Zapravo, na temelju onoga što je Bog učinio na ljudima i onoga što im je dao, kao i onoga što ljudi posjeduju, može se reći da Njegovi zahtjevi prema ljudima nisu pretjerani, da On od njih ne traži mnogo. Kako onda ne bi pokušali udovoljiti Bogu? Bog čovjeku daje stotinu stvari, a od ljudi zahtijeva samo jednu – traži li time previše? Stvara li Bog probleme ni iz čega? Ljudi često ne poznaju sebe niti se preispituju pred Bogom, pa često budu uhvaćeni u zamku – kako bi se to moglo smatrati suradnjom s Bogom? Kad bi Bog ikada prestao stavljati težak teret na ljude, oni bi se raspali poput blata i ne bi se sami potrudili naći stvari koje bi radili. Takvi su ljudi – ili pasivni ili negativni, nikada sposobni aktivno surađivati s Bogom, stalno tražeći negativan razlog da popuste sami sebi. Jesi li ti doista netko tko sve što čini ne čini radi sebe, već da bi udovoljio Bogu? Jesi li doista netko tko se ne oslanja na svoje osjećaje, tko nema osobne sklonosti i tko ispunjava potrebe Božjeg djela? „Zašto se ljudi uvijek pokušavaju cjenkati sa Mnom? Jesam li Ja generalni direktor trgovačkog centra? Zašto svesrdno ispunjavam ono što ljudi traže od Mene, dok od onoga što Ja tražim od čovjeka nikad ne bude ništa?” Zašto Bog više puta zaredom pita takve stvari? Zašto tako uzdiše u očaju? Bog u ljudima nije zadobio ništa; sve što On vidi posao je koji oni probiru. Zašto Bog kaže „a od onoga što Ja tražim od čovjeka nikad ne bude ništa”? Zapitajte se: tko od početka do kraja može obavljati posao koji je njegova dužnost bez ikakva biranja? Tko ne postupa na temelju onoga što u svom srcu osjeća? Ljudi svojim hirovima daju na volju, nikada ne ustrajući u onome što rade, kao da tri dana pecaju, a zatim dva dana ostave svoje mreže i ljenčare. Naizmjence su usijani i hladni: kada su usijani, u stanju su spaliti sve na zemlji, a kada su hladni, mogli bi zamrznuti sve vode na zemlji. To nije čovjekova svrha, ali je najprikladnija usporedba za čovjekovo stanje. Nije li to činjenica? Možda imam „predodžbe” o ljudima, možda ih ocrnjujem – ali bez obzira na to, „s istinom ćeš preći cijeli svijet; bez istine nećeš stići nikamo.” Iako je to ljudski aforizam, mislim da ga je ovdje prikladno upotrijebiti. Ljudski duh ne slabim namjerno niti negiram njihova djela. Upitat ću vas za savjet o nekim pitanjima: tko vidi Božje djelo kao djelo vlastite dužnosti? Tko može reći: „Dok god sam u stanju udovoljiti Bogu, davat ću sve od sebe”? Tko je u stanju reći: „Bez obzira na druge, učinit ću sve što Bogu treba, i bez obzira na to traje je li Božje djelo dugo ili kratko, ja ću svoju dužnost izvršavati; privođenje Njegova djela kraju Božja je stvar i to nije nešto o čemu razmišljam”? Tko je sposoban za takvu spoznaju? Nije važno što vi mislite – možda imaš uzvišenije uvide, pa u tom slučaju popuštam i priznajem poraz – no moram vam reći da Bog želi odano srce, ono koje je iskreno i strastveno, a ne nezahvalno „vučje srce”. Što znate o tom „cjenkanju”? Od početka do kraja „putovali ste svijetom.” U jednom ste trenutku u gradu Kunmingu, gdje vlada vječno proljeće, a već ste sljedećega trena stigli na nesnosno hladni, snijegom prekriven Južni pol. Tko od početka do kraja nikada nije pogazio svoju riječ? Bog traži duh koji se vodi onom: „Nema odmora do smrti”; On želi duh zbog kojega se ljudi „neće zaustaviti dok ne udare u zid.” Naravno, Božja želja nije da ljudi krenu pogrešnim putem, već da usvoje takav duh. Baš kao što Bog kaže: „Kada njihove ‚darove’ usporedim s Mojim stvarima, ljudi istog trena prepoznaju Moju dragocjenost i tek tada uviđaju Moju neizmjernost.” Kako se ove riječi mogu objasniti? Možda si čitanjem prethodnih riječi nešto spoznao, jer Bog vadi cijelo čovjekovo srce kako bi ga analizirao, a ljudi tada spoznaju te riječi. Ali zbog dubokog unutarnjeg značenja Božjih riječi, ljudima je i dalje nejasno „prastaro” tijelo, jer nisu studirali medicinu niti su arheolozi, pa im se taj novi pojam čini neshvatljiv – i tek tada malo popuštaju. Jer ljudi su nemoćni pred prastarim tijelom; iako ono nije poput divlje zvijer niti može uništiti čovječanstvo poput atomske bombe, oni ne znaju što bi s njim i kao da su nemoćni. Ali Ja imam načina da orežem prastaro tijelo. To što se čovjek nikada ne potrudi smisliti protumjeru dovelo je do toga da Mi razne čovjekove neobičnosti neprestano trepere pred očima; baš kao što je Bog rekao: „Kada im Se pokažem u cijelosti, gledaju Me razrogačenih očiju, stojeći nepomično preda Mnom, poput stupa soli. A kada vidim koliko su čudni, jedva se suzdržavam od smijeha. Budući da pružaju ruke tražeći stvari od Mene, dajem im ono što Mi je u ruci, a oni to privijaju na grudi, pazeći na to kao na novorođenče, čineći to, doduše, samo privremeno.” Nisu li to postupci prastarog tijela? S obzirom na to da ljudi danas imaju razumijevanje, zašto ga se ne odreknu, nego ga se i dalje drže? Zapravo, dio Božjih zahtjeva čovjeku nije nedostižan, no ljudi na to ne obraćaju pažnju, jer „ne grdim čovjeka olako. Upravo su iz tog razloga ljudi svom tijelu uvijek davali na volju. Ne obaziru se na Moje nakane, nego su Mi se oduvijek ulagivali pred Mojom sudačkom stolicom”. Nije li to čovjekov rast? Nije stvar u tome da Bog namjerno sitničari, već je to stvarnost – mora li Bog to izričito reći? Baš kao što Bog kaže: „Ljudi su ‚vrijedni divljenja’ upravo zato što je njihova ‚vjera’ tako velika”. Zbog toga se pokoravam Božjim uređenjima i stoga ne govorim puno o tome; hvatam se za to zbog ljudske 'vjere', koristeći je kako bih ih naveo da svoju funkciju obavljaju a da ih na to ne moram podsjećati. Je li to loše? Nije li to upravo ono što Bogu treba? Možda je nekima dozlogrdilo slušati takve riječi, pa ću im malo popustiti i govoriti o nečem drugom. Kada sav Božji izabrani narod u svemiru bude podvrgnut grdnji te kada se stanje unutar čovjeka popravi, ljudi će potajno u svojem srcu osjećati da imaju sreće, kao da su izbjegli nevolju. Tada ljudi više neće birati za sebe, jer to je točno onaj učinak koji se postiže tijekom Božjeg konačnog djela. Budući da su Njegovi koraci do danas toliko napredovali, svi su Božji sinovi i sav Božji narod ušli u grdnju, a ni Izraelci ne mogu izbjeći ovu etapu, jer su ljudi iznutra okaljani nečistoćom, stoga Bog sve ljude uvodi u veliku peć za taljenje radi oplemenjivanja, što je neophodan put. Kada to prođe, ljudi će uskrsnuti od mrtvih, što je upravo ono što je Bog prorekao u „izjavama sedam Duhova.” Sada više neću govoriti o tome kako među ljudima ne bih stvorio odbojnost. Budući da je Božje djelo čudesno, proročanstva izgovorena iz Božjih ust moraju se na kraju ostvariti; kada Bog od ljudi zatraži da ponovno govore o svojim predodžbama, oni ostaju bez riječi, stoga nitko ne bi trebao biti zabrinut ni tjeskoban. Baš kao što sam rekao: „Je li ikada ijedan korak sveg Mojeg djela bio proveden čovjekovim rukama?” Razumiješ li ti bit tih riječi?