Kod većine ljudi bit vjere u Boga jest vjersko uvjerenje: oni nisu sposobni voljeti Boga i samo slijede Boga poput robota, nesposobni istinski žudjeti za Bogom ili Ga obožavati. Samo Ga tiho slijede. Mnogi ljudi vjeruju u Boga, ali vrlo je malo onih koji Ga vole; oni se samo „boje” Boga jer se plaše nesreće ili Mu se pak „dive” jer je On uzvišen i moćan – ali u njihovu strahu i divljenju nema ljubavi ni istinske žudnje. U svojim iskustvima ljudi traže mrvice istine ili pak neka beznačajna otajstva. Većina ljudi samo slijedi, i to samo zato da bi u mutnom lovila blagoslove, a ne kako bi tragala za istinom ili se istinski pokorila Bogu radi primanja Božjih blagoslova. Život vjere svih ljudi u Boga besmislen je i bezvrijedan, a u njemu su sadržana njihova osobna promišljanja i težnje; oni ne vjeruju u Boga zato da bi Ga voljeli, već zato da bi bili blagoslovljeni. Mnogi ljudi postupaju kako im se prohtije; čine što god žele i nikada ne uzimaju u obzir Božje interese ni to je li ono što čine u skladu s Božjim nakanama. Takvi ljudi ne mogu postići ni istinsku vjeru, a kamoli ljubav prema Bogu. Božja bit ne postoji samo da bi čovjek u nju vjerovao, ona je tu, prije svega, da bi je čovjek volio. Ali mnogi od onih koji vjeruju u Boga nisu sposobni otkriti tu „tajnu”. Ljudi se ne usuđuju voljeti Boga niti Ga pokušavaju voljeti. Nikada nisu otkrili da u Bogu postoji toliko toga što se može voljeti; nikada nisu otkrili da je Bog Bog koji voli čovjeka i da je On Bog kojeg čovjek treba voljeti. Božja divota izražena je u Njegovu djelu: tek kada iskuse Njegovo djelo, ljudi mogu otkriti Njegovu divotu; samo u stvarnosti mogu iskusiti Božju divotu; bez doživljavanja i opažanja Božje divote u stvarnom životu, nitko je ne može otkriti. U Bogu postoji toliko toga što se može voljeti, ali ljudi to ne mogu otkriti ako stvarno ne stupe u doticaj s Njim. To jest, da se Bog nije utjelovio, ljudi ne bi mogli stvarno stupiti u doticaj s Njim, a da ne mogu stvarno stupiti u doticaj s Njim, ne bi mogli ni iskusiti Njegovo djelo – stoga bi njihova ljubav prema Bogu bila okaljana mnogim lažima i uobraziljama. Ljudska ljubav prema Bogu na nebu nije toliko praktična kao njihova ljubav prema Bogu na zemlji, jer je njihova spoznaja Boga na nebu izgrađena na njihovim uobraziljama, a ne na onome što su vidjeli vlastitim očima i što su osobno iskusili. Kada Bog dođe na zemlju, ljudi mogu vidjeti Njegova praktična djela i Njegovu divotu te Njegovu cjelokupnu praktičnu i normalnu narav, a sve je to tisućama puta praktičnije od njihove spoznaje o Bogu na nebu. Koliko god ljudi voljeli Boga na nebu, u toj ljubavi nema ničeg praktičnog i ona je puna ljudskih zamisli. Koliko god njihova ljubav prema Bogu na zemlji bila mala, ta je ljubav praktična; čak i ako je ima samo malo, i dalje je praktična. Bog navodi ljude da Ga spoznaju putem praktičnog djela, a tom spoznajom On zadobiva njihovu ljubav. Tako je bilo i s Petrom: da nije živio s Isusom, bilo bi mu nemoguće obožavati Isusa. I njegova je odanost prema Isusu bila izgrađena na njegovu doticaju s Isusom. Budući da od čovjeka Bog traži da Ga voli, osobno je došao među ljude i živi zajedno s čovjekom, a sve što daje čovjeku da vidi i iskusi jest Božja praktičnost.

Bog se služi praktičnošću i pojavom činjenica kako bi usavršio ljude; Božjim se riječima ostvaruje dio Njegova usavršavanja ljudi, a to je djelo vodstva i otvaranja puta. Drugim riječima, u Božjim riječima čovjek može pronaći put primjene i znanje o vizijama. Kada to shvati, čovjek će u svojoj stvarnoj primjeni imati put i vizije te će putem Božjih riječi moći zadobiti prosvjetljenje; moći će shvatiti da je ta stvar došla od Boga i moći će mnogo toga razlučiti. Nakon što to shvati, čovjek mora odmah ući u tu stvarnost i služiti se Božjim riječima kako bi u stvarnom životu udovoljio Bogu. Bog će te u svemu voditi, dat će ti put primjene, učiniti da osjetiš kako je On osobito divan i dopustiti da vidiš da je svaki korak Božjeg djela na tebi namijenjen tvojem usavršavanju. Ako želiš vidjeti Božju ljubav i istinski je iskusiti, onda moraš duboko ući u stvarnost, moraš duboko ući u stvarni život i vidjeti da je sve što Bog čini ljubav i spasenje, da sve čini kako bi ljudima omogućio da odbace ono što je nečisto te da oplemenjivanjem ukloni ono u čovjeku što ne može udovoljiti Božjim nakanama. Bog opskrbljuje čovjeka koristeći riječi; istodobno ljudima postavlja okolnosti stvarnog života kako bi ih ljudi iskusili, a ako ljudi jedu i piju mnogo Božjih riječi, onda u svojoj stvarnoj primjeni mogu riješiti sve svoje životne poteškoće služeći se mnogim Božjim riječima. Drugim riječima, moraš imati Božje riječi kako bi duboko ušao u stvarnost; ako ne jedeš i ne piješ Božje riječi i ako si bez Božjeg djela, onda u stvarnom životu nećeš imati put. Ako nikada ne jedeš niti piješ Božje riječi, onda ćeš biti zbunjen kada ti se nešto dogodi. Znat ćeš samo da bi trebao voljeti Boga, ali nećeš biti sposoban za ikakvo razlučivanje niti ćeš imati put primjene; bit ćeš smušen i zbunjen, a ponekad ćeš čak vjerovati da udovoljavanjem tijelu udovoljavaš Bogu. Sve je to posljedica toga što ne jedeš i ne piješ Božje riječi. Drugim riječima, ako nemaš pomoć Božjih riječi i samo napipavaš u stvarnosti, onda u osnovi nisi sposoban pronaći put primjene. Takvi ljudi jednostavno ne razumiju što znači vjerovati u Boga, a još manje razumiju što znači voljeti Boga. Ako se, uz prosvjetljenje i vodstvo Božjih riječi, često moliš, napipavaš, tražiš, otkrivaš što bi trebao primjenjivati, pronalaziš prilike za djelo Duha Svetog, istinski surađuješ s Bogom te nisi smušen ni zbunjen, onda ćeš imati put u stvarnom životu i istinski ćeš udovoljiti Bogu. Kad udovoljiš Bogu, u sebi ćeš imati Božje vodstvo i Bog će te osobito blagosloviti, što će ti pružiti osjećaj užitka: osjećat ćeš osobitu čast zbog toga što si udovoljio Bogu, u sebi ćeš osjećati osobitu vedrinu, a u srcu jasnoću i mir. Tvoja će savjest biti utješena i bez optužbi i iznutra ćeš osjećati ugodu kada vidiš svoju braću i sestre. To znači uživati u Božjoj ljubavi, a samo je to istinsko uživanje u Bogu. Uživanje u Božjoj ljubavi ljudi postižu iskustvom: iskustvom patnje i iskustvom provođenja istine u djelo ljudi zadobivaju Božje blagoslove. Ako samo kažeš da te Bog doista voli, da je za ljude uistinu platio visoku cijenu, da je strpljivo i usrdno izgovorio toliko riječi te da stalno spašava ljude, izgovaranje tih riječi samo je jedan vid uživanja u Bogu. No još veće uživanje – stvarno uživanje – nastaje kada ljudi u stvarnom životu provedu istinu u djelo, nakon čega u srcu osjećaju mir i jasnoću. U sebi su duboko dirnuti i osjećaju da je Bog osobito vrijedan ljubavi. Osjećat ćeš da je cijena koju si platio i više nego poštena. Nakon što daš cijelo svoje srce, bit ćeš osobito vedar iznutra: osjećat ćeš da istinski uživaš u Božjoj ljubavi i razumjet ćeš da je Bog obavio djelo spasenja na ljudima, da je Njegovo oplemenjivanje ljudi namijenjeno tome da ih pročisti te da Bog iskušava ljude kako bi provjerio vole li Ga istinski. Budeš li uvijek na taj način provodio istinu u djelo, postupno ćeš razviti jasnu spoznaju o velikom dijelu Božjeg djela i tada ćeš stalno osjećati da su Božje riječi pred tobom kristalno jasne. Kada jasno razumiješ mnoge istine, osjećat ćeš da je ovu ili onu stvar lako provesti u djelo, da možeš prevladati svaki problem i prevladati svako iskušenje te ćeš vidjeti da ti ništa ne predstavlja problem, što će te uvelike osloboditi i rasteretiti. U tom ćeš trenutku uživati u Božjoj ljubavi i Božja će te istinska ljubav obasuti. Bog blagoslivlja one koji imaju vizije, istinu, spoznaju i koji Ga istinski vole. Ako ljudi žele vidjeti Božju ljubav, moraju u stvarnom životu provoditi istinu u djelo, moraju biti voljni podnijeti bol i ostaviti ono što vole kako bi udovoljili Bogu te, unatoč suzama u očima, i dalje moraju biti sposobni udovoljiti Božjem srcu. Na taj će te način Bog zasigurno blagosloviti, a ako podneseš takvu teškoću, nakon nje će uslijediti djelovanje Duha Svetog. U stvarnom životu i iskustvom Božjih riječi ljudi mogu vidjeti Božju divotu, a samo ako su okusili Božju ljubav mogu Ga istinski voljeti.

Oni koji vole Boga oni su koji vole istinu, a što više oni koji vole istinu provode istinu u djelo, to je više imaju; što je više provode u djelo, to više Božje ljubavi imaju; i što je više provode u djelo, to ih Bog više blagoslivlja. Ako uvijek budeš tako primjenjivao, Božja ljubav prema tebi postupno će ti omogućiti da vidiš, baš kao što je Petar spoznao Boga: Petar je rekao da Bog ne posjeduje samo mudrost za stvaranje neba i zemlje i sveg stvorenog, već, štoviše, i mudrost za izvršavanje praktičnog djela na ljudima. Petar je rekao da On nije dostojan ljudske ljubavi samo zato što je stvorio nebo i zemlju i sve stvoreno, već, štoviše, zbog Svoje sposobnosti da stvori čovjeka, da ga spasi, usavrši i da mu podari Svoju ljubav. Tako je i Petar rekao da u Njemu ima mnogo toga što je dostojno čovjekove ljubavi. Petar je rekao Isusu: „Je li stvaranje neba i zemlje i svega stvorenog jedini razlog zbog kojeg Ti zaslužuješ ljudsku ljubav? U Tebi ima više toga što je vrijedno ljubavi. Ti djeluješ i krećeš se u stvarnom životu, Tvoj me Duh dotiče iznutra, Ti me discipliniraš, Ti me prekoravaš – sve je to još dostojnije ljubavi.” Ako želiš vidjeti i iskusiti Božju ljubav, onda moraš napipavati i tražiti u stvarnom životu i moraš biti voljan ostaviti po strani svoje vlastito tijelo. Moraš donijeti tu odluku. Moraš biti odlučna osoba koja u svemu može udovoljiti Bogu, bez lijenosti i bez žudnje za tjelesnim užicima, ne živeći za tijelo, već živeći za Boga. Možda ovaj put ne udovoljiš Bogu jer ne razumiješ Božje nakane; sljedeći put, čak i ako moraš uložiti određeni napor, moraš udovoljiti Njemu i ne smiješ udovoljiti tijelu. Ako na ovaj način budeš stjecao iskustvo, spoznat ćeš Boga. Vidjet ćeš da Bog može stvoriti nebo i zemlju i sve stvoreno, da se On utjelovio kako bi Ga ljudi mogli vidjeti na stvaran i opipljiv način te da On stupa u doticaj s njima na stvaran i opipljiv način; vidjet ćeš da On može hodati među ljudima i da Njegov Duh može usavršiti ljude u stvarnom životu; vidjet ćeš da sve to ljudima omogućuje da vide Njegovu divotu i iskuse Njegovu disciplinu, Njegovo prekoravanje i Njegove blagoslove. Ako uvijek budeš stjecao iskustvo na ovaj način, u stvarnom ćeš životu biti nerazdvojan od Boga, a ako jednog dana tvoj odnos s Bogom prestane biti normalan, moći ćeš pretrpjeti prijekor i osjetiti kajanje. Kada budeš imao normalan odnos s Bogom, nikada nećeš poželjeti napustiti Boga, a bude li Bog jednog dana rekao da će te ostaviti, uplašit ćeš se i reći ćeš da bi radije umro nego da te Bog ostavi. Čim to osjetiš, osjećat ćeš da ne možeš napustiti Boga te ćeš na taj način steći temelj i istinski uživati u Božjoj ljubavi.

Ljudi često govore o tome da Bogu dopuste da im bude život, ali njihovo iskustvo još nije dosegnulo tu razinu. Samo govoriš da je Bog tvoj život, da te vodi svaki dan, da svaki dan jedeš i piješ Njegove riječi, da Mu se moliš svaki dan i da je On tako postao tvoj život. Spoznaja onih koji to govore prilično je površna. Mnogi ljudi nemaju temelja; Božje su riječi posađene u njima, ali još nisu proklijale, a kamoli donijele ikakav plod. Do koje mjere si danas iskusio? Tek sada, nakon što te je Bog natjerao da dođeš ovako daleko, osjećaš da ne možeš napustiti Boga. Jednog dana, kada tvoje iskustvo dosegne određenu razinu, da te Bog i natjera da odeš, ti to ne mogao. Uvijek ćeš osjećati da ne možeš biti bez Boga u sebi; možeš biti bez muža, žene ili djece, bez obitelji, bez majke ili oca, bez tjelesnih užitaka, ali ne možeš biti bez Boga. Biti bez Boga bilo bi kao da izgubiš svoj život; ne bi mogao živjeti bez Boga. Kada stekneš takvo iskustvo, u svojoj ćeš vjeri u Boga dosegnuti njezinu puninu, a tada će Bog postati tvoj život, postat će temelj tvog postojanja. Nikada više nećeš moći napustiti Boga. Kada dosegneš tu razinu iskustva, istinski ćeš uživati u Božjoj ljubavi, tvoj će odnos s Bogom postati toliko blizak da će On biti tvoj život, tvoja ljubav, i tada ćeš se moliti Bogu i reći: „Bože! Ne mogu Te napustiti. Ti si moj život. Mogu bez svega ostalog – ali bez Tebe ne mogu nastaviti živjeti.” To je istinski rast ljudi; to je stvarni život. Neki su ljudi bili primorani stići dovde gdje se danas nalaze: morali su nastaviti, htjeli to ili ne, i uvijek se osjećaju kao da su zapeli između čekića i nakovnja. Moraš iskusiti to da je Bog tvoj život i da bi ukloniti Boga iz svojega srca bilo isto što i oduzeti ti život; Bog mora biti tvoj život i moraš biti nesposoban napustiti Ga. Tada ćeš uistinu zadobiti praktično iskustvo Boga, a u tom ćeš trenutku, kada budeš volio Boga, istinski voljeti Boga i to će biti nepodijeljena, čista ljubav. Jednog dana, kada tvoj život dosegne određenu zrelost, molit ćeš se Bogu, jesti i piti Njegove riječi, u sebi Ga nećeš moći napustiti niti Ga zaboraviti čak i kad bi to htio. Bog će postati tvoj život; moći ćeš zaboraviti svijet, moći ćeš zaboraviti svoju ženu, muža ili djecu, ali teško ćeš zaboraviti Boga – to bi bilo nemoguće. To će biti tvoj istinski život i tvoja istinska ljubav prema Bogu. Kada tvoja ljubav prema Bogu dosegne određenu razinu na kojoj je ne može nadmašiti tvoja ljubav prema bilo čemu drugom i kad ona bude na prvome mjestu, tada ćeš se moći odreći svega ostalog i biti voljan prihvatiti svako orezivanje od Boga. Kada dostigneš ljubav prema Bogu koja nadmašuje sve ostalo, živjet ćeš u stvarnosti i u Božjoj ljubavi.

Čim Bog postane život u ljudima, oni više ne mogu napustiti Boga. Nije li to Božje djelo? Nema većeg svjedočanstva! Bog je djelovao do određene razine; rekao je ljudima da služe, da budu izgrđeni ili da umru, a oni nisu ustuknuli, što pokazuje da ih je Bog osvojio. Ljudi koji imaju istinu oni su koji, u svojim stvarnim iskustvima, mogu biti postojani u svom svjedočanstvu, biti postojani u svom stavu, stajati na Božjoj strani, a da se ikada ne povuku i koji mogu imati normalan odnos s ljudima koji vole Boga, koji se, kada im se nešto dogodi, mogu u potpunosti pokoriti Bogu i mogu Mu se pokoravati do smrti. Tvoja primjena i otkrivanja u stvarnom životu jesu svjedočanstvo o Bogu, to su čovjekovo proživljavanje i svjedočanstvo o Bogu, a to je istinsko uživanje u Božjoj ljubavi; kad tvoje iskustvo dosegne tu razinu, postići će se željeni učinak. Imaš stvarno proživljavanje i svaki tvoj postupak drugi promatraju s divljenjem. Tvoja odjeća i vanjski izgled nisu upadljivi, ali proživljavaš život krajnje pobožnosti, a kada razgovaraš u zajedništvu o Božjim riječima, On te vodi i prosvjetljuje. Svojim riječima možeš govoriti o Božjim nakanama, razgovarati u zajedništvu o stvarnostima i mnogo toga razumiješ o služenju u duhu. Govoriš staloženo, pristojan si i čestit, a ne bučan ili razuzdan, možeš se pokoriti Božjim uređenjima i biti postojan u svom svjedočanstvu kada ti se nešto dogodi, miran si i staložen bez obzira na to s čime se nosiš. Takva je osoba uistinu vidjela Božju ljubav. Neki su ljudi još mladi, ali se ponašaju poput ljudi srednjih godina; zreli su, posjeduju istinu i drugi im se dive – a to su ljudi koji imaju svjedočanstvo i koji su očitovanje Boga. To jest, kada budu stekli određeno iskustvo, u sebi će imati uvid u Boga, a njihova vanjska narav također će se ustaliti. Mnogi ljudi ne provode istinu u djelo i nisu postojani u svom svjedočanstvu. U takvim ljudima nema ljubavi prema Bogu ni svjedočanstva o Bogu, a to su ljudi koje Bog najviše prezire. Oni čitaju Božje riječi na okupljanjima, ali ono što proživljavaju jest Sotona, a time sramote Boga, pogrešno Ga predstavljaju i hule na Boga. U takvim ljudima nema ni traga Božje ljubavi i oni uopće nemaju djelovanje Duha Svetog. Dakle, njihove riječi i postupci predstavljaju Sotonu. Ako ti je srce uvijek mirno pred Bogom, ako uvijek obraćaš pažnju na ljude, događaje i stvari oko sebe, vodiš računa o Božjem bremenu i uvijek imaš bogobojazno srce, onda će te Bog često prosvjetljivati iznutra. U crkvi ima ljudi koji su „nadzornici”: posebno promatraju tuđe propuste, a zatim ih kopiraju i oponašaju. Oni nemaju sposobnost razlučivanja, ne gnušaju se grijeha te ne mrze Sotonine stvari niti osjećaju gađenje prema njima. Takvi su ljudi ispunjeni Sotoninim stvarima i Bog će ih na kraju potpuno ostaviti. Pred Bogom bi uvijek trebao imati bogobojazno srce, trebao bi biti odmjeren u svojim riječima i postupcima i nikada ne željeti opirati se Bogu ili Ga uzrujati. Nikada ne bi trebao pristati na to da Božje djelo na tebi bude uzaludno niti dopustiti da sva teškoća koju si pretrpio i sve što si proveo u djelo propadnu. Moraš biti spreman ulagati još više truda i više voljeti Boga na putu koji je pred tobom. To su ljudi koji imaju viziju kao svoj temelj. To su ljudi koji traže napredak.

Ako ljudi vjeruju u Boga i doživljavaju Božje riječi s bogobojaznim srcem, onda se u takvim ljudima mogu vidjeti Božje spasenje i Božja ljubav. Ti su ljudi sposobni svjedočiti o Bogu; oni proživljavaju istinu, a ono o čemu svjedoče također je istina, ono što Bog jest i Božja narav. Oni žive u Božjoj ljubavi i vidjeli su Božju ljubav. Ako ljudi žele voljeti Boga, moraju iskusiti Božju divotu i vidjeti Božju divotu; tek se tada u njima može probuditi srce koje voli Boga i srce posvećenog davanja sebe Bogu. Bog ne navodi ljude da Ga vole posredstvom riječi ili njihovih uobrazilja niti ih On prisiljava da Ga vole. Umjesto toga, On im dopušta da Ga vole svojom voljom i da u Njegovom djelu i riječima vide Njegovu divotu, nakon čega se u njima rađa ljubav prema Bogu. Samo na taj način ljudi mogu istinski svjedočiti za Boga. Ljudi ne vole Boga zato što su ih drugi na to nagovorili niti je to trenutni emocionalni impuls. Oni vole Boga jer su vidjeli Njegovu divotu, vidjeli su da u Njemu postoji toliko toga što je dostojno ljudske ljubavi, jer su vidjeli Božje spasenje, mudrost i čudesna djela – i kao rezultat toga, oni istinski hvale Boga i istinski žude za Njim, i u njima se budi takva strast da ne bi mogli preživjeti, a da ne zadobiju Boga. Oni koji istinski svjedoče za Boga mogu to činiti tako snažno zato što njihovo svjedočanstvo počiva na temelju istinske spoznaje Boga i istinske žudnje za Njim. Takvo se svjedočanstvo ne daje prema emocionalnom impulsu, već prema njihovoj spoznaji Boga i Njegove naravi. Budući da su spoznali Boga, osjećaju da zasigurno moraju svjedočiti o Bogu i navesti sve koji žude za Bogom da Ga spoznaju te da budu svjesni Božje divote i Njegove praktičnosti. Kao i ljubav ljudi prema Bogu, njihovo je svjedočanstvo spontano; posjeduje stvarnost te ima stvarni značaj i vrijednost. Nije pasivno niti šuplje i besmisleno. Razlog zbog kojeg se kaže da samo oni koji istinski vole Boga imaju najvišu vrijednost i smisao u svojem životu te istinski vjeruju u Boga, jest taj što su ti ljudi sposobni živjeti u Božjoj svjetlosti i živjeti za Božje djelo i upravljanje. To je zato što oni ne žive u tami, već žive u svjetlosti; oni ne žive besmislene živote, već živote koje je Bog blagoslovio. Samo oni koji vole Boga sposobni su svjedočiti o Bogu, samo su oni Božji svjedoci, samo su oni blagoslovljeni od Boga i samo su oni sposobni naslijediti Božja obećanja. Oni koji vole Boga Božji su bliski prijatelji; to su ljudi koje Bog voli i oni zajedno s Bogom mogu uživati u blagoslovima. Samo će takvi ljudi živjeti u vječnosti i samo će oni zauvijek živjeti pod Božjom brigom i zaštitom. Bog je tu da bi Ga ljudi voljeli i dostojan je ljubavi svih ljudi, ali nisu svi ljudi sposobni voljeti Boga niti svi mogu svjedočiti za Boga i kraljevati s Bogom. Budući da su sposobni svjedočiti o Bogu i sav svoj trud posvetiti Božjem djelu, oni koji istinski vole Boga mogu hodati bilo gdje pod nebesima, a da im se nitko ne usudi usprotiviti te mogu kraljevati nad zemljom i vladati svim Božjim narodom. Ti su se ljudi okupili iz cijelog svijeta. Dolaze iz svih krajeva svijeta, govore različitim jezicima i imaju različitu boju kože, ali značaj njihovog postojanja je isti; svi imaju srce koje ljubi Boga, svi daju isto svjedočanstvo te imaju istu odlučnost i istu želju. Oni koji vole Boga mogu slobodno hodati cijelim svijetom, a oni koji svjedoče o Bogu mogu putovati svemirom. Te ljude Bog voli, Bog ih blagoslivlja i oni će zauvijek živjeti u Njegovoj svjetlosti.