Čovjek malo razumije današnje djelo i djelo budućnosti, ali ne razumije odredište u koje će ljudski rod zakoračiti. Kao stvorenje, čovjek treba ispuniti dužnost stvorenja: čovjek treba slijediti Boga u svemu što On čini; vi trebate postupiti kako god vam Ja kažem. Ti ne umiješ samostalno upravljati stvarima niti imaš kontrolu nad sobom; sve mora biti prepušteno Božjem određenju i sve je u Njegovim rukama. Da je Božje djelo čovjeku unaprijed osiguralo kraj, jedno divno odredište, i da je Bog to iskoristio kako bi namamio čovjeka i potaknuo ga da Ga slijedi – i da je sklopio nagodbu s čovjekom – onda to ne bi bilo osvajanje niti bi to bio rad na životu čovjeka. Kad bi Bog koristio čovjekov kraj da bi ga kontrolirao i pridobio njegovo srce, On tada ne bi usavršavao čovjeka niti bi mogao zadobiti čovjeka, već bi umjesto toga koristio odredište da ga kontrolira. Čovjekova je najveća briga gdje će u budućnosti završiti, koje mu je konačno odredište i ima li se ičemu dobrom nadati. Kad bi čovjeku tijekom djela osvajanja bila dana lijepa nada i kad bi mu se, prije nego je osvojen, dalo odgovarajuće odredište prema kojem bi išao, tada ne samo da osvajanje čovjeka ne bi postiglo svoj učinak, već bi se to odrazilo i na učinak djela osvajanja. Drugim riječima, djelo osvajanja postiže svoj učinak oduzimanjem sudbine i izgleda čovjeku te osuđivanjem i prekoravanjem čovjekove buntovne naravi. To se ne postiže nagodbom s čovjekom, to jest davanjem blagoslova i iskazivanjem milosti čovjeku, već otkrivanjem čovjekove odanosti oduzimanjem njegove „slobode” i uništavanjem njegovih izgleda. To je bit djela osvajanja. Kad bi čovjeku na samom početku bila dana lijepa nada, a tek onda uslijedilo djelo grdnje i suda, čovjek bi ovu grdnju i sud prihvatio na temelju svojih izgleda pa na kraju ne bi bili postignuti bezuvjetna poslušnost i obožavanje Stvoritelja od strane svih Njegovih stvorenja; postojala bi samo slijepa, neuka poslušnost ili bi čovjek slijepo postavljao zahtjeve Bogu i bilo bi nemoguće u potpunosti osvojiti čovjekovo srce. Kao posljedica toga, bilo bi nemoguće da takvo djelo osvajanja zadobije čovjeka ili, štoviše, da svjedoči o Bogu. Takva stvorenja ne bi mogla ispuniti svoju dužnost i samo bi sklapala nagodbe s Bogom; to ne bi bilo osvajanje, već milosrđe i blagoslov. Najveći je čovjekov problem što ne razmišlja ni o čemu drugom osim o svojoj sudbini i izgledima te ih idolizira. Čovjek teži Bogu radi svoje sudbine i izgleda, a ne štuje ga zbog svoje ljubavi prema Njemu. Prema tome, u osvajanju čovjeka mora doći do obračuna s čovjekovom sebičnošću, pohlepom i svim onim stvarima koje predstavljaju najveću zapreku njegovu štovanju Boga i tako ju ukloniti. Tako će se postići učinci osvajanja čovjeka. Stoga je u prvim fazama osvajanja čovjeka neophodno pročistiti čovjekove divlje ambicije i najkobnije slabosti te time otkriti čovjekovu ljubav prema Bogu i promijeniti njegovu spoznaju ljudskog života, njegovo viđenje Boga i smisao njegova postojanja. Na taj se način ljubav čovjeka prema Bogu čisti, odnosno osvaja se čovjekovo srce. Međutim, u Božjem stavu prema svim stvorenjima, Bog ne osvaja samo radi osvajanja; On osvaja da bi zadobio čovjeka, radi Svoje vlastite slave i da bi obnovio najraniju, prvotnu sliku čovjeka. Kad bi osvajao samo radi osvajanja, tada bi se izgubio značaj djela osvajanja. Drugim riječima, ako bi, nakon što osvoji čovjeka, Bog digao ruke od njega i ne bi više obraćao pažnju na njegov život ili smrt, onda se to ne bi moglo nazvati upravljanjem ljudskim rodom niti bi osvajanje čovjeka bilo radi njegova spasenja. Samo se pridobivanje čovjeka nakon njegova osvajanja i njegov konačni dolazak na divno odredište nalaze u središtu cjelokupnog djela spasenja i jedino se time može postići cilj čovjekova spasenja. Drugim riječima, samo čovjekov dolazak na divno odredište i njegov počinak su izgledi koje trebaju imati sva bića, a to je djelo koje treba provesti Stvoritelj. Ako bi čovjek obavljao to djelo, ono bi bilo previše ograničeno: čovjeka bi moglo dovesti do određene točke, ali ne bi ga moglo dovesti do vječnog odredišta. Čovjek nije u stanju odlučiti o ljudskoj sudbini niti je, štoviše, u stanju pobrinuti se za ljudske izglede i buduće odredište. Međutim, djelo koje Bog obavlja je drugačije. Budući da je On stvorio čovjeka, On ga vodi; budući da On spašava čovjeka, On će ga sasvim spasiti i potpuno zadobiti; budući da On vodi čovjeka, On će ga dovesti do odgovarajućeg odredišta; a budući da je On stvorio čovjeka i da njime upravlja, On mora preuzeti odgovornost za čovjekovu sudbinu i izglede. Upravo to je djelo koje vrši Stvoritelj. Iako se djelo osvajanja postiže čišćenjem čovjeka od njegovih izgleda, čovjek na kraju mora biti doveden do pravog odredišta koje mu je Bog pripremio. Upravo zato što Bog radi na čovjeku, čovjek ima odredište i njegova sudbina je osigurana. Odgovarajuće odredište koje se ovdje spominje ne odnosi se na čovjekove nade i izglede koji su pročišćeni u prošlim vremenima; to su dvije različite stvari. Stvari kojima se čovjek nada i koje traži jesu žudnje koje proizlaze iz njegove potrage za zadovoljenjem neumjerenih želja tijela, a ne odredište koje pripada čovjeku. Međutim, Bog je za čovjeka pripremio blagoslove i obećanja koja će pripasti čovjeku nakon što bude pročišćen, koje je Bog pripremio za čovjeka nakon što je stvorio svijet, a koji nisu ukaljani čovjekovim izborima, predodžbama, maštanjima ili tijelom. To odredište nije pripremljeno za određenu osobu, već je mjesto počinka čitavog ljudskog roda. Dakle, to je odredište najprikladnije odredište za ljudski rod.

Stvoritelj namjerava rukovoditi svim stvorenim bićima. Ne smiješ odbaciti ili se oglušiti o bilo što što On čini niti smiješ biti buntovan prema Njemu. Kada djelo koje On obavlja konačno postigne Njegove ciljeve, On će time zadobiti slavu. Zašto se danas ne kaže da si potomak Moaba ili izdanak velikog crvenog zmaja? Zašto se ne govori o izabranom narodu, već samo o stvorenim bićima? Stvoreno biće – to je bio čovjekov izvorni naziv i to je njegov urođeni identitet. Imena se razlikuju samo zato što se doba i razdoblja djela razlikuju; u stvari, čovjek je obično stvorenje. Sva stvorenja, bilo da su najiskvarenija ili najsvetija, moraju ispuniti dužnost stvorenog bića. Kad Bog provodi djelo osvajanja, On te ne kontrolira preko tvojih izgleda, sudbine ili odredišta. Zapravo nema potrebe za takvim djelovanjem. Cilj djela osvajanja jest primorati čovjeka da ispuni dužnost stvorenog bića, primorati ga da poštuje Stvoritelja; tek poslije toga on može ući u divno odredište. Čovjekovu sudbinu kontrolira Božja ruka. Ti nisi sposoban kontrolirati sam sebe: unatoč tome što čovjek stalno žuri i zaokupljen je svojim poslovima, on i dalje ne može sam sebe kontrolirati. Kad bi mogao znati svoje izglede, kad bi mogao kontrolirati vlastitu sudbinu, bi li i dalje bio stvoreno biće? Ukratko, bez obzira na to kako Bog djeluje, sve Njegovo djelo je za dobrobit čovjeka. Uzmite, na primjer, nebo i zemlju i sve što je Bog stvorio da služe čovjeku: mjesec, sunce i zvijezde koje je On stvorio za čovjeka, životinje i biljke, proljeće, ljeto, jesen i zimu i tako dalje – sve je to stvoreno radi čovjekova postojanja. Stoga, bez obzira na to kako Bog grdi čovjeka i sudi mu, sve je to radi čovjekova spasenja. Iako On čovjeku oduzima njegove tjelesne nade, to je radi očišćenja čovjeka, a očišćenje čovjeka obavlja se da bi on mogao preživjeti. Odredište čovjeka u Stvoriteljevim je rukama, pa kako bi onda čovjek mogao kontrolirati sam sebe?

Jednom kad se djelo osvajanja završi, čovjek će biti doveden u divan svijet. Taj će život, naravno, i dalje biti na zemlji, ali ni po čemu neće ličiti na čovjekov današnji život. To je život koji će ljudski rod imati nakon što čitav ljudski rod bude osvojen, bit će to novi početak za čovjeka na zemlji, a za ljudski rod takav će život biti dokaz da je ljudski rod zakoračio u novi i divni svijet. Bit će to početak života čovjeka i Boga na zemlji. Pretpostavka tako divnog života mora biti da se čovjek, nakon što je očišćen i osvojen, pokori Stvoritelju. Dakle, djelo osvajanja posljednja je faza Božjeg djela prije nego što ljudski rod uđe u divno odredište. Takav čovjekov život je budući život na zemlji, najljepši život na zemlji, život za kojim čovjek čezne, život kakav čovjek nikad ranije nije postigao u povijesti svijeta. To je krajnji ishod šest tisućljetnog djela upravljanja; to je ono za čim ljudski rod najviše žudi, a to je i Božje obećanje čovjeku. Ali to se obećanje ne može odmah ispuniti: čovjek će ući u buduće odredište tek kad se djelo posljednjih dana završi, a on bude u potpunosti osvojen, to jest kad Sotona bude potpuno poražen. Nakon što čovjek bude pročišćen, neće imati grešnu prirodu zato što će Bog poraziti Sotonu, što znači da neprijateljske sile neće više nasrtati i nikakve neprijateljske sile neće moći napadati čovjekovo tijelo. I tako će čovjek biti slobodan i svet – zakoračit će u vječnost. Samo ako su neprijateljske sile tame porobljene, čovjek će biti slobodan kamo god ide i tako u njemu više neće biti buntovništva niti protivljenja. Sotonu samo treba držati zarobljenim i sve će biti dobro za čovjeka; trenutno stanje je ovakvo zato što Sotona i dalje izaziva nevolje svuda po svijetu i zato što se čitavo djelo Božjeg upravljanja tek treba dovršiti. Jednom kad Sotona bude poražen, čovjek će biti potpuno oslobođen; kad čovjek zadobije Boga i izbavi se iz Sotonine vlasti, ugledat će Sunce pravednosti. Ponovo će biti stečen život koji pripada normalnom čovjeku; sve što normalan čovjek treba imati – sposobnost razlikovanja dobra od zla, razumijevanje kako jesti i odijevati se i sposobnost da normalno živi – sve će to biti ponovo stečeno. Da zmija nije iskušala Evu, čovjek bi, nakon što je stvoren na početku, imao takav normalan život. Jeo bi, odijevao se i vodio normalan ljudski život na zemlji. Ali, nakon što se čovjek izopačio, taj je život postao nedostižna iluzija, tako da se ni danas čovjek ne usuđuje zamisliti takve stvari. Zapravo, taj divni život za kojim čovjek čezne je nužnost. Kad čovjek ne bi imao takvo odredište, njegov izopačeni život na zemlji ne bi nikad prestao, a da nema tako divnog života, tada ne bi bilo kraja Sotoninoj sudbini niti dobu u kojem Sotona drži vlast nad zemljom. Čovjek mora dospjeti u svijet koji je nedostižan silama tame, a kad to učini, to će biti dokaz da je Sotona poražen. Na taj način, kad više ne bude Sotoninih smetnji, Sâm Bog će kontrolirati ljudski rod i On će zapovijedati cjelokupnim ljudskim životom i kontrolirati ga; tek tada će Sotona zaista biti poražen. Čovjekov današnji život uglavnom je život u prljavštini; to je još uvijek život ispunjen patnjom i nedaćama. Ovo se ne bi moglo nazvati porazom Sotone; čovjek tek treba pobjeći iz mora nedaća, tek treba pobjeći od teškoća ljudskog života ili od Sotonina utjecaja, a još uvijek ima beskrajno malo znanja o Bogu. Sve čovjekove teškoće stvorio je Sotona; Sotona je donio patnju u čovjekov život, i tek kad Sotona bude zarobljen, čovjek će se moći potpuno izbaviti iz mora nedaća. Međutim, vezanje Sotone postiže se kroz osvajanje i zadobivanje čovjekova srca, time što čovjek postaje plijen u borbi sa Sotonom.

Danas je čovjekova težnja da postane pobjednik i bude usavršen ono čemu on teži prije nego što zadobije normalan život na zemlji i to su ciljevi kojima teži prije nego što Sotona bude zarobljen. Bit čovjekove težnje da postane pobjednik i usavršen, ili bude dobro iskorišten, jest u tome da pobjegne od Sotonina utjecaja: čovjek teži tome da bude pobjednik, ali će krajnji ishod biti njegov bijeg od Sotonina utjecaja. Samo bijegom od utjecaja Sotone čovjek može voditi normalan ljudski život na zemlji, život u kojem štuje Boga. Danas je čovjekova težnja da postane pobjednik i bude usavršen ono čemu stremi prije normalnog ljudskog života na zemlji. Tome teži prvenstveno radi očišćenja i provođenja istine u djelo i da bi poštovao Stvoritelja. Kad bi čovjek vodio normalan ljudski život na zemlji, život bez teškoća ili nedaća, čovjek ne bi težio da postane pobjednik. „Postati pobjednik” i „biti usavršen” ciljevi su koje Bog daje čovjeku da im teži, a kroz težnju tim ciljevima On navodi čovjeka da istinu provede u djelo i živi smislen život. Cilj je učiniti čovjeka potpunim i pridobiti ga, a težnja da postane pobjednik i usavršen samo je sredstvo. Ako u budućnosti čovjek zakorači u divno odredište, neće biti ni riječi o postajanju pobjednikom ni o usavršavanju; tamo će samo svako stvoreno biće ispunjavati svoju dužnost. Danas je čovjek primoran težiti tim stvarima samo zato da bi se definirao čovjekov djelokrug, tako da čovjekova težnja bude usmjerenija i praktičnija. U suprotnom, čovjek bi živio usred nejasne apstrakcije i težio ulasku u vječni život, a da je tako, ne bi li čovjek bio još jadniji? Težiti na taj način, bez ciljeva ili načela – nije li to samozavaravanje? U konačnici, ta bi težnja, naravno, bila uzaludna; na kraju bi čovjek i dalje živio pod Sotoninom vlašću i ne bi se mogao iz nje izvući. Zašto se podvrgavati tako besciljnoj težnji? Kad čovjek zakorači u vječno odredište, čovjek će štovati Stvoritelja, a budući da je čovjek zadobio spasenje i zakoračio u vječnost, čovjek više neće težiti nikakvim ciljevima niti će, štoviše, trebati brinuti o tome hoće li ga Sotona opsjedati. Tada će čovjek znati svoje mjesto i ispunit će svoju dužnost, pa čak i ako ne bude izložena grdnji ili sudu, svaka će osoba vršiti svoju dužnost. Tada će čovjek biti stvorenje i po identitetu i po statusu. Više neće biti razlike između visokog i niskog; svaka će osoba jednostavno obavljati drugačiju funkciju. Ipak, čovjek će i dalje živjeti na odredištu koje je uređeno i pogodno za ljudski rod; čovjek će ispunjavati svoju dužnost radi štovanja Stvoritelja, a upravo će taj ljudski rod postati ljudski rod vječnosti. Tada će čovjek steći život koji Bog osvjetljava, život pod brigom i zaštitom Boga, život zajedno s Bogom. Ljudski rod vodit će normalan život na zemlji, a svi ljudi zakoračit će na pravi put. Šest tisućljetni plan upravljanja potpuno će poraziti Sotonu, što znači da će Bog povratiti izvornu sliku čovjeka kakva je bila nakon njegova stvaranja i tako će izvorna Božja namjera biti ispunjena. U početku, prije no što je Sotona iskvario ljudski rod, ljudi su živjeli normalan život na zemlji. Kasnije, kad je Sotona iskvario čovjeka, čovjek je izgubio normalan život i tako je počelo djelo Božjeg upravljanja i borba sa Sotonom da bi se čovjeku vratio njegov normalan život. Tek kad se šest tisućljetno djelo Božjeg upravljanja privede kraju, službeno će započeti život cijelog ljudskog roda na zemlji; tek tada će čovjek imati divan život, a Bog će povratiti Svoju izvornu namjeru stvaranja čovjeka, kao i izvornu sliku čovjeka. Stoga, jednom kad čovjek bude imao normalan život čovjeka na zemlji, on neće težiti da postane pobjednik niti da bude usavršen jer će čovjek biti svet. „Pobjednici” i „biti usavršen” o kojima ljudi govore jesu ciljevi dani čovjeku da njima teži tijekom borbe između Boga i Sotone, a oni postoje samo zato što je čovjek iskvaren. Tim ciljem koji ti je dan i time što si potaknut težiti tom cilju Sotona će biti poražen. Tražiti od tebe da budeš pobjednik ili da budeš usavršen ili da budeš upotrijebljen znači da moraš svjedočiti kako bi posramio Sotonu. Na kraju će čovjek živjeti normalan ljudski život na zemlji i čovjek će biti svet; kad se to dogodi, hoće li ljudi i dalje nastojati biti pobjednici? Nisu li svi oni stvorena bića? Kad se govori o pobjedniku i o usavršenom čovjeku, te riječi upućene su Sotoni i čovjekovoj prljavštini. Zar se riječ „pobjednik” ne odnosi na pobjedu nad Sotonom i neprijateljskim silama? Kad kažeš da si usavršen, što je u tebi usavršeno? Zar se nisi oslobodio svoje iskvarene sotonske naravi da bi mogao postići najvišu ljubav prema Bogu? Takve stvari se govore u odnosu na prljavštinu u čovjeku i u odnosu na Sotonu; ne govore se u odnosu na Boga.

Ako sada ne težiš tomu da postaneš pobjednik i budeš usavršen, onda u budućnosti, kad cijeli ljudski rod bude živio normalnim životom na zemlji, neće biti prilike za takvo nastojanje. Tada će se otkriti kraj svake vrste čovjeka. Tada će biti jasno što si ti u stvari, pa ako želiš biti pobjednik ili želiš biti usavršen, to neće biti moguće. Dogodit će se samo to da će, zbog svojeg buntovništva, čovjek biti kažnjen nakon što bude otkriven. U to vrijeme čovjek neće težiti višem položaju u odnosu na druge, tomu da jedni budu pobjednici a drugi usavršeni ili da jedni budu prvorođeni sinovi Božji, a drugi sinovi Božji; ljudi neće težiti takvim stvarima. Svi će biti stvorenja Božja, svi će živjeti na zemlji i svi će zajedno s Bogom živjeti na zemlji. Sada je vrijeme borbe između Boga i Sotone, vrijeme u kojem se ta bitka tek treba okončati, vrijeme u kojem čovjek tek treba biti potpuno pridobiven; to je prijelazno razdoblje. Stoga se od čovjeka traži da teži postati ili pobjednik ili pripadnik Božjeg naroda. Danas postoje razlike u statusu, ali kad dođe pravo vrijeme, takvih razlika neće biti: status svih onih koji su bili pobjednici bit će isti, svi će oni biti prikladni pripadnici ljudskog roda i jednako će živjeti na zemlji, što znači da će svi oni biti stvorena bića koja ispunjavaju uvjete, i svima će biti dano isto. Budući da su razdoblja Božjeg djela različita i različiti su predmeti Njegova djela, ako se to djelo izvrši u vama, tada ste podobni da budete usavršeni i postanete pobjednici; ako bi se to izvršilo u inozemstvu, onda bi tamošnji ljudi bili podobni da postanu prva skupina ljudi koja će biti osvojena i prva skupina ljudi koja će biti usavršena. Danas se to djelo ne obavlja u inozemstvu, tako da ljudi iz drugih zemalja nisu podobni da budu usavršeni ili postanu pobjednici te ne mogu postati prva skupina. Budući da je predmet Božjeg djelovanja drugačiji, doba Božjeg djela je drugačije i opseg djela je drugačiji, postoji prva skupina, odnosno postoje pobjednici, a isto tako će postojati i druga skupina koja se usavršava. Čim nastane prva skupina koja je usavršena, nastat će i uzorak i uzor, pa će tako u budućnosti nastati i druga i treća skupina onih koji su usavršeni, ali će u vječnosti svi biti isti i neće biti razvrstavanja prema statusu. Oni će jednostavno biti usavršeni u različitim vremenima, a razlike u statusu neće postojati. Kad dođe vrijeme da svi budu upotpunjeni, a djelo cijelog svemira dovršeno, neće biti razlika u statusu i svi će biti jednaki. Danas se to djelo obavlja među vama kako biste postali pobjednici. Da se ono obavlja u Britaniji, tada bi Britanija imala prvu skupinu, na isti način na koji biste vi bili prva skupina. Radi se samo o tome da ste bili posebno blagoslovljeni milošću time što se danas djelo vrši u vama, a kad se to djelo ne bi vršilo u vama, onda biste bili druga, treća, četvrta ili peta skupina. To je samo zbog razlike u redoslijedu djelovanja; prva i druga skupina ne znače da je neka od njih viša ili niža od druge, time se jednostavno označava redoslijed kojim se ti ljudi usavršavaju. Danas vam se prenose ove riječi, ali zašto niste ranije bili obaviješteni? Zato što su ljudi, kad nema procesa, skloni krajnostima. Na primjer, Isus je u Svoje vrijeme rekao: „Kako sam otišao, tako ću i doći.” Danas su mnogi zaneseni tim riječima i žele samo nositi bijele odore i čekati svoje uznesenje u nebo. Dakle, postoji mnogo riječi koje se ne smiju prerano izgovoriti; ako bi se prerano izgovorile, čovjek bi težio krajnostima. Čovjekov rast je premalen i on nije u stanju prozreti istinitost tih riječi.

Kad čovjek postigne istinski život čovjeka na zemlji i sve sile Sotonine budu porobljene, čovjek će s lakoćom živjeti na zemlji. Stvari neće biti tako složene kao što su danas: ljudski odnosi, društveni odnosi, složeni obiteljski odnosi donose toliko nevolja, toliko boli! Čovjekov život ovdje je tako jadan! Jednom kad čovjek bude osvojen, njegovo srce i um će se promijeniti: imat će srce koje je bogobojazno i koje ljubi Boga. Jednom kad budu osvojeni svi oni u svemiru koji teže voljeti Boga, odnosno kad Sotona bude poražen i kad Sotona – sve sile tame – bude zarobljen, tada će čovjekov život na zemlji biti spokojan i on će moći slobodno živjeti na zemlji. Kad bi čovjek živio bez tjelesnih odnosa i složenosti tijela, bilo bi mnogo lakše. Čovjekovi tjelesni odnosi previše su složeni, a to što čovjek ima nešto takvo dokaz je da se tek treba osloboditi Sotonina utjecaja. Kad bi imao isti odnos sa svakim od svoje braće i sestara, kad bi imao isti odnos sa svakim članom svoje obitelji, onda ne bi imao nikakvih briga i ne bi morao ni o kome brinuti. Tako bi bilo najbolje i na taj bi način čovjek bio pošteđen pola svoje patnje. Dok živi normalnim ljudskim životom na zemlji, čovjek će biti sličan anđelima; iako još uvijek od tijela, on će umnogome biti poput anđela. To je konačno obećanje, posljednje obećanje dano čovjeku. Danas čovjek prolazi grdnju i sud; misliš li da je besmisleno što čovjek prolazi kroz takve stvari? Bi li se djelo grdnje i suda moglo obaviti bez razloga? Prethodno je rečeno da se grdnjom i sudom čovjek baca u bezdan, što znači da mu se oduzimaju sudbina i izgledi. Svrha je toga samo jedna: čišćenje čovjeka. Čovjeka se ne baca u bezdan namjerno, nakon čega Bog diže ruke od njega. Naprotiv, to se čini radi obračuna s buntovništvom u čovjeku, da bi čovjek na kraju bio očišćen, da bi imao istinsku spoznaju Boga i bio poput svete osobe. Ako se to učini, onda će sve biti postignuto. Zapravo, kad se čovjek obračuna sa svime u sebi s čim se treba obračunati i kad odlučno posvjedoči, Sotona će također biti poražen, a čak i ako ostane nešto od onog izvornog u čovjeku što nije u potpunosti očišćeno, čim Sotona bude poražen, to više neće stvarati nevolje, a u tom trenutku čovjek će biti potpuno očišćen. Čovjek nikad nije iskusio takav život, no kad Sotona bude poražen, sve će doći na svoje mjesto i sve ono beznačajno u čovjeku će se razriješiti, a nakon što se riješi glavni problem, prestat će i sve druge nevolje. Tijekom tog utjelovljenja Boga na zemlji, kad On osobno vrši Svoje djelo među ljudima, svako djelo vrši s namjerom da porazi Sotonu, a porazit će ga osvajanjem čovjeka i čineći vas potpunima. Kad budete odlučno posvjedočili, i to će biti znak Sotonina poraza. Čovjek se prvo osvaja i na kraju potpuno usavršava da bi Sotona bio poražen. Međutim, uz poraz Sotone, to je u biti i spasenje cijelog ljudskog roda iz ovog praznog mora nedaća. Bez obzira na to vrši li se djelo širom svemira ili u Kini, sve je to kako bi se porazio Sotona i donijelo spasenje cijelom ljudskom rodu, tako da čovjek može ući u počinak. Utjelovljeni Bog, ovo normalno tijelo, postoji upravo radi Sotonina poraza. Djelo Božje u tijelu koristi se za donošenje spasenja svima onima pod nebom koji ljube Boga, radi osvajanja cijelog ljudskog roda i, štoviše, da bi se porazio Sotona. Srž cijelog Božjeg djela upravljanja neodvojiva je od poraza Sotone kako bi se donijelo spasenje cijelom ljudskom rodu. Zašto se u velikom dijelu ovog djela stalno govori o tome da svjedočite? I komu je to svjedočanstvo upućeno? Nije li upućeno Sotoni? To se svjedočanstvo daje Bogu da se posvjedoči da je djelo Božje postiglo svoj učinak. Svjedočenje se odnosi na djelo kojim je Sotona poražen; da nije bilo bitke sa Sotonom, čovjek ne bi morao svjedočiti. Budući da Sotona mora biti poražen, u isto vrijeme kad spašava čovjeka, Bog od čovjeka zahtijeva da svjedoči o Njemu pred Sotonom, što On koristi da spasi čovjeka i da se bori sa Sotonom. Kao rezultat toga, čovjek postaje i predmet spasenja i oruđe za poraz Sotone i u samoj je srži djela cjelokupnog Božjeg upravljanja, dok je Sotona samo predmet uništenja, neprijatelj. Možda smatraš da nisi ništa učinio, ali zbog promjena u tvojoj naravi nastaje svjedočanstvo koje je usmjereno na Sotonu, a ne na čovjeka. Čovjek nije adekvatan da uživa takvo svjedočanstvo. Kako bi bio u stanju razumjeti djelo koje čini Bog? Predmet Božje borbe je Sotona, a čovjek je samo predmet spasenja. Čovjek posjeduje iskvarenu sotonsku narav i nije u stanju razumjeti ovo djelo. To je zbog Sotonine iskvarenosti i nije svojstveno čovjeku, već time upravlja Sotona. Danas je glavno Božje djelo poraziti Sotonu, odnosno potpuno osvojiti čovjeka tako da pred Sotonom da konačno svjedočanstvo Bogu. Tako će sve biti postignuto. U mnogim slučajevima, gledano golim okom, tebi se čini da ništa nije učinjeno iako je u stvari djelo već završeno. Čovjek zahtijeva da cjelokupno završeno djelo bude vidljivo, no, iako ti to ne vidiš, Ja sam Svoje djelo dovršio jer se Sotona pokorio, što znači da je sasvim poražen, da su sva Božja mudrost, sila i autoritet savladali Sotonu. Upravo to je svjedočanstvo koje se mora iznijeti i, iako nije jasno izraženo u čovjeku niti je vidljivo golim okom, Sotona je već poražen. Ovo cjelokupno djelo usmjereno je protiv Sotone i izvedeno zbog borbe sa Sotonom. Dakle, postoje mnoge stvari koje čovjek ne vidi kao uspješne, ali koje su u Božjim očima odavno uspješno dovršene. To je jedna od unutarnjih istina cjelokupnog Božjeg djela.

Nakon što Sotona bude poražen, to jest kad čovjek bude potpuno osvojen, shvatit će da je sve ovo djelo obavljeno radi spasenja i da je sredstvo tog spasenja otimanje ljudi iz ruku Sotone. Šest tisućljetno djelo Božjeg upravljanja podijeljeno je u tri faze: Doba zakona, Doba milosti i Doba kraljevstva. Te su tri faze djela radi spasenja ljudskog roda, odnosno, one su radi spasenja ljudskog roda koji je Sotona ozbiljno iskvario. Međutim, one su u isto vrijeme i zato da Bog može voditi bitku sa Sotonom. Dakle, baš kao što je djelo spasenja podijeljeno u tri faze, tako je i borba sa Sotonom podijeljena u tri faze, a ta se dva aspekta Božjeg djela izvode istovremeno. Borba sa Sotonom vodi se zapravo radi spasenja ljudskog roda, a budući da djelo spasenja ljudskog roda nije nešto što se može uspješno dovršiti u jednoj fazi, borba sa Sotonom također je podijeljena u faze i razdoblja, a rat sa Sotonom vodi se u skladu s potrebama čovjeka i stupnjem do kojega ga je Sotona iskvario. Možda u svojoj mašti čovjek vjeruje da će u toj borbi Bog podići oružje protiv Sotone na isti način na koji bi se međusobno borile dvije vojske. To je upravo ono što čovjekov intelekt može zamisliti; to je krajnje nejasna i nerealna zamisao, a čovjek ipak vjeruje u to. I budući da ovdje kažem da način čovjekova spasenja leži u borbi sa Sotonom, čovjek tako i zamišlja borbu koja se vodi. Postoje tri faze u djelu spasenja čovjeka, što znači da je borba sa Sotonom podijeljena u tri faze kako bi Sotona bio poražen jednom zauvijek. Ipak, unutarnja istina cjelokupnog djela borbe sa Sotonom jest da se učinci borbe postižu kroz nekoliko koraka: iskazivanje milosti čovjeku, postajanje čovjekovom žrtvom za grijeh, opraštanje čovjekovih grijeha, osvajanje čovjeka i usavršavanje čovjeka. U stvari, borba sa Sotonom nije podizanje oružja protiv Sotone, već spasenje čovjeka, rad na njegovu životu i promjena njegove naravi kako bi mogao svjedočiti Bogu. Tako je Sotona poražen. Sotona je poražen promjenom iskvarene čovjekove naravi. Kad Sotona bude poražen, odnosno, kad čovjek bude potpuno spašen, tada će poniženi Sotona biti potpuno vezan i tako će čovjek u potpunosti biti spašen. Dakle, bit čovjekova spasenja je rat protiv Sotone, a taj se rat prvenstveno ogleda u spasenju čovjeka. Faza posljednjih dana, u kojoj čovjek treba biti osvojen, posljednja je faza u borbi sa Sotonom, a ujedno je i djelo čovjekova potpunog spasenja od vlasti Sotone. Unutarnji smisao čovjekova osvajanja je povratak utjelovljenja Sotone – čovjeka kojeg je Sotona iskvario – Stvoritelju nakon njegova osvajanja, čime će se on odreći Sotone i potpuno vratiti Bogu. Na taj način čovjek će biti potpuno spašen. Prema tome, djelo osvajanja posljednje je djelo u borbi protiv Sotone i posljednja faza u Božjem upravljanju radi Sotonina poraza. Bez tog djela potpuno spasenje čovjeka na kraju bi bilo nemoguće, potpuni poraz Sotone također bi bio nemoguć, a ljudski rod nikad ne bi mogao zakoračiti u divno odredište niti se osloboditi Sotonina utjecaja. Zbog toga djelo spasenja čovjeka ne može se završiti prije nego što se okonča borba sa Sotonom jer je srž djela Božjeg upravljanja spasenje ljudskog roda. Najraniji ljudski rod bio je u Božjim rukama, ali je Sotona svojim iskušenjima i iskvarenošću zarobio čovjeka, koji je tako pao u ruke Zloga. Tako je Sotona postao predmet poraza u djelu Božjeg upravljanja. Budući da je Sotona zaposjeo čovjeka, a čovjek je kapital koji Bog koristi za provedbu cjelokupnog upravljanja, da bi se čovjek spasio, on onda mora biti preotet iz ruku Sotone, što znači da čovjek mora biti vraćen nakon što je bio u Sotoninu zatočeništvu. Prema tome, Sotona mora biti poražen promjenama čovjekove stare naravi, promjenama kojima se vraća čovjekov izvorni osjećaj razuma. Na taj način čovjek, koji je bio zarobljen, može biti iščupan iz ruku Sotone. Ako se čovjek oslobodi Sotonina utjecaja i ropstva, Sotona će biti posramljen, čovjek će na kraju biti opet vraćen, a Sotona će biti poražen. I budući da je čovjek oslobođen mračnog utjecaja Sotone, postat će plijen cijele ove bitke, a Sotona će postati predmet kažnjavanja kad se borba okonča, nakon čega će cjelokupno djelo spasenja ljudskog roda biti završeno.

U Bogu nema zlobe prema stvorenim bićima; On samo želi poraziti Sotonu. Cjelokupno Njegovo djelo – bilo da je riječ o grdnji ili sudu – usmjereno je na Sotonu; provodi se radi spasenja ljudskog roda, sve je radi poraza Sotone i ima jedan cilj: boriti se protiv Sotone do samoga kraja! Bog neće otpočinuti dok ne pobijedi Sotonu! Otpočinut će tek nakon što porazi Sotonu. S obzirom na to da je cjelokupno Božje djelovanje usmjereno na Sotonu i budući da su svi oni koje je Sotona iskvario pod kontrolom Sotone i svi žive pod Sotoninom vlašću, bez borbe protiv Sotone i prekidanja svake veze s njim Sotona ne bi popustio kontrolu nad tim ljudima i oni ne bi mogli biti zadobiveni. Da nisu bili zadobiveni, to bi dokazalo da Sotona nije poražen, da nije savladan. Stoga, u Božjem šest tisućljetnom planu upravljanja, tijekom prve faze On je vršio djelo zakona, tijekom druge faze vršio je djelo Doba milosti, odnosno djelo raspeća, a tijekom treće faze On vrši djelo osvajanja ljudskog roda. Cjelokupno to djelo rukovodi se mjerom do koje je Sotona iskvario ljudski rod, a sve kako bi se Sotona porazio, i svaka je faza u svrhu pobjede nad Sotonom. Bit šest tisućljetnog djela Božjeg upravljanja je borba protiv velikog crvenog zmaja, a djelo upravljanja ljudskim rodom jest i djelo pobjede nad Sotonom, djelo vođenja bitke sa Sotonom. Bog se bori šest tisuća godina, koliko i djeluje, da konačno uvede čovjeka u novi svijet. Kad Sotona bude poražen, čovjek će biti potpuno oslobođen. Nije li to smjer današnjeg Božjeg djela? Upravo je to smjer današnjeg djela: potpuno oslobođenje i izbavljenje čovjeka tako da ne podliježe nikakvim pravilima niti je sputan ikakvim okovima ili ograničenjima. Cjelokupno djelo vrši se u skladu s vašim rastom i u skladu s vašim potrebama, što znači da vam je osigurano sve što možete postići. Ovdje nije riječ o „pomicanju planina”, o tome da vam se išta nameće; već se to cjelokupno djelo vrši u skladu s vašim stvarnim potrebama. Svaka se faza djela odvija u skladu sa stvarnim potrebama i zahtjevima čovjeka; svaka faza djela ima za cilj pobjedu nad Sotonom. Zapravo, u početku nije bilo prepreka između Stvoritelja i Njegovih stvorenja. Sotona je uzrok svih tih prepreka. Čovjek je postao nesposoban vidjeti ili dodirnuti bilo što zbog načina na koji ga je Sotona ometao iskvario. Čovjek je žrtva, onaj koji je prevaren. Kad Sotona bude poražen, stvorena bića ugledat će Stvoritelja, a Stvoritelj će ih promatrati i moći će ih osobno voditi. Samo ovakav život čovjek treba voditi na zemlji. Dakle, cilj Božjeg djela prvenstveno je pobjeda nad Sotonom, a nakon što Sotona bude poražen, sve će biti riješeno. Danas si vidio da Bogu nije jednostavno doći među ljude. On nije došao provoditi svaki dan tražeći vam mane, govoriti vam o ovome i onome niti ti jednostavno dopustiti da vidiš kako izgleda, kako govori i živi. Bog nije postao tijelom samo da bi vam omogućio da Ga promatrate, da vam otvori oči niti da vam omogući čuti otajstva o kojima je govorio i sedam pečata koje je otvorio. Umjesto toga, On se utjelovio da porazi Sotonu. Osobno je u tijelu došao među ljude da spasi čovjeka i bori se sa Sotonom; u tome je značaj Njegova utjelovljenja. Da cilj tog djela nije pobjeda nad Sotonom, On ga onda ne bi osobno činio. Bog je došao na zemlju činiti Svoje djelo među ljudima, osobno Se otkriti čovjeku i dopustiti mu da Ga gleda; zar je to mala stvar? Doista nije jednostavno! Nije onako kako čovjek zamišlja: da je Bog došao kako bi Ga čovjek mogao vidjeti, kako bi mogao shvatiti da je Bog stvaran, a ne nejasan ili prazan, te da je Bog uzvišen, ali i ponizan. Je li moguće da je tako jednostavno? Upravo zato što je Sotona iskvario čovjekovo tijelo, a čovjek je onaj kojeg Bog namjerava spasiti, Bog mora preuzeti tijelo da bi se borio sa Sotonom i osobno brinuo za čovjeka. Samo je to korisno za Njegovo djelo. Dva utjelovljena tijela Božja postojala su kako bi porazila Sotonu, a i kako bi čovjeka što bolje spasila. Jer onaj koji vodi borbu sa Sotonom može biti samo Bog, bilo da je to Duh Božji ili utjelovljeno tijelo Božje. Ukratko, anđeli ne mogu voditi borbu sa Sotonom, a kamoli to može čovjek kojeg je iskvario Sotona. Anđeli su nemoćni voditi tu borbu, a čovjek još nemoćniji. Prema tome, ako Bog želi raditi na čovjekovu životu, ako želi osobno doći na zemlju i spasiti čovjeka, On se mora osobno utjeloviti – odnosno, mora osobno preuzeti tijelo i Svojim svojstvenim identitetom i djelom koje mora obaviti, doći među ljude i osobno spasiti čovjeka. U suprotnom, kad bi Duh Božji ili čovjek činili ovo djelo, od ove borbe nikad ništa ne bi bilo i ona ne bi nikad završila. Samo kad se Bog utjelovi da osobno krene u rat protiv Sotone među ljudima, čovjek ima priliku za spasenje. Štoviše, jedino tada je Sotona posramljen i ostavljen bez ikakvih mogućnosti iskorištavanja ili provedbe bilo kakvih planova. Djelo koje obavlja utjelovljeni Bog ne može ostvariti Duh Božji, a još manje ijedan tjelesan čovjek u Božje ime, jer djelo koje On vrši je radi čovjekova života i promjene iskvarene čovjekove naravi. Kad bi čovjek sudjelovao u ovoj borbi, pobjegao bi čim prije iz tog strašnog rasula i jednostavno ne bi bio u stanju promijeniti svoju iskvarenu narav. On ne bi mogao spasiti čovjeka od križa niti osvojiti cijeli buntovni ljudski rod, već samo učiniti koju sitnicu kao i prije, a koja ne nadilazi načela ili pak nešto što nema veze s porazom Sotone. Pa zašto se onda mučiti? U čemu je značaj djela koje ne može pridobiti ljudski rod, a još manje poraziti Sotonu? Dakle, borbu sa Sotonom može voditi jedino Sâm Bog, a čovjeku bi to jednostavno bilo nemoguće. Čovjekova dužnost je biti poslušan i slijediti, jer čovjek nije u stanju činiti djelo kao što je stvaranje neba i zemlje niti, štoviše, može voditi bitku sa Sotonom. Čovjek može udovoljiti Stvoritelju samo pod vodstvom Samoga Boga kojim je Sotona poražen; to je jedino što čovjek može učiniti. Stoga, svaki put kad započne nova borba, odnosno, svaki put kad započne djelo novog doba, to djelo čini Sâm Bog i kroz njega On vodi čitavo doba i otvara novi put cijelom ljudskom rodu. Osvit novog doba je novi početak u borbi sa Sotonom, čime čovjek ulazi u noviji, ljepši svijet, i u novo doba koje vodi Sâm Bog. Čovjek je gospodar svega, ali će oni koji su zadobiveni postati plodovi svih bitaka sa Sotonom. Sotona je kvaritelj svih stvari, on je poražen na kraju svih bitaka, a također je i onaj koji će nakon tih bitaka biti kažnjen. Između Boga, čovjeka i Sotone, samo je Sotona taj koji će biti prezren i odbačen. Međutim, oni koje je Sotona zadobio, a koje Bog nije povratio, primit će kaznu u ime Sotone. Od ovo troje, samo Bog treba biti štovan od svega stvorenja. Oni koje je Sotona iskvario, ali ih je Bog povratio i koji slijede put Božji, postaju oni koji će primiti Božje obećanje i suditi zlima u ime Boga. Bog će zasigurno biti pobjednik, a Sotona će zasigurno biti poražen, ali i među ljudima ima onih koji će pobijediti i onih koji će izgubiti. Oni koji pobijede pripadat će pobjednicima, a oni koji izgube pripadat će gubitnicima; ovo je razvrstavanje svakoga prema vrsti i predstavlja konačni završetak cjelokupnog Božjeg djela. To je također cilj cijelog Božjeg djela i nikada se neće promijeniti. Srž glavnog djela Božjeg plana upravljanja usmjerena je na spasenje čovjeka, pa Bog postaje tijelom prvenstveno radi te srži, radi ovog djela i radi Sotonina poraza. Bog se i prvi put utjelovio da bi porazio Sotonu: On se osobno utjelovio i osobno je bio pribijen na križ da bi dovršio djelo prve bitke, koja je bila djelo otkupljenja ljudskog roda. Isto tako, ovu fazu djela osobno vrši Bog, koji se utjelovio da obavi Svoje djelo među ljudima, da osobno govori Svoju riječ i omogući čovjeku da Ga vidi. Naravno, neizbježno je da On usput čini i neko drugo djelo, ali glavni razlog zašto On osobno čini Svoje djelo je da porazi Sotonu, osvoji cijeli ljudski rod i zadobije ove ljude. Dakle, djelo Božjeg utjelovljenja zaista nije jednostavno. Da je Njegova namjera bila samo pokazati čovjeku da je Bog ponizan, tajanstven i stvaran, da je sve to bilo samo radi obavljanja ovog djela, tada ne bi bilo potrebe za utjelovljenjem. Čak i da se Bog nije utjelovio, On bi mogao čovjeku izravno otkriti Svoju poniznost i skrovitost, Svoju veličinu i svetost, ali takve stvari nemaju nikakve veze s djelom upravljanja ljudskim rodom. One ne mogu spasiti čovjeka niti ga upotpuniti, a još manje mogu poraziti Sotonu. Da poraz Sotone podrazumijeva samo borbu Duha protiv duha, takvo bi djelo imalo još manju praktičnu vrijednost; ne bi bilo u stanju zadobiti čovjeka i uništilo bi njegovu sudbinu i njegove izglede. Kao takvo, današnje Božje djelo je od velikog značaja. Njegova svrha nije samo da Ga čovjek može vidjeti, ni da čovjek progleda, ni da se osjeti pomalo dirnutim i ohrabrenim; takvo djelo nema nikakvog značaja. Ako možeš govoriti samo o takvoj vrsti spoznaje, tada to dokazuje da nisi spoznao pravi značaj Božjeg utjelovljenja.

Djelo cjelokupnog Božjeg plana upravljanja obavlja Sâm Bog. Prvu fazu – stvaranje svijeta – izvršio je Sâm Bog, a da nije tako, nitko ne bi bio sposoban stvoriti ljudski rod; druga faza je bila otkupljenje cijelog ljudskog roda i također ju je izvršio Sâm Bog; treća faza se podrazumijeva: postoji još veća potreba da cjelokupno Božje djelo do kraja izvrši Sâm Bog. Cjelokupno djelo otkupljenja, osvajanja, zadobivanja i usavršavanja cijelog čovječanstva vrši Sâm Bog. Da On osobno nije učinio to djelo, čovjek ne bi mogao predstavljati Njegov identitet niti činiti Njegovo djelo. Da bi porazio Sotonu, da bi zadobio ljudski rod i da bi čovjeku dao normalan život na zemlji, On osobno vodi čovjeka i osobno djeluje među ljudima; radi cijelog Svojeg plana upravljanja i cjelokupnog Svojeg djela, On to mora činiti osobno. Ako čovjek samo vjeruje da je Bog došao da Ga čovjek vidi, da bi usrećio čovjeka, onda takva vjerovanja nemaju nikakvu vrijednost, nikakav značaj. Čovjekovo je razumijevanje previše površno! Samo ako sam vodi ovo djelo, Bog ga može izvršiti temeljito i potpuno. Čovjek nije u stanju to učiniti u ime Boga. Budući da nema Božji identitet niti Njegovu bit, čovjek nije u stanju činiti Božje djelo, a čak i kad bi ga činio, ono ne bi imalo nikakvog učinka. Bog se prvi put utjelovio radi otkupljenja, da bi otkupio cijeli ljudski rod od grijeha, da bi omogućio čovjeku da bude očišćen i da mu grijesi budu oprošteni. Djelo osvajanja Bog također obavlja osobno među ljudima. Da je, tijekom ove faze, Bog samo prorokovao, onda bi se našao neki prorok ili netko nadaren da zauzme Njegovo mjesto; da se samo prorokovalo, tada bi čovjek mogao zamijeniti Boga. Ipak, kad bi čovjek pokušao osobno vršiti djelo Samoga Boga i raditi na čovjekovu životu, bilo bi mu nemoguće izvršiti to djelo. To mora učiniti Sâm Bog: Bog se mora osobno utjeloviti da bi izvršio ovo djelo. Da se u Dobu riječi samo prorokovalo, tada bi proroci Izaija ili Ilija mogli izvršiti to djelo i ne bi ga trebao vršiti Sâm Bog. Budući da djelo obavljeno u ovoj fazi nije samo prorokovanje i budući da je od veće važnosti da se djelo riječi koristi za osvajanje čovjeka i poražavanje Sotone, ovo djelo ne može činiti čovjek, već ga mora obaviti Sâm Bog. U Doba zakona Jahve je izvršio dio Svojeg djela, nakon čega je govorio određene riječi i činio određene stvari preko proroka. To je bilo moguće jer je čovjek mogao zamijeniti Jahvu u Njegovu djelu, a vidovnjaci su mogli proricati i tumačiti neke snove u Njegovo ime. Djelo obavljeno u početku nije bilo djelo kojim se izravno mijenjala ljudska narav niti je bilo povezano s čovjekovim grijehom, a od čovjeka se zahtijevalo samo da se pridržava zakona. Stoga se Jahve nije utjelovio i nije Se otkrio čovjeku; umjesto toga, On se izravno obraćao Mojsiju i drugima, naveo ih da govore i djeluju u Njegovo ime i da djeluju izravno među ljudskim rodom. Prva faza Božjeg djela bila je čovjekovo vodstvo. Bio je to početak borbe protiv Sotone, ali je ta bitka tek trebala službeno započeti. Službeni rat protiv Sotone počeo je prvim utjelovljenjem Boga i nastavio se sve do danas. Prva bitka u ovom ratu vodila se kad je utjelovljeni Bog pribijen na križ. Raspeće utjelovljenog Boga porazilo je Sotonu i bila je to prva uspješna faza u ratu. Kad je utjelovljeni Bog počeo izravno raditi na čovjekovu životu, bio je to službeni početak djela zadobivanja čovjeka. A budući da je to bilo djelo mijenjanja čovjekove stare naravi, bilo je to djelo bitke sa Sotonom. Ta faza Jahvina djela u početku je bila samo upravljanje čovjekovim životom na zemlji. Bio je to početak Božjeg djela i, iako još nije bilo neke bitke ili velikog djela, postavljen je temelj za djelo bitke koja će uslijediti. Kasnije, druga faza djela tijekom Doba milosti obuhvaćala je promjenu čovjekove stare naravi, što znači da je Sâm Bog radio na čovjekovu životu. To je Bog morao osobno učiniti: bilo je potrebno da Bog osobno postane tijelo. Da se On nije utjelovio, nitko drugi Ga ne bi mogao zamijeniti u ovoj fazi djela koja je predstavljala djelo izravne borbe protiv Sotone. Da je čovjek u ime Boga učinio to djelo i stao pred Sotonu, Sotona se ne bi pokorio i ne bi ga bilo moguće poraziti. To je morao biti utjelovljeni Bog koji ga je došao poraziti, jer je bit utjelovljenog Boga i dalje Bog, On je još uvijek život čovjeka i On je još uvijek Stvoritelj; što god da se dogodi, Njegov identitet i bit neće se promijeniti. Stoga je On preuzeo čovječje tijelo i obavio to djelo kako bi natjerao Sotonu da se sasvim pokori. Tijekom faze djela posljednjih dana, ako bi čovjek činio ovo djelo i bio primoran izravno govorit riječi, onda ih on ne bi bio u stanju izgovoriti, i ako bi prorokovao, onda to proročanstvo ne bi moglo osvojiti čovjeka. Uzimajući tijelo, Bog dolazi poraziti Sotonu i dovesti ga do potpune pokornosti. Kad potpuno porazi Sotonu, u potpunosti osvoji čovjeka i potpuno ga zadobije, ova faza djelovanja bit će dovršena i uspeh postignut. U Božjem upravljanju, čovjek ne može zamijeniti Boga. Konkretno, djelo vođenja doba i pokretanje novog djela još više treba osobno voditi Sâm Bog. Čovjek može čovjeku dati otkrivenje i priskrbiti mu proročanstvo, međutim, ako to djelo mora obaviti Bog osobno, djelo borbe između Samoga Boga i Sotone, tada to djelo ne može obaviti čovjek. Tijekom prve faze djela, kad nije bilo borbe sa Sotonom, Jahve je osobno vodio narod Izraela koristeći se proročanstvom koje su proroci govorili. Nakon toga, druga faza djelovanja bila je borba sa Sotonom, i Sâm Bog se osobno utjelovio, došavši u čovječjem tijelu da izvršiti ovo djelo. Sve što uključuje borbu protiv Sotone uključuje i utjelovljenje Boga, što znači da tu borbu ne može voditi čovjek. Kad bi se čovjek borio, on ne bi bio u stanju poraziti Sotonu. Kako bi mogao imati snage boriti se protiv njega dok je još uvijek pod njegovom vlašću? Čovjek se nalazi u sredini: ako si naklonjen Sotoni, onda pripadaš Sotoni, ali ako udovoljavaš Bogu, onda pripadaš Bogu. Kad bi čovjek pokušao zamijeniti Boga u djelu ove bitke, bi li to mogao? Da je pokušao, zar ne bi odavno nestao s lica zemlje? Ne bi li već odavno završio u podzemnom svijetu? Dakle, čovjek nije u stanju zamijeniti Boga u Njegovu djelu, što znači da čovjek nema bit Boga i, da si se ti borio sa Sotonom, ne bi ga bio mogao poraziti. Čovjek može činiti samo poneko djelo; može pridobiti neke ljude, ali ne može zamijeniti Boga u djelu koje On Sâm čini. Kako bi se čovjek mogao boriti sa Sotonom? Sotona bi te zarobio i prije nego bi uopće počeo. Samo kad se Sâm Bog bori sa Sotonom i čovjek Ga, vodeći se time, slijedi i sluša, čovjek može biti zadobiven od Boga i izbaviti se iz Sotoninih okova. Stvari koje čovjek može postići vlastitom mudrošću i sposobnostima previše su ograničene; on nije u stanju upotpuniti čovjeka, voditi ga i, štoviše, poraziti Sotonu. Čovjekova inteligencija i mudrost ne mogu spriječiti Sotonine spletke, pa kako bi se čovjek mogao boriti s njim?

Svi oni koji su voljni biti usavršeni imaju priliku biti usavršeni, stoga se svi moraju opustiti: svi ćete u budućnosti stići na odredište. Ali ako nisi voljan biti usavršen i ne želiš zakoračiti u divan svijet, onda je to tvoj problem. Svi oni koji su voljni biti usavršeni i koji su odani Bogu, svi oni koji su poslušni i svi oni koji vjerno ispunjavaju svoju dužnost – svi takvi mogu biti usavršeni. Danas, svi oni koji ne ispunjavaju svoju dužnost odano, svi oni koji nisu odani Bogu, svi oni koji se ne pokoravaju Bogu, osobito oni koji su primili prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga, ali to ne provode u djelo – svi takvi ne mogu biti usavršeni. Svi koji su voljni biti odani i poslušni Bogu mogu biti usavršeni, čak i ako su pomalo neuki; svi koji su Ga voljni slijediti mogu biti usavršeni. O tome ne trebaš brinuti. Sve dok si voljan ići u tom smjeru, možeš biti usavršen. Nisam voljan odreći se niti izgnati ikoga od takvih među vama, ali ako čovjek ne nastoji činiti dobro, tada samo uništava sam sebe; nisam Ja taj koji te izgoni, nego ti sâm. Ako ti sâm ne nastojiš činiti dobro – ako si lijen ili ne ispunjavaš svoju dužnost, ako nisi odan, ne ideš za istinom i uvijek radiš kako je tebi volja, ako se ponašaš nepromišljeno, boriš se za vlastitu slavu i bogatstvo i nesavjestan si u ophođenju sa suprotnim spolom, onda ćeš nositi breme vlastitih grijeha; nisi vrijedan ničijeg sažaljenja. Moja je namjera da svi vi budete usavršeni i barem osvojeni, kako bi se ova faza djela mogla uspješno dovršiti. Božja je želja da svaka osoba bude usavršena, da ju On najzad zadobije, potpuno ju očisti te da postane pripadnik naroda koji On ljubi. Nije važno ako kažem da ste zaostali ili da ste osoba slabijeg kova – to je činjenica. Ova Moja izjava ne dokazuje da vas namjeravam napustiti, da sam u vas izgubio nadu, a još manje da vas ne želim spasiti. Danas sam došao činiti djelo vašeg spasenja, što znači da je djelo koje činim nastavak djela spasenja. Svaka osoba ima priliku biti usavršena: pod uvjetom da si voljan, pod uvjetom da tome težiš, na kraju ćeš to moći postići i nitko od vas neće biti napušten. Ako si osoba slabijeg kova, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojim slabijim kovom; ako si jačeg kova, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojim jačim kovom; ako si neuk i nepismen, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojom nepismenošću; ako si pismen, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s činjenicom da si pismen; ako si starija osoba, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tvojim godinama; ako možeš ukazati gostoprimstvo, Moji će zahtjevi prema tebi biti u skladu s tom sposobnošću; ako kažeš da ne možeš ukazati gostoprimstvo i da možeš obavljati samo određenu funkciju, bilo da je to širenje evanđelja ili briga o crkvi ili sudjelovanje u drugim općim poslovima, usavršavat ću te u skladu s funkcijom koju obavljaš. Evo što moraš postići: biti odan, biti poslušan do samoga kraja i težiti uzvišenoj ljubavi prema Bogu, a nema boljih praksi od te tri. U konačnici, čovjek mora postići te tri stvari i ako ih postigne, bit će usavršen. Ali, najviše od svega, moraš istinski težiti, moraš aktivno nastojati napredovati i rasti, a ne biti pasivan u tom pogledu. Rekao sam da svaka osoba ima priliku biti usavršena i može biti usavršena, i to je istina, ali ti ne pokušavaš biti bolji u svojoj potrazi. Ako ne ispuniš ta tri kriterija, onda na kraju moraš biti izgnan. Želim da svi uhvate korak, želim da svi imaju djelo i prosvjetljenje Duha Svetoga i da svi mogu biti poslušni do samoga kraja, jer je to dužnost koju svatko od vas treba ispuniti. Kad svi ispunite svoju dužnost, svi ćete biti usavršeni, i imat ćete snažno svjedočanstvo. Svi oni koji imaju svjedočanstvo su oni koji su pobijedili Sotonu i zadobili Božje obećanje, i oni su ti koji će ostati živjeti na divnome odredištu.