Li Xin, Kina

Godine 2009. jedna mi je rođakinja propovijedala Božje evanđelje kraljevstva. Rekla mi je da u posljednjim danima Bog izražava istinu kako bi pročistio našu iskvarenost, spasio čovječanstvo od grijeha i oslobodio nas ovog života patnje te nas na kraju doveo na predivno odredište gdje više neće biti boli ni tuge. Čim sam to čula, pomislila sam: „Nije li to upravo život za kojim sam oduvijek čeznula?” Tada sam radosno prihvatila Božje djelo posljednjih dana i ubrzo počela vršiti svoju dužnost u crkvi. Idućih nekoliko godina s mojom je obitelji sve bilo u redu i život nam je tekao glatko. Često sam zahvaljivala Bogu i bila sam još motiviranija ostaviti stvari i davati se.

A onda, jednog poslijepodneva u jesen 2019., moja je najstarija kći primila poziv iz policijske postaje. Na gradilištu na kojem je moj suprug bio izvođač radova dogodila se nesreća. Jedan je radnik migrant nesretnim slučajem preminuo na poslu, a moj je suprug odveden u pritvor gdje je čekao daljnji postupak. Kad sam čula tu vijest, sledila sam se. Pomislila sam: „Kako se to moglo dogoditi? Koliku ćemo odštetu morati platiti? Ionako nemamo novca; uopće si to ne možemo priuštiti. Moj je suprug u pritvoru. Neće li naša obitelj biti uništena?” Nisam mogla ni opisati što sam osjećala. Moja mi se kći požalila: „Zar ti ne vjeruješ u Boga? Kako se onda ovakvo što može dogoditi našoj obitelji?” Kad su naši rođaci čuli za to, neki su se žalili: „Kakva ih je grozna nesreća snašla! Uzalud su godinama stjecali novac!” Drugi su govorili: „Tko zna koliko će morati platiti!” Slušajući ih kako svi govore uglas, a nitko mi nije ponudio pomoć u prikupljanju novca, već su samo davali bešćutne primjedbe, osjećala sam se jako obeshrabreno. Povrh toga, brinula sam se da će obitelj preminulog radnika doći i praviti probleme. Tih nekoliko dana bila sam prestravljena i tjeskobna. Nisam mogla ni jesti ni spavati kako treba. Kad god bih pomislila na odštetu, obuzela bi me briga: „Sav novac koji je moj suprug zaradio radeći naporno od jutra do mraka ovih proteklih godina otišao je na otplatu dugova i kupnju strojeva i alata. Nije nam ostalo ništa novca. Ako budemo morali platiti odštetu od nekoliko stotina tisuća, gdje ću nabaviti toliki novac?” Sve što sam mogla učiniti bilo je povjeriti te poteškoće Bogu i moliti se: „O, Bože, ne znam što da radim u vezi s ovom ogromnom odštetom. Ne mogu računati na rođake ni prijatelje. Predajem ovo u Tvoje ruke. Molim Te, pomozi mi da prebrodim ovo teško vrijeme.” Nekoliko mjeseci poslije, nakon sudske medijacije, druga je strana zahtijevala 280.000 juana odštete. Odvjetnik je rekao da, ako uspijemo platiti i druga strana potpiše izjavu o oprostu, moj suprug neće morati u zatvor. A ako ne uspijemo platiti, bit će osuđen. Za mene je 280.000 juana bio astronomski iznos! Kako bi žena poput mene mogla nabaviti toliki novac? Ali ako ne bih platila, moj bi suprug završio u zatvoru. Nisam imala izbora nego ići uokolo i posuđivati novac od svih naših rođaka, ali na moje iznenađenje, kad sam išla uokolo tražiti pomoć, svi su me odbili uz različite izgovore. Suočena s njihovom ravnodušnošću, osjećala sam se tako skrhano i bespomoćno i bila sam toliko zabrinuta da nisam mogla prestati plakati. Stalno sam iznova vapila Bogu, nadajući se da će mi pomoći da prebrodim ovo teško vrijeme. No iako se rok za plaćanje približavao, ja još uvijek nisam uspjela prikupiti ni blizu tog iznosa. Nisam se mogla suzdržati, pa sam se u srcu počela žaliti: „Oni nevjernici žive bez ikakvih problema. Ja vjerujem u Boga, sve sam ostavila zbog svoje vjere, i čak i kad su me muž i brat pokušali zaustaviti, ustrajala sam u vršenju svoje dužnosti. Ja sam prava vjernica, pa zašto me Bog nije zaštitio? Zašto je dopustio da me snađe takva nesreća?” Što sam više o tome razmišljala, osjećala sam se ogorčenije i zavapila sam Bogu: „O, Bože, sve ove godine vršim svoju dužnost. Zašto me nisi zaštitio? Ova se nesreća čini kao golema planina koja me pritišće i jedva mogu disati. Ne mogu to više podnijeti. Što da radim?” Shvatila sam da je pogrešno žaliti se, ali doista nisam imala izlaza i jednostavno se nisam mogla pokoriti u srcu. Tih dana nisam mogla ni jesti ni spavati, uopće nisam imala energije i izgubila sam volju za čitanjem Božjih riječi. Osjećala sam se jako daleko od Boga. Poslije, s obzirom na to da moja obitelj jednostavno nije mogla prikupiti novac za odštetu, moj je suprug osuđen na godinu i pol zatvora. Bila sam duboko potresena tim ishodom. Sad kad mi je muž u zatvoru, nema tko uzdržavati obitelj. Od čega ćemo živjeti? Suočena s tim poteškoćama, osjećala sam da se ne mogu osloniti ni na koga osim na sebe. Počela sam razmišljati o tome da više neću moći vršiti svoju dužnost u punom radnom vremenu i da ću morati pola dana raditi honorarno.

Nakon što je nadzornica crkve saznala za moju situaciju, razgovarala je sa mnom u zajedništvu kako bi mi pomogla i rekla mi je da trebam tražiti Božje namjere u onome što se dogodilo mojoj obitelji i iz toga izvući pouku. Stoga sam se počela moliti i tražiti od Boga. Tijekom svojih duhovnih posvećenosti čitala sam neke od Božjih riječi: „Jobova izjava: ‚Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i nedaće ne primimo?’ već pojašnjava zašto se on mogao pokoriti Bogu, i u tome postoji istina za kojom treba tragati. Je li izrazio ikakve pritužbe ili prigovore kada je to rekao? (Ne.) Je li bilo ikakve dvosmislenosti ili negativnih prizvuka? (Ne.) Zasigurno ne. Prolazeći kroz ovu kušnju, Job je shvatio da način na koji se Stvoritelj odnosi prema ljudima nije nešto o čemu ljudi mogu odlučivati. To bi moglo zvučati pomalo neugodno, ali to je činjenica. Bog je uredio životnu sudbinu svakog čovjeka; prihvatio ti to ili ne, to je činjenica. Ne možeš promijeniti svoju sudbinu. Bog je Stvoritelj i ti bi se trebao pokoriti Njegovim orkestracijama i uređenjima. Što god Bog čini, ispravno je jer On je istina i On je Vladar svega stvorenog – ljudi bi Mu se trebali pokoriti. To ‚sve stvoreno’ uključuje tebe i uključuje sva ostala stvorena bića. Čija je onda krivnja što se uvijek želiš suprotstavljati? (Naša vlastita.) To je problem kod ljudi. Uvijek želiš pronalaziti izgovore i zadobiti prednost – je li to ispravno? Uvijek želiš primati blagoslove i dobrobiti od Boga – je li to ispravno? Ništa od toga nije ispravno. Ta su gledišta pogrešno znanje i razumijevanje Boga. Upravo zato što je gledište koje pokreće tvoju vjeru u Boga netočno, neizbježno ćeš se opirati Bogu, sukobljavati se s Njim i suprotstavljati Mu se kad god ti se nešto dogodi, uvijek misleći: ‚Pogrešno je od Boga da to čini; ne mogu to shvatiti. Takvo Njegovo postupanje ne podudara se s ljudskim predodžbama. Ne priliči Bogu da tako postupa!’ Nije važno je li ono što Bog čini u skladu s tvojim predodžbama i uobraziljama – što god Bog činio, On je i dalje Bog. Ako nemaš tu razboritost i to razumijevanje, nego uvijek ispituješ i donosiš zaključke o stvarima koje ti se svakodnevno događaju, jedino što iz toga može proizaći bit će to da se na svakom koraku sukobljavaš s Bogom i opireš Mu se. Nećeš se moći osloboditi tog stanja. Ali ako imaš to razumijevanje i možeš zauzeti svoje pravo mjesto kao stvoreno biće, a kada se susretneš sa stvarima usporediš ih s ovim aspektom istine te to primjenjuješ i ulaziš u to, tada ćeš se u svojoj nutrini sve više i više bojati Boga. I ne shvaćajući to, počet ćeš osjećati sljedeće: ‚Ispada da ono što Bog čini nije pogrešno; sve što Bog čini je dobro. Ljudi to ne trebaju ispitivati i analizirati. Samo ću se prepustiti milosti Božje orkestracije!’ A kada shvatiš da se ne možeš pokoriti Bogu ili prihvatiti Njegove orkestracije, tvoje će se srce osjećati ukoreno: ‚Nisam bio dobro stvoreno biće. Zašto se jednostavno ne mogu pokoriti? Ne rastužujem li time Stvoritelja?’ Što više želiš biti dobro stvoreno biće, to ti ovaj aspekt istine postaje jasniji i bistriji” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Stav koji bi čovjek trebao imati prema Bogu.). Prije sam često čitala priču o Jobu, ali sam je uvijek doživljavala samo kao priču. Dok sam taj dan ponovno o njoj promišljala, vidjevši kako Job nije sagriješio svojim ustima čak ni kad se suočio s tako velikim kušnjama, bila sam ispunjena divljenjem prema njegovoj pokornosti Bogu. Job je izgubio sve svoje ovce i volove koji su prekrivali brda, svoje ogromno bogatstvo i svu svoju djecu; bio je i prekriven bolnim čirevima, no ipak se nije žalio na Boga. Znao je da je Bog Stvoritelj i da se, bez obzira na to što Bog čini, čovjek treba pokoriti. Znao je da je to razum koji stvoreno biće treba posjedovati i da čovjek ne može biti sretan kad ga Bog blagoslivlja, a žaliti se kad Bog oduzima; to bi značilo zauzeti pogrešan stav. Zato je Job mogao reći: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i nedaće ne primimo?” (Job 2,10). Job je vjerovao da je sve što Bog čini dobro i, iako nije razumio, ipak se mogao pokoriti. U usporedbi s kušnjama s kojima se Job suočio, stvari koje su mene snašle bile su sitnica. Unatoč tome, nisam pokazala ni najmanju pokornost. Dane sam provodila govoreći: „Bog je suveren nad svim stvarima i svime upravlja; trebamo se pokoriti Njegovoj suverenosti i uređenju”, ali kad je moj suprug upao u nevolju, nisam se uopće mogla pokoriti. Uporno sam zahtijevala da mi Bog pomogne riješiti moje trenutačne poteškoće. Kad Bog nije ispunio moje zahtjeve, čak sam Ga dovodila u pitanje, pitajući zašto bi dopustio da mi se tako nešto dogodi. Osjećala sam se kao da se Bog okomio na mene, da je ono što je učinio bilo nerazumno. Čak sam pomišljala na to da odustanem od svoje dužnosti i sama pronađem izlaz. Vidjela sam da u meni uopće nema razumijevanja za Božju suverenost i ni traga bogobojaznom srcu. Razmišljala sam o tome. Prije nego što sam povjerovala u Boga, moja je obitelj imala i dobrih i loših razdoblja. Nevjernicima je također katkad dobro, dok se katkad suočavaju s prirodnim nesrećama ili onim koje čovjek izazove. U stvarnosti je čovjekovu sudbinu, uključujući i to s koliko će se teškoća i neuspjeha suočiti, Bog već odavno preodredio. Ali ja sam vjerovala da bi oni koji vjeruju u Boga trebali živjeti bolje od nevjernika i da ne bi trebali doživljavati nesreće. Nije li to bilo iskrivljeno shvaćanje i nepoznavanje Božje suverenosti? Bog je Stvoritelj. On najbolje poznaje naše potrebe i postavlja prikladna okruženja da ih iskusimo. Božja suverenost i uređenje uvijek stoje iza onoga što se događa svakoj osobi u određeno vrijeme. Čak i ako se stvari naizgled ne podudaraju s našim predodžbama, definitivno su korisne za naš život: Trebam se pokoriti i tražiti Božje namjere. Ali iako sam uživala u tolikoj Božjoj milosti i blagoslovima te zalijevanju i opskrbi Njegovim riječima, nisam pokazala ni najmanju zahvalnost. Čim se dogodilo nešto što mi se nije svidjelo, gorko sam se žalila na Boga. Uvidjela sam koliko sam bila lišena ljudskosti! Bila sam ispunjena kajanjem i molila sam se Bogu u pokajanju, voljna pokoriti se Njegovoj suverenosti i uređenju.

Nakon toga promišljala sam o sebi: Zašto se žalim na Boga kad god se dogodi nešto neugodno? Tada sam pročitala neke od Božjih riječi: „Nadaš se da tvoja vjera u Boga neće pred tebe postavljati poteškoće ni nevolje, pa ni najmanju patnju. Uvijek težiš bezvrijednim stvarima i nimalo ne cijeniš život, već svojim ekstravagantnim mislima uvijek daješ prednost pred istinom. Tako si bezvrijedan! Živiš kao svinja – kakva je razlika između tebe i svinja ili pasa? Nisu li svi oni koji ne teže istini, već vole tijelo, isto što i zvijeri? Nisu li svi oni mrtvaci bez duha hodajući leševi? Koliko je riječi izgovoreno među vama? Je li među vama obavljeno tek malo djela? Koliko sam vam toga pružio? Pa zašto to onda nisi zadobio? Na što se imaš žaliti? Nije li to što ništa nisi zadobio posljedica tvoje prevelike ljubavi prema tijelu? I nije li to posljedica tvojih pretjerano ekstravagantnih misli? Nije li to zato što si suviše glup? Ako ne uspiješ zadobiti ove blagoslove, možeš li Boga kriviti što te nije spasio? Težiš jedino mogućnosti da stekneš spokoj zahvaljujući vjeri u Boga – da ti djeca ne obolijevaju, da ti muž ima dobar posao, da ti sin nađe dobru ženu, da ti kći nađe dobrog muža, da ti konji i volovi dobro oru zemlju, a lijepo vrijeme kroz godinu donese dobru žetvu. To je ono čemu težiš. Tvoja je jedina težnja živjeti u udobnosti – da ti obitelj ne zadese nezgode, da te jaki vjetrovi mimoiđu, da ti lice ne pogodi ni zrnce pijeska, da ti obiteljske usjeve ne odnese poplava – da te ne snađe nijedna nesreća, da živiš u ‚Božjem zagrljaju’ i u udobnom gnijezdu. Kukavica poput tebe, koji uvijek teži tijelu – imaš li srca, imaš li duha? Zar nisi zvijer? Darujem ti istiniti put ne tražeći ništa zauzvrat, a ti mu ipak ne težiš. Jesi li još uvijek jedan od onih koji vjeruju u Boga? Darujem ti stvarni ljudski život, a ti mu ipak ne težiš. Nisi li iste vrste kao svinje i psi? Svinje ne teže životu čovjeka, ne teže tome da budu pročišćene i ne razumiju što je život. Svakoga dana, nakon što se najedu do sita, jednostavno spavaju. Podario sam ti istiniti put, a ti ga ipak nisi zadobio, ostaješ praznih ruku. Želiš li i dalje ovako živjeti, životom svinje? U čemu je značaj toga da takvi ljudi uopće žive? Tvoj život je nečastan i dostojan prezira, živiš usred prljavštine i raskalašenosti i ne težiš nikakvim ciljevima, pa nije li tvoj život najprostačkiji od svih? Imaš li obraza suočiti se s Bogom? Nastaviš li stvari doživljavati na ovaj način, zar nećeš na kraju ostati bez ičega? Istiniti put ti je podaren, ali hoćeš li ga na kraju moći zadobiti ovisi o tvojoj vlastitoj težnji” (Riječ. Svezak I.: Božja pojava i djelo. Petrova iskustva: njegova spoznaja o grdnji i sudu.). Dok sam promišljala o Božjim riječima, probadale su mi srce. Nisam li ja bila upravo onakva osoba kakvu Bog razotkriva, netko tko uvijek traži tjelesni mir, a nedostaju mu srce i duh? Razlog zašto sam i počela vjerovati u Boga bio je taj što se moja obitelj uvijek suočavala s nevoljama i samo sam htjela pronaći nešto na što bih se oslonila. Kad sam čula da Bog može spasiti ljude i udijeliti mir i blagoslove, smatrala sam Ga svojim velikim spasiteljem. Mislila sam da će Bog, sve dok ispravno vjerujem u Njega i vršim svoju dužnost, blagosloviti moju obitelj mirom i čuvati nas od nesreće ili nevolje. Kad je moj suprug dobio građevinski ugovor i kad su se životni uvjeti naše obitelji poboljšali, bila sam silno zahvalna Bogu i postala još proaktivnija u svojoj dužnosti. Ali kad se dogodila nesreća na njegovu gradilištu i nismo mogli platiti odštetu, a on je završio u zatvoru, žalila sam se da me Bog nije zaštitio i nisam htjela jesti i piti Božje riječi niti se moliti. Čak sam osjećala da se ne mogu osloniti na Boga pa sam počela razmišljati o tome da izlaz potražim sama, tako što ću se zaposliti honorarno kako bih nešto zaradila. Samo zamislite, Bog se utjelovio u posljednjim danima i došao na zemlju da čovjeku podari obilje istina, dopuštajući ljudima da iskuse Njegovo djelo, teže istini i postignu promjenu naravi kako bi na kraju mogli biti spašeni i ući u Njegovo kraljevstvo. To je Božja velika ljubav i spasenje za čovječanstvo. Ali u mojoj vjeri u Boga ciljevi moje težnje bili su pogrešni; samo sam htjela uživati u udobnosti tijela, čak sam u zabludi vjerovala da će, ako jedna osoba vjeruje u Boga, cijela njezina obitelj biti blagoslovljena. Nije li to isti pogled na vjeru kakav imaju religiozni ljudi? U posljednjim danima Bog vrši djelo suda i grdnje, izražavajući istinu kako bi pročistio iskvarene naravi ljudi. Bog se nada da svatko može težiti istini, steći je i proživjeti smislen život. Ali ja sam uvijek samo težila milosti i blagoslovima, tražeći tjelesnu udobnost poput životinje. To je najjadnija i najbezvrednija vrsta života. Ako nastavim težiti na ovaj način, neću uspjeti zadobiti istinu i neću postići nikakvu promjenu svoje naravi. Ne bih li onda završila praznih ruku, bez ičega? Na kraju bi me Bog svejedno isključio. Uvidjela sam koliko sam bila budalasta i neuka!

Poslije sam pročitala još jedan ulomak Božjih riječi i donekle zadobila razumijevanje vlastite prirode. Svemogući Bog kaže: „Jedna od glavnih namjera i jedan od glavnih stavova antikrista prema svojoj dužnosti jest da ju koriste kao priliku za trgovanje s Bogom i za zadobivanje koristi koje žele. Oni također vjeruju: ‚Kad ljudi napuste svoju obitelj i odreknu se svojih izgleda u svijetu kako bi vršili svoju dužnost u božjoj kući, podrazumijeva se da bi trebali nešto zadobiti, dobiti nešto zauzvrat, samo je to pošteno i razumno. Ako vršiš svoju dužnost i ne primaš ništa, čak i ako primaš neke istine, to se ne isplati. Promjena naravi također nije tako opipljiva korist – čak i ako si primio spasenje, nitko to neće moći vidjeti!’ Ti bezvjernici zatvaraju oči pred svakim zahtjevom koji Bog ima za čovječanstvo. Ne priznaju ga niti vjeruju u njega te zauzimaju stav nijekanja. Sudeći prema stavovima i namjerama s kojima se antikristi odnose prema svojoj dužnosti, oni očito nisu ljudi koji teže istini, već su bezvjernici i oportunisti; oni su od Sotone. Jeste li vi čuli da Sotona može odano vršiti dužnost? (Ne.) Ako Sotona može vršiti svoju ‚dužnost’ pred Bogom, onda ta dužnost mora biti pod navodnicima jer Sotona to čini pasivno i pod prisilom, Bog njime upravlja i Bog ga iskorištava. Stoga, zbog svoje antikristovske biti i zato što ne vole istinu, osjećaju odbojnost prema istini, a još više zbog svoje opake prirode, antikristi ne mogu vršiti svoje dužnosti kao stvorena bića bezuvjetno ili bez naknade, niti mogu težiti istini ili zadobiti istinu dok vrše svoje dužnosti ili ih vršiti prema zahtjevima Božjih riječi” (Riječ. Svezak IV.: Razotkrivanje antikrista. Deveta stavka (Sedmi dio).). Bog razotkriva da antikristi imaju sebičnu i prezira vrijednu prirodu i osjećaju odbojnost prema istini. Vršeći svoju dužnost, oni se samo pokušavaju cjenkati s Bogom. Vjeruju da im, s obzirom na to da su platili cijenu ostavljajući stvari i dajući se u vršenju svoje dužnosti, Bog mora na zahtjev podariti milost i blagoslove i da je to jedini pošten i razuman način; inače, Bog ne bi bio pravedan. Moja je priroda-bit bila jednako ružna i opaka kao i ona antikrista. Sve te godine ustrajala sam u svojoj dužnosti unatoč tome što me suprug ometao, a rođaci ismijavali, i to isključivo radi primanja većih blagoslova od Boga. Oduvijek sam vjerovala da će me, ako se dajem za Boga i vršim svoju dužnost, On blagosloviti i zaštititi te mi podariti život bez briga, miran život u kojem sve teče glatko. Nisam ni slutila da će se na gradilištu mog supruga dogoditi nesreća i da će biti osuđen na zatvor jer nismo mogli platiti odštetu. Nisam to mogla podnijeti, pa sam svoje ostavljanje stvari i davanja iskoristila kao polugu za raspravu s Bogom, pitajući zašto me nije zaštitio i zašto je dopustio da me snađe tako velika nesreća. Živjela sam po sotonskim zakonima preživljavanja poput: „Neće ni prstom maknuti ako od toga nema neke koristi”, „Boriti se za svaku mrvicu” i „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega.” Bez obzira na to s kime sam bila u interakciji, ako sam platila cijenu, očekivala sam nešto zauzvrat. Nakon što sam počela vjerovati u Boga, bilo je logično da sam se pokušala cjenkati i s Njim. Vjerovala sam da me Bog, sve dok patim i dajem se za Njega, treba blagosloviti; inače nije pravedan. Pravi vjernik vrši svoju dužnost bez cjenkanja ili zahtjeva. Baš kao Noa, koji je dao sve od sebe da sagradi arku, ustrajući sto dvadeset godina, iz dana u dan. Patio je i plaćao cijenu isključivo kako bi ispunio Božje poslanje, uopće ne misleći na svoje dobitke ili gubitke. Ali od početka do kraja, moja se vjera u Boga svodila na to da Ga iskoristim za postizanje vlastitog cilja – dobivanje blagoslova. Uopće nisam bila prava vjernica; pokušavala sam prevariti i iskoristiti Boga. Moja je priroda bila opaka i lažljiva kao i ona antikrista. Bila sam upravo onakav bezvjernik i oportunist kakve Bog razotkriva. Kada sam uvidjela da su moji postupci bili jako buntovni i da su tako duboko povrijedili Božje srce, osjećala sam se ispunjeno kajanjem i samoprijekorom. Tada sam se ponovno molila Bogu: „O, Bože, posve sam lišena ljudskosti i razuma. Moja vjera u Tebe i vršenje moje dužnosti bili su samo pokušaji cjenkanja s Tobom i obmanjivanja Tebe. Silno sam Te razočarala! Voljna sam se pokajati. Pokorit ću se okolnostima koje si postavio i više se neću buniti niti povrijediti Tvoje srce.”

Poslije sam pročitala neke od Božjih riječi i u njima pronašla put primjene. Svemogući Bog kaže: „Što je pogrešno u tome da se prema zadobivanju blagoslova odnosimo kao prema valjanom cilju kojem treba težiti? To se potpuno protivi istini i nije usklađeno s Božjom namjerom da spasi ljude. Budući da zadobivanje blagoslova nije valjan cilj kojem bi ljudi trebali težiti, što jest valjan cilj? Težnja za istinom i promjenom u naravi kako bi se postalo sposobnim pokoriti se svim Božjim orkestracijama i uređenjima – to je cilj kojem bi ljudi trebali težiti. (…) Kada otpustiš želju za blagoslovima i hodiš putem težnje istini, teret ti pada s ramena. Bi li tada i dalje mogao biti negativan? Iako će i dalje biti trenutaka kada si negativan, nećeš biti sputan time. U svom srcu nastavit ćeš se moliti i voditi bitku, mijenjajući cilj svoje težnje iz težnje za zadobivanjem blagoslova i imanjem određenog odredišta u težnju za istinom. Pomislit ćeš u sebi: ‚Težiti istini dužnost je stvorenog bića. Došao sam do razumijevanja nekih istina, a to je najveća žetva, najveći blagoslov od svih. Čak i ako me Bog ne želi, ako ne dobijem dobro odredište i moje nade u zadobivanje blagoslova budu srušene, i dalje ću dobro vršiti svoju dužnost. To je odgovornost od koje ne mogu pobjeći. Koji god bio razlog, nipošto ne mogu dopustiti da to utječe na ispunjavanje moje dužnosti i ne mogu dopustiti da to utječe na moje dovršavanje Božjeg poslanja. To je načelo po kojem se vladam.’ Nije li to nadilaženje sputavanja tijela?” (Riječ. Svezak III.: Besjede Krista posljednjih dana. Primjena istine je jedini način da se zadobije ulazak u život.). Nakon čitanja Božjih riječi shvatila sam da za vjerovanje u Boga treba težiti istini i promjeni u naravi te tragati za istinom i pokoriti se Božjim orkestracijama i uređenju u okruženjima koja On postavlja. Bez obzira na to primamo li blagoslove ili se suočavamo s nevoljama, moramo ispuniti svoju dužnost. To je ispravan put kojim vjernik treba ići. Prije je moje srce bilo ispunjeno željom za blagoslovima. Kad bi me zadesila nesreća, uvijek sam joj nastojala pobjeći. Živjela sam u stanju pobune protiv Boga, što je bilo previše mučno i bolno. Danas sam shvatila istinu. Bez obzira na to hoću li u budućnosti primiti blagoslove, samo se želim čvrsto držati svoje dužnosti i ispravno težiti istini i promjeni u svojoj naravi. Nakon toga moje se stanje normaliziralo i mogla sam vršiti svoju dužnost mirna srca. Iako je moja obitelj i dalje imala poteškoća, bila sam voljna iskusiti ih oslanjajući se na Boga. Više nisam postavljala nerazumne zahtjeve Bogu niti sam više razmišljala o tome da vlastitim sposobnostima pokušam pobjeći iz nevolje. Počela sam uviđati Božje usmjeravanje, a da to nisam ni shvatila. Tijekom otprilike godinu dana koliko je moj suprug bio u zatvoru, moja je najstarija kći brinula o svakodnevnim potrebama i učenju svoje mlađe sestre, tako da se nisam morala brinuti. Što se tiče odštete, obitelj žrtve uvidjela je da doista nismo u mogućnosti platiti i nisu više inzistirali na tome. Uistinu sam osjetila da mi je Bog cijelo vrijeme potajno pomagao, vodeći me kroz najteže razdoblje mog života.

Iako sam prošla kroz nešto boli i muke tijekom te godine i nešto više, spoznala sam svoju sebičnu i prezira vrijednu prirodu i pogrešan put kojim sam išla u svojoj vjeri. Također sam stekla ispravno shvaćanje Božje pravedne naravi. Vidjela sam da je sve što Bog orkestrira i uređuje dobro i korisno za moj život. Uistinu sam shvatila da susretanje s nevoljom nije loša stvar. Bez obzira na to kakvu patnju doživite, ako možete shvatiti istinu i ako vaš život može rasti, to je primanje Božjeg blagoslova. Bogu hvala!