Bog je prvi put utjelovljen začećem po Duhu Svetom, što je bilo značajno za djelo koje je On namjeravao učiniti. Doba milosti započelo je s Isusovim imenom. Kada je Isus započeo Svoju službu, Duh Sveti je počeo svjedočiti o Isusovom imenu, a ime Jahve se nije više spominjalo; umjesto toga, Duh Sveti započeo je novo djelo načelno pod imenom Isus. Svjedočanstvo onih koji su u Njega povjerovali dano je zarad Isusa Krista, a djelo koje su oni izvršili također je bilo zarad Isusa Krista. Svršetak starozavjetnog Doba zakona značio je da je djelo koje se vršilo načelno pod Jahvinim imenom privedeno kraju. Od tada, Božje ime nije više bilo Jahve; umjesto toga On je nazvan Isus i od tada je Duh Sveti počeo načelno djelovati pod imenom Isus.Dakle, danas i dalje jedete i pijete Jahvine riječi i još uvijek na stvari primjenjujete djelo iz Doba zakona – zar ne primjenjuješ pravila? Nisi li zapeo u prošlosti? Vi sad znate da su nastupili posljednji dani. Je li moguće da će se, kad Isus dođe, On i dalje zvati Isusom? Jahve je izraelskom narodu kazao da će Mesija doći, a kad je On došao, nije se zvao Mesija, već Isus. Isus je rekao da će On opet doći i da će doći kako je i otišao. To su bile riječi Isusove, ali jesi li ti vidio na koji je način Isus otišao? Isus je otplovio na bijelom oblaku, ali je li moguće da će se On osobno vratiti među čovječanstvo na bijelom oblaku? Kad bi tako bilo, zar se On ne bi i dalje zvao Isus? Kad Isus ponovo dođe, doba će se tada već promijeniti; dakle, hoće li se On onda i dalje zvati Isus? Može li se Bog doista poznati samo pod imenom Isus? Zar se On u novom dobu ne bi mogao zvati nekim novim imenom? Može li lik jedne osobe s jednim konkretnim imenom predstavljati Boga u Njegovoj cjelovitosti? Bog u svakom dobu čini novo djelo i zove se novim imenom; kako bi On mogao činiti isto djelo i u različitim dobima? Kako bi se On mogao držati starog? Isusovo ime uzeto je zarad djela otkupljenja; može li se On onda zvati istim imenom kad se vrati u posljednjim danima? Hoće li On i opet vršiti djelo otkupljenja? Kako to da su Jahve i Isus jedno, a ipak se nazivaju različitim imenima u različitim dobima? Nije li to zato što su doba Njihovih djela različita? Može li jedno jedino ime predstavljati Boga u Njegovoj cjelovitosti? Ako je tako, Bog se u različitim dobima mora zvati drugim imenom i On Svojim imenom mora označiti promjenu doba i predstavljati to doba. Zato što nijedno ime ne može u potpunosti predstavljati Sâmoga Boga i svako ime samo može predstavljati Božju narav karakterističnu za određeno doba; ime treba predstavljati Njegovo djelo i ništa više od toga. Stoga Bog može odabrati bilo koje ime koje odgovara Njegovoj naravi da njime predstavlja cijelo to doba. Bilo da se radi o dobu Jahve ili Isusovom dobu, svako doba predstavljeno je imenom. Doba milosti je završilo, nastupilo je posljednje doba, a Isus je već došao. Kako je ipak On mogao doći među ljude u obličju Isusa? Zar si zaboravio da je Isus bio samo lik nekog Nazarećanina? Zar si zaboravio da je Isus bio samo Otkupitelj čovječanstva? Kako je mogao preuzeti djelo osvajanja i usavršavanja čovjeka u posljednjim danima? Isus je otplovio na bijelom oblaku – to je činjenica – ali kako bi se mogao vratiti među ljude na bijelom oblaku, a i dalje se zvati Isus? Kad bi stvarno stigao na oblaku, zar bi se dogodilo da ga ljudi ne prepoznaju? Ne bi li Ga svi ljudi diljem svijeta prepoznali? Zar u tom slučaju Sâm Isus ne bi bio Bog? U tom slučaju, slika Božja bila bi lik Židova i štoviše, zauvijek bi bila ista. Isus je rekao da će doći kako je i otišao, ali znaš li ti pravo značenje Njegovih riječi? Je li moguće da je On to saopćio baš vašoj skupini? Sve što znaš jeste da će On doći kako je i otišao, lebdeći na oblaku, ali znaš li točno na koji način Sâm Bog vrši Svoje djelo? Kad bi ti to doista mogao vidjeti, kako i se onda mogu objasniti riječi koje je Isus izgovorio? On je rekao: kad Sin Čovječji dođe u posljednjim danima, ni On Sâm neće znati, ni anđeli neće znati, ni glasnici na nebu, ni cijelo čovječanstvo znati neće. Znat će samo Otac, to jest, samo će Duh znati. Iako čak ni Sâm Sin čovječji ne zna, ti si kanda sposoban to vidjeti i znati? Kad bi ti bio u stanju spoznati i svojim očima vidjeti, ne bi li ove riječi bile uzalud izgovorene? A što je Isus u ono vrijeme govorio? „O onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. (…) Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.” Kad taj dan dođe, ni Sâm Sin čovječji to neće znati. Sin čovječji odnosi se na utjelovljeno tijelo Božje, na jednu normalnu i običnu osobu. Kad čak ni Sâm Sin čovječji ne zna, kako bi ti mogao znati? Isus je kazao da će doći kako je i otišao. Kad dolazi čak ni On sam ne zna, pa kako bi onda mogao tebe o tome unaprijed obavijestiti? Jesi li u mogućnosti vidjeti Njegov dolazak? Nije li to nekakva šala? Svaki put kad dođe na zemlju, Bog mijenja Svoje ime, Svoj spol, Svoj lik i Svoje djelo; On Svoje djelo ne ponavlja. On je Bog koji je uvijek nov i nikada star. Kad je prošli put došao, zvao se Isus; može li se On opet zvati Isus kad ovaj puta dođe? Kad je prošli put došao, bio je muško; može li On i ovaj put opet biti muško? Kad je došao u Doba milosti, Njegovo djelo sastojalo se u tome da bude prikovan na križ; kad opet dođe, može li opet otkupiti čovječanstvo od grijeha? Može li opet biti prikovan na križ? Zar to ne bi bilo ponavljanje Njegova djela? Znaš li da je Bog uvijek nov i nikada star? Ima onih koji kažu da je Bog vječno nepromjenljiv. To je točno, ali to znači da su Božja narav i Njegova bit nepromjenjive. Promjene Njegova imena i djela ne dokazuju da se Njegova bit promijenila; drugim riječima, Bog će uvijek biti Bog i to se nikad neće promijeniti. Ako kažeš da je Božje djelo nepromjenljivo, bi li se onda Njegov šest-tisućljetni plan upravljanja mogao završiti? Ti znaš samo da je Bog vječno nepromjenljiv, ali znaš li i to da je Bog uvijek nov i nikada star? Ako se djelo Božje nikada ne mijenja, zar bi mogao onda voditi čovječanstvo sve do današnjih dana? Ako je Bog vječno nepromjenljiv, zašto je već izvršio djelo dva doba? Njegovo djelo nikad ne prestaje napredovati, što znači da se Njegova narav čovjeku otkriva postupno, a ono što se otkriva jeste bit Njegove naravi. U početku je Božja narav bila skrivena od čovjeka; On Svoju narav čovjeku nikad nije otvoreno otkrivao, te čovjek o Njemu jednostavno ništa nije ni znao. Stoga On koristi Svoje djelo kako bi čovjeku postepeno otkrivao Svoju narav, ali djelujući tako ne znači da se Božja narav mijenja sa svakim novim dobom. Ako se Božje namjere stalno mijenjaju, ne znači da se i Njegova narav uvijek mijenja. Radi se o tome da Bog, budući da Svoje djelo vrši u različitom dobu, cjelokupnu bit Svoje naravi čovjeku otkriva korak po korak, kako bi Ga čovjek mogao spoznati. Ali ovo nipošto nije dokaz da Bog izvorno nema određenu narav i da se Njegova narav postupno mijenja kako se smjenjuju doba – takvo bi shvaćanje bilo pogrešno. Bog čovjeku otkriva Svoju suštinsku i posebnu narav – ono što On jest – i on to čini u skladu s prolaskom različitih doba; cjelokupna narav Božja ne može se izraziti djelom jednog doba. Stoga se riječi „Bog je uvijek nov i nikada nije star” odnose na Njegovo djelo, dok se riječi „Bog je vječno nepromjenljiv” odnose na ono što Bog ima i što jest. Bez obzira na to, ti šesttisućljetno djelo ne možeš ograničiti na samo jednu jedinu točku, niti ga zaokružiti mrtvim riječima. Tolika je ljudska neukost. Bog nije tako jednostavan kako čovjek zamišlja, a Njegovo djelo ne može tavoriti ni u jednom dobu. Primjera radi, ime Božje ne može zauvijek ostati Jahve; Bog može Svoje djelo vršiti i pod Isusovim imenom. To je znak da se Božje djelo uvijek odvija u smjeru prema naprijed.

Bog je uvijek Bog i nikada neće postati Sotona; Sotona je uvijek Sotona i nikada neće postati Bog. Božja mudrost, Božja čudesnost, Božja pravednost i veličanstvo Božje nikada se neće promijeniti. Njegova bit, ono što On ima i jeste, nikada se neće promijeniti. Što se, pak, Njegova djela tiče, ono se uvijek odvija prema naprijed i stalno zadire sve dublje, jer je On uvijek nov i nikada star. Bog u svakom dobu uzima novo ime, u svakom dobu On čini novo djelo, i u svakom dobu dopušta Svojim stvorenim bićima da vide Njegove nove namjere i Njegovu novu narav. Kada ljudi u novom dobu ne bi mogli vidjeti izraz nove naravi Božje, ne bi li Ga zanavijek prikovali na križ? I zar oni Boga ne bi time ograničili? Kada bi se Bog utjelovljavao isključivo kao muškarac, ljudi bi ga definirali kao muškarca, kao Boga muškaraca i nikad Ga ne bi smatrali Bogom žena. Muškarci bi tada smatrali da je Bog istog spola kao i oni, da je Bog poglavar muškaraca – ali, što je onda sa ženama? Ovo je nepravedno; nije li to povlašteni tretman? U tom slučaju bi svi od Boga spašeni bili muškoga roda, kao i On, dok ni jedna jedina žena ne bi bila spašena. Kad je Bog stvarao ljudski rod, stvorio je Adama i stvorio je Evu. On nije stvorio samo Adama, već je stvorio i muškarca i ženu na Svoju sliku. Bog nije samo Bog muškaraca – On je također i Bog žena. U posljednjim danima, Bog ulazi u novu fazu Svojeg djela. On će pritom otkriti još više od Svoje naravi, ali to neće biti ljubazna dobrota iz vremena Isusa. Pošto pred Sobom ima novo djelo, ovo novo djelo bit će popraćeno jednom novom naravi. Da je, dakle, ovo djelo izvršio Duh – to jest, da se Bog nije utjelovio i da je, umjesto toga, Duh progovorio neposredno putem groma, uslijed čega čovjek ni na koji način ne bi mogao imati kontakt s Njim, bi li onda čovjek mogao spoznati Njegovu narav? Da je isključivo Duh izvršio ovo djelo, čovjek onda ni na koji način ne bi mogao spoznati narav Božju. Ljudi mogu vlastitim očima vidjeti Božju narav kad se On utjelovi, kad se Riječ pojavi u tijelu i kad On Svoju cjelokupnu narav izrazi kroz tijelo. Bog doista i istinski živi među ljudima. On ima oblik i izgled; čovjek se zapravo može povezati s Njegovom naravi, s onim što On ima i što jest; jedino na taj način čovjek može istinski spoznati Boga. Bog je istovremeno dovršio i djelo u kojem je „Bog ujedno Bog muškaraca i Bog žena” i ispunio je cjelokupno Svoje djelo u tijelu. Ni u jednom dobu On ne ponavlja Svoje djelo. Budući da su nastupili posljednji dani, On će izvršiti Svoje djelo posljednjih dana i otkriti čitavu narav kojom se odlikuje u posljednjim danima. Kada govorimo o posljednjim danima, to se odnosi na jedno drugo doba, doba u kojem ćete se, kako je Isus rekao, zasigurno suočiti s katastrofom, sa zemljotresima, glađu i pošastima, što će pokazati da je nastupilo novo doba i da to više nije staro Doba milosti. Ako pretpostavimo da je Bog, kako kažu, vječno nepromjenljiv, da je po Svojoj naravi uvijek milosrdan i pun ljubavi, da čovjeka voli kao Samog Sebe, te da svakome nudi spasenje i da nikada ne mrzi čovjeka, bi li onda Njegovo djelo ikada moglo biti privedeno kraju? Kad je Isus došao i bio prikovan na križ, žrtvujući Se za sve grešnike i ponudivši Sebe na oltaru, on je već dovršio djelo otkupljenja i priveo kraju Doba milosti. U čemu bi onda bio smisao ponavljanja djela iz tog doba u posljednjim danima? Zar ponavljanje istog djela ne bi predstavljalo poricanje Isusova djela? Da Bog, došavši u ovu etapu, nije učinio djelo raspeća, već da je ostao prepun ljubavi i milostiv, bi li On tada mogao ovo doba privesti kraju? Bi li Bog koji je pun ljubavi i milostiv mogao dovršiti ovo doba? U Njegovu konačnom djelu okončanja doba, Božja narav je narav grdnje i suda, kojom On otkriva sve što je nepravedno, javno sudi bezbrojnim narodima i usavršava one koji Ga iskreno ljube. Samo jedna takva narav može ovo doba privesti kraju. Posljednji dani su već nastupili. Sve stvoreno je razvrstano prema svojoj vrsti i podijeljeno u različite kategorije, u skladu sa svojim različitim svojstvima. Ovo je upravo vrijeme u kojem Bog otkriva ishode i odredišta ljudi. Ako ljudi ne iskuse grdnju i sud, njihovo buntovništvo i njihova nepravednost ne mogu biti razotkriveni. Jedino se kroz grdnju i sud mogu otkriti ishodi svega stvorenog. Ljudi svoje istinsko lice pokazuju jedino onda kad ih se grdi i sudi im se. Zlo će biti svrstano među zlo, dobro među dobro, a svi ljudi će biti razvrstani prema svojoj vrsti. Kroz grdnju i sud razotkrit će se ishodi svega stvorenog, tako da zlo bude kažnjeno, a dobro nagrađeno, i da se bezbrojni ljudi predaju Božjoj vlasti. Cijelo ovo djelo se mora ostvariti kroz pravednu grdnju i pravedni sud. Budući da je ljudska iskvarenost dostigla svoj vrhunac, a čovjekovo buntovništvo postalo krajnje ozbiljno, samo pravedna Božja narav, koja se uglavnom sastoji od grdnje i suda i koja se otkriva tijekom posljednjih dana, može potpuno preobraziti i upotpuniti ljude i otkriti zlo, i tako će svi nepravednici biti oštro kažnjeni. Stoga je ovakva narav prožeta značajem doba. Božja narav se otkriva i očituje radi djela svakog novog doba. Ne radi se o tome da Bog Svoju narav razotkriva proizvoljno i bez ikakvog značaja. Pretpostavimo da Bog u posljednjim danima otkrivanja ishoda ljudi i dalje voli ljude s beskrajnom milošću i dobrotom, i nastavi ih ljubiti, ne podvrgavajući ih pravednom sudu, već pokazujući prema njima blagost, strpljenje i praštanje, dajući im oprost, ma koliko njihovi grijesi bili teški, bez ikakve naznake pravednog suda. Kada bi onda cjelokupno Božje upravljanje uopće bilo privedeno kraju? Kada bi jedna takva narav mogla ljude povesti do odredišta koje priliči čovječanstvu? To je usporedivo sa sucem koji je uvijek pun ljubavi prema ljudima, sucem punim ljubavi, blagog lica i mekog srca, koji ljude voli bez obzira na to kakve su zločine počinili, i iskazuje im ljubav i strpljenje, ma tko da su – bi li takav sudac ikada mogao donijeti pravednu presudu? Tijekom posljednjih dana, samo se pravednim sudom ljudi mogu razvrstati prema svojoj vrsti i dovesti u novo stanje. Na taj se način, kroz pravednu Božju narav suda i grdnje, čitavo doba privodi kraju.

Tijekom čitavog Njegovog upravljanja, Božje je djelo savršeno jasno: Doba milosti je Doba milosti, a posljednji dani su posljednji dani. Između svakog doba postoje jasne razlike, jer Bog u svakom od njih vrši djelo koje je svojstveno tom dobu. Da bi djelo posljednjih dana bilo obavljeno, mora postojati oganj, sud, grdnja, gnjev i uništenje, kojima će ovo doba biti privedeno kraju. Posljednji dani se odnose na završno doba. Neće li Bog, tokom završnog doba, i samo to doba privesti kraju? Da bi okončao doba, Bog mora sa sobom donijeti grdnju i sud. Samo na taj način On može privesti doba kraju. Isus je nastojao da čovjek nastavi preživljavati i živjeti te da postoji na bolji način. Nastojao je spasiti čovjeka od grijeha, spriječiti ga da neprestano tone u izopačenost i da živi u podzemlju i paklu te mu, spašavajući čovjeka iz podzemlja i pakla, omogućiti da nastavi živjeti. Sada su stigli posljednji dani. Bog će zbrisati čovjeka i potpuno uništiti ljudsku rasu, to jest, On će preobraziti buntovništvo čovječanstva. Iz tog razloga, s milosrdnom naravi punom ljubavi iz prošlosti, Bogu bi bilo nemoguće privesti doba kraju ili ostvariti Svoj šesttisućljetni plan upravljanja. Svako doba odlikuje se posebnim predstavljanjem Božje naravi i svako doba sadrži djelo koje bi Bog trebao obaviti. Dakle, djelo koje Sâm Bog obavlja u svakom dobu sadrži izraz Njegove istinske naravi, a i Njegovo ime i djelo koje On obavlja mijenjaju se zajedno s dobom – svi su oni novi. Tijekom Doba zakona, djelo usmjeravanja čovječanstva obavljalo se pod imenom Jahve, a prva etapa djela započeta je na zemlji. U ovoj etapi, djelo se sastojalo od izgradnje hrama i žrtvenika, korištenja zakona za usmjeravanje izraelskog naroda i djelovanja među izraelskim narodom. Usmjeravajući izraelski narod, On je uspostavio temelj za Svoje djelo na zemlji. S tog temelja, On je proširio Svoje djelo izvan Izraela, što znači da je, počevši od Izraela, širio Svoje djelo prema van, tako da su kasniji naraštaji postupno spoznali da je Jahve Bog i da je Jahve taj koji je stvorio nebo i zemlju i sve stvoreno te da je Jahve taj koji je načinio sva stvorena bića. On je širio Svoje djelo kroz izraelski narod prema van, izvan njih. Zemlja izraelska bila je prvo sveto mjesto Jahvinog djela na zemlji i upravo je u zemlji izraelskoj Bog prvo obavljao djelo na zemlji. To je bilo djelo Doba zakona. Tijekom Doba milosti, Isus je bio Bog koji je spasio čovjeka. Ono što je On imao i bio bila je milost, dobrota, milosrđe, trpeljivost, strpljenje, poniznost, ljubav i blagost i tako velik dio djela koje je obavio bio je zarad otkupljenja čovjeka. Njegova je narav bila narav milosrđa i blagosti, a budući da je bio milosrdan i pun ljubavi, morao je biti prikovan na križ za čovjeka, kako bi pokazao da Bog ljubi čovjeka kao Sebe Samoga, toliko da je prinio Sebe u cijelosti. Tijekom Doba milosti, ime Božje bilo je Isus, to jest, Bog je bio Bog koji je spasio čovjeka i On je bio milosrdan Bog pun ljubavi. Bog je bio s čovjekom. Njegova ljubav, Njegovo milosrđe i Njegovo spasenje pratili su svaku pojedinu osobu. Samo prihvaćanjem Isusovog imena i Njegove prisutnosti čovjek je mogao zadobiti mir i radost, primiti Njegov blagoslov, Njegove ogromne i brojne milosti i Njegovo spasenje. Kroz Isusovo raspeće, svi koji su Ga slijedili primili su spasenje i oprost grijeha. Tijekom Doba milosti, ime Božje bilo je Isus. Drugim riječima, djelo Doba milosti načelno je izvršeno pod Isusovim imenom. Bog se, u Doba milosti, zvao Isus. On je započeo fazu novog djela koje je nadilazilo okvire Starog zavjeta, a Njegovo je djelo okončano raspećem. U tome se sastojala cjelokupnost Njegova djela. Stoga je u Doba zakona ime Božje bilo Jahve, dok je u Doba milosti ime Isus predstavljalo Boga. Tijekom posljednjih dana, Njegovo je ime Svemogući Bog – Svemogući, koji Svoju silu koristi da vodi čovjeka, pobijedi čovjeka i zadobije čovjeka, naposljetku, da ovo doba privede kraju. U svakom dobu i u svakoj etapi Božjeg djela, Njegova je narav očita.

U početku je usmjeravanje čovjeka tijekom starozavjetnog Doba zakona bilo poput usmjeravanja djetetova života. Najranije čovječanstvo tek je bilo Jahvino novorođenče; bili su to Izraeliti. Nisu imali razumijevanja o tome kako se bojati Boga ili kako živjeti na zemlji. To jest, Jahve je stvorio čovječanstvo, odnosno, stvorio je Adama i Evu, ali im nije dao sposobnost da razumiju kako se bojati Jahve ili slijediti Jahvine odredbe na zemlji. Bez Jahvinog izravnog usmjeravanja, nitko to nije mogao izravno znati, jer u početku čovjek nije posjedovao tu sposobnost. Čovjek je samo znao da je Jahve Bog, ali što se tiče toga kako Ga se bojati, kakvo bi se ponašanje moglo nazvati strahom od Njega, s kakvim Ga se umom treba bojati, ili što prinijeti u strahu od Njega, čovjek nije imao ama baš nikakvu predodžbu. Čovjek je samo znao uživati u onome u čemu se moglo uživati među svim stvarima koje je stvorio Jahve, ali što se tiče toga kako bi točno trebao živjeti na zemlji da bi doista bio dostojan naziva „stvoreno biće”, čovjek je o tome bio potpuno neuk. Bez nekoga tko bi ih upućivao, bez nekoga tko bi ih osobno usmjeravao, ovo čovječanstvo nikada ne bi vodilo ispravan ljudski život, već bi samo potajno bilo držano u Sotoninom zatočeništvu. Jahve je stvorio čovječanstvo, to jest, stvorio je pretke ljudskog roda, Evu i Adama, ali im nije podario nikakav daljnji intelekt ili mudrost. Iako su već živjeli na zemlji, nisu razumjeli gotovo ništa. I tako je Jahvino djelo u stvaranju čovječanstva bilo samo napola gotovo, ne u potpunosti dovršeno. On je samo oblikovao uzor čovjeka od gline i dao mu Svoj dah, ali nije podario čovjeku dovoljnu odlučnost da Ga se boji. U početku, čovjek nije posjedovao srce ispunjeno strahom ili bojazni prema Njemu. Čovjek je samo znao slušati Njegove riječi, ali je bio neuk u pogledu osnovnog znanja za život na zemlji i normalnih pravila ljudskog života. Iako je, dakle, Jahve stvorio muškarca i ženu te dovršio sedmodnevni projekt, On nipošto nije dovršio djelo stvaranja čovjeka, jer je čovjek i dalje bio samo vanjska ljuštura, lišena stvarnosti ljudskog bića. Čovjek je znao samo da je Jahve taj koji je stvorio ljudski rod, ali nije mogao ni naslutiti kako se treba pridržavati Jahvinih riječi i zakona. I tako je, nakon nastanka čovječanstva, Jahvino djelo još uvijek bilo nedovršeno. Još uvijek je morao u potpunosti usmjeravati ljude da dođu pred Njega, kako bi mogli zajedno živjeti na zemlji i bojati Ga se te da bi, uz Njegovo vodstvo, mogli zakoračiti na pravi put normalnog ljudskog života na zemlji. Tek je na taj način ovo djelo, koje je načelno učinjeno pod Jahvinim imenom, bilo u potpunosti dovršeno; to jest, samo je na taj način Jahvino djelo stvaranja svijeta u potpunosti privedeno kraju. I tako je On, stvorivši čovječanstvo, morao usmjeravati život ljudi na zemlji nekoliko tisuća godina kako bi se ljudi mogli pridržavati Njegovih odredbi i zakona i učestvovati u svim aktivnostima normalnog ljudskog života na zemlji. Tek tada je Jahvino djelo bilo u potpunosti dovršeno. Započeo je ovo djelo nakon stvaranja čovječanstva i nastavio ga je sve do Jakovljeve ere, kada je od dvanaest Jakovljevih sinova stvorio dvanaest izraelskih plemena. Počev od tada, sav izraelski narod prerastao je one koje je On službeno predvodio na zemlji, a Izrael je postao posebno mjesto na zemlji gdje je On vršio svoje djelo. Jahve je od ovih ljudi načinio prvu skupinu na kojoj je službeno izvršio Svoje djelo na zemlji, a čitavu je zemlju izraelsku učinio izvorištem Svojeg djela, koristeći je kao polazište za još uzvišenije djelo, kako bi svi ljudi na zemlji rođeni od njega znali kako Ga se trebaju bojati i kako živjeti na zemlji. Tako su djela Izraelita poslužila kao primjer koji neznabožački narodi trebaju slijediti, a ono što je izraelskom narodu rečeno preraslo je u riječi koje neznabožački narodi trebaju slušati. Jer oni su prvi primili Jahvine zakone i zapovijedi, a isto su tako prvi spoznali kako da se boje puteva Jahvinih. Oni su bili preci ljudskog roda koji su poznavali Jahvine puteve, kao i od Jahve izabrani predstavnici ljudskog roda. Kad je nastupilo Doba milosti, On više nije vodio čovjeka na ovaj način. Čovjek je sagriješio i prepustio se grijehu, te je On stoga počeo spašavati čovjeka od grijeha. Na taj je način On korio čovjeka, da ga temeljito spasi od grijeha. U posljednjim danima, čovjek je toliko duboko ogrezao dodanašnjeg stupnja izopačenosti. I tako sdjelo u ovoj etapi može izvršiti samo uz pomoć suda i grdnje. Jedino se na ovaj način djelo može ostvariti. Ovo se djelo izvršavalo tijekom nekoliko doba. Bog Svoje ime, Svoje djelo i različite slike Boga koristi da bi razdvojio doba od doba i između njih napravio prijelaz; Božje ime i Njegovo djelo predstavljaju Njegovo doba i predstavljaju Njegovo djelo u svakom dobu. Pretpostavimo da je djelo Božje u svakom dobu isto i da se On uvijek zove istim imenom, kako bi onda čovjek mogao spoznati Boga? Bog se mora zvati Jahve i, osim Boga po imenu Jahve, svako tko nosi neko drugo ime nije Bog. Ili, Bog može biti samo Isus i On se, osim Isusovog imena, ne može zvati nijednim drugim imenom; samo je Isus Bog, a Jahve nije Bog, ni Svemogući Bog nije Bog. Čovjek vjeruje u ovo: „Istina je da je Bog svemoguć, ali Bog je samo onaj Bog koji je s čovjekom. On se mora zvati Isus, jer Bog je s čovjekom.” Vjerovati u ovo znači pridržavati se propisa i svoditi Boga na određeni okvir. Dakle, djelo koje Bog vrši, ime koje nosi i lik koji poprima u svakom dobu – djelo koje je vršio u svakoj etapi sve do danas – ne slijedi ni jedan propis i ne podliježe nikakvim ograničenjima. On je Jahve, ali je On isto tako i Isus, kao i Mesija, i Svemogući Bog. Njegovo djelo može se postupno preobražavati, uz odgovarajuće promjene u Njegovu imenu. Njega nijedno jedino ime ne može u potpunosti predstaviti, ali Ga mogu predstaviti sva imena kojima se On naziva, a Njegovu narav predstavlja djelo koje On čini u svakom dobu. Pretpostavimo da je, kad nastupe posljednji dani, Bog kojeg vidite još uvijek Isus, da lebdi na bijelom oblaku i da još uvijek izgleda kao Isus te da su riječi koje On izgovara i dalje Isusove riječi: „Ljubite svoje bližnje kao sebe same. Postite i molite se. Ljubite svoje neprijatelje onako kako cijenite vlastiti život. Suzdržavajte se pred drugima, budite strpljivi i ponizni. Sve to morate učiniti prije no što mognete postati Moji učenici. Čineći sve to, možete ući u kraljevstvo Moje.” Zar ovo ne bi pripadalo djelu Doba milosti? Zar ovo što On kazuje ne bi bio put Doba milosti? Kako biste se osjećali kad biste čuli ove riječi? Zar ne biste osjećali da je to još uvijek Isusovo djelo? Zar to ne bi bilo ponavljanje? Može li se pronaći zadovoljstvo u ovome? Osjećali biste da djelo Božje može ostati samo onakvo kakvo je sada i da ne može dalje napredovati. Njegova je moć ograničena i nema više nijednog novog djela koje treba izvršiti, a On je svoju moć doveo do krajnjih granica. Dvije tisuće godina prošlo je od Doba milosti, a On još uvijek, dvije tisuće godina kasnije, propovijeda o putu Doba milosti i još uvijek ljude tjera na pokajanje. Ljudi bi govorili: „Bože, Tvoja je moć ograničena. Vjerovao sam da si vrlo mudar, ali Ti jedino znaš za popustljivost i samo o strpljenju brineš. Ti samo znaš ljubiti Svojeg neprijatelja i ništa drugo.” Ljudi bi Boga ograničili na Doba milosti, zauvijek vjerujući da je On pun ljubavi i milostiv. Misliš li da će se Božje djelo zauvijek odvijati po istom starom običaju? Dakle, u ovoj etapi Svoga djela neće biti razapet, a sve što budete vidjeli i dotaknuli bit će potpuno različito od svega što ste zamišljali ili o čemu ste čuli. Bog se danas ne bavi farizejima, niti dozvoljava svijetu da zna, a jedini koji Ga poznaju jeste vi koji Ga slijedite, jer On neće biti ponovo razapet. Tijekom Doba milosti, Isus je po čitavoj zemlji otvoreno propovijedao zarad Svojeg evanđeoskog djela. On se suočio s farizejima zarad djela raspeća; da nije došao u sukob s farizejima i da vlastodršci nikad nisu saznali za Njega, kako bi On onda mogao biti osuđen, a potom izdan i prikovan na križ? On se, dakle, farizejima bavio zarad raspeća. Danas On svoje djelo obavlja u tajnosti, kako bi izbjegao iskušenja. Budući da se djelo i njegov značaj u dva Božja utjelovljenja međusobno razlikuju, i budući da je okruženje također drugačije, kako bi onda djelo koje On obavlja moglo biti potpuno isto?

Može li Isusovo ime – „Bog je s nama” – moglo u cijelosti predstavljati narav Božju? Može li u potpunosti artikulirati Boga? Ako čovjek kaže da se Boga može zvati jedino Isus i da On ne smije imati nijedno drugo ime, jer Bog ne može promijeniti Svoju narav, te su riječi doista bogohuljenje! Vjeruješ li da ime Isusovo, Bog je s nama, može samo predstavljati Boga u Njegovoj cjelokupnosti? Bog se može zvati mnogim imenima, ali među svim tim imenima nema nijedno koje može obuhvatiti cijelog Boga, niti jedno koje može u potpunosti predstavljati Boga. Premda Bog, dakle, ima mnogo imena, nijedno od njih ne može u potpunosti artikulirati Božju narav, jer je narav Božja toliko bogata da jednostavno nadilazi čovjekovu sposobnost spoznaje Boga. Ne postoji način na koji bi čovjek, koristeći se ljudskim jezikom, mogao u potpunosti obuhvatiti Boga. Čovječanstvo ima razvijen ograničen rječnik s kojim može obuhvatiti sve što zna o Božjoj naravi: moćna, plemenita, čudesna, nedokučiva, vrhovna, sveta, pravedna, mudra i tome slično. Ovako ograničenim rječnikom ne može se opisati čak ni onaj mali dio Božje naravi kojem je čovjek svjedočio. S vremenom su mnogi dodavali riječi kojima su, po njihovom mišljenju, mogli bolje opisati žar koji im plamti u srcu: Bog je tako velik! Bog je tako svet! Bog je tako divan! Ljudske izreke poput ovih dostigle su danas svoj vrhunac, ali čovjek još uvijek nije u stanju jasno se izraziti. I tako Bog ima mnogo imena u čovječjim očima, od kojih nijedno nije sveobuhvatno, zato što je Božje biće tako bogato, ali ljudski je jezik toliko osiromašen. Jednaodređena riječ ili ime jednostavno ne može predstavljati Boga u Njegovoj cjelovitosti, pa smatraš li da Njegovo ime može biti nepromjenjivo? Bog je tako velik i tako svet, zar mu nećeš dopustiti da Svoje ime mijenja sa svakim novim dobom? Stoga, u svakom dobu u kojem Bog osobno vrši Svoje djelo, On koristi ime koje priliči dobu kako bi njime obuhvatio djelo koje namjerava učiniti. On to konkretno ime, koje sadrži važnost tog doba, koristi radi predstavljanja Svoje naravi u tom dobu. Bog se na taj način služi ljudskim jezikom kako bi izrazio vlastitu narav. Unatoč tome, mnogi koji su imali duhovno iskustvo i koji su lično vidjeli Boga, osjećaju da čak ni takvim jednim konkretnim imenom Boga nije moguće predstaviti u Njegovoj cjelovitosti – tu, nažalost, nema pomoći – te se stoga čovjek Bogu više ni ne obraća po imenu, već ga jednostavno naziva „Bog”. Kao da je ljudsko srce puno ljubavi, a opet, opterećeno proturječnostima, jer čovjek ne zna kako objasniti Boga. Kakav je Bog toliko neiscrpan da jednostavno ne postoji način da se to opiše. Ne postoji ni jedno jedino ime koje može sažeti Božju narav, niti postoji ime kojim bi se može opisati sve ono što Bog ima i što jeste. Ako Me netko upita: „Koje točno ime Ti koristiš?” Kazat ću mu: „Bog je Bog!” Nije li to najbolje ime za Boga? Ne obuhvaća li najbolje Božju narav? Budući da je tako, zašto onda s toliko truda tragate za Božjim imenom? Zašto biste toliko mučili svoju glavu, odricali se hrane i sna, a zarad nekog imena? Doći će dan kad se Bog neće zvati ni Jahve, ni Isus, ni Mesija – On će jednostavno biti Stvoritelj. Prestat će tada postojati sva ona imena koja je nosio na zemlji, jer će i Njegovo djelo na zemlji biti dovršeno, nakon čega više neće biti ni Njegovih imena. Kad sve što postoji dođe pod vlast Stvoritelja, što Mu uopće treba neko krajnje prikladno, ali ipak nepotpuno ime? Istražuješ li još uvijek Božje ime? Usuđuješ li se još uvijek reći da se Bog može zvati samo Jahve? Usuđuješ li se još uvijek reći da se Bog može zvati samo Isus? Jesi li u stanju podnijeti grijeh bogohuljenja protiv Boga? Trebao bi znati da je Bog prvobitno bio bezimen. On je jedno, dva, ili više imena uzeo samo zbog djela koja je imao obaviti i zbog toga što je morao upravljati čovječanstvom. Ma kojim imenom Ga zvali – nije li On to ime Sâm svojevoljno odabrao? Zar bi Njemu bio potreban ti – stvoreno biće – da to određuješ? Ime kojim se Bog naziva u skladu je s onim što čovjek može shvatiti, s ljudskim jezikom, ali ono nije nešto što čovjek može smisliti. Sve što možeš reći jest da na nebu postoji Bog, da je Njegovo ime Bog, da je On Sâm premoćni Bog, koji je tako mudar, tako uzvišen, tako čudesan, tako otajstven i tako svemoguć – nakon čega možeš samo zašutjeti; ovo malo je sve što možeš znati. Budući da je tako, može li samo ime Isusovo predstavljati Sâmoga Boga? Kad nastupe posljednji dani, Božje ime se mora promijeniti, bez obzira što je još uvijek Bog taj koji obavlja Svoje djelo, jer drugo je doba.

Budući da je Bog najveći u cijelom svemiru i u kraljevstvu nad njim, bi li mogao Sebe objasniti u potpunosti samo Svojim tjelesnim obličjem? Bog Se odijeva u tijelo kako bi obavio jednu fazu Svojeg djela. Ovaj Njegov tjelesni lik nema nikakav poseban značaj, nema veze s prolaskom doba, niti ima ikakve veze s Božjom naravi. Zašto Isus nije dopustio da Njegov lik ostane i poslije Njega? Zašto čovjeku nije dopustio da naslika Njegov lik, kako bi se taj lik prenosio kasnijim naraštajima? Zašto ljudima nije dopustio da priznaju da Njegova slika predstavlja sliku Božju? Iako je slika čovjeka stvorena na sliku Božju, je li bilo moguće da se čovjekovom pojavom predstavi uzvišeni lik Božji? Prilikom Božjeg utjelovljenja, On jednostavno silazi s neba u neko određeno tijelo. Njegov je Duh taj koji silazi u tijelo, kroz koje On vrši djelo Duha. Duh je taj koji se izražava u tijelu i Duh je taj koji vrši Svoje djelo u tijelu. Djelo koje je učinjeno u tijelu u potpunosti predstavlja Duha, a tijelo je tu samo radi izvršenja djela, ali to ne znači da je tjelesni lik zamjena za pravu sliku Samoga Boga; nije u tome svrha, niti značaj Božjeg utjelovljenja. On se utjelovljuje samo zato da bi Duh mogao pronaći boravište koje odgovara Njegovom djelu, da bi ostvario Svoje djelo u tijelu, I da bi ljudi mogli vidjeti Njegova djela, razumjeti Njegovu narav, čuti Njegove riječi i spoznati čudo Njegovog djela. Njegovo ime predstavlja Njegovu narav, Njegovo djelo predstavlja Njegov identitet, ali On nikad nije rekao da Njegovo pojavljivanje u tijelu predstavlja Njegovu sliku; to je samo čovjekova predodžba. Stoga, Njegovo ime, Njegovo djelo, Njegova narav i Njegov spol predstavljaju ključne aspekte Božjeg utjelovljenja. Oni služe da predstave Njegovo upravljanje u ovom dobu. Budući da je ono tu samo zarad Njegovog djela u danom vremenu, Njegovo pojavljivanje u tijelu nema nikakve veze s Njegovim upravljanjem. Ipak, nemoguće je da utjelovljeni Bog nema nikakvu konkretnu pojavu, pa On bira prikladnu obitelj koja će odrediti Njegovu pojavu. Kad bi pojava Božja značajno predstavljala Boga, tada bi svi oni s pravilnim crtama lica nalik Njegovim također predstavljali Boga. Ne bi li to bila nečuvena greška? Čovjek je naslikao Isusov portret da bi Ga ljudi mogli štovati. Duh Sveti u to vrijeme nije dao nikakve posebne upute, te je čovjek do današnjeg dana prenosio taj zamišljeni portret. Prema prvobitnoj Božjoj namjeri, doduše, čovjek to nije treba učiniti Jedino je zahvaljujući revnosti čovjekovoj Isusov portret još i danas tu. Bog je Duh i čovjek nikad neće moći sažeti Njegovu točnu sliku. Jedino njegova narav može predstaviti njegov lik. A što se tiče izgleda Njegovog nosa, Njegovih usta, Njegovih očiju i Njegove kose, to su stvari koje ne možeš sažeti. Kad se Ivanu prikazalo otkrivenje, on je ugledao lik Sina čovječjeg: iz usta Njegovih izlazio mu mač dvosječan, oštar, oči Mu kao plamen ognjeni, glava Mu i vlasi poput bijele vune, noge Mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a oko prsiju opasan zlatnim pojasom. Iako su njegove riječi bile izuzetno živopisne, lik Božji koji je on opisao nije bio lik nekog stvorenja. Ono što je vidio bila je samo vizija, a ne lik osobe iz materijalnog svijeta. Ivan je ugledao viziju, ali nije vidio kako Bog doista izgleda. Slika utjelovljenog Božjeg tijela, kao slika stvorenog bića, ne može u cijelosti prikazati Božju narav. Kad je stvorio ljudski rod, Jahve je rekao da ga je stvorio na Svoju sliku i da je stvorio muškarca i ženu. Tada je rekao da je i muško i žensko stvorio na Božju sliku. Mada čovjek svojom slikom nalikuje slici Božjoj, iz toga se ne može izvući zaključak da čovjekov izgled predstavlja Božji lik. Isto tako ne možeš ljudskim jezikom obuhvatiti sliku Božju u cijelosti, jer je Bog tako uzvišen, tako velik, tako čudesan i nedokučiv!

Kad je Isus došao izvršiti Svoje djelo, Duh Sveti ga je u tome vodio; činio je ono što je Duh Sveti želio i nije se rukovodio starozavjetnim Dobom zakona, niti Jahvinim djelom. Mada djelo koje je Isus došao učiniti nije podrazumijevalo poštivanje Jahvinih zakona i zapovijedi, Njihov je izvor bio jedan te isti. Djelo koje je Isus učinio predstavljalo je ime Isusovo i predstavljalo je Doba milosti; što se tiče djela koje je obavio Jahve, predstavljalo je Jahvu i predstavljalo je Doba zakona. Njihovo djelo je djelo jednog Duha u dva različita doba. Djelo koje je izvršio Isus moglo je predstavljati samo Doba milosti, dok je Jahvino djelo moglo predstavljati samo starozavjetno Doba zakona. Jahve je samo vodio narod Izraela i Egipta, kao i sve narode izvan Izraela. Kada je Isus djelovao u novozavjetnom Dobu milosti, e, Bog je nosio Isusovo ime kako bi obavio djelo i bio vođa tog doba. Ako kažeš da se Isusovo djelo temeljilo na Jahvinom djelu, da On nije započeo nikakvo novo djelo, i da je sve što je učinio bilo u skladu s Jahvinim riječima, s Jahvinim djelom i s proročanstvima Izaije, onda Isus ne bi bio utjelovljeni Bog. Da je On Svoje djelo vodio na taj način, On bi onda bio tek apostol ili nekakav namještenik iz Doba zakona. Kad bi bilo kao što kažeš, Isus ne bi mogao započeti jedno doba, niti bi mogao izvršiti bilo koje drugo djelo. Na isti bi način Duh Sveti morao Svoje djelo načelno vršiti preko Jahve, tako da On, izuzev kroz Jahve, ne bi mogao učiniti nijedno novo djelo. Za čovjeka je pogrešno da Isusovo djelo tumači na ovaj način. Ako čovjek vjeruje da je djelo koje je učinio Isus izvršeno u skladu s Jahvinim riječima i proročanstvima Izaije, je li Isus onda bio utjelovljeni Bog ili je bio samo jedan od proroka? Prema ovome, Doba milosti ne bi ni postojalo, a Isus ne bi bio utjelovljeni Bog, jer djelo koje je On učinio ne bi moglo predstavljati Doba milosti, već samo starozavjetno Doba zakona. Novo doba je moglo nastupiti tek kad je Isus došao izvršiti novo djelo, započeti jedno novo doba, prodrijeti kroz djelo koje je prethodno izvršeno u Izraelu i Svoje djelo sprovesti ne u skladu s djelom koje je Jahve učinio u Izraelu, ni s Njegovim starim pravilima, niti primjenjujući ma koje propise, već da učini potpuno novo djelo koje je trebalo izvršiti. Sâm Bog dolazi započeti novo doba i Sâm Bog dolazi staro doba privesti kraju. Čovjek nije u stanju izvršiti djelo kojim bi novo doba otpočelo, a staro se završilo. Da Isus, po Svojem dolasku, Jahvino djelo nije priveo kraju, to bi onda bio dokaz da je On samo čovjek i da nije sposoban predstavljati Boga. Upravo to što je Isus došao i okončao djelo Jahve, nastavio Jahvino djelo i, štoviše, izvršio Svoje vlastito, novo djelo, dokazuje da se radilo o jednom novom dobu i da je Isus bio Sâm Bog. Oni su izvršili dvije sasvim različite etape djela. Jedna etapa je provedena u hramu, dok je druga provedena izvan hrama. Jedna etapa je podrazumijevala da život čovjekov bude vođen u skladu sa zakonom, a druga je bila prinošenje žrtve za grijeh. Ove dvije etape djela izrazito su se razlikovale; ovim se novo doba razdvojilo od starog te je potpuno ispravno reći da se radi o dva različita doba. Mjesta na kojima su Oni vršili Svoja djela bila su različita, i sadržaj Njihovih djela se razlikovao a i ciljevi Njihovih djela bili su drugačiji. Stoga se ova djela, kao takva, mogu podijeliti na dva doba: Novi zavjet i Stari zavjet se odnose na novo i na staro doba. Isus, kada je došao, nije ulazio u hram, što je dokaz da je doba Jahve bilo okončano. On u hram nije ulazio zato što je Jahvino djelo u hramu bilo završeno, tako da ga nije trebalo iznova vršiti, jer bi to značilo da se djelo ponavlja. On je Božje djelo mogao dovesti do vrhunca jedino napuštanjem hrama, započinjanjem novog djela i otvaranjem novog puta izvan hrama. Da Isus nije izašao iz hrama da izvrši svoje djelo, Božje bi djelo zastalo na temeljima hrama i nikad više ne bi bilo nikakvih novih promjena. Stoga Isus, po Svojem dolasku, nije ni ulazio u hram i Svoje djelo nije obavljao u hramu. On je Svoje djelo obavljao izvan hrama, gdje je, vodeći sa Sobom Svoje učenike, mogao d slobodno vršiti Svojem djelo. Božji odlazak iz hrama zarad izvršenja Njegovog djela znači da Bog ima novi plan. Njegovo djelo trebalo je izvršiti izvan hrama i trebalo je biti jedno novo djelo, koje neće biti sputano načinom njegovog provođenja. Čim je došao, Isus je starozavjetno Jahvino djelo priveo kraju. Iako su Ih zvali različitim imenima, obje faze djela dovršio je jedan te isti Duh, a samo djelo odvijalo se kontinuirano. Pošto je ime bilo drugačije, i pošto je sadržaj djela bio drugačiji, to je i doba bilo drugačije. Kad je Jahve došao, bilo je to Jahvino doba, a kad je došao Isus, to je bilo Isusovo doba. I tako, sa svakim dolaskom, Bog se naziva jednim imenom, koje predstavlja jedno doba, i On utire novi put; a za svaki novi put, On uzima novo ime. Sve to pokazuje da je Bog uvijek nov i nikad nije star te da Njegovo djelo nikada ne prestaje ići naprijed. Povijest uvijek ide naprijed, a i Božje djelo uvijek ide naprijed. Da bi Njegov šesttisućljetni plan upravljanja stigao do svog kraja, mora nastaviti ići naprijed. Svaki dan On mora obavljati novo djelo, svake godine mora obavljati novo djelo; On mora utirati nove putove, započinjati nove ere i započinjati novije i veće djelo. Uz sve to, On donosi nova imena i novo djelo. Iz trenutka u trenutak, Duh Božji obavlja novo djelo, nikada se ne držeći starih načina ili pravila. Niti je Njegovo djelo ikada stalo, već se ostvaruje sa svakim trenutkom koji prođe. Ako kažeš da je djelo Duha Svetog zauvijek nepromjenjivo, zašto je onda Jahve tražio od svećenika da Mu služe u hramu, a Isus, za kojeg su ljudi govorili da je veliki svećenik i od doma Davidova kada je došao, nije ušao u hram unatoč činjenici da su Ga nazivali velikim svećenikom i velikim Kraljem? I zašto nije prinosio žrtve? Ulazak u hram ili neulazak u hram – nije li sve to djelo Samoga Boga? Ako će, kao što čovjek zamišlja, Isus ponovno doći i, u posljednjim danima, i dalje se zvati Isus, i dalje doći na bijelom oblaku, silazeći među ljude u Isusovoj slici: ne bi li to bilo ponavljanje Njegovog djela? Je li Duh Sveti sposoban držati se starog? Sve u što čovjek vjeruje jesu predodžbe, i sve što čovjek razumije jest prema doslovnom značenju, a također i prema njegovim uobraziljama; one nisu usklađene s načelima djela Duha Svetog i nisu usklađene s Božjim mislima. Bog ne bi djelovao na taj način; Bog nije tako neuk i glup, a Njegovo djelo nije tako jednostavno kao što ti zamišljaš. Prema ljudskim uobraziljama, Isus će doći lebdeći na oblaku i sići među vas. Vi ćete Ga ugledati, a On će vam, lebdeći na oblaku, kazati kako je On Isus. Također ćete zapaziti tragove čavala na rukama Njegovim i znat ćete da je On doista Isus. On će vas ponovo spasiti i bit će vaš svemoćni Bog. Spasit će vas, dodijelit će vam novo ime i svakome podariti po jedan bjelutak, nakon čega će vam biti dopušteno ući u kraljevstvo nebesko i bit ćete primljeni na nebo. Nisu li ovakva vjerovanja samo čovjekove predodžbe? Obavlja li Bog Svoje djelo u skladu s čovjekovim predodžbama ili suprotno od predodžbi čovjeka? Ne potječu li sve čovjekove predodžbe od Sotone? Nije li Sotona sve ljude iskvario? Ako bi Bog Svoje djelo vršio u skladu s čovjekovim predodžbama, ne bi li On onda postao Sotona? Ne bi libio od iste vrste kao i stvorena bića? Budući da je Sotona stvorena bića već toliko iskvario i da je čovjek postao utjelovljenje Sotone, ako bi Bog djelovao u skladu s onim što pripada Sotoni, ne bi li On onda bio u savezu sa Sotonom? Kako čovjek može dokučiti djelo Božje? Stoga, Bog nikada neće djelovati u skladu s predodžbama čovjeka, niti će ikada djelovati onako kako ti to zamišljaš. Možete reći kako je Sâm Bog rekao da će doći lebdeći na oblaku. Točno je da je sam Bog to rekao, ali zar ne znaš da nijedan čovjek ne može dokučiti otajstva Božja? Zar ne znaš da nitko od ljudi ne može objasniti Božje riječi? Jesi li, bez trunke sumnje, siguran da si bio prosvijetljen i osvijetljen Duhom Svetim? Nije ti sigurno Duh Sveti dao upute na tako izravan način? Je li ti takve upute dao Duh Sveti ili su te vlastite predodžbe navele da tako misliš? Možeš reći: „Ovo je Sâm Bog rekao.” Mi, međutim, ne možemo mjeriti riječi Božje prema vlastitim predodžbama i vlastitom umu. A što se tiče riječi koje je izgovorio Izaija, možeš li te riječi s punim pouzdanjem objasniti? Usuđuješ li se objašnjavati njegove riječi? Pošto se ne usuđuješ objašnjavati riječi proroka Izaije, kako se onda usuđuješ objašnjavati Isusove riječi? Tko je veći – Isus ili Izaija? Budući da odgovor glasi da je Isus veći, zašto objašnjavaš riječi koje je izgovorio Isus? Da li bi tebi Bog unaprijed rekao o Svojem djelu? Kad to ne može znati ni jedno jedino stvoreno biće, pa čak ni glasnici nebeski, ni Sin čovječji, kako bi onda ti mogao znati? Previše toga nedostaje čovjeku. Ono što je sada za vas ključno, jeste da znate tri faze djela. Od Jahvinog do Isusovog djela i od djela Isusovog do ove sadašnje etape, sve tri etape djela jednom neprekinutom niti pokrivaju cijeli spektar Božjeg upravljanja i sve su one djelo jednog te istog Duha. Od stvaranja svijeta, Bog neprekidno upravlja čovječanstvom. On je Početak i Svršetak, On je Prvi i Posljednji, i Onaj koji započinje neko doba i Onaj koji privodi doba kraju. Tri etape djela, u različitim dobima i na različitim mjestima, nepogrešivo predstavljaju djelo jednog Duha. Svi oni koji ove tri etape razdvajaju sopiru se Bogu. Na vama je sada da shvatite da je cjelokupno ovo djelo, od njegove prve etape pa sve do danas, djelo jednog Boga, jednog te istog Duha. U to nema sumnje.