Trebate znati priču o nastanku Biblije i o onome što stoji u njenoj pozadini. Ovo znanje ne pripada onima koji nisu prihvatili novo Božje djelo. Oni ne znaju. Ako bi im o ovim pitanjima o biti govorio jednostavnim jezikom, oni pred tobom više ne bi cjepidlačili u vezi s Biblijom. Oni stalno kopaju po sadržini proročanstava: je li se ostvarilo ovo predskazanje? Je li se ostvarilo ono predskazanje? Evanđelje oni prihvaćaju u skladu s Biblijom i propovijedaju ga u skladu s Biblijom. Njihova vjera u Boga oslanja se na riječi Biblije; da nema Biblije, oni ne bi vjerovali u Boga. Oni tako i žive, analizirajući Bibliju do najsitnijih detalja. Kad sljedeći put stanu da kopaju po Bibliji i od tebe zatraže da im nešto objasniš, ovako im kaži: „Kao prvo, hajde da ne provjeravamo svaku izjavu. Dajte da, umjesto toga, vidimo na koji način Duh Sveti djeluje. Hajde da put kojim idemo usporedimo s istinom, kako bismo vidjeli predstavlja li taj put doista djelo Duha Svetoga, i hajde da pomoću djela Duha Svetoga provjerimo je li takav put ispravan. A što se tiče toga je li se ova ili ona izjava ostvarila kao što je predskazano, mi ljudi ne trebamo zabadati nos u to. Bolje da, umjesto toga, govorimo o djelu Duha Svetoga i o najnovijem djelu koje Bog čini.” Biblijska proročanstva predstavljaju riječi Božje koje su u ono vrijeme prenosili proroci, kao i riječi koje su, dobivši nadahnuće, napisali ljudi koje je Bog uposlio; jedino Sâm Bog može te riječi objasniti, jedino Duh Sveti može obznaniti njihovo značenje i jedino Sâm Bog može slomiti sedam pečata i otvoriti svitak. Reci: „Nisi ti Bog, a nisam ni ja, pa tko se to tako olako usuđuje objašnjavati riječi Božje? Usuđuješ li se ti objašnjavati te riječi? Čak i kad bi se sad pojavili proroci Jeremija, Ivan i Ilija, ni oni se ne bi usudili pokušati objasniti te riječi, jer nijedan od njih nije Janje. Samo Janje može slomiti sedam pečata, te razviti svitak – nitko drugi ne može riječi Njegove objasniti. Ne usuđujem se prisvajati ime Božje, a kamoli pokušati objasniti Njegove riječi. Mogu biti samo netko tko se pokorava Bogu. Jesi li ti Bog? Nijedno Božje stvorenje ne usuđuje se razviti svitak, niti objasniti te riječi, pa se stoga ni ja ne usuđujem objašnjavati ih. I tebi bi bolje bilo da ih ne pokušavaš objasniti. Nitko ih ne bi trebao pokušati objasniti. Razgovarajmo o djelu Duha Svetoga; toliko čovjek može učiniti. O djelu Jahve i Isusa znam ponešto, ali pošto nemam nikakvog osobnog iskustva s tim djelom, samo donekle mogu govoriti o njemu. A što se tiče značenja riječi koje su Izaija ili Isus u svoje vrijeme govorili, neću ih uopće objašnjavati. Ja ne proučavam Bibliju, već radije slijedim sadašnje djelo Božje. Ti, zapravo, Bibliju smatraš malenim svitkom, ali nije li taj svitak nešto što samo Janje može otvoriti? Tko bi ga, osim Janjeta, mogao otvoriti? Ti nisi Janje, a ja se još manje usuđujem tvrditi da sam Sâm Bog, pa zato nemojmo analizirati Bibliju i tražiti dlaku u jajetu. Neusporedivo je bolje razgovarati o djelu koje je Duh Sveti obavio, to jest, o sadašnjem djelu koje obavlja Sâm Bog. Pogledajmo po kojim načelima Bog djeluje i što je bit Njegova djela, te pomoću njih provjerimo je li put kojim danas koračamo ispravan i na taj se način uvjerimo u to.” Ako želite propovijedati evanđelje, naročito onima iz svijeta vjere, morate razumjeti Bibliju i ovladati pričom o njoj iz prve ruke; u suprotnom, nema načina da propovijedate evanđelje. Nakon što steknete širu sliku o Bibliji i prestanete do najsitnijih detalja analizirati izlizane riječi u njoj, i kad, umjesto toga, počnete govoriti samo o djelu Božjem i o životnoj istini, moći ćete zadobiti one koji tragaju iskrenim srcem.

Jahvino djelo, zakoni koje je uspostavio i načela po kojima je usmjeravao živote ljudi, sadržaj djela koje obavljao u Dobu zakona, značaj donošenja Njegovih zakona, značaj Njegova djela za Doba milosti, te ono što Bog čini u ovoj posljednjoj fazi – to su stvari koje trebate razumjeti. Prva faza je djelo iz Doba zakona, druga je djelo iz Doba milosti, dok treća faza predstavlja djelo posljednjih dana. Ove tri faze Božjeg djela moraju vam biti potpuno jasne. Od početka do kraja imaju ukupno tri faze. Što je bit svake faze djela? Koliko faza je ostvareno u okviru djela šest-tisućljetnog plana upravljanja? Kako se ove faze izvršavaju i zašto se svaka izvršava baš na taj način? Sve su ovo ključna pitanja. Djelo svakog doba ima reprezentativnu vrijednost. Koje je djelo vršio Jahve? Zašto ga je vršio baš na taj način? Zbog čega su Ga zvali Jahvom? I opet, koje je djelo Isus vršio u Dobu milosti i na koji ga je način vršio? Koji su aspekti Božje naravi predstavljeni svakom fazom djela i svakim dobom? Koji su aspekti Njegove naravi bili izraženi u Dobu zakona? Koji su aspekti bili izraženi u Dobu milosti? A koji u završnom dobu? Ovo su suštinska pitanja oko kojih morate biti načisto. Cjelokupnost naravi Božje razotkrivena je tijekom ostvarenja šest-tisućljetnog plana upravljanja. Ona nije razotkrivena samo u Dobu milosti, niti samo u Dobu zakona, a još manje u ovom posljednjem razdoblju posljednjih dana. Djelo koje se vrši u posljednjim danima predstavlja sud, gnjev i grdnju. Djelo koje se vrši u posljednjim danima ne može zamijeniti djelo iz Doba zakona, niti ono iz Doba milosti. Pa ipak, ove tri međusobno povezane faze tvore jednu cjelinu i sve su one djelo jednog Boga. Naravno, izvršenje ovog djela podijeljeno je na zasebna doba. Djelom koje se obavlja u posljednjim danima sve biva privedeno kraju; djelo učinjeno u Dobu zakona predstavljalo je djelo početka; a djelo učinjeno u Dobu milosti bilo je djelo otkupljenja. Što se, pak, tiče vizija djela u čitavom ovom šest-tisućljetnom planu upravljanja, nitko nije u stanju steći uvid u njih, niti ih razumjeti, te stoga ove vizije i dalje predstavljaju zagonetku. U posljednjim danima se, u cilju uvođenja Doba kraljevstva, obavlja samo djelo riječi koje, međutim, nije reprezentativno za sva doba. Posljednji dani nisu ništa drugo do posljednji dani, niti išta više od Doba kraljevstva, te oni ne predstavljaju Doba milosti, niti Doba zakona. Stvar je samo u tome da vama, tijekom posljednjih dana, cjelokupno djelo šest-tisućljetnog plana upravljanja biva razotkriveno. Radi se o razotkrivanju otajstva. Ovakvo otajstvo je nešto što nijedan čovjek ne bi mogao razotkriti. Ma kako veliko bilo čovjekovo razumijevanje Biblije, to su i dalje samo riječi, jer čovjek ne razumije bit Biblije. Čitajući Bibliju, čovjek može razumjeti neke istine, objasniti neke riječi ili svojoj sitničavoj analizi podvrgnuti pojedine odlomke i poglavlja, ali on nikad neće biti u stanju izvući značenje koje je u tim riječima sadržano, jer čovjek uspijeva vidjeti samo izlizane riječi, ali ne i prizore Jahvinog i Isusovog djela, te stoga nema načina da čovjek ikad rasplete otajstvo ovoga djela. Otajstvo šesttisućljetnog plana upravljanja stoga je od svih otajstava najveće, najdublje skriveno i čovjeku potpuno nedokučivo. Nitko ne može neposredno shvatiti volju Božju, osim ako je Sâm Bog ne objasni i ne otkrije čovjeku; u suprotnom će ove stvari čovjeku dovijeka ostati zagonetke, zauvijek zapečaćena otajstva. Da vam to danas nije saopćeno, ni vi to ne biste mogli shvatiti, a kamoli oni iz svijeta vjere. Ovo šest-tisućljetno djelo tajanstvenije je od svih proroka i proročanstava. To je najveće otajstvo od postanka do današnjeg dana, i nikad nitko od proroka koji su se javljali kroz vjekove nije je uspio dokučiti jer se veo s ovog otajstva skida tek u posljednjem dobu i ono nikad ranije nije bila razotkriveno. Ako ovo otajstvo možete dokučiti i ako ste u stanju u cijelosti ga primiti, svi će religiozni ljudi tim otajstvom biti dotučeni. Jedino je ovo najveća od svih vizija; to je ono za čijim razumijevanjem čovjek najsnažnije žudi i što mu je, ujedno, najnerazumljivije. Dok ste živjeli u Dobu milosti, niste znali u čemu se sastojalo Isusovo djelo, niti ono koje je učinio Jahve. Ljudi nisu razumijevali zbog čega je Jahve uveo zakone, zašto je od mnoštva zahtijevao poštivanje tih zakona, niti zašto je morao biti podignut hram, a još su manje razumijevali zbog čega je Izraelce poveo iz Egipta najprije u pustinju, a zatim i u Kanaan. Tek su danas ova pitanja otkrivena.

Djelo u posljednjim danima predstavlja završnu od tri faze. To je djelo još jednog novog doba i ono ne predstavlja cjelokupnost djela upravljanja. Šest-tisućljetni plan upravljanja podijeljen je na tri faze djela. Nijedna od ovih faza, sama za sebe, ne može u cijelosti predstavljati djelo triju doba, već samo jedan njegov dio. Ime Jahvino ne može predstavljati cjelokupnu Božju narav. Činjenicom da je On Svoje djelo izvršio u Dobu zakona ne dokazuje se da Bog može biti Bog samo po zakonu. Jahve je zarad čovjeka uspostavio zakone i predao mu zapovijedi, zahtijevajući od njega da podigne hram i oltare; djelo koje je On učinio predstavlja samo Doba zakona. Ovo djelo koje je On učinio ne dokazuje da je Bog samo Bog koji od čovjeka traži poštivanje zakona, niti onaj Bog koji boravi u hramu, a nije ni samo Bog koji je pred oltarom. Bilo bi neistinito tako nešto kazati. Djelo koje je izvršeno po zakonu može predstavljati samo jedno doba. Da je, dakle, Bog učinio samo djelo u Dobu Zakona, čovjek bi Ga ograničio sljedećom definicijom i kazao: „Bog je onaj Bog koji je u hramu i, stoga, da bismo služili Bogu, moramo obući svećeničke odore i ući u hram.” Da djelo iz Doba milosti nikad nije učinjeno i da se Doba zakona nastavilo sve do danas, čovjek ne bi znao da je Bog također milostiv i pun ljubavi. A da nije izvršeno djelo iz Doba zakona, već samo djelo iz Doba milosti, sve što bi čovjek znao bilo bi da Bog može jedino otkupiti čovjeka i oprostiti mu grijehe. Znao bi samo da se On odlikuje svetošću i nevinošću, te da je u stanju da se radi čovjeka žrtvuje i bude razapet na križu. Čovjek bi samo ove stvari znao i ništa drugo ne bi razumio. Prema tome, svako doba predstavlja jedan dio Božje naravi. A što se tiče toga koji su aspekti Božje naravi predstavljeni u Dobu zakona, koji u Dobu milosti, a koji u sadašnjem dobu – cjelokupna narav Božja može biti razotkrivena tek kad se sve tri faze objedine u cjelinu. Čovjek će je u potpunosti moći razumjeti tek kada spozna sve tri faze. Pri tom ne smije biti izostavljena nijedna od tri faze. Narav ćeš Božju u cijelosti moći vidjeti tek pošto spoznaš ove tri faze djela. Činjenica da je Bog Svoje djelo dovršio u Dobu zakona ne predstavlja dokaz da je On Bog samo prema zakonu, a činjenica da je On dovršio Svoje djelo otkupljenja ne podrazumijeva da će Bog ljude dovijeka otkupljivati. Do svih je ovih zaključaka došao čovjek. Ti ne možeš reći, samo zato što je Doba milosti privedeno kraju, da Bog pripada jedino križu, te da jedino križ predstavlja spasenje Božje. Reći tako nešto značilo bi definirati Boga. Iako Bog, u sadašnjoj fazi, uglavnom obavlja djelo riječi, ipak ne možeš reći da Bog nikada nije prema čovjeku bio milostiv, te da je čovjeku donio samo grdnju i sud. Djelo u posljednjim danima objelodanjuje Jahvino i Isusovo djelo, kao i sva čovjeku nerazumljiva otajstva, a sve to zarad razotkrivanja odredišta i kraja čovjekovog, te zarad dovršetka cjelokupnog djela spasenja među ljudima. Ovom fazom djela u posljednjim danima, sve se polako privodi kraju. Sva otajstva koja su čovjeku nerazumljiva moraju se razotkriti kako bi čovjek mogao izmjeriti njihovu dubinu i da ih srcem svojim jasno i u potpunosti shvati. Tek tada se ljudska rasa može klasificirati po vrstama. Tek po završetku šesttisućljetnog plana upravljanja, čovjek će u cijelosti moći razumjeti Božju narav, jer će Njegovo upravljanje tada biti privedeno kraju. Sada kada ste iskusili Božje djelo u završnom dobu – znate li kakva je narav Božja? Usuđuješ li se reći da je Bog onaj Bog koji samo govori riječi i ništa više? Ne bi se smio usuditi donijeti takav zaključak. Neki bi rekli kako je Bog onaj Bog koji razotkriva otajstva, kako je Bog ono Janje i Onaj koji razbija sedam pečata. Ali se nitko ne usuđuje donijeti takav zaključak. Drugi bi možda rekli kako je Bog utjelovljeno tijelo, ali ni to ne bi bilo točno. Neki treći bi, pak, možda kazali da utjelovljeni Bog samo govori riječi i ne čini znamenja i čuda, ali ti bi se još teže usudio tako nešto izgovoriti, jer se Isus utjelovio i činio znamenja i čuda, te se stoga ti ne bi usudio Boga tako olako definirati. Cjelokupno djelo, obavljeno kroz šest-tisućljetni plan upravljanja, tek sada se privodi kraju. Tek pošto cjelokupno ovo djelo bude čovjeku razotkriveno i izvršeno među ljudima, čovječanstvo će u cijelosti spoznati narav Božju i sve što On ima i što jest. Kad djelo ove faze bude u potpunosti dovršeno, sva otajstva koja čovjek ne razumije bit će otkrivena, sve prethodno neshvaćene istine bit će razjašnjene, a ljudskoj će rasi biti saopćen njen budući put i njeno odredište. U ovome se sastoji cjelokupnost djela koje će biti učinjeno u sadašnjoj fazi. Iako je put kojim čovjek danas korača ujedno i put križa i put stradanja, ono što čovjek danas prakticira, ono što jede, pije i u čemu uživa, umnogome se razlikuje od onoga što čovjeka bješe zadesilo po zakonu i tijekom Doba milosti. Ono što se od čovjeka danas traži drugačije je od onoga što se zahtijevalo u prošlosti, a još se više razlikuje od onoga što se od čovjeka tražilo u Dobu zakona. Što se, dakle, od čovjeka po zakonu zahtijevalo kad je Bog Svoje djelo obavljao u Izraelu? Da se čovjek treba pridržavati šabata i Jahvinih zakona i ništa više od toga. Nitko nije smio raditi na šabat niti kršiti Jahvine zakone. Ali danas to ne važi. Ljudi na šabat rade, okupljaju se i mole kao i obično, i ne nameću im se nikakva ograničenja. Oni koji su živjeli u Doba milosti morali su biti kršteni, a od njih se još zahtijevalo i da poste, dijele kruh, piju vino, pokrivaju glavu i drugima peru noge. Danas su ova pravila ukinuta, ali se čovjeku zato postavljaju stroži zahtjevi, jer djelo Božje postaje sve dublje, a čovjekov ulazak seže sve više. U prošlosti je Isus ruke Svoje polagao na čovjeka i molio se, ali kakva korist od polaganja ruku danas, kad je već sve rečeno? Rezultati se mogu postići i samo riječima. Kada je On u prošlosti ruke Svoje polagao na čovjeka, činio je to da bi čovjeka blagoslivljao i također da bi ga izliječio od bolesti. Tako je Božji Duh u prošlosti činio, ali danas to nije tako. Duh Božji sada koristi riječi da bi djelovao i postigao rezultate. Njegove su vam riječi razjašnjene i vi ih trebate provesti u djelo baš onako kako vam je rečeno. Njegove su riječi volja Njegova; one su djelo koje On želi učiniti. Kroz riječi Njegove razumjet ćete Njegovu volju i ono što On od vas traži da postignete, a vi Njegove riječi možete jednostavno provesti u djelo izravno, bez ikakve potrebe za polaganjem ruku. Neki će možda reći: „Položi ruke Svoje na mene! Položi na mene Svoje ruke da bih mogao primiti Tvoj blagoslov i da bih Te mogao doživjeti.” Sve su to starinski običaji iz prošlih vremena, koji su danas zastarjeli, jer se doba promijenilo. Duh Božji ne djeluje nasumično, niti u skladu s ustaljenim pravilima, već djeluje u skladu s dobom. Doba se promijenilo, a novo doba sa sobom nužno donosi i novo djelo. Ovo važi za svaku fazu djela, te se tako djelo Njegovo nikad ne ponavlja. Isus je, u Doba milosti, učinio popriličan broj takvih djela kao što su iscjeljenje bolesti, istjerivanje demona, polaganje ruku Svojih na čovjeka kako bi ga blagoslivljao i pomolio se za njega. Ponovo činiti to isto, međutim, bilo bi besmisleno u današnje vrijeme. Sveti Duh je u to vrijeme tako činio zato što je to bilo Doba milosti, kad je milosti u kojoj je čovjek mogao uživati bilo dovoljno. Od njega se nije zahtijevalo da išta na bilo koji način plaća i, dokle god je vjerovao, primao bi milost. Prema svima se postupalo vrlo milostivo. Sad je drugačije doba i djelo Božje napredovalo je dalje; čovječje buntovništvo i sve što je nečisto u čovjeku bit će pročišćeno upravo kroz grdnju i sud. Pošto je ono bila faza otkupljenja, Bogu je dolikovalo tako činiti i pokazati dovoljno milosti u kojoj čovjek uživa, kako bi čovjek mogao biti otkupljen od grijeha i da bi mu, pomoću milosti, grijesi bili oprošteni. Cilj ove sadašnje faze jeste razotkrivanje nepravednosti u čovjeku putem grdnje, suda, šibanja riječima, kao i ispravljanje i otkrivenje riječi, da bi čovječanstvo kasnije moglo biti spašeno. Ovo je djelo sveobuhvatnije od otkupljenja. U Doba milosti bilo je dovoljno milosti u kojoj je čovjek uživao; pošto je čovjek dosad već iskusio ovu milost, on više ne treba uživati u njoj. Ovom je djelu vrijeme isteklo i ono se više ne treba vršiti. Čovjek sada treba biti spašen putem suda riječi. Nakon što bude podvrgnut sudu, grdnji i pročišćenju, time će se i narav čovjekova promijeniti. Nisu li za sve to zaslužne riječi koje sam izgovorio? Svaka faza djela odvija se shodno napretku čitavog ljudskog roda i shodno dobu. Ovo je djelo od sveopćeg značaja i u cijelosti se obavlja zarad konačnog spasenja, da bi čovječanstvo u budućnosti moglo imati dobro odredište i da bi ljudi, na kraju, mogli biti klasificirani prema svojoj vrsti.

Djelo posljednjih dana znači govoriti riječi. Velike se promjene u čovjeku mogu izvršiti uz pomoć riječi. Promjene koje se u ovim ljudima dešavaju sada, nakon što su prihvatili ove riječi, mnogo su veće od promjena koje su se u ljudima dešavale nakon prihvaćanja znamenja i čuda iz Doba milosti. Jer, iako su, u Doba milosti, demoni iz čovjeka izgonjeni polaganjem ruku i molitvom, u čovjeku je i dalje ostala iskvarena narav. Čovjek je bio iscijeljen od bolesti i grijesi su mu oprošteni, ali djelo kojim je čovjek trebao biti pročišćen od iskvarene sotonske naravi koju u sebi nosi, tek je trebalo biti učinjeno Zahvaljujući svojoj vjeri, čovjek je samo spašen i oprošteni su mu grijesi, ali njegova grešna priroda nije bila iskorijenjena već se u njemu zadržala. Grijesi su čovjeku oprošteni posredstvom utjelovljenog Boga, ali to nije značilo da u čovjeku više nije bilo grijeha. Čovjeku su grijesi mogli biti oprošteni kroz žrtvu za grijeh, ali kako natjerati sebe da više ne griješi i kako da svoju grešnu prirodu u potpunosti iskorijeni i preobrazi, čovjek nije imao rješenje Ljudski su grijesi oprošteni zahvaljujući Božjem djelu raspeća, ali je čovjek nastavio živjeti sa svojom, od starina iskvarenom, sotonskom naravi. Imajući ovo u vidu, čovjeka je neophodno u cijelosti spasiti od njegove iskvarene sotonske naravi, kako bi njegova grešna priroda mogla biti potpuno iskorijenjena da se više nikad ne razvije, čime bi se omogućio preobražaj naravi čovjekove. To bi od čovjeka zahtijevalo da shvati put životnog razvoja, shvati način života i dokuči kako da promijeni svoju narav. Nadalje, to bi od čovjeka zahtijevalo da postupa u skladu s tim putem kako bi se njegova narav postepeno mijenjala, da bi živio obasjan svijetlošću, da bi sve što čini bilo u skladu s Božjom voljom, da bi mogao odbaciti svoju iskvarenu sotonsku narav i da bi se oslobodio mračnog utjecaja Sotone, izranjajući na taj način u potpunosti iz grijeha. Tek će tada čovjek u cijelosti biti spašen. U vrijeme kad je Isus vršio Svoje djelo, čovjekovo znanje o Njemu još uvijek je bilo nejasno i maglovito. Čovjek Ga je uvijek smatrao sinom Davidovim i proglašavao Ga velikim prorokom, dobroćudnim Gospodinom koji otkupljuje grijehe čovjekove. Neki su, snagom svoje vjere bili iscijeljeni samo dodirivanjem poruba Njegove odore; slijepi su progledali, a čak su i mrtvi oživjeli. Pa ipak, čovjek nije bio u stanju u sebi otkriti duboko ukorijenjenu iskvarenu narav sotonsku, niti je znao kako je odbaciti. Čovjek je primio veliku milost, poput mira i blagostanja tijela, donošenja blagoslova cijeloj obitelji zahvaljujući vjeri jednog njenog člana, iscjeljenja bolesti i tome slično. Za sve ostalo bila su zaslužna dobra djela čovjekova i njegova bogougodna pojava; svatko tko je mogao živjeti na tim temeljima smatran je prihvatljivim vjernikom. Samo su takvi vjernici, nakon smrti, mogli ući u raj, što je značilo da su spašeni. Ovi ljudi, međutim, tijekom svojeg životnog vijeka uopće nisu razumijevali životni put. Samo su neprekidno činili grijehe i zatim ispovijedali grijehe, bez ikakvog načina da promijene svoju narav: takvo je bilo čovjekovo stanje u Doba milosti. Je li čovjek bio u potpunosti spašen? Ne! Stoga je, nakon završetka ove faze djela, preostalo izvršiti još i djelo suda i grdnje. Cilj ove faze jeste očistiti čovjeka uz pomoć riječi i time mu dati put koji bi trebao slijediti. Ova faza ne bi bila plodonosna ni smislena ako bi se u njoj nastavilo s istjerivanjem demona, jer na taj način i dalje ne bi bila iskorijenjena grešna priroda čovjekova, te bi se čovjek zaustavio na praštanju grijeha. Čovjeku su grijesi bili oprošteni zahvaljujući žrtvi za grijeh, jer je djelo raspeća već bilo privedeno kraju i Bog je već bio nadvladao Sotonu. Ali kako je iskvarena narav i dalje ostala u čovjeku, čovjek i dalje može griješiti i opirati se Bogu, a Bog još uvijek nije zadobio ljudski rod. Upravo zbog toga, Bog u ovoj fazi Svojeg djela koristi riječ kako bi razotkrio iskvarenu narav čovjekovu, primoravajući ga da djeluje u skladu s pravim putem. Ova je faza smislenija i, ujedno plodonosnija od prethodne, jer je sada riječ ta koja neposredno opskrbljuje život čovjekov i omogućuje ponovno obnavljanje čovjekove naravi; ona je neusporedivo temeljnija od prijašnje faze djela. Prema tome, utjelovljenjem u posljednjim danima upotpunjen je značaj Božjeg utjelovljenja i do kraja dovršen Božji plan upravljanja čovjekovim spasenjem.

Spašavanje čovjeka od strane Boga nije učinjeno neposrednim korištenjem metoda djelovanja Duha, niti upotrebom identiteta Duha, jer Duh Njegov čovjek ne može ni dotaknuti ni dodirnuti, niti Mu se može približiti. Da je On čovjeka pokušao spasiti izravnim korištenjem perspektive Duha, čovjek ne bi bio u stanju primiti Njegovo spasenje. Da se Bog nije odjenuo vanjskim obličjem stvorenog čovjeka, čovjek ni na koji način ne bi mogao primiti ovo spasenje. Jer, nema načina na koji bi Mu čovjek mogao prići, baš kao što se nitko nije mogao približiti Jahvinom oblaku. Samo postavši stvoreno ljudsko biće, to jest, samo stavivši riječ Svoju u tijelo od krvi i mesa koje treba postati, Bog može Svoju riječ lično usaditi u sve one koji Ga slijede. Samo tada čovjek može lično vidjeti i čuti Njegovu riječ i, povrh toga, doći u posjed riječi Njegove i na taj način biti u potpunosti spašen. Da se Bog nije utjelovio, nitko od krvi i mesa ne bi mogao dobiti tako uzvišeno spasenje, niti bi ijedna osoba bila spašena. Da je Duh Božji Svoje djelo činio izravno među ljudima, čitavo bi čovječanstvo palo kao pokošeno ili bi, u suprotnom, nemajući načina da dođe u dodir s Bogom, bilo u cijelosti porobljeno od Sotone. Prvo utjelovljenje imalo je za cilj čovjeka otkupiti od grijeha, otkupiti ga posredstvom Isusovog tijela od krvi i mesa; On je, drugim riječima, čovjeka spasio s križa, ali se u čovjeku i dalje zadržala iskvarena narav sotonska. Drugo utjelovljenje ne treba više služiti kao žrtva za grijeh, već treba u potpunosti spasiti one koji su od grijeha otkupljeni. Ovo se djelo vrši da bi oni kojima je oprošteno mogli biti oslobođeni grijeha svojih i potpuno očišćeni, te da bi, postigavši promjenu svoje naravi, utekli od mračnog utjecaja Sotone i vratili se pred Božje prijestolje. Jedino na taj način čovjek može biti u potpunosti posvećen. Po završetku Doba zakona i započinjanjem Doba milosti, Bog je započeo Svoje djelo spasenja, koje se nastavlja sve do posljednjih dana, tijekom kojih će On, sudeći ljudskoj rasi i grdeći ga zbog buntovništva, do kraja očistiti čovječanstvo. Tek će tada Bog dovršiti Svoje djelo spasenja i tek će tada ući u počinak. Bog se, dakle, tijekom tri faze Svojeg djela, samo dva puta utjelovio kako bi Svoje djelo među ljudima obavio osobno. To je zato što samo jedna od tri faze podrazumijeva usmjeravanje čovjeka u pogledu načina življenja, dok se preostale dvije sastoje od djela spasenja. Jedino postajući tijelo, Bog može živjeti kraj čovjeka, iskusiti patnju svijeta i živjeti u normalnom tijelu od krvi i mesa. Samo na taj način, On može ljudima pružiti praktičan put koji im je, kao stvorenim bićima, potreban. Čovjek prima potpuno spasenje od Boga upravo kroz utjelovljenje Božje, a ne izravno s neba, kao odgovor na svoje molitve. Jer čovjek, budući da je od krvi i mesa, ni na koji način ne može vidjeti Božji Duh, a kamoli se približiti Njegovu Duhu. Čovjek može doći u dodir samo s utjelovljenim Bogom i jedino na taj način može dokučiti sve putove i sve istine i biti u potpunosti spašen. Drugo će utjelovljenje biti dovoljno da odagna grijehe čovjekove i u potpunosti ga očisti. Tako će, sa drugim utjelovljenjem, cjelokupno Božje djelo u tijelu biti privedeno kraju, a značaj Božjeg utjelovljenja bit će potpun. U tom trenutku, Božje djelo u tijelu biće u potpunosti dovršeno. Nakon ovog drugog utjelovljenja, On se neće po treći put utjeloviti radi Svojeg djela, jer će cjelokupno Njegovo upravljanje biti privedeno kraju. Utjelovljenjem u posljednjim danima, izabrani narod Njegov biće u cijelosti zadobiven, a čitav će ljudski rod u posljednjim danima biti klasificiran prema vrstama. Bog više neće vršiti djelo spasenja, niti će se vraćati u tijelo zarad obavljanja bilo kojeg drugog djela. Tijekom obavljanja djela u posljednjim danima, riječ je moćnija od pojave znamenja i čuda, a autoritet riječi nadmašuje autoritet znamenja i čuda. Riječju se razotkrivaju sve iskvarene naravi, duboko zakopane u srcima ljudi. Ne postoji način na koji bi ih ti mogao sâm prepoznati. Ali kad one pred tobom budu ogoljene putem riječi, sasvim prirodno ćeš ih otkriti; nećeš ih moći poreći i bit ćeš u potpunosti uvjeren u njih. Zar to nije autoritet riječi? Ovo je rezultat koji se postiže današnjim djelovanjem riječi. Ne može se, dakle, iscjeljivanjem bolesti i istjerivanjem demona čovjek u cijelosti izbaviti iz grijeha svojih, niti ga je moguće upotpuniti prikazivanjem znamenja i čuda. Autoritet koji iscjeljuje bolesti i istjeruje demone čovjeku jedino može podariti milost, ali tijelo ljudsko i dalje pripada Sotoni, a iskvarena narav sotonska se i dalje zadržava u čovjeku. Drugim riječima, ono što nije očišćeno i dalje pripada grijehu i prljavštini. Tek nakon što posredstvom riječi bude očišćen, čovjek može biti od Boga zadobiven i osvećen. Kad su iz čovjeka bili istjerani demoni, a on bio otkupljen, to je značilo samo da je čovjek istrgnut iz ruku Sotone i vraćen Bogu. Međutim, ukoliko ga Bog ne očisti ili ne promjeni, čovjek će ostati iskvaren. Čovjek u sebi i dalje nosi prljavštinu, protivljenje i buntovnost; čovjek se Bogu vratio samo kroz Njegovo otkupljenje, ali još uvijek ne zna baš ništa o Bogu i još uvijek je spreman opirati Mu se i izdati Ga. Prije no što je čovjek otkupljen, u njemu su već bili usađeni mnogi Sotonini otrovi, tako da se u njemu, nakon što ga je Sotona tisućama godina kvario, već ustalila priroda koja se opire Bogu. Čovjekovo otkupljenje se, dakle, nimalo ne razlikuje od otkupa čovjeka po visokoj cijeni, pri kojem, međutim, otrovna priroda u njemu nije eliminirana. Čovjek koji je u toj mjeri oskrnavljen mora biti podvrgnut promjeni prije no što postane dostojan služenja Bogu. Posredstvom djela suda i grdnje, čovjek će u potpunosti spoznati svoju prljavu i iskvarenu bit, te će se moći u cijelosti promijeniti i postati čist. Jedino na taj način čovjek može postati dostojan povratka pred Božje prijestolje. Cjelokupno današnje djelo vrši se da bi se čovjek očistio i promijenio; kroz sud i grdnju riječima, kao i kroz pročišćenje, čovjek se može riješiti svoje iskvarenosti i postati čist. Umjesto da ovu fazu promatramo kao spasenje, prikladnije bi bilo reći da se radi o djelu očišćenja. Ovo je, u stvari, faza pobjede, a ujedno predstavlja i drugu fazu djela spasenja. Kroz sud i grdnju riječju, čovjek dolazi do toga da ga Bog zadobiva, a kroz upotrebu riječi zarad pročišćenja, suda i otkrivanja, u cijelosti se razotkrivaju sve nečistoće, predodžbe, motivi i pojedinačne težnje u čovjekovom srcu. Jer, sve to što za što je čovjek mogao biti otkupljen, a njegovi grijesi oprošteni, može se samo promatrati kao to da se Bog ne sjeća čovjekovih prestupa i da prema njemu ne postupa u skladu s njegovim prijestupima. Ukoliko, međutim, čovjek, koji živi u tijelu od krvi i mesa nije oslobođen grijeha, on samo može nastaviti griješiti, beskrajno razotkrivajući svoju iskvarenu sotonsku narav. Život koji čovjek živi upravo je takav beskrajni ciklus sagrešenja i dobivanja oprosta. Većina ljudi danju griješi samo da bi se uvečer ispovjedila. Na taj način, iako će žrtva za grijeh za čovjeka zauvijek biti djelotvorna, ona ga neće moći izbaviti iz grijeha. Djelo spasenja dovršeno je samo polovično, jer čovjek još uvijek posjeduje iskvarenu narav. Primjerice, kad su ljudi shvatili da su potomci Moaba, oni su iznijeli riječi pritužbe, prestali su tragati za životom i postali su krajnje negativni. Zar ovo nije pokazatelj da čovječanstvo još uvijek nije u stanju u potpunosti predati se Božjoj vlasti? Nije li upravo to njihova iskvarena sotonska narav? Dok nisi bio izložen grdnji, dizao si ruke više od svih ostalih, čak više i od Isusa. Glasno si uzvikivao: „Budi ljubljeni sin Božji! Budi Božja uzdanica! Prije ćemo umrijeti nego se Sotoni pokloniti! Ustani protiv starog Sotone! Ustani protiv velikog crvenog zmaja! Dabogda veliki crveni zmaj bijedno pao s vlasti! Dabogda nas Bog upotpunio!” Uzvici tvoji bili su od svih glasniji. Ali, onda je nastupilo vrijeme grdnje i ljudska se iskvarena narav još jedanput razotkrila. Utihnuli su tada njihovi uzvici i njihova je riješenost zakazala. Takva je iskvarenost čovjekova; ona zadire dublje od grijeha, Sotona ju je posadio i ona je u čovjeku duboko ukorijenjena. Čovjeku nije lako postati svjestan svojih grijeha; on nema načina prepoznati vlastitu, duboko ukorijenjenu prirodu, te se mora osloniti na sud putem riječi da bi to postigao. Jedino će se tako, od tog trenutka, čovjek moći postupno mijenjati. U prošlosti je čovjek tako vikao, jer nije razumio svoju urođenu iskvarenu narav. To su nečistoće koje postoje u čovjeku. Tijekom toliko dugog razdoblja suda i grdnje, čovjek je živio u atmosferi napetosti. Zar sve to nije posredstvom riječi ostvareno? Nisi li i ti iz sveg glasa zavapio uoči kušnje služitelja? „Zakoračite u kraljevstvo! Svi koji prihvate ime njegovo ući će u kraljevstvo! Svi će doživjeti Boga!” Kad je kušnja služitelja započela, nisi više vapio. Na samom početku, svi su zavapili: „O, Bože! Gdje god me postaviš, podčinit ću se Tvojem upravljanju.” Pročitavši riječi Božje: „Tko će biti Moj Pavao?”, ljudi rekoše: „Ja sam voljan!” Zatim vidješe riječi: „A što je sa vjerom Jobovom?” i rekoše: „Voljan sam vjeru Jobovu primiti na sebe. Molim Te, Bože, stavi me na probu!” Kad je nastupila kušnja služitelja, istog trenutka svi su popadali i jedva su mogli ponovo ustati. Nakon toga su, malo po malo, nečistoće iz srca njihovih postepeno nestajale. Zar se to nije postiglo riječju? Dakle, ono što ste danas iskusili jesu rezultati postignuti riječju, koji su čak i veći od onih koje je Isus postigao predočavanjem znamenja i čuda. Slava Božja i autoritet Boga Samoga koje vidiš, ne pokazuju se samo kroz raspeća, iscjeljenja bolesti i izgona demona, već ponajviše kroz sud riječi Njegove. To je pokazatelj da se autoritet i sila Božja ne ogledaju samo u prikazivanju znamenja, iscjeljivanju bolesti i izgonu demona, već da se sudom riječi Božje može bolje predstaviti Božji autoritet i razotkriti Njegova svemoć.

Ono što je čovjek sada postigao – njegov sadašnji rast, znanje, ljubav, odanost, poslušnost i pronicljivost – to su rezultati postignuti su kroz sud riječi. To što si u stanju biti odan i što čvrsto stojiš na nogama do današnjeg dana, ostvareno je posredstvom riječi. Sada čovjek vidi da je djelo utjelovljenog Boga doista izvanredno, te da u njemu ima mnogo toga što čovjek ne može postići, a to su otajstva i čuda. Stoga su se mnogi pokorili. Neki se od dana svojeg rođenja nisu pokorili nijednom ljudskom biću, ali se danas, ugledavši Božje riječi, u potpunosti pokoravaju a da toga nisu ni svjesni, i pri tom se ne upuštaju u detaljne analize, niti govore išta drugo. Čovječanstvo je palo pred riječju i ničice leži pod sudom riječi. Kad bi se Duh Božji čovjeku neposredno obratio, čitavo čovječanstvo bi se podčinilo tom glasu, palo bi ne izustivši ni riječ otkrivenja, slično kao što je Pavao na putu za Damask pao na zemlju obasjan svjetlošću. Kad bi Bog nastavio na ovaj način djelovati, čovjek nikada ne bi mogao, posredstvom suda riječi, spoznati svoju iskvarenost i tako postići spasenje. Samo putem utjelovljenja, Bog Svojim riječima može lično doprijeti do uha svakog ljudskog bića, kako bi svi koji imaju uši mogli čuti Njegove riječi i primiti Njegovo djelo suda posredstvom riječi. Jedino je ovo rezultat koji se postiže posredstvom riječi Božje, a ne pojavljivanjem Duha koji bi čovjeka primorao da Mu se iz straha pokori. Samo putem ovog praktičnog, a ipak izvanrednog djela, može se u potpunosti razotkriti čovjekova stara narav, godinama skrivana duboko u njemu, kako bi je čovjek mogao prepoznati i promijeniti. Sve ove stvari su praktično djelo utjelovljenog Boga, kojim On, govoreći i provodeći sud na praktičan način, postiže rezultate suđenja čovjeku putem riječi. U tome je autoritet utjelovljenog Boga i značaj Božjeg utjelovljenja. To je učinjeno da bi se autoritet utjelovljenog Boga obznanio, da bi se objavili rezultati postignuti djelom riječi, te da bi se objavilo da je Duh došao u tjelesnom obliku i Svoj autoritet demonstrirao kroz suđenje čovjeku putem riječi. Mada tijelo Njegovo ima vanjski oblik običnog i normalnog ljudskog bića, upravo rezultati koje Svojim riječima postiže pokazuju čovjeku da je On pun autoriteta, da je On Sâm Bog i da su Njegove riječi izraz Boga Samoga. Time se čitavom ljudskom rodu pokazuje da je On Sâm Bog, da je On Sâm utjelovljeni Bog, da Njega nitko ne smije vrijeđati i da nitko ne može nadmašiti Njegov sud putem riječi, te da nikakva sila tame ne može nadjačati Njegov autoritet. Čovjek Mu se u potpunosti pokorava zato što je On utjelovljena Riječ, zbog Njegova autoriteta i zbog Njegova suda putem riječi. Djelo učinjeno Njegovim utjelovljenim tijelom predstavlja autoritet koji On posjeduje. On se utjelovljuje zato što tijelo također može posjedovati autoritet, i u stanju je Svoje djelo među ljudima izvršiti na praktičan način, tako da ono čovjeku bude vidljivo i opipljivo. Ovo je djelo neusporedivo stvarnije od djela koje neposredno čini Duh Božji, koji ima sav autoritet i čiji su rezultati isto tako očiti. To je zato što Božje utjelovljeno tijelo može govoriti i djelovati na praktičan način. Vanjski oblik Njegova tijela nema nikakav autoritet i čovjek mu može pristupiti, dok Njegova suština posjeduje autoritet, ali taj autoritet nitko ne može vidjeti. Dok On govori i djeluje, čovjek nije u stanju otkriti postojanje Njegova autoriteta, što Bogu olakšava obavljanje djela praktične prirode. Sve ovo praktično djelovanje može donijeti rezultate. Mada nitko od ljudi ne shvaća da On posjeduje autoritet i da Ga se ne smije vrijeđati, niti vidi Njegov gnjev, On željene rezultate Svojih riječi postiže Svojim prikrivenim autoritetom, Svojim skrivenim gnjevom i Svojim riječima koje kazuje otvoreno. Čovjek, drugim riječima, biva potpuno uvjeren tonom Njegova glasa, strogošću Njegova govora i sveopćom mudrošću Njegovih riječi. Na taj se način čovjek pokorava riječi utjelovljenog Boga koji, naizgled, nema nikakav autoritet, čime se ispunjava Božji cilj spasenja čovjeka. Ovo je još jedan vid očitovanja značaja Njegova utjelovljenja, koji se ogleda u realističnijem govoru i dopuštanju da stvarnost Njegovih riječi utječe na čovjeka, kako bi čovjek mogao svjedočiti o snazi Božje riječi. Prema tome, da ovo djelo nije učinjeno putem utjelovljenja, njime se ne bi ostvarili nikakvi rezultati i ono ne bi moglo grešnim ljudima donijeti potpuno spasenje. Da se Bog nije utjelovio, On bi ostao samo Duh, kojeg čovjek ne može ni vidjeti, ni opipati. Pošto je čovjek stvorenje od krvi i mesa, on i Bog pripadaju dvama različitim svjetovima i drugačiji su po svojoj prirodi. Božji je Duh u neskladu s čovjekom koji je od krvi i mesa, te stoga, jednostavno, nema načina da se između njih uspostave odnosi, da i ne spominjemo čovjekovu nesposobnost da se pretvori u duha. Budući da je tako, Božji se Duh mora preobraziti u stvoreno biće kako bi Bog vršio Svoje prvobitno djelo. Bog se može uzdignuti do najvećih visina, ali i da se ponizi tako što će postati ljudsko stvorenje, djelovati među ljudima i živjeti u njihovu okruženju, dok čovjek, s druge strane, ne može se uzdignuti u visine i postati duhom, a još manje spustiti se na najniže mjesto. Upravo zato se Bog mora utjeloviti kako bi izvršio Svoje djelo. Po tom istom principu, tijekom prvog utjelovljenja samo je Božje utjelovljeno tijelo moglo otkupiti čovjeka putem Njegova raspeća, dok Duh Božji ni na koji način ne bi mogao zarad čovjeka biti razapet na križ kao žrtva za grijeh. Bog je se mogao izravno utjeloviti kako bi zarad čovjeka poslužio kao žrtva za grijeh, ali čovjek se nije mogao izravno vinuti u nebo kako bi preuzeo žrtvu za grijeh, koju je Bog za njega bio pripremio. Zbog toga je bilo jedino moguće zamoliti Boga da nekoliko puta otrči gore-dolje između neba i zemlje, umjesto da se čovjek uznese na nebo zarad spasenja, jer je čovjek već bio pao i, povrh toga, jednostavno nije mogao uzaći na nebo, a još manje dobiti žrtvu za grijeh. Stoga je bilo neophodno da Isus siđe među ljude i lično izvrši djelo koje čovjek, jednostavno, nije mogao izvršiti. Svako Božje utjelovljenje izvršeno je iz krajnje nužde. Da je bilo koja od faza mogla biti izvršena neposredno od strane Duha Božjeg, On se ne bi izlagao poniženju koje sa sobom nosi utjelovljenje.

U ovoj, završnoj fazi djela, rezultati se postižu posredstvom riječi. Putem riječi čovjek uspijeva dokučiti mnoga otajstva, kao i djela koja je Bog činio tijekom prijašnjih naraštaja; putem riječi Duh Sveti prosvjetljuje čovjeka; putem riječi čovjek uspijeva razumjeti otajstva koja prošli naraštaji nikad ranije nisu razotkrili te djela proroka i apostola iz davno prošlih vremena i načela po kojima su oni djelovali; putem riječi čovjek uspijeva shvatiti i narav Boga Samoga, vlastiti bunt i otpor, te spoznati svoju bit. Kroz sve ove faze djela i kroz sve izgovorene riječi, čovjek upoznaje djelo Duha, djelo koje izvršava Božje utjelovljeno tijelo i, povrh toga, cjelokupnu narav Njegovu. I tvoje poznavanje Božjeg djela upravljanja tijekom šest tisuća godina također je stečeno posredstvom riječi. Nisu li i spoznaja tvojih nekadašnjih predodžbi i to što si ih uspio ostaviti po strani također postignuti putem riječi? U prethodnoj je fazi Isus činio znamenja i čuda, ali u ovoj fazi nema nikakvih znamenja, niti čuda. Nisi li i do svojeg razumijevanja razloga zbog kojih Bog više ne čini znamenja i čuda došao putem riječi? Prema tome, riječi izgovorene tijekom ove faze nadmašuju djelo koje su činili apostoli i proroci minulih pokoljenja. Čak ni proročanstvima koja su proroci kazivali ne bi mogao biti ostvaren ovaj rezultat. Proroci su kazivali samo proročanstva, govorili o onome što će se u budućnosti zbivati, ali ne i o djelu koje je Bog u to vrijeme želio učiniti. Nisu govorili da bi usmjeravali živote ljudi, darivali istinu ljudskom rodu ili im otkrili otajstva, a ponajmanje da bi ljudima darivali život. U riječima rečenim u ovoj fazi ima istine i pretkazanja, ali one uglavnom služe da čovjeku podare život. Sadašnje se riječi razlikuju od pretkazanja proroka. Svrha ove faze djela jeste život čovjekov i promjena njegove životne dispozicije, a ne proricanje. Prvu fazu činilo je djelo Jahve: trebalo je da Njegovo djelo čovjeku utre put ka obožavanju Boga na zemlji. Bilo je to djelo početka, kojim se tražilo izvorište obavljanja djela na zemlji. U to je vrijeme Jahve Izraelce podučavao da svetkuju šabat, poštuju svoje roditelje i žive jedni s drugima u miru. To je tako bilo zato što ljudi tog vremena nisu shvaćali što je to što čovjeka čini čovjekom, niti su razumijevali kako trebaju živjeti na zemlji. Stoga je bilo nužno da On u ovoj prvoj fazi djela usmjeri ljude kako da žive. Ništa od onoga što im je Jahve kazivao nije ranije bilo poznato ljudima, niti su se oni time odlikovali. U to je vrijeme Bog uzdigao mnoge proroke kako bi kazivali proročanstva, a svi su oni to činili pod vodstvom Jahve. To je, jednostavno, bila jedna od stavki u Božjem djelu. Bog se u prvoj fazi nije utjelovio, te je stoga svim plemenima i narodima uputstva davao preko proroka. Kad je Isus u Svoje vrijeme obavljao djelo, On nije toliko govorio kao što to danas čini. Ova faza djela riječi u posljednjim danima nikad ranije nije bila učinjena, tokom minulih doba i naraštaja. Iako su Izaija, Daniel i Ivan govorili mnoga proročanstva, njihova su proročanstva bila sasvim drugačija od riječi koje se danas izgovaraju. Ono što su oni kazivali bila su samo proročanstva, ali riječi koje se danas govore to nisu. Ako bih sve ovo što sada govorim pretočio u proročanstva, biste li ih mogli razumjeti? Ako bismo pretpostavili da se ono o čemu sam govorio odnosi na stvari koje će se desiti tek pošto Ja odem, kako bi ti to onda mogao shvatiti? Djelo riječi nikada nije učinjeno u vrijeme Isusa, niti u Dobu zakona. Možda će netko reći: „Nije li i Jahve također govorio riječi u vrijeme Njegova djela? Zar nije i Isus, pored iscjeljivanja bolesti, izgona demona i predočavanja znamenja i čuda, također govorio riječi u vrijeme Svojeg djelovanja?” Među stvarima koje su izrečene postoje razlike. U čemu je bila bit riječi koje je govorio Jahve? On je samo usmjeravao ljude kako da žive svoj život na zemlji, pri tom se ne dotičući duhovnih stvari u životu. Zašto se kaže da je Jahve govorio da bi ljudima iz svih krajeva davao upute? Izraz „davati upute” znači eksplicitno saopćavati i izravno zapovijedati. On čovjeka nije opskrbljivao životom, već ga je, jednostavno, uzimao za ruku i podučavao kako da Ga se boji, bez suvišnih parabola. Djelo koje je Jahve učinio u Izraelu nije se sastojalo u obračunavanju s čovjekom, njegovu dovođenju u red, niti u donošenju suda i grdnje, već u usmjeravanju čovjeka. Jahve je Mojsiju zapovijedao da svojem narodu kaže da u pustinji skuplja manu. Svatko jutro, prije svanuća, trebalo je da skupe taman toliko mane koliko će toga dana pojesti. Manu nije bilo moguće sačuvati za naredni dan, jer bi postala pljesniva. On ljudima nije držao predavanja, niti je razotkrivao njihovu prirodu, njihove misli i ideje. On ljude nije mijenjao, već ih je usmjeravao u tome kako trebaju živjeti. Ljudi toga vremena bili su nalik djeci – ništa nisu shvaćali i mogli su činiti samo osnovne mehaničke pokrete, te je stoga Jahve samo uveo zakone kojima će rukovoditi mnoštvom.

Da bi širio evanđelje tako da svi koji iskrenim srcem tragaju mogu steći znanje o djelu koje se danas izvršava i da u to budu potpuno uvjereni, ti najprije moraš jasno shvatiti priču iz prve ruke, razumjeti bit i značaj djela obavljenog u svakoj fazi. Čini to tako da drugi ljudi, slušajući tvoje kazivanje, razumiju djelo Jahve i Isusa, a ponajviše da shvate cjelokupno djelo koje Bog danas izvršava, kao i veze i razlike između tri faze Božjeg djela. Čini to tako da, nakon što završe sa slušanjem, drugi shvate da ove tri faze ne ometaju jedna drugu, već da sve one predstavljaju djelo jednog te istog Duha. Iako Oni djeluju u različitim dobima, iako je sadržaj djela koje obavljaju različit, iako izgovaraju različite riječi, načela po kojima Oni djeluju istovjetna su. Ovo su najuzvišenije vizije koje svi ljudi koji slijede Boga trebaju razumjeti.