Prošli smo put razgovarali u zajedništvu o pitanju predodžbi i uobrazilja ljudi o utjelovljenom Bogu, što je uključeno u „otpuštanje prepreka između sebe i Boga te vlastitog neprijateljstva prema Bogu”, a to je jedan od načina primjene „otpuštanja” koji se nalazi unutar teme „Kako težiti istini”, zar ne? (Da.) Razgovarali smo u zajedništvu o tome kako bi se ljudi trebali odnositi prema utjelovljenom Bogu. Dakle, o kojim smo istinama u vezi s Božjim utjelovljenjem razgovarali prošli put? (Prošli smo put razgovarali u zajedništvu o tome da Bog ne govori nejasno, što je dio teme o tome da Bog ne mami ljude, a razgovarali smo i o Božjem stavu prema statusu.) Razgovarali smo o temi nestavljanja utjelovljenog Boga u istu ravan s iskvarenim čovječanstvom, što uključuje i temu o tome da Bog ne mami ljude, a također smo razgovarali o tome kako se utjelovljeni Bog odnosi prema statusu. O čemu smo razgovarali u vezi s tom temom? Recite Mi što ste spoznali. (U prošlosti sam smatrao da je Božji identitet identitet Stvoritelja i da je Njegov status vrlo visok. Kroz Božju besjedu, uvidio sam da se Bog nikada ne drži kao da ima visok status, niti ikada uživa u tom statusu. Također, Bog ne plaća cijenu da spasi čovječanstvo radi tog statusa; naprotiv, čineći to, On ispunjava Svoju odgovornost prema čovječanstvu. Nadalje, u prošlosti sam mislio da ako netko ima visok status, ima i moć. Tek sam kroz Božju besjedu shvatio da status zapravo predstavlja samo titulu te da je to što je netko vođa ili djelatnik u Božjoj kući jednako tome da Bog toj osobi daje poslanje i odgovornost. To su razumijevanja koja sam stekao nakon slušanja Božje besjede.) O čemu god da besjedim, s jedne strane, cilj je da se ljudima omogući jasniji i točniji uvid u to kakva su Božja gledišta i načela u vezi sa svim vrstama stvari, te kakva istinska očitovanja i otkrivenja Božje narav-biti postoje – to je ono što ljudi trebaju znati. S druge strane, besjeda o ovom sadržaju daje ljudima neka ispravna gledišta za njihov odnos prema svim vrstama stvari, omogućujući im da razumiju načela odnosa prema njima i postupanja s njima. Uzmimo za primjer način na koji se Bog odnosi prema statusu. S jedne strane, razgovor u zajedništvu o tome pomaže ti da razumiješ kakva su Božja razmišljanja i gledišta o statusu te kakva su Njegova načela postupanja sa statusom, kada se On utjelovi i dođe na zemlju kako bi postao pripadnik čovječanstva – to jest, kada živi unutar normalne ljudskosti. To je nešto što ljudi trebaju razumjeti. S druge strane, razgovor u zajedništvu o tome kako se Bog odnosi prema statusu ne pomaže ljudima samo da razumiju te istine koje bi trebali znati; što je još važnije, on pomaže ljudima da imaju ispravna razmišljanja i gledišta o načelima primjene za pristupanje ovom pitanju i postupanje s njim, nakon što razumiju istinu. Ukratko, bez obzira na to o kakvom pitanju razgovaramo u zajedništvu, s jedne strane, cilj je da upoznaš ispravna gledišta za tvoj odnos prema takvoj vrsti pitanja, a s druge, da usvojiš načela primjene i put primjene za postupanje s takvom vrstom pitanja.

Iako utjelovljeni Bog ima Božji identitet i također ima status među Božjim izabranim narodom, taj se status potpuno razlikuje od statusa o kojem govore iskvareni ljudi. Za Boga, s jedne strane, taj je status samo formulacija koja sadrži istinu; s druge strane, što se tiče života i biti utjelovljenog Boga, taj status nije neka vrsta položaja, već se o njemu govori u smislu život-biti utjelovljenog Boga. Dakle, status o kojem govore iskvareni ljudi zapravo se razlikuje u biti od ovog statusa utjelovljenog Boga. Što je status među iskvarenim čovječanstvom? (Simbol moći.) Među iskvarenim čovječanstvom, status nema nikakve veze s identitetom i biti osobe; to je samo titula. Na primjer, među iskvarenim čovječanstvom, neki su ljudi izvršni direktori, menadžeri ili imaju određeni društveni status. To je samo titula ili podjela na klase i rangove među ljudima; to nema nikakve veze s nečijim istinskim identitetom i biti. Stoga, takozvani „status” utjelovljenog Boga među ljudima nije jednak statusu vladara u ljudskom društvu; On nije vladar, niti osoba s privatnim interesima. Među ljudima se o Božjem statusu govori samo u smislu Njegove biti i identiteta, a o Božjem identitetu i biti govori se samo zbog Božjeg života, te Božjeg autoriteta, sile i naravi. Božji status nije neka vrsta titule među ljudima. Stoga ljudi ne mogu stavljati utjelovljenog Boga u istu ravan s ljudima od statusa u raznim društvenim klasama. Ljudi od statusa u raznim društvenim klasama, bez obzira na to kojoj klasi pripadaju, zajednički se nazivaju vladajućom klasom. Bit vladajuće klase jest da, s jedne strane, ima posao koji odgovara njezinu statusu; s druge strane, bez obzira na razdoblje ili društveno okruženje, vladajuću klasu među ljudima u pravilu čine vođe, istaknuti pojedinci, oni s privatnim interesima, i tako dalje. To je osobito bio slučaj prije više od stotinu godina – velika većina vladajuće klase sa statusom i ugledom u društvu bili su oni s privatnim interesima. Dakle, što se podrazumijeva pod „onima s privatnim interesima”? To se odnosi na ljude koji koriste svoju moć i status kako bi tražili korist za sebe. Kojim sredstvima traže korist? Svojim političkim utjecajem i moći, oni vladaju nad svojim podanicima; pod njihovom vlašću i upravom, ti im podanici plaćaju namet, ili točnije, plaćaju poreze. Međutim, postoji razlika u biti između statusa utjelovljenog Boga i statusa vladajuće klase. Bez obzira na to kojoj klasi vladara ili pojedinaca s moći i statusom ljudi pripadali u društvu ili među skupinama ljudi, status vladajuće klase samo je položaj i titula. Oni samo na jednostavan način upravljaju ljudima nad kojima vladaju, ili onima unutar opsega svoje uprave i administracije – općenito govoreći, to se zove vladanje, a u užem smislu, to se zove upravljanje i administriranje. Kroz vladanje, upravljanje i administriranje, oni dobivaju moć i razne koristi koje im donosi njihov status. Iako utjelovljeni Bog posjeduje Božji identitet i bit, i ima Božji status, djelo koje On obavlja, bit Njegovog djela i sama bit Njegovog statusa razlikuju se od statusa raznih vladajućih klasa u društvu i među čovječanstvom. Djelo koje utjelovljeni Bog obavlja na ljudima nije da nad njima vlada ili administrira, već da ih vodi, opskrbljuje, usmjerava, podupire, pomaže im, orezuje ih, sudi im i grdi ih. Božji cilj pri obavljanju cijelog ovog djela jest omogućiti ljudima da odbace svoje iskvarene naravi i oslobode ih se. Uz sve djelo koje On obavlja na ljudima, njegova najosnovnija priroda jest opskrbljivanje ljudi istinom i životom, kako bi se ljudi doveli pred Boga. To je djelo koje On obavlja. On uzima djelo i riječi koje Bog želi izvršiti i izgovoriti na zemlji, i izvršava to djelo na ljudima te im izgovara te riječi, kako bi ih mogli slušati i razumjeti, i imati put primjene, i na kraju odbaciti svoje iskvarene naravi, pokoriti se Bogu i postati ljudi koji istinski štuju Boga. U tom procesu, ono što iskvareni ljudi dobivaju od utjelovljenog Boga prvenstveno je opskrba istinom, opskrba životom i opskrba putem. U konačnici, oni se mogu istinski pokoriti Bogu, postati istinska stvorena bića – stvorena bića koja su u skladu s mjerilom – i doći do toga da udovolje Bogu, zadobiju Božje priznanje i prihvaćanje, i postanu ljudska bića koja štuju Boga. To je ono što ljudska bića dobivaju od utjelovljenog Boga. Iako utjelovljeni Bog ima taj status i obavio je to djelo, On ne uživa u ubiranju nameta od čovječanstva. Iako utjelovljeni Bog ima status, On ne uživa u statusnim povlasticama u kojima uživa bilo koji pripadnik vladajuće klase, niti uživa u raznim vrstama povlaštenog tretmana koji Mu Njegov status pruža. Dakle, iako utjelovljeni Bog ima status utjelovljenog Boga, On nije netko s privatnim interesima, niti je dio izrabljivačke klase. Čineći Svoje djelo – baš kao što Bog na nebu, Duh Božji, vodi cijelo čovječanstvo – utjelovljeni Bog opskrbljuje, usmjerava i podupire čivječanstvo i pomaže čovječanstvu, i nikada ne zahtijeva nikakve materijalne ili nematerijalne stvari od čovječanstva. Stoga, kada utjelovljeni Bog dođe među ljude kako bi djelovao, čak i ako ima status koji ljudi vide svojim očima ili status koji drži prema njihovim idejama i predodžbama, On ne uživa u ubiranju nameta od ljudi. Djelo koje On obavlja i Njegova opskrba za čovječanstvo besplatni su; On ne zahtijeva nikakve naknade, poreze ili plaću od čovječanstva. Jeste li Mu do sada dali ijedan cent? (Ne.) Jeste li ikada platili da biste slušali propovijedi? (Ne.) Naša mjesta za okupljanje ne zahtijevaju pristupne kartice, ne morate kupovati ulaznice da biste prisustvovali okupljanjima i ne morate platiti ni jedan cent. Nadalje, knjige koje čitate, videozapisi koje gledate i snimke propovijedi koje slušate potpuno su besplatni. Nikada vam nije naplaćen ni jedan cent. Nije li tako? (Da.) Nikome nije naplaćen ni jedan cent; sve je besplatno. Neki ljudi pitaju: „Moraju li osobni prinosi biti određeni postotak nečijeg prihoda?” To nije slučaj; svi se prinosi daju dobrovoljno. Desetina je jednostavno ono što bi vjernici trebali prinijeti, ali bez obzira na to prinosi li netko desetinu ili petinu svog prihoda, to je potpuno dobrovoljno. Osim toga, mnogi ljudi koji vjeruju u Boga nikada nisu prinijeli ono što bi trebali, a ipak prisustvuju okupljanjima i svejedno mogu čitati Božje riječi i slušati propovijedi. Niti jednom čovjeku nije oduzeto pravo da sluša propovijedi, pravo da prisustvuje okupljanjima ili pravo da vrši svoju dužnost samo zato što nikada nije davao prinose – to se nikome nije dogodilo, zar ne? (Da.)

Od Doba zakona do sadašnjeg Doba kraljevstva, Bog je dosljedno opskrbljivao čovječanstvo. Od kada je Duh Božji počeo govoriti čovječanstvu do Božjeg prvog utjelovljenja, a zatim do drugog Božjeg utjelovljenja, Bog je izgovorio bezbroj riječi, a također je obavio više djela na čovječanstvu nego što se može izmjeriti. Izgovorio je toliko riječi i toliko je opskrbio čovječanstvo – da je to već nemjerljivo. A je li Bog ikada zahtijevao ijedan cent od ljudi? Nikada nije. Nikada nije zahtijevao ni jednu vreću žita od ljudi; On jednostavno ovako opskrbljuje ljude, neprestano i besplatno. Bilo da se radi o utjelovljenom Bogu ili o samom Bogu, iako posjeduje vrhovni status, On ipak besplatno opskrbljuje čovječanstvo. Štoviše, utjelovljeni Bog ophodi se s ljudima na ravnopravnoj osnovi, opskrbljujući ljudska bića od srca srcu i licem u lice, a način na koji ih vodi još je neposredniji. Bog vodi na svakom koraku i osobno upravlja svakim segmentom djela. Nadalje, Bog ne šalje nikoga kao zamjenu kada obavlja Svoje djelo; Bog Sâm ga osobno obavlja. Ljudskim rječnikom rečeno, to bi se nazvalo pristupanjem dostojnima s uljudnom poniznošću, ili kretanjem među ljudima inkognito. Bog osobno dolazi među ljude kako bi govorio i radio, živeći među ljudima i susrećući se licem u lice s njima. Ljudi mogu vlastitim ušima čuti Božji glas, vlastitim očima vidjeti djelo koje Bog obavlja i osobno iskusiti djelo koje Bog čini. Iako ljudi osjećaju da Bog ima status i da postoji udaljenost između njih i Boga, kod Boga ne postoji takva udaljenost kakvu ljudi vide ili osjećaju. Bog se ne drži kao da ima Božji identitet, gledajući na čovječanstvo svisoka, već govori i radi na ravnopravnoj osnovi s ljudima. Nije li to bio način na koji sam tijekom godina s vama govorio i razgovarao u zajedništvu na okupljanjima? Ne gledam svisoka i nikada nisam osjećao da imam veliku moć i visok status; nemam takav osjećaj, niti sam radio na taj način. Iako su iskvareni ljudi puni iskvarenosti, puni neprijateljstva prema Bogu i Božji su neprijatelji, dok radi na spašavanju ljudi, Bog je pun strpljenja, tolerancije, milosrđa i dobrote prema ljudima. Kada obavlja djelo na ljudima i govori im, On je pun ljubavi – moglo bi se čak reći da to čini s brižnom ozbiljnošću. Što god ljudima treba, Bog im to nesebično pruža. On ne govori ljudima u zagonetkama, niti ih drži u neizvjesnosti, već kaže sve što Mu je na umu. On pruža istine koje biste trebali razumjeti, a da ne izostavi ni jednu jedinu rečenicu. Sve dok je to nešto što možete dokučiti, On se ništa ne zadržava. On vam omogućava da zadobijete te istine i čini to kako biste ih jasno razumjeli. Osobito kada se radi o stvarima koje ne razumijete i koje su vam zbunjujuće, On ih još više ponavlja iznova i iznova s brižnom ozbiljnošću i naglašava ih više puta, sve dok ne shvatite. Stoga su djelo koje obavlja utjelovljeni Bog i djelo koje obavlja Duh Božji uvijek bili isto. Iako je iskvareno čovječanstvo to koje On spašava, Bog nikada nije prezirao čovječanstvo. Iako su čovjek i Bog, u biti i u životu, različiti i potpuno drugačiji, što se tiče Božjeg stava prema čovjeku, Bog se nikada nije odnosio prema čovjeku kao prema Svom neprijatelju, kao prema istinski iskvarenom čovječanstvu, ili kao prema meti koju treba odbaciti s prezirom. Naprotiv, Bog se prema čovjeku odnosi kao prema primatelju Svog djela i spasenja. Osim toga, još je važnije da se, u pogledu Božjeg stava i raspoloženja kada govori čovjeku, kao i Njegovih očekivanja od čovjeka, Bog prema čovjeku odnosi kao prema obitelji. Dakle, bez obzira na to kako sam čovjek gleda na Božji status, Bog nikada nije zauzeo položaj nadmoći kako bi gledao na čovječanstvo kroz prizmu visokog statusa, već se umjesto toga stavio u ravnopravan položaj s čovjekom, pa čak može voditi duge razgovore od srca srcu s čovjekom; nema udaljenosti između Njega i čovjeka, i nema razlika u statusu. Gledajući Božji stav prema čovječanstvu i sve djelo koje je Bog obavio, upravo zato što utjelovljeni Bog ima Božju bit i Božji život, iako se izvana čini kao običan čojek, On se ipak može odnositi prema čovječanstvu s mentalitetom drugačijim od onog bilo kojeg pripadnika vladajuće klase. Samo utjelovljeni Bog to može učiniti; nijedno ljudsko biće to ne može učiniti, a kamoli itko iz vladajuće klase. Bez obzira na to koje je riječi Bog izgovorio čovjeku ili koje je djelo obavio na čovjeku, osim što ne zahtijeva nikakve koristi od čovjeka, ono što je još važnije jest da je Bog podario čovjeku više istina koje bi trebao razumjeti, puteva koje bi trebao primjenjivati i smjer za kretanje naprijed koji bi trebao razumjeti. U isto vrijeme, Bog je također podario čovjeku stvari koje su mu potrebne za svakodnevni život u vidu osnovnih potrepština. Bog nije samo izvor čovjekovog života, već i izvor njegovih sredstava za život. Nije li tako? (Da.) Neki ljudi uvijek misle: „Slijedio sam Svemogućeg Boga svih ovih godina i odrekao sam se svojih osobnih izgleda za budućnost, studija i braka kako bih vršio svoju dužnost, a ipak do sada nisam ništa zadobio.” Zatim osjećaju žaljenje i žale se. To osobito važi za neke ljude koji su uklonjeni i one koji su uhićeni i zatvoreni – oni vjeruju da nisu ništa zadobili vjerujući u Boga svih ovih godina. Recite Mi, je li to gledište ispravno? (Ne.) U čemu je pogrešno? Oni ne znaju što je to što bi doista trebali zdobiti vjerovanjem u Boga. Misle da bi trebali dobiti stvari koje mogu vidjeti i koje mogu zadržati, kao što su novac, slava i dobitak te status, i da ako nisu dobili te stvari, onda nisu dobili ništa. Zapravo, Bog daruje čovjeku jako puno istina; upravo zato što ti ljudi nisu težili istini ili prihvatili istinu, nisu ništa dobili. Da su, tijekom vršenja svoje dužnosti svih ovih godina, bili u stanju težiti istini, prihvatiti istinu i pokoriti se okruženjima koja je Bog postavio za njih, onda bi sigurno razumjeli neke istine i zadobili neko znanje o Bogu. Iako možda nisu dobili materijalne stvari, zadobili bi stvari veće vrijednosti, najdragocjenije stvari u ljudskom svijetu – stvari koje se ne mogu zamijeniti ni za kakvu količinu novca ili materijalnih koristi.

Kada obavlja Svoje djelo među ljudima, iako u očima ljudi utjelovljeni Bog ima status, On ne uživa u statusnim povlasticama, ubiranju nameta od ljudi, ili moći ili bilo kojem obliku povlaštenog tretmana koji bi Mu Njegov status donio, kao što bi to činili ljudi od statusa među čovječanstvom. On se također ne ponaša oholo i moćno, ne izdaje naredbe i ne uživa u tom statusu s položaja nadmoći, kao što bi to činili ljudi od statusa među čovječanstvom. Upravo je suprotno: ne samo da ne zauzima položaj nadmoći, već se i odnosi prema ljudima na ravnopravnoj osnovi, živeći među njima kako bi opskrbio njihove potrebe. Osim što zadovoljava potrebe ljudi u smislu ulaska u život, On također zadovoljava neke dodatne potrebe u njihovom svakodnevnom životu. Utjelovljeni Bog također se uključuje u svakodnevni život i rad ljudi kada je to prikladno ili kada je to potrebno, pomažući vam da živite normalno i s redovitošću, te upućujući vas i pomažući vam da dobro vršite svoje dužnosti. Dakle, iz kojeg god kuta gledali, iako utjelovljeni Bog posjeduje poseban status, način na koji se On odnosi prema statusu nije isti kao kod bilo kojeg ljudskog bića sa statusom. Iako posjeduje taj status, u djelu koje obavlja, u Svom svakodnevnom životu i u Svojim načelima odnosa prema ljudima, On samo ispunjava Svoju odgovornost. Za samog utjelovljenog Boga, On vrši Svoju službu, a za čovječanstvo, On ispunjava Svoju odgovornost. On ispunjava odgovornost utjelovljenog Boga prema čovječanstvu na temelju posjedovanja statusa utjelovljenog Boga. S jedne strane, Njegova odgovornost prema čovječanstvu jest opskrbiti ih istinom koja je ljudima najpotrebnija u smislu njihovog života; s druge strane, ta odgovornost je nadoknaditi ono što im nedostaje u njihovoj normalnoj ljudskosti, usmjeravati ljude kako bi mogli živjeti prema načelima koja bi oni s normalnom ljudskošću trebali posjedovati. To je odgovornost koju bih Ja trebao ispuniti. Ali kada neki ljudi čuju da Ja govorim ove stvari, u srcu misle: „Svi smo mi odrasli i razumijemo sve te stvari koje se pojavljuju u našem svakodnevnom životu. Treba li nam doista Tvoje usmjeravanje?” Iako ste svi odrasli, pokazujete previše nedostataka u svom svakodnevnom životu i daleko ste ispod standarda normalne ljudskosti. Da i ne ulazimo u bilo što drugo, u vašem svakodnevnom životu dovoljno vam je teško samo hraniti se zdravo i na prikladan način. Ponekad, kada slučajno vidim da imate problem u tom pogledu, ponudim malo usmjeravanja i dam neki savjet da ga razmotrite. Nadalje, kada se radi o tome kako rješavate stvari koje uključuju ljudski život, ako vidim ili čujem da imate problema u tom pogledu – ili dođem u doticaj s tim vašim problemima – tada ću vam također dati neki savjet, pomoći vam da provjerite stvari, ispraviti vaša pogrešna gledišta i primjene, dati vam neka načela i reći vam kako da se vladate i kako da rješavate te stvari. Iako postoje neke posebne stvari koje nisam iskusio ili rješavao, kada se susretnem s takvim stvarima, mogu dokučiti načela. Znam što trebam učiniti; pomoći ću vam da provjerite stvari i dat ću vam neke poticaje i savjete, kako biste i vi mogli postupati prema načelima i mjerilima normalne ljudskosti u raznim stvarima koje se pojavljuju u životu. Nemojte ići protiv svoje savjesti i nemojte prelaziti granicu morala. Morate biti razumni u onome što radite; nemojte se ponašati neobuzdano poput nevjernika, već se pridržavajte pravila, rješavajući stvari na temelju najosnovnijeg načela da ne idete protiv svoje savjesti ili prelazite granicu morala. Kada vidim te stvari, također ću vam dati smjernice i pomoći vam da provjerite stvari, regulirajući osnovne potrebe vašeg svakodnevnog života. To je korisno za vas u reguliranju vašeg ponašanja te savjesti i razuma vaše normalne ljudskosti. Neki bi ljudi mogli reći: „Nisi visoko obrazovan, nisi sudjelovao u mnogim stvarima u vanjskom svijetu i ne razumiješ pravila igre u društvu. Što Ti daje pravo da nas reguliraš?” Ja kažem da sam doista kvalificiran da te reguliram. Iako ne sudjelujem u tim stvarima izvana, kada se radi o putu kojim netko kroči, nečijoj težnji i stvarima koje uključuju istina-načela, mogu vam pomoći u tim stvarima. Znam načela i znam gdje bi trebala ležati granica za nečije vladanje. U Svom srcu jasno znam jesi li prešao tu granicu ili prekršio načela. Ja znam, ali ti ne znaš. Zašto ti to ne znaš? Zato što živiš unutar svojih iskvarenih naravi i pod dubokim si utjecajem raznih zlih trendova svijeta. Štoviše, većina ljudi nema zdravu savjest i razum, pa se uvijek vole okoristiti, uvijek pokušavaju biti ljigavi i ići oportunističkim prečacima te iskorištavati rupe u zakonu. Čak se i kreću po rubu zakona kako bi se okoristili, uvijek razmišljajući o tome kako učiniti neke prezira vrijedne i prljave stvari. Kada vidim da želiš učiniti takve stvari, dat ću ti neke smjernice, obavit ću neku provjeru za tebe i potaknut ću te da se suzdržiš od takvog postupanja. Ako te ne potaknem ili ne obavim provjeru za tebe, uvijek ćeš osjećati da je ono što radiš opravdano. Odakle dolazi tvoje opravdanje? Iz tvog uvjerenja da: „Svi nevjernici to rade, pa zašto ne bismo i mi? Zašto bismo morali pretrpjeti gubitak?” To se ne zove pretrpjeti gubitak; to se zove pridržavanje pravila. Pridržavanje granice savjesti u vladanju jest ono što bi netko trebao činiti; to nije trpljenje gubitka. To je Moje načelo. Uvijek se bojiš da ćeš pretrpjeti gubitak, i ne samo to, već se i proaktivno pokušavaš okoristiti i iskorištavati rupe u zakonu. To zahtijeva regulaciju i to zahtijeva ispravljanje. Dakle, kada vidim da netko pokazuje znakove rješavanja stvari na ovaj način, brzo ga potaknem da to ne čini; takvo je postupanje odvratno. U srcu se osjećaš ponosno i zadovoljno kada izvučeš tu malu korist, ali što time izdaješ? Izdaješ svoju savjest i svoj integritet, što ti donosi „lošu ocjenu” od Boga. Znaš li koliko dobrih djela ova jedna loša ocjena može poništiti? Ne znaš i ne osjećaš to. Budući da ne znaš i nemaš svijesti o tome, moram te potaknuti. U ključnim trenucima i u ključnim stvarima, moram istupiti i reći ti da ne postupaš tako, da se moraš pridržavati pravila i ne okoristiti se. U tim stvarima, ne koristim Svoj status da te sputavam, već s tobom razgovaram u zajedništvu o načelima, pomažući ti da reguliraš svoje ponašanje, osvještavajući tvoju savjest tako da imaš mjerilo savjesti i razumnosti, i omogućavajući ti da vidiš što bi trebao biti nečiji ispravan cilj i smjer u životu. Tada, kada ponovno pomisliš na takvo postupanje, Savjest ti to neće dopustiti; lice će ti pocrvenjeti, a pomisao da učiniš tako nešto natjerat će te da se osjećaš posramljeno. Tako je postignut Moj cilj ovim što sam ti rekao, i to donos željeni učinak. To je ono što se zove regulacija.

Uglavnom se ne miješam u sitnice koje ne uključuju crkveni rad, ali u nekim stvarima koje uključuju fizičku i mentalnu dobrobit Božjeg izabranog naroda povremeno kažem nekoliko riječi i dam neki savjet. S kojim se, dakle, identitetom i s kakvim statusom se miješam u te stvari? Činim li to kao roditelj? Glava obitelji? Pastir? Vođa? Ili kao tvoj šef? Mislim da nije ništa od toga. Kakvu onda ulogu igram u takvim stvarima? Prije svega, nema razlike u statusu – govorim i djelujem iz osjećaja odgovornosti. Što god da ti se dogodi, dokle god to primjećujem i svjestan sam toga, Ja ću te izvesti na pravi put. Omogućit ću ti da postupaš prema svojoj savjesti i na temelju ove najosnovnije, temeljne granice. To će regulirati tvoje ponašanje, ispraviti tvoje namjere te ti pomoći da izgradiš ispravan pogled na život i da s ispravnog stajališta i iz ispravne perspektive pristupaš ovakvim stvarima i gledaš na ovakva pitanja. Pomoći ću ti provjeriti ono što činiš. Iako se, dok ti pomažem provjeriti to, osjećaš kao da su ti samopoštovanje i ponos povrijeđeni, Ja te ne mazim niti ti povlađujem; pomažem ti iz osjećaja odgovornosti, stojeći u ravnopravnom položaju s tobom. Što mislite o ovom pristupu? (Dobar je.) Ja ti ne iznosim zvučne ideje i ne uzvikujem parole – samo ti govorim kako da učiniš određenu stvar i kako da je učiniš ispravno, uz jasno objašnjenje prednosti i nedostataka. Iz tvoje perspektive, riječi koje Ja govorim jednostavne su i obične. To je jednostavan jezik, bez dubokog znanja, filozofija ili teorija. Ali nakon što poslušaš što ti govorim, ti imaš put i znaš kako postupiti. Iako u očima ljudi utjelovljeni Bog ima jedinstven status te iako je to vrlo visok status, opseg Njegova djelovanja nije ograničen tim visokim statusom. Naprotiv, On se brine o svemu, bez obzira na to koliko to bilo veliko ili malo. Bez obzira na to kakve probleme ili poteškoće ti imao, sve dok ih Ja primjećujem, razgovarat ću s tobom o njima i neću zauzeti superioran stav; ako si voljan slušati, slušaj, a ako nisi voljan slušati, neću te prisiljavati. Ako je riječ o ključnoj stvari, onoj koja uključuje crkveni rad i istina-načela, reći ću ti kako da postupaš i poslije ću to pratiti; ako je riječ o stvari u tvom osobnom životu, razgovarat ću s tobom od srca, iskreno dijeleći Svoja gledišta bez iznošenja zvučnih ideja – ako si voljan slušati, možeš to prihvatiti, a ako nisi voljan slušati, Ja te neću ukoriti niti te sputavati. Ako si u stanju to prihvatiti, vidjet ću da si pristojan čovjek koji može prihvatiti prave i ispravne riječi, pa ću rado više razgovarati s tobom; ako vidim da ne prihvaćaš prave riječi i da ne želiš slušati ono što govorim, onda ubuduće neću razgovarati s tobom ili ću manje razgovarati s tobom. Ja imam Svoje vlastite izbore i Svoja vlastita načela u ophođenju s ljudima. Mislite li da Ja govorim i djelujem kao netko sa statusom? (Ne.) Na primjer, na prošlim okupljanjima, bez obzira je li prisustvovalo trideset do pedeset ljudi ili osamdeset do stotinu, Ja nikada nisam koristio mikrofon; samo sam govorio izravno i ljudi su Me mogli čuti. Danas, na nekim mjestima, čak i kad ima samo dvadeset ili trideset ljudi na okupljanju, neki govornici i dalje koriste mikrofon – je li to potrebno? Pružaju li riječi koje ti izgovaraš ikakvu pouku drugima? A ipak moraš koristiti mikrofon da bi govorio – ne praviš li se važan? To je oponašanje svjetovnih dužnosnika. Vidiš, Ja također često čavrljam i razgovaram u zajedništvu s braćom i sestrama; ponekad samo sjedimo u dvorištu i razgovaramo, i tu bude dvadesetak ljudi. Ima pozadinske buke, a ipak Me svi jasno čuju, iako Ja ne koristim mikrofon. O čemu god treba besjediti, o tome se jasno besjedi i ništa ne biva ometeno. Je li i dalje potrebno koristiti mikrofon? Koja je svrha provođenja takvih formalnosti? To je svjetovni običaj; svi vole praviti veliku predstavu i praviti se važnima, te vole raskoš i razmetanje. Ako se obični ljudi mogu tako ponašati, onda bi netko s imalo statusa mislio da je centar svijeta, zar ne? Ovo vam govorim kako bih vam dao do znanja jednu činjenicu: iako u očima čovjeka utjelovljeni Bog ima status, Moji osjećaji u vezi s tim statusom razlikuju se od vaših. Ja se samo osjećam kao običan čovjek, a čavrljanje s vama i razgovor u zajedništvu o istini jest ispunjavanje Moje odgovornosti. Što Ja, dakle, zahtijevam od vas? Zahtijevam da budete u stanju prihvatiti pozitivne stvari, prihvatiti istinu i raditi stvari prema istina-načelima; ne zahtijevam od vas da činite išta dodatno. Prvo, Ja ne zahtijevam od vas da padate ničice kada se klanjate; drugo, Ja ne zahtijevam od vas da Me ulagivački pozdravljate kada se sretnemo – ponašati se normalno i prirodno sasvim je dovoljno. Je li potrebno da se članovi obitelji uvijek međusobno pozdravljaju kada se sretnu? Ako se ne viđaju često, normalno je pozdraviti se kada se susretnu; to je pristojnost, i to je nešto što bi razumnost normalne ljudskosti trebala posjedovati – čak se i životinje znaju pozdraviti, a kamoli ljudi! Međutim, nema potrebe da se ti kada Me vidiš klanjaš i ulaguješ te ljubazno pitaš kako sam, samo zato što Ja imam status. To je nepotrebna formalnost i nije nešto što Ja zahtijevam od vas. Moji zahtjevi prema vama vrlo su razumni i prikladni. Ako posjedujete normalnu ljudskost i ako volite istinu i težite istini, moći ćete ispuniti sve te zahtjeve, jer ti zahtjevi uopće nisu prazni ili visoki; sve su to stvari koje normalni ljudi mogu postići. Ako ste razumjeli i shvatili razne aspekte istine o kojima sam godinama s vama razgovarao u zajedništvu i ako imate iskustveno znanje i ulazak u život, moći ćete postupati prema istina-načelima kada vam se dogode razne stvari. Moći ćete postupati prema istina-načelima u načinu na koji se odnosite prema ljudima, svom radu, svojim dužnostima, antikristima, lažnim vođama, skladnoj suradnji, raznim stvarima koje vam nisu po volji, i još mnogo toga – to je ono što se od vas zahtijeva. Svi zahtjevi koje Ja postavljam pred vas u okvirima su onoga što vi možete postići u normalnoj ljudskosti. Nakon što završim s govorom, zahtijevam da postupate prema ovim riječima kako biste postigli rezultate koje bi trebalo postići.

Neki ljudi slušaju propovijedi toliko godina, ali nikada nisu dali nikakve prinose. Inzistira li Božja kuća na tome. Ne, ne inzistira. Ja se također nikada ne raspitujem o tome tko nikada nije dao nikakav prinos ili tko od Božje kuće uvijek traži sredstva za život. Ja se ne raspitujem o tim stvarima niti Me one zanimaju. Ono što Me zanima jest kako ti vršiš svoju dužnost, možeš li platiti cijenu i možeš li prihvatiti ispravan savjet; možeš li se pobuniti protiv sebe i odreći se vlastitih ambicija i želja kada ti se dogode takve stvari; možeš li ispuniti svoje odgovornosti i pošteno se odnositi prema ljudima kada imaš status; tragaš li za načelima i imaš li načela u svom srcu kada obavljaš nešto; bi li postupao prema vlastitoj volji u stvarima u kojima ne razumiješ načela; možeš li prihvatiti, osjetiti kajanje i promijeniti se kada netko na to ukaže nakon što si samovoljno postupio; bi li mrzio, potiskivao ili mučio one koji te kritiziraju; koja su tvoja zahtijevana mjerila u vezi sa stvarima unutar opsega normalnog ljudskog života – govorom i postupanjem, kao i osnovnim potrepštinama za život – i imaš li granicu. Ja vodim računa o ovakvim stvarima koje uključuju istinu, nečija načela za vladanje, nečiji pogled na život i put kojim netko hodi. Osim toga, Ja se također raspitujem o stvarima koje uključuju prinose i istražujem ih. Ako se neki vođa, dok obavlja rad koji uključuje trošenje prinosa, ne pridržava načela, već troši pretjerano i rasipa prinose, a nakon što bude razotkriven i orezan, ne osjeća nimalo grižnje savjesti, ne priznaje svoje grijehe i ne kaje se te samo da odbija nadoknaditi gubitke, već se i pokušava raspravljati i opravdavati – pri čemu neki od njih čak krivotvore stvari i izmišljaju lažne dokaze, ili u ozbiljnim slučajevima čak uništavaju dokaze, i tako dalje – Ja ću te stvari ispitati i istražiti. Ne uključuju li sve te stvari nečije vladanje i put kojim netko hodi u svojoj vjeri u Boga? (Da.) Bi li rekao da Ja s pravom vodim računa o tim stvarima? (Da.) Neki ljudi potječu iz vrlo dobrih obitelji i prilično su bogati; misliš li da se Ja raspitujem o tome koliko njihova obitelj zarađuje godišnje, jesu li dali prinose ili jesu li prinijeli desetinu? Ja nikada nisam rekao takve stvari dok sam propovijedao na okupljanjima. Neki ljudi kažu: „Je li to zato što ne govoriš o tome u javnim okruženjima, već se potajno raspituješ o tome kod određenih ljudi?” Možeš pitati braću i sestre koji su bili u interakciji i družili se sa Mnom jesam li se ikada raspitivao o tim stvarima – nisam. Reci Mi, je li to zato što Ja nisam voljan pitati ili zato što nisam zainteresiran? (Nisi zainteresiran.) Nisam zainteresiran, što znači da ne mislim o tim stvarima – te stvari Mi nisu na umu. To je jedan aspekt te stvari. S druge strane, Ja doista ne znam kakvi su financijski uvjeti i društveni status obitelji braće i sestara. Zašto to ne znam? Zato što nisam znatiželjan u vezi s njima i ne raspitujem se o njima. Čak i ako znam za pojedinačne slučajeve, to je samo zato što sam od vas čuo da im je obitelj bogata; znam samo taj djelić osnovnih informacija. Što se tiče toga kakav posao rade ili koliko zarađuju godišnje, Ja to doista ne znam. Nikada se ne raspitujem niti me zanima financijska situacija bilo koje od vaših obitelji, koliko prihoda imate ili jeste li bogati ili siromašni – Ja ne vodim računa o tim stvarima. Neki ljudi, nakon nekoliko interakcija s braćom i sestrama, prilično dobro dokuče opće stanje njihovih obitelji – što njihove obitelji rade, koje su obitelji bogate, koje su siromašne i koliko imovine njihove obitelji posjeduju. Malo im fali da istraže čime su se bavile protekle tri generacije njihovih predaka. Oni su osobito zainteresirani za te stvari i saznaju o njima osobito brzo. Biste li rekli da takvi ljudi zanemaruju svoje prave zadatke? (Da.) Nakon samo jedne interakcije ili samo jednog susreta s nekim, oni znaju kolika je tom čovjeku mjesečna plaća, kako se obično hrani i odijeva, te s kojim se ljudima od ugleda i statusa u društvu druži i u interakciji je s njima – oni mogu znati sve te stvari. Čak i nakon što nekoliko puta dođem u kontakt s nekim, Ja ne znam te stvari. Samo ako Mi oni sami kažu koji posao obavljaju u društvu i koliko godišnje zarađuju, saznat ću ponešto, ali se toga poslije ne sjećam. Neki ljudi kažu: „Ti obavljaš djelo spašavanja čovjeka – je li u redu da Ti ne znaš o mnogim stvarima u vanjskom svijetu?” Reci Mi, je li potrebno znati o tim stvarima koje nisu povezane s istinom? (Nije.) Ja istražujem samo stvari koje su povezane s istinom; Ja istražujem samo pitanja koja uključuju tvoju narav, tvoju ljudskost, tvoje vladanje i put kojim kročiš. Ja ne istražujem koliko novca imaš niti istražujem odakle tvoj novac dolazi. Ne želim se raspitivati o tim stvarima niti znati za njih, i to nije Moj hobi. Kada Ja kažem da poznajem čovjeka kao Svoj džep, mislim na to da Ja razumijem čovjekovu narav, razumijem bit i stvarno stanje njegove iskvarenosti, te razumijem ljudskost svih vrsta ljudi; to je jedan aspekt tog pitanja. To također znači razumjeti kakva se bit krije u naravima koje otkrivaju sve vrste ljudi, koja se pitanja vežu uz razna stanja koja ljudi otkrivaju te kako besjediti, opskrbiti ih i pomoći im kako bi se riješili njihovi problemi i kako bi im se pomoglo da izađu iz stanja u kojem se nalaze. Ukratko, Ja istražujem samo stvari koje su povezane s Mojim djelom i koje su povezane s istinom.

Dok obavljam Svoje djelo, odgovornost koju ispunjavam prema vama jest rješavanje vaših problema. U užem smislu, to znači rješavanje problema s onim što vaša ljudskost proživljava u vašem svakodnevnom životu; u širem smislu, to znači rješavanje problema vaših iskvarenih naravi i jasno ukazivanje vama na put spasenja. Stoga, utjelovljeni Bog nije došao među ljude kako bi uživao u ubiranju nameta od čovječanstva, njegovom laskanju ili sljedbeništvu, niti kako bi uživao u radostima ljudskog svijeta, već kako bi ispunio Svoju odgovornost. On posjeduje Božji identitet i posjeduje Božji život; On je došao među ljude kako bi obavio vlastito Božje djelo i ispunio odgovornost prema čovjeku koju bi Sâm Bog trebao ispuniti. Bez obzira na to o kojoj se fazi radi ili među kojom skupinom ljudi se ona odvija, osnovni cilj djela koje Bog obavlja kada je u interakciji s ljudima jest pomoći im da riješe razne probleme. Iako ponekad govorim o nekim sitnicama iz svakodnevnog života, pa vam se može činiti da samo slušate neke priče, zapravo, te sitnice o kojima s vama razgovaram u zajedništvu dotiču vaše stvarne probleme i istine koje trebate razumjeti, a to su stvari koje biste trebali riješiti i u koje biste trebali ući. Nakon slušanja besjede, oni koji se usredotočuju na traganje za istina-načelima i usredotočuju se na primjenjivanje istine shvatit će neke istine i neka načela za svoje vladanje i djelovanje, a da to i ne primijete. Međutim, ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje neće shvatiti čak ni nakon slušanja i čak će osjećati da razgovor u zajedništvu samo uključuje svakodnevne trivijalnosti. Zapravo, i ti bi većinu vremena trebao moći naučiti lekcije iz tih sitnica. Jer, bez obzira na to o kojem aspektu stvari razgovaramo u zajedništvu – bilo da je to nešto u vezi sa svakodnevnim životom, nešto što uključuje nečiju dužnost ili nešto što uključuje ulazak u život – načela i razumijevanje o kojima razgovaramo nisu namijenjeni rješavanju bilo kakvih zagonetki ili otkrivanju bilo kakvih otajstava – već besjedimo svakodnevnim jezikom kako bismo objasnili neku činjenicu, riješili probleme s nečijim razmišljanjima i gledištima i riješili probleme toga kako netko gleda na razne stvari i kako se odnosi prema raznim vrstama ljudi. Na primjer, uzmimo biranje stila i boje odjeće. Bilo za svakodnevno oblačenje ili za snimanje programa, Moja načela i motivi za biranje stila i boje odjeće razlikuju se od vaših. Koja su vaša načela i motivi? Da se dotjerate kako biste izgledali lijepo ili zgodno – dok god izgledate šarmantno i privlačite pažnju, zadovoljni ste. Koje su Moje prvotne namjere i motivi? Da izgledate skromno, čestito i da posjedujete obličje čovjeka i dostojanstvo, tako da vas ljudi donekle poštuju i ne usude se gledati na tebe svisoka, poigravati se s tobom, ili gajiti ikakve pokvarene ideje ili neprikladne misli o tebi. Ja te time ne lišavam prilike da se pokažeš, nego te štitim, omogućujem ti da imaš obličje čovjeka i da izgledaš kao čestit čovjek, kako te oni s lošim namjerama ne bi mogli iskoristiti, pa se ti opaki ljudi neće usuditi okoristiti se tobom ili te tretirati kao igračku. Morat će te poštovati. Nije li tako tvoj integritet zaštićen? (Jest.) U tako jednostavnoj stvari kao što je biranje stila i boje odjeće, mogli biste pomisliti da Ja to činim kako bih zaštitio interese i ugled Božje kuće, ali zapravo, to doista nije glavni cilj; primarni cilj jest zaštititi vas. Upravo u ovoj maloj stvari Moja se gledišta potpuno razlikuju od vaših. Što se tiče toga kako se oblačite i uređujete u svom osobnom životu, dajem vam prostor i dopuštam vam da slobodno birate kako biste zadovoljili svoju taštinu. Ove stvari ovise o tome hoće li ljudi razviti normalnu ljudskost nakon što se o istini razgovaralo u zajedništvu i nakon što su razumjeli istinu, tako da se nauče obuzdavati i postanu skromni i čestiti te da imaju obličje čovjeka. Međutim, kada se pojavljujete u javnosti, Ja vam moram pomoći sve provjeriti. To je isključivo kako bih vas zaštitio, a ne kako bih vas kontrolirao ili sputavao. Što god vi mislili, takva su jednostavno Moja načela za rad i po ovom pitanju Ja imam zadnju riječ. Čak i ako su neki ljudi pomalo nezadovoljni, u sebi se osjećaju pomalo uzrujano ili imaju zadrške u vezi s ovim pitanjem, to nije važno; ti ćeš razumjeti u budućnosti. Osim toga, Moj izbor boje, tkanine i stila odjeće nisu konzervativni niti sputani starim konvencijama; Ja nemam zastarjela shvaćanja ni predodžbe. Ako si stariji, Ja te stiliziram tako da izgledaš živahnije i biram neku odjeću živih boja za tebe tako da izgledaš mlađe, ali ne i koketno. To je dobro za tebe; kada ljudi vide da, iako si stariji, i dalje izgledaš kao da imaš nešto vitalnosti, i izgledaš prilično uredno i pristojno, oni će te poštovati i donekle te cijeniti, čime se osigurava da tvoje dostojanstvo bude u potpunosti zaštićeno. To je nešto čega se vi ne biste sjetili. Moguće je da se nekoliko njih toga sjetilo, ali tko se može držati ovog načela i tko može ovladati ovim načelom? Vi doista ne možete njime ovladati, zar ne? (Da.) Neki od vas kažu: „Star sam, a stari ljudi trebali bi izgledati kao stari ljudi. Moram dati primjer mladima i navesti ih da me donekle poštuju.” Ne bojiš svoju sijedu kosu, ne stavljaš malo lagane šminke unatoč svom blijedom tenu, ne nadomještaš svoje prednje zube koji nedostaju, zbog čega ti zrak zviždi kroz praznine među zubima dok govoriš, i ne nosiš odjeću živih boja, već samo sivu i crnu. Kao rezultat toga, ljudi vide da nemaš nimalo boje u obrazima; jednostavno izgledaš boležljivo. Reci Mi, kako se mladi ljudi osjećaju kada te vide? Kada ti se obraćaju, moraju dodati riječ „stari”, nazivajući te „starom sestrom” ili „starim bratom”. Osjećaš li se zbog toga ugodno? Nerado to prihvaćaš, misleći u sebi: „Iako sam malo stariji od vas, jesam li doista tako star?” Tko ti je rekao da se tako urediš da izgledaš staro? Zar ne bi bilo u redu odabrati odjeću u bojama koje poboljšavaju tvoj ten? Dotjeraj se malo kako bi ljudi mogli vidjeti da imaš vitalnosti, i vidjeti da, iako si star po godinama, nisi star u svom načinu razmišljanja – ne bi li ti to donijelo poštovanje? Bila je jedna osoba u četrdesetima, i kada sam je Ja zamolio da odjene ružičastu odjeću za nastup, rekla je: „Nositi ružičasto u mojim godinama, ne bi li to bio pokušaj da se pravim mlađom?” Njezino se gledište razlikovalo od Mog. Ja sam rekao: „To ne znači praviti se mlađom; pojavljivanje pred kamerom to zahtijeva. Ja ti dajem savjete i pomažem te stilizirati kako bi izgledala kao da imaš malo boje u obrazima i kako bi izgledala uredno i pristojno. Ako osjećaš da je to pokušaj da se napraviš mlađom i ako ti to tako vidiš, onda to nemoj nositi. Ako se presvučeš u neuglednu odjeću, odmah ćeš izgledati deset godina starije.” Ako joj kažeš da izgleda deset godina starije, ona je nezadovoljna, ali s druge strane ne može prihvatiti ni tvoj pokušaj da je pomladiš. Nije li s ovom osobom prilično teško raditi? (Jest.) Čak i u ovim jednostavnim stvarima, ako ljudi imaju ispravna razmišljanja i gledišta, rješavat će ih prikladno, pravilno i u skladu s načelima. Međutim, razmišljanja i gledišta većine ljudi u vezi s ovim stvarima vrlo su iskrivljena, konzervativna ili radikalna, a neki se ljudi čak i pretvaraju. Čak i ako se Moja razmišljanja i gledišta o ovim stvarima ne mogu nazvati istinom, ona su barem prikladna, pravilna i u okvirima su normalne ljudskosti. Stoga, ponekad, čak i u ovim malim stvarima, Ja vam dajem neke poticaje i smjernice u ovoj ili onoj mjeri. Ako si pažljiv i možeš prihvatiti ispravna razmišljanja i gledišta, shvatit ćeš te stvari, a da to i ne primijetiš. Ako si nepažljiv ili uvijek imaš svoja vlastita mišljenja i ideje, ili ako i dalje u sebi držiš mnoga stara, tradicionalna, glupa i tvrdoglava razmišljanja i gledišta, možda nećeš moći usvojiti ili shvatiti ono što Ja govorim. Ali bez obzira na sve i bez obzira u kojim aspektima, dok god se radi o ovim stvarima s kojima se može susresti unutar opsega djela koje obavljam, Ja dajem sve od sebe da vam omogućim da izvučete korist, usmjerim vas u ispravnom smjeru, pomognem vam ispraviti vaša pogrešna razmišljanja i gledišta te uspostaviti razna ispravna razmišljanja i gledišta. To je Moja odgovornost. Samo u ovoj točki ispunjavanja odgovornosti, priroda djela koje obavlja utjelovljeni Bog potpuno se razlikuje od rada koji obavlja bilo koja osoba sa statusom među čovječanstvom, zar ne? (Da.)

Po Mom mišljenju, napori koje ljudi ulažu u radi statusa u osnovi se sastoje od dvije stvari: jedna je očuvanje njihovog statusa, a druga je zahtijevanje osobnih koristi. To su ljudske potrebe i zahtjevi u vezi sa statusom. Što god radio bilo koji čovjek sa statusom, on time ne opskrbljuje istinom niti opskrbljuje životom, a ponajmanje ukazuje ljudima na životni smjer i put. Umjesto toga, on se bavi materijalnim ili nematerijalnim radom, upravlja ljudima ili ih kontrolira te ih tjera da prihvate njegovo vodstvo u nekom stručnom području ili u nekom aspektu znanja, u proizvodnji stvari ili u raznim drugim domenama. Zatim, on se služi moći kako bi uspostavio autoritet i učvrstio status, preko kojeg traži osobne koristi. Te se koristi dijele na dvije vrste: financijske koristi i koristi od ugleda. Stoga se priroda posla koji obavlja čovjek sa statusom među ljudima potpuno razlikuje od prirode djela koje obavlja utjelovljeni Bog. Taj čovjek niti opskrbljuje ljude niti im pomaže, a ponajmanje se suzdržava od toga da pred njih stavlja zahtjeve. Sudeći po statusu i financijskim koristima koje stječe nakon što dobije status i djeluje s te pozicije, svaki čovjek sa statusom među ljudima u konačnici neizbježno postaje netko s privatnim interesima. To je zato što status koji posjeduje služi njemu osobno i sve što radi je radi statusa i koristi, a ne da bi opskrbljivao ljude ili im pomagao. U tom pogledu, to se potpuno razlikuje od onoga što čini utjelovljeni Bog. Nadalje, bez obzira na to što bilo koji čovjek sa statusom kaže ili učini ljudima, njegov je konačni cilj zahtijevati od njih emocionalnu odanost, financijske doprinose i pomoć u učvršćivanju njegova statusa. To jest, ako dobro govori i dobro radi te osvoji srca ljudi, navodeći ljude da ga visoko cijene i odobravaju ga, ljudi će o njemu imati dobro mišljenje – taj će čovjek imati veći ugled, utjecajniju riječ i veću slavu, pa će se oko njega okupljati i biti njime pridobiveno sve više ljudi. To je emocionalna odanost koju zahtijeva od ljudi. To jest, ljudi će ga više idolizirati i u srcu mu se više diviti, te će ih jače privlačiti i više ih pridobiti njegovo lidersko držanje, njegov govor i ponašanje, kao i njegov stav i način vladanja i postupanja. Tako njegov status postaje viši i stabilniji, čime se u potpunosti učvršćuje njegov status među ljudima. Nakon što osigura status u srcima ljudi, istodobno, financijske i materijalne koristi koje pritom ostvaruje postaju još obilnije. On zapravo radi na tome da osigura svoj status u srcima ljudi kako bi mogao dobiti više materijalnih i financijskih koristi. To se potpuno razlikuje od statusa koji utjelovljeni Bog posjeduje među ljudima i djela koje On obavlja. Ljudi to moraju jasno sagledati. Postoji li ovdje razlika? (Da.) Vidiš, čim netko posjeduje status i ima obožavatelje, on čini mnoge stvari radi svog statusa. Uljepšava svoj imidž, uči retoriku i potpuno skriva svoj privatni život, uključujući izbor partnera, bračni status, pa čak i osobno prebivalište i druge detalje. Sve te stvari skriva i ne dopušta drugima da znaju za njih. Sve to čini kako bi očuvao svoj status i imidž među ljudima. Ima mnoge privatne stvari koje drži u tajnosti, javno ih ne otkriva i nitko drugi za njih ne zna. U javnosti se dotjeruje kako bi izgledao osobito plemenito, veličanstveno, časno i lijepo, a njegov je govor osobito blag i obziran; govori što god ljudi žele čuti i izvodi što god ljudi žele vidjeti. Temeljito se priprema i čini svakojake stvari kako bi izgradio svoj osobni imidž. Čim procuri skandal ili kakva loša stvar koju je učinio te njegovi obožavatelji saznaju za to, dat će sve od sebe da se opravda i postavi fasadu, smišljajući sve moguće načine da zataška stvar. Neki se takvi ljudi čak potpuno preoblikuju, smišljajući sve moguće načine da održe svoj imidž u srcu ljudi. Cilj svega što čine jest održavanje statusa među ljudima; nakon što se njihov status među ljudima održi, tada su sačuvane i materijalne stvari, novac i užici kojima teže. Stoga, što god rade – i bilo to u javnosti ili u privatnosti – sve je to krajnje varljivo. Nikada nećeš znati što misle u svom srcu, kakvi su im ljudskost i karakter, ili kakva su doista njihova gledišta i izbori u vezi s raznim stvarima. Nikada nećeš čuti što doista misle. Čak i ako naprave mnoge promjene i podnesu žrtve za svoje obožavatelje i svoju publiku, čine to protiv svojih istinskih namjera. Zašto tako postupaju protiv svojih istinskih namjera? Zato da bi održali svoj status. Jer znaju da će, ako javno otkriju svoje pravo lice pred ljudima, izgubiti mnoge obožavatelje, te da će ih oni također odbaciti s prezirom i prokleti. Kada izgube obožavatelje, njihov će status katastrofalno pasti, a odmah potom nestat će i novac, koristi, užici i materijalne stvari kojima teže, pa čak i svi povoljni uvjeti te povlašten tretman koji im pruža njihov status. Stoga svi oni daju sve od sebe kako bi očuvali svoj imidž i status. Platit će svaku cijenu i pribjeći svim sredstvima kako bi održali svoj status i imidž – neki mijenjaju spol, neki idu na plastične operacije, neki skrivaju svoje brakove, a neki čak i potajno počine ubojstvo; učinit će sve. A ipak, ono što među ljudima čine za druge – i ono što drugi od njih mogu dobiti – gotovo je lišeno bilo kakvog pozitivnog usmjeravanja ili pozitivne opskrbe. Njihova se uloga među ljudima svodi samo na zadovoljavanje ljudske taštine i udovoljavanje svojim ambicijama i željama: okupljaju ljude pod svojim imenom i moći, a zatim nemilosrdno zaluđuju i iskorištavaju ljude emocionalno, mentalno i financijski. Zato Ja kažem da je svatko sa statusom u osnovi netko s privatnim interesima. To je lijepo rečeno; ne želim reći ništa grublje od toga. Možete to i sami shvatiti. Dakle, je riječ o bilo komu tko ima status, može se dogoditi da ga pri susretu doživiš kao osobu izvanrednog stila govora, ljubaznu, elegantnu i karizmatičnu, pa ga počneš uvelike idolizirati. Osobito bi neki ljudi suprotnog spola mogli čak htjeti i posvetiti mu se. Sve su to znakovi zaluđenosti i ispranog mozga. Nemojmo govoriti o njegovom životu iza kulisa, njegovoj istinskoj ljudskosti i njegovom stavu prema pozitivnim stvarima – nema potrebe saznavati o tim stvarima. Kad bi mu se doista htio posvetiti, ostao bi zapanjen čim bi počeo živjeti s njim. Tada bi znao da on nije tako uzvišen i izvanredan kao što si u svom srcu vjerovao; više ga ne bi idolizirao i odnosio bi se prema njemu kao prema običnom čovjeku. S obzirom na vaš trenutačni rast, je li uopće potrebno ići tako daleko? (Ne.)

Kada se ljudi sa statusom u društvu pojave u javnosti, na potpisivanjima autograma, konferencijama za novinare ili nastupima uživo, ljudi im kliču i polažu velike nade u njih. Neki se ljudi čak jednom rukuju s njima i više nikada u životu ne žele oprati ruke, a neki ih jednom zagrle i odluče da nikada u životu neće stupiti u brak. Ne mislite li da su takvi ljudi vrlo glupi? (Da.) Odlučiš da nikada nećeš stupiti u brak radi njih, ali ako bi jednoga dana naletio na njih na ulici i pozdravio ih, bi li ti obratili ikakvu pozornost? (Ne.) Oni su ljudi od statusa, ugledni ljudi, pojedinci iz više klase; u njihovim očima, ti si nitko i ništa. Misliš li doista da im se sviđaš kada ti daju svoj autogram, rukuju se s tobom i zagrle te? U krivu si; previše si naivan! Kada te trebaju, ti si im blago; kada te ne trebaju, ti si samo korov – ili, moglo bi se reći, ti si nitko i ništa. Svatko sa statusom u društvu – čak i službenik najnižeg ranga – izvan je dosega tebi kao običnom građaninu. Nije važno jesi li odrasla osoba ili sposobna – u njihovim si očima nitko i ništa; oni te uopće ne shvaćaju ozbiljno. To je pravo lice ljudi sa statusom u društvu. Stoga, gledajući njihovu priroda-bit, ljudi u ljudskom svijetu koji pripadaju klasi onih s moći i statusom u osnovi su svi ljudi s privatnim interesima. Oni ne polažu velike nade u tebe niti snose ikakvu odgovornost, a još manje išta ili doprinose besplatno – podrazumijeva se da te ničim ne opskrbljuju. Oni samo žele zahtijevati stvari od tebe – da ih idoliziraš, diviš im se i slijediš ih na emocionalnoj razini, a zatim da od tebe dobiju financijske i materijalne koristi. Nakon što steknu koristi i učvrste svoj status, ako s njima želiš biti pajdaš, biti njihov prijatelj i biti u ravnopravnom položaju s njima, hoće li oni pristati? (Ne.) Ako ih pokušaš prisiliti da pristanu, što misliš da će učiniti? (Otvoreno će se okrenuti protiv tebe.) Vidjevši da im više nisi od koristi, odbacit će te, reći ti da se „goniš”, pa čak te i vrijeđati, govoreći da si prljavi prosjak. Ostao bi zapanjen, zar ne? (Da.) Upravo zato što ljudi tako gledaju na status, i upravo zato što im status donosi razne povoljne uvjete ili obilne koristi, oni status smatraju vrlo važnim i uvelike ga cijene. Međutim, ono što bilo tko sa statusom među čovječanstvom čini nije ispunjavanje odgovornosti prema čovječanstvu, to nije oblik opskrbe i nije besplatno; umjesto toga, to ima svoje ciljeve i zahtjeve. Svaka riječ koju izgovori s pozicije statusa ima svoj cilj, a sve što čini također je usmjereno prema postizanju određenog cilja; naravno, to je da od tebe dobije veće koristi – čak i da te iscijedi do kraja. U osnovi, ono što ti čini ima za cilj da te zaludi, otupi i iskoristi. Da to kažemo na najjednostavniji i najizravniji način, cilj mu je da te natjera da isprazniš svoje džepove. Za što da isprazniš svoje džepove? Da kupiš njegove ulaznice, kupiš njegove proizvode, kupiš njegovu robu i daš mu stvari koje mu najviše trebaju. Dakle, čim osoba ima status, koristi prirodno slijede. Kada ljudi imaju status i stoje na poziciji statusa, lako im je zaluditi druge, a također im je lako iskoristiti status kako bi činili stvari u svoju korist. Kao pripadniku čovječanstva koji idolizira status, ljudi sa statusom ili oni na pozicijama statusa vrlo te lako mogu zaluditi, kontrolirati i navestida činiš ovo i ono. Osobito te zvijezde i poznate osobe od velikog ugleda u društvu – kada s pozornice poviču: „Kako ste svi? Dugo se nismo vidjeli!” njihovi obožavatelji u publici mašu svjetlećim štapićima, i viču, vrište i luduju. Koliko polude? Nekim ljudima suze teku niz lice istog trena, a neki ljudi padnu u nesvijest na licu mjesta i odmah ih prevezu na hitnu. Samo od tih nekoliko riječi, samo od slušanja tih nekoliko pjesama i gledanja tog jednog nastupa, oni tako izgube razum, ponašajući se kao da su bolesni u glavi. Bi li rekao da su ti ljudi glupi? (Da.) Hoće li onda i nakon toga nastaviti posjećivati te nastupe? (Hoće.) Nije li to zaluđenost? Ulaznice za takvu vrstu nastupa vjerojatno su prilično skupe. Ti platiš tolikim novcem, a oni samo otpjevaju nekoliko pjesama i malo poskakuju po pozornici. Isplati li se potrošiti toliki novac? Nisi li prevaren? Neki ljudi čak prisiljavaju svoje roditelje da im daju novac kako bi kupili ulaznice za koncert svoje omiljene slavne osobe ili kako bi kupili njihovu robu. Ako je njihova obitelj siromašna i ne može si to priuštiti, oni svoje roditelje nazivaju beskorisnima i nesposobnima. Njihovi roditelji tu ne mogu ništa učiniti; to je jednostavno trend u ovom društvu. Nakon što ih djeca tako izgrde, neki se roditelji čak osjećaju prilično inferiorno pa se pred drugima i ne usuđuju priznati čiji su roditelji. Nije li to uzrokovano društvenim trendovima? (Jest.) Pa kako se taj trend oblikovao? Oblikovao se kao rezultat toga što su razmišljanja i gledišta čovječanstva o statusu, slavi i dobitku postajali sve opakiji, i u konačnici se razvijali zajedno s ovim zlim trendom sve do današnjeg dana, nanoseći štetu naraštaju za naraštajem ljudi. Što točno ti ljudi sa statusom čine drugima? Koje su to riječi koje viču ljudima sa svojih visokih položaja? Što oni prenose ljudima? Oni prenose lažna i opaka razmišljanja i gledišta; oni prenose zle trendove; sve ono što prenose isključivo su negativne stvari. Na kraju se i dalje dragovoljno otimaš kako bi potrošio novac na njihove ulaznice i proizvode, a ako ih ne možeš kupiti, čak i potajno plačeš i osjećaš se inferiorno. Nije li to dragovoljno ponižavanje samog sebe? (Jest.) Takav je svijet doista; takvo je čovječanstvo doista. Među čovječanstvom uvijek prevladavaju zli trendovi, a ti se zli trendovi također neprestano razvijaju i evoluiraju. Kako god evoluiraju, uvijek postoji skupina ljudi sa statusom, moći i ugledom koji jašu na čelu zlih trendova. Što će se u konačnici dogoditi onima koji su na čelu te prethodnice? Ja to neću reći; možete sami o tome razmisliti.

Svrha ovog razgovora u zajedništvu jest, s jedne strane, omogućiti ti da saznaš što je status, a s druge da saznaš i razumiješ razliku između statusa utjelovljenog Boga i statusa kod ljudi. Oni su potpuno drugačije prirode i biti. Status utjelovljenog Boga određen je Njegovom biti i životom; to nije položaj, nije Mu ga dalo čovječanstvo, niti ga je zadobio time što su Ga ljudi uzdigli zato što je stekao znanje, teorije i dovoljno životnog iskustva u društvu. Status utjelovljenog Boga određen je Njegovim identitetom, a Njegov je identitet određen Njegovim životom i Njegovom biti. Unatoč tome što ima takav identitet i takvu bit, On se ne ponaša oholo i nadmeno, ne tlači ljude, ne mami ih, ne postavlja zahtjeve čovječanstvu, niti gospodari nad ljudima, kao što to čine oni s istaknutim statusom među čovječanstvom. Naravno, utjelovljeni Bog nije netko s privatnim interesima. On nikada nije zahtijevao nikakve koristi od onih koji Ga slijede, uključujući financijske i materijalne. Prirodno, On nije zahtijevao ni nikakvu naknadu od Svojih sljedbenika. Umjesto toga, On dosljedno ispunjava Svoju odgovornost i obavlja Svoje djelo sa Svojim identitetom i sa Svoje pozicije, opskrbljujući ih svim istinama koje su potrebne onima koji Ga slijede. Naravno, tijekom razdoblja u kojem obavlja Svoje djelo i ispunjava Svoju odgovornost, utjelovljeni Bog ne doziva ljude s visokog položaja kao što to čine takozvani ljudi od statusa među čovječanstvom, niti zauzima uzvišen položaj kako bi stvorio određenu atmosferu, priredio spektakl ili pravio pompu, ne bi li osvojio srca ljudi i naveo ih da Ga hvale, i tako dalje. Bog u Svom identitetu utjelovljenog Boga ne čini ništa od tih stvari. Njegov identitet i status određeni su Njegovom vlastitom biti; oni nisu rezultat ljudske pohvale, niti su rezultat nekog glasanja čovječanstva. Pa kako su onda nastali? Samo zato što Bog izražava istinu i otkriva ta otajstva, čovjek spoznaje da je to tijelo Sâm Bog, koji posjeduje Božji identitet i status. Neki ljudi kažu: „Zašto Bog svjedoči o Sebi?” To je zato što čovječanstvo ne poznaje Boga i sposobno je samo opirati se Bogu i osuđivati Ga, pa se samo Božjim izražavanjem istinu može posvjedočiti o Njegovom vlastitom identitetu i statusu – čak i ako čovjek ima malo prosvjetljenja od Duha Svetog, ne mora nužno biti sposoban o tome jasno posvjedočiti – Bog mora svjedočiti o Sebi kako bi postigao željeni rezultat. Može li se namjeravani rezultat postići oslanjanjem na to da čovječanstvo svjedoči o Bogu? (Ne.) Zašto ne? (Čovjek jednostavno ne poznaje Boga.) Tako je; to je zato što čovječanstvo ne poznaje Boga – nitko Ga ne poznaje. Stoga se Bog utjelovio, postao Sin čovječji i počeo se pojavljivati i djelovati, dozivajući čovječanstvo tako da svatko čuje Božje izjave i riječi. Duh Sveti tada je počeo djelovati, okupljajući ljude, a zatim je Bog počeo govoriti ljudima i djelovati među njima. U početku, nekoliko pojedinaca to nije moglo prihvatiti, imali su predodžbe o utjelovljenom Bogu i nisu Ga poznavali niti razumjeli. I upravo je Sâm Bog iznosio izjave i izgovarao riječi kako bi podupro vlastito svjedočanstvo, upravo je Duh Sveti obavljao veliko djelo kako bi podupro Božje djelo. Tijekom ovih godina govorenja i djelovanja, nisu li ljudi u određenoj mjeri prepoznali Božji identitet i status? (Jesu.)

Mnogi ljudi godinama vjeruju u Boga, a još uvijek nemaju spoznaju o Njemu. Iako imaju mnoge predodžbe i uobrazilje, ili primjese ljudske volje, osobito u vezi s Njegovim identitetom i statusom, iz toga što Bog svih ovih godina govori i djeluje, ispunjava Svoju odgovornost prema ljudima i daje Sebe za njih, već se može vidjeti jedan rezultat. Znate li koji je to rezultat? (Mislim da je taj rezultat to da su ljudi osvojeni Božjim riječima i da su morali priznati Božju bit.) Točno je da su ljudi osvojeni. Iako ljudi još moraju prijeći određeni put kako bi bili zadobiveni od Boga, On ih je već osvojio. Koji je onda dokaz da su ljudi osvojeni? Na samom početku, kada je Bog posvjedočio da je ova osoba utjelovljeni Bog, mnogi su ljudi imali predodžbe, osjećali su otpor i nisu bili voljni priznati ili prihvatiti tu činjenicu. Sada, međutim, svi vi – uključujući i one među vama koji u početku uopće nisu htjeli priznati da je ova osoba Bog, utjelovljeni Bog – možete sjesti, puni strpljenja i iščekivanja, i tiho i iskreno slušati Me kako besjedim. Samo to je dovoljno da dokaže da je Bog osvojio ljude, zar ne? (Da.) Prije više od deset godina, na Mojim okupljanjima i razgovorima u zajedništvu s vama, nakon što bih govorio oko četrdeset minuta, mnogi više nisu mogli mirno sjediti. Neki bi išli u toalet, neki bi pili vodu, neki bi se došaptavali, a neki bi zijevali i protezali se. Gotovo više od šezdeset posto ljudi bilo bi nemirno. Nisu mogli razumjeti što govorim, nisu to mogli dokučiti i nisu to mogli usvojiti. Recite Mi, nije li Mi bilo zamorno razgovarati u zajedništvu s vama? Vidio sam da je vaš rast premali i da ne možete mirno sjediti i slušati propovijedi – niste li bili baš poput djece u vrtiću koja ne mogu usvojiti ono što im se govori? Stoga sam morao biti strpljiv, te strpljivo razgovarati u zajedništvu i usmjeravati vas. Poslije, kako su ljudi više slušali i razumjeli neke stvari, i počeli se zanimati za istinu, postupno je bilo sve manje ljudi koji su se došaptavali, i sve manje ljudi koji su zijevali i protezali se. Tijekom okupljanja, većina ljudi sada može slušati propovijedi s velikom pažnjom; mogu mirno sjediti i usvajati ih, i dokučiti osnove puta života. Postoji još jedan dobar pokazatelj: kada govorim o nekom aspektu istina-načela, mnogi ljudi žure hvatati bilješke. Čuvši važne i ključne riječi, brzo ih zapisuju kako bi o njima kasnije mogli promišljati. To je predivno! Ti ljudi doista imaju sposobnost razumijevanja; počeli su ulagati trud u istinu i znaju se usredotočiti na stvarnost. Bilo da se radi o Mojoj uobičajenoj besjedi ili o čavrljanju s ljudima, sve dok sadržaj uključuje istina-načela, ljudi slušaju i ozbiljno hvataju bilješke; to je dobar pokazatelj. Kao što vidiš, tijekom ovog putovanja, korak po korak, stanja ljudi postajala su sve bolja i bolja. Osim toga, kao što se vidi iz videa i filmova s iskustvenim svjedočanstvima koje je producirala Božja kuća, mnogi su ljudi imali neka istinska iskustva od kada su prvi put počeli vršiti svoje dužnosti pa sve do sada. Koji je onda bio najveći dobitak ljudi? To je da mogu gledati na sve vrste stvari i iskusiti ih na temelju raznih istina o kojima sam besjedio tijekom godina. Svi su oni razumjeli neke istine i u stanju su riješiti neke probleme; stekli su neko shvaćanje i razumijevanje Božjih namjera, došli su do toga da se pokoravaju Bogu i došlo je do promjena u njihovim život-naravima. Nisu li te stvari ono što su zadobili? (Da.) U prošlosti, kada ste tek počeli slušati propovijedi, niste mogli mirno sjediti. Neki su ljudi govorili da je to možda zato što ste mladi. Zapravo, to nije slučaj; čak ni ljudi u četrdesetim i pedesetim godinama nisu mogli mirno sjediti, jer nisu mogli razumjeti i to im je bilo izvan moći poimanja. Osjećali su da je svaka riječ koju su čuli ispravna, ali čim bi čuli nešto što nije u skladu s njihovim predodžbama, u sebi to nisu mogli prihvatiti, i tada bi se počeli pogrbljivati, njihati ili došaptavati, bez i najmanjeg obličja normalnog čovjeka. Stoga sam morao strpljivo govoriti. Govorio sam toliko godina, govoreći malo po malo o svim vrstama pitanja, omogućujući svima da dokuče osnove. Iako mnogi ljudi sada nemaju puno iskustva u vezi s ulaskom u život, i većinu vremena nemaju ulazak u život, u najmanju ruku, kakav osjećaj imaju? Postali su zainteresirani za istinu i imaju svijest o njoj, te su u svom srcu razvili određenu naklonost prema istini. Imaju neki pojam o istini i pozitivnim stvarima, neki pojam o tome kako se vladati, neki pojam o postupanju prema istina-načelima i neki pojam o postizanju spasenja. Stoga mogu mirno sjediti i usvajati to kada slušaju propovijedi. Imati pojam o tim stvarima znači da su osvojeni ovim riječima i ovim istinama. Priznali su da su ove riječi istina, priznali su da postoji razlika između pozitivnih i negativnih stvari, i priznali su da je sve što Bog govori i čini istina, i da je sve to radi spašavanja čovjeka. Vidiš, da bi ljudi prešli s toga da ne mogu mirno sjediti, na to da mogu mirno sjediti i priznavati da su Božje riječi istina i da je sve što Bog čini spasenje – koliko je godina bilo potrebno da se napravi tako ogroman skok? Koliko sam riječi morao izgovoriti i koliko sam djela morao obaviti? Samo u smislu djela koje sam obavio na čovjeku – razotkrivajući njegovu iskvarenu bit, mijenjajući njegova razmišljanja i gledišta, rješavajući njegove iskvarene naravi, pomažući mu da razumije istinu i postigne pokornost Bogu, dovodeći ga na pravi put postizanja spasenja – koliko sam riječi morao izgovoriti da bih postigao te rezultate? Reci Mi, bi li čovjek mogao obaviti to djelo? Tko bi od onih sa statusom mogao obaviti to djelo? (Nitko to ne bi mogao učiniti.) Kao prvo, čovjek to ne može učiniti. Kao drugo, čak i da neki čovjek govori i djeluje, i da su sve riječi koje izgovori ispravne i da su drugi zainteresirani za njih, ako Duh Sveti ne bi djelovao, bi li toliko ljudi koji slušaju i propovijedaju riječi tog čovjeka moglo postići rezultate koje sada imamo? (Ne bi moglo; to ne bi moglo dirnuti ljudska srca.) Božje riječi i Duh Božji djeluju u tandemu kako bi obavili to djelo. Utjelovljeni Bog govori i djeluje u usklađenosti s Duhom Božjim, dok Duh Božji istodobno djeluje prateći izgovorene riječi utjelovljenog Boga kako bi usmjeravao i prosvjetljivao ljude u njihovom svakodnevnom životu. Kombinacija ova dva aspekta postigla je rezultate koje sada imamo, kao i rezultate koji će biti postignuti u budućnosti. Reci Mi, je li status ove obične osobe – utjelovljenog Boga – samo status? Nije. Taj Njegov status nije neka vrsta položaja. To nije simbol nečijeg uzvišenog imidža ili moći, kako bi to ljudi mogli nazvati. Što je to onda? (To je simbol Božje biti.) Njegov je status simbol toga da On posjeduje istinu, put i život. Reci Mi, kada bilo koje iskvareno ljudsko biće sa statusom nešto čini, uživa li u tome suradnju Boga na nebu? (Nema.) Stoga, status utjelovljenog Boga nije status u jednostavnom smislu, već simbol Božjeg identiteta, biti i života. Što želim reći time? Da se ne bi trebao odnositi prema utjelovljenom Bogu kao što bi se odnosio prema bilo kojem čovjeku sa statusom u svijetu. Kada se odnosiš prema ljudima sa statusom u svijetu, koristiš se filozofijama za ovozemaljsko ophođenje kako bi kontaktirao s njima. Moraš im se klanjati i puzati pred njima, čitati između redaka, promatrati njihov izraz lica i govoriti lijepe stvari kako bi im udovoljio; ne možeš govoriti iskreno, ne možeš pokazati nikakvu snagu, ne možeš ih zasjeniti, i tako dalje; inače će te potisnuti ili natjerati da patiš. Međutim, kada se družiš i ophodiš s utjelovljenim Bogom, ono čega bi se trebao pridržavati jesu istina-načela. Ako se s Njim družiš i ophodiš prema istina-načelima i možeš se ispravno odnositi prema Njemu, onda čak i ako Njegov status ne shvaćaš ozbiljno, nemaš visoko mišljenje o Njemu, ne štuješ Ga ili ne gledaš na Njega s poštovanjem, i ne ulaguješ Mu se i ne laskaš Mu, On će se i dalje ispravno odnositi prema tebi, zar ne? (Da.) Vi kažete „Da”, ali možete li doista uspjeti odnositi se prema utjelovljenom Bogu prema istina-načelima? (Osjećam kao da to još ne mogu; mogu samo težiti tome.) Morate naporno raditi kako biste težili tome. Najvažnija je točka da morate težiti istini i tragati za istina-načelima u svim stvarima; tada ćete u tome postupno uspjeti. Ako se usredotočiš na istinu, osjećat ćeš da se utjelovljeni Bog, iako posjeduje taj poseban status, potpuno razlikuje od ljudi sa statusom među iskvarenim čovječanstvom. Kada to shvatiš i priznaš da je On netko s božanskom biti i Božjim identitetom, odnosit ćeš se prema Njemu prema istina-načelima. Imat ćeš u svom srcu ljubav i poštovanje prema Njemu i odnosit ćeš se prema Njemu otvoreno i iskreno. Istodobno, također ćeš biti poslušan i pokoran s pozicije stvorenog bića; željet ćeš biti takav i imat ćeš takva očitovanja. Ako to ne shvatiš, uvijek ćeš promišljati: „Pogledaj koliko stila imaju ljudi sa statusom u društvu; kamo god pođu, okruženi su ljudima. Obrazovani su i govore profinjeno. Njihov izgled, stil odijevanja i dotjeranost daju im dašak klase, a njihovi izrazi lica i način na koji hodaju graciozni su. Na prvi pogled se može primijetiti da nisu obični ljudi. I pogledaj kakvu postavu imaju: imaju osobne asistente koji im pomažu u životu i radu, timove osobnih kuhara za njihove prehrambene potrebe, timove osobnih tajnika koji pišu članke za njih, te timove savjetnika i stručnjaka s kojima raspravljaju o važnim stvarima. Za izlaske imaju osobne vozače, za letove osobne pilote, a kamo god pošli, odsjedaju u luksuznim hotelima. Sve su to prvoklasni aranžmani. Budući da Bog ima status, zašto On ne dobiva takav tretman? Kad bi On dobivao takav tretman, ne bismo li i mi sljedbenici stekli ugled? Kad bi Mu prostirali crveni tepih u koju god zemlju da ode, i kad bi se mnogi ljudi postrojili kako bi Ga dočekali koje god mjesto da posjeti – kako bi to bilo prestižno!” Kada stekneš znanje o Bogu, više nećeš imati te zahtjeve ili ta razmišljanja.

Iako utjelovljeni Bog živi među iskvarenim čovječanstvom, On nije pripadnik iskvarenog čovječanstva, pa nema potrebe koje iskvareni ljudi imaju kad je riječ o stvarima kao što su takozvani položaj i status. Zašto On nema potrebe koje imaju iskvareni ljudi? Zato što On nema ista gledišta o statusu i takozvanoj „vrijednosti” osobe kao iskvareni ljudi. Nije prošao obradu i nije iskvaren kao što su to iskvareni ljudi, pa s njima ne dijeli ista razmišljanja i gledišta o hijerarhiji i uživanju u statusu. Dakle, što se Mene osobno tiče, Ja u Svom srcu ne gledam tako na status i osobnu vrijednost. U Mom srcu jednostavno postoji samo želja da s ljudima budem kao obitelj, da razgovaram o pitanjima života i posla, i da razgovaram o raznim ljudskim poteškoćama. Ne volim nikakvo veliko razmetanje, a ponajmanje volim takozvanu otmjenost. Rekao sam vam mnogo puta i možda ste to zapamtili: u Mom vlastitom životu nemam nikakve osobne služavke, osobne pomoćnike ili osobne tajnike. Nemam ništa od toga. Pogledajte te visokopozicionirane osobe u društvu; imaju ljude koji im samo peru rublje, ljude koji im samo kuhaju jela i peku peciva, kao i osobne vozače. Ne trebaju se brinuti ni o čemu u svom životu; postoje ljudi koji se za sve brinu umjesto njih. Što je netko višeg ranga, to je njegova svita opsežnija. Čak i običan gradonačelnik ili guverner provincije ima službenu gradonačelničku ili guvernersku rezidenciju, a da ne spominjemo one na još višim položajima. Ima li utjelovljeni Bog službenu rezidenciju? (Ne.) Jesam li onda tražio od crkve da Mi je osigura? (Ne.) Nisam tražio od crkve da Mi osigura službenu rezidenciju niti sam tražio da Mi se dodijeli pratnja ili čuvari, a još manje sam postavljao bilo kakve druge zahtjeve. Jedina je stvar što ljudi u lektorskom timu dotjeruju izričaj Mojih propovijedi i besjeda, sastavljaju ih u tekst te ih distribuiraju. Njih se može smatrati stručnim osobljem u radu, ali oni vrše svoju dužnost; oni to ne čine za Mene osobno. To je crkveni rad. Dakle, jesam li vas ikada zamarao Svojim osobnim stvarima? (Ne.) Pranje rublja za Mene, kuhanje za Mene, čišćenje Moje sobe, osobna putovanja – jesam li vas ikada zamarao tim stvarima? Jesam li ikada tražio od crkve da Mi osigura osobne služavke ili osobne pomoćnike? Nikada nisam postavljao takve zahtjeve. Recite Mi, uzrujava li Me to što nemam takve usluge? Jesam li tužan zbog toga? Trebam li vas prekoriti i reći vam da ste bez savjesti? Nikada vas nisam prekorio zbog takvih stvari, a još manje sam postavljao ikakve zahtjeve pred vas. Sâm se brinem za Svoju hranu, odjeću, smještaj i prijevoz. Obično se oblačim ležerno, a tijekom okupljanja nosim formalno odijelo; toliko je jednostavno. Rijetko nosim odjeću na kemijsko čišćenje; u osnovi se sva pere ručno ili u perilici. Kad imam psa, to nije neka luksuzna pasmina. Većina ljudi prati i oponaša ono što poznate osobe i ljudi sa statusom u svijetu jedu, nose i koriste. Smatraš li da sam Ja poput njih? Kada neki ljudi vide pasminu psa koju posjeduje poznata osoba, žele nabaviti istu takvu. Svi nevjernici imaju to gledište; čak i kad je riječ o psu, oni prate trendove i moraju nabaviti luksuznu pasminu, vrstu psa kakvu posjeduju poznate osobe. Moj pas je običan. Sve dok pas ima dobru narav, dok je umiljat i odan, poslušan, razumije stvari, slaže se s ljudima i ne prepušta se udobnosti, to je u redu. Neki ljudi kažu: „Ne bi li Tebi bilo tako lako imati luksuznu pasminu?” Bilo bi vrlo lako, ali Ja to ne bih volio. Nikada se ne raspitujem o tome što poznati ljudi nose ili koriste, niti se trudim istraživati. Ja nisam poput nekih ljudi koji, čim steknu status, pomisle: „I ja sam sada poznat. Moram oponašati sve što poznati jedu, nose, koriste te voziti automobil u kakvom se oni voze kada izlaze. Ne smijem zaostajati.” Nikada se nisam trudio oko tih stvari. Ne znam jesam li poznata osoba niti marim za to. U svakom slučaju, u svemu što radim – u svim aspektima, kao što su Moj svakodnevni život i troškovi rada – imam Svoja načela, Svoje potrebe, Svoj raspon izbora i Svoj standard. Taj je standard jednostavno biti vrlo običan i vrlo jednostavan; biti samo prosječan sasvim je u redu. Dovoljno je da su Moje odijevanje, dotjerivanje, te hrana, smještaj i prijevoz takvi da Mi ljudi iskazuju poštovanje kada ih vide i da u najmanju ruku izgledam kao dostojanstvena i čestita osoba; toliko je jednostavno. Meni uopće nije važno hoće li ljudi imati visoko mišljenje o Meni i kakav ću status imati u njihovom srcu kad vide kako se oblačim, uređujem i izgledam. Mislite li da Ja imam ikakve pretjerane zahtjeve u pogledu statusa? (Ne.) To je nešto što ne možete zamisliti i što ne možete dokučiti. Ukratko, Ja samo zahtijevam da uspijete povjerovati u ono što vam govorim. Za tebe je to, samo po sebi, vrlo teško. Ti sâm znaš što je u tvojoj vlastitoj glavi i što misliš. Vama je vrlo teško biti u stanju povjerovati u ove riječi koje sam izgovorio, prihvatiti ih kao istinu i prihvatiti ih kao činjenicu. Na kojem temelju to mora biti izgrađeno? Mora biti izgrađeno na temelju povjerenja, zar ne? (Da.) To su Moja razmišljanja i gledišta o statusu, i to su Moja odgovarajuća očitovanja. Iako nemam uobičajena vanjska obilježja statusa koja čovjek visoko cijeni ili koja čovjek zahtijeva, to nimalo ne utječe na djelo koje obavljam niti utječe na Mene u ispunjavanju Moje odgovornosti prema vama. Nikada ne bih uljepšavao samoga sebe kako bih vas naveo da imate visoko mišljenje o Meni radi statusa. Kako se pokazalo, do sada ste slušali propovijedi te i dalje sasvim dobro napredujete, a sudeći po vašim trenutačnim očitovanjima, svi se razvijate u pozitivnom smjeru. Stoga je težnja za statusom, imidžem i vanjskim obilježjima statusa beskorisna. Samo istina može osvojiti čovjeka i samo istina može promijeniti čovjeka. Božje riječi mogu promijeniti čovječanstvo i također mogu stvoriti sve. S jedne strane, to je rezultat postignut silom Božjih riječi i autoritetom Božjih riječi. S druge strane, to je također rezultat postignut djelom Duha Božjeg. Čovjek se nema čime hvaliti; stvar je u tome da su Božje riječi dobre, istina je dobra, a Božje djelo i djelo koje je Duh Božji obavio na čovjeku jednostavno su predobri. S obzirom na to da Bog ovako obavlja djelo i postiže ovaj rezultat u čovjeku, možete li onda uvidjeti da je izraz „Božje riječi su spasenje za čovjeka” istinit? (Da.) Bog je vjeran, Božje riječi nikada ne podbace, a Bog je također svemoguć – koliko god se utjelovljeni Bog činio beznačajnim ili koliko god se činilo da ima malo snage, to nije važno; ništa od toga ne može utjecati na Njegovo izražavanje istine niti može utjecati na rezultate koje Njegove riječi postižu u čovjeku. Iako se utjelovljeni Bog izvana može činiti vrlo beznačajnim, može se činiti normalnim i praktičnim i čovjek Ga može gledati svisoka – i čovjek čak može u bilo kojem trenutku razviti predodžbe i neprijateljstvo prema Njemu – budući da On posjeduje Božju bit i Božji život, istina koju On izražava u potpunosti može osvojiti čovjeka. U konačnici, On je također sposoban dovesti čovjeka pred Boga i osloboditi ga njegovih iskvarenih naravi kako bi ga Bog mogao zadobiti, ostvarujući Božji šesttisućljetni plan upravljanja i privodeći taj plan kraju. Stoga su status, imidž i druge takve stvari koje uključuju utjelovljenog Boga nevažni. Što je važno? (To što utjelovljeni Bog ima Božju bit; što je On istina, put i život, i što može izražavati Božje riječi.) Važno je to što ovaj utjelovljeni Bog ne samo da ima Božji status, već posjeduje i Božji identitet i bit. On može izražavati Božje riječi, a Njegove riječi mogu osvojiti čovjeka, spasiti čovjeka i usavršiti čovjeka, omogućujući mu da bude u potpunosti zadobiven od Boga. To je ono što je najvažnije.

Pomaže li čovjeku razgovor u zajedništvu o ovim temama koje se tiču utjelovljenog Boga da upozna Boga? (Da.) O kojoj god temi da razgovaram u zajedništvu s vama, uključujući razne teme koje se tiču utjelovljenog Boga, to nikada nije zato da bih vas naveo da gledate na Mene s poštovanjem i da Me štujete, a zatim vas prisilio da prihvatite Božju suverenost i prihvatite Božju kontrolu, sputavajući vas tako da činite ono što Bog kaže. Morate razumjeti Moj stav prema vama. Kad god vas opskrbljujem nekim aspektom istine, jasno besjedim o tome kako biste to mogli razumjeti, a zatim o tome promišljati i sami to iskusiti. Oni koji su voljni prihvatiti istinu i koji vole pozitivne stvari pokušat će malo po malo prihvatiti ova gledišta i izjave o kojima besjedim, a zatim postupati prema tim riječima kako bi riješili poteškoće i probleme u vlastitom životu. Ako netko nije voljan prihvatiti istinu i prihvatiti pozitivne stvari, nego u svom srcu samo osjeća da su te riječi dobre, ali ih zapravo nikada ne provodi u djelo – umjesto toga ih samo pohranjuje u svoj mozak kao neku vrstu teorije i na tome ostaje – takve ljude ne osuđujemo. Koji je razlog zašto ih ne osuđujemo? Kao prvo, ljudi imaju pravo birati kojim će putem kročiti. Kao drugo, moguće je da su neki ljudi trenutačno doista mladi, s malim rastom i plitkim temeljem. Oni moraju proći kroz veliko oplemenjivanje i nevolju, te proći kroz neke velike teškoće u životu, kako bi mogli promišljati o pozitivnim stvarima i o ljudskom životu. Kod drugih, to možda nije zato što su mladi, već zato što nisu iskusili dovoljno toga i još se nisu probudili. Oni uopće nemaju nikakav koncept o pozitivnim stvarima i negativnim stvarima niti o težnji istini radi postizanja spasenja. Drugim riječima, njihov se um još nije otvorio i oni ne znaju svrhu i značaj vjerovanja u Boga. Samo misle da je vjerovanje u Boga oblik vjerskog obreda, da je vjerovanje u Boga dobro, da vjerovanje u Boga samo znači biti dobar čovjek i ne činiti loše stvari, te da im to ujedno omogućuje da imaju dobro odredište i dobar ishod – eto koliko jednostavnim oni to smatraju. Stoga oni nemaju koncept o težnji istini niti o pozitivnim i negativnim stvarima. Možda će dio tih ljudi napraviti iskorak nakon što doživi neke posebne događaje, i moći će prihvatiti istinu i prihvatiti pozitivne stvari, te se istinski preokrenuti. S druge strane, postoje i ljudi koji nikada nisu iskusili nikakve velike teškoće ili koji ostaju osobito nepopustljivi čak i nakon što ih dožive; oni se nikada istinski ne preokrenu, ostaju nesposobni prihvatiti istinu i prihvatiti pozitivne stvari te i dalje u svom postupanju vole slijediti vlastitu volju i činiti što god im se prohtije, udovoljavajući samo vlastitim željama. Posljedično, ova skupina ljudi u konačnici neće uspjeti napraviti iskorak i neće zadobiti istinu. Bez obzira na to što ljudi doživljavaju tijekom svog vjerovanja u Boga, oni koji mogu prihvatiti istinu u konačnici će moći postići spasenje. Oni koji ne mogu prihvatiti istinu u konačnici se nikada neće istinski pokajati i nikada neće istinski prihvatiti istinu niti joj se pokoriti. Takvi ljudi uzalud vjeruju i u konačnici neće moći postići spasenje. Moguće je da oni čine dobra djela dok vrše svoje dužnosti tijekom ovog razdoblja; tada će u najboljem slučaju na kraju samo moći preživjeti. Što se Mene tiče, Moj je stav prema vama takav da ću dati sve od sebe kako bih s vama, iz više kutova i perspektiva, razgovarao u zajedništvu o raznim aspektima istine, uključujući istinu koja se tiče utjelovljenog Boga. Istina koja se tiče načina na koji treba pristupiti statusu, o kojoj smo upravo razgovarali, namijenjena je tome da vam pomogne razumjeti kako biste trebali pristupiti statusu i da vam pomogne razviti ispravna razmišljanja i gledišta o statusu. Moja razmišljanja i gledišta o statusu, kao i Moj način života, proizlaze iz Mog posebnog identiteta. Jesu li onda ta razmišljanja i gledišta o statusu, koja su izraz Mog posebnog identiteta istina? Jesu li to pozitivne stvari? Jesu li to stvari koje iskvareni ljudi moraju posjedovati kako bi postigli spasenje? Jesu li to stvari koje bi stvorena bića trebala posjedovati? (Jesu.) Budući da su ono što sam obuhvatio istine i pozitivne stvari, onda biste vi, bez obzira na identitet s kojim Ja pristupam ovom statusu i bez obzira na to kakav je Moj stav, trebali prihvatiti ove riječi kao istinu. To su Moja razmišljanja i gledišta, ali ona su istina, stoga biste ih trebali prihvatiti, usvojiti i pristupiti statusu prema ispravnim gledištima. Kada govorim o ovim temama s vama razgovaram u zajedništvu o ovom sadržaju, cilj Mi je omogućiti vam da razumijete jedan aspekt istine. Ne govorim o ovim stvarima kako bih opravdao ili obranio Sebe, a ponajmanje to činim kako bih vam dao do znanja da se razlikujem od ostalih ili da sam izvanredna osoba. Ako shvatite samo to da utjelovljeni Bog nema iskvarenosti, da utjelovljeni Bog nije običan pripadnik čovječanstva i da je On posebna osoba, onda to i dalje nije u potpunosti ona istina koju želim da shvatite. Bez obzira na to o kojem sadržaju besjedim i bez obzira na to koji su konkretni primjeri uključeni, u konačnici se sve svodi na to da vam pomognem razumjeti istinu. Sve čime vas opskrbljujem i o čemu s vama razgovaram u zajedništvu uključuje poglede na to kako pristupiti raznim stvarima. Od vas zahtijevam da budete sposobni razumjeti i prihvatiti ispravna razmišljanja i gledišta, te prepoznati i ostaviti ona neispravna razmišljanja i gledišta. To jest, morate biti sposobni razlučiti pozitivne stvari kao i one negativne, prihvatiti pozitivne stvari i otpustiti negativne. Sudeći prema temama u pogledu toga kako pristupiti statusu o kojima sam besjedio, biste li rekli da su Moja razmišljanja, gledišta, načela i metode u vezi sa statusom pozitivne stvari? Jesu li u skladu s istinom? Jesu li to istina-načela kojih biste se trebali pridržavati? (Jesu.) Ako ste Me razumjeli, onda nisam uzalud izgovorio ove riječi. Kakva su razmišljanja i gledišta nevjernika o statusu? Postoje li ikakvi njihovi aspekti koji su u skladu s istinom ili s ljudskošću? Koja je bit njihovih razmišljanja i gledišta o statusu? Je li ona prezira vrijedna i opaka? (Jest.) Njihova su razmišljanja i gledišta potpuno sebična, prezira vrijedna i opaka; ona svakoga kvare i razaraju. Bez obzira na to imaš li status među ljudima ili ne, ako su ova pogrešna razmišljanja i gledišta ono što ti prihvaćaš, onda si ti, čak i ako imaš status, jedna od žrtava ovih razmišljanja i gledišta; čak i ako si netko s privatnim interesima, ti si jedna od njihovih žrtava; čak i ako pripadaš vladajućoj klasi, ti si jedna od njihovih žrtava. Što znači biti žrtva ovih razmišljanja i gledišta? To znači da si i ti netko tko je iskvaren i razoren takvim razmišljanjima i gledištima te takvim zlim trendovima. Zato što su ono što prihvaćaš pogrešna i opaka razmišljanja i gledišta, i zato što ih ne samo prihvaćaš nego ih i primjenjuješ, ti si jedna od njihovih žrtava. Kako onda netko može izaći iz ove iskvarenosti i razaranja te izbjeći da mu to i dalje nanosi štetu? Postoji samo jedan način, a to je prihvatiti ispravna razmišljanja i gledišta. Koja ispravna razmišljanja i gledišta? Razmišljanja i gledišta o tome kako ispravno pristupiti statusu: ne biti kontroliran ili sputan statusom, ne koristiti se statusom kako bi tražio osobne koristi, ne koristiti se statusom kako bi uništavao i kvario druge ili ih izrabljivao – ne prisiljavati druge da čine bilo što. Kada imaš status, u svemu što činiš sposoban si tragati za istina-načelima, otpustiti svoje osobne interese, pa čak i pobuniti se protiv pogodnosti i povoljnih uvjeta koje ti status donosi i odbaciti ih. Umjesto uživanja u statusnim povlasticama, sposoban si ispuniti svoje odgovornosti tako što ispunjavaš odgovornosti koje bi trebao ispunjavati prema statusu koji imaš. Iako sadržaj ovih nekoliko rečenica nije velik, za iskvarene ljude njihovo provođenje u djelo nije lak zadatak. Kada nemaš status, smatraš da je „neuživanje u statusnim povlasticama” samo pitanje izgovaranja tih riječi i da je to lako postići. Ali kada posjeduješ status, „neuživanje u statusnim povlasticama” više nije samo pitanje izgovaranja tih riječi. To zahtijeva od tebe da se nečega odrekneš, da se pobuniš, da otpustiš nešto i da postupaš prema ispravnim načelima primjene, pravedno postupajući prema svima te pravedno i objektivno postupajući u svim pitanjima u skladu s istina-načelima. Kada trebaš „neuživanje u statusnim povlasticama” provesti u djelo, to često uključuje tvoje osobne interese. Kada nemaš status, kažeš: „Ja ne uživam u statusnim povlasticama; nisam voljan uživati u statusnim povlasticama.” Svatko može izgovoriti ove riječi. No kada si u prilici uživati u statusnim povlasticama, nije ih se više tako jednostavno odreći i samo nastojati dobro vršiti svoju dužnost kako bi uzvratio Božju ljubav, zar ne? (Da.) To se svodi na to voliš li istinu i možeš li se pobuniti protiv tijela.

Ono o čemu smo maloprije razgovarali u zajedništvu ticalo se teme kako se utjelovljeni Bog odnosi prema statusu. Sada kada smo završili razgovor o tome kako bi trebalo gledati na status, razgovarajmo o tome kako bi trebalo gledati na patnju. To je tema o kojoj ljudi često razgovaraju. Kako netko gleda na patnju uključuje njegova razmišljanja i gledišta, kao i njegova načela primjene. Kako ljudi gledaju na patnju? Patnja je nešto s čime se ljudi često susreću i što doživljavaju u svom životu ili tijekom vjerovanja u Boga, a ujedno i tema o kojoj često raspravljaju. Većina ljudi povezuje patnju sa svojim osobnim kapitalom, položajem i statusom, kao i sa svojim budućim odredištem. Stoga, većina ljudi ima određene misli dok pati i tome pridaje veliku važnost. Ljudima je osobito stalo do tema poput toga koje je teškoće netko pretrpio, kroz kakvu je patnju prošao, koliko dugo je patio, koliko drugih ljudi zna za njegovu patnju, koliko ju je drugih ljudi vidjelo i koliko je drugih ljudi priznaje. Uz to, kako netko može iskoristiti patnju da bi zadobio status u srcima drugih ljudi, kako je može iskoristiti da bi zadobio stvari koje želi – kao što su koristi, ugled, status, visoko mišljenje drugih i osobna slava – pa čak i kako kroz patnju zadobiti naklonost, priznanje, prihvaćanje i ostati u sjećanju Božje kuće ili Boga, – također su stvari na koje se ljudi u svom srcu usredotočuju. Stoga, pitanje patnje ima veću težinu u srcima ljudi nego provođenje istine u djelo. Dakle, kako bi točno trebalo gledati na patnju na ispravan način i u skladu s istina-načelima? Kako Ja gledam na patnju? Tijekom godina, kada sam razgovarao u zajedništvu s vama – i tijekom Svojih svakodnevnih interakcija s vama – jesam li ikada govorio o tome koje sam teškoće pretrpio, koliko sam dugo patio, koji su bili cilj i značaj Moje patnje, ili kakvi su bili Moji osjećaji nakon patnje? Koliko se sjećate, jesam li ikada govorio o tim temama? Postoji li ikakav zapis o tome u pisanom tekstu, ili u zvučnim snimkama propovijedi, ili u riječima koje ste čuli? (Ne, koliko se sjećamo.) U prošlosti sam čuo da među vama kruži priča kako jedne godine za kinesku Novu godinu nisam imao kamo otići i da sam bio bez doma u koji bih se vratio, da Me braća i sestre nisu ugostili, i da sam kasnije lutao ulicama; govorilo se da sam pretrpio tu patnju. Je li se to doista dogodilo? (Bog je u prethodnoj propovijedi rekao da Ti to nikada nisi iskusio. To je bila priča koju su širili ljudi.) Ja Sâm nisam ni znao za to. Kako bih mogao znati za nešto što nikada nisam iskusio? Samo sam razjasnio to pitanje, zar ne? Ta se situacija jednostavno nikada nije dogodila. Dakle, koliko se sjećate, Ja zapravo ne govorim o patnji, zar ne? (Da.) Što se tiče pitanja patnje, većina ljudi vjeruje da je patnja vrlo dobar oblik praktičnog postupanja radi stjecanja osobnog kapitala, zadobivanja visokog mišljenja drugih i navođenja drugih da imaju povoljan dojam o tebi; oni vjeruju da je to najosnovnije praktično postupanje vezano za vjerovanje u Boga. Bez obzira na to kako ljudi gledaju na to, poslušajte sada kakva su Moja razmišljanja i gledišta o pitanju patnje.

Postoji nekoliko vrsta patnje. Najčešća vrsta patnje jest ona u kojoj ljudi podnose patnju kako bi zaštitili vlastiti status, održali svoj ugled među drugima te zadobili dobre izglede i dobro odredište. To uključuje ostajanje budnim do kasno i rano ustajanje u vršenju svojih dužnosti, te odricanje od dobre hrane ili lijepog odijevanja. Postoje i neki ljudi koji ostavljaju svoju obitelj i karijeru kako bi propovijedali evanđelje i vršili svoje dužnosti. Osim što ih vlada uhićuje i progoni, ne razumije ih ni njihova obitelj, pa ih čak i progoni i ometa. Neki supružnici čak prijete razvodom, a tu su i dokona ogovaranja, klevete i širenje glasina njihovih rođaka. Pretrpjeli su veliku patnju. Međutim, bez obzira na to koliko pate ili koliko je velika njihova patnja, ljudi koji ovako pate nastavljaju obavljati posao kao i uvijek i nikada ne odustaju, bez obzira na to koliko pate ili koliko je velika njihova patnja. Ukratko, takvi ljudi pate radi svog statusa i ugleda, te radi svojih izgleda i odredišta. Dugo vremena jure uokolo daleko od kuće, nailaze na hladan prijem te bivaju izopćeni i neshvaćeni od drugih, podnoseći mnogo patnje koju obični ljudi ne podnose. Recite Mi, ima li ikakve vrijednosti u patnji radi statusa i ugleda ili radi izgleda i odredišta? (Nema.) Pamti li Bog to? (Ne.) Jedini cilj njihove patnje je navesti vođe i djelatnike, kao i braću i sestre, da imaju visoko mišljenje o njima i da im se dive, kako bi ih braća i sestre nastavili birati za vođe na sljedećim izborima. Oni se prema patnji odnose kao prema cilju svoje težnje. Kako bi sačuvali svoj status, mogu podnijeti bilo kakvu vrstu patnje. Odriču se svojih svjetovnih izgleda i karijere, pa čak i napuštaju svoja povoljna životna okruženja, podnoseći veliku patnju. Nakon što ovakvi ljudi pretrpe tu patnju, oni se svugdje razmeću te tijekom okupljanja ili kada orezuju druge, često besjede o tome kako su patili. Njihov je cilj u tome vrlo jednostavan: samo žele zaštititi vlastiti ponos i zaštititi vlastiti status i taštinu. Stoga patnja koju podnose nema nikakvu vrijednost. Oni ne spoznaju sebe kroz tu patnju, a još manje postaju sposobni provoditi istinu u djelo. Ovu vrstu patnje nije vrijedno ni spominjati. Neki ljudi pate samo radi svog statusa i ugleda, te radi svojih izgleda i odredišta. Mogu podnijeti razne napore kako bi zaštitili svoj status i ugled, i mogu podnijeti bilo kakvu vrstu patnje kako bi zadobili blagoslove. Međutim, oni nikada ne istupaju kako bi obavili malo posla ili rekli ijednu riječ da zaštite rad Božje kuće, da zaštite interese Božje kuće ili da zaštite interese braće i sestara. Čak i ako to ne bi zahtijevalo nikakvu patnju ili bi bila potrebna samo jedna rečenica, oni to ne mogu učiniti. Stoga je sva patnja koju ovakvi ljudi podnosi uzaludna i Bog je ne odobrava. Ovakvi ljudi čisti su licemjerni farizeji; oni su ljudi koji zaluđuju druge i koje Bog odbacuje s prezirom. Radi statusa, mogu rano ustajati i ostajati budni do kasno kako bi vršili svoje dužnosti, te mogu podnositi patnju i umor. Mogu raditi satima bez prestanka, ili čak ne uzimati slobodne dane tijekom cijele godine. Užurbano jure uokolo samo radi vlastitog statusa, a sve što govore služi tome da zaštiti njihov status, ponos i ugled. Kada netko učini nešto što se doista protivi radnim aranžmanima Božje kuće, oni ga nikada ne kritiziraju, a kamoli da ga zaustave. Dakle, njihova patnja služi isključivo njihovom ugledu i statusu te njihovim osobnim interesima. Ne samo da je Bog ne pamti, već je i osuđuje. Osobito koriste patnju kao osobni kapital na temelju kojeg često drže prodike drugima i pokušavaju se cjenkati s Bogom, nadajući se da će Bog vidjeti njihovu patnju i dati im dobru ocjenu. Također često iskušavaju Boga kako bi vidjeli je li On zadovoljan njihovom patnjom i mogu li zadobiti blagoslove u zamjenu za patnju koju su pretrpjeli. Stoga, sudeći po prirodi patnje takvih ljudi, ne samo da se ona ne pamti, već se čak i osuđuje; i ne samo da to nije vrsta dobrog djela, već je to vrsta zlog djela. Ovakvi ljudi često se hvale time koliko su daleko putovali i koliko su patili radi obavljanja crkvenog rada i svojih dužnosti, kao i teškim bolestima od kojih obolijevaju i time koliko lijekova moraju uzimati. Kada uzimaju lijekove, često to čine pred braćom i sestrama kako bi oni vidjeli da ih uzimaju. Smišljaju načine kako bi što više ljudi saznalo koliko su rada obavili, koliko su patili i koliku su cijenu platili, te da uzimaju lijekove tek nakon što su se razboljeli od prekomjernog rada. Čine to kako bi ljudi imali visoko mišljenje o njima, divili im se i štovali ih. Nisu li ovakvi ljudi odvratni? (Jesu.) Dakle, patnja takvih ljudi ne vrijedi ni novčića; mučna je. Često se čak događa da velik dio ovakvih ljudi ne može obavljati nikakav stvarni posao. Oni samo formalno obavljaju posao bi stvorili fasadu koju će drugi vidjeti. Ne izgovaraju ni jednu jedinu riječ niti čine ijednu jedinu stvar koja bi nekoga mogla uvrijediti. Kada se radi o zaštiti crkvenog rada, ne puštaju ni glasa niti obavljaju ni najmanji dio posla. Kada se susretnu s nekim tko uzrokuje prekidanje i ometanje crkvenog rada, ne odnose se prema tom čovjeku prema načelima, već postupaju na temelju osjećaja. Ako vide kako netko tko im se ne sviđa uzrokuje prekidanje i ometanje posla, progovorit će malo i učiniti ponešto, okoristivši se prilikom da se pokažu i prikupe osobni kapital, a kada dođe vrijeme pokušat će preuzeti zasluge i dobiti nagradu. Ali ako je onaj tko uzrokuje prekidanje i ometanje posla netko tko im se sviđa ili netko tko ih podržava, ne samo da ga ne razotkrivaju niti zaustavljaju, već mu i udovoljavaju, štite ga i prikrivaju, koristeći lijep izgovor da je „njegov rast mali, pa moramo biti strpljivi i podržati ga”. U stvarnosti, oni nastoje nikoga ne uvrijediti kako bi zaštitili vlastiti status. Unatoč tome, oni i dalje žele iskoristiti svoju patnju kako bi naveli ljude da imaju visoko mišljenje o njima i kako bi zaštitili vlastiti status. Neki se ljudi obično pretvaraju da su vrlo zauzeti. Kada jedu, namjerno samo namoče malo riže u običnu prokuhanu vodu ili samo dodaju malo ukiseljenog povrća u pecivo kuhano na pari te odu na okupljanje odmah nakon što završe s jelom, kako bi braća i sestre vidjeli kako doista mogu podnijeti teškoće. Uvijek nose istu odjeću i ne perući je čak ni kada je prljava, pa govore drugim ljudima: „Gledajte, toliko sam zauzet da nemam vremena ni jesti ni oprati rublje!” Neki ljudi besposleno čavrljaju s drugima i gube vrijeme dok vrše svoje dužnosti, a ipak se pretvaraju da imaju okupljanje i razgovaraju u zajedništvu s njima. Čini se kao da su zauzeti vršenjem svojih dužnosti od jutra do mraka, pa čak i spavaju pognuti nad računalom noću kada bi se trebali odmarati. Oni to čine kako bi ljudi vidjeli koliko pate i koliku cijenu plaćaju u vršenju svojih dužnosti. Često im je kosa raščupana, a lice prljavo, pa čak i dulje vrijeme ne mijenjaju i ne peru odjeću niti se tuširaju, samo kako bi ljudi znali koliko pate i koliku cijenu mogu platiti. Recite Mi, kakva je vrijednost u podnošenju te patnje? Nije li sve to samo fasada? (Jest.) Neki su poslovi u Božjoj kući pomalo užurbani, ali ne do te mjere da ljude ostavljaju s raščupanom kosom, prljavog lica i bez obličja čovjeka, zar ne? U nekim crkvama su životni uvjeti relativno loši, ali ne do te mjere da ljudi tamo svaki dan jedu samo peciva kuhana na pari i ukiseljeno povrće, zar ne? Možda je to slučaj na nekoliko konkretnih mjesta, ali nije moguće da je na većini mjesta tako. Bez obzira na to koliko rad Božje kuće postane užurban, u najmanju ruku, moraš održavati osam sati mirnog sna – nije valjda da ne možeš odspavati ni osam sati, zar ne? To isključuje povremene posebne okolnosti koje bi mogle potrajati dan ili dva. U kontinentalnoj Kini, neki od pripadnika Božjeg izabranog naroda bježe kako bi izbjegli uhićenje i progon od strane Sotoninog režima. Ponekad spavaju i odmaraju se u špiljama, stogovima sijena i stajama. To su posebne okolnosti. Nakon dolaska u inozemstvo, ako ljudi namjerno stvaraju neka „okruženja patnje” i namjerno „vježbaju” kako patiti, nisu li oni u osnovi asketski redovnici? Zašto bismo ih tako zvali? Zato što sve što rade jest samo namjerno podnošenje patnje, pridržavanje propisa i discipliniranje tijela, nakon čega osjećaju da su se promijenili. Zatim se hvale pred drugima time koliko su patili, nadajući se da će ganuti i Nebo i obične ljude, te tako traže ugled i koristi za sebe, i nadaju se da će zadobiti dobro odredište koje žele. Taj je put neizvediv. Kada Bog određuje nečiji ishod, On nikada ne gleda koliko je netko patio te je li naporno radio i dao veliki doprinos, niti ikada gleda na njegovu dob. Na temelju čega Bog određuje ishode ljudi? On to temelji na tome imaju li ljudi istinu ili ne. Ako se usredotočiš samo na patnju, ali nisi zadobio istinu, onda je to, bez obzira na to koliko si patio, bilo uzalud. Ako patiš bez načela te sam sebi stvaraš teškoće i namjerno patiš, jednostavno su predodređen na patnju. Tvoja patnja nije vrijedna sažaljenja; sam si je navukao na sebe. Bog nije tražio od čovjeka da pati. Bog sudi čovjeku i grdi čovjeka, te iskušava i oplemenjuje čovjeka, ne da bi ga naveo da pati, već da bi ga spasio od njegovih iskvarenih naravi. Velik dio patnje koju čovjek podnosi uzrokovan je njegovim iskvarenim naravima; Bogu nikada nije bila namjera navesti čovjeka da pati.

Bog je stvorio nebo i zemlju i sve stvoreno za čovječanstvo – sunce, mjesec i zvijezde, sunčevu svjetlost, zrak, tlo, vodu, četiri godišnja doba, kao i sve vrste materijalnih stvari potrebnih za život i opstanak čovječanstva. Postoje stvari za jelo, piće, upotrebu i gledanje; sve vrste živih bića dostupne su u izobilju kroz četiri godišnja doba, zar ne? (Da.) Postoje žitarice, povrće, voće i orašasti plodovi, stvari koje rastu na drveću i u zemlji; sve vrste različitih materijalnih stvari vrlo su obilne, s izobiljem raznih okusa i boja. Bog želi da čovjek uživa u opskrbi koja dolazi od Njega; opskrba koju čovjek prima od Boga bogata je i obilna, i čovjek se njome hrani. Kao što vidiš, ono što stvorena bića primaju od Stvoritelja bogato je i obilno, beskrajno i neiscrpno. Bog je savršeno voljan dopustiti čovjeku da uživa u svemu tome i stvorena bića bi s pravom trebala uživati u svemu tome što je Stvoritelj osigurao. Ono u čemu stvorena bića uživaju, a dolazi od Boga, blagoslovi su, a ne patnja. Prvobitna Božja namjera u stvaranju čovječanstva nije bila navesti čovjeka da pati, već da čovjek uživa u opskrbi koja dolazi od Boga dok doživljava životno putovanje. Raznih vrsta živih stvorenja i živih bića koje je Bog stvorio ima u izobilju; ništa ne nedostaje. To obuhvaća i ono što se može čuti – pogledajte kako je Bog čak osmislio i cvrkut ptica i pjev cvrčaka za čovjeka. To jest, Bog je mislio na sve što donosi zadovoljstvo, utjehu i spokoj u čovjekov unutarnji svijet. Ono što je Bog pripremio za stvorena bića dostupno je u izobilju. Kada stvorena bića uživaju u svemu što je Bog podario, ona uživaju u blagoslovima. Oni ljudi koji su poput asketskih redovnika vjeruju da Bog samo želi navesti čovjeka da pati, da On jednostavno ne želi da čovjek uživa u blagoslovima te da, čak i ako uvjeti to dopuštaju, On ne dopušta čovjeku da u njima uživa, već ga samo navodi da pati. Oni vjeruju da je Bog sretan, zadovoljan i da je postigao Svoj cilj kada se čovjek suoči s krajnjom patnjom i umorom. Recite Mi, ne gaje li ovakvi ljudi loše namjere? Nije li to iskrivljeno tumačenje Božjih namjera? (Jest.) Odakle je došla ta ideja? Došla je od Sotone, zar ne? (Da.) Bog je stvorio sve stvoreno, ali Sotona to ne priznaje. On ne zna kako upravljati svime stvorenim ili to održavati, i ne želi da sva ta živa bića nastave postojati. On ih stoga uništava i razara kako čovjek ne bi mogao uživati u svemu što je Bog stvorio. On zaluđuje i kvari čovjeka kako bi čovjek imao dobar dojam o njemu i kako bi ga čovjek štovao i imao visoko mišljenje o njemu. Sotona radi po svom i opire se Bogu u svemu. Bog dopušta čovječanstvu da uživa u svemu tome, dok Sotona lišava čovječanstvo prava da u tome uživa, ne dopušta čovječanstvu da u tome uživa i samo navodi čovjeka da pati. Bog dopušta čovječanstvu da upravlja svim stvorenim i uživa u svemu stvorenom, dok Sotona uništava sve stvoreno. On ignorira postojanje svega stvorenog, prezire postojanje svega stvorenog, osuđuje postojanje svega stvorenog i namjerno navodi čovjeka da traži patnju. Pogledajte zakone koje je Bog odredio za čovjeka: kada sunce zađe i padne mrak noću, čovjek bi trebao odmoriti svoje tijelo. Umor od cjelodnevnog rada ublažava se odmorom. Nakon noćnog odmora, čovjekovu se obnavlja fizička snaga i on biva pun energije. Sljedećeg dana, kada sunce izađe, čovjek se osjeća osvježeno i započinje još jedan dan rada. To je tako divan zakon! Neki se ljudi ne pridržavaju tog zakona. Oni počinju raditi tek kada padne mrak noću i ostaju budni do četiri ili pet ujutro prije nego što odu spavati, želeći okrenuti raspored rada i odmora naglavačke. Bog kaže da kada sunce zađe i mjesec izađe, čovjek bi trebao prestati sa svojim radom za taj dan i postupno se smiriti i početi se odmarati; trebao bi raditi ili se odmarati prema zakonima koji upravljaju kretanjem sunca, mjeseca i zvijezda, i ne bi trebao ići protiv tog zakona. Ovi ljudi koji „pate” inzistiraju na tome da rade upravo suprotno. Kada bi se trebali odmarati, oni ne spavaju; namjerno ostaju budni do kasno, pa čak postaju i osobito uzbuđeni. Kada drugi najčvršće spavaju, oni su najzaposleniji, dok pate i iscrpljuju se. Zatim, kada dođe vrijeme za rad tijekom dana, imaju li i dalje energije? Može li njihova energija i dalje izdržati cjelodnevni rad? (Ne.) Nemaju drugog izbora nego odspavati sat ili dva prije nego što ustanu kako bi nastavili raditi. Ujutro, dok drugi jedu, oni spavaju. Tijekom dana, dok drugi normalno rade, oni drijemaju i omamljeni su. Ali noću, dok se drugi odmaraju, oni živnu i počnu raditi i biti zauzeti. Nije li to okretanje rasporeda rada i odmora naglavačke? Nije li to nenormalno? (Jest.) A ipak se osjećaju prilično zadovoljni sobom, misleći da nitko drugi ne može podnijeti toliko patnje kao oni, da su drugi ljudi tek prosječni. U ponoć, kada se drugi spremaju na odmor, oni čak kažu: „Tako rano se odmaraš?” Druga osoba kaže: „Ponoć je; već je jako kasno. Osim toga, nemam više energije; učinkovitost mog rada će se smanjiti i neću postići dobre rezultate. Kada je vrijeme za odmor, moramo se odmarati.” Oni kažu: „Ići spavati u ponoć je prerano! Ja počinjem raditi u ponoć i ne idem spavati do četiri ili pet ujutro.” Nešto nije u redu s njihovom glavom, zar ne? Ne samo što muče sebe, već i sputavaju druge. Kada se drugi odmaraju u ponoć, oni ih čak i osuđuju, govoreći: „Prepuštaš se tjelesnoj udobnosti i nemaš odlučnosti patiti. Budući da ti je Bog dao tako važno poslanje, moraš raditi do kasno u noć i patiti; moraš ostati budan barem do dva ujutro prije nego što odeš spavati. Samo to znači biti posvećen svojoj dužnosti.” Ako netko ostane budan do dva ujutro pa tek onda ode spavati, hoće li i dalje imati energije za vršenje svojih dužnosti tijekom dana? (Ne.) Prema prirodnim zakonima koji upravljaju ljudskim tijelom, ako netko ode spavati u dva ujutro, neće moći ustati do sedam ili osam ujutro. Nakon što ustane, bit će fizički iscrpljen, mentalno omamljen, noge će mu biti natečene i osjećat će se nelagodno po cijelom tijelu. Čak i ako odspava poslijepodne, njegovo se tijelo i dalje neće oporaviti, jer je išao protiv zakona koje je Bog odredio za čovjeka, zar ne? (Da.) Ne samo da oni sami tako pate, već zahtijevaju da i drugi pate baš kao i oni. Ako drugi ne rade stvari na njihov način, oni smišljaju teoretsku osnovu da ih osude. Smušeni ljudi koji imaju mali rast i nemaju sposobnost razlučivanja tako bivaju sputani; oni slijede njihov primjer, prisiljavajući se malo po malo da ostanu budni, postupno dolazeći do točke u kojoj se odmaraju nakon dva ujutro. Čak i misle: „Imati odlučnost da patiš doista nije lako. Moramo naučiti izdržati, naučiti se oslanjati na čistu ustrajnost, naučiti se pobuniti protiv tijela i naučiti ići protiv prirodnih zakona. Ako smo doista nepodnošljivo pospani, trebali bismo se praktički mučiti kako bismo spriječili svoje tijelo da spava. Samo to znači biti posvećen Božjem poslanju i imati odlučnost da patiš, i samo ljudi koji to čine mogu postići spasenje!” Gledajte, nije li taj njihov poriv uglavnom isti kao onaj redovnika i redovnica u hramovima? (Jest.) Baš kao i asketski redovnici, oni samo znaju kako podnositi patnju; razumijevanje istine, provođenje istine u djelo i postizanje spasenja potpuno su odsutni iz njihovog srca. Mogu li onda takvi ljudi postići spasenje? Nisu li upropašteni? (Jesu.) Kako do toga dolazi? To je rezultat ispiranja mozga pogrešnim razmišljanjima i gledištima, rezultat utjecaja i razaranja pogrešnim razmišljanjima i gledištima. Sve je to uzrokovano time što ljudi ne razumiju istinu; uzrokovano je time što su im pogrešna razmišljanja i gledišta duboko naštetila i što ne mogu postupati prema istina-načelima. Dakle, jesu li u konačnici drugi ljudi ti koji te zaluđuju i kvare, ili te to Sotona zaluđuje i kvari? Ukratko, pogrešna razmišljanja i gledišta koja čovjek prihvaća dolaze od Sotone, a ne od Boga; to su negativne stvari, a ne istina. Izvana se čini da si prihvatio određena razmišljanja i gledišta od drugih ljudi. Međutim, te misli i pogledi zapravo ne dolaze od Boga, nego od Sotone. Izvana izgleda kao da ti drugi ljudi govore, ali zapravo, Sotona je taj koji ti usađuje ta gledišta. Ne šire li se gledišta koja Sotona usađuje u čovjeka također kroz čovjeka? Ako ne razumiješ istinu i nisi sposoban se se istina-načela, u konačnici ćeš biti zaluđen. Jednom zaluđen, bit ćeš baš poput asketskih redovnika, znajući samo kako patiti i svakodnevno se pridržavati propisa, dok i dalje misliš da provodiš istinu u djelo. Na kraju ćeš biti kažnjen i umrijeti a da ništa nisi dobio. Čini li ti se podnošenje ovakve patnje vrijednim? (Ne.) Kamo podnošenje takve patnje u konačnici vodi ljude? (U pakao.) Završavaju u paklu, gdje se predaju Sotoni. Je li ih Bog želio? (Ne.) Takvi su ljudi pretrpjeli toliko patnje i vjerovali da su toliko posvećeni Bogu, pa kako su na kraju završili predajući se Sotoni? Zašto ih Bog nije želio? Je li to šteta? (Ne, nije.) Ako se ljudi u vjerovanju u Boga usredotoče samo na pridržavanje propisa i patnju, teže samo zadobivanju blagoslova, ali ne teže istini, ne mogu se pokoriti Bogu, i dalje žive prema sotonskim naravima te su i dalje od Sotone, onda će takvim ljudima, bez obzira na to koliko pate, biti nemoguće postići spasenje. Sve je to određeno putem kojim sami ljudi kroče.

Neki ljudi, kada vide čovjeka s velikom odlučnošću da podnosi patnju – bez obzira na to je li patnja koju taj čovjek podnosi smislena – osobito čeznu postati osoba koja može podnositi patnju. Osobito čeznu postati osobe koje mogu disciplinirati svoje tijelo, pobuniti se protiv vlastitog tijela i pobuniti se protiv pretjeranih tjelesnih želja; gaje posebno divljenje prema onima koji su sposobni patiti. Čini se da čeznu postati netko tko je odvojen od svjetovnog života i živi u vakuumu, bez ljudskih ambicija ili želja, kao i bez ikakvih osobnih hobija, interesa, pa čak i bez osobnih izbora – netko tko uopće nema ništa od toga i tko je oslobođen želja i prohtjeva. U srcu se osobito dive takvim ljudima i govore: „Kako to da oni nemaju sebične motive? Kako to da nemaju nikakve osobne sklonosti ili želje, a tako su sposobni patiti? Zašto ja ne mogu patiti? Previše sam iskvaren! Moja iskvarenost je očito dublja od njihove.” Čim im se jave takva razmišljanja i gledišta, kreću u borbu protiv samih sebe: kada su gladni i žele jesti, suzdržavaju se i ne jedu; kada su žedni i žele piti vodu, kontroliraju se i ne piju; kada je vrijeme za spavanje, namjerno ne spavaju; što god žele učiniti, namjerno ne čine, a što god ne žele učiniti, namjerno čine – jednostavno rade upravo suprotno. Uopće ne mare za to što je potrebno, što bi trebalo učiniti, koje bi odgovornosti i obveze trebalo ispuniti te kojih bi se pravila i načela života trebalo pridržavati u okviru normalne ljudskosti, već namjerno postupaju suprotno. Neki čak idu dotle da namjerno postupaju suprotno pravilima i namjerno traže patnju. Na primjer, kada je vrijeme za odmor noću, prisiljavaju se podnositi umor i ne spavati. Ako vole slatku hranu, jedu samo začinjenu ili gorku hranu. Kada rade, izričito biraju zadatke koje ne vole. Oni se samo vježbaju prevladati poteškoće i vježbaju se podnositi patnju: odbacuju sve što trebaju i vole te se bune protiv toga, a prihvaćaju sve što ne vole i ne trebaju. Smatraju da ovakvo postupanje predstavlja provođenje istine u djelo i da će se to Bogu zasigurno jako svidjeti i da će to prihvatiti; oni misle da što veću patnju podnesu i što više nelagode i boli osjete, to će Bog biti radosniji i radije će to prihvatiti. Recite Mi, kakva su to razmišljanja i gledišta? Nije li to ekstremno? (Jest.) Postoje čak i neki ljudi koji, kako bi patili te disciplinirali svoje tijelo, sve vrijeme sjede pred računalom, bez obzira na to imaju li posla ili ne, a također postavljaju sebi pravilo da moraju raditi dvanaest sati svaki dan, bez obzira na to donosi li to rezultate ili jesu li učinkoviti. Ne odmaraju se čak ni kada im um postane zamagljen i ne idu liječniku čak ni kada se razbole. Vjeruju da je to pobuna protiv tijela i misle: „Ne mogu dopustiti ovom starom tijelu da tjera po svom; tijelo se ne smije osjećati ugodno. Ako se osjeća ugodno, činit će loše stvari, pa ga moram natjerati da pati. Kada ude patilo, znat će koliko je Bogu teško djelovati, i kada bude patilo, moći će se umiriti pred Bogom.” Kakva je to logika? Sudeći po njihovoj revnosti, čini se da imaju nešto odlučnosti i da su voljni provoditi istinu u djelo, ali nisu li njihova metoda i pristup pomalo iskrivljeni, pomalo ekstremni? (Jesu.) Oni vjeruju da patnja predstavlja provođenje istine u djelo, da patnja predstavlja vršenje svoje dužnosti s posvećenošću i da patnja predstavlja učinkovito vršenje svoje dužnosti. Misle da je patnja najviše istina-načelo i najtočniji oblik primjene te da je to težnja istini. Ovakvo shvaćanje stvari iznimno je problematično! Oni vjeruju da su sposobnost podnošenja patnje i to koliko netko pati mjerilo koje Bog koristi da bi prosudio kakav će ishod u konačnici imati; oni vjeruju da je to istina. Je li to njihovo gledište ispravno? (Nije.) Zašto onda i dalje ustraju u tome? (Zato što su pod utjecajem Sotoninih pogrešnih razmišljanja i gledišta.) To je jedan aspekt stvari; to također ima veze s ljudskim shvaćanjem i njihovim predodžbama. Oni se samo zavaravaju iluzijama, živeći usred svojih predodžbi i uobrazilja te misle da se patnja može zamijeniti za dobar ishod i odredište. Nikada ne tragaju za istinom u tom pitanju – nikada ne nastoje razumjeti kako Bog gleda na patnju, koja mjerila Bog zahtijeva od čovjeka, ili kakav je smisao toga što Bog navodi čovjeka na patnju. Također nikada ne promišljaju i ne misle u sebi: „Je li vrsta patnje koju prolazim u skladu s istina-načelima? Je li takva patnja nešto što Bog zahtijeva od čovjeka? Može li se ovom patnjom postići učinak koji Bog namjerava postići kroz Svoje djelo na čovjeku? Može li čovjek podnošenjem ove patnje postići razumijevanje istine i razumijevanje Božjih namjera? Ako ne, onda to dokazuje da je ovaj put pogrešan i trebao bih se okrenuti natrag.” Ovakvi ljudi pate jer su njihova razmišljanja i gledišta problematična. Imaju mnoge ljudske predodžbe i uobrazilje o patnji. To također ima veze s ljudskim ambicijama i težnjama. Neki ljudi žele zamijeniti svoju patnju za dobro odredište; neki žele iskoristiti patnju kako bi se hvalili i postigli da drugi imaju visoko mišljenje o njima; a neki žele iskoristiti patnju kako bi dokazali da su disciplinirali svoje tijelo i da posjeduju istina-stvarnost, s ciljem da provođenje istine u djelo zamijene činom patnje. Neki su ljudi takvi jer su njihove namjere i ambicije problematične, a kod drugih je to zato što je njihovo shvaćanje problematično. Bez obzira na to gdje leži problem, ako nisi postigao razumijevanje istine – patnja koju podnosiš nema nikakvu vrijednost. S druge strane, ako je patnja koju podnosiš samonametnuta – ona jednostavno nema nikakav značaj. To nije patnja koju je Bog postavio za tebe, niti je to patnja koju ti, kao normalna osoba, moraš podnositi radi težnje istini. Stoga patnja koju podnosiš nema apsolutno nikakav značaj. Patnja radi odredišta ili radi statusa nije ispravna. Uzaludna je i potpuno lišena značaja; Bog je ne odobrava i On je ne pamti. Za što bi ti onda trebao patiti kako bi tvoja patnja bila smislena? Patnja radi provođenja istine u djelo, patnja radi promjene tvoje naravi i patnja radi postizanja spasenja su smislene – to je patnja koju moraš podnositi. Ako patiš kako bi zaštitio svoj status i udovoljio ljudskim predodžbama i uobraziljama, patnja koju podnosiš nema uopće nikakav značaj; ona je suvišna. Što znači „suvišna”? Znači da je potpuno nepotrebna. Zastranio si i put kojim kročiš pogrešan je. Bez obzira na to koliko patiš ili koliku cijenu plaćaš, Bog to jednostavno ne pamti i Bog to ne odobrava. Budući da tvoja patnja nema nikakve veze s provođenjem istine u djelo, nema nikakve veze s postizanjem spasenja i nema nikakve veze s pokornošću Bogu, Bog na nju jednostavno ne obraća pozornost. Razumijete li? (Da.) To je najbezvrednija i najbesmislenija vrsta patnje.

Postoji i druga vrsta patnje, koja je uzrokovana time što čovjek ima iskvarene naravi. Čovjekovim životom, njegovom težnjom i putem kojim kroči upravljaju njegove iskvarene naravi. Budući da čovjek ima iskvarene naravi, on neizbježno gaji buntovništvo i otpor; budući da čovjek ima iskvarene naravi, on i dalje živi pod Sotoninom vlašću. Ako čovjek želi odbaciti svoje iskvarene naravi i postići spasenje, on treba prihvatiti Božji sud i grdnju te mora iskusiti mnogo orezivanja i discipliniranja, kao i razne kušnje i oplemenjivanje koje je Bog postavio. Neki ljudi čak moraju iskusiti i neke velike nevolje. Sve to služi tome da se čovjek zadobije istinu, odbaci svoje sotonske naravi i u konačnici postigne spasenje; to je nužan proces da bi itko postigao spasenje. Svako iskvareno ljudsko biće mora podnijeti veliku patnju da bi odbacilo svoje iskvarene naravi i postiglo spasenje. S jedne strane, kada tijekom vršenja dužnosti otkrivaju iskvarene naravi, ljudi moraju prihvatiti sud i grdnju, prihvatiti orezivanje te prihvatiti kušnje i oplemenjivanje; to je patnja koja se mora podnijeti. S druge strane, kako bi dobro vršili svoje dužnosti, ljudi moraju prevladati određene osobne nedostatke i neispravnosti vlastitih stanja, te trebaju steći određeno stručno znanje. To također zahtijeva od ljudi da pate i plate cijenu. Osobito kada vrše dužnosti u opasnim okruženjima s lošim životnim uvjetima, moraju podnijeti određenu patnju. Osim toga, kada ljudi tijekom vršenja dužnosti žive unutar sotonskih naravi, oni tada postupaju prema vlastitoj volji, pa čak i čine stvari koje uzrokuju prekidanje i ometanje te stoga trebaju svakodnevno promišljati o sebi i prihvatiti sud i grdnju Božjih riječi. Također moraju podnijeti patnju prekoravanja, discipliniranja i oplemenjivanja, ili patnju razotkrivanja, smjenjivanja i isključivanja. Sve su to vrste patnje koje ljudi moraju podnijeti. Ako ne podneseš tu patnju, bit će ti vrlo teško u konačnici odbaciti svoje iskvarene naravi i postići spasenje. Bilo da se radi o tome da te Božje riječi razotkrivaju i sude ti, da te braća i sestre orezuju, ili da se radi o suočavanju s okruženjima koja Bog postavlja kako bi stavio ljude na kušnju i oplemenio ih, sve su to vrste patnje koje ljudi moraju podnijeti. Svako iskvareno ljudsko biće mora upravo iskusiti te procese kako bi postiglo spasenje, i svi su oni smisleni i vrijedni. Svrha podnošenja ovih vrsta patnje jest da u konačnici možeš postići spasenje i da te Bog zadobije. To nije nikakav osobni kapital, jer ti ne podnosiš tu patnju radi drugih ljudi. Ti vršiš svoju dužnost za sebe, provodiš istinu u djelo za sebe, radi sebe se daješ za Boga i podnosiš sve vrste patnje. Osim toga, tvoje provođenje istine u radi rješavanja svojih iskvarenih naravi, pobuna protiv svojih ambicija i želja, otpuštanje svojih raznih sklonosti i zahtjeva, i tako dalje – sve je to zato da bi u konačnici postigao spasenje, ostvario pokornost Bogu i postao osoba koja štuje Boga. Podnosiš ovu patnju kako bi na kraju mogao preživjeti i postati član novog čovječanstva; iako je ta patnja vrijedna, ona nije doprinos Bogu. Zašto kažem da to nije doprinos? Zato što patnja koju podnosiš nije nekakav osobni kapital – podnosiš je u potpunosti radi sebe. To je kao kad jedeš i piješ: jedeš i piješ samo kako bi mogao preživjeti. Svaka aktivnost kojom se baviš u svom svakodnevnom životu služi održavanju tvog fizičkog života i opstanka. Ne činiš to radi drugih ljudi, već samo radi tebe samog. Prema tome, čak i ako podnosiš mnogo patnje i čak i ako iskusiš neke teške procese, to ne znači da si stekao nekakav osobni kapital. Nije vrijedno spomena – to je ono što si dužan podnositi. Ne možeš reći: „Kada jedem, činim to radi Boga i živim svoj život radi Boga!” Ne činiš te stvari radi Boga; činiš ih za sebe. U tome nema ničega čime bi se vrijedilo hvaliti. Tako neki ljudi stalno naglašavaju da su, radi vjerovanja u Boga i vršenja svoje dužnosti, ostavili posao i odrekli se studija, ili govore o tome koliko su orezivanja pretrpjeli, koliko su suza potajno prolili i koliko su potajno patili. Uvijek spominju te stvari, misleći da je velika patnja koju su podnijeli radi vršenja svoje dužnosti i postizanja spasenja neki oblik osobnog kapitala. To je potpuno pogrešno. Iskvareni ljudi moraju patiti kako bi postigli spasenje; ispravno je da patiš. Zašto je to ispravno? Zato što te Sotona tako duboko iskvario, što imaš iskvarene naravi i imaš sotonsku prirodu. Ako želiš postići spasenje i biti sposoban prihvatiti istinu te postići razumijevanje toga koliko si duboko iskvaren, moraš podnijeti veliku bol; osobito, odbacivanje tvojih iskvarenih naravi zahtijeva podnošenje još veće boli. To je baš kao kad žena rađa: ona mora proći kroz trudove i podnijeti patnju porođaja. Ne možeš to izbjeći čak i da želiš. Patnja koju podnosiš da bi postigao spasenje jest nešto što podnosiš radi sebe; ne možeš reći da podnosiš bol za Boga. Podnosiš sud i grdnju, orezivanje te kušnje i oplemenjivanje – sve radi vlastitog spasenja. To je patnja koju si dužan podnositi i to je nužan proces. Stoga se nemoj hvaliti time koliko si patio da bi vršio svoju dužnost, koliko si patio da bi postigao spasenje, koliko si posla obavio za Božju kuću, koliko si se trudio za Boga, ili koliko si ljudi zadobio propovijedajući evanđelje. Ništa od toga ne predstavlja posjedovanje osobnog kapitala i nipošto ne bi trebao pripisivati sebi zasluge za te stvari. Ne znaš čak ni jesi li zadobio istinu, a ne znaš ni je li se tvoja narav promijenila, a ipak stalno pripisuješ sebi zasluge za takve stvari. To je očitovanje potpunog nedostatka razuma. Ako pripisuješ sebi zasluge, Bog bi te upravo sada mogao stostruko nagraditi tako što bi ti dao život pun materijalnog obilja i tjelesne udobnosti, te ti dopustio da uživaš u slavi i bogatstvu ljudskog svijeta. Međutim, ako vjeruješ u Boga samo da bi zauzvrat dobio te stvari, a ne težiš istini, onda nećeš moći odbaciti svoje iskvarene naravi i nećeš moći postići spasenje. Možeš uživati u ovom životu, ali Bog ti neće dopustiti da uđeš u budući svijet. Međutim, ako u Boga ne vjeruješ zato da bi uživao u ovom životu, već kako bi postigao spasenje i postao član novog čovječanstva te kako bi odbacio svoje iskvarene naravi i postao stvoreno biće koje štuje Boga, onda je patnja koju podnosiš ono što si dužan podnositi i povrh toga nije vrijedna spomena. Spominjati to bilo kome bilo bi očitovanje potpunog nedostatka razuma. Cilj, vrijednost i značaj tvoje patnje jesu da ti sam postigneš spasenje; u tome nema ničega čime bi se vrijedilo hvaliti. Nije li tako? (Da.) Neki ljudi uvijek govore o tome koliko su se trudili i koliko su propatili otkad su počeli vjerovati u Boga te koliko su orezivanja, suda i grdnje iskusili. Uvijek se razmeću „slavnom poviješću” svoje patnje. Da ti Ja kažem: to je sramotno, odvratno i mučno! Sve su to stvari koje bi trebao činiti i koje si dužan podnositi. Ne bi se trebao opravdavati. Nisi stekao nikakve zasluge ni kod koga. Čak i ako obavljaš crkveni rad, vodiš crkvu, te pružaš određenu podršku i pomoć ljudima, to je samo dio tvoje odgovornosti i onoga što bi trebao činiti. Zašto je to tako? Kao prvo, vršiš dužnost ljudskog bića. Kao drugo, čak i ako podržavaš ljude, pomažeš im i opskrbljuješ ih, to je samo ispunjavanje tvojih obveza kao ljudskog bića nakon što si razumio istinu, čime omogućuješ drugima da od toga imaju koristi. Međutim, istina nije tvoja – ona dolazi od Boga. Ti si je samo prenio i podijelio. Istina nije tvoje privatno vlasništvo; ona je Božji život i ona je Božja opskrba. Stoga, kada obavljaš crkveni rad kako bi podržao ljude i pomogao im, to nije nekakva zasluga; ti ispunjavaš obvezu i odgovornost. Ako to dobro radiš, samo ispunjavaš svoju obvezu i imaš malo savjesti i razuma. U tome nema ničega čime bi se vrijedilo hvaliti. Ako to ne radiš dobro, trebao bi ispitati sebe i promišljati o sebi. Bez obzira na to koliko si ljudi možda nekada vodio dok si obavljao crkveni rad, ili koliko si ljudi možda nekada podržao i pomogao im – u Božjim očima, to su samo dobra djela koja On pamti. Međutim, što se ljudi tiče, nisi stekao apsolutno nikakve zasluge kod njih. Čak i ako si u obavljanju ovog rada platio veliku cijenu, podnio mnogo patnje i probdio mnoge noći u tajnosti, pri čemu su se neki od vas čak razboljeli i podnosili muke bolesti, to ne znači da si stekao ikakve zasluge. Sva ta patnja je ono što su iskvareni ljudi dužni podnositi kako bi zadobili istinu prije nego što mogu postići spasenje; time se nimalo ne vrijedi hvaliti. Stoga ne bi trebao za to zahtijevati slavu, niti bi trebao zahtijevati zasluge. Ja sam toliko godina s vama razgovarao u zajedništvu o istini i opskrbljivao vas, a ipak ne smatram da sam stekao ikakve zasluge kod vas. Ti si, s druge strane, samo razumio malo istine kroz patnju i plaćanje cijene, a zatim je podijelio s drugima – znači li to da si stekao nekakve zasluge? Čak i ako su tvoji postupci bili od neke pomoći drugima, to je samo rezultat koji su postigle Božje riječi i istina. Da Bog nije izrazio ove riječi ili ove istine, čime bi ti mogao pomoći ljudima? Sve što bi prenio ljudima jest iskvarenost te ljudske predodžbe i uobrazilje; tu nikako ne bi moglo biti istine. Istina može doći samo od Boga. Bog je izvor istine i On je izvor koji opskrbljuje čovječanstvo životom. Ti primaš kap vode od Boga, iz izvora, i zatim je dijeliš s drugim ljudima. Čak i ako to utaži njihovu žeđ, samo si ispunio svoju odgovornost i obvezu. Za te ljude, to uopće nije nekakva milost, usluga, dar ili opskrba; u najboljem slučaju, to je samo pomoć. Samo si ispunio odgovornost koju je stvoreno biće dužno ispuniti. Kroz svoja iskustva, dijeliš i prenosiš Božje riječi i Božje namjere drugima, čime im omogućuješ da iz njih prime hranu i opskrbu. Stoga, u Mojim očima, svaka patnja koju iskvareni ljudi podnose u razdoblju u kojem prihvaćaju istinu i postižu spasenje jest ono što su dužni podnositi. Budući da čovjek ima iskvarene naravi i da ga je Sotona opustošio i iskvario, teško zgazio, te da su mu usađena razna Sotonina razmišljanja i gledišta, kao i njegove hereze i zablude, i da je pod njihovim utjecajem, ljudskim je bićima teško prihvatiti istinu. Proces u kojem ljudsko biće prihvaća istinu i postiže spasenje nalikuje teško bolesnom pacijentu koji prima liječenje: on mora podnijeti patnju, bez koje ne može biti izliječen. Kako bi postigli spasenje, iskvareni ljudi moraju prihvatiti istinu, prihvatiti sud i grdnju, te prihvatiti kušnje i oplemenjivanje. Samo podnošenjem velike patnje mogu u konačnici proći kroz temeljitu preobrazbu i postati članovi novog čovječanstva. Bez prolaska kroz razna okruženja patnje, čovjeku je nemoguće prihvatiti istinu tako prirodno i samo od sebe. Čovjekove iskvarene naravi duboko su ukorijenjene i već su postale njegov život. Zato čovjek mora prihvatiti oplemenjivanje kroz razne vrste patnje i mora podnijeti veliku bol kako bi se pobunio protiv svojih iskvarenih naravi, pobunio protiv raznih ljudskih ambicija i želja, otpustio razne lažna ljudska razmišljanja i gledišta te prihvatio istinu. Ono što čovjek dobiva u zamjenu za ovu patnju jest spasenje i odbacivanje svojih iskvarenih naravi; ono što dobiva jest pokornost istini i istinsko štovanje Boga; ono što dobiva jest Božje priznanje njega kao stvorenog bića. Stoga je ova patnja od najveće vrijednosti. Bez obzira na to kakvu patnju podnosiš kako bi odbacio svoje iskvarene naravi, zapamti jedno: to je patnja koju si dužan podnositi i ne bi je trebao razglašavati posvuda. Ako je ova patnja ono što podnosiš dragovoljno i ono što si dužan podnositi, onda bi joj trebao pristupiti ispravno i prihvatiti je od Boga. Trebao bi je pretvoriti u svoju vlastitu istinsku spoznaju i predivna iskustva, te je podijeliti s drugima pišući ili govoreći o njoj, umjesto da govoriš o svojim iskustvima patnje kako bi se pokazivao i prigrabio osobni kapital za sebe. Bez obzira na to koliko patiš, to nije tvoj osobni kapital, i to ne znači da imaš staž. Bog ne precjenjuje to je li netko u konačnici podoban za postizanje spasenja po tome koliko ta osoba pati. Je li ovakvo gledanje na patnju ispravno? (Jest.) Recite Mi, jesu li ova razmišljanja i gledišta o patnji o kojima sam govorio, a koje bi čovjek trebao imati, u skladu s istinom? (Jesu.) Zar ne bi ovako trebalo gledati na patnju? (Da.) Ako možeš ovako gledati na stvari, u tvojim će postupcima biti razumnosti i ljudskosti, a tvoja ohola narav znatno će se smanjiti. Najprije prihvati ispravna razmišljanja i gledišta, a zatim upotrijebi ta razmišljanja i gledišta za usporedbu s vlastitom iskvarenošću i za njezino rješavanje. Dok nešto radiš, postupaj prema načelima primjene tih razmišljanja i gledišta, i tvoje će se iskvarene naravi biti riješiti a da toga nisi ni svjestan. Često iskvarene naravi budu odbačene tako što čovjek prihvati ispravno razmišljanje i gledište, te najprije doživi promjenu u svojim gledištima, a zatim postupnu promjenu u svom načinu postupanja i u svojim otkrivanjima naravi.

Što se tiče pitanja patnje, najprije moraš imati ispravna razmišljanja i gledišta te biti siguran o čemu se u patnji radi, zašto patiš i jesu li cilj i smjer tvoje patnje ispravni. Ako imaš ispravna razmišljanja i gledišta o patnji, i ako patnju podnosiš kako bi mogao odbaciti svoje iskvarene naravi i pridržavati se istina-načela te podnoseći tu patnju slijediš Božji put, onda je ta patnja obveza koju bi trebao ispuniti kao stvoreno biće. To je praktično postupanje kakvo bi trebao imati i to je također tvoja dužnost; to je ono što bi trebao činiti kao istinsko stvoreno biće. To je odgovornost koju ne možeš izbjeći; to jest, ova patnja je ono što bi trebao podnijeti. To je baš kao kada roditelji dobiju djecu, moraju ih odgajati; odgovornost je roditelja odgojiti ih do odrasle dobi. Bez obzira na to koliko patnje podnose tijekom odgajanja djece, to je odgovornost koju bi roditelji trebali ispuniti i u tome nema ničega čime bi se vrijedilo hvaliti. Tako ljudi odgajaju svoje mlade iz naraštaja u naraštaj. Čovjek mora podnijeti tu bol da odgojio djecu, što je samo po sebi odgovornost. Ljudi također moraju podnijeti mnogo patnje da bi postigli spasenje, provodili istinu u djelo, te se držali istina-načela i bili postojani u svom svjedočanstvu. Međutim, jedno je sigurno: ova patnja nipošto nije besmislena žrtva i to nipošto nije besmislena patnja, nego je smislena i vrijedna. Ako je cilj tvoje patnje svjedočiti o Bogu, očuvati postojanje istine, očuvati postojanje pozitivnih stvari i očuvati postojanje pravednih ciljeva, te držati se istina-načela i tako biti postojan u svom svjedočanstvu, onda je patnja koju podnosiš vrijedna i smislena. Ako je cilj tvoje patnje ispravan i pozitivan, ta je patnja ono što bi trebao podnijeti. Što znači kad se kaže da je to ono što bi trebao podnijeti? Znači da je to odgovornost koju bi trebao preuzeti i obveza koju bi trebao ispuniti kao ljudsko biće i kao stvoreno biće pod Božjom vlašću; jednom riječju, „dužan si to učiniti”. Što znači biti dužan to učiniti? To znači činiti nešto bez ikakvih zahtjeva, bez pokušaja sklapanja pogodbe i bez traženja zasluga; to je jednostavno nešto što bi trebao činiti. To je baš kao kada je Bog zadužio Nou da izgradi arku. Noa je platio cijenu od sto dvadeset godina kako bi izgradio arku, ali pred kim je pokušao sebi pripisati zasluge? Nije pokušao sebi pripisati zasluge ni pred kim. Koliko je patnje podnio tijekom tih sto dvadeset godina dok je gradio arku? Bez obzira na to koliko je patio, u Božjim je očima to bilo ono što je trebao podnijeti kakvu god patnju podnio prihvaćajući to poslanje. To je zato što je bio ljudsko biće i morao je prihvatiti tu bol dok je nosio tu odgovornost, a ta bol i njegova odgovornost pojavile su se u isto vrijeme i odvijale su se istovremeno. Kao ljudsko biće, jednom kada prihvatiš Božje poslanje, moraš prihvatiti svaku vrstu boli koju to donosi; dužan si to učiniti. Što je Noa na kraju dobio zauzvrat za svoju patnju? Mogao je preživjeti u arci i postati predak sljedećeg naraštaja čovječanstva; svoju je patnju zamijenio za opstanak. Stoga, bez obzira na to koliko je patio dok je gradio arku, nikada nije smatrao da je to doprinos čovječanstvu ili Bogu. Imao je razumnost; nikada nije govorio takve stvari. Smatrao je da je to Božje spasenje i Božja milost. Današnje čovječanstvo također bi trebalo imati takav stav. Ako dragovoljno vršiš svoju dužnost i dragovoljno prihvaćaš Božje spasenje, i ako je – bez obzira na to koju dužnost vršiš, ili koliko patiš i što doživljavaš u vršenju svoje dužnosti – tvoj cilj ispuniti poslanje i dužnost koju ti je dao Stvoritelj, te postići spasenje, koju onda patnju ne bi trebao podnijeti? Svaka patnja koju podnosiš odgovornost je i obveza koju bi trebao ispuniti. Jednostavno rečeno, tvoja je odgovornost i obveza da je podneseš; time se ne vrijedi hvaliti. Ljudi uvijek misle: „Patio sam i platio cijenu. Moram se pohvaliti; moram dati Bogu do znanja i moram dati ljudima do znanja, kako bi ljudi u svom srcu imali dobar dojam o meni, i kako bih imao visok status i ugled među ljudima.” To suvišno i nepotrebno. Kroz patnju si već si zadobio ono što si trebao zadobiti. Istina i život koje ti Bog daruje najdragocjenije su stvari. Nikakav ugled, status ni visoko mišljenje drugih ne mogu se usporediti s istinom koju si zadobio. Budući da si već zadobio najdragocjeniju stvar, ima li još uvijek ikakve potrebe hvali svojom patnjom i cijenom koju si platio kako bi naveo druge da imaju visoko mišljenje o tebi? Za tim nema potrebe. Budući da patiš i plaćaš cijenu kako bi zadobio istinu i postigao spasenje, ne bi se trebao hvaliti tom patnjom. Oni sa savješću i razumnošću ispravno će se odnositi prema ovom pitanju. Štoviše, ako kroz patnju počneš razumijevati više istina i točnije razumiješ Božje namjere, zahvalit ćeš Bogu što je za tebe postavio ta okruženja i bit ćeš zahvalan za patnju koju si pretrpio. Reći ćeš: „Srećom, postojala su ta okruženja patnje. Srećom, postojale su te bolesti, razočaranja, neuspjesi, smjene, orezivanje te sud i grdnja koje je Bog postavio. Srećom, te stvari su me pratile.” Da te nisu pratila ta okruženja patnje, nikako ne bi mogao imati dobitke koje imaš danas. Moraš zahvaliti Bogu, umjesto da se prema patnji odnosiš kao prema kapitalu koji možeš iskoristiti da bi sebi pripisao zasluge i pričao o njoj pred drugima. Vidiš, kada čovjek ima točno razumijevanje o nekoj vrsti stvari koje je u skladu s istinom, njegova će gledišta o takvim stvarima postati točna, njegov će stav biti ispravan, a njegova će razumnost postati normalna. Temeljni uzrok toga što je čovjekova razumnost nenormalna jest taj što su njegova mišljenja, gledišta, stavovi i stajališta o mnogim stvarima lažni i temelje se na razmišljanjima i gledištima koje je Sotona usadio u čovjeka. Zato koristiš pogrešna razmišljanja i gledišta, i gledaš na te stvari iz pogrešne perspektive. Uvijek osjećaš da ti je patnjom nanesena velika nepravda i da si iskorišten; uvijek se želiš opravdavati, uvijek želiš nekome izliti svoje pritužbe i uvijek želiš da drugi imaju visoko mišljenje o tebi te zadobiti osjećaj zadovoljstva iz tog njihovog visokog mišljenja. Međutim, sada kada prepoznaješ vrijednost i značaj patnje, možeš ispravno prihvatiti patnju koja dolazi od Boga i više joj se ne opireš. Kada vaš rast postane malo veći i vaš život donekle uzraste, neki od vas će se moliti kao što je to činio Petar, tražeći da vas Božja grdnja i sud nikada ne napuste. Imate li vi sada taj rast? (Još ne, ali voljni smo težiti tome.) Samo nastavite težiti istini i stremiti tome. Kako budete razumijevali više istine, način na koji u sebi gledate na stvari mijenjat će se malo po malo, a vaš će život postupno rasti.

Neki ljudi tijekom vršenja svojih dužnosti obole od neuobičajenih ili teško izlječivih bolesti. Kroz iskustvo tih bolesti, oni u konačnici nešto zadobiju. Bilo da se njihova bolest pogoršava, ostaje ista ili je izliječena, ukratko, ono što u konačnici zadobiju iz iskustva te patnje jesu razumijevanje Božjih namjera i spoznaja vlastitih problema u raznim pogledima. Više se ne odnose prema Bogu i istini s pogrešnim stavovima i metodama kojima su se nekada služili. Taj dobitak je nešto što ne možeš steći ni kroz kakvu drugu vrstu iskustva – to se može postići samo kroz patnju. Tada ćeš biti zahvalan za tu bolest i reći ćeš: „Srećom, imao sam ovu bolest; inače bi mi bilo nemoguće imati takve dobitke.” Dakle, kada razgovaraš u zajedništvu i dijeliš to iskustvo s drugima, besjedit ćeš o onome što si zadobio iz svog iskustva, što si iz njega požnjeo i koje bi istine unutar toga ljudi trebali razumjeti, umjesto da naglašavaš patnju koju si pretrpio. Nećeš uzdizati sebe i svjedočiti o sebi pred drugima o tome koliko si patio, koliko je to bilo mučno i kako si na kraju došao do toga da imaš odlučnost patiti. Nećeš besjediti kako bi svjedočio o sebi i hvalio sebe, već kako bi podijelio vlastita iskustva i iznio svjedočanstvo o Bogu. Pitanje patnje mora se shvatiti na ovaj način. Glavno pitanje je koji je tvoj cilj u patnji, te koja je vrijednost i smisao tvoje patnje. Ali bez obzira na to što to jest, kakvu god patnju ljudi podnosili i koliko god patili, njihova patnja nikada im ne može biti oblik osobnog kapitala. Osim toga, iskvareni ljudi žive u tijelu. Čak i ako ne vjeruješ u Boga, zar ne patiš kako bi preživio među ljudima? (Da, i za to moramo patiti.) Je li moguće da tijelo uopće ne pati? (Nije.) Čak i ako netko ne vjeruje u Boga, i dalje mora podnijeti mnogo patnje. Nečija težnja za slavom, dobitkom, statusom, akademskim uspjehom i bogatstvom, kao i u odgajanju djece i tako dalje – sve te stvari podrazumijevaju patnju. Tko ne pati? Živeći u ovom ljudskom svijetu, ljudi moraju podnositi patnju; samo što neka patnja nema vrijednosti – ona vrsta patnje u kojoj ljudi jure uokolo radi opstanka te radi slave i dobitka, nadmećući se jedni s drugima, pokušavajući isključiti jedni druge i podmećući jedni drugima. Na kraju, kada konačno uspiju dobiti slavu, dobitak i status, uvijek su zabrinuti da će ih izgubiti, te podnose još više patnje kako ne bi izgubili status. S velikom mukom doista sačuvaju status, ali završe fizički i mentalno iscrpljeni, te emocionalno iscijeđeni. U ovom svijetu pate i bogati i siromašni. Bogati imaju vlastite jade, a i siromašni imaju svoje. Ukratko, nije lako živjeti u ovom ljudskom svijetu; svi pate. Ljudi koji vjeruju u Boga pate razmjerno manje u pogledu svog života i opstanka, jer nakon što prihvate istinu, mnoga njihova razmišljanja i gledišta postaju drugačija od onih u nevjernika, i oni mogu otpustiti mnoge stvari, pa više ne podnose te besmislene žrtve niti se upuštaju u uzaludne borbe – stoga, u tom pogledu pate relativno manje. Mogu se zadovoljiti samo time što imaju hranu i odjeću; ostatak svog vremena provode težeći istini, težeći spasenju i vršeći svoju dužnost kao stvorena bića, zar ne? (Da.) Ljudi moraju podnijeti neku patnju radi svog tjelesnog života: moraju podnositi bol umora i bolesti, mamljenje raznih zlih trendova u svijetu, izopćenost, te borbe i sukobe među ljudima – moraju podnijeti svu tu patnju. Osim toga, neki ljudi žive u siromaštvu i nemaju novca za liječenje kada se razbole. Mnoge stvari ne idu onako kako žele i često se osjećaju bespomoćno, ali podnose svu tu patnju. Ljudi pate u svakom slučaju, ali koliko god patnje podnio radi tijela, to je zasluženo; to je ono što bi trebao podnijeti. Ako želiš živjeti, moraš patiti. Iako je patnja koju podnose ljudi koji vjeruju u Boga po obliku donekle slična patnji koju podnose nevjernici, ono što vjernici u konačnici zadobivaju jest istina, kao i štovanje Boga i pokornost Bogu. Ta je patnja, dakle, nevjerojatno vrijedna i smislena. Trebao bi zahvaliti Bogu što je za tebe postavio ova životna okruženja ispunjena patnjom, omogućujući ti da naučiš lekcije i naučiš se pokoravati Bogu te biti postojan u svom svjedočanstvu svaki put kada doživiš patnju, umjesto da koristiš iskustvo patnje kao kapital kojim ćeš se razmetati i uzdizati sebe. Netko tko stalno uzdiže sebe i svjedoči o sebi govoreći o patnji koju je pretrpio kako bi zadobio visoko mišljenje drugih – ljudi ove vrste su sramotni. Ljudi koji nemaju razuma ne čine ništa osim sramotnih stvari. Kada ljudi s razumom učine nešto nerazumno, osjećaju se posramljeno; oni se tu zaustavljaju i ne idu dalje, zar ne? (Da.)

Mnogo sam besjedio o pitanju patnje. Je li vam ovakva Moja besjeda bila od pomoći? (Jest.) Kako vam je pomogla? (Nakon što sam čuo Božju besjedu, shvatio sam da su one vrste patnje koje trpi tijelo ono što bi čovjek trebao podnijeti, i da je patnja doživljavanja suda i grdnje, orezivanja, nevolja i kušnji, i tako dalje, također ono što bi čovjek trebao podnijeti. To je zato što čovjek ima sotonske iskvarene naravi, i ako ne podnese tu patnju, ne može odbaciti svoje iskvarene naravi. Osim toga, Bog je upravo spomenuo da je svaka patnja koju čovjek podnese kako bi izvršio svoju dužnost kao stvoreno biće njegova obveza i odgovornost, i da je ne bi trebao koristiti kao kapital kako bi pokušao preuzeti zasluge od Boga. Nakon Božje besjede, osjećam da sada mogu racionalno gledati na patnju.) Nakon ovakve besjede, neki ljudi koji uvijek teže patnji bit će oslobođeni. Neki ljudi uvijek misle: „Moram patiti, inače će me braća i sestre gledati svisoka i neće me sljedeći put izabrati za vođu ili djelatnika. Moram biti sposoban pretvarati se i naučiti pokazivati patnju pred drugima.” Ne trebaš se pretvarati. Ako imaš vremena za to, bilo bi ti bolje da ga provedeš čitajući više Božjih riječi, razumijevajući više istine, ispunjavajući svoje odgovornosti i obveze, te dobro vršeći svoje dužnosti i u konačnici žanjući dobitke u pogledu istine. Bez obzira na to imaju li drugi visoko mišljenje o tebi, ako si ti sâm požnjeo dobitke u pogledu istine i ako si odbacio svoje iskvarene naravi – i ako u konačnici zaslužiš priliku da budeš spašen i zaslužiš Stvoriteljevo prihvaćanje – to je nešto najvrjednije; to je ono što bi pametan čovjek izabrao. Ako se uvijek pretvaraš pred drugima kako bi ih naveo da imaju visoko mišljenje o tebi, i uvijek pripisuješ sebi zasluge i pred drugima tražiš nagrade, svjedočeći o tome koliko si patio, koliko si nepravdi podnio, kako si se dao za Boga, koliku si cijenu platio i koliko si toga prinio – to je glup način postupanja. Budući da si platio tako veliku cijenu, prinio toliko toga i toliko patio, radije podijeli sa svima svoja iskustva podnošenja te patnje i plaćanja te cijene, i ono što si iz toga zadobio, kako bi svi mogli izvući neku korist i pronaći put primjene. Trebao bi predstaviti rezultate koje si zadobio i požnjeo – koje si aspekte Božjih namjera razumio i koji su aspekti istine uhvatili korijena u tebi i postali tvoj život. Trebao bi besjediti i podijeliti te stvari. Kada braća i sestre ne razumiju određeni aspekt istine, ili ne znaju kako postupati prema istina-načelima u određenom pitanju, trebao bi u besjediti o svojim osobnim iskustvima kako bi im pružio pomoć i smjernice. Budući da si toliko patio, zacijelo si mnogo toga zadobio, stoga to podijeli; mnogi ljudi žele dobiti pomoć od tebe. Ne trebaš govoriti o procesu svoje patnje, niti o tome koliko si patio. Samo govori o tome koje si aspekte istine spoznao nakon patnje. Upotrijebi svoju spoznaju i ono što si zadobio kako bi doveo ljude pred Boga, riješio njihove sukobe s Bogom i riješio njihova pogrešna razmišljanja i gledišta o Njemu. Dovesti ih pred Boga znači dovesti ih u istina-stvarnost. To je sve što se od tebe traži; vidi možeš li to postići. Ako možeš, time si ispunio svoju odgovornost i obvezu, a tvoja je patnja vrijedna i smislena. Ako ne možeš ispuniti ni taj zahtjev, samo drži jezik za zubima; patnja koju si pretrpio uzaludna je. Ako stalno govoriš o tome koliko si patio, razmećeš se i otkrivaš iskvarenost; svjedočiš o Sotoni, svjedočiš o iskvarenim naravima i svjedočiš o Sotoninim razmišljanjima i gledištima – ti zaluđuješ ljude i izazivaš ometanja. Ako kažeš da si mnogo patio i platio veliku cijenu, da su ti Božje riječi sudile, da su te grdile, orezivale i disciplinirale, te da si iskusio mnogo boli i oplemenjivanja, trebao bi uzeti svoja iskustva iz razdoblja patnje – kako si se pokorio, kako si se uspio odnositi prema Božjim riječima s ispravnim razmišljanjem, gledištima i stavovima, kako si prihvatio sud i grdnju Božjih riječi, i kako si tragao za istinom da bi izašao iz boli i oplemenjivanja – te besjediti o njima i podijeliti ih sa svima. Mnogi su ljudi gladni i žedni pravednosti, i čekaju da čuju te stvari. Većina ljudi, bez potrebe da ih itko tome podučava, zna kako patiti, kako platiti cijenu, kako se razmetati i svjedočiti o sebi nakon što propati i plati cijenu, i tako dalje. Svi oni znaju kako se razmetati i pokazivati svojim zaslugama. Koje su jedine stvari koje ne razumiju? Ne razumiju kakav način postupanja predstavlja provođenje istine u djelo i obavljanje stvari prema istina-načelima, a kakav je način postupanja izopačen; kakav način postupanja udovoljava Božjim namjerama, a kakav im se protivi; kakva pogrešna razmišljanja i gledišta ljudi u sebi imaju; kako spoznati i analizirati sebe kada se susretnu sa stvarima i otkriju iskvarenost; ili kakav način postupanja znači da su se preokrenuli, a kakav način postupanja znači da su se promijenili i uzrasli. Upravo te stvari nedostaju većini ljudi. Prema ljudskoj prirodi, ono što život koji je u ljudima prirodno otkriva i proživljava jest uzdizanje sebe, svjedočenje o sebi i razmetanje kako bi naveli druge da imaju visoko mišljenje o njima; to je ono u čemu su ljudi najbolji i najvještiji. Nema potrebe da besjediš o stvarima ili dijeliš stvari u kojima su ljudi najvještiji; podijeli neka od svojih iskustava, znanja i spoznaja o Božjim riječima. To je ono što ljudi trebaju. Besjedi o nečemu što ljudi trebaju, o temama koje su ljudima od pomoći za praktično djelovanje, iskustva i postizanje spasenja, i koje im pomažu da riješe svoje sukobe s Bogom. To je vrijedno. Kažeš da si mnogo patio, da si uložio mnogo energije i dao cijelo svoje srce u patnji, i da također imaš pokornost, pa što si onda zadobio? Reci to naglas kako bi svi mogli čuti. Dijeljenje tvog znanja i spoznaje o istini sa svima – što ljudi trebaju – itekako je dobrodošlo. To je ono što ljudi trebaju. Postupati tako istinsko je dobro djelo i to je tvoja odgovornost i obveza. Ako, radi razmetanja, svjedočiš o tome kakve si vrste patnje pretrpio i paradiraš s kapitalom za koji vjeruješ da ti ga je tvoja patnja pružila kako bi naveo ljude da imaju visoko mišljenje o tebi i da te štuju, to je odstupanje od Božjih namjera. Nije tvoja odgovornost ili obveza da tako postupaš; već je time očituje da si izgubio savjest i razum. Ako se doista ne možeš suzdržati i želiš se razmetati, možeš o tome malo razgovarati s nekoliko ljudi kako bi zadovoljio svoju taštinu, ali bi trebao znati kada stati. Nipošto nemoj besramno to razglašavati u javnim okruženjima; to se zove biti razmetljiv i to se zove praviti budalu od sebe. Što znači biti razmetljiv i praviti budalu od sebe? To je jednako skidanju do gola u javnosti kako bi te ljudi gledali – eto koliko je to odvratno. Kakva osoba čini takvo što? Takvo nešto čine mentalno bolesni ljudi, ljudi koji nemaju osjećaj srama i nemaju razumnosti. Ako imaš razuma, nipošto ne smiješ činiti takve stvari. Patnja je ono što bi trebao podnijeti, ali što si zadobio nakon patnje? Nemoj to zadržavati za sebe; trebao bi to bez zadrške podijeliti sa svom braćom i sestrama koji slijede Boga i teže istini. Ako to podijeliš, Bog će te blagosloviti i podarit će ti više. Ako ne govoriš o temama koje se tiču životnih iskustava i svjedočenja o Bogu, već umjesto toga uvijek govoriš o tome kako si patio i platio cijenu i koliko kapitala imaš, uvijek predstavljaš drugima ljepšu verziju sebe, uzdižeš svoju sliku i podižeš svoj ugled, govoriš i postupaš radi vlastite slave, dobitka i statusa, te se besramno razmećeš posvuda, ne samo da te Bog neće blagosloviti, već će ti On čak i oduzeti ono što si prvotno imao. To je zato što tvoji postupci nisu prihvaćeni ni priznati od Boga, već su od Njega osuđeni. Zato vam kažem, nipošto ne smijete izabrati ovaj put. Bez obzira na to koliko si patio i bez obzira na to je li to ono što si trebao podnijeti ili ne, ili jesi li patio dragovoljno ili pasivno iz bespomoćnosti, nipošto se ne smiješ smatrati svoju patnju kapitalom kojim ćeš se razmetati. I nikada nemoj besjediti o tome koliko si patio kao da je to istina kako bi naveo ljude da imaju visoko mišljenje o tebi, ili kako bi ih naveo da oponašaju tvoju odlučnost da patiš, tvoj način patnje ili tvoj stav prema patnji. Nikada to ne čini; to bi značilo slijediti vlastiti put. Bog nikada ne gleda na to koliko jako netko pati. On samo gleda na to kroz koliko patnje prolaziš, koliko nepravdi podnosiš i koliku cijenu plaćaš radi istine, radi zastupanja pravde i zaštite Božjeg djela, radi dobrog vršenja svoje dužnosti, radi pokoravanja Božjim uređenjima i istini, i radi pridržavanja istina-načela. On gleda na to koji su tvoji ciljevi, namjere i motivi kad patiš, a ne na to koliko je velika tvoja patnja ili koliko patiš. Ako je tvoj cilj u tome što patiš zaštititi vlastiti ponos i osobne interese, tvoja patnja ne vrijedi ni novčića. Ako patiš kako bi zaštitio interese Božje kuće, čak i ako samo izgovoriš jednu jedinu rečenicu koja na kraju uvrijedi neke ljude, ali štiti interese Božje kuće i korisna je za crkveni rad crkve, Bog će upamtiti tu jednu jedinu rečenicu. On će tu rečenicu smatrati dragocjenom i On će ti podariti više, dajući ti vjeru da bi te osnažio, tako da se, kada se suočiš s raznim situacijama, nećeš bojati zlih ljudi ili neprijateljskih sila. On će ti dati bistrinu uma i omogućiti ti da imaš znanje, uvid, svjetlo i prosvjetljenje u vezi s istinom. Kao što vidiš, Božji je blagoslov tako velik!

Upravo smo maloprije razgovarali u zajedništvu o ispravnim razmišljanjima i gledištima o patnji. Bez obzira na to kako si nekada postupao ili kako si nekada gledao na patnju, kada razumiješ istine o patnji, trebao bi promijeniti svoj smjer, prihvatiti ispravna razmišljanja i gledišta, i ispraviti svoje namjere i ciljeve, koristeći ispravna razmišljanja i gledišta da usmjeravaju načela, načine i smjer tvojih postupaka. Tako ćeš moći zadobiti istinu. Ako nečiji način razmišljanja nije ispravan i ako taj čovjek uopće ne prihvaća istinu, govori samo o riječima i doktrinama koje razumije kako bi se pokazivala i razmetala i kako bi ljudi imali visoko mišljenje o njemu, i postupa kako mu se prohtije kada nešto radi, ne mijenjajući se nimalo unatoč tome što godinama vjeruje u Boga, onda je to netko tko ne voli istinu i ne prihvaća istinu. Ljudi koji prihvaćaju istinu usvajaju ispravna razmišljanja i gledišta i uzimaju ih k srcu nakon što ih čuju. Kada se suoče s raznim situacijama, uzimaju istinu kao kriterij za reguliranje svog ponašanja, te za ispravljanje svojih pogrešnih namjera i pogrešnih razmišljanja i gledišta. Zatim koriste ispravna razmišljanja i gledišta kao načela i kao put primjene kako bi obuzdali sebe i usmjerili svoje ponašanje. Na kraju, ono što proživljavaju i otkrivaju više neće biti iskvarene naravi, već će biti u skladu s istina-načelima, što pokazuje da su doživjeli istinsku promjenu. Zar to nije dobro? (Jest.) Upravo bi tako ljudi trebali težiti istini. Jednom kada razumiješ istinu, Božje će riječi prirodno imati moć u tvom srcu; to jest, Božje će riječi postati život u tebi i ti ćeš moći proživljavati Božje riječi. Kada Božje riječi preuzmu vodstvo u tebi, i kada tvoje iskvarene naravi više ne vode glavnu riječ, onda imaš istinu kao svoj život i ti si netko koga Bog voli. Jesu li sretni oni koje Bog voli? (Jesu.) Njihova je sreća potpuno opravdana; iako pate, to je i dalje čast. Ono što doživljavaju jest patnja, ali ono što zadobivaju jest nešto slatko. Iako ti ova sreća trenutačno može biti nedostižna – ili možda čak vrlo daleka – ako marljivo težiš u ovom smjeru, prije ili kasnije doći će dan kada ćeš požnjeti ovu radost i osjetiti ovu sreću, i ova radost i sreća više ti neće biti tako daleke. Samo stremi prema tom cilju i teži mu. Prije ili kasnije doći će dan kada će istina postati tvoj život i kada više nećeš biti kontroliran niti sputan iskvarenim naravima, pa ćeš pomisliti: „Podnošenje ove patnje se isplati! Nekada, dok sam patio, bilo je mučno i bolno, i mislio sam da je patnja nešto teško. Malo bih patio, a onda bih pomislio da imam kapital. Sada osjećam da patnja uopće nije kapital, niti išta vrijedi – imam iskvarene naravi, stoga bih trebao patiti. Dobro je malo patiti; tijelo bi trebalo patiti. Srećom, ova je patnja bila sa mnom; samo sam tako uspio zadobiti istinu, osloboditi se ropstva i kontrole iskvarenih naravi te živjeti u radosti i sreći. Nakon patnje dolazi slatkoća.” Vidiš, oni koji su to okusili znaju; oni koji su to zadobili znaju. Kada taj dan dođe, stvari će se činiti sasvim drugačijima, zar ne? (Da.)

U redu, završimo ovdje naš današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

16. studenoga 2024.