Nedugo nakon što sam prihvatila Božje djelo posljednjih dana, počela sam se vježbati u zalijevanju pridošlica. Budući da sam u svojoj dužnosti bila entuzijastična, proaktivna i postizala rezultate, izabrana sam za vođu skupine. Poslije sam postala evanđeoski đakon. Braća i sestre govorili su da sam, iako mlada, prilično pouzdana, da nosim breme u svojoj dužnosti i da sam odgovorna. To je doista zadovoljilo moju taštinu. U listopadu 2020. postala sam crkveni vođa. Zbog toga sam još više osjećala da sam netko tko ima radnu sposobnost i tko teži istini.

Nakon nekog vremena, viša je vođa dogovorila da sestra Olivia radi sa mnom. Dok sam je upoznavala sa situacijom u crkvi, vođa je govorila o nekim problemima koji su postojali u crkvi. Čuvši to, Olivia je rekla: „Moramo pronaći korijen problema i brzo ga riješiti. Inače će to ometati rad crkve.” Bilo me sram čuvši kako o tome raspravljaju jer sam se brinula da će me Olivia gledati svisoka budući da su ti problemi postojali u mom radu. Tijekom sljedećih nekoliko dana Olivia se upoznala s načinom na koji braća i sestre izvršavaju svoje dužnosti u crkvi. Tada mi je pred nekoliko suradnika te braćom i sestrama rekla: „Evanđeoski đakon i nekoliko vođa skupina koje sam upoznala u protekla dva dana ne nose breme. Kad pridošlice imaju predodžbe i poteškoće vođe skupina ne znaju kako ih riješiti i ne traže aktivno rješenja za njih, već su umjesto toga zaglibili u poteškoćama. Tako ne mogu dobro zalijevati pridošlice.” Osjećala sam mali otpor kad sam čula što je rekla jer sam se bila usredotočila na obučavanje nekoliko vođa skupina. Čuvši kako govori o njima, činilo se kao da nijedan od njih ne radi dobro. Smatrala sam da možda previše zahtijeva. Pomislila sam: „Tek si stigla i ne razumiješ pojedinosti situacije, a već si počela tražiti mane. Želiš li pokazati da nosiš breme i možeš pronaći probleme? Pokušavaš li samo ostaviti dojam jer si ovdje nova? Ako nastaviš kopati po problemima u mom radu, nećeš li uništiti moj dobar imidž u očima braće i sestara?” Obuzdala sam svoj bijes i rekla: „Imaš pravo u vezi s tim problemima. Međutim, i vođe skupina i evanđeoski đakon suočavaju se sa stvarnim poteškoćama, pa se ponekad naknadni rad ne obavi dobro, a mi moramo pokazati razumijevanje.” Čuvši to, ona je rekla: „Te se poteškoće mogu riješiti razgovorom u zajedništvu o istini. Ako oni mogu prihvatiti istinu i razumjeti Božju namjeru, nosit će breme i biti odgovorni u svojoj dužnosti. Ključno je hoćemo li razgovarati u zajedništvu o istini kako bismo riješili te probleme.” Još sam se više razbijesnila, misleći: „Želiš li reći da ja nisam sposobna rješavati te probleme razgovorom u zajedništvu o istini?” Moje se mišljenje o Oliviji potpuno promijenilo. Više je nisam smatrala svojom partnericom ili nekim tko bi mi mogao pomoći, već svojom protivnicom. Pomislila sam: „Ako se ovo nastavi, ona će prije ili kasnije preuzeti vodstvo u radu. Ja sam vođa, a ona je ovdje samo da bi surađivala sa mnom. Bolja je od mene u svakom pogledu i stalno me sramoti. Kako da na ovaj način zadržim imalo dostojanstva? I što će braća i sestre misliti o meni?” Nakon toga više nisam htjela ni raditi ni razgovarati s njom.

Jednom smo na sastanku suradnika čitali Božju riječ koja razotkriva da lažni vođe ne rade stvarni posao. Olivia je promišljala i podijelila svoju spoznaju o sebi, rekavši da je u crkvi već neko vrijeme, ali zbog toga što nije obavljala nikakav stvarni posao, poteškoće pridošlica nisu se mogle riješiti na vrijeme. Rekla je da zbog toga neprestano žive sa svojim poteškoćama te da ne znaju kako primjenjivati istinu, što usporava njihov rast u životu. Iako je Olivia govorila o spoznaji o sebi, zvučalo mi je kao da mene razotkriva zbog toga što ne radim nikakav stvarni posao. Počela sam nagađati što misli: „Govoriš o tim problemima kako bi namjerno svima dala do znanja o problemima u mom radu, zar ne? Braća i sestre prije su imali dobar dojam o meni, ali sad kad si me ovako razotkrila, kao da namjerno narušavaš moj imidž, zar ne? Što će sada misliti o meni?” U tom sam trenutku osjećala velik otpor i htjela sam otići, ali smatrala sam da bi to bilo nerazumno pa sam se prisilila ostati do kraja. Te večeri, Olivia mi je prišla kako bismo razgovarale o tome tko nosi breme i koga bismo mogle obučiti za vođu tima za zalijevanje. Kad me to upitala, osjetila sam snažan otpor i pomislila: „Ima li još uopće prikladnih kandidata? Odbacila si sve dobre. Otvoreno raspravljaš o problemima koji postoje u našoj crkvi ne samo ovdje, već čak i pred braćom i sestrama iz drugih crkava. Sada druge crkve znaju da ne radim stvarni posao. Zašto ne uzmeš u obzir moje osjećaje prije nego što progovoriš? Mislim da si se namjerno okomila na mene!” Strogo sam rekla: „Otkako si došla, nitko drugi ne nosi breme!” Odgovorila mi je tihim glasom: „Želiš li reći da ne bih trebala biti ovdje?” Shvatila sam da sam previše impulzivna i da to nisam trebala reći pa sam odmah odgovorila: „Ne”. Obje smo neko vrijeme šutjele prije nego što smo nastavile raspravljati o poslu. Poslije, kad sam razmislila o tome što sam rekla sestri, osjećala sam se pomalo krivom. Činjenica da je Olivia otkrila probleme u našem radu pokazala je da može nositi breme. Kako sam mogla tako razgovarati s njom? Htjela sam joj se ispričati nakon rasprave, ali čim sam se zaokupila poslom, zaboravila sam na to.

Poslije, kad sam vidjela da se viša vođa savjetuje s Olivijom o svim pitanjima, osjećala sam se vrlo nelagodno: „I ja sam vođa. Što će braća i sestre misliti o meni? Hoće li reći da sam beskorisna kao vođa i da nisam potrebna?” Osjećala sam da mi Olivia krade pozornost i bila sam ljubomorna na nju. Pomislila sam: „Da ona nije došla ovamo, vođa bi sa mnom raspravljala o poslu.” Također sam razmišljala o činjenici da Olivia sada dominira svim radom, dugo vjeruje u Boga i razumije više istine od mene. Ujedno je i ukazala na probleme u mom radu pred braćom i sestrama pa nisam imala pojma što braća i sestre sada misle o meni. Razmišljajući o tim stvarima obuzeo me osjećaj krize. Brinula sam se da će mi Olivia preoteti položaj. Što sam više o tome razmišljala, postajala sam sve nezadovoljnija i dobila sam želju da joj se osvetim: „Tebi nije stalo do mojih osjećaja pa ni ja tebi odsad neću olakšavati stvari.” Sjećam se da smo jednom raspravljale o poslu i nakon što je Olivia izrazila svoje mišljenje tražila je moj savjet. Ignorirala sam je i tražila mane u njezinim radnim aranžmanima, govoreći da ovo i ono neće funkcionirati kako bih joj namjerno otežala stvari. Jednom smo raspravljale o poslu za koji je Olivia bila uglavnom odgovorna. U to sam vrijeme jasno razumjela kako riješiti problem, ali nisam htjela dati nikakve prijedloge. Čak sam i pomislila: „Bolje je ako tvoji aranžmani propadnu. Tako će svi znati da ne možeš rješavati stvari, a vođa će uvidjeti da je pogrešno uvijek razgovarati s tobom umjesto sa mnom.” Nakon toga je dala nekoliko prijedloga, a ja sam ih sve odbila. Vidjevši da ne zna kako to riješiti i želi da joj dam neki savjet, potajno sam likovala: „Ne možeš čak ni ovako pravilno organizirati posao, a još uvijek imaš obraza upirati prstom u moj rad.” Vođa je vidjela da moje stanje nije ispravno i podsjetila me da moram skladno raditi s Olivijom, jer će inače rad crkve kasniti. Čuvši riječi svoje vođe, duboko u sebi osjetila sam se pomalo krivom. Kad smo zapele u radu, nisam nosila breme da to riješim. Umjesto toga, stajala sam po strani i naslađivala se. Uopće nisam štitila crkveni rad. Shvativši to, prilagodila sam svoj način razmišljanja i sudjelovala u raspravama. Ali zbog prethodnog kašnjenja, radni aranžmani izvršeni su vrlo kasno.

Jedne mi je noći vođa prišla kako bi ukazala na moje probleme. Rekla je: „Tvoja je želja za ugledom i statusom prejaka. Nadmetala si se s Olivijom za slavu. Kad raspravljate o poslu, ne prihvaćaš nijedno mišljenje koje ona iznese. Sve ih opovrgavaš. Olivia osjeća da je sputavaš i ne zna kako surađivati s tobom. Moraš malo promišljati o sebi.” Čuvši što je vođa rekla, osjećala sam se vrlo tužno i povrijeđeno: „Zašto je Olivia prijavljivala moje probleme meni iza leđa? Da mi je stvarno htjela pomoći, mogla mi je to reći osobno. Sada vođa zna za moje probleme i možda će me smijeniti.” Čim sam pomislila na to, otvoreno sam razgovarala o svom stanju s vođom. Čak sam ponudila da preuzmem odgovornost i dam ostavku kako ne bih i dalje usporavala rad crkve. Dok sam govorila o ostavci, to mi je zamalo slomilo srce. Osjećala sam se kao da ću izgubiti svoju dužnost. Vođa je sa mnom razgovarala u zajedništvu i rekla: „Kad imamo probleme, ne možemo ih izbjegavati. Moramo tragati za istinom i promišljati o sebi. Činjenica da Olivia može pronaći probleme u radu pokazuje da može nositi breme. Nije li to korisno za rad crkve? Zašto se ne možeš ispravno odnositi prema tome? Stalno si ljubomorna na nju i bojiš se da će te nadmašiti. To pokazuje da je tvoja želja za statusom prejaka.” Nakon vođinog razgovora u zajedništvu, shvatila sam da je moja želja za ugledom i statusom doista bila prejaka. Morala sam tragati za istinom kako bih riješila svoje stanje. Više nisam smjela biti negativna i osjećati otpor.

Nakon toga, pročitala sam odlomak Božjih riječi i zadobila neko razumijevanje iskvarene naravi koju sam pokazala. Božje riječi kažu: „Antikristi smatraju da se onaj tko ih razotkriva jednostavno okomio na njih, pa se nadmeću i bore sa svakim tko ih razotkriva. Zbog takve prirode antikrista, oni nikada neće biti ljubazni prema onome tko ih orezuje, niti će tolerirati ili podnositi ikoga tko to čini, a još manje će osjećati zahvalnost ili hvaliti onoga tko to čini. Naprotiv, ako ih itko oreže i učini da izgube dostojanstvo i ugled, oni će u srcu gajiti mržnju prema toj osobi i htjet će naći priliku da joj se osvete. Koliku samo mržnju imaju prema drugima! To je ono što misle i otvoreno će reći pred drugima: ‚Danas si me ti orezao, pa dobro, sada je naše neprijateljstvo zapečaćeno. Ti idi svojim putem, a ja ću svojim, ali kunem se da ću se osvetiti! Ako mi priznaš svoju krivnju, pogneš glavu preda mnom ili klekneš i zamoliš me, oprostit ću ti, inače s tobom nisam završio!’ Što god antikristi rekli ili učinili, oni ničije dobronamjerno orezivanje ili iskrenu pomoć nikada ne vide kao dolazak Božje ljubavi i spasenja. Umjesto toga, vide to kao znak poniženja i kao trenutak kada su bili najviše osramoćeni. To pokazuje da antikristi uopće ne prihvaćaju istinu, da je njihova narav takva da osjećaju odbojnost i mržnju prema istini” (Riječ. Svezak 4.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i nahranili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu (Osmi dio).). Bog je razotkrio da prilikom orezivanja antikrista ne samo da oni to ne prihvaćaju, već počinju i mrziti osobu koja ih je orezala i žele joj se osvetiti. Vidjela sam da antikristi ne prihvaćaju istinu, osjećaju odbojnost prema njoj i mrze je. U prošlosti, kad sam vidjela riječ „osveta”, mislila sam da je taj pristup zlonamjeran. Nisam vjerovala da očitujem zlonamjernost i da bih mogla činiti takve stvari. Samo bi se antikristi i zli ljudi osvećivali drugima. Prisjetila sam se vlastitog ponašanja, nije li bilo isto kao ponašanje antikrista? Kad je Olivia ukazala na probleme u mom radu pred mojim suradnicima, braćom i sestrama, osjećala sam da je moj imidž narušen pa sam razvila predrasude i otpor prema njoj. Tijekom sastanka, Olivia je na temelju Božjih riječi shvatila da ne radi stvarni posao, a ja sam smatrala da namjerno razotkriva probleme u mom radu raspravljajući o svojoj spoznaji o sebi pa su moje predrasude prema njoj samo rasle. Čak sam je i napala, rekavši da nitko drugi ne nosi breme otkako je ona došla. Kad sam vidjela da vođa uvijek s njom raspravlja o poslu, osjećala sam se kao da mi je ukrala pozornost. Kako bih joj se osvetila, nisam u raspravi o poslu iznosila svoje prijedloge, a kad bi Olivia izrazila svoja razmišljanja i prijedloge, tražila sam mane i odbijala je, što je onemogućilo napredak u radu. Svoju sam sestru smatrala suparnicom. Kako bih zadržala svoj ugled i status, mogla sam je čak napasti i osvetiti joj se. Nije li narav koju sam pokazala bila ista kao narav antikrista? Osim toga, razmišljala sam o činjenici da je ukazivala na stvarne probleme u mom radu. Da sam tragala za istinom kako bih promišljala o sebi i ispravila odstupanja, problemi bi se mogli brzo riješiti. To bi bilo korisno za naš rad. Ali ne samo da to nisam prihvatila, nego sam se htjela i osvetiti sestri. Zaista nisam zaslužila zvati se vjernicom u Boga!

Poslije sam pročitala još dva odlomka Božjih riječi koji su mi pomogli razumjeti bit i posljedice takvog ponašanja. Božje riječi kažu: „Jedna od glavnih crta u prirodi antikrista je zloba. Što znači ‚zloba’? To znači da imaju osobito podao stav prema istini – ne samo da joj se ne pokoravaju i ne samo da je odbijaju prihvatiti, već čak i osuđuju one koji ih orezuju. To je zlobna narav antikrista. Antikristi misle da je onaj tko prihvaća orezivanje podložan maltretiranju, te da su ljudi koji uvijek orezuju druge oni koji uvijek žele podbadati i maltretirati ljude. Dakle, antikrist će se oduprijeti svakome tko ga orezuje i zagorčat će toj osobi život. A tko god spomene nedostatke ili iskvarenost antikrista, ili s njim razgovara u zajedništvu o istini i Božjim nakanama, ili ga navodi da spozna sebe, on misli da mu ta osoba zagorčava život i da joj je on mrzak. Mrze tu osobu iz dna duše, i osvetit će joj se i otežati joj stvari. (…) Kakvi ljudi posjeduju takvu zlobnu narav? Zli ljudi. Činjenica je da su antikristi zli ljudi. Stoga, samo zli ljudi i antikristi posjeduju takvu zlobnu narav. Kada se zlobna osoba suoči s bilo kakvim dobronamjernim poticanjem, optužbom, poukom ili pomoći, njezin stav nije zahvalnost ili ponizno prihvaćanje, već se umjesto toga razbjesni od srama i osjeća ekstremno neprijateljstvo, mržnju, pa se čak i osvećuje” (Riječ. Svezak 4.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i nahranili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu (Osmi dio).). „Antikristi smatraju svoj vlastiti status i ugled važnijim od bilo čega drugog. Ti ljudi nisu samo prijevarni, lukavi i opaki, već i iznimno pakosni. Što čine kada primijete da im je status ugrožen, ili kada izgube svoje mjesto u srcima ljudi, kada izgube podršku i naklonost tih ljudi, kada ih ljudi više ne štuju i ne ugledaju se na njih, i kada padnu u sramotu? Odjednom postaju neprijateljski raspoloženi. Čim izgube svoj status, postaju nespremni vršiti bilo kakvu dužnost, sve što rade je površno i nemaju interesa ni za što. Ali to nije najgore očitovanje. Koje je najgore očitovanje? Čim ti ljudi izgube svoj status, i nitko se ne ugleda na njih, i nitko nije zaluđen od njih, na vidjelo izlaze mržnja, ljubomora i osveta. Ne samo da nemaju bogobojazna srca, već im nedostaje i trunke pokornosti. Štoviše, u svom srcu mrze Božju kuću, crkvu te vođe i djelatnike; čeznu da rad crkve naiđe na probleme ili da zastane; žele se smijati crkvi i braći i sestrama. Također mrze svakoga tko teži istini i boji se Boga. Napadaju i ismijavaju svakoga tko je odan u svojoj dužnosti i voljan platiti cijenu. To je narav antikristā – i nije li opaka? To su očito zli ljudi; antikristi su u svojoj biti zli ljudi” (Riječ. Svezak 4.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i nahranili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu (Drugi dio).). Kad sam vidjela riječi poput „pakostan” i „zli ljudi”, to je bilo zastrašujuće i uznemirujuće. Nisam očekivala da se te riječi odnose na mene. Moj je imidž bio narušen jer je Olivia ukazala na probleme u mom radu. Napadala sam je i osvećivala joj se, namjerno je sramoteći dok smo raspravljale o poslu i tražeći mane u njezinim radnim aranžmanima. Iako sam znala kako riješiti problem koji je imala u radu, nisam joj to ni objasnila jer sam je htjela osramotiti i smijati joj se. Kad me vođa razotkrila i orezala, ne samo da nisam promišljala o sebi, već sam je i zamrzila zbog toga što je prijavila moje probleme. Bila sam negativna i osjećala otpor, iskaljivala sam bijes na svojoj dužnosti i čak sam htjela dati ostavku te prestati vršiti svoju dužnost. Ono što sam očitovala bilo je isto kao u antikrista, a to je pakosna narav! Ono u što sam vjerovala bilo je: „Neću napasti ako nisam napadnuta” i „Ako budeš neljubazan prema meni, i ja ću tebi nanijeti nepravdu.” Kad god bi netko ugrozio moje interese i imidž, zamrzila bih ga, napala i osvetila mu se. Prisjetila sam se vremena prije nego što sam vjerovala u Boga, kad sam se sukobila s prijateljicom koja je drugoj osobi govorila loše o meni. Jako sam se razbjesnila i pomislila: „Ako budeš neljubazan prema meni, i ja ću tebi nanijeti nepravdu.” Neizravno sam rekla toj istoj osobi: „Kako možeš biti tako glupa? Zašto si tako dobra prema njoj? Ni ne znaš da ti iza leđa govori ružne stvari!” Mislila sam da sam slaba ako ne uzvratim udarac nakon što me netko maltretira. Život prema tim filozofijama učinio me sebičnom i zlonamjernom, izobličio moje razmišljanje i onemogućio mi da razlučujem dobro i zlo. Shvativši to, osjećala sam se užasno. Ako se ne pozabavim svojom pakosnom naravi, činit ću samo još više zla, i tada će me Bog s prezirom odbaciti i eliminirati! Tiho sam se pomolila Bogu: „Bože, kroz sud i razotkrivanje u Tvojim riječima vidim da je moja ljudskost loša i da sam prilično pakosna. Želim se pokajati i primijeniti istinu kako bih se promijenila. Molim Te, usmjeravaj me.”

Poslije sam u Božjoj riječi pročitala: „Kada te bilo tko malo nadzire ili promatra, ili te pokuša dublje upoznati, pokušavajući s tobom voditi razgovor od srca srcu i saznati kakvo je tvoje stanje bilo u tom razdoblju, pa čak i kada je njihov stav ponekad malo oštriji i malo te orezuju, discipliniraju i prekoravaju, sve je to zato što imaju savjestan i odgovoran stav prema radu Božje kuće. Ne bi trebao imati nikakve negativne misli i ne bi trebao reagirati s negativnim emocijama. Što to znači ako možeš prihvatiti kada te drugi nadziru, promatraju i pokušavaju razumjeti? To znači da u svom srcu prihvaćaš Božje ispitivanje. Ako ne prihvaćaš nadzor ljudi, njihovo promatranje i pokušaje da te razumiju, i ako se čak tome opireš, jesi li u stanju prihvatiti Božje ispitivanje? Božje ispitivanje je detaljnije, dublje i preciznije nego kada te ljudi pokušavaju razumjeti; Božji su zahtjevi mnogo specifičniji, rigorozniji i dublji. Ako ne možeš čak prihvatiti ni da te nadzire Božji izabrani narod, nisu li tvoje tvrdnje da možeš prihvatiti Božje ispitivanje samo prazne riječi? Da bi bio u stanju prihvatiti Božje ispitivanje i provjeru, prvo moraš prihvatiti da te nadziru Božja kuća, vođe i djelatnici, ili braća i sestre” (Riječ. Svezak 5.: Odgovornosti vođa i djelatnika. Odgovornosti vođa i djelatnika (7).). „Kakve god probleme imao ili kakvu god iskvarenost očituješ, uvijek bi trebao promišljati o sebi i spoznati sebe u svjetlu Božjih riječi ili zamoliti braću i sestre da ti ukažu na te stvari. Najvažnije je da prihvatiš Božje ispitivanje, dođeš pred Njega i zamoliš Ga da te prosvijetli i osvijetli. Koju god metodu koristio, rano otkrivanje problema, a zatim njihovo rješavanje postiže se samoispitivanjem, i to je najbolje što možeš učiniti. Ne smiješ čekati da te Bog razotkrije i eliminira prije nego što osjetiš kajanje, jer tada će biti prekasno za žaljenje!” (Riječ. Svezak 4.: Razotkrivanje antikrista. Sedma stavka: Opaki su, podmukli i prijevarni (Prvi dio).). Tek nakon čitanja Božjih riječi shvatila sam da mi braća i sestre pružaju nadzor i usmjeravanje samo zato što su ozbiljni i odgovorni u radu. Trebala bih to prihvatiti od Boga te naučiti prihvaćati i biti poslušna. Samo to znači prihvaćati Božje ispitivanje i posjedovati bogobojazno srce. Kad je sestra otkrila moje probleme i ukazala mi na njih, time mi je htjela pomoći i pružiti podršku. Moje je životno iskustvo bilo previše površno. Pridošlice su imale probleme u svojim dužnostima, ali nisam znala razgovarati u zajedništvu o istini kako bih ih riješila pa bih često samo organizirala posao da se završi i na tome bih stala, bez naknadnog praćenja ili pomoći. Rad nije postigao nikakve rezultate. Nisam shvaćala načela raspoređivanja osoblja pa je bilo teško izbjeći da neki ljudi ne budu prikladni za svoj zadatak. Olivia je razumjela neke istine i mogla je jasno sagledati određene stvari pa da smo surađivale u crkvenom radu, to ne samo da bi pomoglo radu, već bih i ja mogla učiti od nje i napredovati. Tek sam tada shvatila zašto je Bog tražio od nas da surađujemo u svojim dužnostima, umjesto da ih vršimo sami. To je zato što ljudi imaju iskvarene naravi i mnogo mana. Moramo nadzirati i usmjeravati jedni druge te pomagati jedni drugima. To je jedini način da izbjegnemo pogreške. Razmišljajući o tome, osjećala sam se posebno krivom. Više nisam mogla živjeti za ugled i status. Morala sam se naučiti odreći sebe, prihvatiti nadzor i usmjeravanje drugih, surađivati sa sestrom, tragati za istinom i zajedno rješavati probleme na poslu te pravilno obavljati svoju dužnost.

Nakon toga, poslana sam u drugu crkvu da izvršavam svoju dužnost. Budući da sam bila odvojena od Olivije, obuzelo me snažno kajanje. Zato sam se tiho pomolila Bogu, govoreći da odsad želim pravilno izvršavati svoju dužnost i usredotočiti se na rješavanje svojih iskvarenih naravi. Jednom sam zamolila sestru Esther, koja je bila odgovorna za rad na zalijevanju, da mi objasni kako napreduju okupljanja za pridošlice. Esther mi je dala jedan savjet: „Uvijek ideš na druga okupljanja, a rijetko dolaziš na okupljanja za pridošlice, zbog čega se čini kao da je vođa odsutan. Nitko te od braće i sestara ne poznaje. Nije ti lako pratiti njihov rad niti rješavati njihova stanja i poteškoće.” Čuvši je kako to govori, ostala sam zapanjena i osjetila sam kako mi obrazi gore. Pomislila sam: „Kako me možeš nazivati odsutnim vođom? Želiš li time reći da ne radim stvarni posao i da sam beskorisna? Previše si oštra! Nije da ne radim, ja pratim druge poslove. Budući da si ti zadužena za ovu skupinu, trebala bi biti odgovorna za nju. Ne moram ja raditi baš sve. Ako viši vođe čuju tvoje riječi, neće li pomisliti da ne radim stvarni posao? To ne može tako. Moram pronaći neka odstupanja u tvom radu o kojima bih mogla govoriti.” Kad sam to pomislila, shvatila sam da je moje stanje neispravno. Sestra je ukazivala na probleme u mom radu, a ja sam, umjesto da to prihvatim i promišljam o sebi, smatrala da je preoštra i htjela sam joj pronaći probleme u radu kako bih je opovrgnula. Odbijala sam prihvatiti istinu i ponovno sam se pokušavala osvetiti. Odmah sam se tiho pomolila Bogu: „Bože, Esther mi je ukazala na problem, a ja sam u srcu osjećala otpor i buntovništvo, što se protivi Tvojoj namjeri. Želim to prihvatiti, biti Ti poslušna i promišljati o sebi.” Nakon molitve, promišljala sam o sebi i shvatila da zaista imam problem. Bila sam jako ovisna o Esther. Smatrala sam da se, s njom na čelu zalijevanja pridošlica, ja mogu opustiti pa sam se prestala miješati. Kao crkveni vođa, rijetko sam se upoznavala sa stvarnim stanjima i poteškoćama pridošlica. Nisam ispunjavala svoje odgovornosti. To je doista bilo očitovanje toga da ne radim stvarni posao. Nakon toga, rekla sam Esther: „Prije nisam shvaćala da ovaj problem postoji, ali želim to promijeniti.” Poslije sam zaista stupila u kontakt s pridošlicama, prisustvovala njihovim okupljanjima i razgovarala u zajedništvu s njima kako bih riješila njihova stanja. Vršeći svoju dužnost na ovaj način, osjećala sam se vrlo spokojno.

Kroz ovo iskustvo shvatila sam da, primjenjujući Božju riječ te učeći prihvaćati nadzor, usmjeravanje i orezivanje od svoje braće i sestara, mogu doista postići određenu promjenu. Hvala Bogu!