U početku, Bog je počivao. U to vrijeme nije bilo ljudi ni bilo čega drugog na zemlji, a Bog još nije bio obavio nikakvo djelo. Svoje djelo upravljanja započeo je tek nakon postanka čovječanstva i nakon što je čovječanstvo bilo iskvareno. Od tog trenutka On više nije počivao, već se počeo baviti ljudima. Upravo zbog iskvarenosti čovječanstva, kao i zbog arkanđelove pobune, Bog je izgubio Svoj počinak. Ako Bog ne pobijedi Sotonu i ne spasi iskvareno čovječanstvo, On više nikad neće moći ući u počinak. Kako čovjeku nedostaje počinka, tako nedostaje i Bogu, a kad On još jednom otpočine, i ljudi će. Živjeti u počinku znači život bez rata, bez prljavštine i bez ikakve trajne nepravde. Drugim riječima, to je život lišen Sotoninih remećenja (ovdje se pod „Sotonom” podrazumijevaju neprijateljske sile) i Sotonine iskvarenosti, kao i ranjivosti od invazije bilo koje sile suprotstavljene Bogu. To je život u kojem sve slijedi svoju vrstu i sve može štovati Gospodina svega stvorenja, život u kojem su nebo i zemlja potpuno mirni – to je ono što se podrazumijeva pod „spokojnim životom ljudi”. Kad Bog počine, nepravda više neće moći opstati na zemlji niti će biti ikakvih daljnjih invazija neprijateljskih sila, a čovječanstvo će zakoračiti u novi svijet – ono više neće biti čovječanstvo koje je iskvario Sotona, već čovječanstvo koje je spašeno nakon što ga je Sotona iskvario. Dan počinka čovječanstva ujedno će biti i dan Božjeg počinka. Bog je Svoj počinak izgubio zbog nemogućnosti čovječanstva da uđe u počinak, a ne zbog toga što prvotno nije mogao otpočinuti. Ulazak u počinak ne znači da se sve zaustavlja ili da se sve prestaje razvijati niti znači da Bog prestaje djelovati ili da ljudi prestaju živjeti. Znak ulaska u počinak bit će uništenje Sotone, kad oni pokvareni ljudi koji su se pridružili njegovu zlodjelu budu kažnjeni i izbrisani i kad prestanu postojati sve sile koje su neprijateljski nastrojene prema Bogu. Ulazak Boga u počinak znači da On više neće obavljati Svoje djelo spasenja čovječanstva. Ulazak čovječanstva u počinak znači da će svi ljudi živjeti unutar Božje svjetlosti i pod Njegovim blagoslovima, lišeni Sotonine iskvarenosti, te da više neće biti nepravednosti. Ljudi će pod Božjom brigom normalno živjeti na zemlji. Kad Bog i čovječanstvo zajedno uđu u počinak, to će značiti da je čovječanstvo spašeno i da je Sotona uništen, da je Božje djelo u ljudima u potpunosti dovršeno. Bog više neće nastavljati djelovati u ljudima, a oni više neće živjeti pod Sotoninom vlašću. Stoga Bog više neće biti zauzet, a ljudi više neće biti stalno u pokretu. Bog i čovječanstvo u počinak će ući istodobno. Bog će se vratiti na Svoje prvotno mjesto i svaka će se osoba vratiti na svoje odgovarajuće mjesto. To su odredišta u kojima će Bog i ljudi boraviti nakon što cjelokupno Božje upravljanje bude privedeno kraju. Bog ima Božje odredište, a ljudi imaju ljudsko odredište. Dok bude počivao, Bog će i dalje sve ljude usmjeravati u njihovim životima na zemlji, a ljudi će, dok su u Njegovoj svjetlosti, obožavati jednog istinitog Boga na nebu. Bog više neće živjeti među ljudima niti će ljudi moći živjeti s Bogom na Njegovu odredištu. Bog i ljudi ne mogu živjeti u istom svijetu; umjesto toga, svatko od njih ima vlastiti način života. Bog je Onaj koji usmjerava čitavo čovječanstvo, a čitavo je čovječanstvo kristalizacija Božjeg djela upravljanja. Ljudi su ti koji su vođeni i u suštini nisu isti kao Bog. „Otpočinuti” znači vratiti se na svoje prvotno mjesto. Stoga, kad Bog uđe u počinak, to znači da se vratio na Svoje prvotno mjesto. On više neće živjeti na zemlji niti boraviti među ljudima da bi s njima dijelio radost i patnju. Kad ljudi uđu u počinak, to znači da su postali pravi objekti stvaranja; oni će se Bogu klanjati sa zemlje i živjeti normalnim ljudskim životom. Ljudi više neće biti neposlušni prema Bogu niti će Mu se opirati, već će se vratiti prvotnom životu Adama i Eve. Tako će izgledati životi i odredišta Boga i ljudi nakon što uđu u počinak. Rat između Sotone i Boga neminovno vodi prema Sotoninu porazu. Stoga su Božji ulazak u počinak nakon završetka Njegova djela upravljanja te potpuno spasenje ljudskog roda i njegov ulazak u počinak postali neminovni. Mjesto počinka čovječanstva je na zemlji, dok je Božje mjesto počinka na nebu. Dok u svojem počinku budu štovali Boga, ljudi će živjeti na zemlji, a dok Bog bude u svojem počinku vodio preostalo čovječanstvo, On će to činiti s neba, a ne sa zemlje. Bog će i dalje biti Duh, dok će ljudi i dalje biti tijelo. Bog i ljudi počivaju na različite načine. Dok Bog bude počivao, On će dolaziti i pojavljivati se među ljudima; dok ljudi budu počivali, Bog će ih voditi u posjet nebesima, i kako bi tamo uživali u životu. Nakon što Bog i čovječanstvo uđu u počinak, Sotone više biti neće; svi oni pokvareni ljudi također će prestati postojati. Prije no što Bog i čovječanstvo otpočinu, svi oni pokvareni pojedinci koji su nekad na zemlji progonili Boga, kao i neprijatelji koji su tamo bili neposlušni prema Njemu, već će biti uništeni; bit će iskorijenjeni strašnim nesrećama tijekom posljednjih dana. Kad ti pokvareni ljudi budu potpuno uništeni, na zemlji se nikad više neće čuti za Sotonina zastrašivanja. Tek tada čovječanstvo će zadobiti potpuno spasenje, a Božje će djelo biti u cijelosti dovršeno. To su preduvjeti za ulazak Boga i čovječanstva u počinak.

Približavanje svršetka svih stvari ukazuje na dovršetak Božjeg djela, kao i na kraj razvoja čovječanstva. To znači da će ljudi, takvi kakve ih je Sotona iskvario, dostići završnu fazu svojeg razvoja te da će potomci Adama i Eve dovršiti svoje razmnožavanje. To također znači da se takvo čovječanstvo, koje je Sotona iskvario, neće moći dalje razvijati. Adam i Eva u početku nisu bili iskvareni, ali Adama i Evu koji su protjerani iz edenskog vrta iskvario je Sotona. Kad Bog i ljudi zajedno uđu u počinak, Adamu i Evi, koji su protjerani iz edenskog vrta, kao i njihovim potomcima, konačno će doći kraj. Buduće čovječanstvo i dalje će činiti potomci Adama i Eve, ali to više neće biti ljudi koji žive pod vlašću Sotone. Naprotiv, oni će biti ljudi koji su spašeni i očišćeni. To će biti čovječanstvo koje je bilo podvrgnuto sudu i grdnji, čovječanstvo koje je sveto. Ti ljudi neće nalikovati prvotnom ljudskom rodu; gotovo se može reći da će to biti jedna sasvim drugačija vrsta čovječanstva u odnosu na to kakvi su Adam i Eva bili na početku. Ti će ljudi biti odabrani među svima onima koje je Sotona iskvario i oni će biti ti koji su do kraja ostali nepokolebljivi tijekom Božjeg suda i grdnje; bit će to posljednja preostala skupina ljudskih bića u iskvarenom čovječanstvu. Samo će ti ljudi moći zajedno s Bogom ući u posljednji počinak. Oni koji su u stanju ostati nepokolebljivi tijekom Božjeg djela suda i grdnje u posljednjim danima – to jest, tijekom završnog djela očišćenja – bit će oni koji će zajedno s Bogom ući u posljednji počinak. Kao takvi, svi koji uđu u počinak bit će oslobođeni utjecaja Sotone i zadobiveni od Boga nakon što su bili podvrgnuti Njegovu završnom djelu očišćenja. Ti ljudi, koje će Bog konačno zadobiti, ući će u posljednji počinak. Svrha Božjeg djela grdnje i suda u biti je namijenjena očišćenju ljudskog roda zarad konačnog počinka. Bez takvog očišćenja nitko od ljudi ne bi mogao biti razvrstan u različite kategorije prema vrsti ni ući u počinak. To je djelo jedini put kojim čovječanstvo može ući u počinak. Samo će Božje djelo očišćenja očistiti ljude od njihove nepravednosti, a samo će Njegovo djelo grdnje i suda iznijeti na vidjelo one neposlušne elemente čovječanstva, odvajajući tako one koji mogu biti spašeni od onih koji ne mogu, one koji će preostati od onih koji neće. Kad to djelo bude dovršeno, oni kojima bude dopušteno ostati bit će očišćeni i zakoračit će u više stanje čovječanstva, gdje će uživati u neusporedivo ljepšem drugom ljudskom životu na zemlji. Drugim riječima, oni će započeti svoj ljudski dan počinka i suživot s Bogom. Nakon što oni kojima nije dopušteno ostati budu podvrgnuti grdnji i sudu, njihovo pravo lice bit će u potpunosti razotkriveno, nakon čega će svi biti uništeni i više im, kao ni Sotoni, neće biti dozvoljen opstanak na zemlji. U čovječanstvu budućnosti više neće biti nikoga iz te vrste ljudi; takvi ljudi nisu prikladni za ulazak u zemlju konačnog počinka niti su prikladni da se pridruže danu počinka koji će Bog i čovječanstvo zajednički dijeliti jer oni su na meti kazne i pokvareni su, nepravedni ljudi. Jednom su bili otkupljeni, a također su bili podvrgnuti sudu i grdnji; uz to, nekoć su služili Bogu. Međutim, kad nastupi posljednji dan, oni će ipak biti izgnani i uništeni zbog svoje pokvarenosti, zbog svoje neposlušnosti i zbog nemogućnosti da budu otkupljeni. Oni u budućem svijetu nikad više neće nastati niti će više živjeti među ljudima budućnosti. Bilo da su duhovi mrtvih ili ljudi koji još uvijek žive u tijelu, svi zli i svi oni koji nisu spašeni bit će uništeni čim sveti dio čovječanstva uđe u počinak. Što se tiče tih zlih duhova i zlih ljudi, kao i duhova pravednika i onih koji čine pravedna djela, ma kojem dobu da pripadaju, na kraju će svi koji čine zlo biti uništeni, a svi koji su pravedni će preživjeti. O tome hoće li osoba ili duh primiti spasenje, ne odlučuje se u potpunosti na temelju djela posljednjeg doba, već prema tome jesu li se opirali Bogu i prema Njemu bili neposlušni ili nisu. Ljudi koji su u prethodnoj eri činili zlo i nisu mogli steći spasenje nesumnjivo će biti na meti kazne, a oni koji u sadašnjoj eri čine zlo i koji ne mogu biti spašeni također će zasigurno biti na meti kazne. Ljudi bivaju razvrstani na temelju dobra i zla, a ne prema tome u kojoj epohi žive. Nakon što budu na taj način razvrstani, neće odmah biti kažnjeni ili nagrađeni, već će Bog Svoje djelo kažnjavanja zla i nagrađivanja dobra obaviti tek kad dovrši Svoje djelo osvajanja u posljednjim danima. Zapravo, On ljude na dobre i zle odvaja još otkad je započeo obavljati Svoje djelo spasenja čovječanstva. Međutim, On će pravedne nagraditi, a pokvarene kazniti tek kad u potpunosti dovrši Svoje djelo. On ih neće razdvojiti po kategorijama kad završi Svoje djelo i odmah zatim pristupiti kažnjavanju zla i nagrađivanju dobra. Naprotiv, taj će zadatak obaviti tek kad Njegovo djelo bude u potpunosti dovršeno. Cjelokupna svrha konačnog Božjeg djela kažnjavanja zla i nagrađivanja dobra jest temeljno očišćenje svih ljudi kako bi On zatim potpuno sveto čovječanstvo mogao odvesti u vječni počinak. Ta faza Njegova djela je od presudnog značaja; to je završna faza cjelokupnog Njegova djela upravljanja. Kad Bog ne bi uništio pokvarene, već im dozvolio da ostanu, nijedan čovjek ne bi mogao ući u počinak, a Bog ne bi mogao odvesti cijelo čovječanstvo u bolji svijet. Takvo djelo ne bi bilo potpuno. Kad Njegovo djelo bude dovršeno, cijelo čovječanstvo bit će potpuno sveto; samo će tako Bog moći mirno živjeti u počinku.

Danas ljudi još uvijek nisu u stanju osloboditi se tjelesnih stvari; ne mogu se odreći tjelesnih uživanja, svijeta, novca ni svoje iskvarene naravi. Većina ljudi svojim se poslovima bavi na površan način. Zapravo, ti ljudi uopće ne gaje Boga u svojem srcu; što je još gore, oni se Boga ne boje. Budući da u svojem srcu nemaju Boga, ne mogu ni sagledati sve što Bog čini, a kamoli povjerovati riječima koje On izgovara. Takvi ljudi imaju previše tjelesnog u sebi; preduboko su iskvareni i lišeni svake istine. Štoviše, ne vjeruju da se Bog može utjeloviti. Svatko tko ne vjeruje u utjelovljenog Boga – to jest, svatko tko ne vjeruje u vidljivog Boga ni u Njegove riječi i djelo, već se umjesto toga klanja nevidljivom Bogu na nebu – taj je osoba koja u svojem srcu nema Boga. Takvi su ljudi buntovni i opiru se Bogu. Nedostaje im ljudskosti i razuma, a pogotovo istine. Povrh toga, ti ljudi ne mogu povjerovati u vidljivog i opipljivog Boga, ali zato nevidljivog i neopipljivog Boga ipak smatraju najvjerodostojnijim i najradosnijim. Ono za čime tragaju nije stvarna istina niti je to prava bit života, a još manje je to Božja volja. Umjesto toga, oni tragaju za uzbuđenjem. Ono u što oni vjeruju i čemu teže bez sumnje je sve ono što im u najvećoj mjeri može omogućiti da ostvare vlastite želje. Oni u Boga vjeruju samo kako bi zadovoljili vlastite želje, a ne kako bi tragali za istinom. Zar takvi ljudi nisu zlotvori? Iznimno su samouvjereni i uopće ne vjeruju da će Bog na nebu uništiti takve „dobre ljude” kao što su oni. Naprotiv, vjeruju da će im Bog dozvoliti da ostanu i, štoviše, da će ih bogato nagraditi zato što su mnogo toga učinili za Boga i pokazali Mu značajnu „odanost”. Čak i kad bi krenuli u potragu za vidljivim Bogom, čim se njihove želje ne bi ostvarile, odmah bi se okrenuli protiv Boga ili bi ih spopao bijes. Oni time pokazuju da su nalik podlim štencima koji uvijek nastoje zadovoljiti samo vlastite želje; oni nisu pošteni ljudi koji tragaju za istinom. To su takozvani pokvareni ljudi koji slijede Krista. Oni ljudi koji ne tragaju za istinom nikako ne mogu ni povjerovati u istinu i utoliko su manje sposobni shvatiti budući ishod čovječanstva jer ne vjeruju ni u jednu riječ ili djelo vidljivog Boga, a to znači i da nisu sposobni povjerovati u buduće odredište čovječanstva. Stoga, čak i ako slijede vidljivog Boga, oni ipak čine zlo i uopće ne tragaju za istinom niti u praksi provode istinu koju Ja zahtijevam. Oni ljudi koji ne vjeruju da će biti uništeni upravo su oni koji će zaista biti uništeni. Svi oni misle da su jako pametni i da su upravo oni ti koji prakticiraju istinu. Oni svoje zlo ponašanje smatraju istinom i zato ga njeguju. Takvi pokvareni ljudi veoma su samouvjereni; istinu smatraju doktrinom, a svoja zlodjela istinom, ali na kraju mogu požeti samo ono što su posijali. Što su ljudi samouvjereniji i oholiji, to su manje sposobni doprijeti do istine; što ljudi više vjeruju u Boga na nebu, to se više opiru Bogu. Ti su ljudi oni koji će biti kažnjeni. Prije nego što čovječanstvo uđe u počinak, o tome hoće li određena vrsta osobe biti kažnjena ili nagrađena, bit će odlučeno na temelju toga je li ta osoba tragala za istinom, poznaje li Boga i može li se pokoriti vidljivom Bogu. Oni koji su služili vidljivom Bogu, ali Ga pritom ne poznaju niti Mu se pokoravaju, lišeni su istine. Takvi su ljudi zlotvori, a zlotvori će nesumnjivo biti predmet kazne; štoviše, oni će biti kažnjeni u skladu sa svojim pokvarenim ponašanjem. Bog je tu da bi ljudi vjerovali u Njega, a također je i dostojan njihove poslušnosti. Oni koji vjeruju jedino u nejasnog i nevidljivog Boga jesu ljudi koji ne vjeruju u Boga i koji nisu u stanju pokoriti se Bogu. Ako ti ljudi ne uspiju povjerovati u vidljivog Boga do okončanja Njegova djela osvajanja te nastave biti neposlušni i opirati se Bogu koji je vidljiv u tijelu, svi će ovi „štovatelji nejasnog” bez sumnje biti podvrgnuti uništenju. To će se dogoditi i nekima od vas – svatko tko riječima priznaje utjelovljenog Boga, ali nije u stanju prakticirati istinu pokoravanja utjelovljenom Bogu, na kraju će biti izgnan i uništen. Nadalje, svatko tko riječima priznaje vidljivog Boga, tko jede i pije istinu koju On izražava, dok istodobno traga za nejasnim i nevidljivim Bogom, zasigurno će biti podvrgnut uništenju. Nitko od tih ljudi neće moći ostati do vremena počinka koje će nastupiti nakon okončanja Božjeg djela niti će ijedan njima sličan pojedinac moći ostati u tom vremenu počinka. Demonski su ljudi oni koji ne prakticiraju istinu; njihova bit ogleda se u otporu i neposlušnosti prema Bogu i nemaju ni najmanju namjeru pokoriti Mu se. Svi će takvi ljudi biti uništeni. Posjeduješ li ti istinu ili se opireš Bogu ovisi o tvojoj biti, a ne o tvojem izgledu niti o tome što u ponekad možda govoriš ili kako se ponašaš. Hoće li osoba biti uništena ili ne, određeno je njenom biti; o tome se odlučuje na temelju biti koju ona otkriva svojim ponašanjem i svojim traganjem za istinom. Od ljudi koji su međusobno isti po tome što rade i po količini djela koja obavljaju, oni čija je ljudska bit dobra i oni koji posjeduju istinu dobit će dozvolu da ostanu, dok će oni čija je ljudska bit zla i oni koji se ne pokoravaju vidljivom Bogu biti predmet uništenja. Cjelokupno Božje djelo i riječi koje se odnose na odredište čovječanstva ljudima će se baviti na odgovarajući način, u skladu s biti svakog pojedinca. To će se obaviti bez i najmanje greške i neće biti napravljena nijedna pogreška. Ljudske emocije i značenja upliću se jedino kad djelo obavljaju ljudi. Djelo koje Bog obavlja je najprikladnije. On apsolutno nikad ne iznosi lažne tvrdnje ni protiv jednog stvorenja. U ovom trenutku ima mnogo onih koji nisu u stanju sagledati buduće odredište čovječanstva i koji ne vjeruju riječima koje Ja izgovaram. Svi oni koji ne vjeruju, kao i oni koji ne prakticiraju istinu, jesu demoni!

Danas se oni koji tragaju u potpunosti razlikuju od onih koji ne tragaju, a njihova su odredišta također veoma različita. Oni koji teže spoznaji istine i koji prakticiraju istinu jesu oni kojima će Bog donijeti spasenje. Oni koji ne poznaju istiniti put jesu demoni i neprijatelji; oni su potomci arkanđela i bit će predmet uništenja. Čak i oni koji pobožno vjeruju u nejasnog Boga – nisu li oni također demoni? Ljudi koji posjeduju čistu savjest, ali ne prihvaćaju istiniti put, jesu demoni; njihova se bit opire Bogu. Oni koji ne prihvaćaju istiniti put jesu oni koji se opiru Bogu, pa čak i ako trpe mnoge nedaće, takvi će ljudi ipak biti uništeni. Svi oni koji se ne žele odreći svijeta, koji ne mogu podnijeti rastanak od svojih roditelja i koji se ne mogu lišiti svojih tjelesnih naslada, neposlušni su prema Bogu i svi će biti predmet uništenja. Svatko tko ne vjeruje u utjelovljenog Boga je demon i, štoviše, bit će uništen. Oni koji vjeruju, ali ne prakticiraju istinu, oni koji ne vjeruju u utjelovljenog Boga, kao i oni koji uopće ne vjeruju da Bog postoji, također će biti predmet uništenja. Svi oni kojima će biti dozvoljeno da ostanu jesu ljudi koji su prošli kroz patnju pročišćenja i stoički je podnijeli; to su ljudi koji su istinski pretrpjeli kušnje. Svatko tko ne priznaje Boga je neprijatelj. Drugim riječima, svatko tko ne priznaje utjelovljenog Boga – bez obzira nalazi li se unutar ili izvan ovog toka – antikrist je! Tko je Sotona, tko su demoni i tko su Božji neprijatelji ako ne otporaši koji ne vjeruju u Boga? Nisu li to oni ljudi koji su neposlušni prema Bogu? Nisu li to oni koji tvrde da vjeruju, ali kojima nedostaje istina? Nisu li oni koji samo nastoje zadobiti blagoslove, ali pritom nisu u stanju svjedočiti za Boga? Ti se i danas družiš s tim demonima, obziran si i pun ljubavi prema njima, ali zar ti na taj način ne iskazuješ dobre namjere na Sotonu? Nisi li ti u savezu s demonima? Ako i danas ljudi još uvijek nisu u stanju razlikovati dobro od zla, već slijepo nastave biti puni ljubavi i milosrđa bez ikakve namjere da tragaju za Božjom voljom ili da na bilo koji način Božje namjere njeguju kao svoje, njihov će svršetak biti utoliko bjedniji. Svatko tko ne vjeruje u utjelovljenog Boga neprijatelj je Božji. Ako možeš biti obziran i pun ljubavi prema neprijatelju, zar ti ne nedostaje osjećaj pravednosti? Ako si usklađen s onima koje mrzim i s kojima se ne slažem, i pri tom još gajiš ljubav ili osobne osjećaje prema njima, zar onda nisi neposlušan? Zar se onda ne opireš Bogu namjerno? Posjeduje li takva osoba istinu? Ako su ljudi obzirni prema neprijateljima, puni ljubavi prema demonima, a milosrđa prema Sotoni, zar oni time namjerno ne ometaju Božje djelo? Oni ljudi koji vjeruju samo u Isusa, a ne vjeruju u utjelovljenog Boga tijekom posljednjih dana, kao i oni koji riječima vjeruju u utjelovljenog Boga, ali čine zlo, svi su oni antikristi, da i ne govorimo o onima koji ni u Boga ne vjeruju. Svi će ti ljudi biti predmet uništenja. Mjerilo po kojem ljudi sude o drugima temelji se na njihovu ponašanju; oni koji se dobro ponašaju pravedni su, dok su oni čije je ponašanje gnusno pokvareni. Mjerilo po kojem Bog sudi ljudima temelji se na tome pokorava li se njihova bit Njemu ili ne; onaj tko se Bogu pokorava pravedan je, dok je onaj tko to ne čini neprijatelj i pokvaren čovjek, bez obzira na to ponaša li se ta osoba dobro ili loše i bez obzira na to je li ono što ona govori točno ili netočno. Neki ljudi svoja dobra djela žele iskoristiti radi stjecanja dobrog odredišta u budućnosti, dok drugi dobro odredište žele steći lijepim riječima. Svi pogrešno vjeruju da Bog ishode ljudi određuje promatrajući njihovo ponašanje ili slušajući što govore, stoga mnogi to žele iskoristiti kako bi Boga na prevaru naveli da im pruži trenutnu uslugu. U budućnosti će svi ljudi koji će opstati u stanju počinka ujedno biti oni koji su izdržali dan stradanja i koji su ujedno svjedočili za Boga; svi će oni biti ljudi koji su ispunili svoje dužnosti i koji su se svjesno pokorili Bogu. Onima koji samo žele iskoristiti priliku da služe s namjerom da izbjegnu prakticiranje istine neće biti dozvoljeno ostati. Bog ima odgovarajuća mjerila za uređenje ishoda svakog pojedinca. On te odluke ne donosi jednostavno prema nečijim riječima i nečijem ponašanju niti ih donosi na temelju onoga što netko čini tijekom određenog vremenskog razdoblja. On neće biti nimalo popustljiv prema nečijem pokvarenom ponašanju zbog toga što Mu je ta osoba prethodno služila niti će On osobu poštedjeti smrti zbog ma kakvog njenog jednokratnog izdatka zarad Boga. Nitko ne može izbjeći odmazdu za svoja zlodjela i nitko ne može prikriti svoje zlo ponašanje i time izbjeći muke uništenja. Ako ljudi zaista mogu ispuniti svoju dužnost, to znači da su vječno vjerni Bogu i da ne traže nagradu bez obzira na to primaju li blagoslove ili trpe nedaće. Ako su ljudi Bogu vjerni dok vide blagoslove, ali izgube svoju vjernost kad ne vide nikakve blagoslove i ako, na kraju, još uvijek nisu u stanju svjedočiti za Boga ni ispuniti dužnosti na koje su se obvezali, i dalje će biti predmet uništenja, iako su jednom ranije vjerno služili Bogu. Ukratko, pokvareni ljudi ne mogu opstati kroz vječnost niti mogu ući u počinak. Samo su pravednici gospodari počinka. Kad čovječanstvo bude na pravom putu, ljudi će živjeti normalnim ljudskim životom. Svi će obavljati svoje dužnosti i biti apsolutno vjerni Bogu. U potpunosti će odbaciti svoju neposlušnost i svoju iskvarenu narav te će živjeti za Boga i zbog Boga, lišeni neposlušnosti i otpora. Svi će se moći potpuno pokoriti Bogu. Bit će to život Božji i ljudski; to će biti život kraljevstva i bit će život počinka.

Oni koji svoju krajnje nevjernu djecu i rodbinu na silu dovlače u crkvu, krajnje su sebični i samo se prikazuju kao ljubazni. Ti su ljudi usredotočeni samo na to da vole, bez obzira na to vjeruju ili ne i bez obzira na to je li to Božja volja. Neki svoje žene dovode pred Boga ili pred Njega dovlače svoje roditelje i, bez obzira na to slaže li se Duh Sveti s tim ili ne i djeluje li Duh Sveti u njima ili ne, oni i dalje slijepo „usvajaju nadarene ljude” zarad Boga. Kakvu je korist uopće moguće ostvariti pokazivanjem ljubaznosti prema tim nevjernicima? Čak i ako se oni, u kojima nema Duha Svetoga, jako trude slijediti Boga, ipak ne mogu biti spašeni kao što bi netko mogao pomisliti. Oni koji mogu primiti spasenje zapravo se ne mogu tako lako zadobiti. Ljudi koji nisu podvrgnuti djelu i kušnjama Duha Svetoga i koji nisu usavršeni od utjelovljenog Boga sasvim su nesposobni postati upotpunjeni. Stoga su ti ljudi od trenutka kad nominalno počnu slijediti Boga lišeni prisutnosti Duha Svetoga. Imajući u vidu njihove uvjete i stvarno stanje, oni jednostavno ne mogu biti upotpunjeni. Duh Sveti odlučuje ne trošiti mnogo energije na njih kao takve i ne pruža im nikakvo prosvjetljenje niti ih na bilo koji način usmjerava. Samo im dozvoljava da Ga slijede i na kraju će otkriti njihove ishode – to je dovoljno. Ljudski zanos i namjere dolaze od Sotone i s pomoću njih ni na koji način ne može se dovršiti djelo Duha Svetoga. Ma kakvi bili, ljudi u sebi moraju imati djelo Duha Svetoga. Mogu li ljudi upotpunjivati druge ljude? Zašto muž voli svoju ženu? Zašto žena voli svojeg muža? Zašto su djeca savjesna prema svojim roditeljima? Zašto roditelji razmaze svoju djecu? Kakve namjere ljudi zapravo gaje u sebi? Nije li im namjera ispuniti vlastite planove i sebične želje? Žele li doista djelovati u korist Božjeg plana upravljanja? Postupaju li doista radi dobrobiti Božjeg djela? Namjeravaju li ispuniti dužnosti stvorenog bića? Oni koji od trenutka kad su počeli vjerovati u Boga nisu u stanju postići prisutnost Duha Svetoga nikad ne mogu zadobiti djelo Duha Svetoga. Ti su ljudi definitivno predviđeni za uništenje. Koliko god te ljude netko volio, ta ljubav ne može zamijeniti djelo Duha Svetoga. Ljudski zanos i ljubav predstavljaju ljudske namjere, ali ne mogu predstavljati Božje namjere niti mogu biti zamjena za Božje djelo. Čak i ako netko pruži najveću moguću ljubav i milosrđe tim ljudima, koji nominalno vjeruju u Boga i pretvaraju se da Ga slijede ne znajući što zapravo znači vjerovati u Boga, oni ipak neće steći Božju naklonost niti će zadobiti djelo Duha Svetoga. Ljudi koji iskreno slijede Boga, čak i ako su lošeg kova i nesposobni shvatiti mnoge istine, s vremena na vrijeme ipak mogu zadobiti djelo Duha Svetoga. Međutim, oni koji su prilično dobrog kova, ali ne vjeruju iskreno, jednostavno ne mogu zadobiti prisutnost Duha Svetoga. Ne postoji apsolutno nikakva mogućnost da takvi ljudi budu spašeni. Čak i ako čitaju Božje riječi ili povremeno slušaju propovijedi, čak i ako Bogu pjevaju hvalospjeve, na kraju ipak neće moći opstati do vremena počinka. To tragaju li ljudi iskreno ne određuje se po tome kako drugi sude o njima ni po tome kako ljudi iz njihova okruženja gledaju na njih, već po tome djeluje li Duh Sveti na njima i jesu li stekli prisutnost Duha Svetoga. Nadalje, to ovisi o tome mijenja li se njihova narav i jesu li stekli ikakvu spoznaju o Bogu nakon što su određeno vrijeme bili podvrgnuti djelu Duha Svetoga. Ako Duh Sveti djeluje na osobu, njezina će se narav postepeno mijenjati, a njezin stav prema vjeri u Boga postepeno će se pročišćavati. Bez obzira na to koliko dugo slijede Boga, sve dok su se promijenili, to znači da Duh Sveti djeluje na njih. Ako se nisu promijenili, to znači da Duh Sveti na njih ne djeluje. Čak i ako obave poneku službu, na to ih nagoni samo želja za primanjem blagoslova. Služenje koje je samo povremeno ne može zamijeniti doživljavanje promjene naravi. Oni će naposljetku ipak biti uništeni jer u kraljevstvu neće biti potrebe za služiteljima niti će onima koji su usavršeni i koji su vjerni Bogu biti potrebna bilo kakva usluga od onih čija se narav nije promijenila. One u prošlosti izgovorene riječi: „Kad netko vjeruje u Gospodina, sreća se smiješi cijeloj njegovoj obitelji” bile su prikladne za Doba milosti, ali nisu povezane s odredištem čovječanstva. Bile su prikladne samo za fazutijekom Doba milosti. Smisao tih riječi bio je usmjeren na mir i materijalne blagoslove koje su ljudi uživali. One nisu značile da će cijela obitelj onoga tko vjeruje u Gospodina biti spašena niti da će, kad netko primi blagoslove, njegova cijela obitelj također moći biti dovedena u počinak. Hoće li netko primiti blagoslove ili trpjeti nesreću, određuje se prema njegovoj biti, a ne prema nekakvoj zajedničkoj biti koju ta osoba možda dijeli s drugima. Za takve izreke i pravila u kraljevstvu jednostavno nema mjesta. Ako osoba u konačnici bude u stanju opstati, to će biti zato što je ispunila Božje zahtjeve, a ako u konačnici ne bude mogla ostati do vremena počinka, to će biti zato što je bila neposlušna prema Bogu i nije udovoljila Božjim zahtjevima. Svakome sljeduje prikladno odredište. O tim se odredištima odlučuje na temelju biti svakog pojedinca i one nemaju baš nikakve veze s drugim ljudima. Pokvareno ponašanje djeteta ne može se prenijeti na njegove roditelje niti se dječja pravednost može podijeliti s njihovim roditeljima. Pokvareno ponašanje roditelja ne može se prenijeti na njihovu djecu niti se pravednost roditelja može podijeliti s njihovom djecom. Svatko nosi svoje grijehe i svatko uživa u svojim blagoslovima. Nitko ne može zamijeniti drugu osobu; to je pravednost. Sa stanovišta čovjeka, ako roditelji primaju blagoslove, onda bi to trebala moći i i njihova djeca, a ako djeca čine zlo, onda bi njihovi roditelji morali okajati te grijehe. To je ljudska perspektiva i ljudski način obavljanja stvari, a ne Božja perspektiva. Svačiji se ishod određuje prema njegovoj biti, koja pak proizlazi iz njegova ponašanja, i uvijek se određuje na primjeren način. Nitko ne može ponijeti tuđe grijehe; štoviše, nitko ne može biti kažnjen umjesto drugoga. To je neupitno. To što je roditelj brižan prema svojoj djeci ne znači da može činiti pravedna djela umjesto svoje djece niti savjesna naklonost djeteta prema roditeljima ne podrazumijeva da ono može činiti pravedna djela umjesto svojih roditelja. To je ono što se zaista misli kada se kaže: „Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.” Svoju pokvarenu djecu ljudi ne mogu odvesti u počinak samo na temelju svoje ogromne ljubavi prema njima niti itko svoju ženu (ili muža) može odvesti u počinak na temelju vlastitog pravednog ponašanja. To je upravna odredba i nitko od nje ne može biti izuzet. Na kraju krajeva, pravednici su pravednici, a zlotvori su zlotvori. Pravednicima će na kraju biti dozvoljeno opstati, dok će zlotvori biti uništeni. Sveti ljudi su sveti; oni nisu prljavi. Prljavi su ljudi prljavi i nijedan njihov dio nije svet. Svi oni koji će biti uništeni pokvareni su ljudi, a svi koji će opstati pravedni su – čak i ako djeca pokvarenih ljudi čine pravedna djela, pa čak i ako roditelji pravednika čine zlodjela. Između muža vjernika i žene nevjernice ne postoji povezanost, kao što ni djeca vjernici i roditelji nevjernici nisu međusobno povezani; te dvije vrste ljudi potpuno su nespojive. Prije ulaska u počinak osoba ima fizičke rođake, ali kad jednom uđe u počinak, više neće imati fizičke rođake vrijedne spomena. Oni koji vrše svoju dužnost neprijatelji su onih koji to ne čine; oni koji ljube Boga i oni koji Ga mrze suprotstavljeni su jedni drugima. Oni koji će ući u počinak i oni koji će biti uništeni, dvije su nespojive vrste stvorenja. Stvorenja koja ispunjavaju svoju dužnost moći će opstati, dok će ona koja svoju dužnost ne ispunjavaju biti predmet uništenja. Štoviše, to će vrijediti kroz čitavu vječnost. Voliš li svojeg muža kako bi ispunila svoju dužnost stvorenog bića? Voliš li svoju ženu kako bi ispunio svoju dužnost stvorenog bića? Jesi li prema svojim nevjernim roditeljima savjestan zato da bi ispunio svoju dužnost stvorenog bića? Je li ljudsko shvaćanje vjere u Boga ispravno ili pogrešno? Zašto vjeruješ u Boga? Što time želiš dobiti? Kako voliš Boga? Oni koji ne mogu ispuniti svoju dužnost stvorenog bića i koji se tome ne mogu potpuno posvetiti postat će predmet uništenja. Među ljudima danas postoje fizički odnosi, kao i krvne veze, ali u budućnosti će sve to biti razbijeno. Vjernici i nevjernici međusobno su nespojivi; naprotiv, oni su jedni drugima suprotstavljeni. Oni koji počivaju vjerovat će da postoji Bog i pokoravat će se Bogu, dok će svi oni koji su prema Bogu neposlušni biti uništeni. Obitelji više neće postojati na zemlji; kako bi moglo biti roditelja, djece ili bračnih odnosa? Sama nespojivost vjere i nevjere potpuno će presjeći takve fizičke odnose!

Među ljudima prvotno nije bilo obitelji; postojali su samo muškarac i žena – dvije različite vrste ljudskih bića. Nije bilo ni država, a kamoli obitelji, ali kao posljedica iskvarenosti čovječanstva svakojaki su se ljudi okupljali u pojedinačne klanove koji su kasnije prerasli u države i etničke skupine. Te države i etničke skupine sastojale su se od malih pojedinačnih obitelji i tako su svakovrsni ljudi razdijeljeni na razne rase, prema različitim jezicima i granicama. Zapravo, koliko god rasa bilo na svijetu, čovječanstvo ima samo jednog pretka. U početku su postojale samo dvije vrste ljudi, a to su bili muškarci i žene. Međutim, uslijed napredovanja Božjeg djela, povijesnih kretanja i geografskih promjena, te su se dvije vrste ljudi u različitom stupnju razvile u više vrsta ljudi. U osnovi, bez obzira na to od koliko je rasa čovječanstvo sačinjeno, cijelo čovječanstvo i dalje je Božje stvorenje. Kojoj god rasi pripadali, svi ljudi su Njegova stvorenja; svi su oni potomci Adama i Eve. Iako nisu stvoreni Božjim rukama, oni su potomci Adama i Eve, koje je Bog osobno stvorio. Kojoj god vrsti bića pripadali, svi su ljudi Njegova stvorenja. Budući da pripadaju ljudskom rodu, koji je stvorio Bog, njihovo odredište je ono koje čovječanstvo treba imati, a podijeljeni su prema pravilima s pomoću kojih se ljudi organizirati. Drugim riječima, svi zlotvori i svi pravednici naposljetku su stvorenja. Stvorenja koja čine zlo na kraju će biti uništena, dok će stvorenja koja čine pravedna djela opstati. To je najprikladnije uređenje za te dvije vrste stvorenja. Zlotvori zbog svoje neposlušnosti ne mogu poreći da ih je, iako su Božja stvorenja, Sotona ugrabio, te da stoga ne mogu biti spašeni. Stvorenja koja se ponašaju pravedno ne mogu, na temelju činjenice da će opstati, poreći da ih je stvorio Bog, ali da su ipak primila spasenje nakon što ih je Sotona iskvario. Zlotvori su stvorenja koja su neposlušna prema Bogu; to su stvorenja koja ne mogu biti spašena i koja je Sotona već u potpunosti zarobio. Ljudi koji čine zlo također su ljudi; to su ljudi koji su do krajnosti iskvareni i koji ne mogu biti spašeni. Baš kao što i oni pripadaju stvorenjima, ljudi pravednog ponašanja također su iskvareni, ali to su ljudi koji su voljni osloboditi se svoje iskvarene naravi i koji su postali sposobni pokoriti se Bogu. Ljudi pravednog ponašanja ne vrve pravednošću; umjesto toga, primili su spasenje i oslobodili se svoje iskvarene naravi; oni se mogu pokoriti Bogu. Oni će na kraju biti nepokolebljivi, iako to ne znači da ih Sotona nikad nije iskvario. Po završetku Božjeg djela među svim Njegovim stvorenjima bit će onih koji će biti uništeni i onih koji će opstati. To je neizbježan trend Njegova djela upravljanja; to nitko ne može zanijekati. Zlotvorima neće biti dozvoljeno opstati, a oni koji se pokore Bogu i slijede Ga do kraja sigurno će opstati. Budući da je to djelo upravljanja čovječanstvom, bit će onih koji će ostati i onih koji će biti izgnani. To su različiti ishodi za različite vrste ljudi i to su najprikladnija uređenja za Božja stvorenja. Konačan Božji plan za čovječanstvo jest da ga podijeli razbijanjem obitelji, slamanjem etničkih skupina i brisanjem granica među nacijama, čime će nastati uređenje bez obitelji i državnih granica jer ljudi, na kraju krajeva, potječu od jednog pretka i Božje su stvorenje. Ukratko, sva stvorenja koja čine zlo bit će uništena, dok će stvorenja koja se pokoravaju Bogu opstati. Tako u vremenu počinka koje dolazi neće više biti obitelji ni država, a pogotovo etničkih grupa; ta vrsta čovječanstva bit će najsvetija vrsta čovječanstva. Adam i Eva izvorno su stvoreni kako bi se čovječanstvo moglo brinuti o svemu na zemlji. Ljudi su prvotno bili gospodari svih stvari. Jahvina namjera pri stvaranju ljudi bila je da im dozvoli da postoje na zemlji i da se brinu za sve na njoj jer čovječanstvo u početku nije bilo iskvareno i nije bilo u stanju činiti zlo. Međutim, nakon što su postali iskvareni, ljudi više nisu bili čuvari svih stvari. Svrha Božjeg spasenja jest obnoviti tu funkciju čovječanstva, obnoviti čovjekov prvobitni razum i prvobitnu poslušnost. Čovječanstvo u počinku odražavat će upravo onaj rezultat koji se Bog nada ostvariti Svojim djelom spasenja. Iako to više neće biti život kakav je bio u edenskom vrtu, njegova će bit biti ista; čovječanstvo samo više neće posjedovati svoju raniju neiskvarenost, već će to biti čovječanstvo koje je bilo iskvareno i zatim primilo spasenje. Ti ljudi koji su primili spasenje ući će na kraju (to jest, nakon što Božje djelo bude obavljeno) u počinak. Isto tako, ishodi onih koji će biti kažnjeni također će se potpuno razotkriti na kraju, a oni će biti uništeni tek nakon što se Božje djelo dovrši. Drugim riječima, nakon što Njegovo djelo bude dovršeno, bit će razotkriveni svi zlotvori i svi oni koji su spašeni jer će se djelo razotkrivanja svih vrsta ljudi (bilo da su zlotvori ili pripadaju onima koji su spašeni) obaviti nad svima istovremeno. Zlotvori će biti izgnani, a istovremeno će biti razotkriveni oni kojima je dozvoljeno da ostanu. Dakle, ishodi svih vrsta ljudi bit će razotkriveni u isto vrijeme. Bog neće dopustiti da skupina ljudi kojima je podario spasenje uđe u počinak prije nego što zlotvore odvoji na stranu da bi im, malo pomalo, sudio i kažnjavao ih; to ne bi bilo u skladu s činjenicama. Kad zlotvori budu uništeni i kad oni koji mogu opstati uđu u počinak, Božje djelo širom svemira bit će dovršeno. Među onima koji primaju blagoslove i onima koji trpe nesreću neće biti prioriteta; oni koji prime blagoslove živjet će vječno, dok će oni koji trpe nesreću propasti za vijeke vjekova. Ta dva koraka Božjeg djela bit će obavljena istovremeno. Upravo zbog postojanja neposlušnih ljudi razotkrit će se pravednost onih koji se podčinjavaju, a upravo zato što ima onih koji su primili blagoslove razotkrit će se nesreća koju su zlotvori pretrpjeli zbog svojeg pokvarenog ponašanja. Kad Bog ne bi razotkrio zlotvore, ljudi koji se iskreno pokoravaju Bogu nikad ne bi ugledali svjetlo dana. Kad one koji Mu se podčinjavaju Bog ne bi odveo na prikladno odredište, oni koji su neposlušni prema Bogu ne bi mogli dobiti zasluženu kaznu. To je proces Božjeg djela. Kad On ne bi obavio to djelo kažnjavanja zla i nagrađivanja dobra, Njegova stvorenja nikad ne bi mogla zakoračiti u svoja odgovarajuća odredišta. Kad čovječanstvo uđe u počinak, zlotvori će biti uništeni, a čitavo će čovječanstvo biti na pravom putu; sve vrste ljudi bit će sa svojom vrstom u skladu s funkcijama koje trebaju obavljati. Tek će to biti dan počinka čovječanstva, bit će to neizbježan trend razvoja čovječanstva, a veliko i konačno dostignuće Božje bit će dovršeno tek kad čovječanstvo uđe u počinak; to će biti završna etapa Njegova djela. Tim će djelom biti okončan sav dekadentni tjelesni život čovječanstva, kao i život iskvarenog čovječanstva. Ljudi će tada zakoračiti u novi svijet. Iako će svi ljudi živjeti u tijelu, bit tog života značajno će se razlikovati od biti života iskvarenog čovječanstva. Značaj tog postojanja također se razlikuje od značaja postojanja iskvarenog čovječanstva. Iako to neće biti život nove vrste ljudi, može se reći da će to biti život ljudi koji su primili spasenje, kao i život u kojem su iznova zadobiveni ljudskost i razum. To su ljudi koji su nekoć bili neposlušni prema Bogu, ljudi koje je Bog osvojio, a potom i spasio. To su ljudi koji su Boga osramotili, a kasnije svjedočili za Njega. Nakon što prođu Njegovu provjeru i opstanu, njihovo će postojanje biti najsmislenije postojanje; oni su ljudi koji su o Bogu svjedočili pred Sotonom i ljudi sposobni za život. Oni koji će biti uništeni jesu oni koji ne mogu svjedočiti o Bogu i koji nisu sposobni nastaviti živjeti. Njihovo uništenje bit će rezultat njihova pokvarenog ponašanja, a takvo uništenje je njihovo najbolje odredište. U budućnosti, kad čovječanstvo zakorači u prelijep svijet, neće biti nikakvih odnosa između muža i žene, oca i kćeri ili majke i sinu, o kojima ljudi maštaju da će ih pronaći. U to vrijeme svaki će čovjek slijediti svoju vrstu, a obitelji će već biti razbijene. Pretrpjevši potpuni neuspjeh Sotona više nikad neće ometati čovječanstvo, a ljudi više neće imati iskvarenu sotonsku narav. Svi oni neposlušni ljudi već će biti uništeni i preostat će samo oni koji se podčinjavaju. Stoga će vrlo malo obitelji ostati netaknuto; kako bi fizički odnosi i dalje mogli postojati? Čovjekov prethodni tjelesni život bit će potpuno zabranjen; kako bi onda mogli postojati fizički odnosi među ljudima? Bez iskvarene sotonske naravi ljudski život neće više biti onaj stari život iz prošlosti, već novi život. Roditelji će izgubiti djecu, a djeca roditelje. Muževi će izgubiti žene, a žene muževe. Fizički odnosi među ljudima trenutačno postoje, ali više neće postojati kad svi uđu u počinak. Samo ta vrsta ljudi posjedovat će pravednost i svetost; samo ta vrsta ljudi može štovati Bogu.

Bog je stvorio ljude i postavio ih na zemlju te ih od tada vodi. Zatim ih je spasio i čovječanstvu poslužio kao žrtva za grijeh. Na kraju, On još uvijek mora osvojiti čovječanstvo, u potpunosti spasiti ljude i vratiti im prvobitni izgled. To je djelo kojim se On bavi od samog početka – vraćanje ljudi na njihovu izvornu sliku i priliku. Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo i obnoviti prvobitni izgled ljudskih bića, što znači da će Bog obnoviti svoj autoritet na zemlji i među svim stvorenjem. Čovječanstvo je izgubilo svoje bogobojazno srce, kao i funkciju koja mu pripada kao Božjem stvorenju, nakon što ga je Sotona iskvario, čime je postao neposlušan Božji neprijatelj. Čovječanstvo je tada živjelo pod Sotoninom vlašću i slijedilo Sotonina naređenja; stoga Bog nikako nije mogao djelovati među svojim stvorenjima i sve je manje bio sposoban steći njihovo strahopoštovanje. Ljude je stvorio Bog i oni bi Ga trebali štovati, ali su Mu zapravo okrenuli leđa i, umjesto Njega, štovali Sotonu. Sotona je u njihovim srcima postao idol. Tako je Bog izgubio svoje mjesto u njihovim srcima, što znači da je izgubio smisao Svojeg stvaranja ljudi. Stoga, da bi obnovio smisao stvaranja ljudi, On mora obnoviti njihov prvobitni izgled i osloboditi ih njihove iskvarene naravi. Da bi ljude povratio od Sotone, On ih mora izbaviti iz grijeha. Samo tako Bog postupno može obnoviti njihov prvobitni izgled i funkciju te, konačno, obnoviti Svoje kraljevstvo. Konačno uništenje onih sinova neposluha također će biti obavljeno kako bi se ljudima omogućilo da bolje štuju Boga i da bolje žive na zemlji. Budući da je Bog stvorio ljude, On će učiniti da Ga oni štuju. Budući da želi obnoviti prvobitnu funkciju čovječanstva, On će je obnoviti u potpunosti i bez ikakvog razvodnjavanja. Obnoviti Njegov autoritet znači učiniti da Ga ljudi štuju i da Mu se pokoravaju. To znači da će Bog učiniti da ljudi žive zbog Njega i da Njegovi neprijatelji nestanu kao rezultat Njegova autoriteta. To znači da će Bog učiniti da sve u vezi s Njim opstane među ljudima bez ičijeg protivljenja. Kraljevstvo koje Bog želi da uspostavi jest Njegovo vlastito kraljevstvo. Čovječanstvo za kojim On žudi jest ono koje će Ga štovati, koje će Mu se potpuno pokoriti i koje će očitovati Njegovu slavu. Ako Bog ne spasi iskvareno čovječanstvo, pravi smisao Njegova stvaranja čovječanstva bit će izgubljen; On više neće imati autoritet među ljudima, a Njegovo kraljevstvo više neće moći postojati na zemlji. Ako Bog ne uništi neprijatelje koji su Mu neposlušni, neće moći steći potpunu slavu niti će moći uspostaviti Svoje kraljevstvo na zemlji. To će biti obilježja završetka Njegova djela i Njegova velikog dostignuća: potpuno uništenje onih koji su Mu neposlušni i uvođenje u počinak onih koji su upotpunjeni. Kad prvobitni izgled ljudi bude obnovljen i kad oni budu u stanju obavljati svoje dužnosti, držati se mjesta koje im pripada i pokoriti se svim Božjim uređenjima, Bog će na zemlji zadobiti grupu ljudi koji Ga štuju, a također će uspostaviti kraljevstvo na zemlji koje ga štuje. Ostvarit će vječnu pobjedu na zemlji, a svi oni koji su Mu se suprotstavljali nestat će za vijeke vjekova. Time će biti obnovljena Njegova prvobitna namjera prilikom stvaranja čovječanstva; bit će obnovljena Njegova namjera prilikom stvaranja svega stvorenja, a obnovit će se i Njegov autoritet na zemlji, među svim stvorenjem i među Njegovim neprijateljima. To će biti simboli Njegove potpune pobjede. Tada će čovječanstvo ući u počinak i započeti život koji je na pravom putu. Bog će također ući u vječni počinak s čovječanstvom i započeti vječni život koji će dijeliti i On i ljudi. Na zemlji više neće biti prljavštine i neposlušnosti, sav će se plač raspršiti, a sve što se na ovom svijetu protivi Bogu prestat će postojati. Ostat će samo Bog i oni ljudi kojima je On donio spasenje; ostat će samo Njegovo stvorenje.