U propovijedima se često spominje nužnost njegovanja ispravnog crkvenog života. Dakle, zašto se crkveni život još nije poboljšao, već je i dalje ista stara stvar? Zašto ne postoji potpuno nov i drukčiji način života? Bi li moglo biti normalno čovjeku devedesetih da živi kao kralj iz minulih vremena? Iako su ono što ljudi sad jedu i piju poslastice koje su se rijetko kušale u prethodnim epohama, u crkvenom životu nije bilo većih preokreta. Bilo je to poput prelijevanja starog vina u nove boce. Kakva je onda korist od Boga što toliko govori? Crkve se u većini mjesta uopće nisu promijenile. Vidio sam to Svojim očima i jasno je u Mojemu srcu; iako nisam osobno iskusio crkveni život, poznajem uvjete crkvenih okupljanja kao Svoj džep. Nisu puno napredovali. Vraćam se na onu izreku – to je kao da se staro vino prelijeva u nove boce. Ništa se nije promijenilo! Kad ih netko čuva, oni gore kao vatra, ali kad nema nikog da ih podrži, oni su poput sante leda. Malo tko može govoriti o praktičnim stvarima, a vrlo su rijetki oni koji mogu preuzeti kormilo. Iako su propovijedi uzvišene, rijetko je tko postigao bilo kakav ulazak. Malo ljudi cijeni riječ Božju. Oni se rasplaču kad prihvate Božju riječ, radosni su kad je odbace, a mlohavi su i bez sjaja kad je napuste. Iskreno govoreći, vi jednostavno ne cijenite riječ Božju i danas riječi iz Njegovih usta nikad ne vidite kao blago. Kad čitate Njegovu riječ samo postajete uznemireni i osjećate se napeto kad je pamtite, a kad je riječ o provođenju Božje riječi u djelo, to je kao da pokušavate podići samog sebe povlačenjem za kosu – ma koliko se trudili, jednostavno ne možete prikupiti dovoljno energije. Uvijek ste puni energije kad čitate Božju riječ, a ipak zaboravni kad je primjenjujete. U stvari, ove riječi ne moraju se izgovarati tako pomno i ponavljati tako strpljivo; ali činjenica da ljudi samo slušaju i ne provode Božje riječi u djelo, postala je prepreka za Njegovo djelo. Ne mogu to ne spomenuti, ne mogu šutjeti o tome. Primoran sam to učiniti; nije da uživam u otkrivanju slabosti drugih. Vi mislite da je vaša primjena manje-više primjerena – da je vaš ulazak na vrhuncu kad su otkrivenja na vrhuncu? Je li to tako jednostavno? Vi nikad ne propitujete temelje na kojima su vaša iskustva konačno izgrađena! Od ovog trenutka vaša okupljanja se apsolutno ne mogu nazvati pravim crkvenim životom i ni najmanje ne predstavljaju pravi duhovni život. To je samo okupljanje gomile ljudi koji uživaju u čavrljanju i pjevanju. Strogo govoreći, u tome nema mnogo stvarnosti. Da dodatno pojasnimo, ako ti ne primjenjuješ istinu, gdje je stvarnost? Nije li hvalisanje reći da razumiješ stvarnost? Oni koji uvijek obavljaju posao oholi su i uobraženi, a oni koji se uvijek pokoravaju šute i drže pognute glave, bez ikakve prilike za obuku. Ljudi koji obavljaju poslove ne rade ništa osim što pričaju, nastavljaju i nastavljaju sa svojim bučnim govorima, a sljedbenici samo slušaju. Nema promjene o kojoj bi se moglo govoriti; sve su to samo putevi prošlosti! Danas, tvoja sposobnost da se pokoriš, a ne usuđuješ se miješati ili djelovati kako god ti je volja, posljedica je dolaska Božjih upravnih odluka; to nije promjena kroz koju si prošao temeljem iskustva. To što se danas više ne usuđuješ činiti neke stvari koje krše upravne odluke je zato što je Božje djelo riječi imalo jasan učinak i pobijedilo je ljude. Neka Mi bude dopušteno nekog upitati: Koliko si od svojih današnjih postignuća stekao znojem vlastitog teškog rada? Koliko toga ti je izravno rekao Bog? Kako bi ti odgovorio? Bi li zanijemio i ostao bez riječi? Kako to da su drugi sposobni govoriti o mnogim svojim stvarnim iskustvima kako bi te prehranili, dok ti jednostavno uživaš u jelima koja su drugi skuhali? Zar se ne sramiš? Možete provesti ispitivanje činjenica, ispitujući one koji su relativno dobri: Koliko istine razumiješ? Koliko na kraju provodiš u djelo? Koga više voliš, Boga ili sebe? Daješ li češće ili primaš? U koliko prilika si, kad je tvoja namjera bila pogrešna, zanijekao starog sebe i zadovoljio Božju volju? Samo ovih nekoliko pitanja zbunit će mnoge ljude. Većina ljudi, čak i ako shvate da je njihova namjera pogrešna, i dalje svjesno griješi i nisu ni blizu odricanju vlastitoga tijela. Većina ljudi dopušta da grijeh podivlja u njima i upravlja svakim njihovim postupkom. Oni nisu sposobni nadići svoje grijehe i nastavljaju živjeti u grijehu. Došavši u ovu sadašnju fazu, tko ne zna koliko je zlodjela počinio? Ako kažeš da ne znaš, onda lažeš kao pas. Iskreno govoreći, sve je to zbog nespremnosti da se odrekneš starog sebe. Kakva je korist od izgovaranja tolikih bezvrijednih pokajničkih „riječi iz srca”? Pomaže li ovo tvom životnom rastu? Može se reći da je poznavanje sebe tvoj posao s punim radnim vremenom. Ja usavršavam ljude kroz njihovo pokoravanje i primjenjivanje Božjih riječi. Ako se samo odijevaš Božjom riječju kao što se odijevaš svojom odjećom, samo da bi izgledao pametno i dopadljivo, zar time ne obmanjuješ i sebe i druge? Ako je sve što imaš razgovor, a nikad to ne provodiš u djelo, što ćeš postići?

Mnogi ljudi mogu pomalo pričati o praksi i o osobnim dojmovima, ali većina toga je osvjetljenje koje su zadobili na temelju riječi drugih ljudi. To uopće ne uključuje ništa iz njihove osobne prakse niti uključuje ono što vide iz vlastitih iskustava. Raščlanio sam ovu temu ranije; nemojte misliti da ja ništa ne znam. Ti si samo tigar od papira, a ipak govoriš o pobjedi nad Sotonom, o svjedočanstvu pobjede i o životu po Božjem liku? Sve su to besmislice! Misliš li da su sve riječi koje je Bog danas izgovorio zato da bi im se ti divio? Tvoja usta govore o odricanju starog sebe i provođenju istine u djelo, ali tvoje ruke čine druga djela i tvoje srce snuje druge opačine – kakva si ti to osoba? Zašto tvoje srce i tvoje ruke nisu jedno te isto? Toliko mnogo propovijedanja pretvorilo se u prazne riječi; zar to nije srcedrapajuće? Ako nisi sposoban provesti Božju riječ u djelo, to dokazuje da još nisi ovladao načinom na koji djeluje Duh Sveti, još nisi prihvatio djelo Duha Svetoga u sebi i još nisi bio pod Njegovim vodstvom. Ako kažeš da si sposoban samo razumjeti riječ Božju, ali nisi sposoban provesti je u djelo, onda si ti osoba koja ne voli istinu. Bog ne dolazi spasiti takvu osobu. Isus je pretrpio ogromnu patnju kad je bio razapet kako bi spasio grešnike, siromašne i sve te ponizne ljude. Njegovo raspeće poslužilo je kao žrtva za grijeh. Ako ne možeš primjenjivati Božju riječ, onda treba otići što prije možeš; ne zadržavaj se u Božjoj kući kao parazit. Mnogim ljudima je čak teško prestati činiti stvari koje se nedvosmisleno opiru Bogu. Zar oni ne traže smrt? Kako mogu govoriti o ulasku u Božje kraljevstvo? Bi li imali smjelosti vidjeti Božje lice? Jedeš hranu koju ti Bog osigurava, radiš pogrešne stvari koje se protive Bogu, zlonamjeran si, podmukao i spletkariš, čak i dok ti Bog dopušta uživati u blagoslovima koje ti je dao – zar ne osjetiš kako ti gore dlanovi kad ih primiš? Zar ne osjećaš da ti lice crveni? Nakon što si uradio nešto protivno Bogu, doveo do toga da se planovi „pokvare”, zar se ne osjećaš uplašeno? Ako ne osjećaš ništa, kako možeš govoriti o nekoj budućnosti? Već odavno za tebe nije bilo budućnosti, pa koja veća očekivanja još možeš imati? Ako kažeš nešto besramno, a ne osjetiš prijekor, a tvoje srce toga nije svjesno, zar to ne znači da te je Bog već napustio? Govoriti i ponašati se snishodljivo i neobuzdano postalo je tvoja priroda; kako te ikad Bog može usavršiti ako ovako postupaš? Bi li mogao proći svijet uzduž i poprijeko? Koga bi uvjerio? Oni koji poznaju tvoju pravu prirodu držali bi se po strani. Zar to nije Božja kazna? Sve u svemu, ako se samo priča, a nema primjene, nema ni rasta. Iako Duh Sveti možda djeluje na tebe dok govoriš, ako to ne primjenjuješ Duh Sveti će prestati djelovati. Ako tako nastaviš dalje, kako uopće može biti govora o budućnosti ili predavanju cijelog bića Božjem djelu? Ti možeš govoriti samo o prinošenju cijelog svog bića, a ipak nisi dao svoju pravu ljubav Bogu. Sve što On prima od tebe je verbalna predanost; Nije mu dana tvoja namjera da primjenjuješ istinu. Bi li ovo mogao biti tvoj stvarni rast? Ako bi tako nastavio, kad bi te Bog usavršio? Zar se ne osjećaš zabrinuto zbog svoje mračne i sumorne budućnosti? Zar ne osjećaš da je Bog izgubio nadu u tebe? Zar ne znaš da Bog želi usavršiti još novih ljudi? Mogu li se stare stvari same održati? Danas ne obraćaš pažnju na Božje riječi: Čekaš li sutra da to učiniš?