Svatko od vas trebao bi preispitati način na koji je u životu vjerovao u Boga kako bi uvidio je li, dok Ga je slijedio, doista razumio, doista shvatio i doista spoznao Boga, zna li doista kakav je Božji stav prema različitim vrstama ljudskih bića i razumije li doista djelo koje Bog obavlja na njemu i način na koji Bog definira svaki njegov postupak. Ovog Boga koji je kraj tebe, koji usmjerava tvoj napredak, određuje tvoju sudbinu i zadovoljava tvoje potrebe – koliko Ga, na kraju krajeva, razumiješ? Koliko doista znaš o tom Bogu? Znaš li koje djelo On u tebi obavlja svakog dana? Znaš li na kojim se načelima i ciljevima temelji svaki Njegov postupak? Znaš li kako te On usmjerava? Znaš li kako te snabdijeva? Jesu li ti poznate metode kojima te vodi? Znaš li što želi dobiti od tebe i što želi u tebi postići? Znaš li kakav je Njegov stav o različitim načinima tvojeg ponašanja? Znaš li jesi li Njegova ljubljena osoba? Znaš li koji je izvor Njegove radosti, srdžbe, tuge i oduševljenja, misli i ideja na kojima se sve to temelji te Njegove biti? Naposljetku, znaš li koje je vrste Boga ovaj Bog u kojeg vjeruješ? Jesu li ova i slična pitanja nešto što nikad nisi razumio niti o tome razmišljao? Jesi li se, tragajući za svojom vjerom u Boga, putem istinskog uvažavanja i doživljavanja Božjih riječi riješio svega što si pogrešno razumio u vezi s Njim? Jesi li, nakon što te Bog ispravio i prekorio, uistinu postao poslušan i brižan? Jesi li usred Božje grdnje i suda spoznao čovjekovu buntovničku i sotonsku prirodu te stekao makar trunku razumijevanja Božje svetosti? Jesi li pod vodstvom i prosvjetljenjem Božjih riječi na život počeo gledati drugačijim očima? Jesi li usred kušnji poslanih od Boga osjetio Njegovu netrpeljivost prema ljudskim uvredama, jesi li osjetio što On od tebe zahtijeva i kako te spašava? Ako ne znaš što znači pogrešno razumjeti Boga i kako da to pogrešno shvaćanje odagnaš od sebe, onda se može reći da ti nikad nisi ni stupio u pravu prisnu vezu s Bogom i da Ga nikad nisi razumio ili se barem može reći da Ga nikad nisi poželio razumjeti. Ako ne znaš što su Božje ispravljanje i prekoravanje, onda sigurno ne znaš ni što su poslušnost i briga ili se barem nikad nisi uistinu pokorio Bogu niti brinuo o Njemu. Ako nikad nisi iskusio Božju grdnju i sud, zasigurno nećeš znati što je Njegova svetost, a kamoli što je ljudska pobuna. Ako nikad nisi uistinu imao ispravan pogled na život ili ispravan cilj u životu, već si i dalje zbunjen i neodlučan o svojem budućem životnom putu, do te mjere da se čak ne usuđuješ krenuti naprijed, onda je sasvim sigurno da nikad nisi primio Božje smjernice i prosvjetljenje; također se može reći da nikad nisi bio uistinu snabdjeven ni obnovljen Božjim riječima. Ako još nisi bio podvrgnut Božjim kušnjama, onda se podrazumijeva da zasigurno ne znaš što je Božja netrpeljivost prema ljudskim prijestupima niti bi mogao razumjeti što Bog konačno od tebe zahtijeva, a kamoli razumjeti što, u krajnjoj liniji, predstavlja Njegovo djelo upravljanja i spašavanja čovjeka. Koliko god godina osoba vjerovala u Boga, ako u Božjim riječima nikad ništa nije doživjela ni uočila, onda sasvim sigurno ne ide putem spasenja, njezina je vjera u Boga zasigurno lišena stvarnog sadržaja, njezina spoznaja Boga je također ništavna, a podrazumijeva se i da ona pojma nema što je bogobojaznost.

Ono što Bog ima i što jest, Božja bit i narav Božja – sve je to ljudskom rodu obznanjeno Njegovim riječima. Kad čovjek doživi Božje riječi, u procesu njihova provođenja u djelo razumjet će pravu svrhu riječi koje Bog izgovara, razumjet će njihov izvor i pozadinu, razumjet će i cijeniti učinak koji Bog Svojim riječima namjerava postići. Za čovječanstvo, sve su to stvari koje čovjek mora iskusiti, shvatiti i postići kako bi zadobio istinu i život, shvatio Božje namjere, preobrazio svoju narav i mogao se pokoriti Božjoj suverenosti i uređenjima. Dok sve to doživljava, shvaća i postiže, čovjek će postupno steći razumijevanje Boga, a tada će ujedno dostići i različite stupnjeve spoznaje Boga. Ta spoznaja i razumijevanje ne proizlaze iz nečega što je čovjek zamislio ili sastavio, već iz onoga što uvažava, doživljava, osjeća i u sebi potvrđuje. Tek nakon što čovjek uvaži, doživi, osjeti i potvrdi te stvari, njegova spoznaja Boga dobiva sadržaj; samo ono znanje koje čovjek tada stekne je aktualno, stvarno i točno, a ovaj proces – postizanje istinskog razumijevanja i spoznaje Boga kroz uvažavanje, doživljavanje, osjećanje i potvrđivanje Njegovih riječi – nije ništa drugo nego istinsko zajedništvo između čovjeka i Boga. U takvom zajedništvu čovjek počinje doista shvaćati i razumjeti Božje namjere, stjecati istinsko razumijevanje i spoznaju onoga što Bog ima i što jest, počinje uistinu shvaćati i spoznaje Božju bit, postupno počinje shvaćati i spoznaje Božju narav, postaje uistinu siguran i pravilno definira činjenicu vrhovne Božje vlasti nad cijelim stvorenjem i suštinski shvaća Božji identitet i položaj. U takvom zajedništvu čovjek postupno mijenja svoje ideje o Bogu, ne izmišlja Ga više ni iz čega, ne prepušta se više vlastitim sumnjama u Njega, ne shvaća Ga pogrešno, ne okrivljuje Ga, ne sudi Mu niti sumnja u Njega. Tako će čovjek manje sporiti s Bogom, manje će se s Njim sukobljavati i bit će manje slučajeva čovjekove pobune protiv Boga. S druge strane, čovjekova pokornost i briga o Bogu sve će više rasti, a njegova će bogobojaznost bivati sve stvarnija i dublja. U takvom zajedništvu čovjek će dostići ne samo opskrbu istinom i životno krštenje, već će dostići i istinsku spoznaju Boga. U takvom zajedništvu čovjek će ne samo preobraziti svoju narav i primiti spasenje, već će istovremeno zadobiti istinsku bogobojaznost i štovanje stvorenog bića prema Bogu. Nakon što čovjek doživi ovakvo zajedništvo, njegova vjera u Boga neće više biti prazan list papira, ni lažno obećanje, ni oblik slijepe potrage i idolatrije; samo na temelju ovakvog zajedništva čovjekov će život iz dana u dan postajati zreliji i tek će se tada njegova narav početi polako mijenjati, a njegova će vjera u Boga, korak po korak, iz nejasnog i nesigurnog vjerovanja prijeći u pravu poslušnost i brižnost, u istinsku bogobojaznost, a čovjek će ujedno, dok slijedi Boga, postupno napredovati od pasivnog do aktivnog stava, od negativnog do pozitivnog. Samo u ovakvom zajedništvu čovjek će doći do istinskog razumijevanja i poimanja Boga, do istinske spoznaje Boga. Budući da velika većina ljudi nikad nije stupila u istinsko zajedništvo s Bogom, njihova spoznaja Boga prestaje na razini teorije, na razini slova i doktrine. Naime, koliko god dugo vjeruju u Boga, ljudi su, što se spoznaje Boga tiče, velikom većinom i dalje na istom mjestu odakle su i krenuli, zaglavljeni u temeljima tradicionalnih oblika poštovanja uz sva prateća feudalna praznovjerja i koprenu romantike. To što se čovjekovo znanje o Bogu ne pomiče s početne točke znači da ono zapravo i ne postoji. Ako izuzmemo čovjekovu potvrdu Božjeg položaja i identiteta, njegova je vjera u Boga još uvijek u stanju nejasne neodređenosti. Imajući to u vidu, koliko istinske bogobojaznosti uopće može biti u čovjeku?

Koliko god čvrsto vjerovao u postojanje Boga, ta vjera ne može zamijeniti tvoju spoznaju Boga ni tvoju bogobojaznost. Koliko god si uživao u Njegovim blagoslovima i u Njegovoj milosti, to ne može biti zamjena za tvoju spoznaju Boga. Koliko god si spreman cijelog sebe posvetiti i dati se za Njega, to ne može zamijeniti tvoju spoznaju Boga. Možda si se izuzetno dobro upoznao s riječima koje je Bog izgovorio, možda si ih čak naučio napamet i možeš ih brzo izrecitirati, ali to ipak ne može zamijeniti tvoju spoznaju Boga. Ako čovjek nikad nije bio u istinskom zajedništvu s Bogom ili uistinu iskusio Božje riječi, onda će, koliko god on imao namjeru slijediti Boga, njegovo će znanje o Bogu biti samo prazna mrlja ili beskrajno sanjarenje jer, iako si u prolazu možda imao bliski susret ili se našao licem u lice s Bogom, tvoja će spoznaja Boga i dalje biti na nuli, a tvoja bogobojaznost bit će samo otrcana fraza ili idealizirani koncept.

Mnogi istaknu Božje riječi kako bi ih iz dana u dan čitali, posvećuju se do te mjere da sve klasične odlomke Božjih riječi pamte kao nešto najdragocjenije, a uz to ih i posvuda propovijedaju, snabdijevajući tim riječima druge ljude i pružajući im pomoć putem njih. Misle da to znači svjedočiti o Bogu i Njegovim riječima, da to znači slijediti Božji put; misle da to znači živjeti po Božjim riječima, da to znači unositi Njegove riječi u svoje stvarne živote te da će im to omogućiti da dobiju pohvalu od Boga i budu spašeni i usavršeni. Međutim, čak i dok propovijedaju Božje riječi, u praksi se nikad ne pridržavaju tih riječi niti se pokušavaju usporediti s onim što se u Božjim riječima otkriva. Umjesto toga, Božje riječi koriste da bi na prijevaru zadobili divljenje i povjerenje drugih ljudi te da bi preuzeli upravljanje i tako pronevjerili i ukrali Božju slavu. Uzalud se nadaju da će priliku koja im se pruža širenjem Božjih riječi iskoristiti kako bi bili nagrađeni Božjim djelovanjem i Njegovom pohvalom. Prošlo je toliko godina, a ovi ljudi ne samo da propovijedanjem Božjih riječi nisu mogli zaslužiti Njegovu pohvalu, ne samo da nisu mogli otkriti put koji trebaju slijediti prilikom svjedočenja o Božjim riječima, ne samo da pomažući drugima i snabdijevajući ih Božjim riječima nisu pomogli niti snabdjeli sami sebe, i ne samo da čineći sve to nisu uspjeli spoznati Boga ili u sebi probuditi istinsku bogobojaznost, već se, naprotiv, njihovo pogrešno razumijevanje Boga produbljuje, njihovo nepovjerenje u Njega pogoršava, a njihove maštarije o Njemu sve su više prenaglašene. Opremljeni i vođeni vlastitom teorijom o Božjim riječima, čini se kao da su sasvim u svojem elementu, kao da s lakoćom koriste svoje vještine, kao da su pronašli životnu svrhu i zadatak, kao da su osvojili novi život i da su spašeni, kao da su kristalno jasno recitirajući Božje riječi zadobili istinu, shvatili Božje namjere i otkrili put spoznaje Boga te kao da su se tijekom propovijedanja Božjih riječi s Njim često susretali licem u lice. Osim toga, često su „dirnuti” do suza i, često pod vodstvom „Boga” u Božjim riječima, kao da se neprestano hvataju za Njegovu iskrenu zabrinutost i dobre namjere, a u isto vrijeme kao da su shvatili Božje spasenje čovjeka i Njegovo upravljanje, spoznali Njegovu bit i razumjeli Njegovu pravednu narav. Na temelju toga, oni kao da još čvršće vjeruju u postojanje Boga, kao da su svjesniji Njegova uzvišenog stanja i kao da još dublje osjećaju Njegovu veličinu i transcendentnost. Utonuli u površno poznavanje Božjih riječi, oni odaju dojam da im je vjera dobila na snazi, da im je odlučnost da izdrže patnju ojačala, a njihovo znanje o Bogu produbilo. Međutim, uopće ne znaju da, dok doista ne iskuse Božje riječi, sve njihovo znanje o Bogu i njihove ideje o Njemu proizlaze iz njihovih maštarija i nagađanja. Njihova vjera ne bi izdržala Božju provjeru, njihova takozvana duhovnost i rast naprosto ne bi izdržali Božju kušnju i nadzor, njihova odlučnost tek je kula od pijeska, a njihova takozvana spoznaja Boga samo je plod njihove mašte. Ti ljudi, koji su na izvjestan način uložili mnogo truda u Božje riječi, zapravo nikad nisu shvatili što je prava vjera, što je prava poslušnost, što je prava briga ili što je prava spoznaja Boga. Oni od teorije, mašte, znanja, talenta, tradicije, praznovjerja, pa čak i od moralnih vrijednosti čovječanstva prave „kapital” i „oružje” svoje vjere u Boga i svojega sljedbeništva te ih čak smatraju temeljem svoje vjere i sljedbeništva. U isto vrijeme, od tog kapitala i oružja prave čarobne talismane s pomoću kojih spoznaju Boga, suočavaju se i obračunavaju s Božjim nadzorom, kušnjama, grdnjom i sudom. Naposljetku, sve ono do čega dolaze i dalje se sastoji samo od zaključaka o Bogu, koji su prožeti vjerskim konotacijama, feudalnim praznovjerjem i svime što je romantično, groteskno i zagonetno. Njihov način spoznaje i definiranja Boga izliven je istim kalupom kao način ljudi koji vjeruju samo u Nebesa ili u Starca na nebu, dok Božja stvarnost, Njegova bit, Njegova narav, sve što On ima i što jest – sve ono što se odnosi na stvarnog Boga Samoga – jesu stvari koje njihovo znanje nije uspjelo dokučiti, od kojih je njihovo znanje potpuno odvojeno, pa čak i od njih udaljeno kao sjeverni od južnog pola. Stoga ti ljudi, iako žive snabdjeveni i hranjeni Božjim riječima, ipak nisu u stanju uistinu koračati putem straha od Boga i izbjegavanja zla. Pravi razlog za to je što se nikad nisu upoznali s Bogom niti su ikad s Njim imali istinski dodir i zajedništvo, stoga im je nemoguće postići međusobno razumijevanje s Bogom ili u sebi probuditi istinsku vjeru u Boga, slijediti Ga i štovati. Zbog njihova gledišta i stava da tako trebaju promatrati Božje riječi i tako gledati na Boga suđeno im je da iz svojih pothvata izađu praznih ruku, da do kraja vječnosti ne budu u stanju koračati putem straha od Boga i izbjegavanja zla. Cilj kojem teže i smjer u kojem idu ukazuju na to da će vječno biti Božji neprijatelji i da nikad, do kraja vječnosti, neće moći primiti spasenje.

Ako bi osoba koja je dugi niz godina slijedila Boga i mnogo godina uživala u opskrbi Njegovim riječima Boga definirala na suštinski isti način kao netko tko pred idolima pada ničice u znak poštovanja, to bi značilo da ta osoba nije dosegla stvarnost Božjih riječi. To je zato što naprosto nije ni zakoračila u stvarnost Božjih riječi, stoga stvarnost, istina, namjere i zahtjevi prema ljudskom rodu, što je sve sadržano u Božjim riječima, nemaju nikakve veze s tom osobom. Drugim riječima, koliko god takva osoba naporno radila na površinskom značenju Božjih riječi, svi su njeni napori jalovi: jer to čemu ona teži samo su puke riječi te će i ono što ona stekne također nužno biti samo puke riječi. Bilo da su naizgled obične ili duboke, sve Božje riječi su istine koje su čovjeku neophodne prilikom ulaska u život; one su izvor žive vode koja čovjeku omogućava i duhovni i tjelesni opstanak. Čovjeku pružaju ono što mu je neophodno da bi preživio; načela i vjerovanja za vođenje svakodnevnog života; put kojim mora ići do spasenja, kao i njegov cilj i smjer; sve istine koje treba posjedovati kao stvoreno biće pred Bogom; i sve istine o tome kako se čovjek pokorava Bogu i štuje Ga. One su jamstvo čovjekova opstanka, one su čovjekov kruh svagdašnji, a ujedno su i čvrst oslonac koji čovjeku omogućava da bude jak i uspravi se. Obiluju stvarnošću istine kojom stvoreno čovječanstvo proživljava normalnu ljudskost, obiluju istinom kojom se ljudi oslobađaju iskvarenosti i izmiču zamkama Sotone, obiluju neumornim poukama, poticajima, ohrabrenjima i utjehom, koje Stvoritelj daje stvorenom ljudskom rodu. One su svjetionik koji usmjerava i prosvjetljuje ljude kako bi razumjeli sve što je pozitivno, one su jamstvo koja ljudima pruža sigurnost da će proživjeti i steći sve što je pravedno i dobro, one su kriterij za mjerenje svih ljudi, događaja i stvari, a također su i orijentiri koji ljude vode prema spasenju i putu svjetlosti. Samo kroz praktično iskustvo Božjih riječi čovjek može biti snabdjeven istinom i životom; tako može shvatiti što je normalna ljudskost, što je smislen život, što je istinsko stvoreno biće i što je stvarno pokoravanje Bogu; samo kroz to čovjek može shvatiti kako treba brinuti o Bogu, kako ispuniti dužnost stvorenog bića i kako steći sliku pravog čovjeka; samo tako čovjek može shvatiti što se podrazumijeva pod istinskom vjerom i istinskim štovanjem; samo tako čovjek može shvatiti tko je Vladar neba, zemlje i svega stvorenoga; jedino tako čovjek može razumjeti način na koji Onaj koji je Gospodar svega stvorenog vlada, predvodi i osigurava cjelokupno stvorenje; i samo tako čovjek može razumjeti i shvatiti način na koji Onaj koji je Gospodar svega stvorenog postoji, očituje se i djeluje. Čovjek koji je odvojen od stvarnog iskustva Božjih riječi nema pravo znanje ili uvid u Božje riječi i istinu. Takav čovjek je samo živi leš i savršena ljuštura, a cjelokupno znanje koje se odnosi na Stvoritelja nema nikakve veze s njim. U Božjim očima takav čovjek nikad nije vjerovao u Njega niti Ga je ikada slijedio, stoga ga Bog ne priznaje ni kao Svojeg vjernika ni kao Svojega sljedbenika, a kamoli kao istinsko stvoreno biće.

Istinsko stvoreno biće mora znati tko je Stvoritelj, čemu služi čovjekovo stvaranje, kako izvršavati obaveze stvorenog bića i kako štovati Gospodina svega stvorenja. Mora razumjeti, shvatiti, spoznati i brinuti se o namjerama, željama i zahtjevima Stvoritelja te mora postupati u skladu sa Stvoriteljevim putem – bojati se Boga i kloniti se zla.

Što znači bojati se Boga? I kako se kloniti zla?

„Bojati se Boga” ne odnosi se na neizrecivu stravu i užas, ni na izbjegavanje Boga, ni na udaljavanje od Njega, niti je to idolopoklonstvo ni praznovjerje. Naprotiv, odnosi se na divljenje, poštovanje, povjerenje, razumijevanje, brigu, poslušnost, posvećenje, ljubav te bezuvjetno i strpljivo štovanje, uzvraćanje i pokornost. Bez istinske spoznaje Boga ljudi neće osjetiti istinsko divljenje, iskreno povjerenje, pravo razumijevanje, istinsku brigu i poslušnost, već samo užas i nelagodu, samo sumnju, nerazumijevanje, izvlačenje i izbjegavanje. Bez istinske spoznaje Boga ljudi se neće iskreno posvećivati ni uzvraćati; bez istinske spoznaje Boga ljudi neće iskreno štovati Boga niti će Mu se pokoravati, već će posjedovati samo slijepo idolopoklonstvo i praznovjerje; bez istinske spoznaje Boga ljudi ni na koji način ne mogu postupati u skladu s Božjim putem, ne mogu se bojati Boga ni kloniti zla. S druge strane, svaka aktivnost i ponašanje u koje se čovjek upušta bit će ispunjeni buntom i prkosom, lažnim podmetanjima i zlonamjernim osudama Boga te zlobom koja se protivi istini i pravom značenju Božjih riječi.

Jednom kad ljudi steknu istinsko povjerenje u Boga, počet će Ga iskreno slijediti i oslanjati se na Njega; samo kroz istinsko povjerenje i oslanjanje na Boga ljudi mogu uistinu razumjeti i shvatiti, a s pravim razumijevanjem i shvaćanjem Boga dolazi i iskrena briga za Njega. Jedino kroz iskrenu brigu za Boga ljudi mogu uistinu biti poslušni; samo uz istinsku poslušnost prema Bogu čovječanstvo se može istinski posvetiti; samo uz istinsko posvećenje ljudi mogu bezuvjetno i bez prigovora uzvraćati Bogu, a samo kroz iskreno povjerenje i oslanjanje, kroz pravo razumijevanje i brigu, istinsku poslušnost, iskreno posvećenje i uzvraćanje ljudi mogu uistinu spoznati Božju narav i bit te spoznati identitet Stvoritelja. Tek kad uistinu spoznaju Stvoritelja, ljudi će u sebi moći probuditi iskreno štovanje i pokornost, a tek kad budu iskreno štovali Stvoritelja i pokoravali Mu se, ljudi će doista moći ostaviti po strani svoju zlobu, odnosno kloniti se zla.

Od toga se sastoji cijeli proces „bojanja Boga i klonjenja zla”, a to je ujedno i cjelokupan sadržaj bojanja Boga i klonjenja zla. To je put koji se mora prijeći da bi se bojalo Boga i klonilo se zla.

„Bojati se Boga i kloniti se zla” bezbrojnim je nitima neraskidivo povezano sa spoznajom Boga, a veza između njih je sama po sebi očigledna. Ako se netko želi uspješno kloniti zla, najprije se zaista mora bojati Boga; ako se netko želi zaista bojati Boga, najprije mora steći pravu spoznaju Boga; ako netko želi steći spoznaju Boga, najprije mora doživjeti Božje riječi, zakoračiti u njihovu stvarnost, iskusiti Božji prijekor i ispravljanje, Njegovu grdnju i sud; ako netko želi doživjeti Božje riječi, najprije se s njima mora suočiti, mora se naći licem u lice s Bogom i zamoliti Ga da mu pruži priliku da iskusi Božje riječi u obliku svakovrsnih okruženja, koja uključuju ljude, događaje i stvari; ako se netko želi naći licem u lice s Bogom i Božjim riječima, najprije mora biti jednostavna i poštena srca, mora biti spreman prihvatiti istinu, voljan podnijeti patnju, odlučan i hrabar kloniti se zla i mora imati jaku želju postati istinsko stvoreno biće… Tako ćeš se korak po korak sve više približavati Bogu, tvoje će srce postajati sve čišće, a tvoj će život i vrijednost življenja kao posljedica spoznaje Boga bivati sve smisleniji i sve blistavije se razvijati. Sve dok jednog dana ne osjetiš da Stvoritelj više nije zagonetka, da Stvoritelj nikad nije bio skriven od tebe, da Stvoritelj nikad nije krio svoje lice od tebe, da Stvoritelj uopće nije daleko od tebe, da Stvoritelj više nije Onaj za kojim neprestano čezneš u mislima, ali do kojeg ne možeš doprijeti svojim osjećajima, dok ne osjetiš da te On doista i uistinu štiti i slijeva i zdesna, snabdijeva tvoj život i upravlja tvojom sudbinom. On nije negdje na dalekom obzorju niti se skriva visoko u oblacima. On je kraj tebe i upravlja svim tvojim, On je sve što imaš i On je jedino što imaš. Takav Bog dopušta ti da Ga iskreno voliš, da se uhvatiš Njega i čvrsto Ga držiš uz sebe, da Mu se diviš, da se bojiš da Ga ne izgubiš i da više ne pristaješ zanijekati Ga, biti Mu nepokoran ili Ga izbjegavati i držati se podalje od Njega. Sve što želiš je brinuti se o Njemu, biti Mu poslušan, uzvraćati Mu za sve što ti daje i pokoriti se Njegovoj vrhovnoj vlasti. Više ne odbijaš da te On usmjerava, snabdijeva, nadzire i čuva, ne odbijaš više ono što ti On diktira i nalaže. Sve što želiš je slijediti Ga, biti kraj Njega i u Njegovu društvu; sve što želiš je prihvatiti Ga kao svoj jedan i jedini život, kao svojeg jednog i jedinog Gospodina, svojeg jednog i jedinog Boga.

18. kolovoza 2014.