Djelo koje je Jahve učinio među Izraelcima u ljudskom je rodu uspostavilo Božje zemaljsko mjesto podrijetla, koje je također bilo sveto mjesto na kojem je On bio prisutan. Svoje je djelo ograničio na narod Izraela. Isprva On nije djelovao izvan Izraela, već je umjesto toga izabrao narod koji je smatrao prikladnim kako bi ograničio opseg Svojeg djela. Izrael je mjesto na kojem je Bog stvorio Adama i Evu, a iz praha tog mjesta Jahve je stvorio čovjeka; to mjesto postalo je osnova Njegova djela na zemlji. Izraelci, koji su bili Noini, a također i Adamovi potomci, bili su ljudski temelj Jahvina djela na zemlji.

U to vrijeme, značaj, svrha i koraci Jahvina djela u Izraelu sastojali su se u započinjanju Njegova djela na cijeloj zemlji, koje se, s Izraelom u svojem središtu, postupno proširilo na neznabožačke narode. To je načelo prema kojem On djeluje u čitavom svemiru – uspostaviti obrazac, a zatim ga proširivati dok svi ljudi u svemiru ne prime Njegovo evanđelje. Prvi Izraelci bili su Noini potomci. Ti ljudi bili su obdareni jedino Jahvinim dahom i razumjeli su tek toliko da su se mogli starati o osnovnim životnim potrebama, ali nisu znali kakav je Bog Jahve niti Njegovu volju spram čovjeka, a još manje kako bi se trebali bojati Gospodina svega stvorenja. Kad je riječ o postojanju pravila i zakona koje je trebalo poštovati^[a], odnosno je li postojala dužnost koju su stvorena bića trebala izvršavati za Stvoritelja, Adamovi potomci nisu o tome ništa znali. Jedino su znali da bi se muž trebao znojiti i raditi kako bi zbrinuo svoju obitelj, dok bi se žena trebala pokoravati svojem mužu i produžavati ljudski rod koji je Jahve stvorio. Drugim riječima, takvi ljudi, koji su imali jedino Jahvin dah i Njegov život, nisu znali ništa o tome kako poštovati Božje zakone ili kako udovoljiti Gospodinu svega stvorenja. Premalo su toga razumjeli. Stoga, iako u njihovim srcima nije bilo ničeg nepoštenog ni obmanjujućeg, a do ljubomore i svađa među njima rijetko je dolazilo, oni ipak ništa nisu znali ni razumjeli o Jahvi, Gospodinu svega stvorenja. Ti čovjekovi preci znali su jedino jesti Jahvina dobra i uživati u njima, ali nisu znali da se trebaju bojati Jahve; nisu znali da je Jahve bio Onaj kojeg bi trebali na koljenima obožavati. Pa kako bi se onda mogli nazvati Njegovim stvorenjima? Kad bi tako bilo, zar ne bi onda riječi „Jahve je Gospodin svega stvorenja” i „On je stvorio čovjeka kako bi Ga čovjek mogao očitovati, slaviti i predstavljati” bile izgovorene uzalud? Kako bi ljudi koji nisu imali strahopoštovanja prema Jahvi mogli postati svjedočanstvo Njegove slave? Kako bi oni mogli postati očitovanje Njegove slave? Ne bi li tada Jahvine riječi „Ja sam čovjeka stvorio na sliku Svoju” postale oružje u rukama Sotone, Zloga? Ne bi li te riječi tada postale znak poniženja Jahvina stvaranja čovjeka? Kako bi dovršio tu fazu djela, Jahve se nakon stvaranja ljudskog roda nije bavio njegovim podučavanjem niti ga je vodio od Adama do Noe. Naprotiv, tek nakon što je potop uništio svijet On je formalno počeo voditi Izraelce, koji su bili potomci Noe, a također i Adama. Njegovo djelo i izjave u Izraelu usmjeravali su sav narod Izraela koji je živio širom zemlje izraelske, pokazujući time ljudskom rodu da je Jahve u stanju ne samo čovjeku udahnuti dah, kako bi od Njega mogao dobiti život i iz praha se uzdignuti u stvoreno ljudsko biće, već da bi On mogao i spaliti ljudski rod, prokleti ga i Svojim štapom upravljati njime. Isto tako, vidjeli su da Jahve može usmjeravati ljudski život na zemlji i govoriti i djelovati među ljudima u skladu s dobom dana i noći. Djelo koje je On obavio bilo je učinjeno samo zato da bi Njegova stvorenja spoznala kako je čovjek došao iz praha koji je On podigao i, štoviše, da je On stvorio čovjeka. I ne samo to, On je Svoje djelo najprije obavio u Izraelu kako bi ostali narodi i zemlje (koji u stvari nisu bili drugačiji od Izraela, već su se samo izdvojili od Izraelaca, ali su i dalje bili potomci Adama i Eve) mogli primiti Jahvino evanđelje iz Izraela te kako bi sva stvorena bića u svemiru mogla bojati se Jahve i smatrati Ga velikim. Da Jahve nije započeo Svoje djelo u Izraelu, već da je umjesto toga ljudskom rodu, nakon što ga je stvorio, dozvolio da živi bezbrižnim životom na zemlji, u tom slučaju čovjek zbog svoje fizičke prirode (priroda znači da čovjek nikad ne može spoznati stvari koje ne može vidjeti, što će reći da on ne bi znao da je Jahve taj koji je stvorio ljudski rod, a još manje zašto je On to učinio) nikad ne bi znao da je Jahve taj koji je stvorio ljudski rod niti da je On Gospodin svega stvorenja. Da je Jahve stvorio čovjeka i smjestio ga na zemlju, a zatim naprosto otresao ruke i otišao umjesto da ostane među ljudskim rodom i usmjerava ga kroz određeni vremenski period, tada bi se sav ljudski rod vratio u ništavilo; čak bi se i nebo i zemlja i sve mnoštvo stvari koje je On stvorio, i čitav ljudski rod, vratili u ništavilo, a povrh toga Sotona bi ih smrvio. Time bi se raspršila Jahvina želja da „Na zemlji, to jest, usred Njegova stvaranja, On treba imati mjesto na kojem će stajati, sveto mjesto”. Dakle, to što je On nakon stvaranja ljudskog roda mogao ostati među ljudima, usmjeravati ih u njihovim životima i obraćati im se iz njihovih redova – sve je to bilo kako bi se ostvarila Njegova želja i realizirao Njegov plan. Djelo koje je On obavio u Izraelu imalo je za cilj jedino realizaciju plana koji je On osmislio prije stvaranja svih stvari, pa stoga Njegovo prvobitno djelovanje među Izraelcima i Njegovo stvaranje svega postojećeg nisu u međusobnoj suprotnosti, već je oboje učinjeno zarad Njegova upravljanja, Njegova djela i Njegove slave, te je učinjeno da bi se produbio smisao Njegova stvaranja ljudskog roda. On je život ljudskog roda na zemlji usmjeravao dvije tisuće godina poslije Noe, naučivši pritom ljudski rod kako da se boji Jahve, Gospodina svega stvorenja, kako da vodi svoj život i kako da u njemu opstane, a najviše od svega kako da svjedoči o Jahvi, kako da Mu bude poslušan i iskazuje Mu strahopoštovanje, pa čak i kako da Ga muzikom veliča kao što su to činili David i njegovi svećenici.

Prije tog razdoblja od dvije tisuće godina tijekom kojeg je Jahve obavljao Svoje djelo čovjek nije znao ništa, a gotovo sav ljudski rod bijaše ogrezao u izopačenosti, sve dok prije uništenja svijeta potopom nije dostigao tako duboku razuzdanost i iskvarenost da su mu srca bila sasvim lišena Jahve, a Njegov put još im je više nedostajao. Ti ljudi nikad nisu razumjeli djelo koje je Jahve trebao obaviti; nedostajalo im je razuma, a znanja još i više i poput strojeva koji dišu bili su krajnje neuki u svemu što se ticalo čovjeka, Boga, svijeta, života i tako dalje. Na zemlji su se upuštali u brojna iskušenja, poput zmije, i govorili mnoge stvari koje su bile uvredljive za Jahvu, ali ih On, jer su bili neuki, nije grdio niti ih je ispravljao. Tek nakon potopa, kad je Noa imao 601 godinu, Jahve se formalno ukazao pred Noom i poveo njega i njegovu obitelj, vodeći ptice i životinje koje su preživjele potop zajedno s Noom i njegovim potomcima sve do kraja Doba zakona, koje je potrajalo ukupno 2500 godina. On je u Izraelu djelovao, točnije formalno djelovao, ukupno 2000 godina, da bi potom u Izraelu i izvan njega istovremeno djelovao još 500 godina, što ukupno iznosi 2500 godina. U tom je razdoblju Izraelce podučio da, kako bi služili Jahvi, trebaju sagraditi hram, obući svećeničku odoru i zorom bosi ulaziti u hram kako im cipele ne bi ukaljale hram i kako se oganj s vrha hrama ne bi spustio na njih i nasmrt ih spalio. Oni su poslušno obavljali svoje dužnosti i pokoravali se Jahvinim planovima. Molili su se Jahvi u hramu i, nakon što su primili Jahvino otkrivenje, odnosno nakon što je Jahve progovorio, poveli su mnoštvo i podučavali ga da se treba bojati štovanje Jahve – svojeg Boga. I Jahve im reče da trebaju sagraditi hram i oltar te da u vrijeme koje je Jahve odredio, odnosno na Pashu, na oltaru pripreme novorođenu telad i janjad te ih prinesu kao žrtve Jahvi, ne bi li ih na taj način obuzdao i u njihova srca usadio strahopoštovanje prema Jahvi. Poštovanje tog zakona postalo je mjerilo njihove odanosti Jahvi. Jahve im je također odredio šabat, sedmi dan Svojeg stvaranja. Dan poslije šabata učinio je prvim danom, danom tijekom kojeg trebaju veličati Jahvu, prinositi Mu žrtve i svirati za Njega. Na taj dan Jahve je sazvao sve svećenike da ljudima razdijele žrtve s oltara kako bi ljudi jeli i kako bi mogli uživati u žrtvama s Jahvinog oltara. I Jahve im reče da su blagoslovljeni, da su sudionici Njegovi i da su oni Njegov izabrani narod (što je bio Jahvin zavjet s Izraelcima). Upravo zbog toga narod Izraela i dandanas govori da je Jahve samo njihov Bog, a ne i Bog neznabožaca.

U Doba zakona Jahve je utvrdio brojne zapovijedi kako bi ih Mojsije prenio Izraelcima koji su ga pratili na povratku iz Egipta. Te zapovijedi Jahve je dao Izraelcima i one nisu imale nikakve veze s Egipćanima; one su trebale obuzdati Izraelce, a On je zapovijedi upotrijebio kako bi im ispostavio Svoje zahtjeve. Jesu li svetkovali šabat, jesu li poštovali svoje roditelje, jesu li štovali idole i tako dalje – sve su to bila načela prema kojima im je suđeno jesu li grešni ili pravedni. Među njima je bilo nekih koje je pogodio Jahvin oganj, nekih koji su kamenovani do smrti i nekih koji su dobili Jahvin blagoslov, a to je određivano prema tome jesu li poštovali te zapovijedi ili ne. Oni koji nisu poštovali šabat kamenovani su do smrti. Svećenike koji nisu poštovali šabat pogodio je Jahvin oganj. Oni koji nisu iskazivali poštovanje prema svojim roditeljima također su kamenovani do smrti. Jahve je sve to pohvalio. Jahve je uspostavio Svoje zapovijedi i zakone kako bi ljudi, dok ih On vodi kroz život, slušali Njegovu riječ, pokoravali joj se i kako se protiv Njega ne bi bunili. On je te zakone koristio kako bi novorođeni ljudski rod držao pod kontrolom i postavio čvršće temelje za Svoje buduće djelo. I tako je, na osnovu djela koje je Jahve obavio, prvo doba nazvano Doba zakona. Iako je Jahve mnogo toga izjavio i mnoga djela obavio, On je samo pozitivno usmjeravao ljude, poučavajući te neuke ljude kako da budu čovječni, kako da žive, kako da razumiju Jahvin put. Djelo koje je On obavio najvećim dijelom je imalo za cilj da ljude potakne da poštuju Njegov put i slijede Njegove zakone. Djelo je obavljeno na ljudima koji su bili tek neznatno iskvareni; ono nije dosezalo tako daleko da preobrati njihovu narav ili napredak u njihovu životu. On je zakone koristio samo kako bi ograničio i kontrolirao ljude. Za Izraelce tog vremena Jahve je bio samo Bog u hramu, Bog na nebesima. Bio je stub sazdan od oblaka, stub sazdan od ognja. Sve što je Jahve od njih tražio bilo je da poštuju ono što ljudi danas poznaju kao Njegove zakone i zapovijedi – moglo bi se čak reći i pravila – jer ono što je Jahve činio nije imalo za cilj da ih preobrazi, već da im pruži više onoga što čovjek treba imati i da ih poduči iz Svojih vlastitih usta jer, nakon što je stvoren, čovjek nije imao ništa od onoga što je trebalo posjedovati. I tako je Jahve dao ljudima stvari koje trebaju posjedovati radi svojih života na zemlji, učinivši da ljudi koje je On vodio nadmaše svoje pretke Adama i Evu jer ono što im je Jahve dao nadmašilo je ono što je dao Adamu i Evi u početku. Bez obzira na to, djelo koje je Jahve obavio u Izraelu trebalo je samo usmjeravati ljudski rod i navesti ga da prepozna svojeg Stvoritelja. On ga nije pobjeđivao niti preobražavao, već samo usmjeravao. To je suma Jahvina djela u Doba zakona. To je pozadina svega, istinita priča, bit Njegova djela u čitavom Izraelu i početak Njegova šest tisuća godina dugog djela – držati ljudski rod pod kontrolom Jahvine ruke. Iz toga se izrodilo još djela zacrtanih u Njegovu šest tisućljetnom planu upravljanja.

Fusnota:

a. Izvorni tekst ne sadrži izraz „koje je trebalo poštovati”.