Božji autoritet (II)

Danas ćemo nastaviti naše zajedništvo na temu „Sâm Bog, jedinstveni”. Već smo imali dva zajedništva na ovu temu, prvo u vezi s Božjim autoritetom, a drugo u vezi s Božjom pravednom naravi. Jeste li saznali nešto novo o identitetu, statusu i biti Boga nakon što ste odslušali ta dva zajedništva? Jesu li vam te spoznaje pomogle steći neophodna znanja i uvjeriti se u istinu o Božjem postojanju? Danas planiram reći nešto više na temu „Božjeg autoriteta”.

Razumijevanje Božjeg autoriteta iz makro- i mikroperspektive

Božji je autoritet jedinstven. On je karakteristični izraz i naročita bit identiteta Samog Boga kakve ne posjeduje nijedno stvoreno ni nestvoreno biće; takav autoritet posjeduje isključivo Stvoritelj. Drugim riječima, samo se Stvoritelj – jedinstveni Bog – izražava na taj način i ima tu bit. Dakle, zašto bismo trebali govoriti o Božjem autoritetu? Po čemu se autoritet Samog Boga razlikuje od „autoriteta” kako ga čovjek shvaća u svojem umu? Što je u vezi s njim posebno? Zašto je osobito važno da ovdje o tome govorimo? Svatko od vas mora pažljivo razmotriti ovo pitanje. Pojam „Božji autoritet” većini je ljudi nejasan, njegovo razumijevanje zahtijeva mnogo truda, a svaka rasprava o tome vjerojatno će biti apstraktna. Stoga će uvijek postojati jaz između znanja o Božjem autoritetu koje čovjek može steći i biti Božjeg autoriteta. Da bi se taj jaz premostio, svatko mora postupno upoznati Božji autoritet kroz ljude, događaje, stvari i razne pojave koje su ljudima nadohvat ruke i koje su ljudi sposobni razumjeti u stvarnom životu. Premda izraz „Božji autoritet” može djelovati nedokučivo, Božji autoritet nije nimalo apstraktan. Bog zajedno s čovjekom prisustvuje svakoj minuti čovjekova života i svakoga dana vodi ga kroz život. Dakle, u stvarnom životu svaka će osoba nužno vidjeti i iskusiti najopipljiviji aspekt Božjeg autoriteta. Taj opipljivi aspekt dovoljan je dokaz da Božji autoritet doista postoji i u potpunosti omogućava da se prepozna i shvati činjenica da Bog posjeduje takav autoritet.

Bog je sve stvorio i jer je sve stvorio , On ima vlast nad svim stvarima. Pored toga što ima vlast nad svim stvarima, On sve drži pod kontrolom. Što zapravo znači ideja da „Bog sve drži pod kontrolom”? Kako se ona može objasniti? Kako se može primijeniti na stvarni život? Kako razumijevanje činjenice da Bog sve drži pod kontrolom može dovesti do razumijevanja Njegova autoriteta? Iz samog izraza „Bog sve drži pod kontrolom” trebali bismo shvatiti da Bog ne kontrolira samo dio planeta ni samo dio stvorenja, a kamoli samo dio čovječanstva, već sve: od masivnog do mikroskopskog, od vidljivog do nevidljivog, od zvijezda u svemiru do živih bića na zemlji, kao i mikroorganizme nevidljive golim okom i bića koja postoje u drugim oblicima. To je precizna definicija „svega” što Bog „drži pod kontrolom”; to je opseg Njegova autoriteta, područje Njegove suverenosti i vladavine.

Prije postanka čovječanstva već je postojao svemir – to jest, svi planeti i sve zvijezde na nebesima. Na makrorazini ta nebeska tijela redovito kruže pod Božjom kontrolom otkad postoje, koliko god godina to trajalo. Koji se planet kamo kreće i u koje vrijeme; koji planet obavlja koji zadatak i kada; koji planet kruži po kojoj orbiti i kad neki planet nestaje ili biva zamijenjen – sve se to odvija bez najmanje greške. Položaji planeta i udaljenosti među njima slijede stroge obrasce, a svi se mogu opisati preciznim podacima; putanje kojima se kreću, njihova brzina i oblik njihovih orbita, vremena kad su u različitim položajima – sve se to može precizno kvantificirati i opisati posebnim zakonima. Planeti eonima slijede te zakone bez najmanjeg odstupanja. Nijedna sila ne može promijeniti ni poremetiti njihove orbite ni obrasce koje slijede. Budući da su posebni zakoni koji upravljaju njihovim kretanjem, kao i precizni podaci koji ih opisuju, predodređeni Stvoriteljevim autoritetom, planeti se tim zakonima svojevoljno pokoravaju pod suverenošću i kontrolom Stvoritelja. Na makrorazini čovjeku nije teško otkriti neke obrasce, neke podatke i neke čudne i neobjašnjive zakone ili pojave. Iako čovječanstvo ne priznaje da Bog postoji niti prihvaća činjenicu da je Stvoritelj sve stvorio i da nad svime vlada, te, štoviše, ne priznaje postojanje Stvoriteljeva autoriteta, znanstvenici, astronomi i fizičari ipak sve više shvaćaju da postojanjem svih stvari u svemiru te načelima i obrascima koji diktiraju njihovo kretanje upravlja i vlada ogromna i nevidljiva tamna energija. Ta činjenica čovjeka primorava da se suoči i prizna da usred tih obrazaca kretanja postoji Onaj Moćni, koji sve to određuje. Njegova je moć izvanredna i, premda nitko ne može vidjeti Njegovo pravo lice, On u svakom trenutku svime upravlja i vlada. Nijedan čovjek ili sila ne može dosegnuti izvan Njegove suverenosti. Suočen s tom činjenicom, čovjek mora priznati da ljudi ne mogu kontrolirati zakone koji upravljaju postojanjem svih stvari i da te zakone nitko ne može promijeniti. Mora priznati i da ljudska bića ne mogu u potpunosti razumjeti te zakone te da se oni ne javljaju prirodno, već da ih diktira Suveren. Sve su to izrazi Božjeg autoriteta koje čovječanstvo može uočiti na makrorazini.

Na mikrorazini sve planine, rijeke, jezera, mora i kopnene mase koje čovjek može vidjeti na zemlji, sva godišnja doba koja doživljava, sve stvari koje nastanjuju zemlju, uključujući biljke, životinje, mikroorganizme i ljude – sve se podčinjava Božjoj suverenosti i kontroli. Pod Božjom suverenošću i kontrolom sve stvari nastaju ili nestaju u skladu s Njegovim zamislima; uspostavljaju se zakoni koji upravljaju njihovim postojanjem te tako one rastu i množe se u skladu s njima. Nijedno ljudsko biće ni stvar nije iznad tih zakona. Zašto? Jedini je odgovor ovaj: zbog Božjeg autoriteta. Ili, drukčije rečeno, zbog Božjih misli i Božjih riječi, zbog osobnog djelovanja Samog Boga. To znači da Božji autoritet i Božji um donose te zakone, koji se smjenjuju i preoblikuju u skladu s Njegovim mislima, a sve te smjene i promjene događaju se i iščezavaju radi Njegova plana. Uzmimo, na primjer, epidemije. One izbijaju bez upozorenja. Nitko ne zna njihovo porijeklo ni točne razloge zbog kojih se događaju, a kad god epidemija stigne do određenog mjesta, oni kojima je tako suđeno ne mogu izbjeći katastrofu. Ljudska znanost smatra da su epidemije uzrokovane širenjem opakih i štetnih mikroba, ali ne može predvidjeti ni kontrolirati brzinu, opseg i način njihova prenošenja. Iako se ljudi epidemijama odupiru na sve moguće načine, ne mogu kontrolirati koji će ljudi ili životinje neizbježno biti pogođeni izbijanjem epidemija. Ljudska bića mogu ih jedino pokušati spriječiti, suzbiti i proučiti. Ali nitko ne zna osnovne uzroke kojima bi se početak ili kraj bilo koje pojedinačne epidemije mogao objasniti niti ih itko može kontrolirati. Suočeni s pojavom i širenjem epidemije, prva mjera koju ljudi poduzimaju jest razvoj cjepiva, ali epidemija često prođe sama od sebe prije nego što cjepivo bude spremno. Zbog čega epidemije prolaze? Neki kažu da je to zato što su klice stavljene pod kontrolu, dok drugi kažu da one prolaze zbog smjene godišnjih doba… O tome jesu li ta puka nagađanja održiva, znanost ne može ponuditi nikakvo objašnjenje niti može dati precizan odgovor. Čovječanstvo mora uzeti u obzir ne samo ta nagađanja, već i čovjekovo nerazumijevanje i strah od epidemija. U konačnici, nitko ne zna zašto epidemije izbijaju ni zašto prestaju. Budući da ljudi vjeruju samo u znanost, u potpunosti se oslanjaju na nju i ne priznaju autoritet Stvoritelja niti prihvaćaju Njegovu suverenost, nikad neće dobiti odgovor.

Pod Božjom suverenošću sve se rađa, živi i nestaje zbog Njegova autoriteta i Njegova upravljanja. Neke stvari dođu i prođu tiho, a čovjek ne može reći odakle su došle ni shvatiti obrasce koje slijede, a kamoli razumjeti razloge zbog kojih dolaze i odlaze. Iako sve što se događa među svim stvarima čovjek može vidjeti svojim očima, čuti svojim ušima i doživjeti vlastitim tijelom; iako sve to utječe na čovjeka i iako čovjek podsvjesno shvaća relativnu neuobičajenost, pravilnost, pa čak i čudnovatost raznih pojava, ipak ne zna ništa o onome što stoji iza njih, a to su volja i um Stvoritelja. Mnoge priče prate te pojave, mnoge skrivene istine. Budući da je čovjek odlutao daleko od Stvoritelja i ne prihvaća činjenicu da Stvoriteljev autoritet upravlja svim stvarima, nikad neće saznati ni razumjeti sve što se događa pod suverenošću Stvoriteljeva autoriteta. Božja kontrola i suverenost najvećim dijelom nadilaze granice ljudske mašte, ljudskog znanja, ljudskog razumijevanja i onoga što ljudska znanost može postići; one su izvan okvira stvorenog čovjeka. Neki kažu: „Budući da ti sâm nisi svjedočio Božjoj suverenosti, kako možeš vjerovati da sve podliježe Njegovu autoritetu?” Vidjeti ne znači uvijek i vjerovati niti uvijek znači priznati i razumjeti. Odakle onda proizlazi vjera? Sa sigurnošću mogu reći da vjera proizlazi iz stupnja i dubine ljudskog shvaćanja i doživljavanja stvarnosti i osnovnih uzroka stvari. Ako vjeruješ da Bog postoji, ali ne možeš priznati, a kamoli uvidjeti Božju kontrolu i suverenosti nad svim stvarima, u svojem srcu nikad nećeš priznati da Bog ima tu vrstu autoriteta i da je Božji autoritet jedinstven. Nikad nećeš istinski prihvatiti da je Stvoritelj tvoj Gospodin i tvoj Bog.

Sudbina čovječanstva i sudbina svemira neodvojive su od Stvoriteljeve suverenosti

Svi ste vi odrasli ljudi. Neki od vas su srednjih godina, a neki su zakoračili u starost. Prešli ste put od nevjerovanja u Boga do vjerovanja u Njega i od početaka svoje vjere u Boga do prihvaćanja Njegove riječi i doživljavanja Njegova djela. Koliko znate o Božjoj suverenosti? Kakve ste uvide stekli o ljudskoj sudbini? Može li čovjek postići sve što želi u životu? Koliko ste stvari u nekoliko desetljeća svojeg postojanja uspjeli ostvariti na željeni način? Koliko se toga dogodilo što nikad niste očekivali? Koliko ste toga doživjeli kao ugodno iznenađenje? Na koliko stvari ljudi još čekaju, nadajući se da će uroditi plodom – nesvjesno iščekujući pravi trenutak, iščekujući nebesku volju? Koliko je stvari zbog kojih se ljudi osjećaju bespomoćno i osujećeno? Svi su puni nade u svoj sudbinu i očekuju da će im sve u životu ići glatko, da se neće uželjeti hrane ni odjeće, da će im se bogatstvo spektakularno uvećati. Nitko ne želi živjeti siromašnim i potlačenim životom, prepunim tegoba i pritisnutim nevoljama. Ali ljudi ne mogu predvidjeti ni kontrolirati te stvari. Možda je za neke prošlost samo zbrka iskustava; oni nikad ne nauče što je nebeska volja niti ih je briga za nju. Svoje živote proživljavaju bez razmišljanja, poput životinja, od danas do sutra, ne mareći za sudbinu čovječanstva, za razloge zbog kojih ljudi žive ni za način na koji bi trebalo živjeti. Takvi ljudi dožive starost ne shvativši ljudsku sudbinu i do smrti ne shvate svrhu života. Takvi su ljudi mrtvi; oni su bića bez duha; oni su zvijeri. Iako žive unutar stvorenja i uživaju u mnogim načinima na koje svijet zadovoljava njihove materijalne potrebe, i iako vide da taj materijalni svijet stalno napreduje, njihovo iskustvo – ono što njihovo srce i duh osjećaju i doživljavaju – ipak nema ničeg zajedničkog s materijalnim stvarima, a ništa što je materijalno ne može zamijeniti iskustvo. Iskustvo je prepoznavanje duboko u srcu, nešto što se ne može vidjeti golim okom. To prepoznavanje leži u razumijevanju i percepciji ljudskog života i ljudske sudbine i često dovodi do bojazni da neki neslućeni Gospodar sve uređuje i određuje za čovjeka. Našavši se usred svega toga, čovjek ne može ne prihvatiti uređenja i određenja sudbine; ne može ne prihvatiti put koji je Stvoritelj pred njega postavio, ne prihvatiti Stvoriteljevu suverenosti nad njegovom sudbinom. To je neosporna činjenica. Bez obzira na to kakav uvid i stav ima prema sudbini, tu činjenicu nitko ne može promijeniti.

Kamo ćete svakog dana ići, što ćete raditi, koga ćete ili što susresti, što ćete reći, što će vam se dogoditi – može li se išta od toga predvidjeti? Ljudi ne mogu predvidjeti sve te pojave, a kamoli kontrolirati razvoj tih situacija. U životu se ti nepredvidljivi događaji stalno događaju; svakodnevna su pojava. Te svakodnevne peripetije i načini na koje se oni odvijaju ili obrasci koje slijede čovjeka stalno podsjećaju da se ništa ne događa slučajno, da se proces odvijanja svakog događaja, njegova neizbježna priroda, ne može promijeniti ljudskom voljom. Svaki događaj ljudima prenosi Stvoriteljevu opomenu, a također im šalje poruku da ljudska bića ne mogu kontrolirati vlastitu sudbinu. Svaki je događaj opovrgavanje čovjekove divlje, jalove ambicije i žudnje da vlastitu sudbinu uzme u svoje ruke. Ti događaji, poput snažnih šamara, jedan za drugim pljušte po licima ljudi, primoravajući ih da ponovno razmisle o tome tko, na kraju krajeva, kontrolira njihovu sudbinu i upravlja njome. A budući da su njihove ambicije i želje opet i iznova osujećene i raspršene, ljudi prirodno počinju nesvjesno prihvaćati ono što im je sudbina pripremila – prihvaćaju stvarnost, nebesku volju i suverenosti Stvoritelja. Od tih svakodnevnih peripetija pa do sudbine čitavih ljudskih života ne postoji ništa što ne otkriva planove Stvoritelja i Njegovu suverenost; nema ničega što ne šalje poruku da se „autoritet Stvoritelja ne može prekoračiti”, ničega što ne prenosi tu vječnu istinu da je „autoritet Stvoritelja vrhovni”.

Sudbina čovječanstva i sudbina svemira usko su isprepletene sa suverenošću Stvoritelja, neraskidivo vezane za Stvoriteljeva određenja; one su, na kraju, neodvojive od Stvoriteljeva autoriteta. U zakonima svih stvari čovjek počinje shvaćati Stvoriteljeva određenja i Njegovu suverenost; u pravilima opstanka svih stvari on počinje opažati Stvoriteljevo upravljanje; iz sudbina svih stvari on izvlači zaključak o tome kako Stvoritelj koristi Svoju suverenost i kontrolu nad njima; a kroz životne cikluse ljudskih bića i svih stvari čovjek počinje istinski doživljavati uređenja i određenja Stvoritelja za sve stvari i živa bića, svjedočiti kako ta uređenja i određenja potiskuju sve zemaljske zakone, pravila i institucije, kao i sve ostale moći i sile. S obzirom na to čovjek je prinuđen priznati da Stvoriteljeva suverenost ne može narušiti nijedno stvoreno biće te da nikakva sila ne može uzurpirati ni izmijeniti događaje i stvari koje je Stvoritelj predodredio. Generaciju za generacijom ljudi i sve stvoreno žive i množe se upravo prema tim božanskim zakonima i pravilima. Nije li to pravo utjelovljenje Stvoriteljeva autoriteta? Iako u objektivnim zakonima čovjek vidi suverenost Stvoritelja i Njegovo utemeljenje svih događaja i stvari, koliko je ljudi u stanju shvatiti načelo suverenosti Stvoritelja nad svemirom? Koliko ljudi može istinski spoznati, prepoznati, prihvatiti suverenost Stvoritelja i Njegova uređenje njihove sudbine te im se podrediti? Tko će, povjerovavši u činjenicu Stvoriteljeve suverenosti nad svim stvarima, doista povjerovati i priznati da Stvoritelj upravlja sudbinama ljudskih života? Tko može istinski shvatiti činjenicu da je čovjekova sudbina u rukama Stvoritelja? Kakav stav čovjek treba zauzeti prema suverenosti Stvoritelja kad se suoči s činjenicom da On upravlja sudbinom čovječanstva i kontrolira je? To je odluka koju svako ljudsko biće koje se sada suočava s ovom činjenicom mora donijeti sâmo.

Šest prijelomnih trenutaka u čovjekovu životu

Svaka osoba u svojem životu nailazi na niz ključnih prijelomnih trenutaka. To su najosnovniji i najvažniji koraci koji određuju čovjekovu životnu sudbinu. U nastavku slijedi kratak opis putokaza pokraj kojih svaki čovjek mora proći u svojem životu.

Prvi prijelomni trenutak: rođenje

Gdje je osoba rođena, u kojoj obitelji, kojeg je spola, kako izgleda i u koje se vrijeme rodila – sve su to pojedinosti prvog prijelomnog trenutka u životu osobe.

Nitko ne može birati određene pojedinosti tog prijelomnog trenutka; sve ih je davno unaprijed predodredio Stvoritelj. Na njih ni na koji način ne utječe vanjska sredina i nikakvi umjetni čimbenici ne mogu promijeniti te činjenice, koje je unaprijed odredio Stvoritelj. Ako je osoba rođena, to znači da je Stvoritelj već obavio prvi korak sudbine koju joj je namijenio. Budući da je sve te pojedinosti odredio davno unaprijed, nitko nije u poziciji ijednu od njih izmijeniti. Bez obzira na kasniju sudbinu osobe, uvjeti njezina rođenja predodređeni su i ostaju takvi kakvi jesu; na njih ni na koji način ne utječe nečija životna sudbina, kao što ni one ni na koji način ne utječu na Stvoriteljevu suverenost nad životnom sudbinom te osobe.

1) Novi život rađa se iz Stvoriteljevih planova

Koje pojedinosti tog prvog prijelomnog trenutka – mjesto rođenja, obitelj, spol, fizički izgled, vrijeme rođenja – čovjek može birati? Očigledno je da je rođenje pasivan događaj. Čovjek se nehotice rađa na određenom mjestu, u određeno vrijeme, u određenoj obitelji, s određenim fizičkim izgledom; čovjek nehotice postaje član određenog kućanstva, ogranak određenog obiteljskog stabla. Čovjek nema izbora u tom prvom prijelomnom trenutku svojega života, već se rađa u okruženju koje je utvrđeno u skladu sa Stvoriteljevim planovima – u određenoj obitelji, određenog spola i izgleda te u točno određeno vrijeme, koje je blisko povezano s tijekom čovjekova života. Što neka osoba može učiniti u tom prijelomnom trenutku? Sve u svemu, ne može birati nijednu pojedinost u vezi sa svojim rođenjem. Da nije bilo Stvoriteljeva predodređenja i Njegova usmjeravanja, život koji je tek došao na ovaj svijet ne bi znao ni kamo ići ni gdje ostati, ni s kim ne bi bio povezan, nigdje ne bi pripadao i ne bi imao pravi dom. Međutim, zahvaljujući pažljivom uređenju Stvoritelja, taj novi život ima gdje boraviti, ima roditelje, mjesto koje mu pripada i rodbinu, stoga taj život započinje svoje putovanje. Kroz taj je proces materijalizacija novog života određena Stvoriteljevim planovima, a sve što će on posjedovati daruje mu Stvoritelj. Od slobodno lebdećeg tijela bez igdje ičega ono polako postaje vidljivo, opipljivo ljudsko biće od krvi i mesa, Božje stvorenje koje misli, diše i osjeća toplinu i hladnoću; koje može sudjelovati u svim uobičajenim aktivnostima stvorenog bića u materijalnom svijetu i koje će proći kroz sve ono što stvoreno ljudsko biće mora iskusiti u svojem životu. Predodređenost čovjekova rođenja od strane Stvoritelja znači da će On toj osobi podariti sve što joj je neophodno za opstanak; isto tako, činjenica da je neka osoba rođena znači da će od Stvoritelja dobiti sve što joj je neophodno za opstanak i da će od tog trenutka živjeti u drugom obliku, koji joj Stvoritelj pruža i koji podliježe Stvoriteljevoj suverenosti.

2) Zašto se različita ljudska bića rađaju u različitim okolnostima

Ljudi često vole zamišljati da bi, kad bi se ponovo rodili, pripadali nekoj čuvenoj obitelji. Da su žena, izgledali bi kao Snjeguljica i svi bi je voljeli, a da su muškarac, bili bi princ na bijelom konju kojem ništa ne nedostaje, a cijeli mu svijet stoji na raspolaganju. Često ima onih koji pate zbog pogrešnih uvjerenja o vlastitu rođenju i koji su njime vrlo nezadovoljni, koji su kivni na svoju obitelji, na svoj izgled i spol, pa čak i na datum svojega rođenja. Ipak, ljudi nikad ne shvaćaju zašto su rođeni u određenoj obitelji ni zašto izgledaju na određeni način. Ne znaju da, bez obzira na to gdje su rođeni i kako izgledaju, moraju igrati različite uloge i ispuniti različite zadatke u Stvoriteljevu upravljanju, a ta se svrha nikad neće promijeniti. U Stvoriteljevim očima mjesto čovjekova rođenja, njegov spol i fizički izgled samo su privremene stvari. One su niz majušnih trunčica, sićušnih simbola u svakoj fazi Njegova upravljanja cijelim čovječanstvom. A stvarno odredište i ishod osobe nisu određeni njezinim rođenjem u bilo kojoj određenoj fazi, već zadatkom koji ona u svojem životu ispunjava i sudom koji će Stvoritelj nad njom obaviti kad Njegov plan upravljanja bude dovršen.

Kaže se da svaka posljedica ima svoj uzrok i da nijedna posljedica nije bez uzroka. Dakle, rođenje je nužno povezano i sa sadašnjim i s prethodnim životom. Ako se smrću neke osobe završava njezin trenutni životni vijek, onda je rođenje osobe početak novog ciklusa. Ako stari ciklus predstavlja prethodni život te osobe, onda je prirodno da novi ciklus predstavlja njezin sadašnji život. Budući da je čovjekovo rođenje povezano s njegovim prošlim, kao i sadašnjim životom, slijedi da su mjesto rođenja, obitelj, spol, izgled i ostali slični čimbenici povezani s njegovim rođenjem svi nužno povezani i s njegovim prošlim i sadašnjim životom. To znači da na čimbenike rođenja neke osobe ne utječe samo njezin prethodni život, već su oni određeni i njezinom sudbinom u sadašnjem životu, čime se ujedno objašnjavaju i različite okolnosti u kojima se ljudi rađaju: jedni se rađaju u siromašnim, drugi u bogatim obiteljima. Neki su običnog porijekla, dok drugi pripadaju slavnim lozama. Jedni su rođeni na jugu, drugi na sjeveru. Jedni su rođeni u pustinji, drugi u zemljama koje obiluju zelenilom. Rođenje nekih ljudi propraćeno je veseljem, smijehom i slavljem, dok rođenje drugih donosi suze, nevolje i jad. Neki su rođeni da budu cijenjeni, drugi da budu odbačeni kao korov. Jedni su rođeni s lijepim, drugi s iskrivljenim crtama lica. Neke je lijepo vidjeti, drugi su ružni. Neki su rođeni u ponoć, drugi pod žarkim sjajem podnevnog sunca… Rođenja ljudi svih vrsta određena su sudbinama koje im je Stvoritelj pripremio; njihova rođenja određuju njihove sudbine u njihovu sadašnjem životu, kao i uloge koje će oni igrati i zadatke koje će ispunjavati. Sve to podliježe suverenosti Stvoritelja i sve je On predodredio; nitko ne može umaknuti svojoj predodređenoj sudbini, nitko ne može promijeniti svoje rođenje i nitko ne može birati svoju sudbinu.

Drugi prijelomni trenutak: odrastanje

Ovisno o tome u kakvoj su obitelji rođeni, ljudi odrastaju u različitim kućnim okruženjima i od svojih roditelja uče različite pouke. Ti čimbenici određuju uvjete pod kojima neka osoba sazrijeva, a odrastanje predstavlja drugi prijelomni trenutak u njezinu životu. Suvišno je reći da ljudi ni u ovom prijelomnom trenutku nemaju izbora. I ovaj je trenutak nepromjenjiv, unaprijed određen.

1) Stvoritelj je isplanirao nepromjenjive uvjete sazrijevanja za svaku osobu

Osoba ne može birati ljude, događaje ni stvari koje na nju utječu i podučavaju je tijekom odrastanja. Ne može birati koja znanja ili vještine stječe ni kakve navike stvara. Ne može utjecati na to tko su joj roditelji i rođaci ni u kakvoj sredini odrasta; njezini odnosi s ljudima, događajima i stvarima u njezinu okruženju, kao i način njihova utjecaja na njezin razvoj izvan su njezine kontrole. Tko onda odlučuje o tim stvarima? Tko ih uređuje? Budući da ljudi po tom pitanju nemaju izbora, ne mogu sami odlučivati o tim stvarima i očigledno se ne formiraju prirodnim putem, podrazumijeva se da je formiranje svih tih ljudi, događaja i stvari u rukama Stvoritelja. Naravno, kako Stvoritelj uređuje posebne okolnosti rođenja svake osobe, također uređuje i specifične okolnosti u kojima osoba odrasta. Ako nečije rođenje donosi promjene ljudima, događajima i stvarima oko njih, onda će rast i razvoj te osobe nužno utjecati i na njih. Na primjer, neki su ljudi rođeni u siromašnim obiteljima, ali odrastaju okruženi bogatstvom; drugi su rođeni u imućnim obiteljima, ali uzrokuju propast bogatstva svoje obitelji, tako da odrastaju u sirotinjskom okruženju. Ničijim rođenjem ne upravlja fiksno pravilo i nitko ne odrasta pod neizbježnim, nepromjenjivim spletom okolnosti. To nisu stvari koje neka osoba može zamisliti ili kontrolirati; one su proizvod njezine sudbine i određeni su njezinom sudbinom. U svojem su korijenu, naravno, te stvari određene sudbinom koju je Stvoritelj predodredio za svaku osobu; određene su Stvoriteljevom suverenošću nad sudbinom te osobe i Njegovim planovima za nju.

2) Različite okolnosti pod kojima ljudi odrastaju stvaraju različite uloge

Okolnosti nečijeg rođenja postavljaju temelj okruženju i okolnostima u kojima osoba odrasta, a okolnosti u kojima neka osoba odrasta također su proizvod okolnosti njezina rođenja. Za to vrijeme čovjek počinje učiti jezik, a njegov um počinje se susretati s mnogo novih stvari i usvajati ih, što je proces tijekom kojeg on neprekidno odrasta. Stvari koje čovjek svojim ušima čuje, svojim očima vidi i svojim umom upija postupno ispunjavaju i oživljavaju njegov unutarnji svijet. Ljudi, događaji i stvari s kojima čovjek dolazi u dodir, zdrav razum, znanje i vještine kojima čovjek ovladava, kao i načini razmišljanja koji na njega utječu, koji mu se usađuju u glavu i kojima se on podučava, sve će to utjecati na čovjekovu životnu sudbinu i usmjeravati je. Jezik koji čovjek uči dok odrasta i način Njegova razmišljanja neodvojivi su od sredine u kojoj čovjek provodi mladost, a tu sredinu čine roditelji, braća i sestre te ostali ljudi, događaji i stvari oko njega. Dakle, tijek čovjekova razvoja određen je sredinom u kojoj on odrasta, a ovisi i o ljudima, događajima i stvarima s kojima on u tom razdoblju dolazi u dodir. Budući da su uvjeti u kojima čovjek odrasta davno unaprijed predodređeni, naravno da je i sredina u kojoj tijekom tog procesa živi unaprijed određena. O tome ne odlučuju čovjekovi izbori i osobne sklonosti, već je to određeno Stvoriteljevim planovima, Njegovim pažljivim uređenjima i Njegovom suverenošću nad životnom sudbinom čovjeka. Dakle, ljudi s kojima se svaka osoba tijekom svojega odrastanja susreće i stvari s kojima dolazi u dodir prirodno su povezani sa Stvoriteljevim određenjima i uređenjima. Ljudi nisu u stanju predvidjeti ovako složene međusobne odnose niti ih mogu kontrolirati i dokučiti. Mnogo raznih stvari i ljudi utječe na sredinu u kojoj čovjek odrasta, a nijedno ljudsko biće nije sposobno uređivati ili određivati tako rasprostranjenu mrežu veza. Nijedna osoba ni stvar, osim Stvoritelja, ne može kontrolirati postanak svih ljudi, stvari i događaja niti može održavati ili kontrolirati njihov nestanak, a upravo takva ogromna mreža međusobnih veza oblikuje čovjekov razvoj onako kako je Stvoritelj predodredio i gradi različita okruženja u kojima ljudi odrastaju. Ona je ta koja stvara različite uloge, neophodne za Stvoriteljevo djelo upravljanja, i koja ljudima daje čvrste i jake temelje kako bi mogli uspješno ispuniti svoje zadatke.

Treći prijelomni trenutak: samostalnost

Nakon što osoba prođe kroz djetinjstvo i adolescenciju te postupno i neizbježno dostigne zrelost, sljedeći je korak da se potpuno rastane od mladosti, oprosti od roditelja i suoči s putom koji je pred njom kao samostalna odrasla osoba. U tom se trenutku mora suočiti sa svim ljudima, događajima i stvarima s kojima se odrasla osoba mora suočavati, mora se suočiti sa svim dijelovima svoje sudbine koji će joj se uskoro ukazati. To je treći prijelomni trenutak kroz koji osoba mora proći.

1) Nakon što se osamostali, osoba počinje doživljavati Stvoriteljevu suverenost

Ako su rođenje i odrastanje „pripremno razdoblje” osobe za životni put i kamen temeljac njezine sudbine, onda je njezino osamostaljenje uvodni monolog njezine životne sudbine. Ako su rođenje i odrastanje bogatstvo koje je osoba prikupila pripremajući se za svoju životnu sudbinu, onda je njezino osamostaljenje trenutak u kojem ona počinje trošiti ili uvećavati to bogatstvo. Kad netko napusti roditelje i osamostali se, društveni uvjeti s kojima se suočava, kao i vrsta posla i karijere koji su mu dostupni, sudbinski su određeni i nemaju nikakve veze s roditeljima. Neki ljudi izaberu dobar smjer na fakultetu pa kasnije, nakon što diplomiraju, pronađu zadovoljavajući posao i tako učine prvi pobjednički korak na svojem životnom putu. Neki nauče mnogo različitih vještina i ovladaju njima, ali nikad ne pronađu ni posao ni radno mjesto koje bi im odgovaralo, a kamoli ostvare karijeru. Na samom početku svojega životnog puta na svakom su koraku osujećeni i opterećeni nevoljama, izgledi su im turobni, a životi neizvjesni. Neki marljivo studiraju, ali im ipak za dlaku izmiče svaka prilika da steknu visoko obrazovanje; čini se kao da im je suđeno da nikad ne uspiju jer im se već prva težnja na životnom putu rasplinula. Ne znajući je li put pred njima ravan ili kamenit, oni prvi put osjećaju da ljudska sudbina obiluje promjenjivim faktorima, stoga na život gledaju s iščekivanjem i strepnjom. Neki ljudi, unatoč tome što nisu naročito dobro obrazovani, pišu knjige i steknu neku slavu; neki su, pak, iako gotovo sasvim nepismeni, uspješni u poslu i mogu od toga živjeti… Koje zanimanje odabrati, kako zarađivati za život: imaju li ljudi ikakvu kontrolu nad tim hoće li u ovim stvarima izabrati dobro ili loše? Jesu li te stvari u skladu s čovjekovim željama i odlukama? Većina ljudi želi sljedeće: manje raditi, a više zarađivati, ne mučiti se na suncu i kiši, lijepo se oblačiti, na svakom mjestu sijati i blistati, izdignuti se iznad ostalih i biti na čast svojim precima. Ljudi se nadaju savršenstvu, ali kad poduzmu prve korake na svojem životnom putu, postupno shvaćaju koliko je ljudska sudbina nesavršena i prvi put istinski shvaćaju da, iako čovjek može smjelo planirati budućnost i gajiti odvažne maštarije, nitko nema sposobnost ni moć da ostvari vlastite snove i nitko nije u poziciji upravljati vlastitom budućnošću. Uvijek će postojati određena udaljenost između čovjekovih snova i stvarnosti s kojom se mora suočavati; stvari nikad nisu onakve kakve bi čovjek želio da budu, a suočeni s takvom realnošću, ljudi nikad ne mogu biti sretni ni zadovoljni. Neki će u pokušaju da promijene svoju sudbinu ići do krajnjih granica, uložiti velik trud i iznimno se žrtvovati radi vlastite dobrobiti i budućnosti. Ali na kraju, čak i ako vlastitim trudom uspiju ostvariti svoje snove i želje, nikad ne mogu promijeniti svoju sudbinu i, koliko se god uporno trudili, nikad ne mogu nadmašiti ono što im je sudbina dodijelila. Bez obzira na razlike u sposobnostima, inteligenciji i snazi volje, svi su ljudi jednaki pred sudbinom, koja ne razlikuje male od velikih, niske od visokih ni uzvišene od osrednjih. O tome kojim će se zanimanjem netko baviti, kako će zarađivati za život i koliko će bogatstvo steći ne odlučuju njegovi roditelji, njegova nadarenost, njegov trud ni ambicije, već to predodređuje Stvoritelj.

2) Napuštanje roditelja i početak ozbiljnog igranja svoje uloge u kazalištu života

Kad čovjek dostigne zrelost, u stanju je napustiti roditelje i samostalno krenuti u akciju; upravo tada doista počinje igrati vlastitu ulogu, tek tada razilazi se magla, a njegov životni zadatak postupno se razjašnjava. Nominalno, čovjek i dalje ostaje blisko vezan za svoje roditelje, ali kako njegov zadatak i uloga koju igra u životu nemaju nikakve veze s njegovom majkom i ocem, ta intimna veza u biti se raskida njegovim postupnim osamostaljivanjem. Iz biološke perspektive, ljudi su prinuđeni i dalje biti podsvjesno ovisni o svojim roditeljima, ali, objektivno govoreći, kad sasvim odrastu, njihovi se životi potpuno odvajaju od života njihovih roditelja i svoje uloge nadalje obavljaju samostalno. Osim rođenja i odgoja, roditelji su u životima svoje djece odgovorni samo za to da im pruže formalno okruženje za odrastanje jer na njihovu sudbinu ne utječe ništa osim Stvoriteljeva predodređenja. Nitko ne može kontrolirati kakvu će budućnost osoba imati; to je davno unaprijed predodređeno, pa čak ni roditelji ne mogu promijeniti sudbinu djeteta. Što se sudbine tiče, svatko je nezavisan i svatko ima svoju sudbinu. Dakle, ni kod jedne osobe roditelji ne mogu odgoditi životnu sudbinu ni iole utjecati na njezinu ulogu u životu. Moglo bi se reći da obitelj u kojoj je netko predodređen da se rodi i sredina u kojoj odrasta nisu ništa drugo nego preduvjeti za ispunjenje njegova životnog zadatka. Oni ni na koji način ne određuju nečiju životnu sudbinu ni vrstu sudbine u okviru koje ta osoba ispunjava svoj zadatak. Stoga roditelji nikome ne mogu pomoći u ostvarivanju životnog zadatka, a isto tako ni rodbina nikome ne može pomoći da preuzme svoju ulogu u životu. Kako netko ostvaruje svoj zadatak i u kakvom životnom okruženju obavlja svoju ulogu u potpunosti ovisi o njegovoj životnoj sudbini. Drugim riječima, nikakvi drugi objektivni uvjeti ne mogu utjecati na čovjekov zadatak, koji je predodredio Stvoritelj. Svi ljudi sazrijevaju u konkretnim sredinama u kojima odrastaju, a zatim postupno, korak po korak, kreću svojim životnim putem i ispunjavaju sudbinu koju je Stvoritelj za njih isplanirao. Naravno, nehotice ulaze u ogromno more ljudi i zauzimaju svoje mjesto u životu, na kojem počinju ispunjavati svoje obaveze stvorenog bića radi Stvoriteljeva predodređenja i Njegove suverenosti.

Četvrti prijelomni trenutak: brak

Kako stari i sazrijeva, osoba se sve više udaljava od svojih roditelja i sredine u kojoj se rodila i odrasla te počinje tragati za životnim usmjerenjem i svoje životne ciljeve slijediti drugačije od svojih roditelja. U to vrijeme njoj više nisu potrebni roditelji, već partner s kojim može provesti život, odnosno supružnik, osoba s kojom je njezina sudbina blisko povezana. Dakle, prvi važan životni događaj nakon osamostaljenja jest brak, četvrti prijelomni trenutak kroz koji osoba mora proći.

1) Osobni izbor nije bitan za brak

Brak je ključni događaj u životu svake osobe; to je vrijeme kad ona doista počinje preuzimati najrazličitije obaveze i postupno obavljati različite zadatke. Ljudi gaje mnoge iluzije o braku prije nego što ga sami iskuse, a sve su one prilično lijepe. Žene zamišljaju da će njihove druge polovice biti prinčevi na bijelom konju, a muškarci da će se oženiti Snjeguljicom. Te fantazije ukazuju na to da svaka osoba ima određene zahtjeve za brak, niz osobnih zahtjeva i standarda. Iako u ovom zlom dobu ljude neprestano bombardiraju iskrivljenim porukama o braku, stvarajući time još više dodatnih zahtjeva i opterećujući ljude svakakvom prtljagom i čudnim stavovima, svakome tko je iskusio brak poznato je da brak, kako god ga netko razumio i ma kakav stav o njemu imao, nije stvar osobnog izbora.

Svatko se u životu susreće s mnogo ljudi, ali nitko ne zna tko će mu postati bračni partner. Iako svatko ima svoje zamisli i osobne stavove na temu braka, nitko ne može da predvidi tko će uistinu na kraju postati njezina ili njegova druga polovica, a bilo čije zamisli u vezi s tim malo znače. Kad upoznaš nekoga tko ti se sviđa, možeš juriti za tom osobom, ali o tome je li ona zainteresirana za tebe i da li je u stanju postati tvoj partner – o tome ne odlučuješ ti. Tvoja simpatija ne mora nužno biti osoba s kojom ćeš moći dijeliti život; a u međuvremenu ti se netko od koga si to najmanje očekivao može tiho uvući u život i postati tvoj partner, najvažniji čimbenik tvoje sudbine, tvoja druga polovica, s kojom je tvoja sudbina neraskidivo povezana. I tako, iako na svijetu postoje milijuni brakova, svaki je drugačiji: mnogi su brakovi nezadovoljavajući, mnogi sretni; mnogi se prostiru s istoka na zapad, mnogi sa sjevera na jug; mnogi čine savršen spoj, mnogi sjedinjuju ljude istog društvenog statusa; mnogi su sretni i skladni, mnogi bolni i puni tuge; mnogi kod drugih izazivaju zavist, mnogi su neshvaćeni i suočeni s neodobravanjem; mnogi su puni radosti, mnogi preplavljeni suzama i očajanjem… U tim bezbrojnim vrstama brakova ljudi pokazuju vjernost i doživotnu posvećenost braku; pokazuju ljubav, privrženost i nerazdvojnost ili, pak, rezignaciju i nerazumijevanje. Neki svoj brak izdaju, ili čak osjećaju mržnju prema njemu. Bez obzira donosi li sâm brak sreću ili bol, svačiji je zadatak u braku predodredio Stvoritelj i on se neće promijeniti; taj zadatak je nešto što svi moraju obaviti. Sudbina svake osobe koja stoji iza svakog braka nepromjenjiva je i davno unaprijed odredio ju je Stvoritelj.

2) Brak se rađa iz sudbine obaju partnera

Brak je važan prijelomni trenutak u životu jedne osobe. On je proizvod sudbine osobe i ključna karika u njezinoj sudbini; on se ne zasniva na nečijoj osobnoj volji ili sklonostima i na njega ne utječu nikakvi vanjski čimbenici, već je u cijelosti određen sudbinama obiju strana, uređenjima i predodređenjima Stvoritelja u pogledu sudbine obaju supružnika. Na površini, svrha braka je produžetak ljudske vrste, ali brak zapravo nije ništa drugo nego ritual kojem se osoba podvrgava u procesu dovršetka svojeg zadatka. U braku ljudi ne igraju samo ulogu podizanja naredne generacije; oni preuzimaju najrazličitije uloge koje se tiču očuvanja braka, kao i zadatke koje te uloge zahtijevaju. Budući da nečije rođenje utječe na promjene kroz koje prolaze ljudi, događaji i stvari koje ga okružuju, tako će i nečiji brak neminovno utjecati na te ljude, događaje i stvari te će ih, štoviše, sve transformirati na različite načine.

Kad se osamostali, čovjek započinje vlastito životno putovanje, koje ga korak po korak vodi prema ljudima, događajima i stvarima koje su povezane s njegovim brakom. U isto vrijeme, druga osoba koja će stupiti u taj brak korak po korak približava se istim tim ljudima, događajima i stvarima. Pod suverenošću Stvoritelja dvoje nepovezanih ljudi sa srodnim sudbinama postupno ulazi u jedan brak i nekim čudom postaju obitelj: „dvije grane istog drveta”. Dakle, kad osoba stupi u brak, njezin životni put dotaknut će se njezine druge polovice i utjecati na nju, isto kao što će se životni put njezina partnera dotaknuti njezine životne sudbine i utjecati na nju. Drugim riječima, ljudske sudbine međusobno povezane su i nitko ne može dovršiti svoj zadatak u životu ni obaviti svoju ulogu potpuno nezavisno od drugih. Rođenje neke osobe utječe na ogroman lanac odnosa; njezino odrastanje također obuhvaća složen lanac odnosa; slično tome, brak neizbježno postoji i održava se unutar ogromne i složene mreže veza među ljudima, koja obuhvaća svakog člana te mreže i utječe na sudbinu svakoga tko je dio nje. Brak nije proizvod obitelji oba supružnika, okolnosti u kojima su oni odrastali, njihova izgleda, godina, njihovih kvaliteta i talenata ni bilo kojih drugih čimbenika, već proizlazi iz zajedničkog zadatka i srodne sudbine. To je porijeklo braka, proizvoda ljudske sudbine koje Stvoritelj određuje i uređuje.

Peti prijelomni trenutak: potomstvo

Nakon vjenčanja čovjek počinje podizati sljedeću generaciju. Čovjek ne može utjecati na to koliko će i kakve djece imati; to je također određeno Njegovu sudbinom, koju je Stvoritelj predodredio. To je peti prijelomni trenutak kroz koji čovjek mora proći.

Ako se čovjek rodi da bi ispunio ulogu nečijeg djeteta, onda podiže sljedeću generaciju da bi ispunio ulogu nečijeg roditelja. Uslijed te promjene uloga čovjek različite faze svojeg života doživljava iz različitih perspektiva. Ta promjena čovjeku također pruža različita životna iskustva kroz koja on spoznaje suverenost Stvoritelja, koji se uvijek odigrava na isti način, i kroz koja se čovjek suočava s činjenicom da nitko ne može prekoračiti ni promijeniti Stvoriteljevo predodređenje.

1) Čovjek nema kontrolu nad onim što će nastati od Njegova potomstva

Rođenje, odrastanje i brak donose razočaranja raznih vrsta i u različitim stupnjevima. Neki su nezadovoljni svojom obitelji ili vlastitim fizičkim izgledom; neki ne vole svoje roditelje; neki ne podnose sredinu u kojoj su odrasli ili imaju pritužbe na nju. A većina ljudi je uz sva ova razočaranja najmanje zadovoljna brakom. Koliko god čovjek bio nezadovoljan svojim rođenjem, sazrijevanjem ili brakom, svatko tko je kroz to prošao zna da nitko ne može birati gdje će se i kada roditi, kako će izgledati, tko će mu biti roditelji, a tko supružnik, te da svatko naprosto mora prihvatiti volju neba. Ipak, kad dođe vrijeme za odgajanje sljedećeg naraštaja, čovjek će sve želje koje nije uspio ostvariti u prvoj polovini svojega života projicirati na svoje potomstvo, nadajući se da će mu djeca nadoknaditi sva razočaranja iz prve polovine života. Tako se čovjek prepušta svakojakim maštarijama o vlastitoj djeci: da će mu kćeri izrasti u zanosne ljepotice, a sinovi u samouvjerenu gospodu; da će mu kćeri biti kulturne i talentirane, a sinovi sjajni studenti i vrhunski sportaši; da će mu kćeri biti nježne, prepune vrlina i razumne, a sinovi inteligentni, sposobni i osjećajni. Ljudi se nadaju se da će njihovi potomci, bili oni kćeri ili sinovi, poštovati starije, brinuti o svojim roditeljima, da će ih svi voljeti i hvaliti… Životna nadanja tada nanovo izviru, a u čovjekovu srcu rasplamsavaju se nove strasti. Ljudi znaju da su u ovom životu nemoćni i beznadni, da neće dobiti još jednu priliku ni nadu da se izdvoje iz gomile te da im ne preostaje ništa drugo nego da se pomire sa svojom sudbinom. Stoga sve svoje nade, neostvarene želje i ideale, projiciraju na sljedeći naraštaj, nadajući se da će im potomstvo pomoći da ostvare svoje snove i ispune svoje želje; da će njihove kćeri i sinovi donijeti slavu njihovu prezimenu te da će postati važni, bogati ili poznati. Jednom riječju, žele vidjeti uzlet sreće svoje djece. Ljudski planovi i fantazije su savršeni; zar oni ne znaju da nije na njima da odlučuju koliko će djece imati, kako će ona izgledati, koliko će biti sposobna i tome slično te da ni djelić sudbine njihove djece nije u njihovim rukama? Ljudi ne gospodare ni vlastitom sudbinom, ali se nadaju da će promijeniti sudbinu mlađeg naraštaja; nemoćni su pobjeći od vlastite sudbine, ali ipak pokušavaju kontrolirati sudbine svojih sinova i kćeri. Ne precjenjuju li sami sebe? Nisu li to ljudska glupost i neznanje? Ljudi će sve učiniti radi svojega potomstva, ali, na kraju krajeva, čovjekovi planovi i želje ne mogu diktirati koliko će djece on imati ni kakva će ta djeca biti. Neki su ljudi bez prebijene pare, ali imaju mnogo djece; drugi su bogati, a nemaju nijedno dijete. Neki žele kćer, ali im je ta želja uskraćena; neki žele sina, ali ne uspijevaju dobiti muško dijete. Za neke su djeca blagoslov, za druge prokletstvo. Neki su parovi inteligentni, ali ipak rađaju priglupu djecu; neki roditelji su marljivi i pošteni, dok su djeca koju odgajaju lijena. Neki roditelji su ljubazni i čestiti, ali im djeca ispadnu lukava i zlobna. Neki roditelji su i umom i tijelom zdravi, ali rađaju hendikepiranu djecu. Neki su roditelji obični i neuspješni, ali imaju djecu koja postižu velike stvari. Neki roditelji su niskog statusa, ali im zato djeca steknu velik ugled…

2) Kad podignu sljedeću generaciju, ljudi steknu novo razumijevanje sudbine

Većina ljudi u brak stupa oko svoje tridesete godine, u razdoblju života u kojem čovjek još uvijek ništa ne razumije o ljudskoj sudbini. Ali kad počnu odgajati djecu i kako njihovo potomstvo raste, ljudi promatraju kako nova generacija ponavlja život i sva iskustva prethodne generacije te, videći u njima odraz vlastite prošlosti, shvaćaju da se put kojim korača mlađi naraštaj, baš kao ni njihov put, ne može planirati ni birati. Suočeni s tom činjenicom, nemaju drugog izbora nego priznati da je sudbina svake osobe predodređena, stoga gotovo nesvjesno vlastite želje postupno ostavljaju po strani, a strasti se u njihovim srcima raspršuju i gase se… U ovom razdoblju, prošavši u biti kraj važnih životnih putokaza, ljudi su stekli novo razumijevanje života, usvojili novi stav. Koliko osoba u tim godinama još može očekivati od budućnosti i kakvim se izgledima može radovati? Koja pedesetogodišnjakinja još uvijek sanja o princu na bijelom konju? Koji pedesetogodišnjak još traga za svojom Snjeguljicom? Koja se žena srednjih godina još uvijek nada da će se od ružnog pačeta pretvoriti u labuda? Ima li većina starijih muškaraca mladićki nagon da gradi karijeru? Ukratko, bez obzira radi li se o muškarcu ili ženi, svatko tko doživi te godine vjerojatno će imati relativno racionalan, praktičan stav prema braku, obitelji i djeci. U biti, takva osoba nema izbora niti osjeća potrebu za izazivanjem sudbine. Što se ljudskog iskustva tiče, čim čovjek dosegne ove godine, prirodno razvije određeni stav: „Čovjek se mora pomiriti sa sudbinom; djeca imaju vlastitu sudbinu; ljudsku sudbinu određuje Nebo”. Većina onih koji ne razumiju istinu, nakon što prebrode sve peripetije, frustracije i nevolje ovog svijeta, svoje će uvide u ljudski život sumirati u tri riječi: „To je sudbina!” Iako ta fraza sažima shvaćanja svjetovnih ljudi o ljudskoj sudbini i zaključke do kojih su oni došli, iako se njome izražava bespomoćnost čovječanstva i iako bi se ona mogla opisati kao oštroumna i točna, ona je ipak daleko od razumijevanja suverenosti Stvoritelja i naprosto ne može zamijeniti poznavanje Stvoriteljeva autoriteta.

3) Vjerovanje u sudbinu nije zamjena za poznavanje Stvoriteljeve suverenosti

Budući da ste toliko godina slijedili Boga, postoji li bitna razlika između vašeg znanja o sudbini i onoga svjetovnih ljudi? Jeste li doista razumjeli Stvoriteljevo predodređenje i istinski spoznali Stvoriteljevu suverenost? Neki ljudi imaju temeljito i duboko proživljeno razumijevanje izraza „to je sudbina”, ali ni najmanje ne vjeruju u Božju suverenost; ne vjeruju da Bog uređuje i određuje ljudsku sudbinu i nisu voljni podčiniti se Božjoj suverenosti. Takvi ljudi kao da su zalutali na oceanu te, šibani valovima, plutaju kamo ih struja nosi i nemaju drugog izbora nego pasivno čekati i predati se sudbini. Unatoč tome, ne priznaju da ljudska sudbina podliježe Božjoj suverenosti; ne mogu samoinicijativno spoznati Božju suverenost i tako steći znanje o Božjem autoritetu, podčiniti se Božjim određenjima i uređenjima, prestati se opirati sudbini i početi živjeti pod Božjom brigom, zaštitom i vodstvom. Drugim riječima, mirenje sa sudbinom nije isto što i podčinjavanje Stvoriteljevoj suverenosti; ako netko vjeruje u sudbinu, to ne znači da prihvaća, priznaje i poznaje Stvoriteljevu suverenost; vjerovanje u sudbinu samo je puko priznavanje njezine istinitosti i njezinih površnih manifestacija. To se razlikuje od spoznaje kako Stvoritelj upravlja sudbinom čovječanstva, od priznavanja da je Stvoritelj izvor vladavine nad sudbinama svih stvari, a svakako je veoma daleko od podčinjavanja Stvoriteljevim određenjima i uređenjima ljudske sudbine. Ako osoba samo vjeruje u sudbinu – pa čak i ako je duboko osjeća – ali pritom nije u stanju spoznati i priznati Stvoriteljevu suverenost nad sudbinom čovječanstva, podčiniti mu se i prihvatiti ga, njezin će život ipak biti tragedija, uzalud proživljen život, praznina; ta osoba i dalje neće moći doći pod Stvoriteljevu vlast, postati stvoreno ljudsko biće u najistinitijem smislu te riječi i uživati Stvoriteljevo odobravanje. Osoba koja istinski poznaje i doživljava Stvoriteljevu suverenost treba biti u aktivnom stanju, a ne u stanju pasivnosti ili bespomoćnosti. Iako bi takva osoba prihvatila da su sve stvari sudbinske, ona bi također trebala usvojiti preciznu definiciju života i sudbine: svaki život podliježe Stvoriteljevoj suverenosti. Kad se osvrne na put koji je prevalio, kad se prisjeti svake etape svojega putovanja, bila ona mukotrpna ili glatka, čovjek uviđa da je Bog na svakom koraku planirao i usmjeravao njegov put. Čovjek je, i ne znajući, dovde stigao upravo zahvaljujući preciznom Božjem uređenju i Njegovu pažljivom planiranju. Biti u stanju prihvatiti suverenost Stvoritelja, primiti Njegovo spasenje – kolika je to sreća! Ako čovjek ima negativan stav prema sudbini, to dokazuje da se opire svemu što je Bog za njega uredio i da nije rad podčiniti Mu se. Ako netko na Božju suverenost nad ljudskom sudbinom gleda pozitivno, onda će, kad se osvrne na svoje putovanje, kad se istinski pozabavi Božjom suverenošću, iskrenije poželjeti podčiniti se svemu što je Bog uredio, odlučnije će i samopouzdanije dopustiti Bogu da određuje njegovu sudbinu i prestat će se buniti protiv Boga. Jer čovjek uviđa da je ovo putovanje suviše teško i potresno ako netko ne razumije sudbinu, ako ne razumije Božju suverenost, ako svojevoljno napipava put pred sobom, oklijevajući i teturajući kroz maglu. Dakle, kad ljudi prepoznaju Božju suverenost nad ljudskom sudbinom, oni oštroumniji odlučuju spoznati i prihvatiti tu suverenost, oprostiti se od onih tegobnih dana kad su si vlastoručno pokušavali izgraditi dobar život, te prestati opirati se sudbini i nastojati na svoj način ostvariti takozvane „životne ciljeve”. Kad čovjek u sebi nema Boga, kad Ga ne vidi, kad ne može jasno prepoznati Božju suverenost, svaki mu je dan besmislen, bezvrijedan i jadan. Gdje god da se čovjek nalazi i kojim god poslom da se bavi, njegov način života i njegove težnje da ostvari svoje ciljeve ne donose mu ništa osim beskrajne tuge i neprestane patnje, tolike da se ne usuđuje osvrnuti na svoju prošlost. Tek kad prihvati Stvoriteljevu suverenost, kad se podčini Njegovim određenjima i uređenjima i kad počne tragati za pravim ljudskim životom, čovjek će se početi polako oslobađati svekolike tuge i patnje i rješavati svekolike praznine života.

4) Samo oni koji se podčine Stvoriteljevoj suverenosti mogu dostići istinsku slobodu

Budući da ne priznaju Božja određenja i Božju suverenost, ljudi se sa sudbinom uvijek suočavaju prkosno i buntovnički, uvijek žele odbaciti Božji autoritet i suverenost i sve ono što im je sudbina pripremila, uzalud se nadajući da će promijeniti svoje trenutne okolnosti i izmijeniti svoju sudbinu. Ali nikad ne mogu uspjeti u tome i na svakom su koraku osujećeni. Ova borba, koja se odvija duboko u čovjekovoj duši, donosi mu duboku bol koja se urezuje u kosti dok on sve vrijeme uludo trati svoj život. Što je uzrok te boli? Leži li on u Božjoj suverenosti ili u tome da je osoba rođena s lošom srećom? Očito je da ni jedno ni drugo nije točno. U osnovi, uzrokovana je putevima kojima ljudi idu, načinima na koje su odabrali živjeti. Neki ljudi možda nisu shvatili te stvari. Ali kad istinski spoznaš, kad doista shvatiš da Bog ima suverenost nad ljudskom sudbinom, kad doista shvatiš da od svega što je Bog za tebe isplanirao i odlučio imaš veliku korist i zaštitu, osjetit ćeš kako ta bol počinje jenjavati i kako cijelo tvoje biće postaje opušteno, slobodno, nesputano. Sudeći po stanju većine ljudi, oni se objektivno ne mogu istinski pomiriti s praktičnom vrijednošću i značenjem Stvoriteljeve suverenosti nad ljudskom sudbinom, čak i ako na subjektivnoj razini ne žele i dalje živjeti kao prije, već si žele olakšati bol; objektivno, oni ne mogu istinski priznati i podčiniti se Stvoriteljevoj suverenosti, a još manje znaju kako tragati za Stvoriteljevim određenjima i uređenjima i kako ih prihvatiti. Dakle, ako ljudi nisu u stanju uistinu priznati činjenicu da Stvoritelj ima suverenost nad ljudskom sudbinom i nad svime što je ljudsko, ako se ne mogu istinski podčiniti vlasti Stvoritelja, bit će im teško da ne budu vođeni i okovani idejom da je „svatko gospodar svoje sudbine”. Bit će im teško otresti se boli svoje žestoke borbe protiv sudbine i Stvoriteljeva autoriteta, a suvišno je reći da će im također biti teško istinski se otrgnuti i osloboditi, postati ljudi koji štuju Boga. Ali postoji izuzetno jednostavan način da se čovjek oslobodi ovog stanja, a to je napuštanje prijašnjeg načina života; opraštanje od dotadašnjih životnih ciljeva; sumiranje i analiza dotadašnjeg načina života, pogleda na život, težnji, želja i ideala, koje zatim treba usporediti s Božjom voljom i Njegovim zahtjevima prema čovjeku te sagledati je li išta od svega toga usklađeno s Božjom voljom i zahtjevima te donosi li išta od toga prave životne vrijednosti, vodi prema boljem razumijevanju istine i dopušta živjeti s čovječnošću i likom ljudskog bića. Ako stalno iznova istražuješ i pažljivo analiziraš različite životne ciljeve kojima ljudi teže i njihove bezbrojne načine života, otkrit ćeš da ništa od toga nije u skladu s prvobitnom namjerom koju je Stvoritelj imao prilikom stvaranja ljudskog roda. Sve to odvlači ljude od Stvoriteljeve suverenosti i brige; sve su to zamke zbog kojih ljudi postaju izopačeni i koje ih vode u pakao. Nakon što sve to prepoznaš, tvoj je zadatak odbaciti stare poglede na život, držati se podalje od raznih zamki te Bogu prepustiti da upravlja tvojim životom i uređuje ga za tebe; trebaš se samo pokušati podčiniti Božjim određenjima i vodstvu, živjeti bez osobnog izbora i postati osoba koja štuje Boga. To je lakše reći nego učiniti. Neki ljudi mogu podnijeti bol koji to donosi, a neki ne mogu. Neki su voljni podčiniti se, a neki ne. Onima koji nisu nedostaju želja i odlučnost da to učine; oni su potpuno svjesni Božje suverenosti, savršeno dobro znaju da je Bog taj koji planira i uređuje ljudsku sudbinu, ali se ipak i dalje koprcaju i bore te nikako ne pristaju svoju sudbinu prepustiti u Božje ruke i podčiniti se Božjem suverenosti; štoviše, ozlojeđeni su zbog Božjih određenja i uređenja. Dakle, uvijek će biti ljudi koji se sami žele uvjeriti za što su sposobni; oni žele vlastoručno promijeniti svoju sudbinu ili samostalno doći do sreće kako bi vidjeli mogu li prekoračiti granice Božjeg autoriteta i uzdići se iznad Božje suverenosti. Čovjekova tragedija nije u tome što on traga za sretnim životom ni u tome što teži slavi i bogatstvu ili se u magli bori protiv vlastite sudbine, već u tome što on, nakon što se uvjerio u postojanje Stvoritelja i nakon što je spoznao da Stvoritelj ima suverenost nad ljudskom sudbinom, još uvijek ne može ispraviti svoje puteve ni izvući noge iz blata, već tvrda srca ustraje u svojim greškama. Radije će nastaviti koprcati se u blatu, tvrdoglavo se nadmećući protiv Stvoriteljeve suverenosti, odupirući mu se do gorkog kraja, i sve to bez imalo skrušenosti. Tek kad je slomljen i krvav, konačno odlučuje odustati i vratiti se. To je prava ljudska tuga. Zato kažem da su mudri oni koji odluče podčiniti se, a da su oni koji odaberu borbu i bijeg doista glupi.

Šesti prijelomni trenutak: smrt

Nakon toliko jurnjave i strke, tolikih frustracija i razočaranja, nakon toliko radosti i tuge, uspona i padova, nakon toliko nezaboravnih godina, nakon što je toliko puta gledao kako se godišnja doba iznova smjenjuju, čovjek je, i ne opazivši, prošao kraj važnih putokaza u svojem životu i u trenu zašao u godine svojeg sumraka. Cijelo mu je tijelo prekriveno tragovima vremena: više ne može stajati uspravno, nekada tamna kosa postupno sijedi, njegov pogled, nekad bistar i lucidan, postaje nejasan i zamućen, a glatka, podatna koža postaje naborana i pjegava. Sluh mu je sve slabiji, zubi se počinju klimati i ispadati, reakcije su mu trome, pokreti usporeni… Čovjek se tada konačno oprašta od strastvenih godina svoje mladosti i ulazi u sumrak svojeg života: starost. Sljedeće s čime će se čovjek suočiti jest smrt, posljednji prijelomni trenutak ljudskog života.

1) Samo Stvoritelj posjeduje moć nad životom i smrću čovjeka

Ako je nečije rođenje bilo sudbinski određeno prethodnim životom, onda smrt označava kraj te sudbine. Ako nečije rođenje označava početak njegove životnog zadatka, onda smrt označava kraj tog zadatka. Budući da je Stvoritelj odredio jedan nepromjenjiv skup okolnosti u vezi s rođenjem neke osobe, podrazumijeva se da je također odredio nepromjenjiv skup okolnosti u vezi s njegovom smrću. Drugim riječima, nitko se ne rađa slučajno i ničija smrt ne dolazi naglo, a rođenje i smrt su nužno povezani s prethodnim i sadašnjim životom te osobe. Okolnosti pod kojima se čovjek rađa i umire predodredio je Stvoritelj; to je ono što je čovjeku suđeno, to je njegova sudbina. Budući da postoje mnoga objašnjenja u vezi s rođenjem osobe, također je točno da će se njezina smrt prirodno dogoditi pod njezinim osobnim, specifičnim skupom različitih okolnosti. To je razlog različitog životnog vijeka kod ljudi te različitih načina i vremena njihove smrti. Neki su ljudi jaki i zdravi, a ipak umru mladi; drugi su slabi i bolesni, a ipak dožive duboku starost i umru spokojno. Neki stradaju od neprirodnih uzroka, drugi umiru prirodnom smrću. Neki život završavaju daleko od kuće, drugi svoje oči posljednji put sklope okruženi svojim najmilijima. Neki ljudi umiru u zraku, drugi pod zemljom. Neki tonu pod vodu, drugi nestaju u katastrofama. Neki umiru ujutro, drugi u noći… Svatko želi imati čuveno rođenje, blistav život i slavnu smrt, ali nitko ne može izaći iz okvira vlastite sudbine, nitko ne može pobjeći od Stvoriteljeva suverenosti. To je čovjekova sudbina. Čovjek može kovati svakojake planove za budućnost, ali nitko ne može planirati način i vrijeme svojega rođenja i svojega odlaska s ovog svijeta. Iako ljudi daju sve od sebe kako bi izbjegli dolazak smrti i oduprli joj se, smrt im se ipak tiho primiče, a da oni toga nisu ni svjesni. Nitko ne zna kad će i kako preminuti, a kamoli gdje će se to dogoditi. Očigledno je da moć nad životom i smrću nije u rukama čovjeka ni nekog biće u prirodnom svijetu, već u rukama Stvoritelja, čiji je autoritet jedinstven. Život i smrt čovjeka nisu proizvod nekakvog prirodnog zakona, već posljedica suverenosti Stvoriteljeva autoriteta.

2) Onoga tko ne poznaje Stvoriteljevu suverenost proganjat će strah od smrti

Kad netko zakorači u starost, izazov s kojim se suočava nije briga za obitelj ni građenje velikih životnih ambicija, već kako se oprostiti od života, kako dočekati kraj svojega života, kako staviti točku na kraj svoje životne rečenice. Iako se na površini čini da ljudi malo pažnje posvećuju smrti, nitko ne može izbjeći razmišljanje o toj temi jer nitko ne zna postoji li s one strane smrti neki drugi svijet, svijet koji ljudi ne mogu ni vidjeti ni osjetiti, svijet o kojem ne znaju baš ništa. Uslijed toga ljudi se pribojavaju izravnog suočavanja sa smrću, plaše se da joj se suprotstave onako kako bi trebali; umjesto toga, svim se silama trude izbjeći ovu temu. Stoga ova tema svakog ispunjava strahom od smrti, a ovu neizbježnu činjenicu života prekriva velom tajne, bacajući trajnu sjenu preko svačijeg srca.

Kad osjeti kako mu tijelo propada, kad osjeti da mu se smrti bliži, čovjek osjeća neku nejasnu stravu, neki neizrecivi strah. Uslijed straha od smrti čovjek se osjeća sve usamljenije i bespomoćnije, pitajući se u tom trenutku: odakle je čovjek potekao? Kamo čovjek ide? Zar čovjek ovako umire, a da je život tek prošao pored njega? Je li ovo razdoblje koji označava kraj čovjekova života? Što je, na kraju krajeva, smisao života? Uostalom, koliko život vrijedi? Radi li se o slavi i bogatstvu? Radi li se o podizanju obitelji?… Bez obzira na to razmišlja li o ovim konkretnim pitanjima i bez obzir na to koliko da se duboko plaši smrti, svaki čovjek u dubini svojega srca nosi želju da istraži ove tajne, osjećaj neshvatljivosti života i, pomiješane s tim, sentimentalnost prema svijetu i nevoljkost da se on napusti. Vjerojatno nitko nije u stanju jasno reći čega se to čovjek plaši, za čime točno traga, prema čemu je sentimentalan i što je to što tako nerado ostavlja za sobom…

Zato što se plaše smrti, ljudi imaju mnogo briga; zato što se plaše smrti, ljudi imaju toliko toga što ne mogu ostaviti. Neposredno pred smrt neki se brinu zbog ovoga ili onoga; zabrinuti su za svoju djecu, za svoje najmilije, za svoje bogatstvo, kao da svojom brigom mogu izbrisati patnju i stravu koje donosi smrt, kao da održavajući nekakvu bliskost sa živima mogu umaknuti osjećaju bespomoćnosti i usamljenosti, koji dolazi zajedno sa smrću. U dubinama ljudskog srca čuči nejasan strah, strah od rastanka od voljenih osoba, od toga da više nikad neće ugledati plavo nebo, da nikad više neće vidjeti materijalni svijet. Usamljena duša, navikla na društvo najmilijih, nerado ih pušta iz ruku i odlazi, sasvim sama, u svijet koji joj je nepoznat i tuđ.

3) Život proveden u potrazi za slavom i bogatstvom ostavlja čovjeka zbunjenim pred smrću

Zahvaljujući suverenosti i predodređenju Stvoritelja, usamljena duša, koja je na početku bila bez ičega, dobiva roditelje i porodicu, priliku postati pripadnik ljudske rase, priliku iskusiti ljudski život i vidjeti svijet. Ta duša također dobiva priliku iskusiti suverenost Stvoritelja, upozna čudesnost Stvoriteljeva stvorenja i, povrh toga, spozna autoritet Stvoritelja i podčini mu se. Ipak, većina ljudi tu rijetku i prolaznu priliku uistinu ne uspijeva iskoristiti. Količinu energije dovoljnu za čitav jedan život čovjek uludo troši boreći se protiv sudbine, sve vrijeme jurcajući uokolo, pokušavajući prehraniti svoju obitelj i ljuljajući se između bogatstva i statusa. Ono što ljudi cijene jesu obitelj, novac i slava, koje smatraju najvrjednijim stvarima u životu. Svi se žale na svoju sudbinu, a ipak u svojem umu duboko potiskuju sva pitanja koja bi najprije trebalo istražiti i razumjeti: zašto je čovjek živ, kako čovjek treba živjeti, koja je vrijednost i smisao života. Oni čitav svoj život, koliko god on trajao, provode tek u žurnoj potrazi za slavom i bogatstvom, sve dok im u tome ne proleti mladost i dok ne postanu sijedi i naborani. Tako žive sve dok ne uvide da slava i bogatstvo ne mogu zaustaviti njihovo skliznuće u senilnost, da im novac ne može ispuniti prazninu u srcu, da nitko nije izuzet od zakona rođenja, starenja, bolesti i smrti, da nitko ne može pobjeći od onoga što mu je sudbina namijenila. Tek kad su primorani suočiti se s posljednjim prijelomnim trenutkom svojeg života, oni doista shvaćaju da čak ni onaj tko posjeduje ogromno bogatstvo i veliku imovinu, čak ni onaj tko je privilegiran i visokog ranga, ipak ne može pobjeći od smrti i da se mora vratiti u svoj prvobitni položaj: položaj usamljene duše, bez igdje ičega. Dok imaju roditelje, ljudi vjeruju da su im roditelji sve; dok posjeduju imovinu, misle da im je novac glavni oslonac, da je to ono od čega se živi; dok imaju status, ljudi ga se čvrsto drže i njega radi riskiraju život. Tek pred napuštanje ovog svijeta ljudi shvaćaju da stvari kojima čitav život teže nisu ništa drugo nego prolazni oblaci, da se ni za jednu od njih ne mogu uhvatiti, da nijednu ne mogu ponijeti sa sobom, da ih nijedna ne može osloboditi smrti, da nijedna ne može biti ni društvo ni utjeha usamljenoj duši pri njezinu povratku; a kamoli neka od tih stvari čovjeka može spasiti i omogućiti mu da nadiđe smrt. Slava i bogatstvo koje čovjek stiče u materijalnom svijetu pružaju mu privremeno zadovoljstvo, prolazno uživanje, lažni osjećaj lakoće; pritom čovjek zbog njih još i gubi svoj put. I tako ljude, dok se u ogromnom moru čovječanstva koprcaju žudeći za mirom, udobnošću i spokojstvom srca, guta val za valom. Prije nego što dođu do odgovora na pitanja koja je najvažnije razumjeti – odakle dolaze, zašto su živi, kuda idu i tome slično – ljudi postanu opčinjeni slavom i bogatstvom, zavedeni i vođeni njima, te tako nepovratno izgubljeni. Vrijeme leti; godine u trenu prolaze i čovjek se, prije nego što je to i shvatio, već oprostio od najboljih godina svojega života. Malo prije nego što će napustiti ovaj svijet, čovjek postupno shvaća da se sve na svijetu udaljava od njega, da više ne može sačuvati imovinu koja mu je prvobitno pripadala; tada se doista osjeća kao uplakana beba koja tek što je došla na svijet, bez igdje ičega. U tom trenutku čovjek je primoran razmišljati o tome što je radio u životu, zbog čega vrijedi živjeti, što sve to znači, zašto je uopće i došao na svijet. I upravo u tom trenutku on sve više želi saznati ima li doista sljedećeg života, postoji li doista raj, ima li doista kazne… Što je bliži smrti, čovjek sve više želi razumjeti što je zapravo život; što je bliži smrti, to mu se srce čini praznijim; što je bliži smrti, to se osjeća bespomoćnijim; i tako čovjekov strah od smrti iz dana u dan sve više raste. Dva su razloga zbog kojih se takvi osjećaju javljaju u ljudima koji se bliže smrti. Prvo, uskoro će izgubiti slavu i bogatstvo o kojima su ovisili njihovi životi, uskoro će za sobom ostaviti sve što očima mogu vidjeti u svijetu; i drugo, uskoro će se sasvim sami suočiti s nepoznatim svijetom, s tajnovitim, neistraženim područjem svijetom, u koje se plaše nogom kročiti, u kojem nema njihovih najmilijih ni ičega na što se mogu osloniti. Iz ta dva razloga svatko tko se suoči sa smrću osjeća nelagodu, doživljava paniku i osjeća se bespomoćno kao nikada prije. Tek kad doista dođe do te točke, čovjek shvaća da, kad netko kroči na ovaj svijet, prvo što mora razumjeti jest odakle dolaze ljudska bića, zašto ljudi žive, tko određuje ljudsku sudbinu, tko zbrinjava čovjekovo postojanje i tko ima suverenost nad njim. To je znanje čovjekovo istinsko sredstvo za život, suštinski temelj ljudskog opstanka – a ne da nauči kako osigurati svoju obitelj ili kako postići slavu i bogatstvo, ne da nauči kako se izdvojiti iz gomile ni kako bogatije živjeti, a kamoli da nauči kako se istaknuti i uspješno natjecati s drugima. Iako različite vještine preživljavanja, na čije savladavanje ljudi potroše sav svoj život, čovjeku mogu ponuditi obilje materijalnih udobnosti, one Njegovu srcu nikad ne donose istinsko spokojstvo i utjehu, već, naprotiv, čovjek zbog njih stalno gubi smjer, teško se kontrolira i propušta svaku priliku da spozna smisao života; te vještine preživljavanja stvaraju prikrivenu tjeskobu zbog toga kako se ispravno suočiti sa smrću. Tako se uništavaju ljudski životi. Stvoritelj se prema svima odnosi pošteno i svima cijeloga života pruža prilike da iskuse i spoznaju Njegov suverenost, ali čovjek ipak počinje vidjeti svjetlost tek kad mu se smrt približi, tek kad se nad njim nadvije utvara smrti – a tada je već prekasno!

Ljudi sav svoj život provode jureći za novcem i slavom; hvataju se za te slamke, misleći da su im one jedini oslonac, kao da bi od njih mogli vječno živjeti i izbjeći smrt. Ali tek pred smrt shvate koliko su sve te stvari daleko od njih, koliko su nemoćni pred smrću, koliko ih je lako razbiti, koliko su usamljeni i bespomoćni i kako se nemaju kuda okrenuti. Postaje im jasno da se život ne može kupiti ni novcem ni slavom, da su svi, koliko god imućni i na koliko god visokom položaju bili, podjednako siromašni i beznačajni pred smrću. Shvaćaju da se život ne može kupiti novcem, da se slavom ne može izbrisati smrt, da ni novac ni slava ne mogu čovjeku produžiti život ni za minutu, ni za sekundu. Što se ljudi više tako osjećaju, to više žude da nastave živjeti; što se više tako osjećaju, to se više plaše smrti koja im se bliži. Tek u tom trenutku oni doista shvaćaju da njihovi životi ne pripadaju njima, da nisu pod njihovom kontrolom i da čovjek ne odlučuje hoće li živjeti ili umrijeti – da je sve to izvan njegove kontrole.

4) Dođite pod Stvoriteljevu vlast i mirno se suočite sa smrću

U trenutku kad se čovjek rodi, jedna usamljena duša počinje doživljavati život na zemlji, doživljavati autoritet Stvoritelja, koji je Stvoritelj za nju uredio. Suvišno je reći da je to za tu osobu – dušu – odlična prilika da stekne znanje o suverenosti Stvoritelja, spozna Njegov autoritet i osobno Ga doživi. Ljudi žive svoje živote u skladu sa zakonima sudbine koje im je postavio Stvoritelj, a nijednom razumnom čovjeku koji ima savjest nije se teško pomiriti sa suverenošću Stvoritelja i spoznati Njegov autoritet u desetljećima svojeg života. Stoga bi svakom čovjeku trebalo biti veoma lako da kroz vlastita životna iskustva tijekom nekoliko desetljeća shvati da su sudbine svih ljudi predodređene te dokuči ili sumira što znači biti živ. Prihvaćajući ove životne pouke čovjek će postupno početi shvaćati odakle dolazi život, što je srcu doista potrebno, što će ga izvesti na istinski put života i što bi trebalo biti zadatak i cilj ljudskog života. Postupno će shvatiti da će, ako ne štuje Stvoritelja i ako ne dođe pod Njegovu vlast, kad dođe vrijeme da se suoči sa smrću – prije nego što se njegova duša još jednom suoči sa Stvoriteljem – njegovo srce biti ispunjeno bezgraničnim strahom i nemirom. Ako je osoba provela u svijetu nekoliko desetljeća, a da pri tom nije shvatila odakle dolazi ljudski život i nije prepoznala u čijim rukama počiva ljudska sudbina, onda nije ni čudo što se neće moći mirno suočiti sa smrću. Osoba koja je u svojem iskustvu ljudskog života kroz nekoliko desetljeća stekla znanje o suverenosti Stvoritelja jest osoba koja pravilno cijeni smisao i vrijednost života. Takva osoba ima duboko znanje o svrsi života, ima stvarna iskustva i razumije suverenost Stvoritelja, a osim toga je u stanju podčiniti se Stvoriteljevu autoritetu. Takva osoba razumije smisao Božjeg stvaranja ljudskog roda, shvaća da čovjek treba štovati Stvoritelja, da sve što čovjek posjeduje dolazi od Stvoritelja i da će mu sve to jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, biti vraćeno. Jedna takva osoba shvaća da Stvoritelj uređuje čovjekovo rođenje i da ima suverenost nad čovjekovom smrću te da su i život i smrt predodređeni Stvoriteljevim autoritetom. Dakle, kada čovjek doista shvati te stvari, prirodno će biti u stanju mirno se suočiti sa smrću, mirno ostaviti po strani svu svoju ovozemaljsku imovinu, radosno prihvatiti i podčiniti se svemu što slijedi te poželjeti dobrodošlicu posljednjoj prijelomnoj točki svojega života onako kako ju je Stvoritelj uredio, umjesto da je se slijepo plaši i s mukom joj se suprotstavlja. Ako čovjek na život gleda kao na priliku da iskusi Stvoriteljevu suverenost i spozna Njegov autoritet, ako svoj život promatra kao rijetku priliku da ispuni svoju dužnost stvorenog ljudskog bića i dovrši svoj zadatak, onda će njegov pogled na život sigurno biti pravilan, on će zasigurno živjeti životom koji je blagoslovljen i vođen od Stvoritelja, sigurno će hodati u svjetlosti Stvoritelja, sigurno će spoznati Stvoriteljev suverenost, sigurno će potpasti pod Njegovu vlast i sigurno će postati svjedokom Njegovih čudesnih djela i Njegova autoriteta. Suvišno je reći da će Stvoritelj takvu osobu sasvim sigurno voljeti i prihvatiti te da samo takva osoba može spokojno gledati na smrt i s radošću dočekati posljednji prijelomni trenutak svojega života. Jedna osoba koja je očigledno imala takav stav prema smrti bio je Job. Job je bio u prilici radosno prihvatiti posljednji prijelomni trenutak svojega života i, nakon što je svoje životno putovanje doveo do nesmetanog svršetka i ispunio svoj životni zadatak, vratio se da bude uz Stvoritelja.

5) Jobove težnje i dobici u životu omogućuju mu da se mirno suoči sa smrću

U svetim spisima o Jobu je zapisano: „Potom umrije Job, star, nauživši se života” (Job 42,17). To znači da se Job na samrti nije kajao niti je osjećao bol, već je s ovog svijeta otišao prirodno. Kao što svi znaju, Job je bio bogobojazan čovjek koji se klonio se zla dok je bio živ. Bog je njegova djela pohvalio, a drugi su ih sačuvali u pamćenju, te bi se za njegov život moglo reći da je po svojoj vrijednosti i značaju nadmašio živote svih drugih. Job je uživao u Božjim blagoslovima i On ga je na zemlji nazvao pravednikom, a također ga je iskušao Bog i testirao Sotona. Svjedočio je za Boga i zaslužio je da ga On nazove pravednikom. U desetljećima nakon što ga je Bog iskušao, živio je životom koji je bio još vrjedniji, smisleniji, utemeljeniji i spokojniji no ranije. Zbog njegovih pravednih djela Bog ga je iskušavao, i također zbog njegovih pravednih djela, Bog mu se javio i direktno obratio. Dakle, Job je u godinama nakon što je iskušan vrijednost života shvatio i cijenio na konkretniji način, postigao je dublje razumijevanje Stvoriteljeve suverenosti i stekao preciznije i određenije znanje o tome kako Stvoritelj daje i oduzima svoje blagoslove. Knjiga o Jobu bilježi da mu je Bog Jahve podario još veće blagoslove nego što je to činio ranije, stavljajući ga u još bolju poziciju da spozna Stvoriteljevu suverenost i da se mirno suoči sa smrću. Stoga Job, kad je ostario i suočio se sa smrću, sigurno nije bio zabrinut za svoju imovinu. Nije imao briga, nije se imao zbog čega kajati i, naravno, nije se plašio smrti jer je sav svoj život proveo hodajući putem bogobojaznosti i izbjegavanja zla. Nije imao zašto biti zabrinut zbog svojeg svršetka. Koliko bi ljudi danas moglo u svemu postupiti kao Job kad se suočio s vlastitom smrću? Zbog čega nitko ne može očuvati tako jednostavno vanjsko držanje? Samo iz jednog razloga: Job je svoj život proveo u subjektivnom traganju za vjerom, priznanjem i podčinjavanjem Božjem suverenosti te je upravo s tom vjerom, tim priznanjem i podčinjavanjem prošao kroz važne prijelomne trenutke života, proživio svoje posljednje godine i pozdravio posljednji prijelomni trenutak svojega života. Bez obzira na to što je Job doživio, njegove životne težnje i ciljevi nisu bili bolni, već sretni. Bio je sretan ne samo zbog blagoslova i pohvala koje mu je Stvoritelj podario, već ponajviše zbog svojih težnji i životnih ciljeva, zbog sve veće spoznaje i istinskog razumijevanja Stvoriteljeve suverenosti, koje je stekao zahvaljujući bogobojaznosti i izbjegavanju zla, štoviše, i zbog svojega osobnog iskustva kao podanika Stvoriteljeve suverenosti, zbog čudesnih djela Božjih te nježnih, ali nezaboravnih, iskustava i sjećanja na suživot čovjeka i Boga, njihovo poznanstvo i međusobno razumijevanje. Job je bio sretan zbog utjehe i radosti koje su proizašle iz poznavanja Stvoriteljeve volje, kao i zbog bogobojaznosti koja se u njemu javila nakon što je spoznao da je On velik, čudesan, vjeran i drag. Job se mogao suočiti sa smrću bez ikakve patnje jer je znao da će se, kad umre, vratiti na stranu Stvoritelja. Upravo su mu težnje i dobici u životu omogućili da se mirno suoči sa smrću, mirno suoči s mogućnošću da mu Stvoritelj oduzme život i da, štoviše, pred Stvoriteljem ostane neokaljan i bezbrižan. Mogu li ljudi danas postići tu vrstu sreće koju je imao Job? Imate li neophodne uvjete za to? Zbog čega ljudi danas ne mogu živjeti sretno kao što je živio Job, iako imaju te uvjete? Zašto nisu u stanju izbjeći patnju uzrokovanu strahom od smrti? Kad se suoče sa smrću, neki nekontrolirano mokre; drugi drhte, onesvješćuju se, psuju i nebo i ljude podjednako; neki čak nariču i plaču. To ni u kojem slučaju nisu prirodne reakcije koje se iznenada javljaju kad se smrt približava. Ljudi se tako sramotno ponašaju uglavnom zato što se duboko u svojem srcu plaše smrti jer nisu jasno spoznali ni uvažili Božju suverenost i Njegova uređenja, a kamoli im se istinski podčinili. Ljudi tako reagiraju zato što ne žele ništa osim da sami sve uređuju i vladaju svime, upravljaju svojom sudbinom, svojim životom i vlastitom smrću. Stoga nije ni čudo što ljudi nikad ne mogu pobjeći strahu od smrti.

6) Samo prihvaćanjem Stvoriteljeve suverenosti čovjek se može vratiti na Njegovu stranu

Kad čovjek nema jasno znanje i iskustvo o Božjoj suverenosti i Njegovim uređenjima, njegova će znanja o sudbini i smrti nužno biti nepovezana. Ljudi ne mogu jasno vidjeti da sve leži na Božjem dlanu, ne shvaćaju da sve podliježe Božjoj kontroli i suverenosti, ne priznaju da čovjek ne može odbaciti takav suverenost niti od njega pobjeći. Stoga, kad dođe vrijeme da se suoče sa smrću, nema kraja njihovim posljednjim riječima, brigama i žaljenju. Opterećeni su tolikom prtljagom, tolikom nevoljkošću, tolikom zbunjenošću. Zbog toga se plaše smrti. Za svaku osobu rođenu na ovom svijetu rođenje je neophodno, a smrt neizbježna; nitko se ne može izdignuti iznad ovakvog tijeka stvari. Ako netko želi bezbolno otići s ovog svijeta, biti u stanju da se s posljednjim prijelomnim trenutkom svojega života suoči bez opiranja i brige, jedini način je da ni za čim ne žali. A jedini način da odeš ne žaleći ni za čim jest spoznati Stvoriteljevu suverenost i Njegov autoritet i pokoriti Mu se. Samo se tako čovjek može držati podalje od ljudske nesloge, zla i Sotonina ropstva, i samo tako može živjeti kao Job, život koji usmjerava i blagoslivlja Stvoritelj, život koji je slobodan i nesputan, život s vrijednošću i smislom, koji se živi pošteno i otvorenog srca. Samo tako čovjek se, poput Joba, može podčiniti Stvoriteljevim kušnjama i lišavanju, Stvoriteljevim određenjima i uređenjima. Samo tako čovjek može, kao Job, čitavog života štovati Stvoritelja i zaslužiti Njegovu pohvalu te čuti Njegov glas i vidjeti Njegovu pojavu. Samo tako čovjek može živjeti i umrijeti sretan, kao Job, bez boli, bez brige, bez žaljenja. Samo tako čovjek može živjeti u svjetlosti, kao Job, u svjetlosti proći kroz svaki prijelomni trenutak života, nesmetano završiti svoj put u svjetlosti, uspješno završiti svoj zadatak – da kao stvoreno biće doživi, nauči i spozna Stvoriteljevu suverenost – te umrijeti u svjetlosti i potom zauvijek biti uz Stvoritelja kao stvoreno ljudsko biće koje je On pohvalio.

Nemojte propustiti priliku da upoznate Stvoriteljevu suverenost

Šest prijelomnih trenutaka koje sam upravo opisao ključne su faze koje je odredio Stvoritelj i kroz koje svaka normalna osoba mora proći u svojem životu. Sa stanovišta čovjeka, svaki od ovih prijelomnih trenutaka je stvaran, nijedan se ne može zaobići i svi su povezani sa Stvoriteljevim predodređenjem i suverenošću. Dakle, za ljudsko biće svaki od ovih prijelomnih trenutaka važna je kontrolnu točka, a svi vi sada se suočavate s ozbiljnim pitanjem kako uspješno proći kroz svaku od njih.

Nekoliko desetljeća koja čine ljudski život nije ni dugo ni kratko. Dvadeset i više godina između rođenja i punoljetnosti prođe u trenu i, premda se u tom trenutku osoba smatra odraslom, ljudi iz te dobne skupine ne znaju gotovo ništa o ljudskom životu i ljudskoj sudbini. Kako stječu sve više iskustva, postupno ulaze u srednje godine. Ljudi u tridesetim i četrdesetim godinama stječu nekakvo početničko iskustvo o životu i sudbini, ali su njihove ideje o tim stvarima još uvijek veoma nejasne. Tek kad navrše četrdesetu, neki počinju razumijevati ljudski rod i svemir, koje je Bog stvorio, te shvaćati što je zapravo ljudski život i što je ljudska sudbina. Neki ljudi, iako su dugo bili Božji sljedbenici i sad su sredovječni, još uvijek ne mogu točno spoznati i definirati Božju suverenost, a kamoli istinsko podčinjavanje. Nekima nije stalo ni do čega osim težnje za primanjem blagoslova i oni, iako već imaju mnogo godina, ni najmanje ne poznaju niti razumiju činjenicu Stvoriteljeve suverenosti nad ljudskom sudbinom niti su imalo zakoračili u praktične pouke podčinjavanja Božjim određenjima i uređenjima. Takvi su ljudi potpuno glupi, a njihovi su životi uzalud potrošeni.

Ako se razdoblja ljudskog života podijele prema stupnju životnog iskustva ljudi i njihovu poznavanju ljudske sudbine, grubo se mogu raščlaniti na tri faze. Prva faza je mladost, odnosno razdoblje između rođenja i srednjih godina, ili, točnije, od rođenja do tridesete godine. Druga faza je sazrijevanje, od srednjih godina do starosti, odnosno od tridesete do šezdesete godine života. A treća faza je razdoblje čovjekove zrelosti, koje traje od čovjekova ulaska u starost, počevši od šezdesete godine života pa sve do Njegova odlaska s ovog svijeta. Drugim riječima, od rođenja pa do srednjih godina znanje većine ljudi o sudbini i životu ograničeno je na imitiranje tuđih ideja i nema gotovo nikakvu stvarnu, praktičnu suštinu. U tom razdoblju čovjekov pogled na život i snalaženje u svijetu prilično su površni i naivni. To je čovjekovo maloljetničko razdoblje. Tek kad okusi sve životne radosti i tuge, čovjek stječe pravo razumijevanje sudbine i – podsvjesno, duboko u svojem srcu – postupno počinje cijeniti nepovratnost sudbine i polako shvaća da Stvoriteljeva suverenost nad ljudskom sudbinom doista postoji. To je period čovjekova sazrijevanja. U svoj zreli period čovjek ulazi kad se prestane boriti protiv sudbine i kad više nije voljan da ga uvlače u svađe, već, umjesto toga, želi spoznati svoju životnu sudbinu, podčiniti se Nebeskoj volji, sumirati životna dostignuća i greške te čekati Stvoriteljev sud o svojem životu. Ako se u obzir uzmu različita iskustva ljudi i sve ono što su u ta tri razdoblja stekli, razdoblje u kojem čovjek pod normalnim okolnostima može spoznati suverenost Stvoritelja nije naročito veliko. Ako netko doživi šezdeset godina, na raspolaganju ima samo tridesetak godina da upozna Božju suverenost; ako netko želi više vremena, to je moguće samo ako poživi dovoljno dugo, ako je u stanju živjeti čitavo stoljeće. Dakle, zato kažem da, ako bismo doista brojali godine, prema normalnim zakonima ljudskog postojanja čovjek na raspolaganju ima ne više od trideset ili četrdeset godina tijekom kojih ima priliku steći ove nagrade, iako je čitav taj proces veoma dugačak, od trenutka kad se prvi put susretne s predmetom spoznaje Stvoriteljeve suverenosti do trenutka kad može priznati postojanje te suverenosti, i od tada pa do trenutka kad je u stanju pokoriti joj se. Osim toga, ljudi se često zanose svojim željama i ambicijama za primanjem blagoslova, tako da ne mogu razaznati gdje leži bit ljudskog života i ne shvaćaju značaj poznavanja Stvoriteljeve suverenosti. Takvi ljudi ne cijene ovu dragocjenu priliku da zakorače u ljudski svijet i iskuse ljudski život i suverenost Stvoritelja, i ne shvaćaju koliko je jednom stvorenom biću dragocjeno da ga Stvoritelj osobno usmjerava. Zato kažem da su ljudi koji žele da se Božje djelo brzo završi, da Bog što prije uredi čovjekov svršetak, kako bi odmah mogli vidjeti Njegovu pravu osobnost i što prije dobili blagoslove, krivi za najgoru vrstu neposlušnosti i krajnje glupi. U međuvremenu, mudri ljudi, oni koji su do krajnosti oštroumni, jesu oni koji žele, tijekom ograničenog vremena koje imaju na raspolaganju, zgrabiti ovu jedinstvenu priliku da spoznaju Stvoriteljevu suverenost. Te dvije različite želje otkrivaju dvije veoma različite perspektive i težnje: oni koji teže blagoslovima sebični su, niski i ne obraćaju pažnju na Božju volju, nikad ne teže spoznaji Božje suverenosti, ne žele joj se nikad podčiniti, već jednostavno žele živjeti kako im volja. Oni su bezbrižni izrodi, a ta će kategorija ljudi biti uništena. Oni koji teže spoznaji Boga u stanju su ostaviti po strani svoje želje, voljni su se podčiniti Božjoj suverenosti i Božjem uređenju i nastoje se podčiniti Božjem autoritetu i udovoljiti želji Božjoj. Takvi ljudi žive u svjetlosti i usred Božjih blagoslova i Bog će ih svakako pohvaliti. Bez obzira na sve, čovjekov izbor je beskoristan i ljudi ne mogu odlučivati o tome koliko će Božje djelo trajati. Ljudima je bolje prepustiti se na milost i nemilost Bogu i podčiniti se Njegovoj suverenosti. Ako se ne prepustiš Njegovu milosrđu, što ti je činiti? Hoće li Bog išta izgubiti zbog toga? Ako se ne prepustiš Njegovu milosrđu, već pokušaš preuzeti konce u svoje ruke, tvoj će izbor biti glup i na kraju ćeš jedino ti pretrpjeti gubitak. Samo ako ljudi što prije počnu surađivati s Bogom, samo ako žurno prihvate Njegova određenja, spoznaju Njegov autoritet i razumiju sve što je On učinio za njih, bit će nade za njih. Jedino tako njihov život neće biti uludo proživljen i oni će postići spasenje.

Nitko ne može promijeniti činjenicu da Bog ima suverenost nad ljudskom sudbinom

Nakon što ste saslušali sve što sam upravo rekao, je li se vaše shvaćanje sudbine promijenilo? Kako razumijete činjenicu da Bog ima suverenost nad ljudskom sudbinom? Jednostavno rečeno, svaka osoba pod Božjim autoritetom aktivno ili pasivno prihvaća Njegovu suverenost i Njegova uređenja i na kraju će se svatko, koliko god se u životu borio i kolikim god se nepoštenim putevima hodao, vratiti na onu sudbinsku putanju koju mu je Stvoritelj iscrtao. Po tome je autoritet Stvoritelja nenadmašan i to je način na koji Njegov autoritet upravlja i vlada svemirom. Upravo je ta nenadmašnost, taj oblik upravljanja i vladanja, odgovorna za zakone koji propisuju živote svim stvarima, koji ljudima omogućavaju da se uvijek iznova i bez ometanja utjelovljuju, zahvaljujući kojima se svijet pravilno okreće i ide naprijed, iz dana u dan, iz godine u godinu. Bili ste svjedoci svih ovih činjenica i razumijete ih, bilo površno ili duboko, a dubina vašeg razumijevanja ovisi o vašem iskustvu i poznavanju istine, kao i o vašem poznavanju Boga. Koliko dobro poznaješ stvarnost istine, koliko si iskusio od Božjih riječi, koliko dobro poznaješ Božju bit i narav – sve to predstavlja dubinu tvog razumijevanja Božje suverenosti i uređenja. Ovisi li postojanje Božjeg suverenosti i uređenja o tome podčinjavaju li im se ljudska bića? Je li činjenica da Bog posjeduje ovaj autoritet određena time podčinjava li se čovječanstvo tom autoritetu? Božji autoritet postoji bez obzira na okolnosti. Bog u svim situacijama diktira i uređuje sudbinu svakog čovjeka i sve stvari u skladu sa Svojim mislima i željama. To se neće mijenjati shodno promjenama čovjeka; to ne ovisi o čovjekovoj volji i ne može se mijenjati nikakvim promjenama u vremenu, prostoru i geografiji jer je Božji autoritet sâma Njegova bit. Može li čovjek spoznati i prihvatiti Božju suverenost i može li joj se podčiniti – nijedno od tih razmatranja nimalo ne mijenja činjenicu Božje suverenosti nad ljudskom sudbinom. To znači da, bez obzira na stav čovjeka prema Božjem suverenosti, taj stav jednostavno ne može promijeniti činjenicu da Bog ima suverenost nad ljudskom sudbinom i nad svim stvarima. Čak i ako se ne podčiniš Božjoj suverenosti, On i dalje zapovijeda tvojom sudbinom; čak i ako ne možeš spoznati Njegovu suverenost, Njegov autoritet i dalje postoji. Božji autoritet i činjenica Božje suverenosti nad ljudskom sudbinom ne ovise o ljudskoj volji i ne mijenjaju se u skladu s čovjekovim sklonostima i izborima. Božji autoritet je posvuda, svakog sata i svakog trena. Nebo i zemlja su prolazni, ali Njegov je autoritet vječan jer On je Sâm Bog, čiji je autoritet jedinstven i čiji autoritet nije limitiran ni ograničen ljudima, događajima ili stvarima, prostorom ili geografijom. U svakom trenutku Bog koristi Svoj autoritet, pokazuje Svoju moć i Svoje djelo upravljanja nastavlja obavljati onako kako ga je uvijek obavljao; u svakom trenutku vlada svim stvarima, opskrbljuje i određuje sve stvari – baš kao što je uvijek radio. To nitko ne može promijeniti. To je činjenica; to je istina koja se od pamtivijeka ne mijenja!

Pravilan stav i praksa osobe koja se želi podčiniti Božjem autoritetu

S kakvim bi stavom čovjek sada trebao poznavati i promatrati Božji autoritet i činjenicu Božje suverenosti nad ljudskom sudbinom? To je pravi problem koji se postavlja pred svaku osobu. Kad se suočiš s problemima iz stvarnog života, kako bi trebao poznavati i razumjeti Božji autoritet i suverenost? Kad si suočen s tim problemima, a ne znaš kako ih razumjeti, kako s njima postupati i kako ih doživjeti, kakav bi stav trebao zauzeti da bi pokazao svoju namjeru i želju da se podčiniš i stvarnost svojega podčinjavanja Božjoj suverenosti i uređenjima? Najprije moraš naučiti čekati; zatim moraš naučiti tražiti; a onda se moraš naučiti podčinjavati. „Čekanje” znači čekanje na Božje vrijeme, čekanje na ljude, događaje i stvari koje je On za tebe uredio, čekanje da ti se Njegova volja postupno otkrije. „Traženje” znači promatranje i razumijevanje smišljenih Božjih namjera prema tebi kroz ljude, događaje i stvari koje je On rasporedio, razumijevanje istine kroz njih, razumijevanje onoga što ljudi moraju postići i puteva kojih se moraju držati, razumijevanje rezultata koje Bog želi postići kod ljudi i dostignuća koje želi ostvariti u njima. „Podčinjavanje” se, naravno, odnosi na prihvaćanje ljudi, događaja i stvari koje je Bog odredio, prihvaćanje Njegove suverenosti i, kroz to, spoznavanje načina na koji Stvoritelj diktira čovjekovu sudbinu, kako čovjeka snabdijeva Svojim životom i kako provodi istinu u čovjeku. Sve stvari pod Božjim uređenjem i suverenošću pokoravaju se prirodnim zakonima, pa ako odlučiš Bogu dopustiti da sve uređuje i diktira umjesto tebe, trebao bi naučiti čekati, naučiti tražiti i naučiti podčinjavati se. To je stav koji mora zauzeti svatko tko se želi podčiniti Božjem autoritetu, osnovna kvaliteta koju svatko tko želi prihvatiti Božji suverenost i uređenje mora posjedovati. Da bi zadržao takav stav i da bi posjedovao takvu kvalitetu, moraš se marljivije truditi. Samo tako možeš zakoračiti u pravu stvarnost.

Prihvaćanje Boga kao svojeg jedinstvenog Gospodina prvi je korak u postizanju spasenja

Istine o Božjem autoritetu jesu istine koje svaka osoba mora ozbiljno razmotriti, koje svojim srcem mora iskusiti i razumjeti, jer one utječu na život svake osobe, na njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost, na ključne prijelomne trenutke kroz koje svaka osoba mora proći u životu, na čovjekovo poznavanje Božjeg suverenosti i stav s kojim se treba suočiti s Božjim autoritetom, a, naravno, utječu i na konačno odredište svake osobe. Za spoznavanje i razumijevanje ovih istina potrebno je, dakle, uložiti energiju čitavog jednog ljudskog života. Kad Božjem autoritetu pogledaš ravno u oči i kad prihvatiš Njegovu suverenost, postupno ćeš početi shvaćati i razumjeti istinu o postojanju Božjeg autoriteta. Ali ako nikad ne priznaš Božji autoritet niti prihvatiš Njegov suverenost, ništa nećeš saznati o Božjem suverenosti, koliko god godina živio. Ako uistinu ne poznaješ i ne razumiješ Božji autoritet, čak i ako desetljećima vjeruješ u Boga, kad stigneš do kraja puta, nećeš imati što pokazati od svojega života, niti ćeš, naravno, išta znati o Božjoj suverenosti nad ljudskom sudbinom. Zar to nije vrlo tužno? Prema tome, koliko god da si prošao u životu, koliko god da sada imaš godina, koliko god da potraje ostatak tvojeg putovanja, najprije moraš prepoznati Božji autoritet, uzeti ga zaozbiljno i prihvatiti činjenicu da je Bog tvoj jedinstveni Gospodar. Postizanje jasnog i preciznog znanja i razumijevanja tih istina o Božjoj suverenošću nad ljudskom sudbinom obavezna je lekcija za svakoga; to je ključ poznavanja ljudskog života i dostizanja istine. Tako izgleda život poznavanja Boga, njegov osnovni tijek proučavanja, s kojim se svatko mora svakodnevno suočavati i koji nitko ne može izbjeći. Ako netko do ovog cilja želi doći prečacem, sada ti kažem da je to nemoguće! Ako želiš pobjeći od Božjeg suverenosti, to je još manje moguće! Bog je čovjekov jedini Gospodin, Bog je jedini Gospodar ljudske sudbine i stoga je čovjeku nemoguće da sâm propisuje vlastitu sudbinu, nemoguće mu je iz nje iskoračiti. Koliko god da su čovjekove sposobnosti velike, on ne može utjecati na sudbine drugih ljudi, a kamoli ih odrediti, uređivati, kontrolirati ili mijenjati. Jedino Sâm jedinstveni Bog upravlja svim stvarima radi čovjeka. Budući da jedino Sâm jedinstveni Bog posjeduje jedinstveni autoritet koji ima suverenost nad ljudskom sudbinom, samo je Stvoritelj čovjekov jedinstveni Gospodar. Božji autoritet ima suverenost ne samo nad stvorenim ljudima, već i nad nestvorenim bićima koja nijedan čovjek ne može vidjeti, nad zvijezdama i nad svemirom. To je nepobitna činjenica, činjenica koja doista postoji, koju nijedan čovjek i nijedna stvar ne može promijeniti. Ako je netko od vas još uvijek nezadovoljan ovakvim stanjem stvari i vjeruje da ima neku posebnu vještinu ili sposobnost, ako netko još uvijek smatra da pukom srećom može promijeniti svoje sadašnje okolnosti ili na drugi način pobjeći od njih; ako svoju sudbinu promijeniti nastojiš vlastitim trudom te se tako istaknuti u odnosu na svoje bližnje i steći slavu i bogatstvo; kažem ti da sâm sebi otežavaš život, samo nevolju tražiš, samom sebi kopaš jamu! Jednoga dana, prije ili kasnije, otkrit ćeš da si pogrešno izabrao i da su tvoji napori bili uzaludni. Tvoja ambicija, tvoja želja da se boriš protiv sudbine i tvoje nečuveno ponašanje odvest će te putem bez povratka i za to ćeš platiti visoku cijenu. Iako trenutno ne uviđaš ozbiljnost posljedica, kako budeš sve dublje doživljavao i cijenio istinu da je Bog Gospodar ljudske sudbine, polako ćeš počinjati shvaćati ovo o čemu danas govorim, kao i sve stvarne implikacije toga. Od tvojeg stava prema Božjem suverenosti i istini ovisi imaš li doista srce i duh, kao i jesi li istinoljubiv. O tome, naravno, ovisi i možeš li doista spoznati i razumjeti Božji autoritet. Ako nikad u životu nisi osjetio Božji suverenost i Njegova uređenja, a kamoli da si priznao i prihvatio Božji autoritet, ti ćeš onda biti sasvim bezvrijedan, bez sumnje ćeš se ogaditi Bogu i on će te odbaciti zbog puta kojim si hodio i izbora koji si napravio. Oni, pak, koji u Božjem djelu mogu prihvatiti Njegovu kušnju i Njegovu suverenost, koji se mogu podčiniti Njegovu autoritetu i postupno zadobiti stvarno iskustvo Njegovih riječi, steći će pravo znanje o Božjem autoritetu i stvarno razumijevanje Njegova suverenosti; oni će doista postati Stvoriteljevi podanici. Samo će takvi ljudi doista biti spašeni. Zato što su poznavali Božju suverenost i zato što su je prihvatili njihovo uvažavanje činjenice Božje suverenosti nad ljudskom sudbinom i njihovo podčinjavanje njoj točno je i stvarno. Kad se suoče sa smrću, njihov se um, poput Jobova, neće uplašiti smrti i oni će se u svemu podčiniti Božjim usmjeravanjima i uređenjima, bez osobnih izbora i bez osobnih želja. Samo će se takva osoba moći vratiti na stranu Stvoritelja kao pravo, stvoreno ljudsko biće.

17. prosinca 2013.