Hajdemo najprije otpjevati himnu: Himna kraljevstva (I) Kraljevstvo se spustilo na svijet.

Pratnja: Mnoštvo Me veliča, mnoštvo Me hvali; iz svih se usta čuje ime jednog istinitog Boga. Kraljevstvo se spušta na ljudski svijet.

Mnoštvo Me veliča, mnoštvo Me hvali; iz svih se usta čuje ime jednog istinitog Boga, svi dižu pogled kako bi promatrali Moja djela. Kraljevstvo se spušta na ljudski svijet, Moja je osobnost bogata i izdašna. Tko se tome ne bi radovao? Tko od radosti ne bi zaplesao? Oh, Sione! Podigni svoj pobjednički barjak u Moju slavu! Zapjevaj svoju pobjedničku pjesmu i svijetom pronesi Moje sveto ime!

Sva stvorenja do krajeva zemlje! Brzo se očistite, kako biste Mi mogli biti prineseni! Sazviježđa nebeska! Brzo na svoja mjesta, na nebeskom svodu pokazati Moju silnu moć! Osluškujem glasove ljudi na zemlji, koji u pjesmu toče svoju bezgraničnu bogobojaznost i ljubav prema Meni! Na ovaj dan, kad se sva stvorenja vraćaju u život, Ja silazim u ljudski svijet. Ovog trena, baš u ovom prijelomnom trenutku, sve cvijeće bujno cvate, sve ptice uglas pjevaju, sve stvari trepere od radosti! Uz zvuke pozdrava kraljevstvu, Sotonino se kraljevstvo ruši, uništeno grmljavinom himne kraljevstva, da se više nikad ne uzdigne!

Tko se na zemlji usuđuje ustati i oduprijeti se? Dok silazim na zemlju, Ja donosim oganj, donosim gnjev, donosim svakojake katastrofe. Kraljevstva zemaljska sad su Moje kraljevstvo! Gore, na nebu, oblaci se prevrću i kovitlaju; pod nebom bujaju jezera i rijeke, radosno hučući uzbudljivu melodiju. Počinule životinje izranjaju iz svojih jazbina, a Ja sve narode budim iz drijemeža. Napokon je došao dan koji je mnoštvo naroda iščekivalo! Oni svoje najljepše pjesme nude Meni!

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje riječi cijelom svemiru. Himna kraljevstva.

O čemu razmišljate svaki put kad pjevate ovu pjesmu? (Osjećamo se veoma uzbuđeno i oduševljeno i razmišljamo o tome koliko je veličanstvena ljepota kraljevstva i kako će ljudi i Bog zauvijek biti zajedno.) Je li itko razmišljao o obliku koji ljudi moraju usvojiti da bi bili zajedno s Bogom? U vašim maštanjima, kakvi moraju biti ljudi da bi se pridružili Bogu i uživali u veličanstvenom životu koji ih čeka u kraljevstvu? (Njihova se narav treba promijeniti.) Da, ali u kojoj mjeri se treba promijeniti njihova narav? Kakvi će oni biti nakon što im se narav promijeni? (Postat će sveti.) A koji je kriterij za svetost? (Sve čovjekove misli i razmatranja moraju biti u skladu s Kristom.) Kako se ta usklađenost očituje? (Čovjek se ne opire Bogu niti Ga izdaje, može mu se potpuno pokoriti, a u svojem srcu gaji snažnu bogobojaznost.) Neki vaši odgovori na pravom su putu. Otvorite svoja srca i izrazite to što želite kazati. (Ljudi koji žive s Bogom u kraljevstvu trebali bi moći izvršavati svoju dužnost – s odanošću – tako što će tragati za istinom i što ih nijedna osoba, događaj ili stvar neće sputavati. Tada će se moći otrgnuti od utjecaja tame, svoja srca uskladiti s Bogom te se bojati Boga i kloniti zla.) (Naš pogled na svijet može se uskladiti s Bogom, a mi se možemo osloboditi utjecaja tame. U najmanju ruku, možemo postići to da nas Sotona više ne iskorištava, da od sebe odbacimo svaku iskvarenu narav i pokorimo se Bogu. Vjerujemo da je bitno da se ljudi otrgnu od utjecaja tame. Ljudi koji se ne mogu osloboditi utjecaja tame i istrgnuti iz okova Sotone nisu dostigli Božje spasenje.) (Da bi zadovoljili standard da budu usavršeni od Boga, ljudi moraju biti jednog srca i uma s Njim i ne smiju Mu se više opirati. Moraju biti sposobni spoznati sebe, provoditi istinu u djelo, postići razumijevanje Boga, voljeti Ga i uskladiti se s Njim. To je sve što je potrebno.)

Kolika je težina ljudskih ishoda u njihovim srcima

Izgleda da razmišljate o putu kojega se trebate držati, da ste razvili određeno razumijevanje prema njemu i cijenite ga. Međutim, hoće li se sve riječi koje ste izgovorili pokazati kao šuplje ili stvarne, ovisit će o tome na što se usredotočujete u svakodnevnoj praksi. Svi ste tijekom godina pobrali neke plodove iz svakog aspekta istine, kako u pogledu doktrine, tako i u pogledu stvarnog sadržaja istine. To je dokaz da ljudi danas uvelike naglašavaju značaj težnje za istinom, a kao rezultat toga u srcima pojedinih ljudi zasigurno su se ukorijenili svi aspekti i sve stavke istine. Međutim, čega se najviše bojim? Iako su te teorije i ti predmeti istine ukorijenjeni u vašem srcu, najviše se plašim toga da one u sebi zapravo sadrže veoma malo suštine. Kad naiđete na probleme i suočite se s kušnjama i izborima, koliko ćete praktične koristi imati od stvarnosti tih istina? Može li vam ta stvarnost pomoći da nadiđete vlastite poteškoće i isplivate iz svojih kušnji nakon što zadovoljite Božju volju? Hoćete li biti postojani tijekom kušnji i snažno svjedočiti za Boga? Jeste li ikada razmišljali o tim stvarima? Pitam vas: u vašim srcima i svim vašim svakodnevnim razmišljanjima i kontemplacijama, što vam je najvažnije? Jeste li ikada došli do nekakvog zaključka u vezi s tim? Što vjerujete da vam je najvažnije? Neki će reći: „Svakako je najvažnije provoditi istinu u djelo”, dok drugi kažu: „Naravno, to je svakodnevno čitanje Božjih riječi”. Neki kažu: „Najvažnije je, naravno, svakoga dana doći pred Boga i pomoliti Mu se”, ali ima i onih koji kažu: „Najvažnije je, zna se, svakog dana pravilno vršiti svoju dužnost”. Ima čak i onih koji kažu da uvijek razmišljaju samo o tome kako udovoljiti Bogu, kako Ga u svemu poslušati i kako postupati u skladu s Njegovom voljom. Je li to točno? Je li to sve što je potrebno? Neki, na primjer, kažu: „Ja se samo želim pokoriti Bogu, ali kad god naiđem na problem, ne mogu”. Drugi kažu: „Želim samo udovoljiti Bogu i volio bih Mu moći barem jednom udovoljiti – ali nikad Mu ne mogu udovoljiti”. Neki kažu: „Jedino se želim pokoriti Bogu. U vremenima kušnji samo se želim bez ikakvih pritužbi ili zahtjeva pokoriti Njegovim određenjima, Njegovoj suverenosti i uređenjima. Pa ipak gotovo se nikad ne uspijevam pokoriti”. Ima i onih koji kažu: „Kad moram donijeti odluku, nikad se ne mogu opredijeliti za provođenje istine u djelo. Uvijek bih radije udovoljio tijelu i ispunio osobne, sebične želje”. Koji je razlog tomu? Prije nego što dođe Božji test, hoćete li već sami sebe više puta izazvati, neprestano se iskušavajući i testirajući? Provjerite možete li se istinski pokoriti Bogu i doista Mu udovoljiti te možete li jamčiti da Ga nećete izdati. Provjerite možete li se suzdržati od udovoljavanja samom sebi i ispunjavanja svojih sebičnih želja te umjesto toga udovoljavati isključivo Bogu, bez ikakvih osobnih izbora. Radi li to itko? Zapravo, pred vašim je očima jedna jedina činjenica, a to je ono što svakog od vas najviše zanima i ono što biste najviše željeli saznati – radi se o ishodu i odredištu svakoga od vas. Možda toga niste ni svjesni, ali to je nešto što nitko ne može zanijekati. Kad je riječ o istinitosti ljudskih ishoda, obećanju koje je Bog ljudima dao i vrsti odredišta na koje Bog namjerava odvesti ljude, znam da ima onih koji su već više puta proučavali Božje riječi na tu temu. Tu su i oni koji uvijek iznova traže odgovore i neprestano razmišljaju o tome, ali ipak ni do čega ne dolaze ili eventualno na kraju dođu do nekakvog dvosmislenog zaključka. Na kraju ipak ne mogu biti sigurni u to kakav ih ishod čeka. Dok izvršava svoju dužnost, većina ljudi obično želi znati konačne odgovore na sljedeća pitanja: „Kakav će biti moj ishod? Mogu li slijediti ovaj put do samog kraja? Kakav je Božji stav prema ljudskom rodu?” Neki su čak zabrinuti na sljedeći način: „U prošlosti sam nešto učinio, a ponešto sam i izgovorio; bio sam neposlušan prema Bogu, činio sam djela kojima sam izdao Boga, a u određenim slučajevima nisam uspio udovoljiti Bogu, povrijedio sam Njegove osjećaje, razočarao sam Ga i natjerao da me zamrzi i prezire. Možda je zato moj ishod nepoznat”. Moglo bi se reći da se većina ljudi osjeća nelagodno zbog vlastitog ishoda. Niko se ne usuđuje reći: „Sa stopostotnom sigurnošću osjećam da ću opstati; sto posto sam siguran da mogu udovoljiti Božjoj volji. Ja sam osoba koja je u skladu sa srcem Božjim; onaj sam kojega Bog hvali”. Neki misle da je naročito teško slijediti Božji put i da je najteže od svega provesti istinu u djelo. Shodno tomu, takvi su ljudi uvjereni da im nema pomoći i ne usuđuju se pobuditi nadu u postizanje dobrog ishoda ili pak vjeruju da ne mogu udovoljiti Božjoj volji i zbog toga ne mogu opstati. Stoga tvrde da nemaju ishoda i ne mogu steći dobro odredište. Bez obzira na to kako ljudi točno razmišljali, svi su se mnogo puta zapitali o svojim ishodima. Neprestano kalkuliraju i planiraju u vezi sa svojom budućnošću i s onim što će zadobiti kad Bog dovrši Svoje djelo. Neki plaćaju dvostruku cijenu; neki ostavljaju obitelj i posao kojim se bave; neki odustaju od braka; neki podnose ostavku da bi se u cijelosti dali za Boga; neki napuštaju dom kako bi izvršili svoju dužnost; neki se odlučuju za teži put i počinju se baviti najtežim i najnapornijim poslovima; neki odlučuju posvetiti Mu bogatstvo i dati sve što imaju; dok se drugi pak odlučuju na traganje za istinom i nastoje spoznati Boga. Bez obzira na to koji odaberete, je li način vašeg praktičnog djelovanja važan? (Ne, nije važan.) Kako onda objašnjavamo tu njegovu „nevažnost”? Ako je način praktičnog djelovanja nevažan, što je onda važno? (Dobro ponašanje prema van nije pokazatelj provedbe istine u djelo.) (Nisu važna razmišljanja svakog pojedinca; ovdje je ključno jesmo li istinu sproveli u djelo ili ne te ljubimo li Boga ili ne.) (Pad antikrista i lažnih vođa pomaže nam shvatiti da ponašanje prema van nije najvažnija stvar. Na prvi pogled, oni kao da su se odrekli mnogih stvari i spremni su platiti cijenu, ali ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da se uopće ne boje Boga, već Mu se u svakom pogledu protive. U ključnim trenucima uvijek staju na stranu Sotone i miješaju se u Božje djelo. Dakle, ovdje je najvažnije na čijoj ćemo strani biti kad dođe vrijeme i kakvi su naši pogledi na svijet.) Svi dobro govorite i čini se da već posjedujete osnovno razumijevanje i standarde koje trebate ispuniti u pogledu provedbe istine u djelo, Božjih namjera i onoga što Bog od ljudi zahtijeva. To što možete tako govoriti veoma je dirljivo. Iako ponešto od toga što kažete nije sasvim točno, već ste se približili ispravnom objašnjenju istine – a to je dokaz da ste razvili vlastito stvarno razumijevanje ljudi, događaja i stvari oko sebe, svih okruženja koja je Bog uredio i svega što možete vidjeti. To je shvaćanje koje je blisko istini. Iako ono što ste rekli nije posve sveobuhvatno i premda neke vaše riječi nisu naročito prikladne, vaše se shvaćanje već približava stvarnosti istine. Slušajući vas kako govorite, osjećam se veoma dobro.

Ljudska vjerovanja ne mogu zamijeniti istinu

Neki ljudi sposobni su podnositi teškoće, mogu platiti cijenu, veoma se dobro ponašaju prema vanjskom svijetu, prilično su poštovani i uživaju divljenje drugih. Biste li rekli da se takvo vanjsko ponašanje može smatrati provedbom istine u djelo? Bi li se moglo utvrditi da takvi ljudi doista udovoljavaju Božjoj volji? Zašto ljudi za takve pojedince često misle da udovoljavaju Bogu, idu putem provedbe istine u djelo i drže se Božjeg puta? Zašto neki ljudi tako misle? Za to postoji samo jedno objašnjenje. Kako glasi to objašnjenje? Radi se o tome da određena pitanja – poput što znači provoditi istinu u djelo, što znači udovoljiti Bogu ili što znači doista posjedovati stvarnost istine – velikom broju ljudi nisu baš najjasnija. Stoga ima ljudi koji često bivaju prevareni od onih koji se naizgled odlikuju duhovnošću i plemenitošću, koji su naizgled uzvišeni i veliki. Što se tiče onih koji umiju rječito govoriti o slovima i doktrinama, onih čiji govor i postupci naizgled zavređuju divljenje, ljudi koji su prevareni od njih zapravo nikad nisu sagledali bit njihovih postupaka, načela na kojima se njihova djela temelje, kao ni njihove ciljeve. Štoviše, nikad nisu razmotrili pokoravaju li se takvi ljudi doista Bogu niti su ikada utvrdili boje li se ti ljudi iskreno Boga i klone li se zla. Nikad nisu prozreli bit njihove ljudskosti. Umjesto toga, već od prvog koraka upoznavanja s njima počinju se malo-pomalo diviti tim ljudima i doista ih poštovati, da bi ti ljudi na kraju postali njihovi idoli. Štoviše, ti idoli koje obožavaju – za koje vjeruju da se mogu odreći svoje obitelji i posla i koji su naizgled sposobni platiti cijenu – u glavama nekih ljudi postaju oni koji doista udovoljavaju Bogu i koji uistinu mogu ostvariti dobre ishode i dobra odredišta. U njihovim glavama ti idoli jesu oni koje Bog hvali. Što ih navodi da povjeruju u tako nešto? Što je bit ovog problema? Do kakvih posljedica to može dovesti? Razmotrimo najprije bit takvog vjerovanja.

Pitanja u vezi s gledištima ljudi, metodama njihova praktičnog djelovanja, načelima djelovanja za koja se opredjeljuju i stvarima na koje se svako od njih obično usredotočuje u biti nemaju nikakve veze s Božjim zahtjevima prema ljudskom rodu. Bilo da se usredotočuju na nebitne stvari ili na temeljna pitanja, na slova i doktrine ili na stvarnost, ljudi se ne pridržavaju onoga čega bi se najviše trebalo pridržavati niti znaju ono što bi najviše trebali znati. Razlog tomu je što ljudi uopće ne ljube istinu; kao takvi, nisu voljni svoje vrijeme i trud posvetiti traganju za načelima djelovanja koja se mogu naći u Božjim izjavama te njihovoj provedbi u djelo. Umjesto toga, radije koriste prečace, sumirajući sve ono što razumiju i poznaju kao dobru praksu i dobro ponašanje; tako sačinjen sažetak tada postaje cilj kojem teže, što uzimaju kao istinu koju treba provesti u djelo. Direktna posljedica toga je da ljudi dobro ponašanje koriste kao zamjenu za provedbu istine u djelo, čime ujedno ispunjavaju svoju želju stjecanja Božje naklonosti. Tako stječu kapital putem kojega se mogu nadmetati s istinom, a to također koriste za raspravu i nadmetanje s Bogom. U isto vrijeme, ljudi beskrupulozno guraju Boga u stranu, postavljajući na Njegovo mjesto idole kojima se dive. Samo je jedan osnovni uzrok tako neukih postupaka i stavova ljudi, odnosno njihovih jednostranih mišljenja i djelovanja – a danas ću vam upravo o njemu govoriti: riječ je o tome da ljudi, iako možda slijede Boga, svakodnevno Mu se mole i čitaju Njegove izjave, zapravo ne razumiju Njegovu volju. U tome je srž problema. Kad bi netko razumio Božje srce i znao što se Bogu sviđa, a čega se gnuša; što želi, a što odbacuje od Sebe; kakve ljude voli, a kakve ne voli; po kojim standardima ljudima postavlja zahtjeve i kakav pristup koristi da bi ih usavršio, bi li ta osoba i dalje mogla imati svoje osobno mišljenje? Bi li takvi ljudi naprosto mogli početi štovati nekoga drugoga? Bi li obično ljudsko biće moglo postati njihov idol? Ljudi koji razumiju Božju volju imaju nešto racionalnije gledište od toga. Oni neće samovoljno idolizirati iskvarenu osobu niti će, dok idu putem provedbe istine u djelo, vjerovati da je slijepo pridržavanje nekoliko jednostavnih pravila i načela isto što i provedba istine u djelo.

Postoje mnoga mišljenja o standardima na temelju kojih Bog određuje ishode ljudi

Vratimo se sada na ovu temu i nastavimo s raspravom o pitanju ishoda.

Budući da svaku osobu zanima vlastiti ishod, znate li kako Bog o tom ishodu odlučuje? Na koji način Bog određuje nečiji ishod? Nadalje, koju vrstu standarda On primjenjuje da bi odredio taj ishod? Kad ishod neke osobe tek treba biti određen, što Bog čini da bi ga otkrio? Zna li netko? Kao što maločas rekoh, ima onih koji već veoma dugo istražuju Božje riječi, nastojeći u njima pronaći neke naznake o ljudskim ishodima, o kategorijama na koje su ti ishodi podijeljeni i raznim ishodima koje različiti ljudi mogu očekivati. Ti se ljudi također nadaju saznati kako Božja riječ diktira ishode ljudi, kakve standarde On primjenjuje i kako točno određuje ishod osobe. Međutim, ti ljudi na kraju nikad ne uspijevaju doći ni do kakvih odgovora. Među Božjim izjavama zapravo ima veoma malo riječi na ovu temu. Zašto je to tako? Sve dok ishodi ljudi tek trebaju biti otkriveni, Bog nikomu ne želi reći što će se na kraju dogoditi niti ikoga želi unaprijed obavijestiti o tome kakvo ga odredište čeka – zato što to ljudima ne bi bilo ni od kakve koristi. Ovdje i sada želim vam samo kazati nešto o načinu na koji Bog određuje ishode ljudi, o načelima koje koristi prilikom određivanja i očitovanja tih ishoda te o standardima koje primjenjuje da bi odredio može li netko opstati ili ne. Nisu li to pitanja koja vas najviše zanimaju? Što, dakle, ljudi misle o načinu na koji Bog određuje ishode ljudi? Dio toga ste upravo maločas spomenuli: neki od vas rekoše da to ima veze s predanim vršenjem svojih dužnosti i davanjem sebe za Boga; drugi rekoše da je riječ o pokoravanju Bogu i udovoljavanju Njegovoj volji; neki da je važno biti u Bojoj milosti; a neki pak da je ključno ne skretati pažnju na sebe… Dok ove istine provodite u djelo i dok se ponašate u skladu s načelima koja držite ispravnima, znate li što Bog misli? Jeste li se ikad zapitali udovoljavate li takvim postupanjem Njegovoj volji? Zadovoljavate li Njegove standarde? Ispunjavate li time Njegove zahtjeve? Vjerujem da većina ljudi ne razmišlja mnogo o ovim pitanjima. Oni samo mehanički primjenjuju dio Božjih riječi, dio nekih propovijedi ili pak standarde određenih duhovnika koje idoliziraju, primoravajući sebe činiti ovo ili ono. Vjeruju da je to ispravan put i uporno ga se drže, ponašajući se i dalje na isti način bez obzira na to što se naposljetku dogodi. Neki ljudi razmišljaju ovako: „Toliko sam godina vjerovao i oduvijek sam ovako postupao. Osjećam da sam doista udovoljavao Bogu, a i da sam iz toga mnogo dobio. To je zato što sam u međuvremenu shvatio mnoge istine, kao i mnoge stvari koje ranije nisam razumio. Točnije, mnoge moje ideje i stavovi su se promijenili, životne vrijednosti su mi u ogromnoj mjeri izmijenjene i sad prilično dobro razumijem ovaj svijet”. Takvi ljudi vjeruju da je nastupilo vrijeme žetve i da je ovo konačni rezultat Božjeg djela namijenjenog čovječanstvu. Po vašem mišljenju, uzevši zajedno u obzir spomenute standarde i sve vaše praktične postupke, udovoljavate li Božjoj volji? Neki će od vas sa sigurnošću kazati: „Naravno! Postupamo u skladu s Božjim riječima; postupamo u skladu s onim što nam je Svevišnji propovijedao i govorio. Uvijek izvršavamo svoje dužnosti, neprestano slijedimo Boga i nikad Ga nismo napustili. Stoga možemo s puno pouzdanja kazati da udovoljavamo Bogu. Bez obzira na to koliko shvaćamo Njegove namjere i koliko Njegove riječi razumijemo, uvijek smo na putu traganja za usklađenošću s Bogom. Sve dok se ispravno ponašamo i pravilno postupamo, sigurno ćemo ostvariti pravi rezultat”. Što mislite o takvoj perspektivi? Je li ispravna? Možda će biti i onih koji kažu: „Nikad prije nisam razmišljao o ovim stvarima. Samo smatram da, sve dok izvršavam svoju dužnost i postupam u skladu sa zahtjevima Božjih izjava, mogu opstati. Nikad nisam razmišljao o tome mogu li udovoljiti Božjem srcu ni o tome ispunjavam li standarde koje je On postavio. Budući da mi Bog nikad nije rekao ili pružio ikakve jasne upute, vjerujem da će, ako i dalje budem bez prestanka radio, biti zadovoljan i da mi neće postavljati nikakve dodatne zahtjeve”. Jesu li ovakva uvjerenja ispravna? Što se Mene tiče, ovaj način praktičnog djelovanja, ovaj način razmišljanja i sva ovakva gledišta sačinjena su od fantazija, kao i malo sljepoće. Možda će se zbog ovih Mojih riječi neki od vas pomalo obeshrabriti, misleći: „Sljepoća? Ako je ovo sljepoća, onda je naša nada u spasenje i opstanak veoma mala i neizvjesna, zar ne? Govoreći na ovaj način, zar nas ne polijevaš hladnom vodom?” Bez obzira na vaša vjerovanja, svrha onoga što govorim i činim nije da se osjećate kao da ste poliveni hladnom vodom. Naprotiv, Moje riječi i postupci namijenjeni su poboljšanju vašeg razumijevanja Božjih namjera te boljem shvaćanju što On misli, što želi postići, kakve ljude voli, čega se gnuša, što prezire, kakve ljude želi zadobiti, a kakve s prezirom odgurnuti od Sebe. Cilj im je podariti jasnoću vašem umu i omogućiti vam da jasno uvidite koliko su se postupci i misli svakoga od vas udaljili od standarda koje zahtijeva Bog. Zašto je toliko nužno razgovarati o ovim temama? Zato što su upravo to stvari koje vam najviše nedostaju, iako znam da toliko dugo vjerujete i da ste odslušali tolike propovijedi. Iako ste u svoje bilježnice zapisali svaku istinu, iako ste zapamtili i u svoja srca urezali stvari koje osobno smatrate važnima i premda te stvari planirate koristiti da svojim praktičnim djelovanjem udovoljite Bogu, da vam posluže kad vam zatreba pomoć, da prebrodite teška vremena koja su pred vama ili naprosto da bi te stvari bile uz vas dok živite svoje živote – što se mene tiče, kako god to činili, ako to samo činite, onda to i nije toliko važno. A što onda jest veoma važno? Veoma je važno to da ste, dok praktično djelujete, duboko u sebi apsolutno uvjereni da znate da je sve što radite – svako pojedinačno djelo – u skladu s onim što Bog želi, da znate da svim svojim postupcima, svim svojim mislima, svim rezultatima i ciljevima koje želite postići, uistinu udovoljavate Božjoj volji i ispunjavate Njegove zahtjeve, kao i da On sve to odobrava. To je ono što je veoma važno.

Koračajte Božjim putem: bojte se Boga i klonite se zla

Postoji izreka na koju trebate obratiti pažnju. Vjerujem da je ta izreka veoma važna jer Mi svakodnevno pada na pamet nebrojeno puta. Zašto je tako? Zato što svaki put kad se suočim s nekim, svaki put kad čujem nečiju priču i svaki put kad čujem za nečije iskustvo ili svjedočenje o vjeri u Boga, tu izreku uvijek koristim da bih u Svojem srcu utvrdio pripada li ta osoba vrsti ljudi koje Bog želi i vrsti ljudi koji Mu se sviđaju. Dakle, o kojoj je izreci riječ? Svi ste sad nestrpljivi da je čujete. Možda ćete se razočarati kad vam otkrijem o kojoj se izreci radi jer ima onih koji je već dugi niz godina koriste kao otrcanu frazu. Međutim, ja je nijednom nisam na takav način upotrijebio. Tu izreku nosim u Svojem srcu. Dakle, o kojoj se izreci radi? Ona glasi: „Koračajte Božjim putem: bojte se Boga i klonite se zla”. Zar to nije krajnje jednostavna fraza? Ipak, unatoč njezinoj jednostavnosti, ljudi koji doista duboko razumiju te riječi osjećaju da one imaju veliku težinu, da je ta izreka izuzetno vrijedna s aspekta čovjekovog praktičnog djelovanja, da je to stih iz jezika života koji sadrži stvarnost istine te da predstavlja životni cilj onih koji žele udovoljiti Bogu i doživotni put koji treba slijediti svatko tko vodi računa o Božjim namjerama. Dakle, što mislite: nije li ova izreka istina? Ima li ona takav značaj ili ne? Također, možda neki od vas razmišljaju o ovoj izreci i pokušavaju je shvatiti, a možda ima i onih koji čak sumnjaju u nju: je li ta izreka veoma važna? Je li ona veoma važna? I je li je nužno toliko naglašavati? Među vama možda ima i onih kojima se ta izreka ne sviđa mnogo jer misle da je sažimanje Božjeg puta u jednu takvu izreku previše pojednostavljeno. Zar svođenje svega što je Bog rekao na jednu jedinu izreku ne bi značilo da je Bog previše beznačajan? Radi li se ovdje doista o tome? Moguće je da većina vas ne razumije u potpunosti duboko značenje ovih riječi. Iako ste na ovu izreku svi obratili pažnju, nemate namjeru sačuvati je u svojim srcima; naprosto ste je zapisali u svoje bilježnice da biste je u slobodno vrijeme ponovo pročitali i o njoj razmišljali. Neki od vas neće se potruditi ni upamtiti je, a kamoli pokušati dobro je iskoristiti. Međutim, zašto želim spomenuti ovu izreku? Bez obzira na vašu perspektivu i bez obzira što vi o njoj mislili, ovu sam izreku morao spomenuti jer je izuzetno relevantna za način na koji Bog određuje ishode ljudi. Bez obzira na to kako tu izreku trenutačno shvaćate ili kako se prema njoj odnosite, ipak ću vam reći sljedeće: ako riječi te izreke ljudi mogu provesti u djelo i iskusiti ih, ako mogu dostići standard bojanja Boga i klonjenja zla, sigurno će opstati i zasigurno će imati dobre ishode. Ako pak ne možete zadovoljiti standard postavljen ovom izrekom, može se reći da je vaš ishod nepoznat. Dakle, o ovoj izreci vam govorim radi vaše mentalne pripreme i zato da biste znali prema kojim standardima vas Bog odmjerava. Kao što maločas rekoh, ova je izreka izuzetno relevantna za Božje spasenje čovječanstva, kao i za način na koji On određuje ishode ljudi. Na koji je način relevantna? Budući da biste to zaista željeli saznati, danas ćemo govoriti upravo o tome.

Bog se služi raznim kušnjama kako bi provjerio boje li Ga se ljudi i klone li se zla

U svakom razdoblju Božjeg djela On ljudima daruje neke riječi i govori im neke istine. Te istine služe kao put kojeg se ljudi trebaju držati, kao put kojim trebaju koračati, kao put koji im omogućava bojati se Boga i kloniti se zla te kao put koji ljudi trebaju provoditi u djelo i pridržavati ga se u svojem životu i tijekom svojega životnog putovanja. Upravo iz tih razloga Bog te izjave izražava čovječanstvu. Ljudi se trebaju pridržavati tih riječi koje potječu od Boga, a pridržavati ih se znači zadobiti život. Ako ih se čovjek ne pridržava, ako ih ne provodi u djelo i ako u svojem životu ne proživljava Božje riječi, to onda znači da ne provodi istinu u djelo. Nadalje, ako ljudi ne provode istinu u djelo, onda se ne boje Boga i ne klone se zla niti mogu udovoljiti Bogu. Oni ne mogu udovoljiti Bogu ne mogu primiti Njegovu hvalu, a za takve ljude ne postoji nikakav ishod. Kako onda Bog tijekom Svojeg djela određuje ishod osobe? Koje metode Bog koristi da bi odredio nečiji ishod? Možda vas to u ovom trenutku još uvijek pomalo zbunjuje, ali sve će vam biti mnogo jasnije kad vam razložim čitav proces jer su ga mnogi od vas već iskusili.

Još od samog početka Svojega djela, Bog je svakoj osobi – ili, točnije, svakoj osobi koja Ga slijedi – namijenio određene kušnje, a te kušnje dolaze u različitim veličinama. Ima onih čija se kušnja sastojala u tome što su ih obitelji odbacile, onih koji su iskusili kušnju neprijateljskog okruženja, onih koji su iskusili kušnju uhićenja i mučenja, onih koji su iskusili kušnju suočavanja s izborom, kao i onih koji su se suočili s kušnjama u vezi s novcem i statusom. Općenito govoreći, svi ste se vi suočili s najrazličitijim kušnjama. Zbog čega Bog tako postupa? Zašto se prema svima ovako ponaša? Kakav rezultat nastoji postići? Poanta koju vam želim prenijeti je sljedeća: Bog želi vidjeti pripada li osoba tipu ljudi koji Ga se boje i koji se klone zla. To znači da, kad te Bog podvrgne nekoj kušnji i kad te suoči s ovim ili onim okolnostima, namjera Mu je provjeriti jesi li osoba koja Ga se boji i koja se kloni zla. Ako je netko suočen s dužnošću čuvanja prinosa, pri čemu ta dužnost vodi do kontakta s Božjim prinosom, bi li rekao da je to nešto što je Bog uredio? Nedvojbeno jest! Bog je uredio baš sve s čime se susrećeš. Kad se suočiš s nečim takvim, Bog će te potajno promatrati, gledajući koje odluke donosiš, kako praktično djeluješ i kako razmišljaš. Ono do čega je Bogu najviše stalo je krajnji rezultat jer će Mu upravo taj rezultat pomoći da odmjeri jesi li tijekom te konkretne kušnje ispunio Njegove standarde. Međutim, kad god naiđu na problem, ljudi često ne razmišljaju zašto su s tim problemom suočeni, koje standarde Bog očekuje da ispune, što želi vidjeti u njima i što od njih želi dobiti. Kad se suoče s ovim problemom, takvi ljudi razmišljaju otprilike ovako: „Ovo je nešto s čime sam suočen; moram biti oprezan i ne smijem biti nepažljiv! Bez obzira na sve, ovo je Božji prinos i ja ga ne smijem ni pipnuti”. Opremljeni tako pojednostavnjenim mislima, ljudi vjeruju da su ispunili svoje obveze. Bi li Bog bio zadovoljan rezultatom ove kušnje? Slobodno recite što mislite o tome. (Ako se u svojim srcima boje Boga, kad se suoče s dužnošću koja im omogućava doći u dodir s Božjom prinosom, ljudi će razmisliti o tome koliko bi lako bilo uvrijediti Božju narav, što će ih natjerati da se pobrinu da nastave s oprezom.) Odgovor ti je na dobrom putu, ali još uvijek nije sasvim ispravan. Koračanje Božjim putem ne znači pridržavanje površnih pravila; naprotiv, kad se suočiš s problemom, to prije svega trebaš promatrati kao situaciju koju je Bog uredio, kao obvezu koju ti je dodijelio ili kao zadatak koji ti je povjerio. Kad se suočiš s takvim problemom, na njega bi čak trebao gledati kao na kušnju na koju te je Bog stavio. Kad naiđeš na ovaj problem, u svojem srcu moraš imati standard i moraš misliti da je ta stvar potekla od Boga. Moraš razmišljati o tome kako se nositi s tim tako da ispuniš svoju obvezu, a pritom ostaneš vjeran Bogu, te kako to učiniti, a pritom Ga ne razbjesniti i ne uvrijediti Njegovu narav. Maločas smo govorili o čuvanju prinosa. Ovo se pitanje odnosi na prinose, ali se također dotiče tvoje dužnosti i tvojih obveza. Tvoja je dužnost ispuniti tu obvezu. Međutim, kad se suočiš s ovim problemom, ima li kakve kušnje? Ima. Odakle dolazi ta kušnja? Ta kušnja dolazi od Sotone, kao i od zle, iskvarene ljudske naravi. Budući da postoji kušnja, to pitanje podrazumijeva svjedočenje koje ljudi trebaju dati, što je također tvoja dužnost i obveza. Neki kažu: „Ovo je tako nebitno; je li doista nužno praviti toliku buku oko toga?” Ne može biti nužnije! To je zato što, da bismo se držali Božjeg puta, ne možemo zanemariti ništa što se događa, bilo nama samima ili oko nas, pa čak ni najmanje sitnice; bilo da smatramo da na to trebamo obratiti pažnju ili ne, sve dok smo s nečim suočeni, ne smijemo to zanemariti. Sve što se događa trebalo bi promatrati kao testove kojima nas Bog provjerava. Što misliš o takvom načinu gledanja na stvari? Ako imaš takav stav, to potvrđuje jednu činjenicu: u dubini duše bojiš se Boga i spreman si kloniti se zla. Ako žudiš udovoljiti Bogu, onda ono što provodiš u djelo neće biti daleko od ispunjenja standarda bojanja Boga i izbjegavanja zla.

Često ima onih koji vjeruju da su stvari na koje ljudi ne obraćaju previše pažnje i obično ih ne spominju nebitne sitnice koje nemaju nikakve veze s provedbom istine u djelo. Kad se suoče upravo s takvim problemom, ti ljudi ne razmišljaju mnogo o njemu, a zatim ga puštaju da prođe. Međutim, u stvarnosti je taj problem zapravo bio lekcija koju je trebalo proučiti – lekcija o tome kako se bojati Boga i kako se kloniti zla. Osim toga, ono što bi još više trebalo zanimati je znati što Bog radi kad se pred tobom javi taj problem. Bog je tu, tik pored tebe, motri na svaku tvoju riječ i postupak, motri na sve što činiš i na promjene koje se odigravaju u tvojoj glavi – to je Božje djelo. Neki pitaju: „Ako je to točno, zašto onda to nisam osjetio?” Nisi osjetio zato što se nisi držao puta koji vodi do bojanja Boga i izbjegavanja zla kao svojeg primarnog puta. Stoga ne možeš osjetiti djelo koje Bog suptilno obavlja u ljudima, djelo koje se očituje u skladu s različitim mislima i postupcima ljudi. Ti si jedan smetenjak! Što je glavna stvar? Što je sporedna stvar? Stvari koje zahtijevaju koračanje Božjim putem ne dijele se na glavne i sporedne, sve su one veoma važne – možete li to prihvatiti? (Možemo.) Kad je riječ o svakodnevnim stvarima, neke od njih ljudi smatraju veoma velikima i značajnima, dok na druge gledaju kao na nebitne sitnice. Ljudi na velike stvari često gledaju kao na veoma važne i smatraju da su poslane od Boga. Međutim, dok se te velike stvari odigravaju, ljudi zbog svojeg nezrelog rasta i lošeg kova često nisu spremni ispuniti Božju volju, ne mogu zadobiti otkrivenja niti steći ikakvo stvarno, imalo vrijedno znanje. Što se tiče malih stvari, ljudi ih naprosto ne primjećuju i puštaju ih da im malo-pomalo izmaknu. Kao takvi, ljudi su propustili mnoge prilike da ih Bog provjeri i testira. Što znači ako stalno zanemaruješ ljude, događaje, stvari i situacije koje je Bog za tebe uredio? To znači da se svakodnevno, pa čak i svakog trena, neprestano odričeš svojeg usavršavanja od Boga, kao i Njegova vodstva. Kad god uredi neku situaciju za tebe, Bog potajno motri na tebe, promatra tvoje srce, tvoje misli i promišljanja, promatra kako razmišljaš i čeka da vidi kako ćeš postupiti. Ako si nemarna osoba – netko tko nikad nije ozbiljno shvaćao Božji put, Njegove riječi i istine – onda nećeš obraćati pažnju niti ćeš biti svjestan onoga što Bog želi dovršiti, kao ni zahtjeva koje je očekivao da ćeš ispuniti kad je za tebe uredio konkretno okruženje. Osim toga, nećeš znati ni kako su ljudi, događaji i stvari s kojima se susrećeš povezani s istinom i s Božjom voljom. Kako će Bog postupiti kad u tebi, nakon što se više puta suočiš s istim okolnostima i kušnjama poput ove, ne uoči nikakve rezultate? Ni nakon ponovljenih suočavanja s kušnjama, nisi u svojemu srcu uzveličao Boga niti si okolnosti koje je Bog za tebe uredio sagledao kao onakve kakve doista jesu: kušnje i provjere od Boga. Naprotiv, prilike koje ti je Bog pružao jednu za drugom si odbacivao, neprestano ih puštajući da ti izmaknu. Nije li to što ljudi pokazuju krajnja neposlušnost? (Jest.) Hoće li se Bog osjetiti povrijeđenim zbog toga? (Hoće.) Nije točno! Bog se neće osjetiti povrijeđenim! Još jednom ste se šokirali čuvši Me da tako nešto govorim. Možda mislite: „Zar maločas nije rečeno da se Bog uvijek osjeća povrijeđenim? Zar se stoga Bog neće osjećati povrijeđenim? Kad se On zapravo osjeća povrijeđenim?” Ukratko, Bog se u ovoj situaciji neće osjetiti povrijeđenim. Kakav je onda Božji stav prema maločas opisanom tipu ponašanja? Prema ljudima koji odbacuju ili izbjegavaju kušnje i provjere koje im šalje, Bog ima samo jedan stav. Koji je to stav? Bog takve ljude iz dna duše prezire. Riječ „prijezir” ima dvojako značenje. Kako da to objasnim iz Svoje perspektive? Riječ „prijezir” u svojoj srži sadrži konotaciju gnušanja i mržnje. A koji je drugi sloj njezina značenja? To je dio koji podrazumijeva odustajanje od nečega. Svi znate što znači „odustati”, zar ne? Ukratko, „prijezir” je riječ koja predstavlja krajnju reakciju i stav Boga prema ljudima koji se tako ponašaju; ona označava ekstremnu mržnju i gađenje prema takvim ljudima, što rezultira odlukom da ih se napusti. To je konačna Božja odluka prema osobi koja nikad nije išla Božjim putem, koja se nikad nije bojala Boga i klonila se zla. Uviđate li svi sada važnost izreke koju sam ranije spomenuo?

Razumijete li metodu koju Bog koristi da bi odredio ishode ljudi? (On svakodnevno uređuje različite okolnosti.) On uređuje različite okolnosti – to je nešto što ljudi mogu osjetiti i dodirnuti. Što, dakle, Boga motivira da to čini? Njegova je namjera svaku osobu, u različito vrijeme i na različitim mjestima, podvrgnuti najraznovrsnijim kušnjama. Koji se čovjekovi aspekti ispituju tijekom kušnje? Kušnjom se određuje pripadaš li tipu osobe koja se boji Boga i kloni zla svaki put kad se s nekim problemom suočiš, kad čuješ za njega, kad ga vidiš i kad ga osobno doživiš. Svatko će se suočiti s ovom vrstom kušnje jer je Bog prema svim ljudima pravedan. Neki od vas kažu: „Kako to da se nisam suočio ni s jednom kušnjom iako mnogo godina vjerujem u Boga?” Tebi se čini da se nisi suočio ni s jednom kušnjom zato što, kad god bi Bog uredio okolnosti za tebe, nisi ih shvaćao ozbiljno i nisi želio ići Božjim putem. Ti naprosto uopće ne opažaš Božje kušnje. Neki kažu: „Suočio sam se s nekoliko kušnji, ali ne znam kako pravilno djelovati. Čak i kad sam praktično djelovao, još uvijek ne znam jesam li tijekom Božjih kušnji stajao čvrsto.” Ljudi koji se nalaze u takvom stanju definitivno nisu u manjini. Po kojem onda standardu Bog odmjerava ljude? Baš kao što sam maločas rekao: osnovno je mjerilo bojiš li se Boga i kloniš li se zla u svemu što činiš, misliš i izražavaš. Tako se određuje jesi li osoba koja se boji Boga i kloni zla. Je li ovaj koncept jednostavan ili nije? To je prilično lako reći, ali je li taj koncept lako provesti u djelo? (Nije tako lako.) Zašto nije lako? (Zato što ljudi ne poznaju Boga i ne znaju kako Bog usavršava ljude, stoga, kad se suoče s problemima, ne znaju kako potražiti istinu da bi riješili te svoje probleme. Moraju proći kroz razne kušnje, pročišćenja, grdnje i suđenja prije nego što budu mogli doseći stvarnost straha od Boga.) Može se i tako reći, ali vama se već sada veoma lako bojati Boga i kloniti zla. Zašto to kažem? Zato što ste odslušali mnogo propovijedi i poprilično ste napojeni stvarnošću istine; to vam je omogućilo da teoretski i intelektualno shvatite kako se treba bojati Boga i kloniti zla. Što se tiče praktične primjene bojanja Boga i klonjenja zla, sve to znanje bilo vam je od velike pomoći i stoga osjećate da je tako nešto lako ostvarivo. Zašto onda ljudi to nikad ne mogu ostvariti? Zato što se ljudska priroda i bit ne boje Boga, a zlo im se sviđa. To je pravi razlog.

Ne bojati se Boga i ne kloniti se zla znači suprotstavljati se Bogu

Dopustite Mi da započnem tako što ću vas pitati odakle dolazi ova izreka: „bojte se Boga i klonite se zla”. (Iz Knjige o Jobu.) Kad smo već spomenuli Joba, porazgovarajmo malo o njemu. Je li Bog u Jobovo vrijeme radio na spasenju i osvajanju čovječanstva? Nije, zar ne? Nadalje, što se Joba tiče, koliko je on tada poznavao Boga? (Ne mnogo.) Je li Job o Bogu znao više ili manje od onoga što vi trenutačno znate? Zašto se ne usuđujete odgovoriti? Na to pitanje veoma je lako odgovoriti. Čak izuzetno lako! U to nema nikakve sumnje! Vi se ovih se dana susrećete licem u lice s Bogom i licem u lice s Božjim riječima, stoga imate mnogo više znanja o Bogu nego što ga je imao Job. Zašto vam to spominjem? Koja je svrha ovoga što vam govorim? Želio bih vam objasniti jednu činjenicu, ali prije nego što to učinim, želim vam postaviti sljedeće pitanje: Job je o Bogu znao vrlo malo, ali je ipak mogao bojati Ga se i kloniti se zla; zašto ljudima danas to ne polazi za rukom? (Zato što su duboko iskvareni.) To što su duboko iskvareni površinski je fenomen, koji je uzrok tog problema, ali Ja to nikad ne bih promatrao na takav način. Neke često korištene doktrine i izraze, kao što su „duboka iskvarenost”, „pobuna protiv Boga”, „nevjera prema Bogu”, „neposlušnost”, „odbojnost prema istini” i slično, često upotrebljavate kao krilatice kako biste objasnili bit baš svakoga problema. To je pogrešan način praktičnog djelovanja. Korištenje jednog te istog odgovora za objašnjenje različitih stvari neizbježno izaziva bogohulne sumnje o istini i Bogu. Ne volim čuti takve odgovore. Dobro razmislite o tome! Nitko od vas uopće ne razmišlja o tom pitanju, ali Ja to svakodnevno mogu vidjeti i osjetiti. Dakle, dok vi djelujete, Ja vas promatram. Dok nešto činite, ne možete osjetiti bit toga što činite, ali Ja, koji sve to promatram, mogu sagledati bit toga i mogu je osjetiti. Kakva je, dakle, ta bit? Zašto su ovih dana ljudi nesposobni bojati se Boga i kloniti se zla? Vaši odgovori ne mogu ni izbliza objasniti bit tog problema niti ga mogu riješiti. To je zato što taj problem ima svoj izvor kojeg vi niste svjesni. Koji je to izvor? Znam da želite čuti nešto o tome, stoga ću vam reći koji je izvor tog problema.

Otkad je počeo obavljati Svoje djelo, kako je Bog gledao na ljudska bića? Bog ih je spasio; na ljude je gledao kao na članove Svoje obitelji, kao na predmete Svojeg djela, kao na one koje želi osvojiti i spasiti i kao na one koje želi usavršiti. Takav je bio Božji stav prema čovječanstvu na početku Njegova djela. No kakav je bio stav čovječanstva prema Bogu u to vrijeme? Ljudima je Bog bio nepoznat i smatrali su Ga strancem. Moglo bi se reći da njihov odnos prema Bogu nije polučio prave rezultate i da nisu jasno razumjeli kako se trebaju odnositi prema Bogu. Kao takvi, odnosili su se prema Njemu kako su htjeli i činili su što im se prohtije. Jesu li imali ikakvo mišljenje o Bogu? Isprva nisu jer su njihova takozvana mišljenja sadržavala isključivo određene predodžbe i pretpostavke o Njemu. Prihvaćali su ono što je bilo u skladu s njihovim predodžbama, a kad se nešto ne bi slagalo s njima, tomu bi se naizgled pokorili, ali bi u dubini duše osjećali snažne konflikte i protivili bi se tomu. Na početku je odnos između Boga i ljudi izgledao ovako: Bog je na njih gledao kao na članove obitelji, a oni su se prema Njemu odnosili kao prema strancu. Međutim, nakon što je Bog izvjesno vrijeme obavljao Svoje djelo, ljudi su shvatili što On pokušava postići i spoznali su da On jest pravi Bog, a ujedno su spoznali i što bi sve od Njega mogli dobiti. Kako su tada ljudi gledali na Boga? U Njemu su vidjeli slamku spasa i ponadali su se da će im podariti milost, blagoslove i obećanja. A kako je Bog u to vrijeme gledao na ljude? Gledao je na njih kao na ciljeve Svojeg osvajanja. Poželio je Svojim riječima suditi im, testirati ih i podvrgnuti kušnjama. Međutim, ondašnji ljudi Boga su smatrali samo objektom koji su mogli upotrijebiti radi postizanja vlastitih ciljeva. Uvidjeli su da ih istina koju im je iznio može osvojiti i spasiti, da imaju priliku od Njega dobiti ono što žele te steći željena odredišta. Stoga se u njihovim srcima pojavila trunka iskrenosti i postali su spremni slijediti tog Boga. Vrijeme je prolazilo, a kako su ljudi stekli izvjesna površna i doktrinarna znanja o Bogu, moglo bi se čak reći da su postajali sve „prisniji” s Bogom i riječima koje je izgovarao, Njegovim propovijedima, istinama koje je objavljivao i Njegovim djelom. Stoga su pogrešno zaključili da im Bog više nije nepoznat i da su već zakoračili na put usklađenosti s Bogom. Dosad su ljudi već odslušali mnoge propovijedi o istini i iskusili mnogo Božjeg djela. Ipak, uslijed ometanja i opstrukcija uzrokovanih mnogim različitim čimbenicima i okolnostima, većina ljudi ne uspijeva istinu provesti u djelo niti može udovoljiti Bogu. Ljudi postaju sve aljkaviji i sve im više nedostaje samopouzdanja. Sve više osjećaju da su im vlastiti ishodi nepoznati. Ne usuđuju se iznijeti pretjerano smjele zamisli i ne teže napretku, već samo nevoljko slijede druge, krećući se naprijed korak po korak. Kakav je Božji stav prema ljudima s obzirom na njihovo sadašnje stanje? On im samo želi podariti ove istine i u njih usaditi Svoj put, a zatim urediti raznovrsne okolnosti kako bi ih na različite načine iskušao. Cilj Mu je na temelju tih riječi, tih istina i Svojega djela, postići ishod prema kojemu će ljudi biti sposobni bojati Ga se i kloniti se zla. Većina ljudi koje sam vidio Božje riječi smatra tek doktrinama, mrtvim slovom na papiru ili propisima koje treba poštovati. Dok govore i praktično djeluju, kao i dok se suočavaju s kušnjama, Božji put ne smatraju putem kojeg se treba držati. To je naročito istina kad su suočeni s velikim kušnjama; nisam vidio nijednu osobu koja bi pritom praktično djelovala u smjeru bojanja od Boga i klonjenja zla. Stoga je Božji stav prema ljudima ispunjen krajnjim gnušanjem i odbojnošću! Iako ih stalno iznova podvrgava kušnjama, čak i po nekoliko stotina puta, oni još uvijek nemaju jasan stav kojim bi pokazali svoju odlučnost: „Želim se bojati Boga i kloniti zla!” Budući da ljudi nemaju tu odlučnost i ne prikazuju sebe na taj način, sadašnji Božji stav prema njima nije isti kao u prošlosti, kad je prema njima pokazivao milosrđe, trpeljivost, suzdržljivost i strpljenje. Naprotiv, On je krajnje razočaran u ljudski rod. Tko je izazvao to razočaranje? O kome ovisi Božji stav prema ljudima? Taj stav ovisi o svakoj osobi koja Ga slijedi. Tijekom Svojeg dugogodišnjeg djelovanja Bog je pred ljude postavljao mnoge zahtjeve i za njih uređivao mnoge okolnosti. Kako god su se ponašali i kakav god je njihov stav prema Bogu, ljudi nisu uspjeli svoje praktično djelovanje uskladiti s ciljem da se boje Boga i klone zla. Zato ću vam ponuditi jedan sažeti izraz kako bih vam objasnio sve što smo upravo kazali o tome zašto ljudi ne mogu ići Božjim putem bojeći se Boga i kloneći se zla. Koji je to izraz? On glasi: Bog ljude promatra kao predmet Svojeg spasenja i Svojeg djela; ljudi u Bogu vide svojeg neprijatelja i svoju suprotnost. Razumijete li sada jasno ovaj problem? Sasvim je očigledno kakav je stav čovječanstva, kakav je Božji stav i kakav je odnos između ljudi i Boga. Bez obzira na to koliko ste propovijedi odslušali, stvari o kojima ste donijeli vlastite zaključke, poput vjernosti Bogu, pokoravanja Bogu, traganja za načinima usklađivanja s Bogom, želje da čitav svoj život posvetite Bogu i živite za Boga – sve te stvari za Mene nisu primjeri svjesnog koračanja Božjim putem, što znači bojati se Boga i kloniti se zla, već su to naprosto kanali kroz koje možete ostvariti određene ciljeve. Da biste ih ostvarili, nevoljko poštujete određene propise, a upravo ti propisi ljude još više udaljavaju od puta bojanja Boga i klonjenja zla te Boga opet stavljaju u poziciju koja je suprotstavljena ljudskom rodu.

Današnja je tema pomalo teška, ali se bez obzira na sve i dalje nadam da ćete, kad prođete kroz iskustva koja dolaze i kroz vremena koja dolaze, moći učiniti ono što sam vam upravo rekao. Nemojte na Boga gledati samo kao na balon ispunjen zrakom – smatrajući da On postoji samo kad vam je od koristi, ali ne i kad od Njega ne možete ništa dobiti. Čim vam se u podsvijesti javi takva pomisao, već ste razbjesnili Boga. Možda ima onih koji će reći: „Ja Boga ne smatram samo praznim balonom. Stalno Mu se molim i uvijek Mu se trudim udovoljiti, a sve što činim potpada pod okvire, standarde i načela koje Bog zahtijeva. Definitivno ne djelujem u skladu s vlastitim idejama”. Da, način na koji djeluješ je ispravan. Ali o čemu razmišljaš kad se suočiš s problemom? Kako djeluješ kad naiđeš na poteškoću? Nekima se čini da Bog postoji kad Mu se mole i kad Ga preklinju, ali kad god naiđu na neki problem, smišljaju vlastite ideje i žele ih se pridržavati. To znači da Boga smatraju samo praznim balonom, uslijed čega Bog u njihovim umovima prestaje postojati. Ljudi vjeruju da Bog treba postojati kad im je potreban, ali ne i kad im nije potreban. Smatraju da im je sasvim dovoljno praktično djelovati na temelju vlastitih ideja. Vjeruju da mogu raditi što im se prohtije; naprosto ne vjeruju da trebaju tragati za Božjim putem. Što se tiče ljudi koji su trenutačno u ovakvoj situaciji i zaglavljeni u ovakvom stanju, zar se oni ne igraju vatrom? Neki kažu: „Bilo da se igram vatrom ili ne, tolike sam godine bio vjernik, stoga vjerujem da me Bog neće napustiti jer On to ne bi mogao podnijeti”. Drugi kažu: „Vjerujem u Gospodina otkad sam začet u majčinoj utrobi. Otad je prošlo četrdeset ili pedeset godina, tako da sam po svojem vjerničkom stažu najmjerodavniji da me Bog spasi i najmjerodavniji opstati. U tih četiri do pet desetljeća napustio sam obitelj i posao i odrekao se svega što sam imao – stvari poput novca, statusa, uživanja i vremena provedenog s obitelji. Mnogo je ukusnih jela koja nisam probao, nisam uživao u mnogim zabavama, nisam posjetio mnoga zanimljiva mjesta, a čak sam iskusio i patnje koje obični ljudi ne bi mogli podnijeti. Ako me Bog ne može spasiti na temelju svega toga, to onda znači prema meni postupa nepravedno, a ja u takvog Boga ne mogu vjerovati”. Ima li mnogo ljudi s ovakvim stavom? (Ima.) Danas ću vam zato pomoći shvatiti jednu činjenicu: svi ljudi s takvim stavom zapravo sijeku granu na kojoj sjede. To je zato što vlastitom maštom stavljaju sebi povez preko očiju. Upravo takve maštarije, kao i vlastiti zaključci takvih ljudi, zauzimaju mjesto standardima koje Bog zahtijeva da ljudi ispune i sprečavaju ljude da prihvate stvarne Božje namjere. To ih čini nesposobnima osjetiti Njegovo istinsko postojanje, uslijed čega ujedno propuštaju priliku da ih Bog usavrši i ostaju bez ikakvog udjela u Božjem obećanju.

Kako i po kojim standardima Bog određuje ishode ljudi

Prije nego što se opredijeliš za bilo koji stav i zaključak, najprije bi trebao razumjeti kakav je Božji stav prema tebi i što On misli, a tek nakon toga možeš odlučiti je li tvoje razmišljanje ispravno ili ne. Bog nikad nije koristio vrijeme kao mjernu jedinicu radi određivanja ishoda neke osobe niti je ikada takvu odluku temeljio na tome koliko je osoba propatila. Što onda Bog koristi kao standard za određivanje nečijeg ishoda? Određivanje na temelju vremena najviše bi odgovaralo ljudskim predodžbama. Nadalje, među ljudima koje često viđate postoje oni koji su se nekad u velikoj mjeri posvećivali, koji su sebe u velikoj mjeri davali, platili ogromnu cijenu i mnogo propatili. To su oni koje bi Bog po vašem mišljenju mogao spasiti. Sve što ti ljudi prikazuju i proživljavaju upravo je u skladu s ljudskim predodžbama o Božjim standardima za određivanje ishoda osobe. Što god vjerujete, neću vam ove primjere pojedinačno navoditi. Jednom riječju, sve ono što nije standard u okvirima Božjeg razmišljanja dolazi iz ljudske mašte, a sve su takve stvari ljudske predodžbe. Ako slijepo inzistiraš na vlastitim predodžbama i maštarijama, što će biti rezultat toga? Sasvim je očigledno da posljedica toga može biti samo da te Bog prezre. To je zato što se pred Bogom stalno razmećeš svojim sposobnostima, natječeš se i raspravljaš s Njim, a pritom i ne pokušavaš doista shvatiti Njegovo razmišljanje, shvatiti Njegovu volju ili Njegov stav prema čovječanstvu. Postupajući na ovaj način, iznad svega uzdižeš sebe i time ne veličaš Boga. Ne vjeruješ u Boga, već u samoga sebe. Bog takve ljude ne želi niti će im donijeti spasenje. Ako možeš napustiti ovakvo gledište i, štoviše, ispraviti svoja pogrešna gledišta iz prošlosti, ako možeš postupati u skladu s Božjim zahtjevima, ako od ovog trenutka možeš slijediti put bojanja Boga i klonjenja zla, ako Boga možeš poštovati kao Onoga koji je u svemu veličanstven i suzdržati se od upotrebe vlastitih maštarija, gledišta i vjerovanja radi definiranja samoga sebe i Boga te ako umjesto toga možeš u svakom smislu tragati za Božjim namjerama, spoznati i razumjeti Njegov stav prema čovječanstvu i udovoljiti Mu tako što ćeš ispuniti Njegove standarde, to će biti divno! To će značiti da ćeš uskoro krenuti putem bojanja Boga i klonjenja zla.

Ako Bog ne koristi različite ljudske misli, ideje i gledišta kao standarde za određivanje njihovih ishoda, koje onda vrste standarda On u tu svrhu upotrebljava? Da bi odredio njihove ishode, On koristi kušnje. Kad koristi kušnje radi određivanja ishoda ljudi, Bog primjenjuje dva standarda: prvi je broj kušnji kojima je čovjek podvrgnut, dok se drugi odnosi na rezultate koji te kušnje ostvaruju kod ljudi. Upravo ta dva pokazatelja određuju ishod svake osobe. Razmotrimo sada detaljnije ta dva standarda.

Za početak, kad se osoba suoči s Božjom kušnjom (pri čemu tebi može izgledati da je ta kušnja manja i nije vrijedna spomena), On će ti jasno dati do znanja da je Svoju ruku spustio na tebe i da je On taj koji je za tebe uredio tu okolnost. Dok je tvoj rast još uvijek nezreo, Bog će uređivati kušnje kako bi te testirao, pri čemu će te kušnje odgovarati tvom trenutačnom rastu, onomu što si u stanju shvatiti i što možeš podnijeti. Koji će dijelovi tebe biti testirani? Tvoj stav prema Bogu. Je li tvoj stav veoma važan? Naravno da je važan! On ima naročiti značaj! Taj stav ljudskih bića upravo je rezultat za kojim Bog žudi stoga je on, barem što se Njega tiče, važniji od svega. U suprotnom Bog uopće ne bi trošio snagu na ljude baveći se takvim poslom. Putem ovih kušnji Bog želi vidjeti kakav je tvoj stav prema Njemu; želi vidjeti jesi li na pravom putu. On ujedno želi vidjeti i bojiš li se Boga i kloniš li se zla. Dakle, bilo da u danom trenutku razumiješ malo ili mnogo istine, ipak ćeš biti suočen s Božjim kušnjama, a kako budeš razumijevao sve veći dio istine, On će nastaviti za tebe uređivati relevantne kušnje. Kad se ponovo suočiš s kušnjom, Bog će željeti vidjeti jesu li tvoja gledišta, tvoje ideje i tvoj stav prema Njemu u međuvremenu barem malo napredovali. Neki se pitaju: „Zašto Bog uvijek želi vidjeti stavove ljudi? Zar već nije vidio kako su istinu provodili u djelo? Zašto bi i dalje htio vidjeti njihove stavove?” Kakva gomila gluposti! Budući da Bog na taj način djeluje, u tome zasigurno leži Njegova volja. Bog ljude neprestano promatra sa strane, prati svaku njihovu riječ i postupak, svako njihovo djelo i pokret; čak motri sve njihove misli i ideje. Bog bilježi sve što se ljudima događa – njihova dobra djela, njihove mane, njihove prijestupe, pa čak i njihove pobune i izdaje – i koristi ih kao dokaze na temelju kojih određuje njihove ishode. Kako se Božje djelo korak po korak bude sve više uzdizalo, čut ćete još istina i prihvatiti još pozitivnih stvari i informacija, a zadobit ćete i još više stvarnosti istine. Tijekom čitavog tog procesa povećavat će se i Božji zahtjevi prema tebi, a On će paralelno s tim za tebe uređivati sve ozbiljnije kušnje. Cilj Mu je provjeriti je li tvoj stav prema Njemu u međuvremenu napredovao. Naravno, kad se to dogodi, gledište koje Bog od tebe zahtijeva bit će usklađeno s tvojim razumijevanjem stvarnosti istine.

Kako se tvoj rast postupno bude povećavao, tako će i Bog od tebe zahtijevati ispunjenje sve strožih standarda. Dok si još nezreo, od tebe će zahtijevati da ispuniš veoma niske standarde; kad se tvoj rast malo poveća, i On će ti neznatno pooštriti standarde. Ali što će Bog učiniti kad stekneš razumijevanje cjelokupne istine? Tada će te podvrgnuti još većim kušnjama. Ono što Bog tijekom tih kušnji želi dobiti od tebe, ono što kod tebe želi vidjeti, jesu dublja spoznaja Njega i istinska bogobojaznost. Tada će Njegovi zahtjevi prema tebi postati još viši i „stroži” nego što su bili dok je tvoj rast bio nezreliji (ljudi te zahtjeve možda smatraju strogima, ali ih Bog zapravo smatra razumnima). Kakvu stvarnost Bog želi stvoriti dok iskušava ljude? On od ljudi neprestano traži da Mu predaju svoje srce. Neki će reći: „Kako Mu ga mogu predati? Ispunio sam svoju dužnost; odrekao sam se svojega doma i sredstava za život i cijelog sam sebe dao. Nisu li sve to primjeri davanja svojega srca Bogu? Kako bih Mu drugačije mogao predati svoje srce? Je li moguće da Mu tako zapravo nisam predao svoje srce? Što Bog od mene konkretno zahtijeva?” Njegov je zahtjev krajnje jednostavan. Zapravo, postoje neki ljudi koji su tijekom različitih faza kušnji svoje srce u različitoj mjeri već predali Bogu, ali ogromna većina ljudi nikad ne predaje svoje srce Bogu. Dok te iskušava, Bog vidi je li tvoje srce uz Njega, uz tijelo ili uz Sotonu. Dok te iskušava, On vidi suprotstavljaš li Mu se ili si u poziciji koja je usklađena s Njim, a vidi i je li tvoje srce na Njegovoj strani. Kad se s kušnjom suočavaš dok si još nezreo, tvoje je samopouzdanje malo i ne možeš znati što točno trebaš učiniti da bi ispunio Božje namjere jer je tvoje razumijevanje istine ograničeno. Međutim, ako se i dalje možeš istinski i iskreno moliti Bogu, ako si spreman predati Mu svoje srce, učiniti Ga svojim suverenom te ako si Mu voljan ponuditi sve što smatraš najdragocjenijim, to znači da si Mu već predao svoje srce. Kako budeš slušao sve više propovijedi i razumio sve veći dio istine, tako će se i tvoj rast postupno povećavati. Standardi Božjih zahtjeva tada više neće biti isti kao dok si bio nezreo; On će od tebe zahtijevati ispunjenje sve strožih standarda. Kako ljudi svoje srce postupno predaju Bogu, njihova Mu se srca polako približavaju; kako se ljudi budu uistinu sve više približavali Bogu, tako će u njihovom srcu biti sve više bogobojaznosti. Ono što Bog želi upravo je takvo srce.

Kad poželi pridobiti nečije srce, Bog će tu osobu podvrgnuti brojnim kušnjama. Ako Bog tijekom tih kušnji ne pridobije srce te osobe ili ako ne uoči da ona posjeduje ikakav stav – to jest, ako ne vidi da ta osoba djeluje i ponaša se na način koji pokazuje bogobojaznost, kao i ako kod nje ne vidi stav i odlučnost da se kloni zla – Božje strpljenje prema toj osobi nakon brojnih kušnji bit će potrošeno i On je više neće tolerirati. Tu osobu više neće iskušavati niti će više raditi na njoj. Dakle, što to znači za ishod te osobe? To znači da ona nema ishod. Možda ta osoba nije učinila nikakvo zlo; možda baš ništa nije poremetila niti je izazvala ikakve smetnje. Možda se čak nije ni otvoreno opirala Bogu. Međutim, njezino srce ostaje skriveno od Boga; ona nikad nije imala jasan stav i gledište prema Bogu, stoga Bog ne može jasno vidjeti da Mu je predala svoje srce niti da teži tomu da se boji Boga i kloni zla. Bog s takvim ljudima gubi strpljenje i ne želi više za njih plaćati bilo kakvu cijenu, pružati im milosrđe ili raditi na njima. Život vjere u Boga takve osobe već je okončan. To je zato što Bog ni nakon mnogobrojnih kušnji kojima ju je podvrgao nije ostvario željeni rezultat. Dakle, postoji izvjestan broj ljudi kod kojih nikada nisam uočio prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga. Kako se to može uočiti? Ti su ljudi možda dugi niz godina vjerovali u Boga i naizgled se ponašali energično; pročitali su mnoge knjige, obavili mnogo poslova, popunili desetak bilježnica i ovladali mnogim riječima i doktrinama. Međutim, kod njih nikad nema uočljivog rasta, njihovi pogledi na Boga ostaju nevidljivi, a njihovi stavovi i dalje su nejasni. Drugim riječima, njihova se srca ne mogu vidjeti; ona su uvijek dobro umotana i zapečaćena – zapečaćena tako da im Bog ne može pristupiti. Kao rezultat toga, On nije vidio njihovo pravo srce, nije u tim ljudima vidio nikakvu pravu bogobojaznost i, štoviše, nije vidio da ti ljudi koračaju Njegovim putem. Ako takve ljude Bog dosad nije pridobio, može li ih pridobiti u budućnosti? Ne može! Hoće li se On i dalje ustrajati oko nečega što ne može pridobiti? Neće! Kakav je onda trenutačni Božji stav prema takvim ljudima? (On ih prezire i ignorira.) On ih naprosto ignorira! Bog se na takve ljude ne obazire; On ih prezire. Veoma ste brzo i veoma točno upamtili ove riječi. Izgleda da ste razumjeli ono što ste čuli!

Ima ljudi koji su, kad tek počnu slijediti Boga, nezreli i neuki; ne razumiju Njegovu volju niti znaju što znači vjerovati u Njega. Oni u Boga vjeruju i slijede Ga na način koji je osmišljen u ljudskoj glavi i koji je pogrešan. Kad se takvi ljudi suoče s kušnjama, oni toga nisu ni svjesni; ostaju tupi unatoč Božjem usmjeravanju i prosvjetljenju. Ne znaju što znači predati svoje srce Bogu niti što znači biti postojan tijekom kušnje. Bog će takvim ljudima dati ograničeno vrijeme, tijekom kojeg će im dopustiti da shvate prirodu Njegovih kušnji i kakve su Mu namjere. Nakon toga, ti ljudi moraju prikazati svoje gledište. Kad je riječ o ljudima u toj fazi, Bog još uvijek čeka. A kakav je Božji stav prema ljudima koji imaju neke stavove, ali se ipak kolebaju, koji bi svoje srce predali Bogu, ali se ipak ne mire s tim, i koji se, iako su neke osnovne istine proveli u djelo, pokušavaju sakriti i odustati kad se suoče s velikim kušnjama? On od njih i dalje ponešto očekuje, a rezultat će ovisiti o njihovu stavu i izvedbi. Što Bog čini ako ljudi ne napreduju aktivno? Od njih diže ruke. To je zato što si ti od sebe digao ruke još i prije nego što je Bog to učinio. Stoga ne možeš Boga za to kriviti. Pogrešno bi bilo žaliti se na Boga.

Razne neugodnosti koje u ljudima izaziva jedno praktično pitanje

Postoji još jedna vrsta ljudi, čiji je ishod najtragičniji od svih; takve ljude najmanje volim spominjati. Uzrok njihove tragedije nije to što ih je Bog kaznio ni što On pred njih postavlja stroge zahtjeve, pa su zato njihovi ishodi tragični, već u onome što oni sami sebi čine. Kako narod kaže, oni sami sebi kopaju grob. Kakvi su to ljudi? To su ljudi koji ne idu pravim putem i njihovi se ishodi unaprijed otkrivaju. U Božjim očima takvi su ljudi najviše izloženi Njegovu gnušanju. U ljudskom smislu, takvi su ljudi najjadniji. Kad takvi ljudi počnu slijediti Boga, oni to čine veoma revno; plaćaju veliku cijenu, imaju dobro mišljenje o izgledima Božjeg djela, kao i obilje mašte kad je u pitanju njihova budućnost. Osim toga, imaju naročito povjerenje u Boga i vjeruju da On ljude može upotpuniti i dovesti ih do slavnog odredišta. Unatoč tome, ti se ljudi iz tko zna kojeg razloga obično razbježe tijekom Božjeg djela. Što u ovom kontekstu znači riječ „razbježe”? To znači da nestaju bez pozdrava, pa čak i bez ijednog zvuka; odlaze bez riječi. Iako tvrde da vjeruju u Boga, takvi ljudi nikada nisu uistinu pustili korijenje na svojem putu vjere. Stoga, koliko god dugo vjerovali u Boga, oni su još uvijek sposobni okrenuti Mu leđa. Neki odlaze da bi pokrenuli biznis, neki da bi i dalje živjeli kao prije, neki da bi se obogatili, dok neki odlaze da bi se vjenčali i odgajali djecu… Među onima koji odlaze ima onih koji kasnije osjećaju grižnju savjesti i žele se vratiti, kao i onih koji se veoma teško snalaze i naposljetku završe tako što dugi niz godina lutaju svijetom. Te lutalice prolaze kroz mnoge patnje, vjerujući da je boravak u svijetu previše bolan i da se ne mogu odvojiti od Boga. Žele se vratiti u Božji dom kako bi dobili utjehu, mir i radost te žele i dalje vjerovati u Boga kako bi izbjegli katastrofu, postigli spasenje i stekli divno odredište. To je zato što ti ljudi vjeruju da je Božja ljubav bezgranična, a Njegova milost neiscrpna. Smatraju da Bog svakom čovjeku treba oprostiti i biti tolerantan prema njegovoj prošlosti, bez obzira na to što je ovaj učinio. Ti ljudi neprestano ponavljaju da se žele vratiti i obavljati svoje dužnosti. Ima čak i onih koji nešto svoje imovine daruju crkvi, nadajući se da će si time utabati put povratka u Božji dom. Kakav je Božji stav prema takvim ljudima? Kako bi On trebao odrediti njihove ishode? Slobodno recite. (Isprva sam mislio da bi Bog takve ljude prihvatio, ali nakon ovoga što sam maločas čuo, čini mi se da On to možda neće učiniti.) Objasni kako si to zaključio. (Takvi ljudi stupaju pred Boga samo da im ishod ne bude smrt. Ne stupaju da bi iskreno povjerovali u Boga, već zato što znaju da će Božje djelo uskoro biti privedeno kraju te su u zabludi da mogu jednostavno doći i primiti blagoslove.) Kažeš da ti ljudi u Boga ne vjeruju iskreno, stoga ih On ne može prihvatiti, zar ne? (Da.) (Mislim da su takvi ljudi samo oportunisti i ne vjeruju iskreno u Boga.) Nisu stupili zarad vjere u Boga; oni su oportunisti. Lijepo rečeno! Ti oportunisti pripadaju onoj vrsti ljudi koje svi mrze. Uvijek se okreću u smjeru u kojem vjetar puše i ne žele raditi ništa iz čega ne mogu izvući neku korist, stoga su, naravno, dostojni prijezira! Želi li još netko od braće i sestara s nama podijeliti svoje mišljenje? (Bog ih više neće prihvaćati jer će Njegovo djelo uskoro biti dovršeno, a sada je vrijeme da se ljudima odrede ishodi. Ti bi se ljudi upravo sada htjeli vratiti – ne zato što uistinu žele tragati za istinom, već zato što vide da se spremaju katastrofe ili zato što su potpali pod utjecaj vanjskih čimbenika. Da su doista imali namjeru tragati za istinom, ne bi se razbježali usred Božjeg djela.) Ima li još mišljenja? (Oni neće biti prihvaćeni. Bog im je zapravo već pružio priliku, ali su oni bili uporni u svojem stavu da ne obraćaju pažnju na Njega. Bez obzira na namjere tih ljudi, pa čak i ako se doista iskreno pokaju, Bog im ipak neće dopustiti povratak. To je zato što im je toliko puta pružio priliku, ali oni su svoj stav već pokazali: htjeli su napustiti Boga. Stoga, ako se sada pokušaju vratiti, Bog ih neće prihvatiti.) (Slažem se da Bog takve ljude neće prihvatiti jer ako je netko vidio istiniti put, ako je toliko dugo doživljavao Božje djelo, a ipak se može vratiti u svijet i Sotonin zagrljaj, to je onda veleizdaja Boga. Iako Božju bit čine milosrđe i ljubav, oni ovise o tome na kakvu je osobu ta bit usmjerena. Ako ta osoba pred Boga stupa tražeći utjehu ili tragajući za nečim u što bi položila svoje nade, onda ona naprosto ne pripada vrsti ljudi koji iskreno vjeruju u Boga, a Božje je milosrđe prema takvim ljudima kratkog daha.) Ako Božju bit čini milosrđe, zašto ga On onda takvoj osobi ne podari u malo većoj mjeri? Zar uz malo više milosrđa ta osoba ne bi imala priliku? U prošlosti su ljudi često govorili da Bog svakog čovjeka želi spasiti i ne želi da itko doživi propast. Ako se od sto ovaca samo jedna izgubi, Bog će ostaviti njih devedeset devet da bi potražio onu koja je nestala. No kad je riječ o ovim ljudima, bi li ih Bog trebao prihvatiti i pružiti im još jednu šansu na račun njihove iskrene vjere? Ovo zapravo nije teško pitanje; vrlo je jednostavno! Ako uistinu razumijete Boga i posjedujete stvarno znanje o Njemu, onda vam nije potrebno mnogo objašnjenja – a ni mnogo nagađanja, zar ne? Vaši su odgovori na pravom putu, ali su i dalje daleko od Božjeg stava.

Neki od vas maločas su izrazili uvjerenost da Bog takve osobe nikako ne može prihvatiti. Drugi nisu bili baš najprecizniji te smatraju da ih Bog može, ali i ne mora prihvatiti – taj je stav nešto umjereniji. Među vama je bilo i onih čije je gledište takvo da se nadaju da će Bog tu osobu prihvatiti – njihov je stav donekle dvosmislen. Oni koji su među vama sigurni u ono što misle vjeruju da je Bog veoma dugo radio i da je Njegovo djelo dovršeno, stoga ne treba biti tolerantan prema tim ljudima; vi smatrate da ih On, kao takve, neće ponovo prihvatiti. Oni umjereniji među vama vjeruju da ova pitanja treba rješavati u skladu s konkretnim okolnostima; ako su srca tih ljudi neodvojiva od Boga i ako oni uistinu vjeruju u Boga i tragaju za istinom, onda bi Bog trebao zaboraviti na njihove ranije slabosti i nedostatke – trebao bi tim ljudima oprostiti, pružiti im drugu šansu te im omogućiti da se vrate Njegovoj kući i od Njega prime spasenje. Međutim, ako se ti ljudi kasnije ponovo razbježe, Bog ih više neće željeti kraj Sebe, a Njegovo napuštanje tih ljudi ne može se smatrati nepravdom. Postoji još jedna skupina ljudi koji se nadaju da Bog može prihvatiti takvu osobu. Pripadnici te skupine nisu sasvim sigurni hoće li Bog to doista učiniti ili ne. Ako vjeruju da bi On trebao prihvatiti takvu osobu, ali to ne čini, izgleda da je ovo gledište pomalo u suprotnosti s Božjom perspektivom. Ako pak vjeruju da Bog ne treba prihvatiti takvu osobu, a ispostavi se da Bog kaže da je Njegova ljubav prema ljudima bezgranična i da je spreman takvoj osobi pružiti još jednu šansu, nije li to onda primjer razotkrivanja ljudske neukosti? U svakom slučaju, svatko od vas ima vlastito gledište. Ta gledišta predstavljaju nekakvo znanje u okviru vaših misli; ona su ujedno i odraz dubine vašeg razumijevanja istine i Božje volje. Može se tako reći, zar ne? Divno je što imate svoje mišljenje o ovoj stvari. Međutim, ostaje pitanje jesu li ta vaša mišljenja ispravna. Sad ste svi pomalo zabrinuti, zar ne? „Što je onda ispravno? Ja ne mogu jasno vidjeti niti znam što Bog točno misli, a On mi ništa ne govori. Kako mogu znati što On misli? Božji stav prema ljudima je ljubav. S obzirom na stav koji je imao u prošlosti, trebao bi takvu osobu prihvatiti, ali mi Njegov sadašnji stav nije pretjerano jasan; mogu samo kazati da će On tu osobu možda prihvatiti, a možda i neće.” Smiješno, zar ne? Ovo pitanje vas je doista zbunilo. Ako nemate ispravan stav o ovom pitanju, kako ćete postupiti kad se vaša crkva doista suoči s jednom takvom osobom? Ako u toj situaciji ne postupite ispravno, mogli biste uvrijediti Boga. Zar to nije opasno?

Zašto sam htio saznati kakve stavove imate o pitanju koje sam maločas postavio? Htio sam provjeriti vaša gledišta, testirati vaše znanje o Bogu i vaše razumijevanje Njegovih namjera i stavova. Kako glasi odgovor? Sama vaša gledišta su odgovor. Neki od vas veoma su konzervativni, dok neki nagađaju na temelju vlastitih maštarija. Što znači „nagađaju”? Znači da ne možete razlučiti kako Bog razmišlja, stoga smišljate neutemeljene pretpostavke da bi Bog trebao razmišljati na neki način. Zapravo ni sami ne znate jeste li u pravu ili ne i zato iznosite dvosmisleno gledište. Suočeni s ovom činjenicom, što ste vidjeli? Dok slijede Boga, ljudi rijetko obraćaju pažnju na Njegovu volju i rijetko se osvrću na Njegove misli i Njegov odnos prema ljudima. Budući da ljudi ne razumiju Božje misli, kad vam netko postavi pitanja o Njegovim namjerama i naravi, vi se zbunite, potpuno ste nesigurni, a onda krećete bilo nagađati ili kockati se. Kakav je to mentalni sklop? Time dokazujete da se većina ljudi koji vjeruju u Boga prema Njemu odnosi kao prema praznom balonu, kao nečemu što je čas tu, a čas ga nigdje nema. Zašto to kažem? Zato što, kad god naiđete na problem, Božja vam je volja nepoznata. Zašto ne znate koja je Njegova volja? Ne samo sada, već od početka do kraja, vi ne znate kakav je Božji stav o ovom problemu. Ne možete to dokučiti i ne znate kakav je Božji stav, ali – jeste li o tome uopće dovoljno razmislili? Nastojite li to spoznati? Jeste li o tome razgovarali u zajedništvu? Niste! Time ste potvrdili sljedeću činjenicu: Bog u kojega vi vjerujete nema nikakve veze sa stvarnim Bogom. Vjerujući u Boga, mislite samo na vlastite namjere i namjere vaših vođa; razmišljate samo o površnom i doktrinarnom značenju Božjih riječi, pritom ni ne pokušavajući uistinu spoznati Božju volju ili za njom tragati. Zar nije tako? Bit ovog problema prilično je strašna! Tijekom dugog niza godina vidio sam mnoge ljude koji vjeruju u Boga. U što je njihova vjera preobrazila Boga u njihovim umovima? Neki u Boga vjeruju kao da je On samo prazan balon. Ti ljudi nemaju odgovore na pitanja o postojanju Boga jer ne mogu ni osjetiti niti otkriti Njegovu prisutnost, kao ni odsutnost Boga, a kamoli sve to jasno vidjeti ili razumjeti. Podsvjesno misle da Bog ne postoji. Drugi u Boga vjeruju kao da je riječ o običnom čovjeku. Ti ljudi smatraju da On ne može učiniti sve ono što ni oni sami nisu u stanju učiniti i da bi On trebao razmišljati na isti način kao što oni razmišljaju. Prema njihovoj definiciji, Bog je „nevidljiva i nedodirljiva osoba”. Postoji i skupina ljudi koji vjeruju da je Bog nalik nekakvoj marioneti; ti ljudi smatraju da je Bog potpuno lišen emocija. Misle da je Bog glineni kip i da On, kad naiđe na problem, nema ni stav, ni gledište, ni bilo kakvu ideju; vjeruju da je prepušten na milost i nemilost ljudi. Ljudi naprosto vjeruju onako kako im se prohtije vjerovati. Ako Ga veličaju, On je veličanstven; ako umanjuju Njegov značaj, onda je On malen. Kad počine grijeh i kad im zatrebaju Njegovo milosrđe, tolerancija i ljubav, smatraju da bi Svoje milosrđe trebao dati i njima. Ti ljudi izmišljaju „Boga” u svojoj glavi, a zatim tog „Boga” primoravaju da ispunjava njihove zahtjeve i udovoljava svim njihovim željama. Bez obzira na vrijeme i mjesto i bez obzira na to što rade, ti će ljudi ovu svoju fantaziju primjenjivati u svojem odnosu prema Bogu i u svojoj vjeri. Ima čak i onih koji, nakon što su Bogu pokvarili raspoloženje, još uvijek vjeruju da će ih On moći spasiti jer pretpostavljaju da je ljubav Božja bezgranična, a Njegova narav pravedna te da im On, ma koliko ga vrijeđali, ništa od toga neće upamtiti. Misle da će Bog ljudima pružati prilike i da će prema njima biti tolerantan i strpljiv jer su ljudske greške, ljudski prijestupi i ljudska neposlušnost samo trenutni izraz čovjekove naravi; vjeruju da će ih Bog i dalje voljeti kao prije. Stoga još uvijek polažu velike nade u postizanje spasenja. A u stvari, bez obzira na to kako ljudi vjeruju u Boga, sve dok ne budu tragali za istinom, On će prema njima imati negativan stav. To je zato što si, vjerujući u Boga, pravog Boga ostavio po strani, iako si na knjigu Božjih riječi gledao kao na blago i što si je svakodnevno čitao i proučavao. Boga smatrate praznim balonom ili običnim čovjekom – a neki od vas čak misle da je On samo marioneta. Zašto ovako govorim? Zato što, kako Ja to vidim, kad se suočite s problemom ili naiđete na okolnost, te stvari koje postoje u vašoj podsvijesti, one stvari koje iznutra izazivate nikad nisu imale nikakve veze s Božjim riječima ili traganjem za istinom. Znate samo ono o čemu sami razmišljate i kakvo je vaše gledište, a onda te svoje ideje i mišljenja pokušavate nametnuti Bogu. U vašem umu to postaju Božja gledišta, na temelju kojih zatim kreirate standarde kojih se nepokolebljivo pridržavate. S vremenom vas takvo postupanje odvodi sve dalje i dalje od Boga.

Shvatite Božji stav i odbacite sve zablude o Bogu

Kojoj točno vrsti Boga pripada ovaj Bog u kojega trenutačno vjerujete? Jeste li ikad razmišljali o tome? Kad vidi zlu osobu kako čini zlodjela, prezire li je On? (Da, prezire je.) A što osjeća kad vidi neuke ljude kako griješe? (Osjeća tugu.) Kakav je Njegov stav kad vidi ljude kako kradu Njegove prinose? (Prezire ih.) Sve je to potpuno jasno. A kad vidi nekoga tko je zbunjen u svojoj vjeri u Njega, nekoga tko uopće ne traga za istinom, kakav je Božji stav prema takvoj osobi? Niste baš sigurni, zar ne? „Zbunjenost”, kao stav, nije grijeh niti vrijeđa Boga, stoga je ljudi ne smatraju nekom velikom greškom. Dakle, recite Mi – kakav je Božji stav u tom slučaju? (On je nespreman takve ljude priznati.) „Nespreman priznati” – kakav je to stav? To znači da Bog na te ljude gleda svisoka i prezire ih! On se s takvim ljudima obračunava tako što je prema njima potpuno hladan. Njegov je pristup ostaviti ih po strani i na njima ne obavljati nikakvo djelo, a to se odnosi i na djelo prosvjetljenja, osvjetljenja, prekoravanja i ispravljanja. Takvi se ljudi naprosto ne ubrajaju u Božje djelo. A kakav je Božji stav prema onima koji kvare Njegovo raspoloženje i krše Njegove upravne odluke? Krajnje gnušanje! Bog je strašno bijesan na ljude koji se ne kaju zbog toga što Mu kvare raspoloženje! „Biti bijesan” nije ništa više od osjećaja ili raspoloženja; to ne odgovara jasnom stavu. Međutim, upravo će taj osjećaj – to raspoloženje – odrediti ishode takvih ljudi: ono će Boga ispuniti krajnjim gnušanjem! Kakva je posljedica tog krajnjeg gnušanja? Takva da će Bog te ljude ostaviti po strani i jedno vrijeme više im neće odgovarati. Zatim će ih pustiti da čekaju da bi se njima pozabavio „malo sutra”. Što se pod tim podrazumijeva? Hoće li ovim ljudima ipak biti određeni ishodi? Bog takvim ljudima nikad nije namjeravao dodijeliti bilo kakav ishod! Zar stoga nije sasvim normalno što Bog sada takvim ljudima ne odgovara? (Jest, normalno je.) Za što se takvi ljudi trebaju pripremiti? Trebaju biti spremni snositi negativne posljedice svojega ponašanja i zlodjela koja su počinili. To je odgovor koji Bog upućuje takvim osobama. Dakle, takvim ljudima sad jasno i glasno kažem: prestanite više živjeti u svojim zabludama i zaboravite na te svoje puste želje. Bog neće dovijeka biti tolerantan prema ljudima i neće vječno trpjeti njihove prijestupe i njihov neposluh. Neki će reći: „I ja sam vidio nekoliko takvih ljudi koji, dok se mole, osjećaju da ih je Bog naročito dirnuo, pa bi zatim gorko zaplakali. Osim toga, obično su veoma sretni, kao da u sebi nose Božju prisutnost i Božje usmjeravanje”. Nemojte izgovarati takve gluposti! Gorke suze ne znače nužno da ih je Bog dirnuo niti da uživaju u Božjoj prisutnosti, a kamoli u Božjem usmjeravanju. Ako ljudi naljute Boga, hoće li ih On i dalje usmjeravati? Ukratko, kad Bog nekoga odluči izgnati i napustiti, ta je osoba već ostala bez svojega ishoda. Bez obzira na to koliko su dobri njihovi osjećaji dok se mole ili koliko vjere u Boga gaje u svojim srcima, to više nije važno. Važno je da Bogu takva vjera nije potrebna; On je te ljude već prezreo. Također je nevažno i kako će se s njima ubuduće obračunavati. Važno je samo to da su njihovi ishodi određeni onog trena kad su naljutili Boga. Ako je Bog odlučio ne spašavati takve ljude, oni će biti ostavljeni da budu kažnjeni. Ovo je Božji stav.

Iako Božja bit sadrži element ljubavi i premda je On baš prema svakom čovjeku milosrdan, ljudi previđaju i zaboravljaju da Njegova bit također sadrži i dostojanstvo. To što On posjeduje ljubav ne znači da Ga ljudi mogu slobodno vrijeđati, a da pritom u Njemu ne izazovu osjećaje ili reakciju; također, to što je On milosrdan ne znači da se u odnosu prema ljudima ne pridržava nikakvih načela. Bog je živ; On stvarno postoji. On nije izmišljena marioneta ni bilo koji drugi predmet. Budući da On postoji, trebamo u svakom trenutku pažljivo slušati glas Njegova srca, strogo paziti na Njegov stav i razumjeti Njegove osjećaje. Boga ne bismo trebali definirati uz pomoć ljudskih izmišljotina niti mu nametati ljudske zamisli i želje, primoravajući Ga da prema ljudima postupa na ljudski način i na temelju ljudskih maštarija. Ako to radiš, ti onda time ljutiš Boga, iskušavaš Njegov gnjev i dovodiš u pitanje Njegovo dostojanstvo! Dakle, kad shvatite ozbiljnost ovog problema, pozivam sve vas da budete oprezni i razboriti u svojim postupcima. Također, budite oprezni i razboriti kad govorite – kad je riječ o vašem ponašanju prema Bogu, što ste oprezniji i razboritiji, to bolje! Ako ne razumiješ kakav je Božji stav, suzdrži se od neopreznih riječi, budi pažljiv u svojim postupcima i nemoj proizvoljno etiketirati. Što je još važnije, nemoj donositi proizvoljne zaključke. Umjesto toga, trebaš samo čekati i tragati; time ćeš ujedno izraziti svoju odlučnost da se bojiš Boga i kloniš zla. Ako prije svega to možeš postići i ako iznad svega posjeduješ ovakav stav, Bog te neće kriviti zbog tvoje gluposti, neukosti i nerazumijevanja pravih uzroka stvari. Naprotiv, zahvaljujući tome što se bojiš da Ga ne uvrijediš, što poštuješ Njegove namjere i što si Ga spreman poslušati, Bog će te se sjetiti, usmjeravat će te i prosvijetliti ili će pak tolerirati tvoju nezrelost i neukost. U suprotnom, ako je tvoj stav takav da Mu ne odaješ dužno poštovanje – ako o Njemu sudiš kako ti se prohtije ili proizvoljno nagađaš i definiraš Njegove zamisli – Bog će te osuditi, ispraviti, pa čak i kazniti, ili pak ponuditi Svoj komentar o tebi. Taj će se komentar možda dotaknuti i tvojega ishoda. Stoga želim još jednom istaknuti sljedeće: svatko od vas treba biti oprezan i razborit prema svemu što potječe od Boga. Ne govori nemarno i ne budi nemaran u svojim postupcima. Prije nego što išta kažeš, trebao bi zastati i zapitati se: bi li ovaj moj postupak mogao naljutiti Boga? Ponašam li se ja bogobojazno ako ovako postupam? Čak i kad su u pitanju jednostavne stvari, trebao bi pokušati shvatiti ova pitanja i potanko ih razmotriti. Ako doista u svakom smislu, u svim stvarima i u svako doba možeš praktično djelovati u skladu s ovim načelima te ako možeš usvojiti ovakav stav, naročito onda kad nešto ne razumiješ, Bog će te uvijek usmjeravati i pokazivati ti put koji trebaš slijediti. Bez obzira na to kako ljudi sebe prikazuju, Bog ih sasvim otvoreno i jasno vidi i ponudit će ti točnu i prikladnu ocjenu tih tvojih prikaza. Nakon što budeš podvrgnut konačnoj kušnji, Bog će sažeti cjelokupno tvoje ponašanje i na temelju toga odrediti tvoj ishod. Taj rezultat će bez trunke sumnje uvjeriti svaku osobu. Ono što bih vam ovdje želio reći je sljedeće: o vašoj sudbini odlučuje svako vaše djelo, svaki vaš postupak i svaka vaša misao.

Tko određuje ishode ljudi?

Postoji još jedna izuzetno važna stvar koju treba raspraviti, a to je vaš stav prema Bogu. Taj stav je izuzetno važan! On određuje hoćete li na kraju poći putem koji vodi do uništenja ili onim koji vodi do prelijepog odredišta koje je Bog za vas pripremio. U Doba kraljevstva Bog djeluje već više od dvadeset godina, a vi ste možda tijekom ta dva desetljeća duboko u sebi bili pomalo nesigurni u pogledu vlastitog učinka. Međutim, Bog je u Svojemu srcu sačinio stvaran i istinit zapis o svakom od vas. Od onog trenutka kad Ga je svaka osoba počela slijediti i slušati Njegove propovijedi, postupno shvaćajući sve veći dio istine, pa do vremena kad je svaka osoba počela izvršavati svoju dužnost, Bog je bilježio sve oblike ponašanja koji se mogu pripisati svakoj osobi. Kakvi su stavovi ljudi dok izvršavaju svoju dužnost i dok su suočeni sa svakovrsnim okruženjima i kušnjama? Kakav je njihov učinak? Što u svojem srcu osjećaju prema Bogu?… Bog o svemu tome sačinjava izvještaj; o svemu tome vodi evidenciju. Možda je s vaše točke gledišta sve ovo zbunjujuće. Međutim, iz Božje perspektive sve je jasno kao dan, bez i najmanjeg traga aljkavosti. Ovim je pitanjem obuhvaćen ishod svake osobe, a ono se ujedno dotiče sudbine i budućih izgleda svake osobe; štoviše, Bog u njega ulaže sav Svoj mukotrpan trud, stoga On to nikada ne bi zanemario niti bi tolerirao bilo kakav nemar. Bog evidentira taj izvještaj o čovječanstvu, bilježeći kako su ljudi slijedili Boga od samog početka pa sve do kraja. Tvojim stavom prema Njemu u ovom razdoblju određena je tvoja sudbina. Zar to nije istina? Vjeruješ li da je Bog pravedan? Jesu li Njegovi postupci prikladni? Ima li u vašim glavama još uvijek nekih drugih maštarija o Bogu? (Nema.) Biste li onda rekli da ljudske ishode treba odrediti Bog ili bi ih ljudi trebali odrediti sami sebi? (Bog ih treba odrediti.) Tko je taj koji ih određuje? (Bog.) Niste sigurni u to, zar ne? Braćo i sestre iz Hong Konga, recite – tko određuje ishode ljudi? (Određuju ih sami ljudi.) Određuju li ljudi sami vlastite ishode? Zar to onda ne bi značilo da ljudski ishodi nemaju nikakve veze s Bogom? Što kažete vi, braćo i sestre iz Južne Koreje? (Bog određuje ishode ljudi na temelju svih njihovih postupaka i djela te u skladu s putem kojim se kreću.) Ovo je veoma objektivan odgovor. Ovdje ima jedna činjenica o kojoj vas sve moram obavijestiti: Bog je tijekom Svojega djela spasenja za sve ljude uspostavio standard. Taj standard nalaže da ljudi moraju slušati Božju riječ i koračati Božjim putem. Upravo se taj standard koristi za odmjeravanje ishoda ljudi. Ako postupaš u skladu s ovim Božjim standardom, moći ćeš ostvariti dobar ishod; u suprotnom, nećeš moći ostvariti dobar ishod. Što misliš, tko onda određuje taj ishod? Njega ne određuje samo Bog, već Bog i ljudi zajedno. Je li ovo točno? (Da.) Zašto je to tako? Zato što je Bog taj koji se želi aktivno uključiti u djelo spasenja čovječanstva i za čovječanstvo pripremiti divno odredište; ljudi su objekti Božjeg djela, a ovaj ishod i ovo odredište ono su što Bog za njih priprema. Kad ne bi bilo objekata na kojima bi radio, On ne bi ni imao potrebu obavljati to djelo; a kad On to djelo ne bi obavio, ljudi ne bi dobili priliku steći spasenje. Ljudi su ti koje treba spasiti i, premda je zadobivanje spasenja pasivni dio tog procesa, upravo o stavu onih koji igraju tu pasivnu ulogu ovisi hoće li Bog biti uspješan u Svojem djelu spasenja čovječanstva ili ne. Kad ne bi bilo usmjeravanja koje ti Bog pruža, ti ne bi bio upoznat s Njegovim standardom niti bi imao ikakav cilj. Ako posjeduješ ovaj standard i ovaj cilj, ali svejedno i dalje odbijaš surađivati, provoditi ih u djelo ili platiti cijenu, ti onda nećeš ostvariti taj ishod. Stoga kažem da se ishod osobe ne može odvojiti od Boga, ali i da je on neodvojiv od te osobe. Dakle, sad znate tko određuje ishode ljudi.

Ljudi su skloni definirati Boga na temelju iskustva

Dok razgovarate na temu spoznaje Boga, jeste li nešto primijetili? Jeste li primijetili da je Njegov stav ovih dana doživio transformaciju? Je li Njegov stav prema ljudima nepromjenjiv? Hoće li On zauvijek ovako trpjeti, dovijeka pružajući ljudima svu Svoju ljubav i milosrđe? Ovim je pitanjem obuhvaćena i Božja bit. Vratimo se ranije spomenutom pitanju takozvanog razmetnog sina. Kad sam vam postavio to pitanje, vaši odgovori nisu bili sasvim jasni. Drugim riječima, vaše razumijevanje Božjih namjera još uvijek nije naročito čvrsto. Znajući da ih Bog voli, ljudi Ga definiraju kao simbol ljubavi: vjeruju da, ma što ljudi radili, ma kako se ponašali, kako god se prema Bogu ophodili i koliko god prema Njemu bili neposlušni, ništa od toga zapravo nije važno jer Bog posjeduje ljubav, a Njegova je ljubav bezgranična i nemjerljiva. Bog posjeduje ljubav, pa prema ljudima može biti tolerantan. Bog posjeduje ljubav, pa može biti milosrdan prema ljudima, prema njihovoj nezrelosti, prema njihovoj neukosti i njihovoj neposlušnosti. Je li doista tako? Neki će ljudi, nakon što su jednom ili čak više puta iskusili Božje strpljenje, ta svoja iskustva tretirati kao kapital u vlastitom razumijevanju Boga, vjerujući da će On dovijeka biti strpljiv i milosrdan prema njima, da bi zatim tijekom svojega života na to Božje strpljenje gledali kao na standard po kojem se On prema njima odnosi. Ima i onih koji će, nakon što su jednom iskusili Božju trpeljivost, Boga zauvijek definirati kao trpeljivog – pri čemu je u njihovu umu ta trpeljivost beskonačna, bezuvjetna, pa čak i sasvim neprincipijelna. Jesu li takva uvjerenja ispravna? Svaki put kad raspravljamo o pitanjima Božje biti ili Božje naravi, vi ste izvan sebe. Veoma se zabrinem kad vas vidim takve. Čuli ste brojne istine o Božjoj biti; odslušali ste i mnoge rasprave o Njegovoj naravi. Ipak, sva ova pitanja, kao i istinitost ovih aspekata, u vašim su umovima samo sjećanja zasnovana na teoriji i pisanoj riječi; nitko od vas u svojem svakodnevnom životu ne može doživjeti Božju narav ili je vidjeti onakvom kakva ona doista jest. Dakle, svi ste zbunjeni u pogledu svoje vjere; vaša je vjera do te mjere slijepa da prema Bogu ne osjećate nikakvo strahopoštovanje i čak Ga gurate u stranu. Čemu vodi ovakav vaš odnos prema Bogu? Vodi vas do toga da o Bogu stalno donosite zaključke. Čim steknete makar i mrvicu znanja, veoma ste zadovoljni, kao da ste u cijelosti zadobili Boga. Nakon toga zaključujete da je Bog baš takav kakvim Ga vi zamišljate i ne dopuštate Mu da se slobodno kreće. Štoviše, kad god Bog učini nešto novo, vi naprosto odbijate priznati da je On Bog. Kad Bog jednoga dana bude rekao: „Više ne volim ljude; neću više biti milosrdan prema njima; ponestalo mi je tolerancije i strpljenja za njih; ispunjen sam krajnjim gnušanjem i antipatijom prema njima”, takve će izjave izazvati pravi sukob duboko u srcima ljudi. Neki od njih čak će reći: „Ti više nisi moj Bog; nisi više Bog kojega želim slijediti. Ako tako kažeš, Ti onda nisi više mjerodavan biti moj Bog i ja Te ne moram više slijediti. Ako mi više ne pružaš milosrđe, ljubav i toleranciju, prestat ću Te slijediti. Mogu Te slijediti, i to slijediti s puno pouzdanja do samog kraja, jedino ako si Ti prema meni bezgranično tolerantan, ako si uvijek strpljiv i ako mi omogućavaš vidjeti da si Ti ljubav, da si Ti strpljenje i da si Ti tolerancija. Zahvaljujući Tvojem strpljenju i milosrđu, moj neposluh i moji prijestupi unedogled mogu biti oprošteni i dobiti pomilovanje, bilo kada i bilo gdje mogu sagriješiti, ispovjediti se i biti pomilovan bilo kada i bilo gdje i mogu Te bilo kada i bilo gdje naljutiti. Ti ne trebaš o meni imati nikakvo mišljenje ili donositi ikakve zaključke o meni”. Iako možda nitko od vas o ovim problemima ne razmišlja tako svjesno i subjektivno, kad god pomisliš da bi Boga mogao upotrijebiti kao alat za oprost grijeha ili kao objekt za stjecanje prelijepog odredišta, tako živoga Boga suptilno stavljaš u poziciju nasuprot sebe, kao svojega neprijatelja. Tako Ja to vidim. Možeš ti i dalje davati izjave poput: „vjerujem u Boga”, „tragam za istinom”, „želim promijeniti svoju narav”, „želim se osloboditi utjecaja tame”, „želim udovoljiti Bogu”, „želim Mu se pokoriti”, „želim biti vjeran Bogu i dobro obavljati svoju dužnost” i tomu slično. Ipak, koliko god da si slatkorječiv, koliko god da je veliko tvoje poznavanje teorije i koliko god da je ta teorija impozantna ili dostojanstvena, činjenica je da među vama sada ima mnogo onih koji su već naučili kako koristiti propise, doktrine i teorije koje ste savladali radi donošenja zaključaka o Bogu, čime Ga prirodno stavljate u poziciju nasuprot sebi. Iako si možda savladao slova i doktrine, ipak nisi uistinu zakoračio u stvarnost istine, stoga ti je veoma teško približiti se Bogu, upoznati Ga i razumjeti. To je tako žalosno!

Iz jednog videozapisa upamtio sam sljedeći prizor: neke su sestre držale u ruci primjerak knjige „Riječ se pojavljuje u tijelu”, podižući ga veoma visoko; stajale su ukrug i podigle knjigu visoko iznad svojih glava. Bila je to samo slika, ali to što je ona izazvala u Meni nije bila slika; naime, ta me je slika navela na pomisao da ono što svatko čuva u svojem srcu na najvišem mjestu nije Božja riječ, već knjiga u kojoj je Božja riječ zapisana. Ta Me je misao strašno rastužila. Podizanje knjige uvis nije ni nalik veličanju Boga jer vas je nerazumijevanje Boga dovelo do toga da, čak i kad vam se postavi sasvim očigledno i krajnje nevažno pitanje, odmah počinjete smišljati vlastite predodžbe. Kad vam postavim krajnje ozbiljna pitanja, kao odgovor Mi nudite svoje pretpostavke i maštarije; pritom su neki od vas čak sumnjičavi i na Moja pitanja odgovaraju pitanjima. To Mi još jasnije kazuje da Bog u kojega vi vjerujete nije istiniti Bog. Nakon što ste tolike godine čitali Božje riječi, vi te riječi, Božje djelo i još neke doktrine koristite radi ponovnog donošenja zaključaka o Njemu. Štoviše, nikad ni ne pokušavate razumjeti Boga; nikad ne pokušavate shvatiti Njegove namjere, razumjeti Njegov stav prema ljudima niti shvatiti kako On razmišlja, zašto je tužan, zašto je ljut, zašto prezire ljude i druga slična pitanja. Još je više onih koji vjeruju da Bog oduvijek šuti zato što naprosto samo promatra različite postupke ljudi, bez ikakvog stava ili ideje o njima. Neki treći pak vjeruju da Bog ne daje ni glasa od Sebe zato što prešutno pristaje na sve, da šuti zato što nešto čeka ili zato što nema Svoj stav; smatraju da je Božji stav već detaljno razrađen u knjizi i u cijelosti izražen ljudima, stoga im ga ne treba stalno ponavljati. Iako šuti, Bog još uvijek ima Svoj stav i gledište, kao i standard prema kojem zahtijeva da ljudi žive. Iako Ga ljudi ni ne pokušavaju razumjeti niti tragaju za Njim, Božji je stav veoma jasan. Zamislite nekoga tko je jedno vrijeme strastveno slijedio Boga, ali Ga je onda u nekom trenutku napustio i otišao. Ako bi se sada ta osoba nekim čudom poželjela vratiti, vi ne znate kako bi Bog na to gledao niti kakav bi bio Njegov stav prema njoj. Nije li to krajnje tužno? Činjenica je da je ovo prilično površna stvar. Kad biste doista razumjeli Božje srce, znali biste kakav je Njegov stav prema takvoj osobi i ne biste davali dvosmislene odgovore. Budući da ne znate odgovor, dopustite Mi da vam objasnim.

Božji stav prema onima koji pobjegnu tijekom Njegova djela

Ovakvih ljudi ima svuda: nakon što su se uvjerili u Božji put, iz tko zna kojih raznih razloga šutke odlaze, bez pozdrava, kako bi prekinuli sve veze i činili što im duša želi. Zasad nećemo ulaziti u razloge zbog kojih ti ljudi odlaze; pogledajmo najprije kakav je Božji stav prema jednoj takvoj osobi. Njegov je stav veoma jasan. Onog trena kad ti ljudi odu od Njega, njihova je sudbina s Božje točke gledišta okončana. Pritom je tu sudbinu okončao Bog, a ne ta konkretna osoba. Samim tim što je ta osoba napustila Boga, znači da Ga je već odbacila, da Ga više ne želi i više ne prihvaća Božje spasenje. Budući da takvi ljudi ne žele Boga, može li On i dalje željeti njih? Nadalje, budući da imaju takav stav i takvo gledište, i s obzirom na to da su čvrsto odlučili napustiti Boga, time su Mu već pokvarili raspoloženje. Sve to vrijedi čak i unatoč činjenici da možda nisu bijesno proklinjali Boga, unatoč činjenici da se nisu upuštali ni u kakvo podlo ili ekscesno ponašanje i unatoč činjenici razmišljaju otprilike ovako: „Ako jednoga dana postanem sit vanjskih naslada ili ako mi Bog još za nešto bude zatrebao, ja ću se vratiti. Ili ću se vratiti ako me Bog pozove”, ili pak kažu: „Ako budem povrijeđen izvana ili ako vidim da je vanjski svijet suviše mračan i zloban, stoga više ne budem želio ići kuda me život nosi, vratit ću se Bogu”. Iako su u svojoj glavi izračunali kada će se točno vratiti i pokušali su si ostaviti mogućnost povratka, ti ljudi ne shvaćaju da, u što god vjeruju i kako god dobro planiraju, sve to samo su njihove puste želje. Njihova je najveća pogreška što im nije bilo jasno kako se Bog osjeća zbog njihove želje da odu. Onog trenutka kad su odlučili otići od Boga, On ih je potpuno napustio; u Svojem je srcu On već tada odlučio o ishodu takve osobe. Kakav je taj ishod? Takav da će ta osoba postati jedan od miševa i da će stoga propasti zajedno s njima. Dakle, ljudi su često svjedoci jedne ovakve situacije: netko napusti Boga, ali za to ne bude kažnjen. Bog djeluje u skladu s vlastitim načelima; neke se stvari mogu vidjeti, dok su druge zaključane isključivo u Božjem srcu, tako da ljudi ne mogu vidjeti rezultate. Dio koji je ljudima vidljiv ne mora nužno biti prava strana stvari, ali zato druga strana – ona koju ne vidiš – uistinu sadrži iskrene Božje misli i zaključke.

Ljudi koji bježe tijekom Božjeg djela jesu oni koji napuštaju istiniti put

Zašto Bog tako strogo kažnjava ljude koji bježe za vrijeme Njegova djela? Zašto se On toliko ljuti na njih? Prije svega, znamo da Božju narav čine veličanstvo i gnjev; On nije ovca koju svatko može zaklati, a kamoli marioneta kojom ljudi mogu upravljati kako im se prohtije. On također nije ni prazan balon koji svatko može šutirati uokolo. Ako doista vjeruješ da Bog postoji, srce ti treba biti bogobojazno i trebaš znati da Njegovu bit nije mudro razbjesniti. Pritom taj bijes može biti izazvan riječju ili mišlju, možda nekom vrstom podlog, a ponekad čak i blagog ponašanja, ili pak ponašanjem koje je prema ljudskom gledištu i moralu prihvatljivo. Taj bijes također može biti izazvan i doktrinom ili teorijom. Međutim, kad Boga jednom razljutiš, tvoja će prilika biti izgubljena i nastupit će tvoji posljednji dani. To je strašna stvar! Ako ne razumiješ da se Bog ne smije vrijeđati, onda Ga se možda uopće ne bojiš, a možda Ga čak i rutinski vrijeđaš. Ako ne znaš kako se bojati Boga, onda Ga se nisi ni sposoban bojati, stoga nećeš znati kako kročiti na stazu koja vodi prema Božjem putu – putu bojanja Boga i klonjenja zla. Kad se jednom osvijestiš i postaneš svjestan činjenice da se Bog ne smije vrijeđati, znat ćeš što znači bojati se Boga i kloniti se zla.

Koračanje putem bojanja Boga i klonjenja zla ne ovisi nužno o tome koliko istine poznaješ, kolikim si kušnjama bio podvrgnut ili koliko te je puta On ispravio. Naprotiv, ovisi o stavu koji u svojem srcu nosiš prema Bogu i biti koju izražavaš. Čovjekova bit i njegovi subjektivni stavovi – to je ono što je veoma važno i veoma presudno. A kad je riječ o onima koji su se Boga odrekli i napustili Ga, njihovi prezira dostojni stavovi prema Njemu i njihova srca koja mrze istinu već su pokvarili Njegovo raspoloženje i stoga im, što se Njega tiče, nikada neće biti oprošteno. Znali su da Bog postoji, bili su obaviješteni o tome da je On već stigao i čak su iskusili novo Božje djelo. Njihov odlazak nije bio posljedica obmane ili zabune, a još manje su bili primorani da odu. Naprotiv, svjesno i bistra uma odlučili su napustiti Boga. Njihov odlazak nije bio posljedica gubitka puta niti su bili izgnani. Stoga u Božjim očima nisu janjad koja je odlutala od svojega stada, a kamoli razmetni sinovi koji su zastranili. Otišli su nekažnjeno – a takvo stanje, takva situacija, kvari Božje raspoloženje, uslijed čega im On daje beznadne ishode. Zar takav ishod nije zastrašujući? Prema tome, ljudi mogu uvrijediti Boga iako Ga ne poznaju. To nije beznačajna stvar! Ako ljudi Božji stav ne uzimaju za ozbiljno, već i dalje vjeruju da će se On radovati njihovu povratku jer su oni dio Njegove izgubljene janjadi te da On još uvijek čeka da se oni predomisle, to onda znači im se bliži vrijeme kazne. Ne radi se samo o tome da će Bog ih odbiti prihvatiti – s obzirom na to da Mu već drugi put kvare raspoloženje, stvar je još strašnija! Uslijed odsustva strahopoštovanja ti su ljudi već prekršili Božje upravne odluke. Hoće li ih On ipak prihvatiti? U Božjem srcu, načela u vezi s ovim pitanjem takva su da će On, ako se netko već uvjerio u to koji je put istinit, a zatim svjesno i bistra uma ipak odlučio odbaciti Boga i otići od Njega, takvoj osobi prepriječiti put koji vodi do spasenja, tako da će za nju vrata kraljevstva od tog trenutka biti zauvijek zatvorena. Kad ta osoba još jednom pokuca, Bog joj neće otvoriti vrata; pristup će joj zauvijek biti zabranjen. Neki od vas možda su pročitali biblijsku priču o Mojsiju. Nakon što ga je Bog pomazao, 250 vođa Mojsiju je otkazalo poslušnost zbog njegovih postupaka i raznih drugih razloga. Komu su se odbili pokoriti? To nije bio Mojsije. Odbili su se pokoriti Božjim uređenjima; odbili su se pokoriti Božjem djelu na tom pitanju. Rekli su sljedeće: „Vi prelazite mjeru! Sva je zajednica, svi njezini članovi, posvećena i među njima je Jahve.” Jesu li ove riječi i ovi stihovi veoma ozbiljni s ljudske točke gledišta? Nisu ozbiljni. U najmanju ruku, doslovno značenje tih riječi nije ozbiljno. U pravnom smislu, tim riječima nije prekršen nijedan zakon jer taj jezik i taj rječnik na samoj površini nisu neprijateljski, a kamoli da imaju bogohulne konotacije. To su samo uobičajene rečenice i ništa više od toga. Zašto onda te riječi kod Boga mogu izazvati takav bijes? Zato što nisu bile upućene ljudima, već Bogu. Stav i narav koji su tim riječima izraženi upravo su ono što Bogu kvari raspoloženje; te riječi vrijeđaju Božju narav, koja se ne smije vrijeđati. Svi znamo kakvi su naposljetku bili ishodi tih vođa. Kad je riječ o ljudima koji su napustili Boga, kakvo je njihovo gledište? Kakav je njihov stav? I zašto njihovo gledište i stav dovode do toga da Bog s njima postupa na takav način? Razlog je što oni, iako dobro znaju da je On Bog, ipak odlučuju izdati Ga, te su zato potpuno lišeni šanse da budu spašeni. Baš kao što je u Bibliji zapisano: „Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe” (Heb 10,26). Razumijete li sada jasno ovaj problem?

Sudbine ljudi određene su njihovim stavom prema Bogu

Bog je živi Bog i baš kao što se ljudi u različitim situacijama različito ponašaju, tako se i Njegov odnos prema tim ponašanjima razlikuje jer On nije ni marioneta ni prazan balon. Spoznaja Božjeg stava vrijedna je težnja čovječanstva. Ljudi trebaju naučiti da spoznajom Božjega stava mogu malo-pomalo steći znanje o Božjoj naravi i razumjeti Njegovo srce. Kako postupno budeš sve bolje razumijevao Božje srce, neće ti se više činiti da je tako teško postići to da se bojiš Boga i kloniš zla. Štoviše, kad doista budeš razumio Boga, manje je vjerojatno da ćeš o Njemu donositi zaključke. A kad jednom prestaneš donositi zaključke o Bogu, bit će manje vjerojatno da ćeš Ga uvrijediti i on će te, a da ti toga nećeš biti ni svjestan, povesti putem koji vodi do spoznaje Boga; tako će se tvoje srce ispuniti bogobojaznošću. Tada ćeš prestati Boga definirati na temelju doktrina, slova i teorija kojima si ovladao. Naprotiv, stalnim traganjem za Božjim namjerama u svim stvarima nesvjesno ćeš postati osoba koja je po Božjem srcu.

Ljudima je Božje djelo nevidljivo i nedodirljivo, ali što se Boga tiče, On postupke svakog čovjeka – kao i čovjekov odnos prema Sebi – može ne samo osjetiti, već i vidjeti. Ovo je nešto što svi trebaju prepoznati i što svima treba biti potpuno jasno. Možda se stalno pitaš: „Zna li Bog što ja ovdje radim? Zna li On o čemu trenutačno razmišljam? Možda zna, a možda i ne”. Ako usvojiš takvo gledište, ako vjeruješ u Boga i slijediš Ga, ali pritom sumnjaš u Njegovo djelo i Njegovo postojanje, prije ili kasnije će doći dan kad ćeš u Njemu probuditi gnjev jer već teturaš na rubu opasne provalije. Viđao sam ljude koji dugi niz godina vjeruju u Boga, ali pritom još uvijek nisu zadobili stvarnost istine, a kamoli razumjeli Božju volju. Ti ljudi nimalo ne napreduju u životu i rastu, već se uporno drže najpliće od svih doktrina. To je zato što takvi ljudi Božju riječ nikad nisu smatrali samim životom i nikad se nisu suočili s Njegovim postojanjem niti su ga prihvatili. Mislite li da je Bog ispunjen radošću kad vidi takve ljude? Pružaju li Mu oni utjehu? Prema tome, sudbine ljudi određene su upravo načinom na koji oni vjeruju u Boga. Kad govorimo o tome kako ljudi tragaju i kako prilaze Bogu, najvažniji su stavovi ljudi. Nemoj zanemarivati Boga kao da je On samo prazan balon koji ti lebdi u potiljku; o Bogu u kojega vjeruješ uvijek razmišljaj kao o živom, stvarnom Bogu. On tamo gore, na trećem nebu, ne sjedi skrštenih ruku. Naprotiv, neprestano se zagledava u svačije srce, motri što smjeraš, pazi na svaku tvoju riječcu i na svatko tvoje sićušno djelo, gleda kako se ponašaš i vidi kakav je tvoj stav prema Njemu. Bilo da si spreman predati Mu se ili ne, cjelokupno tvoje ponašanje i tvoje najskrivenije misli i ideje otkrivaju se pred Njim i On ih promatra. Na temelju tvojega ponašanja, tvojih djela i tvojega odnosa prema Njemu, Božje mišljenje o tebi i Njegov stav prema tebi neprestano se mijenjaju. Htio bih nekim ljudima dati jedan savjet: ne ponašaj se kao dojenče u Božjim rukama, kao da ti On treba ugađati, kao da te nikad ne bi mogao napustiti i kao da je Njegov stav prema tebi fiksiran i vječno nepromjenjiv, a ujedno ti savjetujem i da prestaneš sanjariti! Bog se prema svakoj osobi odnosi pravedno i krajnje ozbiljno pristupa Svojem djelu osvajanja i spašavanja ljudi. To je Njegovo upravljanje. Prema svakoj osobi odnosi se ozbiljno, a ne kao prema nekom kućnom ljubimcu s kojim bi se igrao. Božja ljubav prema ljudima ne ogleda se u maženju i ugađanju, kao što ni Njegovo milosrđe i trpeljivost ne podrazumijevaju popustljivost i nehajnost. Naprotiv, Božja ljubav prema ljudima uključuje njegu, sažaljenje i poštovanje prema životu; Njegovo milosrđe i trpeljivost govore im što On od njih očekuje i ono su što je čovječanstvu potrebno da bi opstalo. Bog je živ i Bog doista postoji. Njegov stav prema ljudima nije skup dogmatskih pravila, već se temelji na načelima i može se mijenjati. Njegove namjere prema ljudima s vremenom se postupno mijenjaju i transformiraju, ovisno o okolnostima u kojima nastaju, kao i o stavu svake osobe. Stoga bi ti u srcu trebala biti apsolutno jasna spoznaja da je bit Boga nepromjenjiva te da će se Njegova narav pojavljivati u različitim vremenima i različitim kontekstima. Možda ne misliš da je ovo ozbiljna stvar i možda svoje osobne predodžbe koristiš da bi zamišljao kako Bog treba djelovati. Međutim, postoje trenuci kad je istinito baš ono gledište koje je potpuno suprotno tvojemu, a Boga si već naljutio jer si Ga odmjeravao s pomoću svojih predodžbi. To je zato što Bog ne funkcionira onako kako ti to zamišljaš niti će se prema ovoj stvari odnositi onako kako ti kažeš. Stoga te podsjećam da trebaš pažljivo i razborito pristupati svemu što te okružuje i naučiti kako da u svemu slijediš načelo hodanja Božjim putem, koje kaže da se bojiš Boga i kloniš zla. Moraš odlično razumjeti sve što ima veze s pitanjima Božje volje i Božjeg stava, moraš pronaći prosvijetljene ljude koji će ti to objasniti i moraš iskreno tragati. Boga u kojega vjeruješ nemoj promatrati kao marionetu, tako što ćeš Mu po volji suditi, proizvoljno zaključivati o Njemu i prema Njemu se odnositi bez dužnog poštovanja. Iako ti Bog donosi spasenje i određuje tvoj ishod, iako ti On može podariti milosrđe, toleranciju, sud ili grdnju, Njegov stav prema tebi ni u kojem slučaju nije nepromjenjiv. Njegov stav ovisi o tvojem stavu prema Njemu, kao i o tome koliko Ga razumiješ. Nemoj si dopustiti da Ga jednom zauvijek definiraš samo na temelju jednog prolaznog aspekta svojega znanja ili razumijevanja Boga. Nemoj vjerovati u mrtvog, već vjeruj u živog Boga. Upamti to! Iako sam ovdje govorio o nekim istinama – istinama koje ste trebali čuti – zasad vam, s obzirom na vaše sadašnje stanje i sadašnji rast, neću postavljati veće zahtjeve kako ne bih iscrpio vaš entuzijazam. U suprotnom, mogao bih vam ispuniti srca prejakom dozom sumornosti i učiniti da prema Bogu osjetite preveliko razočaranje. Umjesto toga, nadam se da ćete koračajući putem koji leži pred vama moći iskoristiti ljubav prema Bogu koju nosite u srcu i prema Bogu se odnositi s poštovanjem. Nemoj se provlačiti kroz pitanje načina vjerovanja u Boga; smatraj to jednim od najvećih postojećih problema. Smjesti ga u svoje srce, provedi ga u djelo i poveži ga sa stvarnim životom; nemoj ga koristiti kao otrcanu frazu – jer to je pitanje života i smrti i ono će odrediti tvoju sudbinu. Nemoj se prema njemu odnositi kao prema šali ili dječjoj igri! Nakon što sam danas ove riječi podijelio s vama, pitam se koliko su od toga vaši umovi požnjeli i razumjeli. Imate li neko pitanje o onome što sam danas ovdje rekao?

Iako su ove teme donekle nove i pomalo izvan vašeg vidokruga, izvan vaših uobičajenih aktivnosti i onoga na što obično obraćate pažnju, mislim da ćete, nakon što jedno vrijeme budete u zajedništvu razgovarali o njima, općenito razumjeti sve što sam ovdje rekao. Sve su ove teme prilično nove i nikada ih prije niste razmatrali, pa se nadam da vas one ni na koji način neće dodatno opteretiti. Danas ove riječi ne govorim da bih vas plašio niti ih koristim radi obračunavanja s vama, već Mi je cilj pomoći vam da razumijete stvarne činjenice o istini. Budući da između ljudi i Boga postoji dubok jaz, ljudi Boga nikad nisu razumjeli niti su spoznali Njegov stav iako u Njega vjeruju. Osim toga, ljudi se nikad nisu s nekim naročitim zanosom brinuli o Božjem stavu. Radije su samo slijepo vjerovali i postupali, nemarno se odnoseći prema spoznaji i razumijevanju Boga. Stoga sam prisiljen razjasniti vam ova pitanja i pomoći vam da shvatite kakav je Bog u kojega vjerujete, o čemu razmišlja, s kakvim se stavom odnosi prema različitim ljudima, koliko ste daleko od ispunjenja Njegovih zahtjeva i kolika je razlika između vaših postupaka i standarda koje On zahtijeva. Informirajući vas o ovim stvarima, cilj Mi je ponuditi vam mjerilo kojim ćete sami sebe odmjeriti kako biste saznali do kakve vas je žetve doveo put kojim hodite, što na tom putu niste stekli i u koja se područja naprosto niste uključili. Dok međusobno komunicirate, obično govorite o malom broju tema o kojima se najčešće raspravlja i koje su vrlo uskog opsega i plitkog sadržaja. Između onoga o čemu razgovarate i Božjih namjera, kao i između vaših diskusija na jednoj te opsega i standarda Božjih zahtjeva na drugoj strani, postoji određena distanca, odnosno jaz. Ako duže vrijeme budete ovako postupali, to će za posljedicu imati vaše sve veće udaljavanje od Božjeg puta. Vi samo uzimate sadašnje Božje izjave i pretvarate ih u predmete štovanja, promatrajući ih kao nekakve obrede i propise. To je sve što činite! U vašim srcima zapravo jednostavno nema mjesta za Boga, a On vaša srca nikad nije uistinu pridobio. Neki misle da je veoma teško spoznati Boga, i to je istina. To doista jest teško. Ako su ljudi izvana primorani izvršavati svoje dužnosti, obavljati poslove i naporno raditi, smatrat će da je veoma lako vjerovati u Boga jer sve to spada u okvire ljudskih mogućnosti. Međutim, čim se tema pomakne na Božje namjere i Njegov odnos prema čovječanstvu, tada sa svačijeg gledišta stvari doista postaju malo teže. To je zato što ova tema podrazumijeva da ljudi shvaćaju istinu i svoj ulazak u stvarnost, tako da će se sasvim prirodno javiti određeni stupanj poteškoća! Ipak, kad jednom prođeš kroz ta prva vrata i počneš ulaziti, stvari postupno postaju lakše.

Polazna točka za strah od Boga je tretirati Ga kao Boga

Maločas je netko postavio sljedeće pitanje: kako to da, iako o Bogu znamo više od Joba, mi Ga se i dalje ne možemo bojati? Nešto ranije smo se već malo dotakli ovog pitanja. U stvari, već smo raspravljali i o biti tog pitanja, odnosno o činjenici da se Job, iako tada još nije poznavao Boga, prema Njemu ipak odnosio kao prema Bogu i smatrao Ga Gospodarem neba i zemlje i svega stvorenoga. Job Boga nije smatrao neprijateljem, već Ga je štovao kao Stvoritelja svih stvari. Zašto se ljudi danas toliko opiru Bogu? Zašto Ga se ne mogu bojati? Jedan je razlog što ih je Sotona duboko iskvario te su oni s tako duboko ukorijenjenom sotonskom prirodom postali Božji neprijatelji. Dakle, iako ljudi vjeruju u Boga i priznaju Ga, i dalje Mu se mogu opirati i biti Mu suprotstavljeni. To je određeno ljudskom prirodom. Drugi je razlog što ljudi, iako vjeruju u Boga, naprosto Ga ne tretiraju kao Boga. Naprotiv, misle da se On ljudima suprotstavlja, smatraju Ga svojim neprijateljem i čini im se da se ne mogu pomiriti s Njim. Zaista je tako jednostavno. Zar ovo pitanje nismo razmatrali na našem prethodnom sastanku? Razmislite malo o tome: nije li to razlog? Možda ponešto i znaš o Bogu, ali što se točno pod tim znanjem podrazumijeva? Nije li to ono o čemu svi pričaju? Nije li to ono što ti je Bog rekao? Dobro su ti poznati samo teorijski i doktrinarni aspekti tog znanja – ali jesi li ikada cijenio pravo Božje lice? Posjeduješ li subjektivno znanje? Imaš li praktičnih znanja i iskustava? Bi li znao da ti Bog nije rekao? Tvoje teoretsko znanje nije pravo znanje. Ukratko, koliko kod znaš i kako si god to znanje stekao, sve dok ne postigneš pravo razumijevanje Boga, On će biti tvoj neprijatelj, a sve dok Boga doista ne počneš tretirati kao Boga, On će ti se suprotstavljati zato što si ti oličenje Sotone.

Dok si zajedno s Kristom, možda Mu možeš služiti tri obroka dnevno ili Ga možda možeš poslužiti čajem i pobrinuti se za Njegove životne potrebe; tako će izgledati da si se prema Kristu odnosio kao prema Bogu. Kad god se nešto dogodi, gledišta ljudi uvijek su suprotna Božjem gledištu; ljudi nikad ne uspijevaju shvatiti i prihvatiti Božje gledište. Iako se naizgled mogu dobro slagati s Bogom, to ne znači da su usklađeni s Njim. Čim nešto iskrsne, istina o ljudskoj neposlušnosti izlazi na vidjelo, potvrđujući tako neprijateljstvo koje postoji između ljudi i Boga. To neprijateljstvo ne znači da se Bog suprotstavlja ljudima niti da im želi biti neprijatelj, a ne znači ni da ih On stavlja u opoziciju Samom Sebi da bi ih zatim tretirao kao takve. Naprotiv, riječ je o onoj prema Bogu oprečnoj biti, koja vreba iz subjektivne volje čovjeka i njegove podsvijesti. Budući da ljudi sve što dolazi od Boga smatraju predmetom svojega istraživanja, njihov odgovor na ono što od Boga dolazi i ono što se Boga tiče sastoji se prije svega u nagađanju, sumnji, a zatim i brzopletom zauzimanju stava koji je u sukobu i u suprotnosti s Bogom. Ubrzo nakon toga, svoju negativnu energiju unose u sporove i nadmetanja s Bogom, idući toliko daleko da sumnjaju čak i u to da takav Bog zavređuje da Ga ljudi slijede. Unatoč tome što im razum govori da ne trebaju tako postupati, ipak će se odlučiti na to u inat sebi i bez oklijevanja će tako postupati do samog kraja. Primjera radi, koja je prva reakcija ljudi na glasine i klevete o Bogu? Najprije se zapitaju postoje li te glasine i jesu li točne, a zatim zauzimaju stav čekanja. Nakon toga razmišljaju ovako: „Nema načina da se ovo provjeri. Je li se to doista dogodilo? Je li ova glasina točna ili nije?” Iako to izvana ne pokazuju, takvi su ljudi u svojim srcima već počeli sumnjati i već su počeli nijekati Boga. Što je bit takvog stava i takvog gledišta? Nije li to izdaja? Sve dok se ne suoče s ovim pitanjem, ti ne možeš znati kakva su njihova gledišta; na prvi pogled čini se da nisu u sukobu s Bogom i ne smatraju Ga neprijateljem. Međutim, čim se suoče s problemom, odmah staju uz Sotonu i suprotstavljaju se Bogu. Na što to ukazuje? Na činjenicu da su ljudi i Bog međusobno suprotstavljeni! Ne radi se o tome da Bog ljude smatra neprijateljima, već o tome da je sama čovjekova bit neprijateljski nastrojena prema Bogu. Ma koliko dugo da Ga je netko slijedio i ma koliku cijenu platio, ma kako Ga ljudi hvalili i ma kako se suzdržavali od opiranja Bogu, pa čak i ma koliko snažno primoravali sebe da Ga zavole, Boga nikada neće moći tretirati kao Boga. Zar to nije određeno ljudskom biti? Ako se prema Njemu odnosiš kao prema Bogu i iskreno vjeruješ da On jest Bog, možeš li i dalje sumnjati u Njega? Možeš li u srcu još uvijek nositi znakove pitanja u vezi s Njim? Ne smije više biti nikakvih pitanja, zar ne? Trendovi ovog svijeta užasno su zli, kao i čitav ovaj ljudski rod; pa kako to da nemaš predodžbe o njima? I ti sâm si tako pokvaren, pa kako ni o tome nemaš predodžbu? Pa ipak, svega par glasina i nekoliko kleveta dovoljno je da se u tebi rode tako ogromne predodžbe o Bogu i da toliko toga umisliš, što sve pokazuje koliko je tvoj rast zapravo nezreo! Je li „zujanje” nekoliko komaraca i par ogavnih mušica sve što je potrebno kako bi podlegao obmani? Kakav si ti to čovjek? Znaš li što Bog misli o takvim ljudima? S obzirom na to kako se prema njima odnosi, Božji je stav zapravo sasvim očigledan. Radi se samo o tome da se Bog prema tim ljudima ophodi krajnje suzdržano – Njegov je stav takav da uopće ne obraća pažnju na njih i da te neznalice ne uzima za ozbiljno. Zašto? Zato što nikada nije iskreno planirao pridobiti ljude koji su se zarekli da će prema Njemu do samog kraja biti neprijateljski nastrojeni i koji nikada nisu ni namjeravali tragati za načinom usklađivanja s Njim. Možda bi riječi koje sam izgovorio neke ljude mogle povrijediti. Hoćete li Mi onda dopustiti da vas uvijek ovako vrijeđam? U svakom slučaju, sve što sam rekao je istina! Ako vas uvijek budem ovako vrijeđao i otvarao vam stare rane, hoće li to utjecati na uzvišenu sliku Božju koju čuvate u svojem srcu? (Neće.) Ja također mislim da neće jer u vašem srcu Boga naprosto nema. Uzvišeni Bog koji živi u vašem srcu – onaj kojeg odlučno branite i čuvate – jednostavno nije Bog. Naprotiv, on je plod ljudske mašte; on naprosto ne postoji. Stoga je tim bolje što vam otkrivam rješenje ove zagonetke; zar time neće ujedno biti razotkrivena i cijela istina? Stvarni Bog nije onakav kakvim Ga ljudi zamišljaju. Nadam se da s tom realnošću svi možete suočiti i da će vam ona pomoći da bolje upoznate Boga.

Ljudi koje Bog ne priznaje

Ima ljudi čiju vjeru Bog nikada nije iskreno priznao. Drugim riječima, Bog te ljude ne priznaje za Svoje sljedbenike jer smatra da njihova vjera nije vrijedna Njegove hvale. Ma koliko godina slijedili Boga, zamisli i stavovi tih ljudi nikada se nisu mijenjali; oni su slični nevjernicima, pridržavaju se nevjerničkih načela i načina djelovanja, kao i nevjerničkih zakona opstanka i vjere. Božju riječ nikad nisu prihvatili kao svoj život, nikad nisu vjerovali da je Božja riječ istina, nikad nisu namjeravali od Boga prihvatiti spasenje i nikad Ga nisu priznali kao svojega Boga. Na vjeru u Boga gledaju kao na neku vrstu hobija i tretiraju Ga kao puku duhovnu hranu; kao takvi, smatraju da im se ne isplati ni pokušati shvatiti Božju narav i Njegovu bit. Može se reći da ništa od onog što odgovara istinitom Bogu nema nikakve veze s ovim ljudima; oni za to nisu zainteresirani niti žele na to obraćati pažnju. To je zato što im iz dubine srca jedan žestok glas neprestano govori: „Bog je nevidljiv i nedodirljiv; On ne postoji”. Vjeruju da pokušaj razumijevanja jednog takvog Boga ne bi bio vrijedan njihova truda i da bi se time samo zavaravali. Vjeruju da su jako pametni zato što Boga priznaju samo na riječima, ne zauzimajući pritom bilo kakav stvarni stav i ne poduzimajući nikakve stvarne postupke. Kako Bog gleda na takve ljude? Smatra ih nevjernicima. Netko će upitati: „Mogu li nevjernici čitati Božje riječi? Mogu li izvršavati svoje dužnosti? Mogu li izgovoriti rečenicu ‚Živjet ću za Boga’?” Ono što čovjek najčešće vidi jesu vanjske maske kojima ljudi sebe drugima prikazuju, ali ne može vidjeti njihovu bit. Međutim, Bog ne gleda u njihove vanjske maske, već vidi samo njihovu unutrašnju bit. Dakle, takav je Božji stav prema tim ljudima i tako On te ljude definira. A oni na to kažu: „Zašto Bog radi ovo? Zašto Bog radi ono? Ne razumijem ovo; ne razumijem ono; to nije u skladu s ljudskim predodžbama; Ti mi to moraš objasniti…” Kao odgovor na to, pitam ih: je li ti to doista nužno objašnjavati? Ima li sve to zapravo ikakve veze s tobom? Što ti misliš tko si? Odakle si došao? Jesi li doista mjerodavan davati Bogu savjete? Vjeruješ li u Njega? Priznaje li On tvoju vjeru? Budući da tvoja vjera nema nikakve veze s Bogom, zašto te uopće zanimaju Njegovi postupci? Budući da ne znaš koje je tvoje mjesto u Božjem srcu, kako onda možeš biti mjerodavan razgovarati s Njim?

Riječi opomene

Zar vam nije neugodno nakon što ste čuli ove primjedbe? Iako možda nemate volju slušati ih ili ih pak ne želite prihvatiti, sve su to činjenice. Budući da ovu fazu djela treba obaviti Bog, ako vas ne zanimaju Njegove namjere, ako ne brinete o Njegovu stavu i ne razumijete Njegovu bit i narav, naposljetku ćete samo vi biti na gubitku. Ne krivite Moje riječi zbog toga što vam ih je teško slušati i što vam zbog njih splašnjava zanos. Ja govorim istinu i nemam vas namjeru obeshrabriti. Bez obzira na to što tražim od vas i na koji način zahtijevam da to učinite, nadam se da ćete ići pravim smjerom i slijediti Božji put te da s tog ispravnog puta nikad nećete skrenuti. Ako ne postupate u skladu s Božjom riječi i ne slijedite Njegov put, onda se nesumnjivo bunite protiv Boga i zasigurno ste skrenuli s pravog puta. Stoga osjećam da vam neke stvari moram razjasniti, da vas moram natjerati da vjerujete nedvosmisleno, jasno i bez trunke neizvjesnosti, te vam pomoći da jasno razumijete Božji stav, Njegove namjere, način na koji On ljude usavršava i kako određuje ishode ljudi. Ako jednoga dana ne budete mogli krenuti ovim putem, Ja za to neću snositi nikakvu odgovornost jer sam vam ove riječi veoma jasno rekao. A što se tiče toga kako ćete se nositi s vlastitim ishodima, to je u potpunosti na vama. Kad je riječ o ishodima raznih tipova ljudi, Bog prema njima ima različite stavove, ima Svoje načine kako ih odmjeriti, kao i Svoj standard zahtjeva koje pred njih postavlja. Njegov standard za odmjeravanje ishoda sve ljude tretira ravnopravno – u to ne trebate nimalo sumnjati! Stoga su strahovanja pojedinih ljudi potpuno bezrazložna. Je li vam sada lakše? To je sve za danas. Zbogom!

17. listopada 2013.