Djelo koje je Jahve učinio među Izraelcima u ljudskom je rodu uspostavilo Božje zemaljsko mjesto podrijetla, koje je također bilo sveto mjesto na kojem je On bio prisutan. Svoje je djelo ograničio na narod Izraela. Isprva On nije djelovao izvan Izraela, već je umjesto toga izabrao narod koji je smatrao prikladnim kako bi ograničio opseg Svojeg djela. Izrael je mjesto na kojem je Bog stvorio Adama i Evu, a iz praha tog mjesta Jahve je stvorio čovjeka; to mjesto postalo je osnova Njegova djela na zemlji. Izraelci, koji su bili Noini, a također i Adamovi potomci, bili su ljudski temelj Jahvina djela na zemlji.

U to su vrijeme značaj, svrha i koraci Jahvina djela u Izraelu imali za cilj provođenje Njegova djela na cijeloj zemlji, koje se, uzimajući Izrael kao svoje središte, postupno širilo u neznabožačke narode. To je načelo prema kojem On djeluje unutar svemira – počevši od određene točke kako bi pokrenuo cjelinu, a zatim proširujući Svoje djelo dok svi ljudi u svemiru ne prime Njegovo evanđelje. Prvi Izraelci bili su Noini potomci. Ti su ljudi bili obdareni samo dahom Jahvinim i znali su kako se pobrinuti za osnovne životne potrebe, ali nisu znali kakav je Bog Jahve, niti su znali Njegove nakane za čovjeka, a još manje kako bi se trebali bojati Stvoritelja. Što se tiče toga jesu li postojali propisi i zakoni koje je trebalo poštovati,^[a] ili je li postojala dužnost koju bi stvorena bića trebala vršiti za Stvoritelja, Adamovi potomci nisu znali ništa o tim stvarima. Sve što su znali bilo je da bi se muž trebao znojiti i raditi kako bi zbrinuo svoju obitelj, a da bi se žena trebala pokoravati svom mužu i produžiti ljudsku rasu koju je Jahve stvorio. Drugim riječima, takvi ljudi, koji su imali samo Jahvin dah i Njegov život, nisu znali ništa o tome kako slijediti Božje zakone ili kako udovoljiti Stvoritelju. Razumjeli su premalo. Stoga, iako u njihovim srcima nije bilo ničeg nepoštenog ili lažljivog i iako su se ljubomora i prepirke rijetko javljale među njima, ipak nisu imali nikakvog znanja niti razumijevanja o Jahvi, Stvoritelju. Ti su čovjekovi preci znali samo jesti Jahvine stvari i uživati u Jahvinim stvarima, ali nisu se znali bojati Jahve; nisu znali da je Jahve Onaj kojega bi trebali štovati na koljenima. Kako su se onda mogli nazivati Njegovim stvorenim bićima? Da je bilo tako, ne bi li riječi: „Jahve je Stvoritelj” i „On je stvorio čovjeka kako bi Ga čovjek mogao očitovati, slaviti i predstavljati” bile izgovorene uzalud? Kako su ljudi kojima je nedostajalo srce koje se boji Jahve mogli postati svjedočanstvo Njegove slave? Kako su mogli postati očitovanje Njegove slave? Ne bi li tada Jahvine riječi „Stvorio sam čovjeka na Svoju sliku” iskoristio Sotona, zli? Ne bi li te riječi tada postale znak sramote za Jahvino stvaranje čovjeka? Kako bi dovršio tu etapu djela, nakon što je stvorio ljude, Jahve ih, od Adama do Noe, nije upućivao niti usmjeravao. Umjesto toga, tek nakon što je potop uništio svijet, On je formalno počeo usmjeravati Izraelce, koji su bili Noini, a također i Adamovi potomci. Njegovo djelo i izjave u Izraelu pružili su usmjerenje cijelom narodu Izraela dok je živio svoj život diljem izraelske zemlje, pokazujući time ljudskom rodu da Jahve nije bio samo sposoban udahnuti dah u čovjeka, kako bi on mogao imati život od Njega i uzdići se iz praha u stvoreno ljudsko biće, već da je On također mogao spaliti čovječanstvo, prokleti čovječanstvo i upotrijebiti Svoj štap da vlada čovječanstvom. Tako su također vidjeli da Jahve može usmjeravati čovjekov život na zemlji te govoriti i djelovati među ljudskim rodom prema satima dana i noći. Djelo koje je učinio služilo je tome da bi Njegova stvorena bića mogla znati da je čovjek nastao iz praha koji je On uzeo i, štoviše, da je čovjeka stvorio On. Ne samo to, već je On prvo učinio Svoje djelo u Izraelu kako bi drugi narodi i nacije (koji zapravo nisu bili odvojeni od Izraela, već su se odvojili od Izraelaca, a ipak su i dalje potjecali od Adama i Eve) mogli primiti Jahvino evanđelje iz Izraela, kako bi se sva stvorena bića u svemiru mogla bojati Jahve i poštivati Ga kao velikog. Da Jahve nije započeo Svoje djelo u Izraelu, već da ih je, nakon što je stvorio ljude, samo pustio da žive bezbrižnim životom na zemlji, tada u tom slučaju, s obzirom na čovjekovu fizičku prirodu (priroda znači da čovjek nikada ne može znati stvari koje ne može vidjeti, što znači da ne bi znao da je Jahve taj koji je stvorio čovječanstvo, a još manje zašto je to učinio), on nikada ne bi znao da je Jahve taj koji je stvorio čovječanstvo ili da je On Gospodar svih stvari. Da je Jahve stvorio čovjeka, smjestio ga na zemlju i jednostavno digao ruke od svega i otišao, umjesto da ostane među ljudima kako bi ih neko vrijeme usmjeravao , tada bi cijeli ljudski rod bio sveden na ništavilo; čak bi i nebo i zemlja i sve stvoreno, što je On stvorio, kao i cijeli ljudski rod, bili svedeni na ništavilo i, štoviše, Sotona bi ih zgazio. U tom bi slučaju Jahvina želja da „Na zemlji, to jest, usred Njegovih stvorenja, On može imati mjesto na kojem će stajati, sveto mjesto” bila uništena. I tako, nakon što je stvorio ljude, On je ostao među njima kako bi ih usmjeravao u njihovim životima i govorio im je iz njihove sredine – sve je to služilo tome da ostvari Svoju želju i ostvari Svoj plan. Djelo koje je učinio u Izraelu imalo je za cilj samo ostvariti plan koji je napravio prije Svog stvaranja svih stvari i stoga Njegovo djelovanje prvo među Izraelcima i Njegovo stvaranje svih stvari nisu bili u suprotnosti jedno s drugim, već je oboje učinjeno radi Njegovog upravljanja, Njegovog djela i Njegove slave, i učinjeno je kako bi se produbilo značenje Njegovog stvaranja čovječanstva. On je usmjeravao život čovječanstva na zemlji dvije tisuće godina nakon Noe, pomažući ljudima da spoznaju kako se bojati Jahve, Gospodara svih stvari, kako voditi svoje živote i kako živjeti, a najviše od svega, kako svjedočiti za Jahvu, pokoravati Mu se i bojati Ga se, pa čak Ga i slaviti glazbom kao što su to činili David i njegovi svećenici.

Prije te dvije tisuće godina tijekom kojih je Jahve činio Svoje djelo, čovjek nije znao ništa i gotovo cijeli ljudski rod pao je u izopačenost, sve dok, prije uništenja svijeta potopom, ljudi nisu potonuli u promiskuitet i iskvarenost i uopće nisu imali Jahvu u svojem srcu, a kamoli Njegov put. Nikada nisu razumjeli djelo koje će Jahve učiniti; nisu imali razboritosti, imali su još manje znanja i, poput strojeva koji dišu, bili su u potpunom neznanju o čovjeku, Bogu, svim stvarima, životu i tako dalje. Na zemlji su se upuštali u mnoga zavođenja, poput zmije, i govorili mnoge stvari koje su bile prijestupi protiv Jahve, ali budući da su bili u neznanju, Jahve ih nije grdio niti dovodio u red. Tek nakon potopa, kada je Noa imao 601 godinu, Jahve se formalno ukazao Noi i usmjeravao njega i njegovu obitelj, vodeći ptice i zvijeri koje su preživjele potop zajedno s Noom i njegovim potomcima, sve do kraja Doba zakona, koje je trajalo ukupno 2500 godina. Djelovao je u Izraelu, to jest, formalno je djelovao ukupno 2000 godina, a istovremeno je djelovao u Izraelu i izvan njega 500 godina, što zajedno čini 2500 godina. Tijekom tog razdoblja, uputio je Izraelce da trebaju, kako bi služili Jahvi, sagraditi hram, odjenuti svećeničke halje i u zoru bosi ući u hram, kako svojom obućom ne bi ukaljali Jahvin hram i kako se oganj ne bi spustio na njih s vrha hrama i nasmrt ih spalio. Vršili su svoje dužnosti i pokoravali se Jahvinim aranžmanima. Molili su se Jahvi u hramu i, nakon što bi primili Jahvino otkrivenje, to jest, nakon što bi Jahve progovorio, vodili su mnoštvo i poučavali ljude da se trebaju bojati Jahve – svog Boga. I Jahve im je rekao da trebaju sagraditi hram i žrtvenik i, u Jahvino vrijeme, to jest, na Pashu, da trebaju pripremiti prvorođenu telad i janjad da ih stave na žrtvenik kao žrtve kako bi služili Jahvi, da bi ih se obuzdalo i usadilo strah od Jahve u njihova srca. To, jesu li poštovali ovaj zakon, postalo je mjerilo njihove odanosti Jahvi. Jahve je za njih također odredio dan šabata, sedmi dan Svog stvaranja. Dan nakon šabata učinio je prvim danom, danom kojim će oni slaviti Jahvu, prinositi Mu žrtve i svirati Mu. Toga je dana Jahve sazvao sve svećenike da podijele žrtve na žrtveniku kako bi ih ljudi jeli i uživali u žrtvama na Jahvinom žrtveniku. I Jahve je rekao da su blagoslovljeni, da dijele dio s Njim i da su Njegov izabrani narod (što je bio Jahvin savez s Izraelcima). Zato, sve do današnjeg dana, narod Izraela i dalje govori da je Jahve samo njihov Bog, a ne Bog neznabožaca.

Tijekom Doba zakona, Jahve je donio mnoge zapovijedi da ih Mojsije prenese Izraelcima koji su ga slijedili iz Egipta. Te je zapovijedi Jahve dao Izraelcima i nisu imale nikakve veze s Egipćanima; one su imale za cilj obuzdati Izraelce i On je koristio zapovijedi kako bi postavljao zahtjeve pred njih. To, jesu li poštovali šabat, jesu li poštovali svoje roditelje, jesu li štovali idole i tako dalje – to su bila načela prema kojima im se sudilo kao grešnima ili pravednima. Među njima je bilo onih koje je udario Jahvin oganj, onih koji su bili nasmrt kamenovani i onih koji su primili Jahvin blagoslov, a to se određivalo prema tome jesu li poštovali te zapovijedi ili ne. Oni koji nisu obilježavali šabat bili su nasmrt kamenovani. One svećenike koji nisu obilježavali šabat udario je Jahvin oganj. Oni koji nisu poštovali svoje roditelje također su bili nasmrt kamenovani. Sve je to odobrio Jahve. Jahve je uspostavio Svoje zapovijedi i zakone tako da bi, dok ih je vodio u njihovim životima, ljudi slušali Njegovu riječ i pokoravali joj se te da se ne bi pobunili protiv Njega. Koristio je te zakone kako bi novorođenu ljudsku rasu držao pod kontrolom, da bi tako položio temelj za Svoje buduće djelo. I tako, na temelju djela koje je Jahve učinio, prvo je doba nazvano Doba zakona. Iako je Jahve izrekao mnoge izjave i učinio mnogo djela, On je ljude samo pozitivno usmjeravao, poučavajući te neuke ljude kako se vladati, kako živjeti i kako razumjeti Jahvin put. Većinom je djelo koje je učinio služilo tome da navede ljude da poštuju Njegov put i slijede Njegove zakone. Djelo je obavljeno na ljudima koji su bili plitko iskvareni; ono nije bilo toliko sveobuhvatno da preobrazi njihovu narav ili utječe na njihov napredak u životu. On je samo obuzdavao i kontrolirao ljude navodeći ih da se pridržavaju zakona. Za Izraelce je u to vrijeme Jahve bio samo Bog u hramu, Bog na nebesima. On je bio stup od oblaka, stup od ognja. Sve što je Jahve od njih tražio bilo je da poštuju ono što ljudi danas poznaju kao zakone i zapovijedi – moglo bi se čak reći propise – jer ono što je Jahve učinio nije imalo za cilj preobraziti ih, već im podariti više stvari koje bi čovjek trebao imati i osobno im prenijeti te stvari, jer nakon što je stvoren, čovjek nije imao ništa što bi trebao posjedovati. I tako, Jahve je ljudima podario stvari koje bi trebali posjedovati za svoje živote na zemlji, čineći da ljudi koje je vodio nadmaše svoje pretke, Adama i Evu, jer je ono što im je Jahve podario nadmašilo ono što je u početku podario Adamu i Evi. Bez obzira na to, djelo koje je Jahve učinio u Izraelu bilo je samo da usmjerava ljudski rod i navede ljudski rod da prizna Stvoritelja. On ga nije osvojio niti preobrazio, već ga je samo usmjeravao. To je cjelokupnost Jahvina djela u Doba zakona. To je pozadina, stvarna priča, bit Njegova djela u cijeloj zemlji Izraelovoj i početak Njegovih šest tisuća godina djela – da drži čovječanstvo pod kontrolom Jahvine ruke. Iz toga je proizašlo više djela u Njegovom šesttisućljetnom planu upravljanja.

Fusnota:

a. Izvorni tekst ne sadrži izraz „koje je trebalo poštovati”.