U listopadu 2020. prihvatila sam djelo Svemogućeg Boga u posljednjim danima. Aktivno sam prisustvovala okupljanjima i razgovarala u zajedništvu o svom razumijevanju Božjih riječi, a dva mjeseca poslije postala sam vođa skupine za okupljanje. Sjećam se da sam prvi put kad sam vodila okupljanje bila i uzbuđena i nervozna. Bila sam uzbuđena što ću vršiti svoju dužnost, ali i nervozna jer sam se bojala da će me braća i sestre gledati svisoka ako ga ne budem dobro vodila. Smatrala sam da naša crkvena vođa jako dobro vodi okupljanja, pa sam bila sigurna da ću ih i ja dobro voditi ako budem radila isto što i ona. Tada bi me crkvena vođa pohvalila, a braća i sestre bi mi se divili. Stoga sam vodila okupljanje oponašajući našu crkvenu vođu. Kada bih braći i sestrama postavljala pitanja, komunicirali bi sa mnom, a kada bih razgovarala u zajedništvu, govorili bi „amen” u znak slaganja. Nakon okupljanja crkvena mi je vođa rekla da sam ga dobro vodila. Bila sam vrlo sretna i ponosna kad sam čula njezinu pohvalu. Nedugo nakon toga izabrana sam za đakona za zalijevanje. Bila sam vrlo uzbuđena i mislila sam da sam za tu poziciju možda izabrana zato što sam dobra kova. Isprva nisam znala kako obavljati taj posao, ali nisam željela da se braća i sestre razočaraju u mene. Stoga sam se na svakom okupljanju usredotočila na pronalaženje ključnih elemenata o kojima se govorilo u Božjim riječima. Tako bi moja besjeda bila jasna i obuhvatila bi ključne točke, a braća i sestre mislili bi da imam dobro razumijevanje i divili bi mi se. No nakon što bih razgovarala u zajedništvu, slušajući besjedu drugih, primijetila bih da ono što sam iznijela nije bilo tako jasno. Bila sam vrlo zabrinuta i pomislila sam: „Nitko neće misliti da dobro razgovaram u zajedništvu i svi će se usredotočiti na one koji to rade bolje od mene.” Bojala sam se da će me braća i sestre gledati svisoka, pa sam se uvijek trudila još bolje razgovarati u zajedništvu. Ali nisam se mogla dovoljno smiriti kako bih promišljala o Božjim riječima. Što sam više željela dobro razgovarati u zajedništvu, to je moja besjeda postajala lošija. Mislila sam: „Što će braća i sestre misliti o meni? Hoće li se crkvena vođa razočarati u mene? Zašto moja besjeda nije jasna kao kod drugih? Zašto oni tako dobro razgovaraju u zajedništvu, a ja ne?” Nisam htjela priznati poraz i mislila sam da se trebam više truditi kako bih nadmašila druge.

Nekoliko mjeseci poslije, zbog zahtjeva crkvenog rada, poslana sam propovijedati evanđelje. Čim sam stigla onamo, pitala sam tko su vođe skupina i tko je crkveni vođa. Mislila sam da bih, ako dam sve od sebe, mogla zadobiti odobravanje crkvenog vođe i možda postati vođa skupine. Na taj bi mi se način braća i sestre divili. Dok sam propovijedala evanđelje, često sam se molila i oslanjala na Boga kad nešto nisam razumjela ili nisam mogla učiniti. Nakon nekog vremena postigla sam dobre rezultate u vršenju svoje dužnosti, što me jako usrećilo. No osjećala sam i krivnju jer sam znala da imam pogrešan način razmišljanja. Trudila sam se samo zato što sam htjela da mi se drugi dive, a ne zato što sam željela dobro vršiti svoju dužnost. Bog je ispitivao moje srce i zasigurno je mrzio moju težnju. Došla sam pred Boga i pomolila se; bila sam voljna pobuniti se protiv svoje pogrešne namjere. Nakon molitve osjećala sam se malo bolje. Međutim, i dalje se često nisam mogla suzdržati od pokušaja da zadivim druge. Kada bih vidjela da drugi postižu dobre rezultate u vršenju svojih dužnosti, željela sam ih nadmašiti. Znala sam da je pogrešno tako razmišljati, ali nisam se mogla kontrolirati. Nisam se mogla dovoljno smiriti da bih vršila svoju dužnost. Moje je stanje postajalo sve lošije i postala sam neučinkovita u vršenju svoje dužnosti. Zato sam se pomolila Bogu, tražeći od Njega da mi pomogne i usmjerava me u spoznavanju sebe.

Jednog sam dana u videozapisu s iskustvenim svjedočenjem vidjela odlomak Božjih riječi koji mi je dao malo znanja o meni. Svemogući Bog kaže: „Antikristi nevoljko vrše svoju dužnost kako bi zadobili blagoslove. Također se raspituju hoće li se moći isticati i biti cijenjeni vršenjem te dužnosti, te hoće li Višnji ili Bog znati ako vrše tu dužnost. To su sve stvari koje razmatraju kad vrše dužnost. Prvo što žele utvrditi jest koje koristi mogu dobiti vršenjem dužnosti i mogu li biti blagoslovljeni. To im je najvažnije. Nikada ne razmišljaju o tome kako voditi računa o Božjim nakanama i uzvratiti Božju ljubav, kako propovijedati evanđelje i svjedočiti o Bogu kako bi ljudi zadobili Božje spasenje i postigli sreću, a još manje ikada traže razumijevanje istine, ili traže kako riješiti svoje iskvarene naravi i proživjeti obličje čovjeka. Nikada ne razmatraju te stvari. Oni samo razmišljaju o tome mogu li biti blagoslovljeni i steći koristi, kako učvrstiti položaj, kako steći status, kako postići da ih ljudi cijene, te kako se istaknuti i postati najbolji u crkvi i u mnoštvu. Nipošto nisu voljni biti obični sljedbenici. Uvijek žele biti prvi u crkvi, imati posljednju riječ, postati vođe i natjerati sve da ih slušaju. Tek tada mogu biti zadovoljni. Vi možete vidjeti da su srca antikrista puna tih stvari. Daju li se oni istinski za Boga? Vrše li oni istinski svoju dužnost kao stvorena bića? (Ne.) Što onda žele činiti? (Imati moć.) Točno. Oni kažu: ‚Što se mene tiče, u svjetovnom svijetu želim nadmašiti sve ostale. Moram biti prvi u bilo kojoj skupini. Odbijam biti drugi i nikada neću biti pomoćnik. Želim biti vođa i imati posljednju riječ u bilo kojoj skupini ljudi u kojoj se nalazim. Ako nemam posljednju riječ, onda ću pokušati na sve moguće načine uvjeriti vas sve, natjerati vas sve da me cijenite i da me izaberete za vođu. Jednom kad budem imao status, imat ću posljednju riječ, svi će me morati slušati. Morat ćete raditi po mome i morat ćete biti pod mojom kontrolom.’ Bez obzira na to koju dužnost antikristi vrše, pokušat će dospjeti na visok položaj, na položaj prvenstva. Nikada se ne bi mogli zadovoljiti mjestom običnog sljedbenika. A što je njihova najveća strast? Stajati pred ljudima, izdavati naredbe i grditi ljude, tjerati ljude da rade kako im se kaže. Nikada ne razmišljaju o tome kako pravilno vršiti svoju dužnost – a još manje, dok vrše svoju dužnost, traže istina-načela kako bi primijenili istinu i udovoljili Bogu. Umjesto toga, razbijaju glavu tražeći načine da se istaknu, da vođe visoko misle o njima i promiču ih, kako bi oni sami mogli postati vođe ili djelatnici i mogli voditi druge ljude. To je ono o čemu po cijele dane razmišljaju i čemu se nadaju. Antikristi nisu voljni da ih drugi vode, niti su voljni biti obični sljedbenici, a još manje da tiho vrše svoju dužnost bez pompe. Koju god dužnost vršili, ako ne mogu biti u prvom planu, ako ne mogu biti iznad drugih i voditi druge ljude, smatraju vršenje svoje dužnosti dosadnim, te postaju negativni i počinju zabušavati. Bez pohvale ili obožavanja drugih, to im je još manje zanimljivo i imaju još manju želju vršiti svoju dužnost. Ali ako mogu biti u prvom planu dok vrše svoju dužnost i imati posljednju riječ, osjećaju se osnaženo i pretrpjet će svaku teškoću. Uvijek imaju osobne nakane u vršenju svoje dužnosti, i uvijek se žele istaknuti kako bi zadovoljili svoju potrebu da nadmaše druge ljude, te zadovoljili svoje želje i ambicije” (Riječ. Svezak 4.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka (Sedmi dio).). Nakon što sam pročitala Božje riječi, odmah sam razmislila o svemu što sam učinila. Imala sam osjećaj kao da su sve moje misli i postupci izneseni na vidjelo. Božje su riječi razotkrile da antikristi nikada ne razmišljaju o tome kako težiti istini da bi dobro vršili svoju dužnost. Umjesto toga, teže visokom statusu i žele voditi druge. Ne dopuštaju drugima da se uzdignu iznad njih i koračaju putem opiranja Bogu. Prisjetila sam se kako su sva moja razna ponašanja bila ista kao ponašanja antikrista: čim bih počela vršiti svoju dužnost, htjela sam da mi se svi dive. Kad bih vodila okupljanja, oponašala sam crkvenu vođu. Uložila sam puno truda promišljajući o Božjim riječima tijekom okupljanja, nadajući se da ću jasno i organizirano razgovarati u zajedništvu. Moja namjera nije bila postići dobre rezultate na okupljanjima, već svima pokazati da dobro i jasno razgovaram u zajedništvu. Činila sam to kako bi me braća i sestre pohvalili. Nakon što sam otišla propovijedati evanđelje, nisam razmišljala o tome kako ispuniti svoju dužnost da bih udovoljila Bogu. Umjesto toga, prvo sam pitala tko su vođe skupina i crkveni vođa, nadajući se da ću vlastitim trudom biti izabrana za vođu skupine. Dala sam sve od sebe da se pokažem pred braćom i sestrama i uspoređivala sam se s njima. Kada bih vidjela druge kako postižu dobre rezultate u vršenju svoje dužnosti, bila bih ljubomorna te sam ih uvijek željela nadmašiti i biti najbolja. Sve sam radila radi mojeg ugleda i statusa te je sve to bio pokušaj da zadovoljim svoju želju za natjecanjem. Kako Bog ne bi mrzio moju težnju? Dužnost je Božje poslanje te obveza i odgovornost koje bismo trebali ispuniti, ali ja sam se prema njoj odnosila kao prema vlastitoj karijeri. Svoju sam dužnost iskoristila kako bih težila statusu i ostvarila svoj cilj da mi se drugi dive. Kako bi gajenje takve pogrešne namjere u vršenju dužnosti moglo biti u skladu s Božjom namjerom? Mrzila sam sebe jer sam bila tako iskvarena. Nisam više željela tako živjeti. Htjela sam se što prije promijeniti.

Nekoliko dana poslije premještena sam u drugu skupinu kako bih propovijedala evanđelje. Kad sam tek počela, željela sam se usredotočiti samo na rad na evanđelju i dobro vršiti svoju dužnost. Primijetila sam da braća i sestre ondje jako dobro vrše svoje dužnosti. Kada su propovijedali evanđelje, vrlo su jasno razgovarali u zajedništvu o istini Božjeg djela, a mnogi od onih koji su čuli evanđelje bili su ga voljni tražiti i istražiti. Kad bih pomislila na to kako je moje vlastito propovijedanje bilo neučinkovito, a moja besjeda o istini nejasna, osjećala sam da sam veliko razočaranje. U to se vrijeme moja oholost postupno rasplinula. Više se nisam usuđivala misliti tako visoko o sebi i nisam htjela pokušavati zadiviti druge. Isprva sam mislila da sam postigla neku promjenu. No kad bih vidjela da braća i sestre primaju pohvale za dobro vršenje svojih dužnosti, nisam željela ostati u pozadini. Propovijedajući evanđelje, mahnito sam pozivala ljude da slušaju propovijedi, ali nisam pokušala saznati vjeruju li oni istinski u Boga i ispunjavaju li uvjete za evangelizaciju. Kao rezultat toga, pozvala sam neke bezvjernike na propovijedi, a nedugo zatim oni su napustili skupinu za okupljanje. Bila sam jako tužna i pomislila: „Zašto je to tako? Neučinkovito sam vršila svoju dužnost. Što će braća i sestre misliti o meni? Hoće li misliti da sam gora od njih?” Tih sam se dana osjećala vrlo negativno i htjela sam plakati tijekom okupljanja, ali uvijek bih se sjetila jednog odlomka Božjih riječi: „Jesu li tvoji ciljevi i namjere nastali s mišlju o Meni? Jesu li sve tvoje riječi izrečene i sve tvoje radnje poduzete u Mojem prisustvu? Ja ispitujem sve tvoje misli i ideje. Zar ne osjećaš krivicu?” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 13. poglavlje.). Božje su me riječi podsjetile da trebam dublje promišljati i ispitati jesam li imala pogrešnu namjeru u vršenju svoje dužnosti. Promišljajući sam shvatila da se moj stari problem vratio: željela sam dobro vršiti svoju dužnost kako bih zadobila pozornost ljudi i njihovo visoko mišljenje. Kad sam to shvatila, bila sam duboko potresena. Zašto je moja želja za statusom bila tako snažna, a moja iskvarenost tako duboka? Što je još gore, bila sam otupjela na to. Nisam ni shvaćala svoje neispravno stanje.

Jednom, kad sam s jednom sestrom razgovarala o svom stanju, poslala mi je odlomak Božjih riječi. Nakon što sam ga pročitala, konačno sam zadobila nešto znanja o sebi. Božje riječi kažu: „Neki ljudi posebno idoliziraju Pavla. Vole izlaziti i držati govore i obavljati rad, vole održavati okupljanja i propovijedati i vole da ih ljudi slušaju, da ih idoliziraju i da se vrte oko njih. Vole imati mjesto u srcima drugih i vole da drugi obraćaju pažnju na sliku koju predstavljaju. Raščlanimo njihovu prirodu iz tih očitovanja. Kakva je njihova priroda? Ako doista pokazuju ta očitovanja, onda je to dovoljno da se pokaže da su oholi i uobraženi, da uopće ne štuju Boga i da teže visokom statusu i žele imati vlast nad drugima, da ih posjeduju i da imaju položaj u njihovom srcu. To je klasična slika Sotone. Aspekti njihove prirode koji se posebno ističu jesu to da su oholi i uobraženi, ne štuju Boga i pokušavaju navesti druge da štuju njih. Takva ti očitovanja mogu dati vrlo jasan uvid u njihovu prirodu” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Kako spoznati čovjekovu prirodu.). Nakon što sam pročitala Božje riječi, počela sam promišljati o sebi. Bog kaže da je Pavao volio da ga ljudi štuju i da plešu oko njega, da je volio imati status u umovima drugih te da je cijenio kada drugi cijene sliku koju je predstavljao. I ja sam htjela da mi se braća i sestre dive. Na okupljanjima sam željela razgovarati u zajedništvu bolje od drugih. U vršenju svoje dužnosti, kada bih vidjela da drugi u svom radu postižu bolje rezultate od mene, na vidjelo bi izašla moja natjecateljska priroda. Željela sam biti bolja od njih i nadmašiti ih. Sve što sam govorila i radila bilo je puno ambicija i želja, a moja je narav bila previše ohola. Moja namjera i ponašanje bili su isti kao Pavlovi. Pavlova je priroda bila ponosna i ohola. On nije štovao Boga, posvuda se razmetao i svjedočio o sebi, pokušavao je natjerati druge da mu se dive i da ga štuju te je želio imati mjesto u umovima drugih ljudi. I ja sam bila ista. Koju god dužnost vršila, sve što sam radila bilo je radi slave, dobitka i statusa, a ne kako bih ispunila svoju dužnost da udovoljim Bogu. U svojoj sam se težnji opirala Bogu i On bi me osudio. To je zato što cilj težnje za statusom nije samo zadobivanje ugleda ili titule; cilj joj je zadobiti mjesto u umovima ljudi i natjerati druge da te štuju. Baš kao što Bog kaže: „To je klasična slika Sotone.” To je zaista previše zastrašujuće! Kako bih zadobila divljenje drugih, težila sam brzom uspjehu u vršenju svoje dužnosti i propovijedala sam evanđelje bez načela, što je omogućilo nekim bezvjernicima da uđu u skupinu za okupljanje i potratilo vrijeme i energiju djelatnika evanđelja. Da su ti ljudi potom ušli u crkvu, situacija bi bila puno gora i mogli su ometati crkveni rad. Priroda tog problema bila je iznimno ozbiljna! Ako se ne bih pokajala i promijenila, Bog bi me se zasigurno gnušao, stoga više nisam željela težiti statusu i divljenju drugih.

Na sljedećim sam okupljanjima pažljivo slušala besjedu svoje braće i sestara te sam vidjela da svi marljivo vrše svoju dužnost. Iskustvo jedne sestre bilo mi je posebno dirljivo. Razgovarala je u zajedništvu o tome kako se oslanjala na Boga da bi prevladala poteškoće u vršenju svojih dužnosti te kako je propovijedala evanđelje. Čuvši to, zapitala sam se: „Shvaćam li svoju dužnost ozbiljno? Postupam li u skladu s Božjim riječima? Svi ostali imaju praktično iskustvo i svjedočanstvo o primjeni istine u različitim okruženjima. Zašto ga ja nemam? Zašto moja namjera nije dobro vršiti svoju dužnost?” Osjećala sam veliku krivnju. Nisam savjesno vršila svoju dužnost. Umjesto da ispravno radim, svesrdno sam težila divljenju ljudi. Zaista nisam zaslužila da mi se povjeri bilo kakva dužnost. U to sam vrijeme ozbiljno promišljala o sebi te sam se prisjetila Petrova iskustva. Petar se nikada nije razmetao niti je tražio divljenje drugih. Usredotočio se na traganje za istinom u svemu, promišljanje o vlastitoj iskvarenosti i njezino razumijevanje te na pokušaj promjene svoje život-naravi. Koračao je uspješnim putem vjere u Boga. I ja sam željela težiti promjeni naravi, pa sam se često molila Bogu, tražeći da me usmjerava u spoznavanju sebe. Kad god bih pri vršenju svoje dužnosti poželjela težiti divljenju ljudi, svjesno bih se pobunila protiv svoje pogrešne namjere. Željela sam što prije odbaciti svoju iskvarenu narav i dobro vršiti svoju dužnost.

Jednog sam dana pročitala odlomak Božjih riječi i pronašla put primjene. Božje riječi kažu: „Ako te je Bog učinio glupim, onda postoji smisao u tvojoj gluposti; ako te je učinio inteligentnim, onda postoji smisao u tvojoj inteligenciji. Kakve god ti je jake strane Bog dao, u čemu god da si dobar, koliko god visok bio tvoj kvocijent inteligencije, Bog je imao Svoju svrhu zašto je to tako učinio. Sve je te stvari Bog predodredio. Ulogu koju igraš u svom životu i dužnost koju možeš vršiti Bog je također davno predodredio. Neki ljudi vide da drugi imaju jake strane koje oni nemaju i osjećaju se ogorčeno. Žele promijeniti stvari tako što će više učiti, više vidjeti i biti marljiviji. Ali postoji granica onoga što mogu postići, bez obzira na to koliko su marljivi, i ne mogu nadmašiti one koji imaju darove i jake strane. Koliko god truda uložio, beskorisno je. Ono što je Bog predodredio da budeš, to i jesi. On svakome daje različite darove i jake strane i nitko to ne može promijeniti. U čemu god da si dobar, tu bi trebao uložiti više truda. Koja god ti dužnost odgovara, to je dužnost koju bi trebao vršiti. Ne pokušavaj se siliti na stvari u kojima nisi dobar i ne zavidi drugima. Svatko ima svoju funkciju. Nemoj misliti da sve možeš raditi dobro ili da si savršen i bolji od drugih. Nemoj uvijek željeti zamijeniti druge i isticati sebe. To je iskvarena narav. Ima onih koji misle da ništa ne mogu raditi dobro i da uopće nemaju jakih strana. Ako je to slučaj, trebao bi samo biti osoba koja sluša i pokorava se na prizemljen način. Dobro obavljaj stvari za koje si sposoban i daj sve od sebe. To je dovoljno. Bog će biti zadovoljan” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Načela koja bi trebala voditi nečije vladanje.). Nakon što sam pročitala Božje riječi, bila sam vrlo dirnuta. Shvatila sam da sam bila tako iscrpljena te da sam prošla kroz toliku muku samo zato što nisam ulagala energiju u vršenje svoje dužnosti. Umjesto toga svoju sam energiju trošila na težnju za ugledom i statusom. Bog predodređuje je li nečiji kov visok ili loš, kakve talente i darove osoba ima te koju funkciju može ispuniti. Bog želi da damo sve od sebe u granicama vlastitih sposobnosti. On ne traži od nas da se pokušavamo istaknuti iz gomile i biti superiorni u odnosu na druge. Bog je čak i prije mog rođenja sve uredio za mene. Bog je predodredio kakav ću kov, talente i darove imati, koje će mi dužnosti odgovarati da ih vršim i sve ostalo. Trebala sam se pokoriti Božjoj suverenosti i uređenjima, držati se svog mjesta, primijeniti svoje sposobnosti na prizeman način i dobro vršiti svoju dužnost. Nakon pomnog razmišljanja shvatila sam da nemam nikakvih posebnih vještina, pa samo trebam slušati Božje riječi: „Trebao bi samo biti osoba koja sluša i pokorava se na prizemljen način. Dobro obavljaj stvari za koje si sposoban i daj sve od sebe. To je dovoljno. Bog će biti zadovoljan.” Bila sam voljna postupati u skladu s Božjim riječima i iskreno obavljati svoju ulogu.

Vidjela sam sestru koja je vrlo učinkovito vršila svoju dužnost. Zavidjela sam joj i bila sam pomalo ljubomorna. Pomislila sam: „Kako joj to uspijeva?” Opet sam osjetila poriv da je nadmašim, ali shvatila sam da razotkrivam svoju iskvarenost, stoga sam se pomolila Bogu kako bih se pobunila protiv sebe same. Nakon molitve pomislila sam: „Svi mi imamo različite funkcije, baš kao što stroj ima različite dijelove, a svaki dio ima drugačiju funkciju. Moja sestra ima svoje vrline i postiže dobre rezultate u vršenju svoje dužnosti. To je dobra stvar. Ne bih se trebala uspoređivati s njom; trebala bih učiti od nje.” Nakon toga, kad god bi sestra razgovarala u zajedništvu o svom putu i dobicima u vršenju svoje dužnosti, pažljivo bih je slušala i vodila bilješke. Također sam nastojala učiti iz iskustva ostale braće i sestara u propovijedanju evanđelja. Na okupljanjima sam se smirila i promišljala o Božjim riječima, razgovarala u zajedništvu o onome što sam iz Njegovih riječi razumjela i više nisam tražila divljenje drugih. Kada sam to tako primjenjivala, moja se želja za statusom, slavom i dobitkom postupno smanjivala. Nisam osjećala onoliku ljubomoru kao prije i osjećala sam se mnogo opuštenije i slobodnije.