Božje djelo među ljudima neodvojivo je od čovjeka jer je čovjek predmet tog djela i jedino Božje stvorenje koje može svjedočiti o Bogu. Čovjekov život i sve njegove aktivnosti neodvojivi su od Boga i svima njima upravlja Božja ruka te se čak može reći da nijedna osoba ne može postojati neovisno o Bogu. Nitko to ne može poreći jer je to činjenica. Sve što Bog čini je za dobrobit čovječanstva i usmjereno je protiv Sotoninih spletki. Sve što je čovjeku potrebno dolazi od Boga, a Bog je izvor čovjekova života. Stoga se čovjek naprosto ne može rastati od Boga. Štoviše, Bog se nikad nije namjeravao rastati od čovjeka. Djelo koje Bog čini namijenjeno je dobrobiti čitavog ljudskog roda, a Njegove su misli uvijek srdačne. Božje djelo i Božje misli (to jest, Božja volja) stoga su za čovjeka „vizije” koje bi mu trebale biti poznate. U takve vizije ubrajaju se i Božje upravljanje i djelo koje čovjek ne može obaviti. S druge strane, zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela nazivaju se čovjekovom „praksom”. Vizije su djelo Samog Boga, odnosno predstavljaju Njegovu volju za čovječanstvo ili ciljeve i značaj Njegova djela. Za vizije se također može reći da su dio upravljanja jer je to upravljanje Božje djelo i usmjereno je na čovjeka, što znači da je to djelo koje Bog obavlja među ljudima. To je djelo dokaz i put kojim čovjek dolazi do spoznaje Boga i za čovjeka je od najveće važnosti. Ako ljudi obraćaju pažnju samo na doktrine vjere u Boga ili nevažne pojedinosti umjesto da svoju pažnju posvete spoznaji Božjeg djela, onda naprosto neće spoznati Boga i, štoviše, neće biti po Božjem srcu. Božje djelo koje čovjeku uvelike pomaže da spozna Boga naziva se vizija. Te su vizije Božje djelo, Božja volja te ciljevi i značaj Božjeg djela; a sve su za dobrobit čovjeka. Praksa je ono što bi čovjek trebao činiti, ono što bi trebala činiti stvorenja koja slijede Boga, a ujedno je i čovjekova dužnost. Ono što čovjek treba činiti nije nešto što je razumio od samog početka, već su to zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela. Ti zahtjevi postupno postaju sve dublji i sve uzvišeniji kako Bog obavlja Svoje djelo. Primjerice, čovjek je u Doba zakona morao poštovati zakon, dok je u Doba milosti morao nositi križ. Doba kraljevstva je drugačije: zahtjevi koji se postavljaju pred čovjeka viši su od onih iz Doba zakona i Doba milosti. Kako vizije postaju uzvišenije, tako i zahtjevi prema čovjeku postaju sve viši, sve jasniji i stvarniji. Slično tomu, i vizije postaju sve stvarnije. Te brojne stvarne vizije ne samo da doprinose čovjekovoj poslušnosti Bogu, već ga, štoviše, vode prema spoznaji Boga.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova praksa.