuje, pa sad kad sam rekao nekoliko psovki na njihov račun da ublažim svoju mržnju i da olakšam dušu, ostavit ću to na tome.” I tako ćeš stati. Ali zli ljudi ne razmišljaju tako. Oni misle: „Kad bih te samo psovao, to bi bila blaga kazna. Također ću te pretući, uništiti tvoju obitelj i učiniti da tvoji potomci pate! Što god zlo ili loše ti učinim, opravdano je. Sve dok ti dobiješ što zaslužuješ, a ja ublažim svoju mržnju, spreman sam učiniti bilo što!” Možda te čak i ne psuju, već samo idu ravno u glavu i čine ti zle stvari i osvećuju ti se – to je ono što znači biti zao. Takvi su ljudi bez svijesti o savjesti – sposobni su počiniti svakojako zlo.

Unutar različitih predodžbi i uobrazilja koje ljudi imaju o Božjem djelu, one kojih su ljudi svjesni uglavnom su predodžbe o kojima često govore, a koje se odnose na dovođenje u red, prekoravanje i kažnjavanje. U jednom pogledu, razgovarali smo u zajedništvu o predodžbama i uobraziljama koje se javljaju u ljudima unutar Božjeg djela; u drugom pogledu, ljudi bi također trebali znati da Bog radi na ljudima na mnogo različitih načina. Ovisno o različitim dobima u kojima On djeluje i ovisno o različitim mjerilima koje On zahtijeva od ljudi i, naravno, ovisno o različitim rezultatima koje On želi postići u ljudima kroz Svoje djelo, a također ovisno o različitim ciljevima Njegovog djela i različitim ljudskim priroda-bitima, Bog usvaja različite metode i radi na ljudima na mnogo različitih načina. Dovođenje u red, prekoravanje i kažnjavanje samo su mali dio Njegovog djela i to nisu glavne metode koje On koristi u Svom djelu. Budući da je u trećoj etapi Svog djela Bog izrazio velik broj istina kako bi opskrbio ljude i postigao rezultat njihovog spasenja, količina dovođenja u red, prekoravanja, pa čak i kažnjavanja koju On vrši na ljudima vrlo je mala. Nadalje, ovisno o različitim ciljevima Njegovog djela, Bog također čini te stvari u skladu s odgovarajućim načelima, a Njegovi se postupci razlikuju ovisno o ciljevima i raznim različitim okolnostima. Kao takav, relativno govoreći, On rijetko dovodi u red, prekorava ili kažnjava ljude. Stoga bi se ljudi trebali prestati držati svojih prethodnih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu i budući da je Bog izrazio velik broj riječi i velik broj istina, ne bi se trebali i dalje oslanjati na to da ih Bog dovodi u red, prekorava ili kažnjava, pasivno puštajući da ih On potiče da provode istinu u djelo i uđu u istina-stvarnost – to je zamisao koju ljudi ne bi trebali imati. Ispravna zamisao koju bi ljudi trebali imati jest da se ne smiju pasivno oslanjati na Božje dovođenje u red, prekoravanje ili kažnjavanje kako bi razumjeli Njegove namjere ili došli pred Njega, već da umjesto toga moraju biti pozitivniji i pokazati vlastitu inicijativu u dolasku pred Boga kako bi tražili Njegove namjere i istina-načela. Bez obzira na to kada, Božje riječi i istina-načela su smjer u kojem trebaš ići naprijed i to su načela i putevi kojih bi se trebao najviše držati i provoditi u djelo u svom svakodnevnom životu ili na svom putu postojanja, dok su Božje dovođenje u red, prekoravanje ili kažnjavanje samo načini rada koje On pokazuje u određenim posebnim situacijama i u okolnostima u kojima On to smatra potrebnim. Što se tiče ljudi, oni ne bi trebali pasivno čekati ili pasivno zahtijevati da se to dogodi, misleći: „Neka me Bog dovede u red, prekori i kazni kako bih mogao doći do toga da ljubim i provodim istinu u djelo.” Taj je pristup neispravan – Bog radi u skladu s ljudskim stvarnim očitovanjima i potrebama njihovog života. Neki ljudi čuju da su oni kojima nedostaje savjest zvijeri i da ne mogu biti spašeni, pa postanu tjeskobni i misle: „Ako ne mogu biti spašen, to će biti stvarno problematično. Budući da nemam svijest o savjesti normalne ljudskosti, radije bih da me Bog dovede u red i kazni kao zamjenu za savjest normalne ljudskosti.” Je li to dobra zamisao? Kao stvoreno biće i kao običan član iskvarenog ljudskog roda, ako doista misliš da si lišen normalne ljudskosti i da ti nedostaje savjest normalne ljudskosti, osjećaš duboku bol zbog toga i nadaš se da te Božje dovođenje u red, prekoravanje i kažnjavanje neće napustiti i da će ti omogućiti da se preobraziš i na kraju preživiš – ako doista imaš takvu odlučnost, onda bi to mogla biti dobra stvar i to je zraka nade za tvoj opstanak. Ali ako nemaš takvu odlučnost, onda ti kažem: u velikoj si opasnosti ako nemaš svijest o savjesti normalne ljudskosti. Čak i ako si povremeno primio Božje dovođenje u red, prekoravanje i kažnjavanje, to je nešto što ti je On udijelio. Bog čini te stvari i koristi te metode da te potakne i upozori, kako bi činio manje zla i primio manje kazne. Bog ti je već dovoljno sačuvao obraz; trebao bi biti zahvalan Bogu što je učinio iznimku pokazavši ti tu milost, umjesto da ne znaš što je dobro za tebe. U normalnim situacijama, Bog neće vršiti nikakvo djelo niti koristiti bilo kakve načine rada na nekome kome nedostaje savjest i razum ljudskosti. Ako si primio dovođenje u red, prekoravanje ili kažnjavanje od Boga, bez obzira na to o čemu se radi, bilo da je blago ili nešto teže, onda bi trebao biti zahvalan Bogu za sve to. Rečeno običnim ljudskim riječima, to znači da je Bogu stalo do tebe i da te uzdiže. Bog te nipošto ne gleda s neprijateljstvom niti te osuđuje, pa bi to trebao prihvatiti od Boga. Ako doista imaš priliku primiti Božje dovođenje u red, prekoravanje ili kažnjavanje izvan opskrbe istinom, onda to dokazuje da se Bog i dalje prema tebi odnosi kao prema stvorenom biću i članu iskvarenog ljudskog roda. Trebaš zahvaliti Bogu, ispravno to razumjeti i pokoriti se Božjem dovođenju u red, prekoravanju ili kažnjavanju. Ne bi trebao zbog toga gajiti neprijateljski stav prema Bogu, niti bi se zbog toga trebao još više buniti protiv Boga. Bez obzira na to kako si doveden u red ili koliko je teška kazna koju si primio, trebaš se pokoriti Bogu i bez odlaganja Mu zahvaliti, zahvaljujući Mu što te je potaknuo i upozorio i što ti je dao ovu priliku i što ti je dopustio da imaš priliku primiti sve to od Boga. To također dokazuje da još uvijek imaš odnos s Bogom i da ta veza nije potpuno prekinuta. U Božjem djelu upravljanja čovječanstvom i u procesu Njegovog spašavanja ljudi, Bog te još uvijek ima u Svom srcu; u najmanju ruku, Bog te još uvijek vidi – kad vidi tvoju buntovnost i tvoju iskvarenost, On te je još uvijek voljan dovesti u red, prekoravati i kažnjavati. To dokazuje da te On nije potpuno napustio; za tebe je to sreća, a to je i dobra vijest. Stoga, čak i ako si podvrgnut malčice bolnom dovođenju u red ili prekoravanju, trebaš bez odlaganja doći pred Boga. Svrha dolaska pred Boga nije da se klanjaš pred Njim, niti da osjetiš da je Bog zastrašujuć ili vrijedan strahopoštovanja. Umjesto toga, trebao bi razumjeti što trebatš činiti kako bi ugodio Bogu, što trebaš činiti da se Bog više ne ljuti na tebe i što trebaš činiti da se Njegov gnjev rasprši. U najmanju ruku, trebao bi dati sve od sebe, u okviru onoga što tvoj kov može postići, da provodiš u djelo istina-načela koja ti je Bog rekao i ne bi trebao ponovno ljutiti Boga. Ako se Bog opetovano ljuti na tebe, a ti i dalje ostaješ izuzetno otupljene i još uvijek si tvrdoglav i nepopustljivo gledaš na Boga s neprijateljstvom i boriš se protiv Njega do samog kraja, onda će te na kraju neizbježno dočekati to da te Bog napusti. Vrijeme kad te Bog više ne dovodi u red, ne prekorava ili ne kažnjava, jest vrijeme kada te je Bog napustio. A jednom kada te Bog napusti, On će te prestati poticati i uklonit će te iz Svog vidokruga, premjestivši te na mjesto izvan crkve, na mjesto daleko od središta Njegovog djela; u najmanju ruku, učinit će tako da te ne može vidjeti tijekom razdoblja Svog djela – Bog te više neće htjeti vidjeti. Ako činiš zlo do te mjere i dođeš do te točke, onda nema nade da ćeš biti spašen. Jeste li razumjeli? (Da.)

Današnji razgovor u zajedništvu odnosio se na temu otpuštanja prepreka između sebe i Boga i svog neprijateljstva prema Bogu. Bilo da se radi o razotkrivanju ljudskih predodžbi i uobrazilja o Bogu ili o razotkrivanju njihovih stavova prema Bogu ili o razgovoru o tome točno kako i na koje načine Bog vrši Svoje djelo na ljudima, u svakom slučaju, ono što sve to na kraju govori ljudima jest: ispravno gledište koje bi ljudi najviše trebali imati prema Božjem djelu jest da prihvate i pokore se Božjem sudu i grdnji i da prihvate Božje riječi i svako istina-načelo koje im On pruža, a ne da odlutaju od Boga. Kad god nešto čine, trebali bi tragati za istina-načelima i postupati u skladu s njima i težiti ulasku u istina-stvarnost, umjesto da ulažu napor u svoje vanjsko ponašanje ili u vanjsko trpljenje teškoća i plaćanje cijene, a svakako umjesto da se zapletu u svoje predodžbe i uobrazilje i dižu veliku galamu oko njih. Kad se sve zbroji i oduzme, bez obzira na to kakve su vaše predodžbe i uobrazilje o Bogu, rezultat koji Božje djelo namjerava postići jest da utka Svoje riječi i istinu u ljude i da im omogući da imaju istina-načela kojih će se pridržavati i da se drže tih istina-načela u svemu s čime se susreću tijekom svog svakodnevnog života i na svom putu postojanja – to je namjeravani rezultat Božjeg djela. Konačni rezultat koji Božje djelo postiže jest da istina postaje ljudska stvarnost i ljudski život, a ne da On sve to ostvaruje u skladu s njihovim predodžbama i uobraziljama. Razumijete to, zar ne? Više-manje smo dovoljno razgovarali o ovim temama, zar ne? (Da.) Onda ovdje završava naš današnji razgovor. Doviđenja!

8. srpnja 2023.