Čovjek malo razumije današnje djelo i djelo budućnosti, ali ne razumije odredište u koje će ljudski rod zakoračiti. Kao stvorenje, čovjek treba ispuniti dužnost stvorenja: čovjek treba slijediti Boga u svemu što On čini; vi trebate postupiti kako god vam Ja kažem. Ti ne umiješ samostalno upravljati stvarima niti imaš kontrolu nad sobom; sve mora biti prepušteno Božjem određenju i sve je u Njegovim rukama. Da je Božje djelo čovjeku unaprijed osiguralo kraj, jedno divno odredište, i da je Bog to iskoristio kako bi namamio čovjeka i potaknuo ga da Ga slijedi – i da je sklopio nagodbu s čovjekom – onda to ne bi bilo osvajanje niti bi to bio rad na životu čovjeka. Kad bi Bog koristio čovjekov kraj da bi ga kontrolirao i pridobio njegovo srce, On tada ne bi usavršavao čovjeka niti bi mogao zadobiti čovjeka, već bi umjesto toga koristio odredište da ga kontrolira. Čovjekova je najveća briga gdje će u budućnosti završiti, koje mu je konačno odredište i ima li se ičemu dobrom nadati. Kad bi čovjeku tijekom djela osvajanja bila dana lijepa nada i kada bi mu se, prije nego je osvojen, dalo odgovarajuće odredište prema kojem bi išao, tada ne samo da osvajanje čovjeka ne bi postiglo svoj učinak, već bi se to odrazilo i na učinak djela osvajanja. Drugim riječima, djelo osvajanja postiže svoj učinak oduzimanjem sudbine i izgleda čovjeku te osuđivanjem i prekoravanjem čovjekove buntovne naravi. To se ne postiže nagodbom s čovjekom, to jest davanjem blagoslova i iskazivanjem milosti čovjeku, već otkrivanjem čovjekove odanosti oduzimanjem njegove „slobode” i uništavanjem njegovih izgleda. To je bit djela osvajanja. Kad bi čovjeku na samom početku bila dana lijepa nada, a tek onda uslijedilo djelo grdnje i suda, čovjek bi ovu grdnju i sud prihvatio na temelju svojih izgleda pa na kraju ne bi bili postignuti bezuvjetna poslušnost i obožavanje Stvoritelja od strane svih Njegovih stvorenja; postojala bi samo slijepa, neuka poslušnost ili bi čovjek slijepo postavljao zahtjeve Bogu i bilo bi nemoguće u potpunosti osvojiti čovjekovo srce. Kao posljedica toga, bilo bi nemoguće da takvo djelo osvajanja zadobije čovjeka ili, štoviše, da svjedoči o Bogu. Takva stvorenja ne bi mogla ispuniti svoju dužnost i samo bi sklapala nagodbe s Bogom; to ne bi bilo osvajanje, već milosrđe i blagoslov. Najveći je čovjekov problem što ne razmišlja ni o čemu drugom osim o svojoj sudbini i izgledima te ih idolizira. Čovjek teži Bogu radi svoje sudbine i izgleda, a ne štuje ga zbog svoje ljubavi prema Njemu. Prema tome, u osvajanju čovjeka mora doći do obračuna s čovjekovom sebičnošću, pohlepom i svim onim stvarima koje predstavljaju najveću zapreku njegovu štovanju Boga i tako ju ukloniti. Tako će se postići učinci osvajanja čovjeka. Stoga je u prvim fazama osvajanja čovjeka neophodno pročistiti čovjekove divlje ambicije i najkobnije slabosti te time otkriti čovjekovu ljubav prema Bogu i promijeniti njegovu spoznaju ljudskog života, njegovo viđenje Boga i smisao njegova postojanja. Na taj se način ljubav čovjeka prema Bogu čisti, odnosno osvaja se čovjekovo srce. Međutim, u Božjem stavu prema svim stvorenjima, Bog ne osvaja samo radi osvajanja; On osvaja da bi zadobio čovjeka, radi Svoje vlastite slave i da bi obnovio najraniju, prvotnu sliku čovjeka. Kad bi osvajao samo radi osvajanja, tada bi se izgubio značaj djela osvajanja. Drugim riječima, ako bi, nakon što osvoji čovjeka, Bog digao ruke od njega i ne bi više obraćao pažnju na njegov život ili smrt, onda se to ne bi moglo nazvati upravljanjem ljudskim rodom niti bi osvajanje čovjeka bilo radi njegova spasenja. Samo se pridobivanje čovjeka nakon njegova osvajanja i njegov konačni dolazak na divno odredište nalaze u središtu cjelokupnog djela spasenja i jedino se time može postići cilj čovjekova spasenja. Drugim riječima, samo čovjekov dolazak na divno odredište i njegov počinak su izgledi koje trebaju imati sva bića, a to je djelo koje treba provesti Stvoritelj. Ako bi čovjek obavljao to djelo, ono bi bilo previše ograničeno: čovjeka bi moglo dovesti do određene točke, ali ne bi ga moglo dovesti do vječnog odredišta. Čovjek nije u stanju odlučiti o ljudskoj sudbini niti je, štoviše, u stanju pobrinuti se za ljudske izglede i buduće odredište. Međutim, djelo koje Bog obavlja je drugačije. Budući da je On stvorio čovjeka, On ga vodi; budući da On spašava čovjeka, On će ga sasvim spasiti i potpuno zadobiti; budući da On vodi čovjeka, On će ga dovesti do odgovarajućeg odredišta; a budući da je On stvorio čovjeka i da njime upravlja, On mora preuzeti odgovornost za čovjekovu sudbinu i izglede. Upravo to je djelo koje vrši Stvoritelj. Iako se djelo osvajanja postiže čišćenjem čovjeka od njegovih izgleda, čovjek na kraju mora biti doveden do pravog odredišta koje mu je Bog pripremio. Upravo zato što Bog radi na čovjeku, čovjek ima odredište i njegova sudbina je osigurana. Odgovarajuće odredište koje se ovdje spominje ne odnosi se na čovjekove nade i izglede koji su pročišćeni u prošlim vremenima; to su dvije različite stvari. Stvari kojima se čovjek nada i koje traži jesu žudnje koje proizlaze iz njegove potrage za zadovoljenjem neumjerenih želja tijela, a ne odredište koje pripada čovjeku. Međutim, Bog je za čovjeka pripremio blagoslove i obećanja koja će pripasti čovjeku nakon što bude pročišćen, koje je Bog pripremio za čovjeka nakon što je stvorio svijet, a koji nisu ukaljani čovjekovim izborima, predodžbama, maštanjima ili tijelom. To odredište nije pripremljeno za određenu osobu, već je mjesto počinka čitavog ljudskog roda. Dakle, to je odredište najprikladnije odredište za ljudski rod.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Obnavljanje čovjekova normalnog života i njegovo dovođenje do divnog odredišta.