Duh Božji mnogo je godina tragao djelujući na zemlji i mnogo je onih koje je Bog kroz stoljeća upotrijebio za obavljanje Svojeg djela. Međutim, cijelo to vrijeme Božji Duh nije imao odgovarajuće mjesto za počinak, zbog čega Bog mijenja ljude koje koristi za Svoje djelo. Općenito, Njegovo se djelo obavlja kroz ljude. Drugim riječima, svih ovih godina Božje djelo nikad nije prestalo, već se nastavilo pronositi kroz ljude do današnjih dana. Iako je Bog izgovorio mnoge riječi i obavio mnogo djela, čovjek još uvijek nije spoznao Boga, a sve zato što se Bog nikad nije ukazao čovjeku, kao i zato što nema opipljiv lik. Zbog toga Bog mora dovršiti ovo djelo – djelo dovođenja svih ljudi do spoznaje praktičnog značaja praktičnog Boga. Da bi to postigao, Bog mora otkriti čovjeku Svoj Duh u opipljivom obliku i djelovati među ljudima. Odnosno, tek kad Božji Duh poprimi fizički oblik, kad se odjene u krv i meso i vidljivo hodi među ljudima prateći ih u životu, ponekad se pokazujući, a ponekad skrivajući, tek će Ga tada ljudi moći dublje razumjeti. Kad bi Bog ostao samo u tijelu, ne bi mogao u potpunosti dovršiti Svoje djelo. A nakon što netko vrijeme bude djelovao u tijelu i nakon što ispuni službu koju je potrebno obaviti u tijelu, Bog će napustiti tijelo i djelovati u duhovnom svijetu na sliku tijela, kao što je i Isus učinio nakon što je neko vrijeme djelovao među normalnim ljudskim rodom i obavio cjelokupno djelo koje je trebao obaviti. Možda se sjećate ovog odlomka iz „Put… (5)”: „Sjećam se da Mi je Otac rekao: ‚Na zemlji, trudi se provoditi samo volju Svojega Oca i odgovoriti na Njegov poziv. Ništa Te se drugo ne tiče.’” Kako razumiješ taj odlomak? Kada Bog dođe na zemlju, On obavlja samo Svoje djelo u božanstvu, koje je nebeski Duh povjerio utjelovljenom Bogu. Kada dođe, On samo govori širom zemlje kako bi Svojim izjavama dao glas na različite načine i iz različitih perspektiva. Njegovi ciljevi i princip djelovanja uglavnom su snabdijevanje čovjeka i učenje čovjeka, a stvari kao što su međuljudski odnosi ili detalji ljudskih života Ga ne zanimaju. Njegova osnovna služba je govoriti u ime Duha. Odnosno, kad se pojavi u opipljivom tijelu, Božji Duh samo snabdijeva čovjekov život i oslobađa istinu. Ne miješa se u ljudska djela, odnosno ne sudjeluje u djelima čovječanstva. Ljudi ne mogu obavljati božansko djelo, a Bog ne sudjeluje u ljudskim djelima. Tijekom svih godina otkad je Bog sišao na zemlju obaviti Svoje djelo uvijek je to činio preko ljudi. Međutim, ti ljudi ne mogu se smatrati utjelovljenim Bogom – već samo onima koje Bog koristi. S druge strane, današnji Bog može govoriti neposredno s pozicije božanstva, naviještajući glasom Duha i djelujući u ime Duha. Svi oni koje je Bog kroz stoljeća upotrijebio isto su tako primjeri Božjeg Duha koji djeluje u tijelu od krvi i mesa – zašto se oni onda ne mogu nazvati Bogom? Ali današnji Bog je i Božji Duh koji djeluje neposredno u tijelu, a i Isus je bio Božji Duh koji djeluje u tijelu; oboje se nazivaju Bogom. Dakle, u čemu je razlika? Svi ljudi koje je Bog tijekom vremena upotrebljavao mogli su normalno misliti i razmišljati. Svi su razumjeli načela ljudskog ponašanja. Imali su normalne ljudske ideje i posjedovali su sve što bi normalni ljudi trebali posjedovati. Većina ih je imala izuzetan talent i urođenu inteligenciju. Djelujući na te ljude Božji Duh upregao je njihove talente, koji su njihov dar od Boga. Božji Duh našao je primjenu njihovim talentima, koristeći njihove jake strane za službu Bogu. Međutim, Božja je bit bez ideja ili misli, neiskvarena ljudskim namjerama, nema čak ni ono što normalni ljudi posjeduju. Drugim riječima, Bog uopće ne poznaje načela ljudskog ponašanja. Tako stoje stvari kad današnji Bog dođe na zemlju. Njegovo djelo i Njegove riječi nisu iskvareni ljudskim namjerama ili ljudskim mislima, već su neposredno očitovanje namjera Duha, a On djeluje izravno u Božje ime. To znači da Duh govori izravno, odnosno da božanstvo djeluje neposredno, ne miješajući u to ni trunku ljudskih namjera. Drugim riječima, utjelovljeni Bog neposredno utjelovljuje božanstvo, nema ljudskih misli ili ideja i ne razumije načela ljudskog ponašanja. Kad bi djelovalo samo božanstvo (odnosno kad bi djelovao samo Bog Sâm), ne bi se moglo obavljati na zemlji. Dakle, kad Bog dođe na zemlju, mora imati manji broj ljudi koje koristi da bi djelovao među ljudskim rodom u sprezi s djelom koje provodi u božanstvu. Drugim riječima, ljudsko djelovanje koristi kao potporu za Svoje božansko djelovanje. Da nije tako, čovjek se nikako ne bi mogao izravno uključiti u božansko djelo. Tako je bilo s Isusom i Njegovim apostolima. Tijekom Svojeg boravka u svijetu Isus je poništio stare zakone i uspostavio nove zapovijedi. Također je izgovorio mnoge riječi. Sva su ta djela obavljena u božanstvu. Svi ostali, kao što su Petar, Pavao i Ivan, svoja su potonja djela temeljili na Isusovim riječima. Drugim riječima, Bog je započeo Svoje djelo u tom dobu uvevši Doba milosti; odnosno uveo je novu eru ukinuvši staru i ispunivši riječi: „Bog je Početak i Svršetak.” To znači da čovjek mora provoditi ljudska djela na temelju božanskih djela. Nakon što je Isus izgovorio sve što je morao izgovoriti i završio Svoje djelo na zemlji, napustio je čovjeka. Nakon toga su svi ljudi djelovali u skladu s načelima izraženima u Njegovim riječima i primjenjivali ih u skladu s istinama o kojima je On govorio. Svi su ti ljudi djelovali za Isusa. Da je Isus djelovao sâm, koliko god riječi izgovorio, ljudi se ne bi mogli pozabaviti Njegovim riječima jer je On djelovao u božanstvu i mogao je izgovarati samo riječi božanstva te ne bi mogao objasniti stvari u mjeri u kojoj bi normalni ljudi mogli razumjeti Njegove riječi. Stoga su Mu bili neophodni apostoli i proroci koji su došli nakon Njega da upotpune Njegovo djelo. To je načelo po kojem utjelovljeni Bog obavlja Svoje djelo – On koristi utjelovljeno tijelo kako bi govorio i djelovao te dovršio božansko djelo, a potom koristi manji ili možda veći broj ljudi kojima je Božje srce naklonjeno da upotpune Njegovo djelo. Odnosno, Bog koristi ljude kojima je naklonjen da djeluju kao pastiri i napoje ljudski rod kako bi Božji izabrani narod mogao ući u stvarnost istine.

Da je Bog, kad se utjelovio, obavljao samo božansko djelo i da nije bilo ljudi po Njegovu srcu koji su djelovali u suglasju s Njim, čovjek ne mogao razumjeti Božju volju niti se baviti Bogom. Bog mora koristiti normalne ljude koji su po Njegovu srcu da bi dovršio ovo djelo, da bi bdio nad crkvama i čuvao ih, kako bi se mogla postići razina koju čovjekovi misaoni procesi, njegov mozak, mogu zamisliti. Drugim riječima, Bog koristi mali broj ljudi koji su po Njegovu srcu da „prevedu” djelo koje On obavlja u Svojem božanstvu, tako da se ono može otvoriti – preobraziti božanski jezik u ljudski kako bi ga ljudi mogli shvatiti i razumjeti. Da Bog to nije učinio, nitko ne bi razumio Njegov božanski jezik jer su ljudi po Božjem srcu, na kraju krajeva, neznatna manjina, a čovjekova sposobnost razumijevanja je slaba. Zato Bog ovu metodu bira samo kad djeluje u utjelovljenom tijelu. Da postoji samo božansko djelo, čovjek nikako ne bi mogao spoznati Boga niti se baviti Bogom jer ne razumije Božji jezik. Čovjek taj jezik može razumjeti samo uz pomoć ljudi koji su po Božjem srcu, koji razjašnjavaju Njegove riječi. Međutim, kad bi samo takvi ljudi djelovali među čovječanstvom, to bi moglo jedino održavati čovjekov normalan život, ali ne bi moglo preobraziti čovjekovu narav. Božje djelo ne bi moglo imati novo polazište; postojale bi samo iste stare pjesme, iste otrcane fraze. Samo posredstvom utjelovljenog Boga, koji tijekom Svojeg utjelovljenja govori sve što treba reći i čini sve što treba učiniti, nakon čega ljudi djeluju i doživljavaju prema Njegovim riječima, samo će se tako njihova životna dispozicija moći promijeniti i samo će tako oni moći ići ukorak s vremenom. On koji djeluje u božanstvu predstavlja Boga, dok oni koji djeluju unutar ljudskosti jesu ljudi koje Bog koristi. Drugim riječima, utjelovljeni Bog bitno se razlikuje od ljudi koje Bog koristi. Utjelovljeni Bog može obavljati djelo božanstva, ali ljudi koje Bog koristi ne mogu. Na početku svakog doba Božji Duh osobno govori i pokreće novu eru kako bi uveo čovjeka u novi početak. Kada završi s govorom, to znači da je Božje djelo u Njegovu božanstvu obavljeno. Nakon toga svi ljudi slijede vodstvo onih koje Bog koristi kako bi ušli u svoje životno iskustvo. Isto tako, ovo je također faza u kojoj Bog uvodi čovjeka u novo doba i ljudima daje novo polazište – i u tom trenutku okončava se Božje djelo u tijelu.

Bog ne dolazi na zemlju usavršiti Svoju normalnu ljudskost niti obaviti djelo normalne ljudskosti. Dolazi jedino kako bi obavio djelo božanstva u normalnoj ljudskosti. Ono što Bog govori o normalnoj ljudskosti nije ono što ljudi zamišljaju. Čovjeku „normalna ljudskost” znači imati ženu ili muža i sinove i kćeri, koji su dokaz da je netko normalna osoba. Međutim, Bog to ne vidi tako. Za njega je normalna ljudskost imati normalne ljudske misli, normalan ljudski život i biti rođen od normalnih ljudi. Međutim, Njegova normalnost ne uključuje imati ženu ili muža i djecu na način na koji čovjek govori o normalnosti. Odnosno, za čovjeka je normalna ljudskost o kojoj Bog govori ono što bi čovjek smatrao odsustvom ljudskosti, gotovo bez emocija i naizgled lišeno tjelesnih potreba, baš poput Isusa, koji je imao samo vanjštinu normalne osobe i poprimio izgled normalne osobe, ali u biti nije sasvim posjedovao sve ono što bi normalna osoba trebala posjedovati. Iz ovoga se može vidjeti da bit utjelovljenog Boga ne obuhvaća cjelokupnu normalnu ljudskost, već samo dio stvari koje bi ljudi trebali posjedovati kako bi se podržale rutine normalnog ljudskog života i održao razum normalnog čovjeka. Ali te stvari nemaju nikakve veze s onim što čovjek smatra normalnom ljudskošću. One su ono što utjelovljeni Bog treba posjedovati. Međutim, postoje oni koji tvrde da se za utjelovljenog Boga može reći da posjeduje normalnu ljudskost jedino ako ima ženu, sinove i kćeri, obitelj. Bez tih stvari, kažu, On nije normalna osoba. Stoga te pitam: „Ima li Bog ženu? Je li moguće da Bog ima muža? Može li Bog imati djecu?” Nisu li to zablude? Ipak, utjelovljeni Bog ne može iskočiti iz pukotine između stijena ili pasti s neba. Može se roditi samo u normalnoj ljudskoj obitelji. Zato ima roditelje i sestre. To su stvari koje bi normalna ljudskost utjelovljenog Boga trebala imati. Takav je bio slučaj s Isusom. Isus je imao oca i majku, sestre i braću i sve je to bilo normalno. Međutim, da je imao ženu i sinove i kćeri, Njegova ljudskost ne bi bila normalna ljudskost kakvu je Bog namijenio utjelovljenom Bogu. U tom slučaju On ne bi bio u stanju djelovati u ime božanstva. Upravo zato što nije imao ženu i djecu, a ipak je bio rođen od normalnih ljudi u normalnoj obitelji, mogao je obaviti djelo božanstva. Da dodatno pojasnimo: ono što Bog smatra normalnom osobom je osoba rođena u normalnoj obitelji. Jedino je takva osoba sposobna obaviti božansko djelo. S druge strane, ako bi ta osoba imala ženu, djecu ili muža, ne bi mogla obaviti božansko djelo jer bi posjedovala samo normalnu ljudskost koju ljudi zahtijevaju, a ne normalnu ljudskost koju zahtijeva Bog. Božje mišljenje i ljudsko razumijevanje često se znatno razlikuju, kao nebo i zemlja. U ovoj fazi Božjeg djela mnogo je toga u suprotnosti s ljudskim predodžbama i uvelike se od njih razlikuje. Moglo bi se reći da se ova faza Božjeg djela u potpunosti sastoji od neposrednog djelovanja božanstva, dok ljudski rod obavlja sporednu ulogu. Budući da Bog dolazi na zemlju kako bi Sâm obavio Svoje djelo, umjesto da dopusti čovjeku da ga pokuša obaviti, Sâm se utjelovljuje u tijelu (u neupotpunjenoj, normalnoj osobi) da obavi Svoje djelo. To utjelovljenje koristi da ljudskom rodu predstavi novo doba, da ljudskom rodu opiše idući korak u Svojem djelu i da od ljudi zatraži da praktično djeluju u skladu s putom opisanim u Njegovim riječima. Tako se okončava Božje djelo u tijelu; On se sprema napustiti ljudski rod i više ne boravi u tijelu normalne ljudskosti, već se udaljava od čovjeka da bi započeo drugi dio Svojeg djela. Zatim, koristeći ljude po Svojem srcu, nastavlja Svoje djelo na zemlji među tom grupom ljudi, ali u njihovoj ljudskosti.

Utjelovljeni Bog ne može zauvijek ostati s čovjekom jer Bog ima i mnoga druga djela koja mora obaviti. Ne može biti sputan tijelom; mora odbaciti tijelo kako bi obavio djelo koje mora obaviti, iako to djelo obavlja u liku tijela. Kad dođe na zemlju, Bog ne čeka da postigne oblik koji normalna osoba treba postići prije nego što umre i napusti ljudski rod. Bez obzira na to koliko je staro Njegovo tijelo, kad je Njegovo djelo obavljeno, On odlazi i napušta čovjeka. Za Njega ne postoji starost, On Svoje dane ne broji prema životnom vijeku čovjeka; umjesto toga, Svoj život u tijelu završava u skladu s koracima Svojega djela. Možda ima onih koji osjećaju da Bog, ulaskom u tijelo, mora ostarjeti do određene mjere, mora odrasti, doživjeti starost i otići tek onda kad to tijelo otkaže. To je čovjekova mašta; Bog tako ne funkcionira. On ulazi u tijelo samo da bi obavio djelo koje treba obaviti, a ne da bi živio životom normalnog čovjeka koji se rađa od roditelja, odrasta, osniva obitelj i započinje karijeru, ima djecu i odgaja ih ili doživljava životne uspone i padove – što su sve aktivnosti normalnog čovjeka. Kad Bog dođe na zemlju, to je Božji Duh koji se zaodijeva tijelom, koji ulazi u tijelo, ali Bog ne živi životom normalne osobe. On dolazi samo ostvariti jedan dio Svojeg plana upravljanja. Nakon toga napustit će ljudski rod. Kad uđe u tijelo, Božji Duh ne usavršava normalnu ljudskost tog tijela. Umjesto toga, u vrijeme koje je Bog unaprijed odredio, božanstvo počinje djelovati izravno. Zatim, nakon što obavi sve što treba obaviti i u potpunosti završi Svoju službu, djelo Božjeg Duha u toj fazi je završeno, a u tom se trenutku također završava život utjelovljenog Boga, bez obzira na to je li Njegovo tijelo od krvi i mesa proživjelo svoj životni vijek. Drugim riječima, bez obzira na razdoblje života koje dostigne tijelo od krvi i mesa i bez obzira na to koliko dugo živi na zemlji, o svemu odlučuje djelo Duha. To nema nikakve veze s onim što čovjek smatra normalnom ljudskošću. Uzmimo Isusa za primjer. On je živio u tijelu trideset tri i pol godine. S obzirom na životni vijek ljudskog tijela, On nije trebao umrijeti u toj životnoj dobu niti je trebao otići. Međutim, Božji Duh nije mario za to. Čim je Njegovo djelo dovršeno, u tom trenutku tijelo je oduzeto i nestalo zajedno s Duhom. To je načelo prema kojem Bog djeluje u tijelu. Stoga, strogo govoreći, čovječanstvo utjelovljenog Boga nije od primarnog značaja. Da ponovimo, On ne dolazi na zemlju da bi živio životom normalnog ljudskog bića. On ne uspostavlja prvo normalan ljudski život, a tek onda počinje djelovati. Naprotiv, sve dok je rođen u normalnoj ljudskoj obitelj, može obavljati božansko djelo, djelo koje je neokaljano ljudskim namjerama, koje nije tjelesno, koje svakako ne usvaja društvene običaje niti uključuje čovjekove misli ili predodžbe i, štoviše, ne uključuje čovjekove životne filozofije. To je djelo koje utjelovljeni Bog namjerava obaviti, a to je i praktični značaj Njegova utjelovljenja. Bog ulazi u tijelo prije svega da bi obavio fazu djela koju treba obaviti u tijelu, ne prolazeći kroz ostale beznačajne procese, a kad je riječ o iskustvima normalnog čovjeka, On ih nema. Djelo koje treba obaviti Božje utjelovljeno tijelo ne uključuje normalna ljudska iskustva. Dakle, Bog ulazi u tijelo da bi obavio djelo koje treba obaviti u tijelu. Ostalo nema nikakve veze s Njim; On ne prolazi kroz toliko beznačajnih procesa. Jednom kad se Njegovo djelo završi, prestaje i značaj Njegova utjelovljenja. Okončanje te faze znači da je djelo koje On treba obaviti u tijelu obavljeno i da je služba Njegova tijela završena. Ali On ne može beskonačno djelovati u tijelu. Mora prijeći na drugo mjesto kako bi djelovao, na mjesto izvan tijela. Samo tako Njegovo djelo može biti u potpunosti obavljeno i napredovati u većoj mjeri. Bog djeluje prema Svojem prvotnom planu. Koje djelo treba obaviti i koje djelo je završio, On sve to znanje drži u malom prstu. Bog predvodi svakog pojedinca na putu koji je već unaprijed odredio. Nitko to ne može izbjeći. Samo će oni koji slijede vodstvo Božjeg Duha moći ući u počinak. Moguće je da u kasnijem djelu čovjeka neće voditi Bog koji govori u tijelu, već Duh u opipljivom obliku koji vodi čovjekov život. Tek tada će čovjek moći konkretno dodirnuti Boga, pogledati u Boga i bolje zakoračiti u stvarnost koju Bog zahtijeva kako bi postao usavršen od praktičnog Boga. To je djelo koje Bog namjerava obaviti i ono što je davno planirao. Na temelju toga svi biste trebali vidjeti put kojim trebate ići!