Danas svi vi znate da Bog vodi ljude na pravi put života, da On vodi čovjeka da zakorači u drugo doba i da On vodi čovjeka da nadiđe ovu mračnu staru eru, izvan tijela, daleko od ugnjetavanja sila tame i utjecaja Sotone, kako bi svaka osoba mogla živjeti u svijetu slobode. Radi svjetlijeg sutra i kako bi ljudi sutra mogli biti odvažnije koračati, Duh Božji planira sve za čovjeka, a kako bi čovjek mogao imati veći užitak, Bog u tijelu ulaže cijelo Svoje srce kako bi pripremio put pred čovjekom i ubrzao dolazak dana za kojim čovjek čezne. Kad biste barem svi vi cijenili ovaj prekrasan trenutak; biti zajedno s Bogom je nešto što se teško postiže. Iako Ga nikada niste upoznali, već ste odavno u društvu s Njim. Kad bi barem svatko mogao zauvijek upamtiti ove prekrasne, ali prolazne dane, i učiniti ih svojim dragocjenim posjedom na zemlji. Božje djelo je odavno obznanjeno čovjeku – no zato što su srca ljudi previše komplicirana i zato što nikada nisu imali nikakvog interesa za to, Božje djelo je uvijek ostalo na svom izvornom temelju. Čini se da im misli, koncepti i mentalitet ostaju staromodni, toliko da mentalitet mnogih od njih nalikuje onom primitivnih ljudi iz drevnih vremena, bez ikakve promjene. Kao rezultat toga, ljudi su još uvijek smeteni i nije im jasno djelo koje Bog obavlja. Još im je manje jasno ono što oni rade i u što bi trebali ući. Ovo stvara ogromne poteškoće Božjem djelu i onemogućava ljudima da napreduju u životu. Zbog suštine čovjeka i njegovog lošeg kova, on je u osnovi nesposoban dokučiti Božje djelo i nikada se prema tim stvarima ne odnosi kao prema nečemu važnom. Ako želite napredak u svom životu, morate početi obraćati pozornost na pojedinosti svog postojanja, počevši od malih stvari, kako biste kontrolirali svoj ulazak u život, temeljito preobrazili srce svakoga od vas i riješili probleme praznine u svom srcu te ustajalog i sumornog postojanja koje vas muči, tako da se svatko od vas obnovi iznutra prema van i istinski vodi uzvišen, transcendentan i slobodan život. Cilj je da svatko od vas može oživjeti, biti oživljen u svom duhu i poprimiti obličje živog bića. Od sve braće i sestara s kojima dolazite u kontakt, rijetko tko je pun života i svjež. Svi su oni poput drevnih ljudi-majmuna, prostodušni i glupi, naizgled bez ikakvih izgleda za razvoj. Što je još gore, braća i sestre koje sam upoznao bili su neotesani i necivilizirani poput planinskih divljaka. Ne znaju gotovo ništa o manirama, a još manje o osnovama toga kako se vladati. Mnogo je mladih sestara koje, iako možda izgledaju inteligentno i pristojno, i lijepe su poput cvijeća, ipak se uređuju na „alternativan” način. Kosa jedne sestre^[a] prekriva joj cijelo lice i potpuno joj zaklanja oči. Iako su joj crte lica čiste i kreposne, frizura joj je odbojna i stvara čudan osjećaj, kao da je riječ o prijestupnici broj jedan iz popravnog doma. Njezine oči, bistre i sjajne, poput smaragda u vodi, u neskladu su s njezinom odjećom i frizurom, zbog čega izgledaju poput para lampiona koji se ukažu u mrkloj noći, te ponekad bljesnu svijetlim, prodornim pogledom od kojeg se čovjeku diže kosa na glavi, a ipak se čini i kao da se namjerno skriva od nekoga. Kad je sretnem, uvijek smišlja načine kako pobjeći s „mjesta događaja”, poput ubojice koji je upravo nekoga ubio, i neprestano izmiče izbezumljena od straha da ne bude otkrivena; tako je i ona poput crnih Afrikanaca^[1] koji su naraštajima bili robovi i nikada ne mogu podići glavu pred drugima. Bilo bi potrebno nekoliko mjeseci rada da se ovakvo ponašanje popravi, sve do načina na koji se ti ljudi oblače i njeguju.

Tisućama godina kineski je narod vodio život robova, a to je toliko sputavalo njihove misli, koncepte, život, jezik, ponašanje i postupke da su ostali bez i najmanje slobode. Nekoliko tisuća godina povijesti istrošilo je vitalne ljude koji su imali duha i pretvorilo ih u nešto nalik leševima lišenim duha. Mnogo je onih koji žive pod Sotoninim mesarskim nožem, mnogo je onih koji žive u domovima poput zvjerinjih jazbina, mnogo je onih koji jedu istu hranu kao volovi ili konji, i mnogo je onih koji leže, obamrli i u neredu, u „podzemlju.” Vanjski izgled ljudi nalikuje onom primitivnog čovjeka, njihovo mjesto počinka je poput pakla, a društvo im prave svakojaki nečisti i zli duhovi. Izvana se čini da su ljudska bića neka vrsta viših „životinja”; zapravo, žive i borave s nečistim duhovima. Bez ikoga tko bi njima upravljao, ljudi žive u Sotoninoj zasjedi, uhvaćeni u njegove zamke bez ikakvog izlaza. Nije da se oni okupljaju sa svojim voljenima u udobnim domovima, živeći sretno i zadovoljno, prije bi se reklo da da ljudska bića žive u podzemlju, imaju posla s demonima i druže se s đavlima. Zapravo, ljude još uvijek sputava Sotona, oni žive tamo gdje se okupljaju nečisti duhovi i ti nečisti duhovi njima manipuliraju, kao da u njihovim krevetima spavaju njihovi leševi, kao da su udobna gnijezda. Pri ulasku u njihov dom, dvorište je hladno i samotno, a hladan vjetar zviždi kroz suhe grane. Kad se otvore vrata „životnog prostora”, soba je u mrklom mraku – ako ispružiš ruku, ne vidiš ni vlastite prste. Malo svjetla prodire kroz pukotinu na vratima, zbog čega soba djeluje još sumornije i strašnije. S vremena na vrijeme, štakori čudno zaciče, kao da se vesele. Sve unutar sobe je odbojno i zastrašujuće, poput kuće u kojoj je jednom živio netko tko je upravo položen u lijes. Krevet, popluni i neugledni mali ormarić prekriveni su prašinom, na tlu nekoliko malih stolaca djeluje zlokobno kao da pokazuje očnjake i maše pandžama, a na zidovima vise paukove mreže. Na stolu stoji ogledalo, a pored njega drveni češalj. Prilazeći ogledalu, uzimaš svijeću i pališ je. Vidiš da je ogledalo toliko prašnjavo da ostavlja dojam „šminke” na odrazima ljudi^[b] tako da izgledaju kao da su upravo izašli iz grobnice. Češalj je pun vlasi. Sve su te stvari stare i grube, i čine se kao da ih je upravo koristio netko tko je maločas umro. Gledajući češalj, čovjek ima osjećaj kao da bi sa strane mogao ležati leš. Vlasi u češlju, kroz koje ne kola krv, imaju miris mrtvaca. Hladan vjetar ulazi kroz pukotinu na vratima, kao da se duh provlači kroz nju, vraćajući se da nastani sobu. U sobi vlada tjeskobna hladnoća, i odjednom se osjeti smrad poput onog od trulog leša, i u tom se trenutku može vidjeti da po zidovima visi gomila nabacanih stvari, na krevetu je razbacana posteljina, prljava i smrdljiva, u kutu je žito, ormarić je prekriven prašinom, pod je prekriven grančicama i prljavštinom, i tako dalje – kao da ih je upravo koristila mrtva osoba – a sve to tetura naprijed, škrguće zubima i grebe po zraku – od tog prizora čovjeka podilaze trnci. Nigdje u sobi nema ni traga života; sve je mračno i vlažno, poput podzemlja i pakla o kojima Bog govori, poput grobnice. Neobojeni ormarić, stolci, okviri prozora i vrata, sve se čini kao da je odjeveno u crninu i odaje tihu počast mrtvima. Ljudi žive u ovom podzemlju već nekoliko desetljeća, ili nekoliko stoljeća, ili čak nekoliko tisućljeća, rano izlaze i kasno se vraćaju. Izlaze iz svoje „grobnice” u praskozorje, kada pijetlovi kukuriječu, i, pogledavši gore u nebo a zatim dolje na zemlju, započinju svoje dnevne aktivnosti. Kada sunce zađe za planine, vuku svoja umorna tijela natrag u „grobnicu”; dok napune trbuhe, već je sumrak. Zatim, nakon što završe s pripremama za sutrašnji ponovni izlazak iz „grobnice”, gase svjetlo, čiji sjaj podsjeća na fosforescentnu vatru. U to se vrijeme pod mjesečinom mogu vidjeti samo grobni humci koji se poput malih brežuljaka šire posvuda. Iz unutrašnjosti „grobnica” povremeno dopire zvuk hrkanja, koji se naizmjenično pojačava i stišava. Svi ljudi čvrsto spavaju, a čini se da i nečisti duhovi i sablasti također mirno počivaju. S vremena na vrijeme, izdaleka se čuje graktanje vrana – zvuk tih turobnih krikova u mirnoj i tihoj noći poput ove dovoljan je da čovjeka podiđu žmarci i da mu se digne kosa na glavi.... Tko zna koliko su godina ljudi proveli u takvim okruženjima, umirući i ponovno se rađajući; tko zna koliko su dugo ostali u ljudskom svijetu gdje se miješaju ljudi i sablasti i, štoviše, tko zna koliko su se puta već oprostili od ovog svijeta! U ovom paklu na zemlji ljudi vode sretan život, kao da nemaju ni jednu jedinu riječ pritužbe, jer su se odavno navikli na život u podzemlju. I tako su ljudi opčinjeni ovim mjestom gdje borave nečisti duhovi, kao da su im nečisti duhovi prijatelji i suputnici, kao da je ljudski svijet banda huligana^[2] – jer je čovjekova izvorna suština odavno nestala tiho i bez traga. Izgled ljudi ima u sebi nešto od nečistog duha; štoviše, njihovim postupcima manipuliraju nečisti duhovi. Danas se izvana nimalo ne razlikuju od nečistih duhova, kao da su rođeni od njih. Osim toga, ljudi osjećaju neizmjernu ljubav prema svojim precima i slijepo ih podržavaju. Nitko ne zna da je Sotona odavno toliko pogazio čovjeka da je ovaj postao poput gorile u planini. Njegove krvave oči gledaju preklinjući, a u njihovom mutnom sjaju naslućuje se zlokobna priroda nečistog duha. Lice mu je prekriveno borama, ispucalo poput kore bora, usta mu strše prema van, kao da ih je obradio Sotona, uši su mu iznutra i izvana obložene prljavštinom, leđa su mu pogrbljena, noge mu jedva podupiru tijelo, a koščate ruke ritmično se njišu naprijed-natrag. Kao da je samo kost i koža, ali s druge strane, debeo je poput planinskog medvjeda. Iznutra i izvana, uređen je i odjeven poput majmuna iz drevnih vremena – kao da se danas ti majmuni još nisu u potpunosti razvili u^[3] oblik modernog čovjeka, toliko su zaostali!

Čovjek živi rame uz rame sa životinjama, i oni se slažu skladno, bez prepirki ili verbalnih nesuglasica. Čovjek se izuzetno pažljivo brine o životinjama, dok životinje postoje isključivo radi čovjekovog opstanka i njegove koristi, bez ikakve prednosti za sebe i u potpunoj i apsolutnoj poslušnosti čovjeku. Prema svemu sudeći, odnos između čovjeka i životinja je blizak^[4] i skladan^[5] – a nečisti duhovi, čini se, savršen su spoj čovjeka i životinja. Stoga su čovjek i nečisti duhovi na zemlji još intimniji i nerazdvojniji: čovjek nikada ne prekida veze s nečistim duhovima; s druge strane, nečisti duhovi ništa ne skrivaju od čovjeka i „posvećuju” mu sve što imaju. Svakodnevno ljudi skakuću u „palači kralja pakla”, veseleći se u društvu „kralja pakla” (svog pretka) i bivajući manipulirani od njega, tako da su danas ljudi obloženi prljavštinom, i, nakon što su proveli toliko vremena u podzemlju, odavno su prestali željeti povratak u „svijet živih”. Stoga, čim ugledaju svjetlo, i vide Božje zahtjeve, i Božje postupanje, i Njegovo djelo, osjećaju se nervozno i tjeskobno, i dalje žudeći za povratkom u podzemlje i boravkom sa sablastima. Davno su zaboravili Boga, pa su tako oduvijek lutali grobljem. Kad sretnem neku osobu, pokušam razgovarati s njom, i tek tada otkrijem da osoba koja stoji preda Mnom uopće nije čovjek. Kosa joj je neuredna, lice prljavo, a u njezinom iskeženom osmijehu ima nečeg vučjeg. Tako se čini i da ima nespretnost sablasti koja je upravo izašla iz grobnice i ugledala čovjeka iz svijeta živih. Ta osoba stalno pokušava razvući usne u osmijeh; to djeluje i podmuklo i zlokobno. Kad Mi se nasmiješi, kao da ima nešto za reći, ali ne može pronaći riječi, pa sve što može učiniti jest stajati sa strane, gledajući prazno i glupo. Gledana s leđa, čini se da predstavlja „moćnu sliku kineskog radnog naroda”; u tim trenucima djeluje još odvratnije, podsjećajući na sliku potomaka legendarnog Yan Huanga/Yan Wanga^[c] o kojima ljudi govore. Kad joj postavim pitanje, ona šutke spusti glavu. Treba joj puno vremena da odgovori, a kada to učini, vrlo je sputana. Ne može držati ruke mirno i siše svoja dva prsta poput mačke. Tek sada shvaćam da njezine ruke izgledaju kao da su upravo prebirale po smeću, s neravnim noktima toliko promijenjene boje da nitko nikada ne bi znao da su trebali biti bijeli, „vitkim” noktima debelo obrubljenim prljavštinom. Što je još odvratnije, nadlanice joj izgledaju poput kože tek očerupane kokoši. U linije na njenim rukama kao da je urezana cijena krvi i znoja njezinog teškog rada; unutar svake je nešto što izgleda kao prljavština, što naizgled odiše „aromom tla” i dodatno svjedoči o dragocjenosti i hvalevrijednosti njezina duha patnje – duha koji je duboko usađen u svaku liniju na njezinim rukama. Od glave do pete, nijedan komad odjeće koji nosi ne izgleda nimalo poput životinjske kože, ali ona ni ne sluti da je, koliko god bila „časna”, njezina vrijednost zapravo manja od lisičjeg krzna – manja, čak, i od jednog paunovog pera, jer ju je njezina odjeća odavno učinila toliko ružnom da izgleda gore od svinje i psa. Njezin oskudni gornji dio visi joj do pola leđa, a nogavice hlača – uske i zgužvane poput kokošjih crijeva – na jarkoj sunčevoj svjetlosti u potpunosti otkrivaju njezinu ružnoću. Kratke su i uske, kao da žele pokazati da su njezina stopala odavno odvezana: to su velika stopala, više nisu „zlatni lotosi od tri inča” iz starog društva. Način na koji je ova osoba odjevena tako je moderan, ali i tako prizeman. Kad se sretnem s njom, uvijek je stidljiva, i zacrveni se u licu. Kao da nikada ne može podići glavu, kao da su je zgazili nečisti duhovi i više ne može natjerati sebe da ljude pogleda u lice. Prašina joj prekriva lice. Kao da je sva ta prašina što je pala s neba završila upravo na njenom licu, dajući mu izgled vrapčjeg perja. Oči su joj također poput vrapčjih: male i suhe, bez ikakvog sjaja. Kad govori, njezin je govor obično isprekidan i izbjegavajući, odvratan i gnjusan drugima. Ipak, čak i ovakve ljude mnogi drugi veličaju kao „predstavnike nacije”. Nije li to šala? Bog želi promijeniti ljude, spasiti ih, izbaviti ih iz grobnice mrtvih, kako bi mogli pobjeći od života koji vode u podzemlju i u paklu.

Fusnote:

1. „Crni Afrikanci” odnosi se na crnce koje je Bog prokleo, a koji su naraštajima bili robovi.

2. „Banda huligana” odnosi se na iskvarenost čovječanstva i na to kako među čovječanstvom nema svetih ljudskih bića.

3. „Razvili u” odnosi se na „evoluciju” čovjeka-majmuna u oblik današnjih ljudi. Namjera je satirična: zapravo ne postoji takva stvar kao što je teorija o drevnim majmunima koji prelaze u ljudska bića koja hodaju uspravno.

4. „Blizak” se koristi podrugljivo.

5. „Skladan” se koristi podrugljivo.

a. „Jedne sestre” ne pojavljuje se u izvornom tekstu. Dodano je ovom prijevodu kako bi se stvorio glatkiji i jasniji prijelaz s množine „mnogo mladih sestara” na jedninu „njezina”.

b. U izvornom tekstu stoji „licima ljudi”.

c. „Yan” i „Huang” imena su dvojice mitoloških careva koji su bili među prvim donositeljima kulture u Kini. „Yan Wang” je kinesko ime za „kralja pakla”. „Yan Huang” i „Yan Wang” gotovo su homofoni kada se izgovaraju na mandarinskom.