U tvojem srcu postoji ogromna tajna, koje nikada nisi bio svjestan jer si živio u svijetu bez svjetlosti. Tvoje srce i tvoj duh oteo je Zli. Oči su ti tamom zaklonjene i ne vidiš ni sunce na nebu ni svjetlucavu zvijezdu u noći. Tvoje su uši zaglušene varljivim riječima i ne čuješ ni gromoglasan glas Jahvin ni šum voda što teku s prijestolja. Izgubio si sve što ti s pravom pripada, sve što ti je Svemogući podario. Ušao si u beskrajno more nevolja, bez snage da se spasiš, bez nade da preživiš i sve što činiš jest borba i jurnjava… Od tog trenutka nadalje bio si osuđen da te Zli unesreći i da hodiš putom bez povratka, daleko od blagoslova Svemogućega, izvan domašaja darova Svemogućega. Milijun poziva teško može probuditi tvoje srce i tvoj duh. Čvrsto spavaš u rukama Zlog, koji te namamio u bezgraničan svijet bez smjera ili putokaza. Od tada si izgubio svoju izvornu nevinost i čistoću i počeo izbjegavati brigu Svemogućeg. U tvom srcu Zli upravlja tobom u svim stvarima i postao je tvoj život. Više ga se ne plašiš, ne izbjegavaš ga niti sumnjaš u njega; naprotiv, odnosiš se prema njemu kao prema Bogu u svojem srcu. Počeo si ga štovati i obožavati, a vas ste dvoje postali nerazdvojni kao tijelo i sjena, predani tomu da živite i umrete zajedno. Ne znaš odakle si došao, zašto si rođen ni zašto ćeš umrijeti. Gledaš na Svemogućega kao na stranca – ne znaš Njegovo podrijetlo, a kamoli što je sve On za tebe učinio. Sve što dolazi od Njega postalo ti je mrsko – niti to cijeniš niti mu znaš vrijednost. Hodaš zajedno sa Zlim, počevši od dana kad si primio darove Svemogućega. Izdržao si tisuće godina bura i oluja sa Zlim i stojiš zajedno s njim protiv Boga, koji je bio izvor tvog života. Ne znaš ništa o pokajanju, a kamoli da si došao na rub propasti. Zaboravio si da te Zli zaveo i unesrećio, zaboravio si svoje početke. Tako te Zli mučio na svakom koraku sve do današnjeg dana. Tvoje srce i tvoj duh otupjeli su i istrunuli. Prestao si se žaliti na tegobe u svijetu ljudi – više ne vjeruješ da je svijet nepravedan. Još te manje zanima postoji li Svemogući. To je zato što Zloga odavno smatraš svojim pravim ocem i ne možeš se od njega odvojiti. To je tajna u tvojem srcu.

Dok zora sviće, jutarnja zvijezda počinje sjajiti na istoku. Ta zvijezda, koja nikad prije tu nije bila, obasjava mirno, svjetlucavo nebo i ponovno pali ugašenu svjetlost u srcima ljudi. Ljudski rod više nije usamljen zahvaljujući toj svjetlosti koja jednako obasjava i tebe i druge. Ipak, ti nastavljaš čvrsto spavati u tamnoj noći. Ne čuješ zvuka i ne vidiš svjetlosti. Nisi svjestan dolaska novog neba i zemlje, novog doba, jer ti otac kaže: „Dijete moje, ne ustaj, još je rano. Hladno je, ne izlazi van da ti mač i koplje ne probodu oči.” Imaš povjerenja samo u očeve opomene jer vjeruješ da je samo on u pravu s obzirom na to da je stariji od tebe i iskreno te voli. Zbog tih opomena i takve ljubav prestaješ vjerovati u predaju da na svijetu postoji svjetlost. Zbog njih ne mariš više ima li još istine na svijetu. Više se ne usuđuješ nadati da će te Svemogući spasiti. Zadovoljan si postojećim stanjem, više ne očekuješ dolazak svjetlosti, ne iščekuješ više dolazak Svemogućeg kako je rečeno u predaji. Što se tebe tiče, ništa što je lijepo ne može oživjeti, ne može postojati. U tvojim očima sutrašnjica čovječanstva, budućnost čovječanstva nestaje, izbrisana je. Svom snagom držiš se za očeve skute, voljan dijeliti njegove nedaće, duboko uplašen da ne ostaneš bez suputnika i ne izgubiš smjer na svojem dalekom putovanju. Ogroman i maglovit svijet ljudi oblikovao je mnoge od vas, nepokolebljive i neustrašive u ispunjavanju različitih uloga u njemu. Stvorio je mnoge „ratnike” koji se ne boje smrti. I više od toga, stvorio je puno i previše umrtvljenih i paraliziranih ljudskih bića nesvjesnih svrhe svojeg stvaranja. Oči Svemogućeg promatraju svakog pripadnika duboko posrnule ljudske vrste. Ono što On čuje jest naricanje onih koji pate, ono što On vidi jest besramnost onih koji su posrnuli, a ono što On osjeća jesu bespomoćnost i strah čovječanstva koje je izgubilo milost spasenja. Čovječanstvo odbacuje Njegovu brigu te bira ići vlastitim putom i pokušava izbjeći Njegov pogled birajući radije da do posljednje kapi iskusi gorke morske dubine u društvu neprijatelja. Ljudski rod više ne čuje uzdahe Svemogućeg. Ruke Svemogućeg više nisu voljne pomilovati ovaj tragičan ljudski rod. Opet i iznova On pokušava, opet i iznova On gubi i tako se Njegovo djelo ponavlja. On se tada počinje umarati, osjećati se iscrpljeno te prestaje i djelovati i hodati među ljudima… Ljudski rod sasvim je nesvjestan bilo koje od tih promjena, nesvjestan je dolazaka i odlazaka, tuge i melankolije Svemogućega.

Sve na ovom svijetu brzo se mijenja s mislima Svemogućega i pred Njegovim očima. Stvari za koje čovječanstvo nikad nije čulo dolaze iznenada, dok stvari koje čovječanstvo odavno posjeduje nesvjesno izmiču. Nitko ne može dokučiti gdje je Svemogući, a još manje itko može osjetiti uzvišenost i veličinu Njegove životne sile. On je uzvišen po tome što može opažati ono što ljudi ne mogu. Velik je po tome što je On onaj kojeg je čovječanstvo napustilo, a ipak spašava čovječanstvo. On zna smisao života i smrti i, više od toga, On poznaje zakone postojanja koje bi čovječanstvo, koje je stvoreno, trebalo slijediti. On je temelj ljudskog postojanja i Otkupitelj koji ponovo uskrsava čovječanstvo. On opterećuje sretna srca tugom i podiže tužna srca srećom, a sve zbog Svojeg djela i radi Svojeg plana.

Čovječanstvo, koje je odlutalo od života koji pruža Svemogući, ne zna svrhu postojanja, ali se ipak boji smrti. Ono je bez pomoći i podrške, ali i dalje nerado zatvara oči i čeliči se kako bi se provuklo u neplemenitom životu u ovome svijetu, poput vreća mesa bez osjećaja za vlastite duše. Živiš na taj način, bez nade, kao i drugi, bez cilja. Samo će Sveti iz predaje spasiti ljude koji, kukajući zbog patnje, očajnički čeznu za Njegovim dolaskom. Do sada se takvo vjerovanje nije ostvarilo kod onih kojima nedostaje svijest. Ipak, ljudi i dalje za tim tako žude. Svemogući se smilovao onim ljudima koji su duboko patili. Istodobno, On je sit onih ljudi kojima nedostaje svijest jer je predugo morao čekati na odgovor čovječanstva. On želi tražiti, tražiti tvoje srce i tvoj duh, donijeti ti vodu i hranu i probuditi te da više ne budeš žedan i gladan. Kad si umoran ili počneš osjećati nešto od sumorne pustoši ovog svijeta, nemoj se izgubiti, nemoj plakati. Svemogući Bog, Čuvar, prihvatit će tvoj dolazak u bilo koje vrijeme. On bdi pored tebe i čeka da Mu se vratiš. On čeka dan kad će ti se iznenada vratiti sjećanje: kad ćeš shvatiti da si potekao od Boga, da si u neko neznano vrijeme izgubio smjer, u neko neznano vrijeme izgubio svijest na putu i u neko neznano vrijeme stekao „oca”. Kad shvatiš, nadalje, da je Svemogući uvijek bdio, čekajući ondje tvoj povratak vrlo, vrlo dugo. Bdio je s očajničkom čežnjom, čekajući odziv bez odgovora. Njegovo bdijenje i čekanje neprocjenjivi su i oni su zarad ljudskog srca i ljudskog duha. Možda su to bdijenje i čekanje beskrajni, a možda su i pri kraju. Ali ti trebaš znati gdje se, upravo sada, točno nalaze tvoje srce i tvoj duh.

28. svibnja 2003.