Ne znam koliko su ljudi uspješni u tome da Moje riječi učine temeljem svog postojanja. Oduvijek sam osjećao zabrinutost za čovjekovu sudbinu, no čini se da ljudi toga uopće nisu svjesni – uslijed toga, nikada nisu obraćali pozornost ni na jedan Moj postupak, niti su prema Meni razvili obožavanje koje bi proizašlo iz Mog stava prema čovjeku. Kao da su davno odbacili svoje osjećaje kako bi „udovoljili Mom srcu”. Suočen s takvim okolnostima, još jednom zašutim. Zašto Moje riječi nisu vrijedne da ljudi o njima pažljivo promišljaju, da u njih dublje uđu? Je li to zato što nemam stvarnost i pokušavam pronaći ljudima mane koje mogu iskoristiti protiv njih? Zašto uvijek imam „poseban tretman” kod ljudi? Jesam li Ja invalid na posebnom odjelu? Zašto, kada su stvari došle do točke do koje su danas došle, ljudi i dalje na Mene gledaju drugačije? Postoji li kakav nedostatak u Mom stavu prema čovjeku? Danas sam započeo novo djelo iznad svemira, čime sam ljudima na zemlji omogućio novi početak te tražim od svih njih da se isele iz Moje kuće. A budući da ljudi uvijek vole ugađati sebi, savjetujem im da pokažu malo više suzdržanosti i da ne ometaju stalno Moje djelo. U „pansionu” koji sam otvorio ništa Mi nije mrskije od čovjeka, jer Mi ljudi uvijek stvaraju nevolje i razočaravaju Me. Njihovo ponašanje nanosi Mi sramotu i nikada nisam bio u stanju hodati uzdignute glave. Stoga mirno razgovaram s njima i tražim da što prije napuste Moju kuću i prestanu besplatno jesti Moju hranu. Ako žele ostati, moraju proći kroz patnju i podnijeti Moje prekoravanje. U njihovoj glavi, Ja sam potpuno nesvjestan i neupućen u njihova djela, pa su stoga uvijek preda Mnom stajali uspravno i stabilno, ne pokazujući ni najmanji znak posrtanja, tek se pretvarajući da su ljudi kako bi ih bilo više na broju. Kada postavljam zahtjeve ljudima, oni su zapanjeni: nikada nisu pomislili da bi Bog, koji je bio dobrodušan toliko godina, mogao izgovoriti takve riječi, riječi lišene osjećaja i odanosti, pa stoga ostaju bez riječi. U ovom trenutku vidim da je mržnja prema Meni u ljudskim srcima ponovno porasla jer su se ponovno počeli žaliti. Uvijek se žale na zemlju i proklinju Nebo. No u njihovim riječima ne nalazim ništa čime bi proklinjali sami sebe jer njihova je ljubav prema sebi tako velika. Tako dolazim do smisla ljudskog života: budući da ljudi previše vole sebe, cijeli im je život tjeskoban i prazan, a zbog svoje mržnje prema Meni sami na sebe navlače propast.

Iako u riječima čovjeka postoji neizreciva „ljubav” prema Meni, kada te riječi odnesem u „laboratorij” na testiranje i promatram ih pod mikroskopom, sve što je u njima sadržano otkriva se s potpunom jasnoćom. U ovom trenutku ponovno dolazim među ljude kako bih im dopustio da pogledaju svoju „medicinsku dokumentaciju”, kako bih ih iskreno uvjerio. Kada je vide, ljudima tuga prekrije lice, osjećaju kajanje u srcu te su čak i toliko tjeskobni da jedva čekaju da odmah ostave svoje zle načine i vrate se na pravi put kako bi Me usrećili. Vidjevši njihovu odlučnost, iznimno sam oduševljen; preplavljuje me radost: „,Tko bi na zemlji, osim čovjeka, mogao dijeliti dobra vremena i teškoće sa Mnom? Nije li čovjek jedini?” Ipak, kada odem, ljudi poderu svoju medicinsku dokumentaciju i bace je na pod, a zatim oholo odšeću. Od tada sam malo toga vidio u postupcima ljudi što je u skladu s Mojim nakanama. Ipak, njihove su se odluke preda Mnom znatno nagomilale, a kad ih pogledam, osjećam zasićenje jer u njima nema ničega što bi Mi moglo pružiti zadovoljstvo; previše su okaljane. Vidjevši da ne marim za njihovu odlučnost, ljudi postaju hladni. Nakon toga tek rijetko podnose „molbu”. Budući da čovjekovo srce nikada nije zadobilo Moje odobravanje, već je uvijek nailazilo samo na Moje odbacivanje, u njegovom životu više nema ničega što bi mu iznutra pružalo oslonac, pa njegov žar nestaje i više ne osjećam da je vrijeme „užareno”. Ljudi mnogo pate tijekom svog života, do te mjere da su, s nastupanjem današnjih okolnosti, toliko „izmučeni” zbog Mene da lebde između života i smrti. Zbog toga im se gasi sjaj na licu i gube svoju „živost” jer su svi „odrasli”. Ne mogu podnijeti vidjeti njihovo jadno stanje kada se oplemenjuju tijekom grdnje – ali tko može izbaviti čovječanstvo iz njegova bijednog poraza? Tko može spasiti čovjeka od bijednog ljudskog života? Zašto se ljudi nikada nisu uspjeli izvući iz ponora ogromne patnje? Zar Ja namjerno nanosim zlo ljudima? Ljudi nikada nisu razumjeli Moje raspoloženje, pa jadikujem svemiru: među svime na nebu i na zemlji ništa nikada nije proniknulo u Moje srce i ništa Me istinski ne ljubi. Čak i danas još uvijek ne znam zašto su ljudi nesposobni ljubiti Me. Mogu Mi dati svoje srce, sposobni su žrtvovati svoju sudbinu za Mene, ali zašto Mi ne mogu dati svoju ljubav? Tražim li nešto što oni ne posjeduju? Ljudi su sposobni ljubiti sve osim Mene – pa zašto Mene ne mogu ljubiti? Zašto je njihova ljubav uvijek skrivena? Zašto, za sve ovo vrijeme što stoje preda Mnom, sve do danas nisam vidio njihovu ljubav? Je li to element koji im nedostaje? Otežavam li namjerno ljudima? Imaju li još uvijek sumnje u svom srcu? Boje li se da bi svoju ljubav mogli pokloniti pogrešnome i da se ne bi mogli ispraviti? U ljudima postoje bezbrojna nedokučiva otajstva, stoga sam uvijek „bojažljiv i uplašen” pred čovjekom.

Danas, dok napreduju prema vratima kraljevstva, svi ljudi počinju hrliti naprijed – ali kada stignu pred vrata, Ja ih zatvaram, ostavljam ljude vani i zahtijevam da pokažu svoje propusnice. Takav neobičan potez potpuno je suprotan očekivanjima ljudi i svi su zapanjeni. Zašto su vrata – koja su uvijek bila širom otvorena – danas odjednom čvrsto zatvorena? Ljudi lupaju nogama i koračaju amo-tamo. Zamišljaju da se mogu provući unutra, ali kada Mi predaju svoje lažne propusnice, Ja ih istog trena bacam u ognjenu jamu, a kad vide kako njihovo „cijelo srce” gori u plamenu, gube nadu. Hvataju se za glavu, plačući, gledajući prekrasne prizore unutar kraljevstva, ali ne mogu ući. Ipak, ne puštam ih unutra, zbog njihovog jadnog položaja – tko može remetiti Moj plan kako mu se prohtije? Mogu li ljudi zadobiti stečene blagoslove oslanjajući se na svoj žar? Leži li smisao ljudskog postojanja u tome da se uđe u Moje kraljevstvo kako se kome prohtije? Zar sam Ja tako neznatan? Da nije Mojih oštrih riječi, ne bi li ljudi već odavno ušli u kraljevstvo? Stoga Me ljudi uvijek mrze zbog svih smetnji koje im Moje postojanje uzrokuje. Da Ja ne postojim, danas bi bili u stanju uživati u blagoslovima kraljevstva – kakve bi onda potrebe bilo podnositi ovu patnju? I tako govorim ljudima da bi im bilo bolje da odu, da bi trebali iskoristiti to što im trenutno dobro ide kako bi pronašli sebi izlaz; trebali bi iskoristiti sadašnjost, dok su još mladi, da nauče neke „vještine”. Ako to ne učine, u budućnosti će biti prekasno. U Mojoj kući nitko nikada nije primio blagoslove. Govorim ljudima neka požure i odu, neka ne ustraju u životu u „siromaštvu”; u budućnosti će biti prekasno za žaljenje. Ne bi se trebali time opterećivati; zašto se izlažu tome? No također im govorim da, kada ne uspiju zadobiti blagoslove, nitko se ne smije žaliti na Mene. Nemam vremena tratiti Svoje riječi na čovjeka. Nadam se da će to ostati ljudima u sjećanju, da to neće zaboraviti – ove su riječi neugodna istina koju iznosim. Odavno sam izgubio vjeru u ljude i odavno sam izgubio nadu u njih jer im nedostaje ambicije, nikada Mi nisu uspjeli dati srce koje ljubi Boga, nego Mi umjesto toga uvijek nude svoje pobude. Mnogo sam toga rekao čovjeku, a budući da ljudi i danas zanemaruju Moje savjete, iznosim im Svoje stajalište kako bih spriječio da u budućnosti pogrešno razumiju Moje srce. Hoće li živjeti ili umrijeti u vremenima koja dolaze, njihova je stvar; Ja nad tim nemam kontrolu. Nadam se da će pronaći vlastiti put do opstanka. Ja sam u tome nemoćan. Budući da Me čovjek istinski ne ljubi, jednostavno se razilazimo; ubuduće više neće biti riječi među nama, više nećemo imati o čemu razgovarati i nećemo ometati jedno drugo, već će svatko ići svojim putem. Ljudi Me ne smiju dolaziti tražiti i nikada više neću tražiti čovjekovu „pomoć”. To je nešto što je između nas i govorili smo bez okolišanja kako bismo spriječili da u budućnosti bude ikakvih problema. Ne olakšava li to stvari? Svatko ide svojim putem i nemamo ništa jedni s drugima – što je u tome loše? Nadam se da će ljudi malo razmisliti o tome.

28. svibnja 1992.