Čovjek ima ponešto razumijevanja današnjeg djela i djela budućnosti, ali jednostavno ne razumije odredište u koje će ljudski rod zakoračiti. Kao stvoreno biće, čovjek treba ispuniti dužnost stvorenog bića. Čovjek treba slijediti Boga u svemu što On čini; vi trebate postupiti kako god vam Ja kažem. Ti ne umiješ samostalno upravljati stvarima niti imaš kontrolu nad sobom. Sve mora biti prepušteno Božjem određenju i sve je u Njegovim rukama. Da je, u Svom djelu, Bog čovjeku unaprijed osigurao ishod, jedno divno odredište, i da je Bog to iskoristio kako bi namamio čovjeka i potaknuo ga da Ga slijedi – i da je sklopio nagodbu s čovjekom – onda to ne bi bilo osvajanje niti bi to bio rad na životu čovjeka. Kad bi Bog koristio čovjekov ishod da bi ga kontrolirao i pridobio njegovo srce, On tada ne bi usavršavao čovjeka niti bi mogao zadobiti čovjeka, već bi umjesto toga koristio odredište da ga kontrolira. Čovjekova je najveća briga njegov budući ishod, konačno odredište i ima li se ičemu dobrom nadati. Kad bi čovjeku tijekom djela osvajanja bila dana lijepa nada i kad bi mu se, prije nego je osvojen, dalo odgovarajuće odredište prema kojem bi išao, tada ne samo da osvajanje čovjeka ne bi postiglo svoj učinak, već bi se to odrazilo i na učinak djela osvajanja. Drugim riječima, djelo osvajanja postiže svoj učinak oduzimanjem sudbine i izgleda čovjeku te osuđivanjem i prekoravanjem čovjekove buntovne naravi. To se ne postiže nagodbom s čovjekom, to jest davanjem blagoslova i iskazivanjem milosti čovjeku, već oduzimanjem njegove „slobode” i uništavanjem njegovih izgleda, čime dolazimo do spoznaje koliko je odan. To je bit djela osvajanja. Kad bi čovjeku na samom početku bila dana lijepa nada, a tek onda uslijedilo djelo grdnje i suda, čovjek bi ovu grdnju i sud prihvatio na temelju svojih izgleda pa na kraju ne bi bili postignuti bezuvjetna pokornost i obožavanje Stvoritelja od strane svih Njegovih stvorenih bića; postojala bi samo slijepa, neuka pokornost ili bi čovjek slijepo postavljao zahtjeve Bogu i bilo bi nemoguće u potpunosti osvojiti čovjekovo srce. Kao posljedica toga, bilo bi nemoguće da takvo djelo osvajanja zadobije čovjeka, a kamoli da čovjek posvjedoči za Boga. Takva stvorena bića ne bi mogla ispuniti svoju dužnost i samo bi sklapala nagodbe s Bogom; to ne bi bilo osvajanje, već milosrđe i blagoslov. Najveća je čovjekova poteškoća u tome što uvijek razmišlja o svojoj sudbini i izgledima te idolizira te stvari. Čovjek teži Bogu radi svoje sudbine i izgleda; on ne štuje Boga zbog svoje ljubavi prema Njemu. Stoga se, u osvajanju čovjeka, mora obračunati s čovjekovom sebičnošću, pohlepom i stvarima koje najviše ometaju njegovo štovanje Boga. Čineći to, ostvaruje se osvajanje čovjeka. Kao rezultat toga, u prvim etapama osvajanja čovjeka potrebno je prvo očistiti divlje ambicije i najkobnije čovjekove slabosti, kako bi se razotkrilo čovjekovo srce koje ljubi Boga i promijenilo njegovo znanje o ljudskom životu, njegovo gledište o Bogu i smisao njegovog postojanja. Na taj način, čovjekovo srce koje ljubi Boga postaje čisto, što znači da je čovjekovo srce osvojeno. Ali u Božjem stavu prema svim stvorenim bićima, Bog ne osvaja samo radi osvajanja; umjesto toga, On osvaja kako bi zadobio čovjeka, radi Svoje vlastite slave, i kako bi povratio najranije, prvobitno obličje čovjeka. Kad bi On osvajao samo radi osvajanja, tada bi se izgubio značaj djela osvajanja. To jest, ako bi Bog samo osvojio čovjeka i nakon toga oprao ruke od čovjeka i ne bi mario za čovjekov život ili smrt, onda to ne bi bilo upravljanje čovječanstvom, niti bi to bilo radi njegovog spasenja. Samo zadobivanje čovjeka nakon njegovog osvajanja i u konačnici odvođenje čovječanstva u prekrasno odredište, u središtu su cjelokupnog djela spasenja i samo to postiže cilj čovjekovog spasenja. Drugim riječima, samo čovjekov dolazak na prekrasno odredište i njegov počinak su izgledi koje trebaju imati sva stvorena bića, a to je djelo koje treba provesti Stvoritelj. Ako bi čovjek obavljao to djelo, ono bi bilo previše ograničeno: čovjeka bi moglo dovesti do određene točke, ali ne bi ga moglo dovesti do vječnog odredišta. Čovjek nije u stanju odlučiti o ljudskoj sudbini, a kamoli pobrinuti se za ljudske izglede i buduće odredište. Međutim, djelo koje Bog obavlja je drugačije. Budući da je On stvorio čovjeka, On ga vodi; budući da On spašava čovjeka, On će ga sasvim spasiti i potpuno zadobiti; budući da On vodi čovjeka, On će ga dovesti do odgovarajućeg odredišta; a budući da je On stvorio čovjeka i da njime upravlja, On mora preuzeti odgovornost za čovjekovu sudbinu i izglede. Upravo to je djelo koje vrši Stvoritelj. Iako se djelo osvajanja postiže čišćenjem čovjeka od njegovih izgleda, čovjek na kraju mora biti doveden do pravog odredišta koje mu je Bog pripremio. Upravo zato što Bog radi na čovjeku, čovjek ima odredište i njegova sudbina je osigurana. Ovdje se odgovarajuće odredište na koje se misli ne odnosi na čovjekove prethodno iskorijenjene nade i izglede; to dvoje je različito. Ono čemu se čovjek nada i čemu teži jesu stvari za kojima žudi tijekom svoje težnje za nastranim željama tijela, a ne odredište koje čovjeku pripada. Ono što je Bog pripremio za čovjeka, u međuvremenu, jest blagoslov i obećanje koje čovjeku pripada nakon što je pročišćen, a koje je Bog pripremio za čovjeka nakon stvaranja svijeta i koje nije ukaljano čovjekovim izborima, predodžbama, uobraziljama ili tijelom. Ovo odredište nije pripremljeno za određenu osobu, već je mjesto počinka cijelog čovječanstva. I tako je ovo odredište najprikladnije odredište za čovječanstvo.

Stvoritelj namjerava orkestrirati stvorena bića. Što god On činio, ti to ne smiješ pokušavati izbjeći – trebao bi Mu biti poslušan i ne biti buntovan prema Njemu. Kada djelo koje On čini u konačnici postigne Njegove ciljeve, u tome će On zadobiti slavu.Zašto se danas ne govori o tome da si ti potomak Moaba ili izdanak velikog crvenog zmaja, zašto se ne govori o izabranom narodu, već se govori samo o stvorenim bićima? To je bila čovjekova prvobitna oznaka, njegov prvobitni identitet – onaj stvorenog bića. Imena se razlikuju samo zato što se razdoblja i etape djela razlikuju; zapravo, čovjek je obično stvoreno biće. Sva stvorena bića, bilo da su najiskvarenija ili najsvetija, moraju ispuniti dužnost stvorenog bića. Kad Bog provodi djelo osvajanja, On te ne kontrolira preko tvojih izgleda, sudbine ili odredišta. Zapravo nema potrebe za takvim djelovanjem. Cilj djela osvajanja jest primorati čovjeka da ispuni dužnost stvorenog bića, primorati ga da poštuje Stvoritelja; tek poslije toga on može ući u prekrasno odredište. Čovjekovu sudbinu kontrolira Božja ruka. Ti nisi sposoban kontrolirati sam sebe. Čak i ako čovjek stalno žuri i trudi se radi samoga sebe, on i dalje ne može sam sebe kontrolirati. Kad bi mogao znati svoje izglede, kad bi mogao kontrolirati vlastitu sudbinu, bi li se i dalje nazivao stvorenim bićem? Ukratko, bez obzira na to kako Bog djeluje, sve Njegovo djelo je za dobrobit čovječanstva. To je isto kao što je Bog stvorio nebo i zemlju i sve stvoreno da služe čovjeku: Bog je stvorio mjesec, sunce i zvijezde za čovjeka, On je stvorio životinje i biljke za čovjeka, proljeće, ljeto, jesen i zimu za čovjeka, i tako dalje – sve je to stvoreno radi čovjekova postojanja. Stoga, bez obzira na to kako Bog grdi čovjeka i sudi mu, sve je to radi čovjekova spasenja. Čak i ako On čovjeku oduzima njegove tjelesne nade, to je i dalje radi pročišćenja čovjeka, a pročišćenje čovjeka obavlja se radi čovjekovog postojanja. Odredište čovjeka u Stvoriteljevim je rukama, pa kako bi onda čovjek mogao kontrolirati sam sebe?

Nakon što se djelo osvajanja završi, čovjek će biti doveden u divan svijet. Taj će život, naravno, i dalje biti na zemlji, ali ni po čemu neće ličiti na čovjekov današnji život. To je život koji će ljudski rod imati nakon što čitav ljudski rod bude osvojen, bit će to novi početak za čovjeka na zemlji. Činjenica da ljudski rod živi takav život bit će dokaz da je ljudski rod zakoračio u novo i divno kraljevstvo. Bit će to početak života Boga i čovjeka na zemlji. Preduvjet tako divnog života mora biti da se čovjek, nakon što je pročišćen i osvojen, pokori Stvoritelju. Dakle, djelo osvajanja posljednja je etapa Božjeg djela prije nego što ljudski rod uđe u prekrasno odredište. Takav život je budući čovjekov život na zemlji, najljepši život na zemlji, vrsta života za kojom čovjek čezne, život kakav čovjek nikad ranije nije postigao u povijesti svijeta. To je krajnji ishod šesttisućljetnog djela upravljanja; to je ono za čim ljudski rod najviše žudi, a to je i Božje obećanje čovjeku. Ali to se obećanje ne može odmah ispuniti: čovjek će ući u buduće odredište tek kad se djelo posljednjih dana završi, a on bude u potpunosti osvojen, to jest kad Sotona bude potpuno poražen. Nakon što čovjek bude oplemenjen, neće imati grešnu prirodu zato što će Bog poraziti Sotonu, što znači da neprijateljske sile neće više nasrtati i nikakve neprijateljske sile neće moći napadati čovjekovo tijelo. I tako će čovjek biti slobodan i posvećen – zakoračit će u vječnost. Samo ako su neprijateljske sile tame porobljene, čovjek će biti slobodan kamo god ide i u njemu više neće biti buntovništva niti protivljenja. Sotonu samo treba držati zarobljenim i sve će biti dobro za čovjeka; trenutno stanje je ovakvo zato što Sotona i dalje izaziva ometanje svuda po svijetu i zato što se čitavo djelo Božjeg upravljanja tek treba dovršiti. Jednom kad Sotona bude poražen, čovjek će biti potpuno oslobođen; kad čovjek zadobije Boga i izbavi se iz Sotonine vlasti, ugledat će Sunce pravednosti. Ponovo će biti stečen život koji pripada normalnom čovjeku; sve što normalan čovjek treba imati – sposobnost razlikovanja dobra od zla, razumijevanje kako jesti i odijevati se i sposobnost da normalno živi – sve će to biti ponovo stečeno. Nakon što je čovjek stvoren na početku, čak i da zmija nije iskušala Evu, čovjek je , trebao imati takav normalan život. Jeo bi, odijevao se i vodio normalan ljudski život na zemlji. Ali, nakon što se čovjek izopačio, taj je život postao nedostižna iluzija, tako da se ni danas čovjek ne usuđuje zamisliti takve stvari. Zapravo, taj divni život za kojim čovjek čezne je nužnost. Kad čovjek ne bi imao takvo odredište, njegov izopačeni život na zemlji ne bi nikad prestao, a da nema tako divnog života, tada ne bi bilo kraja Sotoninoj sudbini niti dobu u kojem Sotona drži vlast nad zemljom. Čovjek mora dospjeti u svijet koji je nedostižan silama tame, a kad to učini, to će biti dokaz da je Sotona poražen. Stoga, samo kada nema ometanja od strane Sotone, i kada je čovječanstvo u rukama samog Boga, i kada je cijeli čovjekov život u Božjem stisku i pod Njegovom kontrolom, to se može nazvati porazom Sotone. Čovjekov život danas uglavnom je život prljavštine; to je još uvijek život patnje i nevolje. To se ne može nazvati porazom Sotone; čovjek tek treba pobjeći iz mora nevolja, tek treba pobjeći od patnje ljudskog života ili utjecaja Sotone, a još uvijek ima samo beskrajno malo znanja o Bogu. Svu čovjekovu patnju stvorio je Sotona; Sotona je taj koji je donio teškoće u čovjekov život i tek nakon što Sotona bude stavljen u okove čovjek će moći u potpunosti pobjeći iz mora nevolja. Ipak, okivanje Sotone postiže se kroz osvajanje i zadobivanje čovjekovog srca, čineći čovjeka plijenom bitke sa Sotonom.

Postati pobjednik i biti usavršen stvari su kojima čovjek danas teži prije nego što ima normalan ljudski život na zemlji, i to su ciljevi kojima teži prije nego što Sotona bude stavljen u okove. U biti, čovjekova težnja da postane pobjednik, da bude usavršen ili da bude uvelike korišten, jest da pobjegne od utjecaja Sotone: čovjekova težnja je da postane pobjednik, ali konačni ishod bit će njegov bijeg od utjecaja Sotone. Sve dok čovjek bježi od utjecaja Sotone, on može voditi normalan ljudski život na zemlji, život štovanja Boga. Postati pobjednik i biti usavršen stvari su kojima čovjek danas teži prije nego što ima normalan ljudski život na zemlji. Tome teži prvenstveno radi očišćenja i provođenja istine u djelo i da bi poštovao Stvoritelja. Ako čovjek živi normalnim ljudskim životom na zemlji, životom bez teškoća ili nevolja, čovjek ne teži tomu da postane pobjednik. „Postati pobjednik” i „biti usavršen” ciljevi su koje Bog daje čovjeku da im teži, a kroz težnju tim ciljevima On navodi čovjeka da istinu provede u djelo i živi smislen život. Cilj je učiniti čovjeka potpunim i pridobiti ga, a težnja da postane pobjednik ili bude usavršen samo je sredstvo. Ako u budućnosti čovjek zakorači u divno odredište, neće biti ni riječi o postajanju pobjednikom ni o usavršavanju; tamo će samo svako stvoreno biće ispunjavati svoju dužnost. Danas je čovjek primoran težiti tim stvarima samo zato da bi se definirao čovjekov djelokrug, tako da čovjekova težnja bude usmjerenija i praktičnija. U suprotnom, čovjek bi živio usred nejasnoće i težio ulasku u vječni život, a da je tako, ne bi li čovjek bio još jadniji? Težiti na taj način, bez ciljeva ili načela – nije li to samozavaravanje? U konačnici, ta bi težnja, naravno, bila uzaludna; na kraju bi čovjek i dalje živio pod Sotoninom vlašću i ne bi se mogao iz nje izvući. Zašto se podvrgavati tako besciljnoj težnji? Kad čovjek uđe u vječno odredište, čovjek će štovati Stvoritelja, a budući da će biti spašen i zakoračiti u vječnost, više neće težiti nikakvim ciljevima a kamoli brinuti da ga Sotona napada. Tada će se svaka osoba držati svojeg mjesta i obavljati svoju dužnost, iako neće biti izložena grdnji ni sudu, svaka će osoba vršiti svoju dužnost. Tada će čovjek biti stvoreno biće i po identitetu i po statusu. Više neće biti razlike između visokog i niskog; svaka će osoba jednostavno obavljati drugačiju funkciju. Ipak, čovjek će i dalje živjeti u odredištu koje je uređeno i pogodno za ljudski rod; čovjek će obavljati svoju dužnost radi štovanja Stvoritelja, a upravo će taj ljudski rod biti ljudski rod vječnosti. Tada će čovjek steći život koji Bog osvjetljava, život pod Božjom skrbi i zaštitom, te će živjeti zajedno s Bogom. Ljudski rod vodit će normalan život na zemlji, a svi ljudi zakoračit će na pravi put. Šesttisućljetni plan upravljanja potpuno će poraziti Sotonu, što znači da će Bog povratiti izvornu sliku čovjeka kakva je bila nakon što ga je stvorio na zemlji i tako će biti udovoljeno izvornim Božjim namjerama. U početku, prije no što je Sotona iskvario ljudski rod, ljudi su živjeli normalan život na zemlji. Poslije, kad je Sotona iskvario čovjeka, čovjek je izgubio normalan život i tako je počelo djelo Božjeg upravljanja i borba sa Sotonom da bi se čovjeku vratio njegov normalan život. Tek kad se šesttisućljetno djelo Božjeg upravljanja privede kraju, službeno će započeti život cijelog ljudskog roda na zemlji; tek tada će čovjek imati divan život, a Bog će obnoviti Svoju svrhu stvaranja čovjeka na početku, kao i izvorno obličje čovjeka. Stoga, jednom kad čovjek bude imao normalan život čovjeka na zemlji, on neće težiti da postane pobjednik niti da bude usavršen jer će čovjek biti posvećen. „Pobjednici” i „biti usavršen” o kojima ljudi govore jesu ciljevi dani čovjeku da njima teži tijekom borbe između Boga i Sotone, a oni postoje samo zato što je čovjek iskvaren. Tim ciljem koji ti je dan i time što si potaknut težiti tom cilju Sotona će biti poražen. Tražiti od tebe da budeš pobjednik ili da budeš usavršen ili da budeš upotrijebljen znači da moraš posvjedočiti kako bi posramio Sotonu. Na kraju, ako ljudi žive normalnim ljudskim životom na zemlji i svi su posvećeni, hoće li i dalje težiti tomu da postanu pobjednici? Nisu li svi oni stvorena bića? Kad se govori o pobjedniku i o usavršenom čovjeku, te riječi upućene su Sotoni i čovjekovoj prljavštini. Zar se riječ „pobjednik” ne odnosi na pobjedu nad Sotonom i neprijateljskim silama? Kad kažeš da si usavršen, što je u tebi usavršeno? Zar se nisi oslobodio svojih sotonskih iskvarenih naravi i zar nisi zavolio Boga do krajnjih granica? Takve stvari se govore u odnosu na prljavštinu u čovjeku i u odnosu na Sotonu; ne govore se u odnosu na Boga.

Sada ti je rečeno da težiš tomu da postaneš pobjednik i da težiš tomu da budeš usavršen – ako to ne učiniš, onda u budućnosti, kada čovječanstvo bude vodilo normalan život na zemlji, nećeš imati priliku težiti tim stvarima. U to vrijeme, ishod svake vrste osobe bit će otkriven. U to vrijeme, bit ćeš razotkriven onakvim kakav doista jesi i ako budeš želio težiti tome da postaneš pobjednik ili budeš želio biti usavršen, to će biti nemoguće. Dogodit će se samo to da će, zbog svojeg buntovništva, čovjek biti kažnjen nakon što bude otkriven. U to vrijeme čovjek neće težiti višem položaju u odnosu na druge, tomu da jedni budu pobjednici a drugi usavršeni ili da jedni budu prvorođeni sinovi Božji, a drugi sinovi Božji; ljudi neće težiti takvim stvarima. Svi će biti stvorena bića, svi će živjeti na zemlji i svi će zajedno s Bogom živjeti na zemlji. Sada je vrijeme borbe između Boga i Sotone, vrijeme u kojem se ta bitka tek treba okončati, vrijeme u kojem čovjek tek treba biti potpuno pridobiven; to je prijelazno razdoblje. Stoga se od čovjeka traži da teži postati ili pobjednik ili pripadnik Božjeg naroda. Danas postoje razlike u statusu, ali kad dođe pravo vrijeme, takvih razlika neće biti: status svih onih koji su bili pobjednici bit će isti, svi će oni biti pripadnici ljudskog roda koji su u skladu s mjerilom i jednako će živjeti na zemlji, što znači da će svi oni biti stvorena bića koja su u skladu s mjerilom, i svima će biti dano isto. Budući da su razdoblja Božjeg djela različita i različiti su predmeti Njegova djela, ako se to djelo izvrši na vama, tada ste podobni da budete usavršeni i postanete pobjednici; ako bi se to izvršilo u inozemstvu, onda bi tamošnji ljudi bili podobni da postanu prva skupina ljudi koja će biti osvojena i prva skupina ljudi koja će biti usavršena. Danas se to djelo ne obavlja u inozemstvu, tako da ljudi iz drugih zemalja nisu podobni da budu usavršeni ili postanu pobjednici te ne mogu postati prva skupina. Budući da su predmeti Božjeg djelovanja drugačiji, razdoblja Božjeg djela su drugačija i opseg djela je drugačiji, postoji prva skupina, odnosno postoje pobjednici, a isto tako će postojati i druga skupina koja se usavršava. Čim nastane prva skupina koja je usavršena, nastat će i uzorak i uzor, pa će tako u budućnosti nastati i druga i treća skupina onih koji su usavršeni, ali će u vječnosti svi biti isti i neće biti razvrstavanja prema statusu. Oni će jednostavno biti usavršeni u različitim vremenima, a razlike u statusu neće postojati. Kad dođe vrijeme da svi budu upotpunjeni, a djelo cijelog svemira dovršeno, neće biti razlika u statusu i svi će biti jednaki. Danas se to djelo obavlja na vama kako biste bili učinjeni pobjednicima. Da se ono obavlja u Britaniji, tada bi Britanija imala prvu skupinu, na isti način na koji biste vi bili prva skupina. Radi se samo o tome da ste bili posebno blagoslovljeni milošću time što se danas djelo vrši na vama, a kad se to djelo ne bi vršilo na vama, onda biste bili druga, treća, četvrta ili peta skupina. To je samo zbog razlike u redoslijedu djelovanja; prva i druga skupina ne znače da je neka od njih viša ili niža od druge, time se jednostavno označava redoslijed kojim se ti ljudi usavršavaju. Danas vam se prenose ove riječi, ali zašto niste ranije bili obaviješteni? Zato što su ljudi, kad nema procesa, skloni krajnostima. Na primjer, Isus je u Svoje vrijeme rekao: „Kako sam otišao, tako ću i doći.” Danas su mnogi zaneseni tim riječima i uvijek žele nositi bijele odore i čekati da budu uzneseni. Dakle, postoji mnogo riječi koje se ne smiju prerano izgovoriti; ako bi se prerano izgovorile, čovjek bi težio krajnostima. Čovjekov rast je premalen i on nije u stanju jasno sagledati istinitost tih riječi.

Kad čovjek postigne istinski ljudski život na zemlji i sve sile Sotonine budu porobljene, čovjek će s priličnom lakoćom živjeti na zemlji. Stvari neće biti tako složene kao što su danas: međuljudski odnosi, društveni odnosi, složeni obiteljski odnosi donose toliko nevolja, toliko boli! Tako je mučno živjeti među svim ovim! Jednom kad čovjek bude osvojen, njegovo srce i um će se promijeniti. Imat će srce koje je bogobojazno i koje ljubi Boga. Jednom kad budu osvojeni svi oni u svemiru koji teže voljeti Boga, odnosno kad Sotona bude poražen i kad Sotona – sve sile tame – bude zarobljen, tada će čovjekov život na zemlji biti neometan i on će moći slobodno živjeti na zemlji. Kad bi čovjek živio bez tjelesnih odnosa i složenih pitanja tijela, bilo bi mnogo lakše. Čovjekovi tjelesni odnosi previše su složeni, a to što čovjek ima nešto takvo dokaz je da se tek treba osloboditi Sotonina utjecaja. Kad bi imao isti odnos sa svakim od svoje braće i sestara, kad bi imao isti odnos sa svakim od braće i sestara, onda ne bi bilo ničega da ti stvara nevolje i ne bi morao ni o kome brinuti. Tako bi bilo najbolje i na taj bi način čovjek bio pošteđen pola svoje patnje. Dok živi normalnim ljudskim životom na zemlji, čovjek će biti sličan anđelima; iako još uvijek od tijela, on će umnogome biti poput anđela. To je konačno obećanje, posljednje obećanje dano čovjeku. Danas čovjek prolazi grdnju i sud; misliš li da je besmisleno što čovjek prolazi kroz takve stvari? Bi li se djelo grdnje i suda moglo obaviti uzalud? Prethodno je rečeno da se grdnjom i sudom čovjek baca u bezdan, što znači da mu se oduzimaju sudbina i izgledi. Svrha je toga samo jedna: čišćenje čovjeka. Čovjeka se ne baca u bezdan namjerno, nakon čega Bog diže ruke od njega. Naprotiv, to se čini radi orezivanja buntovništva u čovjeku, da bi čovjek na kraju bio očišćen, da bi imao istinsku spoznaju Boga i bio poput svete osobe. Ako se to učini, onda će sve biti postignuto. Zapravo, kad se oreže sve ono u čovjeku što se treba orezati i kad čovjek da snažno svjedočanstvo, Sotona će također biti poražen, a čak i ako ostane nešto od onog izvornog u čovjeku što nije u potpunosti očišćeno, čim Sotona bude poražen, to više neće stvarati ometanje, a u tom trenutku čovjek će biti potpuno očišćen. Čovjek nikad nije iskusio takav život, no kad Sotona bude poražen, sve će doći na svoje mjesto i sve ono beznačajno u čovjeku će se razriješiti, a nakon što se riješi glavni problem, prestat će i sve druge nevolje. Tijekom tog utjelovljenja Boga na zemlji, kad On osobno vrši Svoje djelo među ljudima, svako djelo vrši s namjerom da porazi Sotonu, a porazit će ga osvajanjem čovjeka i upotpunjavajući vas. Kad budete dali snažno svjedočanstvo, i to će biti znak Sotonina poraza. Čovjek se prvo osvaja i na kraju potpuno usavršava da bi Sotona bio poražen. Međutim, uz poraz Sotone, to je u biti i spasenje cijelog ljudskog roda iz ovog praznog mora nedaća. Bez obzira na to vrši li se djelo širom svemira ili u Kini, sve je to kako bi se porazio Sotona i donijelo spasenje cijelom ljudskom rodu, tako da čovjek može ući u mjesto počinka. Utjelovljeni Bog, ovo normalno tijelo, postoji upravo radi Sotonina poraza. Djelo Božje u tijelu koristi se za donošenje spasenja svima onima pod nebom koji ljube Boga, radi osvajanja cijelog ljudskog roda i, još više, da bi se porazio Sotona. Srž cijelog Božjeg djela upravljanja neodvojiva je od poraza Sotone kako bi se donijelo spasenje cijelom ljudskom rodu. Zašto se u velikom dijelu ovog djela stalno govori o tome da svjedočite? I komu je to svjedočanstvo upućeno? Nije li upućeno Sotoni? To se svjedočanstvo daje za Boga da se posvjedoči da je djelo Božje postiglo svoj učinak. Svjedočenje se odnosi na djelo kojim je Sotona poražen; da nije bilo bitke sa Sotonom, čovjek ne bi morao svjedočiti. Budući da Sotona mora biti poražen, u isto vrijeme kad spašava čovjeka, Bog od čovjeka zahtijeva da svjedoči za Njega pred Sotonom, što On koristi da spasi čovjeka i da se bori sa Sotonom. Kao rezultat toga, čovjek postaje i predmet spasenja i oruđe za poraz Sotone i u samoj je srži djela cjelokupnog Božjeg upravljanja, dok je Sotona samo predmet uništenja, neprijatelj. Možda smatraš da nisi ništa učinio, ali zbog promjena u tvojoj naravi dano je svjedočanstvo koje je usmjereno na Sotonu, a ne za čovjeka. Čovjek ne zavrjeđuje da uživa takvo svjedočanstvo. Kako bi bio u stanju jasno sagledati djelo koje čini Bog? Onaj protiv koga se Bog bori je Sotona, a čovjek je samo predmet spasenja. Čovjek posjeduje sotonsku iskvarenu narav i nije u stanju jasno sagledati ovo djelo. To je zbog Sotonine iskvarenosti i nije svojstveno čovjeku, već time upravlja Sotona. Danas je glavno Božje djelo poraziti Sotonu, odnosno potpuno osvojiti čovjeka tako da pred Sotonom da konačno svjedočanstvo za Boga. Tako će sve biti postignuto. U mnogim slučajevima, gledano golim okom, tebi se čini da ništa nije učinjeno iako je u stvari djelo već završeno. Čovjek zahtijeva da cjelokupno završeno djelo bude vidljivo, no, iako ti to ne vidiš, Ja sam Svoje djelo dovršio jer se Sotona predao, što znači da je sasvim poražen, da su sva Božja mudrost, sila i autoritet savladali Sotonu. Upravo to je svjedočanstvo koje se mora iznijeti i, iako nije jasno izraženo u čovjeku niti je vidljivo golim okom, Sotona je već poražen. Ovo cjelokupno djelo usmjereno je protiv Sotone i izvedeno zbog borbe sa Sotonom. Dakle, postoje mnoge stvari koje čovjek ne vidi kao uspješne, ali koje su u Božjim očima odavno uspješno dovršene. To je jedna od skrivenih činjenica u vezi cjelokupnog Božjeg djela.

Nakon što Sotona bude poražen, to jest kad čovjek bude potpuno osvojen, shvatit će da je sve ovo djelo obavljeno radi spasenja i da je sredstvo tog spasenja otimanje ljudi iz ruku Sotone. Šesttisućljetno djelo Božjeg upravljanja podijeljeno je u tri etape: Doba zakona, Doba milosti i Doba kraljevstva. Te su tri etape djela sve radi spasenja ljudskog roda, odnosno, one su radi spasenja ljudskog roda koji je Sotona ozbiljno iskvario. Međutim, u isto vrijeme Bog vodi i bitku sa Sotonom. Dakle, baš kao što je djelo spasenja podijeljeno u tri etape, tako je i borba sa Sotonom podijeljena u tri etape, a ta se dva aspekta Božjeg djela izvode istovremeno. Borba sa Sotonom vodi se zapravo radi spasenja ljudskog roda, a budući da djelo spasenja ljudskog roda nije nešto što se može uspješno dovršiti u jednoj etapi, borba sa Sotonom također je podijeljena u etape i razdoblja, a rat sa Sotonom vodi se u skladu s potrebama čovjeka i stupnjem do kojega ga je Sotona iskvario. Možda u svojoj mašti čovjek vjeruje da će u toj borbi Bog podići oružje protiv Sotone na isti način na koji bi se međusobno borile dvije vojske. To je upravo ono što čovjekov intelekt može zamisliti; to je krajnje nejasna i nerealna zamisao, a čovjek ipak vjeruje u to. I budući da ovdje kažem da način čovjekova spasenja leži u borbi sa Sotonom, čovjek zamišlja i vjeruje da se borba tako vodi. Postoje tri etape u djelu spasenja čovjeka, što znači da je borba sa Sotonom podijeljena u tri etape i Sotona će tako biti poražen jednom zauvijek. Ipak, prava priča cjelokupnog djela borbe sa Sotonom jest da se njegovi učinci postižu kroz nekoliko koraka djela: iskazivanje milosti čovjeku, postajanje čovjekovom žrtvom za grijeh, opraštanje čovjekovih grijeha, osvajanje čovjeka i usavršavanje čovjeka. Jednostavno rečeno, borba sa Sotonom nije podizanje oružja protiv Sotone, već je to davanje svjedočanstva za Boga kroz spašavanje čovjeka, kroz rad na životu čovjeka i promjenu čovjekove naravi te time poražavanje Sotone. Sotona je poražen promjenom iskvarene čovjekove naravi. Kad Sotona bude poražen, odnosno, kad čovjek bude potpuno spašen, tada će poniženi Sotona biti potpuno vezan i tako će čovjek u potpunosti biti spašen. Dakle, bit čovjekova spasenja je borba protiv Sotone, a ta se borba prvenstveno ogleda u spasenju čovjeka. Etapa posljednjih dana, u kojoj čovjek treba biti osvojen, posljednja je etapa djela u borbi sa Sotonom, a ujedno je i djelo čovjekova potpunog spasenja od vlasti Sotone. Unutarnji smisao čovjekova osvajanja jest vratitiutjelovljenje Sotone – čovjeka, kojeg je Sotona iskvario – Stvoritelju nakon njegova osvajanja, čime će se on pobuniti protiv Sotone i potpuno vratiti Bogu. Na taj način čovjek će biti potpuno spašen. Dakle, djelo osvajanja posljednje je djelo u borbi protiv Sotone i posljednja je etapa u Božjem upravljanju koje služi tome da porazi Sotonu. Bez tog djela potpuno spasenje čovjeka na kraju bi bilo nemoguće, potpuni poraz Sotone također bi bio nemoguć, a ljudski rod nikad ne bi mogao zakoračiti u divno odredište niti se osloboditi Sotonina utjecaja. Stoga se djelo spasenja čovjeka ne može završiti prije nego što se okonča borba sa Sotonom jer je srž djela Božjeg upravljanja spasenje ljudskog roda. Na samom početku, ljudski rod bio je u Božjim rukama, ali je Sotona svojim iskušenjem i iskvarenošću vezao čovjeka, koji je tako pao u ruke Zloga. Tako je Sotona postao predmet koji treba poraziti u djelu Božjeg upravljanja. Budući da je Sotona zaposjeo čovjeka, a čovjek je kapital u cjelokupnom Božjem upravljanju, da bi se čovjek spasio, on onda mora biti vraćen iz ruku Sotone, što znači da čovjek, koji je bio u Sotoninu zatočeništvu, mora biti vraćen. Prema tome, Sotona mora biti poražen promjenama čovjekove stare naravi i vraćanjem čovjekovog izvornog razuma. Na taj način čovjek, koji je bio zarobljen, može biti vraćen iz ruku Sotone. Ako se čovjek oslobodi Sotonina utjecaja i ropstva, Sotona će biti posramljen, čovjek će na kraju biti vraćen, a Sotona će biti poražen. I budući da je čovjek oslobođen mračnog utjecaja Sotone, postat će plijen cijele ove bitke, a Sotona će postati predmet koji će biti kažnjen kad se borba okonča, nakon čega će cjelokupno djelo spasenja ljudskog roda biti završeno.

U Bogu nema zlobe prema stvorenim bićima; sve što On čini, čini zato da porazi Sotonu. Cjelokupno Njegovo djelo – bilo da je riječ o grdnji ili sudu – usmjereno je na Sotonu; provodi se radi spasenja ljudskog roda, sve je radi poraza Sotone i ima jedan cilj: boriti se protiv Sotone do samoga kraja! Bog neće otpočinuti dok ne pobijedi Sotonu! On će počivati tek kada u potpunosti porazi Sotonu. Budući da je sve djelo koje Bog čini usmjereno na Sotonu i budući da su svi oni koje je Sotona iskvario pod kontrolom Sotonine vlasti i svi žive pod Sotoninom vlašću, da Bog nije poveo te ljude u bitku protiv Sotone i da prekinu s njim, i da Bog nije mogao izvojevati slavodobitnu pobjedu nad Sotonom, Sotona ne bi pustio te ljude i Bog ih ne bi mogao zadobiti. Da ih Bog nije zadobio, to bi dokazalo da Sotona nije poražen, da nije savladan. I zato je, u Božjem šesttisućljetnom planu upravljanja, tijekom prve etape On vršio djelo zakona, tijekom druge etape vršio je djelo Doba milosti, odnosno djelo raspeća, a tijekom treće etape On vrši djelo osvajanja ljudskog roda. Cjelokupno to djelo usmjereno je na mjeru do koje je Sotona iskvario ljudski rod, a sve kako bi se Sotona porazio, i svaka je etapa u svrhu pobjede nad Sotonom. Bit 6000-godišnjeg djela Božjeg upravljanja jest bitka protiv velikog crvenog zmaja, a djelo upravljanja čovječanstvom jest djelo poražavanja Sotone, djelo vođenja bitke sa Sotonom. Bog se bori 6000 godina i stoga On djeluje 6000 godina. Na kraju će On uvesti čovjeka u novo kraljevstvo. Kada Sotona bude poražen, čovjek će biti potpuno oslobođen. Nije li to smjer Božjeg djela danas? To je upravo trend današnjeg djela: učiniti to tako da čovjek bude potpuno oslobođen i slobodan, nesputan ikakvim pravilima, i neograničen ikakvim okovima ili ograničenjima. Cjelokupno djelo vrši se u skladu s vašim rastom i u skladu s vašim potrebama, što znači da vam je osigurano sve što možete postići. Ovdje nije riječ o „tjeranju ribe da živi na suhom”, o tome da vam se išta nameće; već se to cjelokupno djelo vrši u skladu s vašim stvarnim potrebama. Svaka se etapa djela odvija u skladu sa stvarnim potrebama i zahtjevima čovjeka; svaka etapa djela ima za cilj pobjedu nad Sotonom. Zapravo, u početku nije bilo prepreka između Stvoritelja i stvorenih bića. Sotona je uzrok svih tih prepreka. Čovjek je postao nesposoban vidjeti ili dodirnuti bilo što zbog načina na koji ga je Sotona ometao i iskvario. Čovjek je žrtva, onaj koji je prevaren. Kad Sotona bude poražen, stvorena bića ugledat će Stvoritelja, a Stvoritelj će ih promatrati i moći će ih osobno voditi. Samo ovakav život čovjek treba voditi na zemlji. Dakle, najvažniji cilj Božjeg djela jest pobjeda nad Sotonom, a nakon što Sotona bude poražen, sve će biti riješeno. Danas si vidio da Bogu nije jednostavno doći među ljude. On nije došao provoditi svaki dan tražeći vam mane, govoriti vam o ovome i onome niti vam jednostavno dopustiti da vidite kako izgleda, kako govori i živi. Bog nije postao tijelom samo da bi vam omogućio da Ga promatrate, da vam proširi vidike niti da vam omogući čuti otajstva o kojima je govorio i sedam pečata koje je otvorio. Umjesto toga, On se utjelovio da porazi Sotonu. Osobno je u tijelu došao među ljude da spasi čovjeka i bori se sa Sotonom; u tome je značaj Njegova utjelovljenja. Da cilj tog djela nije pobjeda nad Sotonom, On ga onda ne bi osobno činio. Bog je došao na zemlju činiti Svoje djelo među ljudima, osobno Se ukazati čovjeku i dopustiti mu da Ga gleda; zar je to mala stvar? Doista nije jednostavno! Nije onako kako čovjek zamišlja: da je Bog došao kako bi Ga čovjek mogao vidjeti, kako bi mogao shvatiti da je Bog praktičan, a ne nejasan ili prazan, te da je Bog uzvišen, ali i ponizan. Je li moguće da je tako jednostavno? Upravo zato što je Sotona iskvario čovjekovo tijelo, a čovjek je onaj kojeg Bog namjerava spasiti, Bog mora preuzeti tijelo da bi se borio sa Sotonom i osobno pastirski vodio čovjeka. Samo je to korisno za Njegovo djelo. Dva utjelovljena tijela Božja postojala su kako bi porazila Sotonu, a i kako bi čovjeka što bolje spasila. Jer onaj koji vodi borbu sa Sotonom može biti samo Bog, bilo da je to Duh Božji ili utjelovljeno tijelo Božje. Ukratko, anđeli ne mogu voditi borbu sa Sotonom, a kamoli to može čovjek kojeg je iskvario Sotona. Anđeli su nemoćni voditi tu borbu, a čovjek ima još manje nade da bude uključen. Prema tome, ako Bog hoće raditi na čovjekovu životu, ako hoće osobno doći na zemlju i spasiti čovjeka, On se mora osobno utjeloviti – odnosno, mora osobno preuzeti tijelo i Svojim svojstvenim identitetom i djelom koje mora obaviti, doći među ljude i osobno spasiti čovjeka. U suprotnom, kad bi Duh Božji ili čovjek činili ovo djelo, od ove borbe nikad ništa ne bi bilo i ona ne bi nikad završila. Samo kad se Bog utjelovi da osobno krene u rat protiv Sotone među ljudima, čovjek ima priliku za spasenje. Štoviše, Sotona je stoga osramoćen i ostavljen bez ikakvih mogućnosti iskorištavanja ili provedbe bilo kakvih spletki. Djelo koje obavlja utjelovljeni Bog ne može ostvariti Duh Božji, a još manje ijedan čovjek od krvi i mesa u Božje ime, jer djelo koje On vrši je sve radi čovjekova života i promjene iskvarene čovjekove naravi. Kad bi čovjek sudjelovao u ovoj borbi, bacio bi oružje i sramotno bi pobjegao glavom bez obzira, jednostavno ne bi bio u stanju promijeniti čovjekovu iskvarenu narav. On ne bi mogao spasiti čovjeka od križa niti osvojiti cijeli buntovni ljudski rod, već samo obaviti malo posla iz starog doba, koji ne nadilazi načela, ili pak nešto što nema veze s porazom Sotone. Pa zašto se onda mučiti? On ne bi mogao pridobiti ljudski rod, a još manje bi mogao obaviti djelo poražavanja Sotone, pa koja bi onda bila poanta? Dakle, borbu sa Sotonom može voditi jedino Sâm Bog, a čovjeku bi to jednostavno bilo nemoguće. Čovjekova dužnost je pokoriti se i slijediti, jer čovjek nipošto nije u stanju činiti djelo kao što je stvaranje neba i zemlje, a još manje može voditi bitku sa Sotonom. Čovjek može udovoljiti Stvoritelju samo pod vodstvom Samoga Boga kojim je Sotona poražen; to je jedino što čovjek može učiniti. Stoga, svaki put kad započne nova borba, odnosno, svaki put kad započne djelo novog doba, to djelo čini Sâm Bog i kroz njega On vodi čitavo doba i otvara noviji put cijelom ljudskom rodu. Osvit novog doba je novi početak u borbi sa Sotonom, čime čovjek ulazi u noviji, ljepši svijet, i u novo doba koje osobno vodi Sâm Bog. Čovjek je gospodar svega, ali će oni koji su zadobiveni postati plodovi svih bitaka sa Sotonom. Sotona je kvaritelj svih stvari, on je poražen na kraju svih bitaka, a također je i onaj koji će nakon tih bitaka biti kažnjen. Između Boga, čovjeka i Sotone, samo je Sotona taj koji će biti s prezirom odbačen. Međutim, oni koje je Sotona zadobio, a koje Bog nije povratio, primit će kaznu u ime Sotone. Od ovo troje, samo Bog treba biti štovan od svega stvorenja. Oni koje je Sotona iskvario, ali ih je Bog povratio i koji slijede put Božji, u međuvremenu postaju oni koji će primiti Božje obećanje i suditi zlima u ime Boga. Bog će zasigurno biti pobjednik, a Sotona će zasigurno biti poražen, ali i među ljudima ima onih koji će pobijediti i onih koji će izgubiti. Oni koji pobijede pripadat će pobjednicima, a oni koji izgube pripadat će gubitnicima; ovo je razvrstavanje svakoga prema njegovoj vrsti i predstavlja konačni završetak cjelokupnog Božjeg djela. To je također svrha cijelog Božjeg djela i nikada se neće promijeniti. Srž Božjeg plana upravljanja prvenstveno je usredotočena na spasenje čovjeka, pa se Bog utjelovljuje prvenstveno radi te srži, radi ovog djela i radi Sotonina poraza. Bog se i prvi put utjelovio da bi porazio Sotonu. On se osobno utjelovio i osobno je bio pribijen na križ da bi dovršio djelo prve bitke, koja je bila djelo otkupljenja ljudskog roda. Isto tako, ovu etapu djela osobno vrši Bog, koji se utjelovio da obavi Svoje djelo među ljudima, da osobno govori Svoju riječ i omogući čovjeku da vidi te stvari. Naravno, neizbježno je da On usput čini i neko drugo djelo, ali glavni razlog zašto On osobno čini Svoje djelo jest da porazi Sotonu, osvoji cijeli ljudski rod i zadobije ove ljude. Dakle, djelo Božjeg utjelovljenja nije jednostavno. Da je Njegova namjera bila samo pokazati čovjeku da je Bog ponizan, skriven i praktičan, da je sve to bilo samo radi obavljanja ovog djela, tada ne bi bilo potrebe za utjelovljenjem. Čak i da se Bog nije utjelovio, On bi mogao čovjeku izravno otkriti Svoju poniznost i skrivenost te Svoju veličinu i svetost, ali takve stvari nemaju nikakve veze s djelom upravljanja ljudskim rodom. One ne mogu spasiti čovjeka niti ga upotpuniti, a još manje mogu poraziti Sotonu. Da poraz Sotone podrazumijeva samo borbu Duha protiv duha, takvo bi djelo imalo još manju praktičnu vrijednost; ne bi bilo u stanju zadobiti čovjeka i uništilo bi njegovu sudbinu i njegove izglede. Kao takvo, današnje Božje djelo je od velikog značaja. Njegova svrha nije samo da Ga čovjek može vidjeti, ni da čovjek proširi svoje vidike, ni da se osjeti pomalo dirnutim i ohrabrenim; takvo djelo nema nikakvog značaja. Ako možeš govoriti samo o takvoj vrsti spoznaje, tada to dokazuje da nisi došao do spoznaje istinskog značaja Božjeg utjelovljenja.

Djelo cjelokupnog Božjeg plana upravljanja obavlja Sâm Bog. Prvu etapu – stvaranje svijeta – izvršio je Sâm Bog, a da nije tako, nitko ne bi bio sposoban stvoriti ljudski rod. Drugu etapu, otkupljenje cijelog ljudskog roda, također je izvršio Sâm Bog. Treća etapa se podrazumijeva: postoji još veća potreba da cjelokupno Božje djelo do kraja izvrši Sâm Bog. Cjelokupno djelo otkupljenja, osvajanja, zadobivanja i usavršavanja cijelog čovječanstva vrši Sâm Bog. Da On osobno nije učinio to djelo, čovjek ne bi mogao predstavljati Njegov identitet niti činiti Njegovo djelo. Da bi porazio Sotonu, da bi zadobio ljudski rod i da bi čovjeku dao normalan život na zemlji, On osobno vodi čovjeka i osobno djeluje među ljudima; radi cijelog Svojeg plana upravljanja i cjelokupnog Svojeg djela, On to mora činiti osobno. Ako čovjek samo vjeruje da je Bog došao da Ga čovjek vidi, da bi usrećio čovjeka, onda takva vjerovanja nemaju nikakvu vrijednost, nikakav značaj. Čovjekovo je razumijevanje previše površno! Samo ako sam obavlja ovo djelo, Bog ga može izvršiti temeljito i potpuno. Kad bi čovjek trebao obaviti ovo djelo, on ne bi bio u stanju zamijeniti Boga. Budući da nema Božji identitet niti Njegovu bit, čovjek nije u stanju činiti Božje djelo, a čak i kad bi ga činio, ono ne bi imalo nikakvog učinka. Bog se prvi put utjelovio radi otkupljenja, da bi otkupio cijeli ljudski rod od grijeha, da bi omogućio čovjeku da bude očišćen i da mu se oproste grijesi. Djelo osvajanja Bog također obavlja osobno među ljudima. Da je, tijekom ove etape, Bog samo prorokovao, onda bi se našao neki prorok - netko nadaren - da zauzme Njegovo mjesto; da se samo prorokovalo, tada bi čovjek mogao zamijeniti Boga. Ipak, u smislu osobnog vršenja djela Samoga Boga i rada na čovjekovu životu, čovjek ne bi mogao izvršiti to djelo. To mora učiniti Sâm Bog: Bog se mora osobno utjeloviti da bi izvršio ovo djelo. Da se u Dobu riječi samo prorokovalo, tada bi proroci Izaija ili Ilija mogli izvršiti to djelo i ne bi ga trebao vršiti Sâm Bog. Budući da djelo obavljeno u ovoj etapi nije samo prorokovanje i budući da je od veće važnosti da se djelo riječi koristi za osvajanje čovjeka i poražavanje Sotone, ovo djelo ne može činiti čovjek, već ga mora obaviti Sâm Bog. U Doba zakona Jahve je izvršio dio Svojeg djela, nakon čega je govorio određene riječi i obavljao nešto djela preko proroka. To je bilo moguće jer je čovjek mogao zamijeniti Jahvu u Njegovu djelu, a vidovnjaci su mogli proricati i tumačiti neke snove u Njegovo ime. Djelo obavljeno u to vrijeme nije bilo djelo kojim se izravno mijenjala ljudska narav niti je bilo povezano s čovjekovim grijehom, a od čovjeka se zahtijevalo samo da se pridržava zakona. Stoga se Jahve nije utjelovio i nije Se ukazao čovjeku; umjesto toga, On se izravno obraćao Mojsiju i drugima, naveo ih da govore i djeluju u Njegovo ime i da djeluju izravno među ljudskim rodom. Prva etapa Božjeg djela bila je vođenje čovjeka. Bio je to početak borbe protiv Sotone, ali je ta bitka tek trebala službeno započeti. Službeni rat protiv Sotone počeo je prvim utjelovljenjem Boga i nastavio se sve do danas. Prva bitka u ovom ratu vodila se kad je utjelovljeni Bog pribijen na križ. Raspeće utjelovljenog Boga porazilo je Sotonu i bila je to prva uspješna etapa u ratu. Kad je utjelovljeni Bog počeo izravno raditi na čovjekovu životu, bio je to službeni početak djela vraćanja čovjeka. A budući da je to bilo djelo mijenjanja čovjekove stare naravi, bilo je to djelo bitke sa Sotonom. Ta etapa Jahvina djela u početku je bila samo vođenje čovjekovog života na zemlji. Bio je to početak Božjeg djela i, iako još nije bilo neke bitke ili velikog djela, postavljen je temelj za djelo bitke koja će uslijediti. Kasnije, druga etapa djela tijekom Doba milosti obuhvaćala je promjenu čovjekove stare naravi, što znači da je Sâm Bog radio na čovjekovu životu. To je Bog morao osobno učiniti: bilo je potrebno da se Bog osobno utjelovi. Da se On nije utjelovio, nitko drugi Ga ne bi mogao zamijeniti u ovoj etapi djela jer je ona predstavljala djelo izravne borbe protiv Sotone. Da je čovjek u ime Boga učinio to djelo u nazočnosti Sotone, on se ne bi predao i ne bi ga bilo moguće poraziti. To je morao biti utjelovljeni Bog koji ga je došao poraziti, jer je bit utjelovljenog Boga i dalje Bog, On je još uvijek život čovjeka i On je još uvijek Stvoritelj; što god da se dogodi, Njegov identitet i bit neće se promijeniti. Stoga je On preuzeo čovječje tijelo i obavio to djelo kako bi natjerao Sotonu da se sasvim preda. Tijekom etape djela posljednjih dana, ako bi čovjek činio ovo djelo i bio primoran izravno govoriti riječi, onda ih on ne bi bio u stanju izgovoriti, i ako bi prorokovao, onda to za čovjeka ne bi bilo moguće. Utjelovivši se, Bog dolazi poraziti Sotonu i dovesti ga do potpune predaje. Kad potpuno porazi Sotonu, u potpunosti osvoji čovjeka i potpuno ga zadobije, ova etapa djelovanja bit će dovršena i uspjeh postignut. U Božjem upravljanju, čovjek ne može zamijeniti Boga. Konkretno, djelo vođenja doba i pokretanje novog djela još više treba osobno obaviti Sâm Bog. Čovjek može čovjeku dati otkrivenje i priskrbiti mu proročanstvo, međutim, ako to djelo mora obaviti Bog osobno, djelo borbe između Samoga Boga i Sotone, tada to djelo ne može obaviti čovjek. Tijekom prve etape djela, kad se nije vodila bitka sa Sotonom, Jahve je osobno vodio narod Izraela koristeći se proročanstvom koje su proroci govorili. Nakon toga, druga etapa djela bila je borba sa Sotonom, i Sâm Bog se osobno utjelovio, došavši u tijelu da izvrši ovo djelo. Sve što uključuje borbu protiv Sotone uključuje utjelovljenje Boga, što znači da tu borbu ne može voditi čovjek. Kad bi se čovjek borio, on ne bi bio u stanju poraziti Sotonu. Kako bi mogao imati snage boriti se protiv njega dok je još uvijek pod njegovom vlašću? Čovjek se nalazi u sredini: ako si naklonjen Sotoni, onda pripadaš Sotoni, ali ako udovoljavaš Bogu, onda pripadaš Bogu. Kad bi čovjek pokušao zamijeniti Boga u djelu ove bitke, bi li to mogao? Da je pokušao, zar ne bi odavno nestao s lica zemlje? Ne bi li već odavno završio u podzemnom svijetu? Dakle, čovjek nije u stanju zamijeniti Boga u Njegovu djelu, što znači da čovjek nema bit Boga i, da si se ti borio sa Sotonom, ne bi ga bio mogao poraziti. Čovjek može činiti samo poneko djelo; može pridobiti neke ljude, ali ne može zamijeniti Boga u djelu koje On Sâm čini. Kako bi se čovjek mogao boriti sa Sotonom? Sotona bi te zarobio i prije nego bi uopće počeo. Samo kad se Sâm Bog bori sa Sotonom i čovjek Ga, vodeći se time, slijedi i pokorava se, čovjek može biti zadobiven od Boga i izbaviti se iz Sotoninih okova. Stvari koje čovjek može postići vlastitom mudrošću i sposobnostima previše su ograničene; on nije u stanju upotpuniti čovjeka, nije u stanju voditi ga, a kamoli i, poraziti Sotonu. Čovjekova inteligencija i mudrost ne mogu spriječiti Sotonine spletke, pa kako bi se čovjek mogao boriti s njim?

Svi oni koji su voljni biti usavršeni imaju priliku biti usavršeni, stoga se svi moraju opustiti: svi ćete u budućnosti ući u odredište. Ali ako nisi voljan biti usavršen i ne želiš zakoračiti u divan svijet, onda je to na tebi. Svi oni koji su voljni biti usavršeni i koji su odani Bogu, svi oni koji se pokoravaju i svi oni koji ispunjavaju svoju dužnost na pošten način – svi takvi mogu biti usavršeni. Danas, svi oni koji ne obavljaju svoju dužnost posvećeno, svi oni koji nisu odani Bogu, svi oni koji se ne pokoravaju Bogu, osobito oni koji su primili prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga, ali to ne provode u djelo – svi takvi ne mogu biti usavršeni. Svi koji su voljni biti odani i pokoriti se Bogu mogu biti usavršeni, čak i ako su pomalo neuki; svi koji su Mu voljni težiti mogu biti usavršeni. O tome ne trebaš brinuti. Sve dok si voljan težiti u tom smjeru, možeš biti usavršen. Nisam voljan napustiti niti eliminirati ikoga od vas, ali ako ne nastojite činiti dobro, tada samo škodite sami sebi; nisam Ja taj koji te eliminira, nego ti sâm. Ako ti sâm ne nastojiš činiti dobro – ako si lijen ili ne obavljaš svoju dužnost, ako nisi odan, ne težiš istini i uvijek radiš stvari na svoj način, ako se ponašaš nepromišljeno, boriš se za vlastitu slavu i dobitak i nesavjestan si u ophođenju sa suprotnim spolom, onda ćeš nositi breme vlastitih grijeha; nisi vrijedan ničijeg sažaljenja. Moja je namjera da svi vi budete usavršeni i barem osvojeni, kako bi se ova etapa djela mogla uspješno dovršiti. Božja je želja da svaka osoba bude usavršena, da ju On najzad zadobije, potpuno ju očisti te da postane pripadnik naroda koji On ljubi. Bez obzira na to kažem li Ja da ste zaostali ili da ste lošeg kova – to je činjenica. Međutim, ova Moja izjava ne dokazuje da vas namjeravam napustiti, da sam u vas izgubio nadu, a još manje da vas ne želim spasiti. Danas sam došao činiti djelo vašeg spasenja, što znači da je djelo koje činim nastavak djela spasenja. Svaka osoba ima priliku biti usavršena: pod uvjetom da si voljan, pod uvjetom da tome težiš, na kraju ćeš to moći postići i nitko od vas neće biti napušten. Ako si lošeg kova, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojim lošim kovom; ako si jačeg kova, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojim jačim kovom; ako si neuk i nepismen, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s ovime; ako si pismen, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s činjenicom da si pismen; ako si starija osoba, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojim godinama; ako možeš obavljati dužnost ugošćivanja, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s time; ako kažeš da ne možeš obavljati dužnost ugošćivanja i da možeš obavljati samo određenu funkciju, bilo da je to propovijedanje evanđelja ili briga o crkvi ili sudjelovanje u drugim općim poslovima, usavršavat ću te u skladu s funkcijom koju obavljaš. Biti odan, pokoravati se do samog kraja i nastojati ljubiti Boga do krajnjih granica – to je ono što ti moraš ostvariti, samo te tri stvari, i to su najbolje primjene. U konačnici, od ljudi se zahtijeva da postignu te tri stvari, a oni koji ih mogu postići bit će usavršeni. Ali, iznad svega, ti moraš iskreno težiti, moraš se aktivno probijati naprijed i prema gore, i ne smiješ biti pasivan u ovom pitanju. Rekao sam da svaka osoba ima priliku biti usavršena i da je sposobna biti usavršena, i to je istina, ali ti ne stremiš prema gore. Oni koji ne postignu ova tri kriterija ipak će na kraju biti isključeni. Želim da svi drže korak, želim da svi imaju djelo i prosvjetljenje Duha Svetog i da se mogu pokoriti do samog kraja, jer to je dužnost koju bi svatko od vas trebao izvršiti. Kada svi vi ispunite svoju dužnost, svi ćete biti usavršeni i imat ćete i snažno svjedočanstvo. Svi oni koji imaju svjedočanstvo jesu oni koji su izvojevali pobjedu nad Sotonom i zadobili Božje obećanje i oni su ti koji će ostati i živjeti u prekrasnom odredištu.