U Mojoj su kući nekoć bili oni koji su veličali Moje sveto ime, koji su davali sve od sebe kako bi Moja slava na zemlji ispunila nebeski svod. Zbog toga sam bio presretan, a Moje je srce bilo ispunjeno radošću – no tko bi mogao djelovati umjesto Mene, odričući se sna noću i danju? Čovjekova odlučnost preda Mnom pruža Mi zadovoljstvo, ali njegovo buntovništvo izaziva Moju srdžbu, stoga, budući da se čovjek nikada ne pridržava svoje dužnosti, Moja tuga zbog njega postaje sve veća. Zašto ljudi nikada nisu u stanju prinijeti se Meni? Zašto se ljudi uvijek pokušavaju cjenkati sa Mnom? Jesam li Ja generalni direktor trgovačkog centra? Zašto svesrdno ispunjavam ono što ljudi traže od Mene, dok od onoga što Ja tražim od čovjeka nikad ne bude ništa? Je li moguće da nisam vješt u poslovanju, a čovjek jest? Zašto Me ljudi uvijek obmanjuju slatkorječivošću? Zašto ljudi uvijek dolaze noseći „darove”, tražeći ulaz na stražnja vrata? Jesam li tome poučio čovjeka? Zašto ljudi takve stvari rade tako brzo i vješto? Zašto su ljudi uvijek motivirani obmanjivati Me? Kada sam među ljudima, oni Me gledaju kao stvoreno biće; kada sam na trećem nebu, smatraju Me Svemogućim koji vlada nad svim stvorenim; kada sam na nebeskom svodu, vide Me kao Duha koji ispunjava sve stvoreno. Ukratko, u ljudskim srcima nema prikladnog mjesta za Mene. Kao da sam stranac, ljudi Me preziru, pa kada uzmem kartu i sjednem na Svoje mjesto, oni Me tjeraju i govore da ovdje nema mjesta za Mene i da sam došao na pogrešno mjesto, pa nemam drugog izbora nego otići, razbješnjen. Odlučio sam da više neću imati posla s čovjekom, jer su ljudi previše uskogrudni, a njihova je velikodušnost premala. Više neću jesti za istim stolom s njima niti ću više provoditi vrijeme s njima na zemlji. Ali kada progovorim, ljudi su zapanjeni; boje se da ću otići pa Me neprestano zadržavaju. Kad vidim njihovo prenemaganje, u srcu odmah osjetim stanovitu potištenost i osamljenost. Ljudi se boje da ću ih napustiti, pa kada se rastanem od njih, zvuk plača odmah ispuni zemlju, a njihova se lica obliju suzama. Brišem im suze, ponovno ih podižem, a oni zure u Mene, kao da Me svojim molećivim očima preklinju da ne odem, te zbog njihove „iskrenosti” ostajem s njima. Ipak, tko može razumjeti bol u Mojem srcu? Tko mari za Moje stvari o kojima se ne može govoriti? U očima ljudi kao da nemam tjelesnih osjećaja, pa smo stoga oduvijek pripadali dvjema različitim obiteljima. Kako bi oni mogli vidjeti tugu u Mojem srcu? Ljudi samo priželjkuju vlastite užitke i ne vode računa o Mojim nakanama jer su sve do danas ostali neupućeni u svrhu Mojeg plana upravljanja, pa i danas upućuju tihe molbe – ali kakva je korist od toga?

Kada živim među ljudima, zauzimam određeno mjesto u njihovom srcu; budući da sam se pojavio u tijelu, a ljudi žive u starom tijelu, oni se prema Meni uvijek odnose kao prema tijelu. Budući da ljudi posjeduju samo tijelo i nemaju ništa više od toga, dali su Mi „sve što imaju”. Ipak, oni ništa ne znaju; samo preda Mnom „prinose stvari”. Ono što primam bezvrijedno je smeće – no ljudi ne misle tako. Kada njihove „darove” usporedim s Mojim stvarima, ljudi istog trena prepoznaju Moju dragocjenost i tek tada uviđaju Moju neizmjernost. Ne osjećam se ponosno zbog njihove hvale, nego se i dalje pojavljujem čovjeku kako bi Me svi ljudi mogli u potpunosti spoznati. Kada im Se pokažem u cijelosti, gledaju Me razrogačenih očiju, stojeći nepomično preda Mnom, poput stupa soli. A kada vidim koliko su čudni, jedva se suzdržavam od smijeha. Budući da pružaju ruke tražeći stvari od Mene, dajem im ono što Mi je u ruci, a oni to privijaju na grudi, pazeći na to kao na novorođenče, čineći to, doduše, samo privremeno. Kada promijenim okruženje u kojem borave, oni odmah odbace „novorođenče” u stranu i pobjegnu držeći se za glavu. U očima ljudi Ja sam pomoć koja je prisutna bilo kada i bilo gdje; kao da sam poslužitelj koji dolazi čim ga se pozove. Zato su se ljudi uvijek „oslanjali” na Mene, kao da posjedujem neograničene vještine za borbu protiv nesreće, stoga su Me uvijek držali za ruku i vodili na putovanja diljem zemlje kako bi sve stvoreno vidjelo da oni imaju Vladara, pa da ih se nitko ne usudi obmanuti. Odavno sam prozreo ljudsku smicalicu „lisice koja prisvaja veličanstvo tigra”, jer svi oni „vješaju svoje natpise” želeći prijevarom izvući korist. Odavno sam prozreo njihovu podmuklu, zlonamjernu spletku; samo ne želim narušiti sklad između nas. Ne stvaram probleme ni iz čega – u tome nema nikakve vrijednosti ni važnosti. Samo činim djelo koje namjeravam učiniti, uzimajući u obzir ljudske slabosti; da nije tako, pretvorio bih ih u pepeo i više im ne bih dopustio da postoje. Ali djelo koje činim ima smisla, stoga ne grdim čovjeka olako. Upravo su iz tog razloga ljudi svom tijelu uvijek davali na volju. Ne obaziru se na Moje nakane, nego su Mi se oduvijek ulagivali pred Mojom sudačkom stolicom. Ljudi su tako hrabri: kada im prijete sve „sprave za mučenje”, nimalo ne ustuknu. Suočeni s činjenicama, i dalje nisu sposobni iznijeti nijednu činjenicu te ne čine ništa osim što Mi se tvrdoglavo opiru. Kada tražim da iznesu sve što je prljavo, oni Mi i dalje pokazuju dvije prazne ruke – kako drugi to ne bi uzeli kao „primjer”? Ljudi su „vrijedni divljenja” upravo zato što je njihova „vjera” tako velika.

Započeo sam Svoje djelo u svemiru; ljudi u svemiru odmah se bude i kreću oko središta, a to je Moje djelo, a kada „putujem” među njima, svi se oslobađaju Sotoninih okova i nisu mučeni usred Sotonine nevolje. Zbog dolaska Mojeg dana ljudi su ispunjeni srećom, tuga u njihovom srcu nestaje, oblaci tuge na nebu pretvaraju se u kisik u zraku i ondje lebde, a u tom trenutku čovjek i Ja uživamo u sreći zajedništva. Čovjekovi postupci daju Mi nešto što mogu cijeniti, pa više nisam ožalošćen. S dolaskom Mojeg dana, stvari na zemlji koje su ispunjene vitalnošću ponovno stječu korijen svog postojanja. Činim da sve stvoreno na zemlji ponovno oživi, pa Me stoga uzima za temelj svog postojanja. Jer Ja činim da sve stvoreno zasja životom, a isto tako činim i da tiho nestane. Stoga sve stvoreno iščekuje zapovijedi iz Mojih usta i uživa u onome što činim i govorim. Među svim stvorenim Ja sam Svevišnji – no ipak živim i među bezbrojnim ljudima te se čovjekovim djelima služim kao očitovanjima Svojeg stvaranja neba i zemlje. Kada ljudi preda Mnom izriču veliku hvalu, uzvišen sam među svim stvorenim, pa cvijeće na zemlji postaje ljepše pod vrelim suncem, trava postaje zelenija, a oblaci na nebu poprimaju još izraženiju plavu nijansu. Zbog Mojeg glasa ljudi trče amo-tamo; danas su lica ljudi u Mojem kraljevstvu ispunjena radošću i njihov život raste. Djelujem među svim Svojim izabranim narodom i ne dopuštam da Moje djelo bude okaljano ljudskim zamislima, jer Svoje djelo osobno provodim. Kada djelujem, nebo i zemlja i sve stvoreno mijenjaju se i obnavljaju, a kada dovršim Svoje djelo, čovjek je potpuno obnovljen i više nije opterećen onime što od njega tražim. Budući da se zvuci sreće mogu čuti diljem zemlje, koristim ovu priliku da ljudima podarim blagoslove koje sam im namijenio. Kada sam Kralj kraljevstva, svi Me se boje, no kada sam Kralj među ljudima i živim među njima, oni ne nalaze radost u Meni jer su njihove predodžbe o Meni suviše teške, toliko duboko ukorijenjene da ih je teško ukloniti. Zbog čovjekovih očitovanja Ja činim Svoje djelo, koje je prikladno, a kada se uzdignem visoko u nebo i na čovjeka izlijem Svoj gnjev, razna ljudska mišljenja o Meni odmah se pretvaraju u pepeo. Tražim da iznesu još nekoliko svojih predodžbi o Meni, ali ostaju bez riječi, kao da nemaju što reći i kao da su ponizni. Što više živim u ljudskim predodžbama, to Me više vole, a što više živim izvan ljudskih predodžbi, to se više udaljavaju od Mene i imaju više mišljenja o Meni, jer sam od stvaranja svijeta sve do danas uvijek živio u ljudskim predodžbama. Kada danas dolazim među ljude, raspršujem sve predodžbe koje gaje, pa oni to jednostavno odbijaju – no Ja imam prikladne načine za orezivanje njihovih predodžbi. Nitko ne bi trebao biti zabrinut ni tjeskoban; spasit ću cijelo čovječanstvo Svojim vlastitim načinima, učinit ću da Me svi ljudi vole i dopustiti im da uživaju u Mojim blagoslovima na nebu.

17. travnja 1992.