Petar se tokom svojih iskustava susreo sa stotinama kušnji. Iako su današnji ljudi svjesni pojma „kušnja”, zbunjeni su što se tiče njegovog istinskog značenja i okolnosti. Bog kali odlučnost ljudi, dotjeruje njihovo povjerenje i usavršava svaki njihov dio, a to se prvenstveno postiže kroz kušnje, koje su također i skriveno djelo Duha Svetoga. Izgleda kao da je Bog napustio ljude, a ukoliko ne budu oprezni, shvatit će ove kušnje kao iskušenja koja dolaze od Sotone. U stvari, mnoge kušnje mogu se smatrati iskušenjima, a to je načelo i pravilo po kojem Bog djeluje. Ako ljudi zaista žive u prisustvu Boga, oni će takve stvari smatrati za kušnje od Boga, i neće dozvoliti da im one izmaknu. Nečija tvrdnja da im Sotona sigurno neće prići zato što je Bog s njima nije sasvim točna; ako je tako, kako onda objasniti da se Isus suočio sa iskušenjima nakon što je postio u pustinji četrdeset dana? Dakle, ako ljudi zaista isprave svoje stavove o vjeri u Boga, oni će mnogo jasnije vidjeti mnoge stvari, a njihovo razumijevanje neće biti iskrivljeno i varljivo. Ako je netko zaista odlučan da bude usavršen od Boga, on mora pristupiti svim stvarima s kojima se suočava iz mnogo različitih uglova, ne naginjući se ni lijevo ni desno. Ako nemaš znanja o Božjem djelu, nećeš znati kako da surađuješ s Bogom. Ako ne znaš načela Božjeg djela i ne znaš kako Sotona djeluje u čovjeku, nećeš imati put ka praktičnom djelovanju. Revnosna potjera, sama po sebi, neće ti omogućiti postizanje rezultata koje zahtjeva Bog. Takav način doživljavanja iskustva sličan je onom kod Laurenta: ne praviti nikakve razlike i samo se oslanjati na iskustvo, bez ikakve svijesti o tome što je Sotonino djelo, što je djelo Duha Svetog, u kakvom je stanju čovjek bez prisustva Boga i kakve ljude Bog želi da usavrši. Koja načela treba usvojiti u pogledu odnosa s različitim vrstama ljudi, kako shvatiti Božju volju u sadašnjosti, kako spoznati Božju narav, te prema kojim ljudima, okolnostima i dobu su Božja milost, veličanstvo i pravednost usmjereni – ništa od toga on ne razaznaje. Ukoliko ljudi ne koriste različita stanovišta kao osnovu za svoja iskustva, onda život ne dolazi u obzir, a iskustvo još manje; oni se i dalje mogu suludo pokoravati i trpjeti sve. Takve ljude je veoma teško usavršiti. Može se reći da, ako nemaš ništa od gore navedenih stanovišta, to je dovoljan dokaz da si slaboumnik, da si kao stub soli koji zauvijek stoji u Izraelu. Takvi ljudi su beskorisni, nisu dobri ni za što! Neki ljudi se samo slijepo pokoravaju, uvijek poznaju sebe i uvijek koriste vlastite načine ponašanja kada se bave novim pitanjima, ili koriste „mudrost” da se bave trivijalnim pitanjima koja nisu vrijedna spomena. Takvi ljudi su lišeni razboritosti, i kao da je njihova priroda takva da se prepuštaju tuđim kritikama i uvijek su isti; nikada se ne mijenjaju. Ovakvi ljudi su lude koje u sebi nemaju čak ni trunke razboritosti. Nikada ne pokušavaju poduzeti mjere koje bi odgovarale okolnostima ili različitim ljudima. Takvi ljudi nemaju iskustva. Viđao sam neke ljude koji su toliko sputani svojim znanjem o sebi da, kada se suoče s ljudima posjednutim djelom zlih duhova, oni obore pogled i ispovijedaju svoje grijehe, ne usuđujući se da ustanu i osude ih. A kada se suoče sa očiglednim djelom Duha Svetoga, oni se ne usuđuju pokoriti se. Oni vjeruju kako su zli duhovi također u Božjim rukama i nemaju ni trunke hrabrosti da ustanu i odupru im se. Takvi ljudi nanose sramotu Bogu i potpuno su nesposobni da nositi teško breme za Njega. Takve lude baš ništa ne razlikuju. Takav način doživljavanja iskustva, dakle, treba iskorijeniti, jer je neodrživ u očima Božjim.

Bog zaista mnogo djeluje među ljudima, ponekad ih kuša, ponekad stvara okoliš da ih kali, a ponekad izgovara riječi kojima ih vodi i ispravlja njihove nedostatke. Ponekad Duh Sveti vodi ljude u okruženja koja je Bog pripremio za njih, kako bi u njima nesvjesno otkrivali mnoge stvari koje im nedostaju. Putem onoga što ljudi govore i rade, i načina na koji se ljudi odnose prema drugima i bave nečim, bez njihovog znanja, Duh Sveti ih prosvjećuje u mnogim stvarima koje ranije nisu razumjeli, omogućavajući im da mnoge stvari i ljude vide jasnije, omogućavajući im da proniknu u mnoge stvari kojih ranije nisu bili svjesni. Kada se baviš svijetom, postepeno počinješ da razaznaješ stvari koje pripadaju svetu, i pre nego što dođeš do svojeg kraja, možeš zaključiti: „Zaista je teško biti osoba.” Ako provedeš neko vrijeme u sticanju iskustva pred Bogom i shvatiš Božje djelo i Njegovu narav, nesvjesno ćeš steći mnogo uvida, a tvoja sposobnost će postepeno rasti. Bolje ćeš razumjeti mnoge duhovne stvari, a posebno će ti biti jasnije Božje djelo. Božje riječi, Božje djelo, svaki Božji čin, Božju volju, i ono što Bog je i što ima, prihvatit ćeš kao svoj vlastiti život. Ako samo lutaš svijetom, tvoja krila će postajati sve tvrđa, a tvoj otpor prema Bogu će postajati sve veći; kako te onda Bog može upotrijebiti? Pošto u tebi ima previše stavova tipa „po mom mišljenju”, Bog te ne upotrebljava. Što si više u Božjem prisustvu, to ćeš više iskustava imati. Ako i dalje živiš u svijetu kao zvijer – tvoja usta propovijedaju vjerovanje u Boga ali ti je srce negdje drugdje – i ako i dalje proučavaš svjetovne filozofije da bi živio, zar neće onda sav tvoj pređašnji trud biti uzaludan? Dakle, što su ljudi više u Božjem prisustvu, lakše će ih Bog usavršiti. Ovo je put kojim Duh Sveti čini Svoje djelo. Ako to ne razumiješ, bit će ti nemoguće da kreneš ispravnom stazom, a usavršavanje od Boga neće dolaziti u obzir. Nećeš moći da imaš normalan duhovni život; bit ćeš kao osakaćen, imat ćeš samo svoj trud a ništa od Božjeg djela. Zar ovo nije greška u tvom sticanju iskustva? Nije nužno moliti se kako bi bio u prisustvu Boga; ponekad svojom kontemplacijom o Bogu ili dubokim razmišljanjem o Njegovom djelu, ponekad bavljenjem nekim pitanjem, a ponekad vlastitim otkrivenjem prilikom nekog događaja, ti dolaziš u Božje prisustvo. Većina ljudi kaže: „Zar nisam u prisustvu Boga, budući da često molim?” Mnogi ljudi beskrajno mole „u prisustvu Boga”. Iako su molitve možda uvijek na njihovim usnama, oni zapravo ne žive u prisustvu Boga. To je jedino sredstvo kojim takvi ljudi mogu održavati svoje stanje u prisustvu Boga; oni su potpuno nesposobni da koriste svoja srca kako bi s Bogom bili povezani u svakom trenutku, niti su u stanju da dođu pred Boga doživljavajući iskustvo, bilo kroz duboko razmišljanje, tihu kontemplaciju, ili koristeći svoje umove kako bi se povezali s Bogom u svojim srcima, tako što će biti svjesni Božjeg tereta. Oni samo svojim ustima nude molitve Bogu na nebesima. Srca većine ljudi lišena su Boga, a Bog je tu samo kada Mu se približe; većinu vremena Bog uopće nije tamo. Zar ovo nije manifestacija nemanja Boga u svom srcu? Kada bi zaista imali Boga u svojim srcima, bi li mogli činiti isto što i pljačkaši i zvijeri? Ako osoba doista poštuje Boga, ona će svoje istinsko srce dovesti u dodir sa Bogom, a njene misli i predstave uvijek će biti zaokupljene Božjim riječima. Ona neće praviti greške ni u govoru ni u djelima, i neće činiti ništa što se očigledno protivi Bogu. To su načela da se bude vjernik.