Moj cjelokupni plan upravljanja, šesttisućljetni plan upravljanja, sastoji se od triju etapa ili triju doba: Doba zakona na početku; Doba milosti (koje je ujedno i Doba otkupljenja) i Doba kraljevstva posljednjih dana. Moje djelo u ova tri doba razlikuje se po sadržaju u skladu sa svakim dobom, ali u svakoj se etapi to djelo obavlja prema potrebama čovjeka – ili preciznije, obavlja se prema trikovima kojima se Sotona koristi u ratu koji vodim protiv njega. Svrha je poraziti Sotonu, otkriti Moju mudrost i svemogućnost, razotkriti sve Sotonine trikove i time spasiti cijeli ljudski rod koji živi pod Sotoninom vlašću. Svrha je otkriti Moju mudrost i svemogućnost te na vidjelo iznijeti nepodnošljivu gnusnost Sotone; još više od toga, svrha je omogućiti stvorenim bićima da razlikuju dobro i zlo, da znaju da sam Ja Vladar nad svim stvarima, da jasno uvide da je Sotona neprijatelj čovječanstva, izopačenik, zli, te im omogućiti da s potpunom jasnoćom razlikuju dobro i zlo, istinu i zabludu, svetost i nečistoću te ono što je veliko i ono što je nedostojno. Svrha je omogućiti neukom čovječanstvu da svjedoči za Mene da nisam Ja taj koji kvari čovječanstvo i da sam samo Ja – Stvoritelj – onaj koji spašava čovječanstvo i podaruje ljudima stvari u kojima mogu uživati; svrha je omogućiti im da znaju da sam Ja Vladar nad svim stvarima i da je Sotona samo biće koje sam Ja stvorio i koje Me kasnije izdalo. Moj plan upravljanja od šest tisuća godina podijeljen je na tri etape i Ja djelujem tako da postignem učinak omogućavanja stvorenim bićima da svjedoče za Mene, razumiju Moje nakane i znaju da sam Ja istina. Tako sam tijekom početnog djela Svog šesttisućljetnog plana upravljanja obavio djelo zakona, što je bilo djelo u kojem je Jahve vodio ljude. Tijekom druge etape u selima Judeje pokrenuo sam početno djelo Doba milosti. Isus predstavlja cjelokupno djelo Doba milosti; On se utjelovio i prikovali su Ga na križ, a također je i započeo Doba milosti. Došao je da bude razapet i da dovrši djelo otkupljenja te je došao da završi Doba zakona i započne Doba milosti, i stoga je nazvan „Vrhovnim zapovjednikom”, „Žrtvom za grijeh” i „Otkupiteljem”. Posljedično, Isusovo se djelo sadržajem razlikovalo od Jahvinog djela, iako su u načelu bila jednaka. Jahve je započeo Doba zakona uspostavljanjem temelja – ishodišne točke – za Božje djelo na zemlji te izdajući zakone i zapovijedi. To su dva djela koja je On obavio i ona predstavljaju Doba zakona. Djelo koje je Isus obavio u Doba milosti nije bilo izdavanje zakona, već njihovo ispunjenje, čime je uveo Doba milosti i zaključio Doba zakona koje je trajalo dvije tisuće godina. On je bio začetnik koji je došao kako bi započeo Doba milosti, no glavni dio Njegovog djela bilo je otkupljenje. I tako je Njegovo djelo također bilo dvostruko: otvaranje novog doba i dovršavanje djela otkupljenja Svojim raspećem, nakon čega je otišao. I otada je Doba zakona završeno, a Doba milosti je započelo.

Djelo koje je Isus obavio bilo je u skladu s potrebama čovjeka u tom dobu. Njegov je zadatak bio otkupiti čovječanstvo, oprostiti ljudima njihove grijehe, i zato je Njegova narav u potpunosti bila narav poniznosti, strpljivosti, ljubavi, pobožnosti, trpeljivosti, milosrđa i dobrote. On je čovječanstvu donio obilje milosti i blagoslove te sve moguće stvari u kojima su ljudi mogli uživati. Ono u čemu su ljudi uživali u potpunosti su bili mir i sreća, Njegova tolerancija i ljubav te Njegovo milosrđe i dobrota. Obilje stvari za uživanje kojima su ljudi u to vrijeme imali pristup – osjećaj mira i sigurnosti u srcu, osjećaj spokoja u duhu i njihova ovisnost o Isusu Spasitelju – sve je to bilo zbog doba u kojem su živjeli. U Doba milosti čovjeka je Sotona već bio iskvario, pa je za obavljanje djela otkupljenja cijelog čovječanstva bilo potrebno obilje milosti, beskrajna trpeljivost i strpljivost te čak više od toga, žrtva dovoljna da okaje grijehe čovječanstva kako bi to imalo učinka. Ono što je čovječanstvo vidjelo u Doba milosti bila je samo Moja žrtva pomirenja za grijehe čovječanstva: Isus. Sve što su znali bilo je da Bog može biti milosrdan i trpeljiv, i sve što su vidjeli bilo je Isusovo milosrđe i dobrota. To je bilo u cijelosti zato što su rođeni u Doba milosti. I tako, prije nego što su otkupljeni, morali su uživati u obilatoj milosti koju im je Isus podario. Samo su tako mogli imati koristi, što im je omogućilo da im grijesi budu oprošteni kroz njihovo uživanje u milosti te im dalo priliku da njihovi grijesi budu okajani njihovim uživanjem u Isusovoj trpeljivosti i strpljivosti. Samo Isusovom trpeljivošću i strpljivošću postali su podobni primiti oprost i uživati u obilju milosti koje je Isus podario. Baš kao što je Isus rekao: Nisam došao otkupiti pravednike, nego grešnike, kako bi grešnicima bili oprošteni njihovi grijesi. Da je Isus, kada se utjelovio, donio narav suda, prokletstva i netoleriranje ljudskih uvreda, čovjek nikada ne bi imao priliku biti otkupljen i zauvijek bi ostao grešan. Da je bilo tako, šesttisućljetni plan upravljanja zaustavio bi se u Doba zakona, a Doba zakona bilo bi produženo na šest tisuća godina. Čovjekovi grijesi postajali bi samo brojniji i teži, a stvaranje čovječanstva bilo bi uzaludno. Ljudi bi mogli služiti Jahvi samo pod zakonom, ali njihovi bi grijesi premašili grijehe prvih stvorenih ljudi. Što je Isus više volio čovječanstvo, opraštajući im njihove grijehe i donoseći im dovoljno milosrđa i dobrote, to je čovječanstvo bilo više dostojno da ih Isus spasi, i zato je nazvano izgubljenom janjadi koju je Isus otkupio po visokoj cijeni. Sotona se nije mogao miješati u to djelo jer se Isus prema Svojim sljedbenicima odnosio kao što se majka puna ljubavi odnosi prema dojenčetu na svojim grudima. Nije se ljutio na njih ni prezirao ih, već je bio pun utjehe; među njima nikada nije izražavao veliki gnjev, već je bio trpeljiv prema njihovim grijesima i zatvarao je oči pred njihovom ludošću i neznanjem, do te mjere da je rekao: „Oprostite drugima sedamdeset puta sedam puta.” Tako je Njegovo srce dirnulo i preobrazilo srca drugih, i samo su Njegovom trpeljivošću ljudi primili oprost svojih grijeha.

Iako je Isus u Svom utjelovljenju bio potpuno bez ovozemaljskih osjećaja, On je uvijek tješio Svoje učenike, opskrbljivao ih, pomagao im i podržavao ih. Obavio je toliko djela, pretrpio je toliko patnje i ljudima nikada nije postavljao pretjerane zahtjeve, već je uvijek bio strpljiv i trpeljiv prema njihovim grijesima, toliko da su Ga ljudi iz Doba milosti od milja zvali „ljubljeni Spasitelj Isus”. Za ljude tog vremena – za sve ljude – ono što je Isus imao i što je bio, bili su milosrđe i dobrota. Nikada nije pamtio ljudske prijestupe i Njegovo ophođenje prema njima nikada se nije temeljilo na njihovim prijestupima. Budući da je to bilo drugačije doba, On je ljudima često podarivao obilje hrane kako bi se mogli nasititi. Prema svim ljudima koji su Ga slijedili odnosio se s milošću, iscjeljujući bolesne, istjerujući đavle i uskrisujući mrtve. Kako bi ljudi mogli povjerovati u Njega i uvidjeti da je sve što je činio bilo učinjeno ozbiljno i iskreno, išao je tako daleko da je uskrsnuo trunući leš, pokazujući im da u Njegovim rukama čak i mrtvi mogu oživjeti. Uvijek je šutke trpio i tako je među njima obavljao Svoje djelo otkupljenja. Odnosno, prije nego što su Ga prikovali na križ, Isus je na Sebe već preuzeo grijehe čovječanstva i postao žrtvom za grijehe čovječanstva. Prije nego što su Ga razapeli, otvorio je put do križa kako bi otkupio čovječanstvo. Na kraju su Ga prikovali na križ, žrtvovao je Sebe radi križa i čovječanstvu je podario sve Svoje milosrđe, dobrotu i svetost. Prema čovječanstvu je uvijek bio tolerantan, nikada osvetoljubiv, opraštao je ljudima njihove grijehe, poticao ih je da se pokaju i učio ih je da imaju strpljivosti, trpeljivosti i ljubavi, da slijede Njegove stope i žrtvuju se radi križa. Njegova ljubav prema braći i sestrama premašivala je Njegovu ljubav prema Mariji. Djelo koje je obavljao za načelo je imalo iscjeljivanje bolesnih i istjerivanje đavala, a sve radi Njegova otkupljenja. Bez obzira na to kamo je išao, prema svima koji su Ga slijedili odnosio se s milošću. Siromašne je učinio bogatima, učinio je da paralizirani hodaju, slijepi progledaju i gluhi čuju. Čak je pozivao najniže, bijedne, grešnike, da sjede za istim stolom s Njim. Nikada ih nije prezirao, već je uvijek bio strpljiv, čak govoreći: „Kada pastir izgubi jednu od stotinu ovaca, ostavit će onih devedeset i devet da traži tu jednu izgubljenu ovcu, a kada je nađe, silno će se radovati.” Volio je Svoje sljedbenike kao što ovca voli svoju janjad. Iako su bili glupi i neuki te grešnici u Njegovim očima, a k tome i najniži slojevi društva, On je te grešnike – ljude koje su drugi prezirali – smatrao zjenicom oka Svoga. Budući da je na njih gledao s naklonošću, Svoj je život dao za njih, kao da se janje prinosi na žrtveniku. Kretao se među njima kao da je njihov sluga, dopuštao im je da Ga iskoriste i zakolju, bio im je bezuvjetno poslušan. Svojim je sljedbenicima bio ljubljeni Spasitelj Isus, ali farizejima, koji su ljudima držali prodike s visokog pijedestala, nije pokazao milosrđe i dobrotu, već gađenje i odbojnost. Nije obavio puno djela među farizejima, samo im je povremeno držao prodike i korio ih; u njihovoj sredini nije obavljao djelo otkupljenja niti izvodio znakove i čuda. Sve Svoje milosrđe i dobrotu podario je Svojim sljedbenicima, do samoga kraja trpeći radi tih grešnika, kada su ga prikovali na križ, i podnoseći svako poniženje, sve dok nije u potpunosti otkupio cijelo čovječanstvo. To je bilo Njegovo cjelokupno djelo.

Bez Isusovog otkupljenja čovječanstvo bi zauvijek živjelo u grijehu i postalo potomstvo grijeha, potomci đavala. Da se tako nastavilo, cijeli bi svijet postao zemlja u kojoj Sotona prebiva, mjesto njegova obitavališta. Međutim, djelo otkupljenja zahtijevalo je iskazivanje milosrđa i dobrote prema čovječanstvu; samo je tako čovječanstvo moglo primiti oprost i na kraju postati dostojnim da ga Bog upotpuni i posve zadobije. Bez ove etape djela šesttisućljetni plan upravljanja ne bi mogao napredovati. Da Isus nije bio razapet, da je samo iscjeljivao bolesne i istjerivao đavle, tada ljudima njihovi grijesi ne bi mogli u potpunosti biti oprošteni. U tri i pol godine koje je Isus proveo obavljajući Svoje djelo na zemlji, dovršio je samo polovicu Svog djela otkupljenja; zatim, kad su Ga prikovali na križ i kad je postao obličjem grešnoga tijela, kad je predan zlome, dovršio je djelo raspeća i ovladao sudbinom čovječanstva. Tek nakon što je bio predan u Sotonine ruke, otkupio je čovječanstvo. Trideset tri i pol godine patio je na zemlji, ismijavali su Ga, klevetali i ostavljali, čak do te mjere da nije imao gdje položiti Svoju glavu, nije imao mjesta za počinak, a kasnije je bio razapet, cijelim Svojim bićem – svetim i nevinim tijelom – prikovanim na križ. Pretrpio je svaku vrstu patnje koja postoji. Oni na vlasti rugali su Mu se i bičevali Ga, a vojnici su Mu čak pljuvali u lice; ipak, On je šutio i trpio je do kraja, bezuvjetno se pokoravajući do same smrti, nakon čega je otkupio cijelo čovječanstvo. Tek je tada počeo uživati u počinku. Djelo koje je Isus obavio predstavlja samo Doba milosti; ono ne predstavlja Doba zakona i nije zamjena za djelo posljednjih dana. To je bit Isusovog djela u Doba milosti, drugom dobu kroz koje je čovječanstvo prošlo – Dobu otkupljenja.