Danas u zajedništvu razgovaramo o jednoj važnoj temi. To je tema o kojoj se raspravlja još od početka Božjeg djela i koja je od izuzetnog značaja za svakog pojedinca. Drugim riječima, to je pitanje s kojim će se susresti svatko tko vjeruje u Boga; to je pitanje koje se mora razmotriti. To je ključno i neizbježno pitanje, kojem ljudski rod ne može okrenuti leđa. Kad već govorimo o važnosti, što je najvažnije za svakoga tko vjeruje u Boga? Neki misle da je najvažnije razumjeti Božju volju; drugi vjeruju da je najvažnije pojesti i popiti što više Božjih riječi; neki smatraju da je najvažnije spoznati sebe; drugi su mišljenja da je najvažnije znati kako preko Boga doći do spasenja, kako slijediti Boga i kako udovoljiti Njegovoj volji. Danas ćemo sva ova pitanja ostaviti po strani. O čemu ćemo, onda, razgovarati? Naša današnja tema je Bog. Je li to najvažnija tema za svaku osobu? Što ova tema obuhvaća? Ona je, naravno, neodvojiva od Božje naravi, Božje biti i Božjeg djela. Stoga, hajdemo danas razgovarati na temu „Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog”.

Od vremena kada je čovjek počeo vjerovati u Boga, ljudi su se susretali s temama kao što su Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog. Što se Božjeg djela tiče, neki će reći: „Božje djelo se izvršava na nama; mi ga svakodnevno doživljavamo, tako da nam ono nije nepoznato.” Kada govorimo o Božjoj naravi, neki će reći: „Božja narav je tema koju cijelog života proučavamo, istražujemo i na koju smo usredotočeni, tako da bismo trebali biti s njom dobro upoznati.” A što se Sâmog Boga tiče, neki će reći: „Sâm Bog je Onaj kojega sledimo, u kojega vjerujemo i kojemu težimo; ne bi se moglo reći da smo o njemu neobavještajni.” Od postanka svijeta, Bog nije prestajao obavljati Svoje djelo; za sve to vrijeme, neprekidno je izražavao Svoju narav i na različite načine izražavao Svoju riječ. Usporedo s tim, On je ljudima neprestano izražavao Sebe i Svoju bit, ujedno izražavajući Svoju volju prema čovjeku i ono što od čovjeka zahtijeva. Otuda, ove teme doslovno nikome nisu strane. Ljudima koji danas slijede Boga, međutim, Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog zapravo su veoma strani. Zašto je to tako? Dok doživljavaju Božje djelo, ljudi također dolaze u dodir s Bogom, uslijed čega imaju osjećaj razumijevanja Božje naravi, ili da bar ponešto znaju o tome kakva je ona. Shodno tome, čovjek ne misli da su mu Božje djelo i Božja narav strani. Štoviše, on smatra da je veoma dobro upoznat s Bogom i razumije mnogo toga o Njemu. Međutim, kako sada stoje stvari, kod mnogih se ovo razumijevanje Boga svodi na ono što su pročitali u knjigama i na osobno iskustvo; njihovo je razumijevanje sputano maštom i, iznad svega, ograničeno na činjenice koje mogu svojim očima vidjeti – a sve je to daleko od Sâmog istinitog Boga. Koliko je točno daleko to „daleko”? Čovjek možda ni sam nije siguran, ili možda tek nejasno osjeća ili naslućuje – ali je zato, što se Sâmoga Boga tiče, čovjekovo razumijevanje Boga isuviše daleko od biti Sâmog istinitog Boga. Upravo zbog toga, za nas je od presudne važnosti da o temi kao što je „Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog” u zajedništvu razgovaramo na sistematičan i konkretan način.

Božja narav je, zapravo, otvorena za sve i vidljiva svima, zato što Bog nikad nije svjesno izbjegavao nijednu osobu i nikada se nije svjesno nastojao sakriti kako bi ljudima onemogućio spoznati i razumjeti Ga. Božja se narav oduvijek ogledala u otvorenosti i iskrenom suočavanju sa svima. Tokom Svojega upravljanja, Bog obavlja Svoje djelo suočavajući Se sa svima, a Njegovo se djelo obavlja na svakoj osobi. Dok obavlja Svoje djelo, On neprestano otkriva Svoju narav, a Svoju bit, sve ono što ima i što jest, neprekidno koristi da bi svaku pojedinu osobu usmjeravao i snabdijevao je svim onim što joj je neophodno. U svakom dobu i svakoj etapi djela, bez obzira na okolnosti, Božja narav, kao i sve ono što On ima i što jest, uvijek su otvoreni za svakog pojedinca, baš kao što i Njegov život neprekidno i bez prestanka snabdijeva i podržava ljudski rod. Pa ipak, unatoč svemu tome, za neke ljude Božja narav i dalje ostaje skrivena. Zašto je to tako? Zato što ti ljudi, iako slijede Boga i žive unutar Njegova djela, nikada Ga nisu nastojali razumjeti, niti su Ga htjeli upoznati, a kamoli Mu se približiti. Po njima, razumijevanje Božje naravi pretkazuje njihov skori kraj; za njih to znači da će im ista ta Božja narav uskoro suditi i osuditi ih. Stoga oni nikada nisu htjeli razumjeti Boga ni Njegovu narav, niti su ikada žudjeli za spoznajom i dubljim razumijevanjem Božje volje. Oni ne teže razumijevanju Božje volje putem svjesne saradnje – oni samo s beskrajnim uživanjem i neumorno čine ono što žele činiti, vjeruju u Boga u kojega žele vjerovati, u Boga koji postoji samo u njihovoj mašti, u Boga koji postoji samo u njihovim predstavama i u Boga koji je neodvojiv od njihovog svakodnevnog života. Što se Sâmog istinitog Boga tiče, potpuno Ga zanemaruju i uopće Ga ne žele razumjeti, niti na Njega obraćati pažnju, a kamoli Mu se približiti. Riječi koje Bog izražava koriste samo da bi se dičili samim sobom i sebe ljepše „upakirali”. Po njihovu mišljenju, to je sasvim dovoljno učiniti ih uspješnim vjernicima i ljudima koji vjeru u Boga nose u svojemu srcu. Duboko u duši, kroz život ih vodi vlastita mašta, njihove predodžbe, pa čak i njihova osobna definicija Boga. S druge strane, Sâm istiniti Bog nema s njima apsolutno nikakve veze. Jer, kad bi oni razumjeli Sâmog istinitog Boga, kad bi razumjeli Božju narav i sve ono što On ima i što jest, to bi značilo da bi njihovi postupci, njihova vjera i njihova nastojanja bili osuđeni. Upravo iz tog razloga, oni se gnušaju razumijevanja Božje biti i ne žele se moliti, niti aktivno tragati za boljim shvaćanjem Boga, boljim poznavanjem Božje volje i boljim razumijevanjem Božje naravi. Više bi im odgovaralo da Bog bude nešto izmišljeno, nešto šuplje i nejasno. Više bi voljeli da Bog bude upravo onakav kakvim ga oni zamišljaju, netko tko je uvijek spreman naći im se pri ruci, netko kojega uvijek ima napretek i tko je uvijek dostupan. Kad požele uživati u Božjoj milosti, od Njega traže da bude ta milost. Kad im zatreba Božji blagoslov, od Njega traže da bude taj blagoslov. Kad se suoče s nedaćama, traže od Boga da ih okuraži i da im čuva leđa. Njihovo poznavanje Boga zaglavljeno je unutar kruga omeđenog milostima i blagoslovima. Njihovo razumijevanje Božjeg djela, Božje naravi i Boga Sâmoga, također se svodi samo na njihove maštarije, na slova i doktrine. Ima, međutim, i onih koji žude za razumijevanjem Božje naravi, koji iskreno žele vidjeti Sâmog Boga i uistinu razumjeti Božju narav, sve ono što On ima i što jest. Ti ljudi tragaju za stvarnošću istine i za Božjim spasenjem, i nastoje da ih Bog osvoji, spase i usavrši. Oni srcem svojim čitaju Božju riječ i uz pomoć svojega srca ocjenjuju svaku situaciju i svaku osobu, svaki događaj i svaku stvar koju je Bog za njih uredio, dok se pri tom iskreno mole i tragaju. Njihova je najveća želja spoznati Božju volju, razumjeti pravu Božju narav i bit, prestati vrijeđati Boga i, kroz vlastita iskustva, sagledati što više od Božje divote i Njegovo pravo lice. Pored toga, želja im je da pravi, stvarni Bog dobije Svoje mjesto u njihovu srcu, kako više ne bi živjeli u svojim maštarijama, predodžbama i nejasnim pojmovima. Oni gore od želje razumjeti Božju narav i Njegovu bit, zato što su Božja narav i bit ljudima potrebni u svakom trenutku njihovog životnog iskustva; upravo Njegova narav i bit čovjeku osiguravaju život tokom čitavog ljudskog vijeka. Kad jednom budu razumjeli Božju narav, ljudi će se više plašiti Boga, bolje će surađivati u Božjem djelu, više će voditi računa o Božjoj volji i svoju će dužnost obavljati najbolje što mogu. Takvi su stavovi ove dvije vrste ljudi prema Božjoj naravi. Prvoj vrsti pripadaju oni koji ne žele razumjeti Božju narav. Iako kažu da bi htjeli razumjeti Božju narav, spoznati Sâmog Boga, vidjeti što je to što Bog ima i što jest, te iskreno cijene Božju volju, njima bi u duši bilo draže da Bog ne postoji. To je zato što je ova vrsta ljudi dosljedna u svojoj neposlušnosti i opiranju prema Bogu; oni se s Bogom bore za položaj u vlastitom srcu i često sumnjaju u postojanje Boga ili ga čak niječu. Oni Sâmom stvarnom Bogu i Njegovoj naravi ne žele dopustiti da im okupiraju srce. Sve što žele jest udovoljiti vlastitim žudnjama, maštarijama i ambicijama. Prema tome, iako ti ljudi možda i vjeruju u Boga, slijede Ga, pa čak i ostavljaju svoju porodicu i posao radi Njega, oni se ipak ne odriču svojega rđavog načina života. Neki čak kradu i rasipnički troše darove, ili u sebi proklinju Boga, dok bi drugi svoj položaj koristili kako bi neprestano svjedočili o sebi, veličali sami sebe i takmičili se s Bogom zarad ljudi i svojega statusa. Pomoću raznoraznih metoda i mjera, oni ljude primoravaju obožavati ih, neprestano nastojeći ih pridobiti i upravljati njima. Neki čak ljude namjerno navode na pomisao da su oni Bog, kako bi se prema njima odnosili kao prema Bogu. Oni nikad ne bi nekome rekli da su iskvareni – da su i oni također iskvareni i nadmeni, da im se ljudi ne trebaju klanjati, te da je, ma koliko da dobro rade, za sve to zaslužna Božja uzvišenost, a da oni ionako samo čine ono što bi trebali činiti. Zašto oni ne govore tako? Zato što se užasno plaše da ne izgube svoje mjesto u ljudskim srcima. Stoga takvi ljudi nikad ne uzvisuju Boga i nikad ne svjedoče o Njemu, kao što Boga nikad nisu ni pokušali razumjeti. Mogu li oni spoznati Boga ako Ga ne razumiju? To je nemoguće! Prema tome, iako su riječi od kojih je sačinjen naziv teme „Božje djelo, Božja narav i Sâm Bog” jednostavne, one za svaku osobu imaju različito značenje. Za nekoga tko je prema Bogu često neposlušan, tko Mu se opire i tko je prema Njemu neprijateljski nastrojen, te riječi najavljuju osudu; s druge strane, onaj tko traga za stvarnošću istine i tko pred Boga često dolazi tragajući za Njegovu voljom, u tim će se riječima osjećati kao riba u vodi. Među vama, dakle, ima onih koje, čim čuju da se govori o Božjoj naravi i Božjem djelu, odmah zaboli glava, srca im se ispune otporom i osjećaju se krajnje neprijatno. Ali među vama ima i onih koji smatraju da je upravo ovo tema koja im je potrebna, jer od nje imaju velike koristi. To je nešto što njihovom životnom iskustvu ne smije nedostajati; to je srž srži, kamen temeljac vjere u Boga i nešto što ljudski rod ne može napustiti. Ova tema može svima vama izgledati i bliska i daleka, nepoznata, a ipak nekako poznata. Međutim, bez obzira na sve, ovo je tema koju svi moraju čuti, da se s njom upoznaju i razumiju je. Ma kako se njome bavio, ma kako na nju gledao i ma kako je razumiješ, važnost ove teme ne može se zanemariti.

Bog Svoje djelo obavlja od trenutka kad je stvorio ljudski rod. U početku je to djelo bilo veoma jednostavno, ali je, unatoč svojoj jednostavnosti, u sebi sadržalo izraze Božje biti i Njegove naravi. Iako je Božje djelo sada uzdignuto na viši nivo, i mada je to djelo koje se obavlja na svakoj osobi postalo je čudesno i konkretno, sa uzvišenim izrazom Njegove riječi, za sve to vrijeme Božja je ličnost ostala skrivena od ljudi. Iako se On, od biblijskih vremena do današnjih dana dvaput utjelovio, tko je ikada video stvarnu Božju ličnost? Da li je, prema vašem shvaćanju, itko ikada video stvarnu Božju ličnost? Ne. Stvarnu Božju ličnost nitko nije video, što znači da nitko nikada nije video istinsko Božje biće. Ovo je nešto oko čega se svi slažu. To, drugim riječima, znači da je stvarna Božja ličnost, odnosno Božji Duh, skriven od cijelog čovječanstva, uključujući tu Adama i Evu, koje je On stvorio, kao i pravednog Jova, kojega je prihvatio. Nitko od njih nije video stvarnu Božju ličnost. Ali, zašto Bog svjesno prikriva Svoju stvarnu ličnost? Neki kažu: „Bog se plaši da bi prestravio ljude.” Drugi kažu: „Bog Svoju stvarnu ličnost krije zato što je čovjek isuviše mali, dok je Bog prevelik; ljudi Ga ne smiju vidjeti, jer će u suprotnom odmah umrijeti.” Ima i onih koji kažu: „Bog je zauzet svakodnevnim obavljanjem Svojega djela, te stoga možda nema vremena pojavljivati se kako bi Ga ljudi vidjeli.” Bez obzira u što vjerujete, Ja u vezi s tim imam Svoj zaključak. Koji je to zaključak? Radi se o tome da Bog naprosto ne želi ljudima pokazati Svoju stvarnu ličnost. Skrivanje od ljudi je nešto što Bog namjerno čini. Drugim riječima, Božja je namjera da ljudi ne vide Njegovu stvarnu ličnost. To bi dosad trebalo svima biti jasno. Ako Bog nikad nikome nije otkrio Svoju ličnost, mislite li onda da Božja ličnost postoji? (On postoji.) Naravno da postoji. Postojanje Božje ličnosti je van svake sumnje. Što se pak tiče toga koliko je Božja ličnost velika ili kako On izgleda, jesu li ovo pitanja koja ljudi trebaju istraživati? Ne. Odgovor na to je odričan. Ako Božja ličnost nije tema koju bi trebalo istraživati, što onda jest? (Božja narav.) (Božje djelo.) Ipak, prije no što započnemo naše zajedništvo o ovoj zvaničnoj temi, hajde da se nakratko vratimo na ono o čemu smo maločas razgovarali: zašto Bog ljudima nikada ne otkriva Svoju ličnost? Zašto Svoju ličnost namjerno sakriva od ljudi? Za to postoji samo jedan razlog, koji se sastoji u sljedećem: Iako je čovjek, kojega je Bog stvorio, tisućama godina doživljavao Njegovo djelo, ne postoji nijedna osoba koja poznaje Božje djelo, Božju narav i Božju suštinu. U Božjim su očima takvi ljudi suprotstavljeni Njemu, a Bog se nikad ne bi pokazao ljudima koji su prema Njemu neprijateljski nastrojeni. To je jedini razlog zbog kojega Bog ljudima nikad nije otkrio Svoju ličnost i zbog kojega je On namjerno sakriva od njih. Da li vam je sada jasna važnost poznavanja Božje naravi?

Otkad postoji Božje upravljanje, On je uvijek bio u potpunosti posvećen obavljanju Svojega djela. Unatoč tome što je Svoju ličnost prikrivao od čovjeka, On je uvijek bio pokraj čovjeka, radio na njemu, izražavao Svoju narav, usmjeravao čitavo čovječanstvo Svojom biti, te kroz Svoju moć, Svoju mudrost i Svoj autoritet obavljao Svoje djelo na svakoj osobi, stvarajući na taj način Doba zakona, Doba milosti i sadašnje Doba kraljevstva. Iako Svoju ličnost skriva od čovjeka, Njegova narav, sve ono što On jest i što ima, kao i Njegova volja prema ljudima, bezrezervno se otkrivaju čovjeku, tako da ih ljudi mogu vidjeti i doživjeti. Drugim riječima, iako ljudska bića Boga ne mogu ni vidjeti ni dodirnuti, Božja narav i bit, s kojima se čovječanstvo susreće, apsolutno predstavljaju izraz Sâmog Boga. Zar to nije istina? Ma koji način ili kut pristupa da odabere za Svoje djelo, Bog se prema ljudima uvijek odnosi preko Svojega pravog identiteta, obavlja posao koji je dužan obaviti i izgovara riječi koje je dužan izgovoriti. Bez obzira s koje pozicije da govori – bilo da stoji na trećem nebu ili je unutar tijela, pa čak i govoriti s pozicije običnog čovjeka – On se čovjeku uvijek obraća svim Svojim srcem i umom, bez ikakve obmane ili prikrivanja. Dok izvršava Svoje djelo, Bog bez ikakvog suzdržavanja izražava Svoju riječ i Svoju narav, kao i sve ono što On ima i što jest. On ljudski rod usmjerava Svojim životom, Svojim bićem i svime što posjeduje. Tako je čovjek, tokom čitavog Doba zakona – epohe koja predstavlja kolijevku čovječanstva – živio pod vodstvom „nevidljivog i nedodirljivog” Boga.

Bog se prvi put utjelovio nakon Doba zakona, i to je utjelovljenje potrajalo trideset tri i po godine. S aspekta čovjeka, je li period od trideset tri i po godine dugačak? (Nije dugačak.) Pošto je životni vijek čovjeka obično znatno duži od trideset i nešto godina, taj period za čovjeka nije predugačak. Za utjelovljenog Boga, međutim, te su trideset tri i po godine doista bile dugačke. On je postao čovjek – obična osoba koja je na sebe preuzela Božje djelo i poziv. To je značilo da se On morao latiti posla koji običan čovjek ne bi mogao obaviti, a pritom je ujedno trpio i stradanje koje obični ljudi ne bi mogli podnijeti. Iako stradanje koje je Gospodin Isus pretrpio tokom Doba milosti, otkad je počeo obavljati Svoje djelo, pa sve do dana kad je prikovan na križ, nije nešto o čemu bi današnji ljudi mogli lično svjedočiti, vi to sebi ipak možete barem donekle predočite na osnovu biblijskih priča, zar ne? Sve u svemu, bez obzira na broj pojedinosti u zabilježenim činjenicama, Božje djelo tokom ovog perioda obilovalo je teškoćama i stradanjem. Za iskvarenog čovjeka, trideset tri i po godine nije mnogo; malo patnje je beznačajna stvar. Za svetog, neokaljanog Boga, međutim, koji je morao ponijeti sve ljudske grijehe, jesti, spavati i živjeti s grešnicima, taj je bol bio nevjerojatno veliki. On je Stvoritelj, Suveren svih stvari i Vladar svega, pa ipak, kad je došao na ovaj svijet, morao je istrpjeti ugnjetavanje i surovost iskvarenih ljudi. Da bi dovršio Svoje djelo i čovječanstvo izbavio iz mora bede, morao je biti osuđen od čovjeka i ponijeti grijehe cijelog čovječanstva. Razmjere stradanja kroz koje je prošao, obični ljudi nikako ne mogu dokučiti niti cijeniti. Što to stradanje predstavlja? Ono predstavlja Božju odanost čovječanstvu. Predstavlja poniženje koje je pretrpio i cijenu koju je platio zarad čovjekovog spasenja, iskupljenja njegovih grijeha i dovršetka ove etape Svojega djela. To također znači da bi Bog čovjeka iskupio s križa. Ta je cijena plaćena krvlju i životom, cijena koju nijedno stvoreno biće ne bi moglo sebi priuštiti. On je mogao podnijeti takvo stradanje i obaviti takvo djelo zato što ima Božju bit i zato što posjeduje ono što Bog ima i jest. To je nešto što nijedno biće koje je On stvorio ne bi moglo obaviti umjesto Njega. To je Božje djelo tokom Doba milosti i otkrivenje Njegove naravi. Otkriva li se išta od onoga što Bog ima i što jest? Zavređuje li to djelo da se čovječanstvo s njim upoznaje? Mada u tom dobu nisu vidjeli Božju ličnost, ljudi su primili Božju žrtvu za grijeh i Bog ih je s križa iskupio. Iako djelo koje je Bog obavljao tokom Doba milosti ljudima možda nije nepoznato, je li itko dobro poznaje narav i volju koje je Bog izražavao tokom tog perioda? Čovjeku su poznate tek pojedinosti Božjeg djela tokom različitih doba i putem različitih kanala, ili pak priče u vezi s Bogom, koje su se odigravale u isto vrijeme dok je Bog obavljao Svoje djelo. Te su pojedinosti i te priče, u najbolju ruku, samo informacije ili legende o Bogu, i nemaju nikakve veze s Božjom naravi i biti. Prema tome, koliko god priča o Bogu znali, to ne znači da ljudi duboko razumiju i poznaju Božju narav ili Njegovu bit. Iako su ljudi, u Doba milosti, kao i u Doba zakona, doživljavali neposredne i prisne susrete s utjelovljenim Bogom, njihovo znanje o Božjoj naravi i biti praktično nije ni postojalo.

Bog se, u Dobu kraljevstva, još jednom utjelovio, na isti način kao što je to i prvi put bio uradio. Tokom ovog perioda obavljanja Svojega djela, Bog i dalje bezrezervno izražava Svoju riječ, obavlja djelo koje namjerava učiniti i izražava ono što On ima i što jest. Istovremeno s tim, On nastavlja trpjeti i podnositi čovjekovu neposlušnost i neukost. Zar Bog i tokom ovog perioda Svojega djelovanja ne otkriva neprestano Svoju narav i ne izražava Svoju volju? Božja narav, Njegovo biće i sve što ima, kao i Njegova volja, za svakog su čovjeka, dakle, oduvijek bili otvoreni, od trenutka stvaranja ljudskog roda pa sve do danas. Bog nikada nije namjerno skrivao Svoju suštinu, Svoju narav, niti Svoju volju. Radi se samo o tome da ljude nije briga ni što Bog radi, niti kakva je Njegova volja – čovjekovo razumijevanje Boga zbog toga i jest tako mizerno. Drugim riječima, iako skriva Svoju ličnost, Bog ujedno sve vrijeme stoji uz ljude i na njih neprestano projektira Svoju volju, narav i bit. U izvjesnom smislu, Božja je ličnost također otvorena prema ljudima, ali oni, zbog svojega slijepila i svoje neposlušnosti, nikada ne mogu vidjeti Božju pojavu. Ako, dakle, tako stoje stvari, zar onda ne bi svakome trebalo biti lako razumjeti Božju narav i Sâmog Boga? Na to je pitanje veoma teško odgovoriti, zar ne? Možete reći da je to lako razumjeti, ali iako ima ljudi koji nastoje spoznati Boga, oni ipak nisu u stanju doista Ga upoznati, niti Ga jasno razumjeti – zauvijek im ostaje maglovit i nejasan. Nećete, međutim, biti u pravu ni ako kažete da to nije lako. Budući da su ljudi toliko dugo bili predmet Božjeg djelovanja, trebalo bi da je svatko od njih već iskusio istinske odnose s Bogom. Trebali bi u svojemu srcu barem donekle osjetiti Boga da su se duhovno očešali o njega, trebali bi imati barem nekakvu opažajnu svest o Božjoj naravi ili da su Ga bar u izvjesnoj mjeri razumjeli. Od vremena kad su počeli slijediti Boga pa sve do sada, ljudi su previše toga dobili, ali su iz raznoraznih razloga – svojega lošeg kova, svoje neukosti, buntovništva i svakojakih namjera – oni ujedno i izgubili previše. Zar Bog ljudima nije već dovoljno toga pružio? Iako Svoju ličnost skriva od ljudi, On ljude snabdijeva onim što ima i što jest, kao i Svojim životom; ljudsko znanje o Bogu trebalo bi biti mnogo veće no što je sada. Upravo stoga, smatram da je potrebno s vama u zajedništvu i dalje razgovaramo na temu Božjeg djela, Božje naravi i Sâmog Boga. Svrha tog razgovora jest da briga i pažnja, koje je Bog čovjeku poklanjao tisućama godina, ne budu uzaludne, te da ljudi mogu uistinu razumjeti i cijeniti Božju volju prema njima. Svrha je da ljudi započnu novu etapu spoznavanja Boga. Time će, ujedno, Bog biti vraćen na Svoje pravo mjesto u srcima ljudi; drugim riječima, bit će ispravljena nepravda koja Mu je učinjena.

Da biste razumjeli Božju narav i Sâmog Boga, morate započeti od malih stvari. Ali, odakle točno započeti s tim malim stvarima? Za početak, odabrao sam neka poglavlja iz Biblije. Informacije navedene u nastavku teksta sadrže biblijske stihove, od kojih je svaki povezan s temom Božjeg djela, Božje naravi i Sâmog Boga. Ove odlomke smatram naročito podesnim referentnim materijalom, koji će vam pomoći spoznati Božje djelo, Božju narav i Sâmog Boga. Dijeleći ih između sebe, moći ćemo vidjeti kakvu je narav Bog otkrivao tokom obavljanja Svojega ranijeg djela i koji su aspekti Njegove biti nepoznati čovjeku. Iako se radi o starim poglavljima, tema o kojoj u zajedništvu razgovaramo predstavlja nešto sasvim novo, što ljudi nemaju, niti su za to ikada čuli. Nekima od vas to može biti nezamislivo – zar spominjanje Adama i Eve i vraćanje na Nou nije ponovno koračanje po istim stopama? Ma što vi o njima mislili, ta su poglavlja veoma korisna za zajedništvo na ovu temu i mogu poslužiti kao nastavno gradivo ili materijal iz prve ruke za današnje zajedništvo. Kad ovo zajedništvo budem priveo kraju, razumjet ćete zašto sam odabrao baš ova poglavlja. Oni koji su čitali Bibliju, možda su već pročitali ovih nekoliko stihova, ali ih možda nisu uistinu razumjeli. Hajde da se na njih najprije ukratko osvrnemo, da bismo zatim svaki od njih detaljno razmotrili u zajedništvu.

Adam i Eva su preci ljudskog roda. Ako već spominjemo biblijske likove, onda moramo početi od njih dvoje. Sljedeći na redu je Noa, drugi predak čovjekov. A tko je treći lik? (Abraham.) Znate li svi priču o Abrahamu? Nekima od vas je možda poznata, dok drugima možda i nije baš najjasnija. Tko je četvrti lik? Tko se spominje u priči o uništenju Sodome? (Lot.) Lot se, međutim, ovdje ne spominje. A tko se onda spominje? (Abraham.) Glavna stvar koja se spominje u priči o Abrahamu jest ono što je rekao Jahve Bog. Vidite li? Tko je peti lik? (Job.) Ne spominje li Bog mnogo toga iz priče o Jobu tokom ove aktuelne etape Svojega djela? Znači li to onda da vam je do te priče veoma stalo? Ako jest, jeste li pažljivo pročitali biblijsku priču o Jobu? Znate li što je sve Job izgovorio i što je sve učinio? Koliko ste puta pročitali tu priču vi koji ste je najviše čitali? Čitate li je često? Sestre iz Hong Konga, recite nam, molim vas. (Nekoliko puta sam je pročitala još ranije, u Doba milosti.) Nisi je ponovo čitala od tada? Žalosno je to. Da vam kažem nešto: Bog je, tokom ove etape Svojega djela, mnogo puta spomenuo Jova, što je odraz Njegovih namjera. To što je mnogo puta spomenuo Jova, a da pri tom nije probudio vašu pažnju, svjedoči o sljedećoj činjenici: vi uopće niste zainteresirani postati dobri ljudi, ljudi koji se boje Boga i klone se zla. To je zato što se zadovoljavate tek grubom predstavom o priči o Jobu koju je naveo Bog. Zadovoljavate se samo tu priču razumjeti, ali vas nije briga za pojedinosti, niti pokušavate razumjeti tko je Job i zbog čega ga zapravo Bog toliko često spominje. Ako vas ne zanima osoba koju Bog toliko hvali, na što onda vi točno obraćate pažnju? Ako vam do tako važne osobe, koju je Bog spomenuo, nije stalo, niti je pokušavate razumjeti, što to onda govori o vašem stavu prema Božjoj riječi? Zar to ne bi bilo žalosno? Zar to onda ne bi bio dokaz da se većina vas uopće ni ne bavi praktičnim stvarima, niti traga za istinom? Ukoliko tragaš za istinom, posvetit ćeš dužnu pažnju ljudima koje Bog priznaje i likovima iz priča o kojima je Bog govorio. Bilo da možeš biti sličan njima ili priče o njima smatraš opipljivim, požurit ćeš ih pročitati, pokušat ćeš ih shvatiti, pronaći ćeš načine slijediti njihov primjer i radit ćeš najbolje što možeš. Tako treba da se ponaša netko tko čezne za istinom. Činjenica je, međutim, da većina vas koji ovdje sjedite nikada nije pročitala priču o Jobu – a to, samo po sebi, mnogo govori.

Vratimo se na temu o kojoj sam upravo govorio. Odlučio sam se, u ovom djelu Svetog pisma, koji se tiče starozavjetnog Doba zakona, usredotočiti na određene priče o izuzetno reprezentativnim likovima, s kojima je upoznata većina onih koji su Bibliju pročitali. Svatko tko čita priče o ovim likovima moći će osjetiti da su djelo koje je Bog obavio na njima i riječi koje im je On izgovorio, danas podjednako opipljivi i dostupni ljudima. Kad pročitaš ove priče, ove biblijske zapise, moći ćeš bolje razumjeti kako je Bog obavljao Svoje djelo i kako je prema ljudima postupao u tim povijesnim vremenima. Ja sam, međutim, odlučio danas raspravljati o ovim poglavljima ne zato da bi se ti pokušao usredotočiti na same te priče ili na likove u njima. Na to sam se odlučio zato da bi ti – kroz priče o tim likovima – mogao sagledati Božja djela i Njegovu narav. To će ti omogućiti lakše spoznati i razumjeti Boga, sagledati Njegovu pravu stranu; to će razvijati tvoja nagađanja i predodžbe o Njemu i pomoći ti okanuti se vjere koja obiluje nejasnoćama. Ukoliko nemaš čvrstu osnovu, pokušaj shvatiti Božju narav i spoznati Sâmog Boga često može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, nemoći i neizvjesnosti, jer ne znaš odakle početi. Upravo to Me je potaklo razviti metodu i pristup koji bi vam mogli pomoći bolje razumjeti Boga, da sa više autentičnosti cijenite Božju volju, spoznate Božju narav i Sâmog Boga, te omogućiti vam uistinu osjetiti Božje postojanje i cijeniti Njegovu volju prema čovječanstvu. Zar od svega toge nećete imati koristi? Ako sada ponovo pročitate ove priče i dijelove Svetog pisma, što osjećate u svojim srcima? Mislite li da su dijelovi Svetog pisma koje sam odabrao suvišni? Moram ponovo naglasiti to što sam vam upravo rekao: Cilj vašeg čitanja priča o tim likovima jest pomoći vam vidjeti kako Bog obavlja Svoje djelo na ljudima i bolje razumjeti Njegov stav prema ljudskom rodu. Što će vam pomoći to bolje razumjeti? Razumijevanje djela koje je Bog obavio u prošlosti i njegovo povezivanje s djelom koje Bog trenutno obavlja – to je ono što će vam pomoći razumjeti mnoštvo Njegovih aspekata. Ovi bezbrojni aspekti su stvarni i moraju ih poznavati i razumjeti svi oni koji žele spoznati Boga.

Počnimo s pričom o Adamu i Evi, tako što ćemo pročitati citat iz Svetog pisma.

A. Adam i Eva

1. Božja zapovijest Adamu

Post 2,15–17 Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”

Što zaključujete iz ovih stihova? Kako se osjećate kad pročitate ovaj dio Svetog pisma? Zašto sam odlučio govoriti o Božjoj zapovijesti Adamu? Ima li sada svatko od vas sliku Boga i Adama u glavi? Pokušajte zamisliti: Da ste se vi našli u toj situaciji, kako bi, po vašem iskrenom mišljenju, Bog izgledao? Kakav osjećaj u vama budi razmišljanje o tome? To je dirljiv i srcu mio prizor. Mada su u njemu prisutni samo Bog i čovjek, bliskost među njima ispunjava vas osjećanjem divljenja: Preobilna Božja ljubav okružuje čovjeka i slobodno mu se daje; čovjek je nevin i čist, neopterećen i bezbrižan, živi blaženim životom pod Božjim nadzorom; Bog pokazuje brigu za čovjeka, a čovjek živi pod Božjom zaštitom i blagoslovom; sve što čovjek radi i govori neraskidivo je povezano i neodvojivo od Boga.

Može se reći da je ovo prva Božja zapovijest čovjeku nakon što ga je stvorio. Što se tom zapoviješću saopćava? Saopćava se Božja volja, ali i Njegova zabrinutost za ljudski rod. To je prva Božja zapovijest, a to je ujedno i prvi put da se Bog zabrinuo za čovjeka. Drugim riječima, to znači da Bog prema čovjeku osjeća obvezu od trenutka kad ga je stvorio. Koja je Njegova obveza? On čovjeka mora da štiti i da brine o njemu. Nada se da čovjek može da vjeruje Njegovim riječima i da im se pokorava. To je ujedno i prvo Božje očekivanje od čovjeka. Upravo s takvim očekivanjem, Bog kaže: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” Te jednostavne riječi predstavljaju Božju volju. One također otkrivaju da je Bog u svojemu srcu počeo da pokazuje brigu za čovjeka. Od svih stvorenja, samo je Adam stvoren prema Božjem liku; Adam je bio jedino živo biće kojemu je Bog udahnuo život; mogao je hodati s Bogom i s Njim razgovarati. Upravo stoga mu je Bog izdao tu zapovijest. On je Svojom zapoviješću čovjeku veoma jasno stavio do znanja što se smije, a što ne.

U ovih nekoliko jednostavnih riječi vidimo Božje srce. Ali, kakvo je to srce koje nam se pokazuje? Ima li u Božjem srcu ljubavi? Ima li zabrinutosti? Iz ovih se stihova Božja ljubav i briga mogu ne samo razumjeti, već i intimno osjetiti. Zar se ne biste složili s tim? Nakon što ste Me saslušali, mislite li i dalje da je ovo tek pregršt jednostavnih riječi? One ipak nisu tako jednostavne, zar ne? Jest li ranije bili svjesni toga? Da ti je Bog lično saopštio ovih nekoliko riječi, kako bi se osjećao u duši? Da si ti neka nehumana osoba, da ti je srce led ledeni, ti onda ne bi ništa osjećao, Božju ljubav ne bi cijenio i ne bi ni pokušavao razumjeti Njegovo srce. Ali, pošto imaš savjest i pošto si čovječan, ti bi se drugačije osjećao. Osjetio bi toplinu, osjetio bi da netko o tebi brine i da te ljubi, i bio bi sretan. Zar nije tako? Kad se tako osjećaš, kako ćeš se ponašati prema Bogu? Bi li osjetio svoju povezanost s Njim? Bi li Ga iz dna duše ljubio i poštovao? Bi li se tvoje srce približilo Bogu? Iz ovoga se može vidjeti koliko je Božja ljubav važna za čovjeka. Međutim, ono što je još važnije jest čovjekovo uvažavanje i razumijevanje Božje ljubavi. Zar Bog, zapravo, ne izgovara mnogo sličnih stvari tokom ove etape Svojega djela? Ima li danas ljudi koji cijene Božje srce? Možete li cijeniti Božju volju o kojoj sam upravo govorio? Vi zapravo ne možete doista cijeniti Božju volju kada je ona tako konkretna, opipljiva i stvarna. Zato i kažem da vi ne posjedujete stvarno znanje o Bogu i da Ga zapravo ne razumijete. Zar nisam u pravu? Ali, ostavimo to za sada.

2. Bog stvara Evu

Post 2,18–20 I reče Jahve, Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.” Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.

Post 2,22–23 Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!”

Ključni stih ovog djela Svetog pisma je sljedeći: „kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.” Tko je, dakle, svim živim stvorenjima nadjenuo imena? Bio je to Adam, a ne Bog. Taj stih ljudima saopćava sljedeću činjenicu: kad je stvorio čovjeka, Bog mu je podario inteligenciju. To znači da je čovjekova inteligencija potekla od Boga. To je pouzdana činjenica. Ali, zašto? Je li Adam, nakon što ga je Bog stvorio, pohađao školu? Je li znao čitati? Nakon što je Bog stvorio razna živa bića, je li Adam prepoznao sva ta stvorenja? Je li mu Bog saopćio njihova imena? Bog ga, naravno, nije naučio ni kako svim tim stvorenjima nadjenuti imena. To je istina! Otkud je onda Adam znao kako tim živim stvorenjima nadjenuti imena i kakva im imena treba dati? Ovo je povezano s pitanjem što je Bog dodijelio Adamu kad ga je stvorio. Te činjenice dokazuju da je Bog čovjeku, kad ga je stvorio, podario Svoju vlastitu inteligenciju. Ovo je od ključne važnosti, te stoga slušajte pažljivo. Ima još jedna ključna stvar koju trebate razumjeti: Nakon što je Adam ovim živim stvorenjima nadjenuo imena, ta su imena ušla u Božji rječnik. Zašto ovo napominjem? Zato što se to ujedno tiče i Božje naravi, a to je nešto što moram detaljnije obrazložiti.

Bog je čovjeka stvorio, udahnuo mu život, a također mu je dao nešto od Svoje inteligencije, Svojih sposobnosti i onoga što On ima i što jest. Nakon što mu je Bog sve to podario, čovjek je neke stvari mogao činiti samostalno i sâm za sebe razmišljati. Ako je, s Božje tačke gledišta, ono što čovjek osmisli i uradi dobro, onda Bog to prihvaća i ne miješa se. Ako je ono što čovjek radi ispravno, Bog to neće mijenjati. Na što, dakle, ukazuje izraz „kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime”? Ukazuje na to da Bog nije smatrao prikladnim mijenjati nijedno od imena datih raznim živim stvorenjima. Kako god da je Adam nazvao neko stvorenje, Bog bi rekao „Neka tako bude”, potvrđujući ime tog stvorenja. Je li Bog izražavao neko mišljenje o tome? Ne, On to nipošto nije činio. Što, dakle, iz toga zaključujete? Bog je čovjeku dao inteligenciju, a čovjek je onda tu svoju, Bogom datu inteligenciju, koristio za obavljanje poslova. Ako je u Božjim očima ono što čovjek čini pozitivno, onda Bog to potvrđuje, priznaje i prihvata, bez ikakve osude ili kritike. To je nešto što nijedna osoba, zli duh, niti Sotona ne bi mogli učiniti. Vidite li u tome otkrivenje Božje naravi? Bi li neko ljudsko biće, neka iskvarena osoba ili Sotona ikome drugom dopustili nešto učiniti u njihovo ime, pred njihovim nosom? Naravno da ne bi! Bi li se oni, s tom drugom osobom ili silom koja je od njih drugačija, borili oko tog položaja odlučivanja? Naravno da bi! Da je s Adamom u to vrijeme bila neka iskvarena osoba ili Sotona, oni bi zacijelo odbacili sve što je Adam učinio. Da bi dokazali kako mogu samostalno razmišljati i posjedovati svoje jedinstvene uvide, oni bi u potpunosti zanijekali sve što je Adam uradio: „Ti bi ovo nazvao tako? E pa, neću ovo zvati tako, no ću ga zvati onako; ti si mu dao ime Tom, ali ja ću ga zvati Hari. Moram pokazati koliko sam pametan.” Kakva je to priroda? Nije li ona strašno nadmena? A što je s Bogom? Ima li On takvu narav? Je li Bog imao neke neuobičajene primjedbe na ono što je Adam radio? Odgovor je nedvosmisleno odričan! U naravi koju Bog razotkriva nema ni trunke želje za neslaganjem, nadmenosti, niti samopravednosti. To je ovdje potpuno jasno. Ovo može izgledati kao sporedna stvar, ali ako ne razumiješ Božju bit, ako tvoje srce ne pokušava shvatiti kako Bog djeluje i kakav je Božji stav, ti onda nećeš spoznati Božju narav, niti uvidjeti izraz i otkrivenje Božje naravi. Zar nije tako? Slažete li se s onim što sam vam upravo objasnio? Reagirajući na Adamove postupke, Bog nije pompozno objavio: „Dobro si učinio, pravilno si postupio i Ja se s tobom slažem!” U Svojemu je srcu, međutim, Bog odobrio, priznao i čestitao Adamu na onome što je ovaj učinio. Od postanka čovjeka, ovo je bila prva stvar koju je čovjek učinio za Boga prema Njegovu uputstvu. To je bilo nešto što je čovjek učinio umjesto Boga i u Božje ime. U Božjim je očima sve to proizišlo iz inteligencije koju je dao čovjeku. Bog je to vidio kao dobru i pozitivnu stvar. Ono što je Adam tada uradio bio je prvi slučaj očitovanja Božje inteligencije u čovjeku. S Božje tačke gledišta, bila je to dobra manifestacija. Ono što ovdje želim reći jest da Bog ima za cilj čovjeku prenijeti nešto od onoga što On ima i što jest, kao i nešto od Svoje inteligencije, kako bi čovjek mogao biti živo stvorenje kroz koje se On očituje. To što jedno takvo živo stvorenje djeluje u Njegovo ime predstavlja upravo je ono što je Bog čeznuo vidjeti.

3. Bog pravi odjeću od kože Adamu i Evi

Post 3,20–21 Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.

Razmotrimo ovaj treći odlomak, u kojem se kaže da se iza imena koje je Adam dao Evi doista krije neko značenje. Ovo pokazuje da je Adam, nakon stvaranja, imao vlastite zamisli i da je mnoge stvari razumio. Za sada, međutim, nećemo proučavati ni istraživati što je sve i koliko Adam razumio, jer to nije Moj glavni cilj u raspravi o ovom trećem odlomku. Koja je, dakle, ta glavna stvar koju želim istaći? Razmotrimo pobliže ovaj stih: „I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.” Ako danas u našem zajedništvu ne bismo razgovarali o ovom stihu iz Svetog pisma, vi možda nikada ne biste shvatili dublje implikacije ovih riječi. Dopustite Mi najprije ponuditi vam malu pomoć. Zamislite, ako hoćete, Edenski vrt i u njemu Adama i Evu. Bog ih je došao posjetiti, ali oni se od Njega kriju, zato što su goli. Bog ih ne može vidjeti, a nakon što ih je pozvao, rekoše Mu: „Ne usuđujemo se izaći Ti na oči jer su nam tijela naga.” Ne usuđuju se izaći pred Boga zato što su goli. Što je Bog Jahve tada učinio za njih? U originalnom tekstu piše: „I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.” Razumijete li od čega im je Bog načinio odjeću? Bog im je odjeću načinio od životinjske kože. Drugim riječima, Bog je od životinjskog krzna stvorio nešto što će čovjek nositi kao svoju odjeću. Bili su to prvi odjevni predmeti koje je Bog napravio za čovjeka. Prema današnjim standardima, krzneni kaput je luksuzna odjeća, koju ne može baš svatko sebi priuštiti. Ako te netko pita: „Koji je prvi komad odjeće što su naši preci nosili?” Možeš mu odgovoriti: „Bio je to krzneni kaput.” „A tko je napravio taj krzneni kaput?” Možeš odgovoriti: „Napravio ga je Bog!” To je ovdje glavna poanta: tu je odjeću načinio Bog. Je li to nešto o čemu vrijedi raspravljati? Nakon što ste čuli Moj opis, možete li u svojoj glavi stvoriti sliku? Trebalo bi da je, bar u grubim crtama, možete zamisliti. Poanta ove Moje današnje priče nije da vi saznate koji je bio čovjekov prvi odjevni predmet. U čemu je, dakle, poanta? Poanta nije u krznenom kaputu, već u tome na koji način ljudi spoznaju – kao što je Bog ovim Svojim postupkom razotkrio – Njegovu narav i sve ono što On ima i što jest.

„I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.” Na osnovu ovog prizora, kakvu ulogu vidimo da Bog preuzima kada je s Adamom i Evom? Na koji način Bog očituje Sebe u ovom svijetu, na kojem tada postoje samo dva ljudska bića? Očituje li se on u ulozi Boga? Braćo i sestre iz Hong Konga, molim vas odgovorite. (Očituje se u ulozi roditelja.) Braćo i sestre iz Južne Koreje, što mislite u kakvoj se ulozi Bog ovdje pojavljuje? (Kao glava obitelji.) Što vi mislite, braćo i sestre s Tajvana? (Pojavljuje se kao netko tko pripada porodici Adama i Eve, u ulozi člana obitelji.) Neki od vas misle da se Bog pojavljuje kao član obitelji Adama i Eve, drugi kažu da se pojavljuje kao glava porodice, dok treći kažu da igra ulogu roditelja. Svi su vaši odgovori sasvim prikladni. Vidite li, međutim, na što ciljam? Iako je ova dva ljudska bića On stvorio, prema njima se ponaša kao prema svojim drugovima. Kao njihov jedini bližnji, Bog se stara o njihovim životima i brine o njihovim potrebama za hranom, odjećom i skloništem. Ovdje se Bog pojavljuje u ulozi roditelja Adama i Eve. Dok Bog to čini, čovjek ne vidi koliko je Bog uzvišen; on ne uviđa Božju nadmoć, Njegovu tajnu, a naročito ne uviđa Njegov gnjev ni veličanstvo. Sve što vidi je Božja skromnost, Njegova ljubav, Njegova briga za čovjeka i Njegovu odgovornost i staranje o njemu. Božji stav prema Adamu i Evi, kao i način na koji se prema njima odnosi, sličan je načinu na koji roditelji brinu o svojoj deci. To također nalikuje načinu na koji roditelji vole svoje sinove i kćeri, paze na njih i brinu o njima – realno, vidljivo i opipljivo. Umjesto da se uzdigne na visoku i moćnu poziciju, Bog je osobno od kože načinio odjeću za čovjeka. Pri tom je nebitno je li taj kaput upotrijebljen pokriti njihovu sramotu ili ih zaštititi od hladnoće. Ono što je bitno jest da je tu odjeću za pokrivanje ljudskog tijela Bog osobno Svojim rukama napravio. Umjesto naprosto Svojim mislima ili na neki drugi čudesan način stvoriti tu odjeću, kao što bi se možda u ljudskoj mašti dogodilo, Bog je legitimno učinio nešto što, sa ljudskog stanovišta, On ne bi nikad učinio ili ne bi trebao učiniti. Možda vam se čini da je ovo tričarija – neki će čak smatrati da to nije ni vrijedno spomena – ali to svakom Božjem sljedbeniku koji je bio opsjednut nejasnim pojmovima o Njemu omogućava sagledati Njegovu iskrenost i divotu, da uvidi Njegovu vjernost i skromnost. Stoga čak i oni nepodnošljivo nadmeni ljudi, koji sebe smatraju uzvišenim i moćnim, posramljeno saginju svoje sujetne glave pred Božjom iskrenošću i skromnošću. Božja iskrenost i skromnost ljudima ovdje dodatno omogućavaju vidjeti koliko je On drag. Nasuprot tome, „neizmjeran”, „dragi” i „svemoćni” Bog, kojega ljudi čuvaju u svojim srcima, postaje beznačajan i ružan, mrveći se u prah pri najmanjem dodiru. Kad vidiš ovaj stih i čuješ ovu priču, gledaš li s visine na Boga zato što je tako nešto učinio? Neki možda to i čine, ali će reakcija drugih biti sasvim suprotna. Oni će Boga smatrati iskrenim i dragim, a upravo su Božja iskrenost i divota ono što ih pokreće. Što više sagledavaju pravu stranu Boga, to više mogu cijeniti istinsko postojanje Božje ljubavi, važnost Boga u svojim srcima i to što je On u svakom trenutku kraj njih.

Vratimo našu diskusiju na sadašnjost. Ako je Bog mogao, na samom početku, ljudima koje je stvorio činiti razne sitnice, pa čak i stvari na koje ljudi nikad ne bi smeli ni pomisliti, niti ih očekivati, bi li onda On mogao takve stvari ljudima i danas činiti? Neki kažu: „Da!” Zašto je to tako? Zato što Božja bit nije lažna i što Njegova divota nije lažna. Božja bit doista postoji i nije nešto čemu drugi doprinose, a pogotovu nije nešto što se mijenja u različitim vremenima, mjestima i epohama. Božja iskrenost i divota mogu se istinski očitovati samo kroz nešto što ljudi smatraju neupadljivim i beznačajnim – kroz nešto tako tričavo da ljudi ne bi ni pomislili da bi On ikada učinio. Bog nije pretenciozan. U Njegovoj naravi i suštini nema nikakvog pretjerivanja, prerušavanja, gordosti, niti nadmenosti. On se nikada ne hvali, već umjesto toga voli ljudska bića koja je stvorio, pokazuje brigu za njih, vodi računa o njima i predvodi ih vjerno i iskreno. Ma koliko malo ljudi cijene, osjećaju ili vide što Bog čini, On to sasvim sigurno čini. Bi li spoznaja takve Njegove suštine uticala na čovjekovu ljubav prema Bogu? Bi li ona utjecala na njihov strah od Boga? Nadam se da ćeš, kad budeš razumio pravu stranu Boga, postati još bliži Njemu i biti u stanju istinski cijeniti Njegovu ljubav i brigu za ljudski rod, kao i da ćeš moći svoje srce podariti Bogu i da se oslobodiš svih sumnji i nedoumica u vezi s Njim. Bog za čovjeka sve čini šutke, sve čini tiho, putem Svoje iskrenosti, vjernosti i ljubavi. On, međutim, nikada ne strahuje, niti žali zbog ičega što čini, ne osjeća potrebu da Mu se itko za to na bilo koji način oduži, niti ima namjeru od ljudi išta dobiti zauzvrat. Jedina svrha svega što je ikada učinio jest od ljudi dobiti istinsku vjeru i ljubav. I ovime ću sada završiti s našom prvom temom.

Jesu li vam ove diskusije pomogle? Koliko su vam one bile od pomoći? (Sada bolje razumijemo i poznajemo Božju ljubav.) (Ova metoda zajedništva može nam pomoći ubuduće više cijeniti Božju riječ, shvatiti Njegove emocije i pravo značenje svega što je izrekao u prošlim vremenima, te dokučiti kako se u to vrijeme osjećao.) Jesu li neki od vas svjesniji stvarnog Božjeg postojanja nakon čitanja ovih riječi? Osjećate li da Božje postojanje nije više tako šuplje i nejasno? Nakon što steknete takav osjećaj, možete li naslutiti da Bog stoji tik pored vas? Možda ta slutnja u ovom trenutku nije tako očigledna ili možda je još uvijek ne možete osjetiti. Međutim, jednog dana, kad u srcu budete uistinu imali duboko uvažavanje i stvarno znanje o Božjoj naravi i biti, osjetit ćete da je Bog neposredno kraj vas – radi se naprosto o tome da Boga nikad niste iskreno primili u svoje srce. U tome je sva istina!

Što mislite o ovakvom pristupu zajedništvu? Jeste li u stanju pratiti? Smatrate li da je ova vrsta zajedništva na temu Božjeg djela i Božje naravi veoma teška? Kako se osjećate? (Vrlo dobro, uzbuđeno.) Zbog čega ste se osjetili dobro? Zašto ste se uzbudili? (Kao da smo se vratili u edenski vrt, nazad pod Božje skute.) „Božja narav” je zapravo tema koja je ljudima prilično nepoznata, jer ono što obično zamišljate i što možete pročitati u knjigama ili čuti u okviru zajedništva, u vama obično izaziva da se donekle osjećate kao slijepac pred slonom – možete ga samo opipati prstima, ali zapravo ništa ne možete sebi dočarati. Slijepim tumaranjem ne možete čak ni u grubim crtama razumjeti Boga, a kamoli steći jasan pojam o Njemu; to samo dodatno provocira vašu maštu, onemogućavajući vam precizno definirati Božju narav i bit, a neizvjesnosti proizišle iz vaše mašte neminovno će vaše srce ispuniti sumnjama. Kad u nešto ne možeš biti siguran, ali ipak pokušavaš to razumjeti, u tvojemu će se srcu uvijek javljati proturječnosti i sukobi, pa čak i osjećaj uznemirenosti, uslijed čega ćeš neprestano biti dezorijentiran i zbunjen. Nije li to strašna muka kad želiš tragati za Bogom, kad Ga želiš spoznati i jasno Ga vidjeti, a pri tom kao da nikad ne možeš pronaći odgovore? Naravno, ove su riječi upućene isključivo onima koji žudno nastoje prema Bogu osjetiti strahopoštovanje i udovoljiti Mu udovolje. Ljudima koji na takve stvari ne obraćaju pažnju ovo zapravo nije ni važno, jer ono čemu se oni najviše nadaju jest da stvarnost i postojanje Boga ostanu samo legenda ili fantazija, kako bi mogli činiti što im se prohtje, kako bi mogli biti najveći i najvažniji, kako bi mogli činiti zlodjela ne mareći za posljedice, kako ne bi morali trpjeti kaznu niti snositi ikakvu odgovornost, te kako se čak ni ono što Bog kaže o zlotvorima ne bi odnosilo na njih. Ti ljudi nisu voljni shvatiti Božju narav. Muka im je i umorni su od pokušaja spoznati Boga i sve u vezi s Njim. Draže bi im bilo da Bog ne postoji. Ti se ljudi protive Bogu i naći će se među onima koji će biti izgnani.

U nastavku ćemo razmatrati priču o Noi i njenoj povezanosti s temom Božjeg djela, Božje naravi i Sâmog Boga.

Što, po vašem mišljenju, Bog čini Noi u ovom djelu svetih spisa? Svi koji ovdje sjedite vjerojatno već znate nešto o tome iz čitanja svetih spisa: Bog je Noi naložio napraviti barku, a zatim je svijet uništio potopom. Bog je dao Noi izgraditi barku kako bi spasao osmočlanu porodicu, što im je omogućilo preživjeti i postati preci narednog pokoljenja ljudskog roda. Pređimo sada na Sveto pismo.

B. Noa

1. Bog namjerava da svijet uništi potopom i nalaže Noi da napravi barku

Post 6,9–14 Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svojemu vremenu. S Bogom je Noa hodio. Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet. U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo – reče Bog Noi: „Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom.”

Post 6,18–22 „A s tobom ću učiniti Savez; ti ćeš ući u korablju – ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova. A od svega što je živo – od svih bića – uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. Od ptica prema njihovim vrstama, od životinja prema njihovim vrstama i od svih stvorova što po tlu puze prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi. Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrane tebi i njima.” Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio.

Nakon čitanja ova dva odlomka, razumijete li u općim crtama tko je bio Noa? Kakva je osoba bio Noa? U originalnom tekstu piše: „Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svojemu vremenu.” Prema shvaćanju današnjih ljudi, kakav je u ono vrijeme bio „pravedan čovjek”? Pravedan čovjek bi trebao biti savršen čovjek. Znate li da li je taj savršeni čovjek bio savršen s ljudskog ili s Božjeg stanovišta? Ovaj savršeni čovjek je, bez sumnje, bio savršen u Božjim očima, ali ne i u očima čovjeka. U to ne može biti nikakve sumnje! To je zato što je čovjek slijep i ne vidi, i zato što samo Bog motri na cijelu zemlju i na svakog pojedinca, te je stoga samo Bog znao da je Noa bio savršen čovjek. Božji plan uništenja svijeta potopom započeo je, dakle, onog trenutka kad je Bog pozvao Nou.

U tom dobu, Bog je namjeravao od Noe zahtijevati da učini nešto veoma važno. Zbog čega je ovaj zadatak morao biti obavljen? Zato što je Bog tada u Svojemu srcu skovao plan. Njegov je plan bio uništiti potopom čitav svijet. Zašto bi On htio uništiti svijet? Kao što se ovdje kaže: „U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.” Što možete zaključiti iz izraza: „nepravdom se napunila”? Bila je to pojava na zemlji, kad su svijet i ljudi na njemu postali do krajnosti iskvareni; prema tome, „nepravdom se napunila”. Današnjim jezikom rečeno, „nepravdom se napunila” značilo bi da na zemlji ništa ne funkcionira kako treba. Za čovjeka je to značilo da je u svakom aspektu života izgubljen svaki privid reda i da je sve postalo kaotično i neupravljivo. U Božjim očima, to je značilo da su ljudi na zemlji postali previše iskvareni. Ali, u kojoj mjeri iskvareni? Iskvareni do te mjere da ih Bog više nije mogao očima vidjeti, niti biti strpljiv prema njima. Iskvareni do te mjere da je Bog namjeravao uništiti ih. Kad je riješio uništiti svijet, Bog je isplanirao pronaći nekoga tko će sagraditi barku. Bog je izabrao Nou da izvrši ovaj zadatak, odnosno, naložio je Noi da napravi barku. Zašto je izabrao baš Nou? Noa je, u Božjim očima, bio pravedan čovjek; ma što mu Bog naredio učiniti, Noa bi tako i učinio. Drugim riječima, Noa je bio spreman učiniti sve što bi mu Bog rekao. Bog je želio pronaći nekog takvog tko bi radio s Njim, tko bi dovršio ono što mu je On povjerio – tko bi Njegovo djelo na zemlji dovršio. Je li u ono vrijeme postojala još neka osoba, osim Noe, koja bi mogla izvršiti takav zadatak? Naravno da nije! Noa je bio jedini kandidat, jedina osoba koja je mogla dovršiti ono što bi joj Bog povjerio, te je stoga Bog izabrao njega. Jesu li, međutim, Božja ograničenja i standardi za spašavanje ljudi danas isti kao i onda? Odgovor je da među njima definitivno postoji razlika! A zašto to pitam? Noa je u to vrijeme bio jedini pravednik u Božjim očima, čime se implicira da ni njegova žena, niti itko od njegovih sinova ili snaha nisu bili pravedni, ali ih je Bog, zbog Noe, ipak poštedio. On im nije postavljao zahtjeve na način na koji to danas čini, već je, umjesto toga, svih osam članova Noine porodice održao u životu. Oni su Božji blagoslov primili zahvaljujući Noinoj pravednosti. Da nije bilo Noe, nitko od njih ne bi mogao dovršiti ono što bi mu Bog povjerio. Noa je, dakle, bio jedina osoba koja je trebala preživjeti smak svijeta, dok su se svi ostali samo uzgred okoristili. To pokazuje da su, u eri prije no što je Bog zvanično započeo Svoje djelo upravljanja, načela i standardi po kojima se odnosio prema ljudima i postavljao im zahtjeve, bili relativno opušteni. Današnjim ljudima čini se da se Bog prema Noinoj osmočlanoj porodici nije odnosio „nepristrano”. Međutim, u usporedbi s izuzetno obimnim djelom koje On sada obavlja na ljudima i velikom količinom riječi koje sada prenosi, odnos Boga prema Noinoj osmočlanoj porodici predstavlja tek jedno radno načelo, imajući u vidu pozadinu Njegova tadašnjeg djela. Je li, u usporedbi s današnjim ljudima, Noina osmočlana porodica od Boga primila više ili manje?

Pozivanje Noe jeste jednostavna činjenica, ali poenta onoga o čemu ovdje govorimo – poenta Božje naravi, Njegove volje i Njegove biti u ovom zapisu – nije tako jednostavna. Da bismo razumjeli tih nekoliko Božjih aspekata, najprije moramo shvatiti kakvu osobu Bog želi pozvati, da bismo onda kroz to razumjeli Njegovu narav, volju i suštinu. To je od presudne važnosti. Kakvom, dakle, tipu osobe, s Božje tačke gledišta, pripada ovaj čovjek kojeg je Bog odlučio pozvati? To mora biti osoba koja je u stanju slušati Njegove riječi i slijediti Njegova uputstva. U isto vrijeme, to mora biti netko sa osjećajem za odgovornost, netko tko će Božju riječ izvršavati kao svoju dužnost i obvezu koju mora ispuniti. Treba li onda ta osoba biti netko tko poznaje Boga? Ne. U ta davna vremena, Noa nije mnogo toga čuo o Božjim učenjima, niti je iskusio išta od Božjeg djela. Stoga je Noino znanje o Bogu bilo veoma oskudno. Mada je ovdje zabilježeno da je Noa hodao s Bogom, je li on ikada vidio Božju ličnost? Odgovor je sasvim sigurno odrečan! Jer, u to su vrijeme samo Božji poslanici dolazili među ljude. Iako su svojim djelima i riječima mogli predstavljati Boga, oni su ipak samo prenosili Božju volju i Njegove namjere. Božja ličnost čovjeku nije otkrivena licem u lice. Sve što u ovom djelu svetih spisa vidimo, zapravo je ono što je Noa morao učiniti, kao i uputstva koja mu je Bog dao. Kakvu je, dakle, bit Bog ovdje izrazio? Sve što Bog čini precizno je isplanirano. Kad vidi neku stvar ili situaciju koja se odigrava, On u Svojim očima posjeduje standard po kojemu to odmjerava, a taj standard određuje hoće li On pokrenuti nekakav plan da bi se s tim obračunao, odnosno određuje pristup koji će primijeniti u obračunavanju s tom stvari ili situacijom. On nije ravnodušan niti bezosjećajan prema svemu. Zapravo je potpuno suprotno od toga. Ima ovdje stih u kojemu se kaže što je Bog rekao Noi: „Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.” Kad je Bog ovo rekao, je li namjeravao uništiti samo ljude? Ne! Rekao je da će uništiti sva živa bića od krvi i mesa. Zašto je Bog poželio takvo uništenje? Ovdje postoji još jedno otkrivenje Božje naravi; u Božjim očima, strpljenje prema ljudskoj iskvarenosti, prema prljavštini, nasilju i neposlušnosti svakog tjelesnog bića ima svoje granice. Koje su Njegove crvene linije? Kao što Bog reče: „I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo” Što znači to da se „ta svako se biće na zemlji izopačilo”? To znači da će sva živa bića – uključujući i one koji su sledili Boga, one koji su prizivali ime Božje, one koji su Bogu nekad prinosili žrtve paljenice, one koji su na riječima Boga priznavali, pa čak Ga i hvalili – Bog morati uništiti kad Mu njihovo iskvareno ponašanje bude upalo u oči. To je Božja crvena linija. Do koje je, dakle, mjere Bog ostao strpljiv prema čovjeku i prema iskvarenosti svega živog? Do te mjere da nitko od ljudi, bilo da su Božji sljedbenici ili nevjernici, nije išao pravim putem. Do mjere da čovjek nije bio samo moralno iskvaren i ispunjen zlom, već da više nije bilo nikoga tko je vjerovao u postojanje Boga, a kamoli nekoga tko je vjerovao da Bog vlada svijetom i može donijeti ljudima svjetlost i pravi put. Do te mjere da je čovjek prezirao Božje postojanje i da nije dozvoljavao Bogu postojati. Kad je ljudska iskvarenost dostigla ovu tačku, Bog to više nije mogao izdržati. Što bi je moglo zamijeniti? Dolazak Božjeg gnjeva i Božje kazne. Zar to nije bilo djelomično otkrivenje Božje naravi? Zar u ovom sadašnjem dobu nema ljudi koji su u Božjim očima pravedni? Zar u Božjim očima nema savršenih ljudi? Je li ovo doba u kojemu je ponašanje svega živog na zemlji iskvareno u Božjim očima? Zar u današnje vrijeme svi ljudi od krvi i mesa – izuzev onih koje Bog želi upotpuniti i onih koji mogu slijediti Boga i prihvatiti Njegovo spasenje – ne prekoračuju granice Božjeg strpljenja? Nije li sve što se dešava oko vas – ono što svojim očima vidite, što svojim ušima čujete i što svakoga dana lično doživljavate na ovom svijetu – prepuno nasilja? Zar, s Božje tačke gledišta, jedan takav svijet i jedno takvo doba ne bi trebalo okončati? Iako je pozadina sadašnjeg doba potpuno drugačija od pozadine Noinog vremena, Božja osjećanja i Njegov gnjev prema ljudskoj iskvarenosti ostali su potpuno isti. Bog je u stanju biti strpljiv zarad Svojega djela ali, u svjetlu datih okolnosti i uvjeta, ovaj je svijet u Božjim očima odavno već trebao biti uništen. Sadašnje okolnosti daleko su od onih koje su vladale u vrijeme kad je svijet bio uništen potopom. Ali, po čemu se one razlikuju? To je, ujedno, i nešto što najviše rastužuje Božje srce, a što možda nitko od vas ne može cijeniti.

Kad je svijet uništio potopom, Bog je mogao Noi staviti u zadatak sagraditi barku i obaviti još neke pripremne radove. Bog je, dakle, mogao pozvati jednog jedinog čovjeka – Nou – i povjeriti mu čitav niz poslova. U ovom sadašnjem dobu, međutim, Bog se nema kome obratiti. Zašto je to tako? Svi vi koji ovdje sjedite, svi do jednoga, vjerojatno vrlo dobro razumijete i znate razlog za to. Trebam li vam ga nacrtati? Ako to naglas izgovorite, možda ćete izgubiti obraz i sve živo uznemiriti. Neki će možda reći: „Iako u Božjim očima nismo pravedni ni savršeni ljudi, ako bi nam Bog dao uputstva kako nešto učiniti, mi bismo i dalje bili sposobni to učiniti. Ranije, kad je govorio o nadolazećoj katastrofalnoj nesreći, počeli smo pripremati hranu i stvari koje će nam biti potrebne tokom katastrofe. Nije li sve to obavljeno u skladu s Božjim zahtjevima? Zar nismo doista surađivali na Božjem djelu? Zar se to što smo obavili ne može usporediti s onim što je učinio Noa? Zar to što smo učinili nije istinska poslušnost? Zar nismo slijedili Božja uputstva? Zar nismo učinili ono što je Bog rekao zato što vjerujemo u Božje riječi? Zašto je onda Bog i dalje tužan? Zašto kaže da nema koga pozvati?” Ima li ikakve razlike između vaših i Noinih postupaka? Koje su to razlike? (Današnja priprema hrane za katastrofu bila je naša vlastita namjera.) (Naši se postupci ne mogu baš nazvati „pravednim”, dok je Noa u Božjim očima bio pravedan čovjek.) To što govorite nije daleko od istine. Ono što je Noa učinio suštinski se razlikuje od onoga što ljudi danas rade. Kad je Noa postupio prema Božjim uputstvima, on nije znao kakve su Božje namjere. Nije znao što Bog želi postići. Bog mu je samo izdao zapovijest i uputio ga kako nešto učiniti, a Noa je, bez mnogo objašnjenja, otišao i to učinio. On nije pokušavao u potaji otkriti Božje namjere, nije se opirao Bogu, niti je prema Njemu bio neiskren. Samo je otišao i, čista srca i prostodušno, učinio onako kako mu je bilo zapovjeđeno. Što god mu je Bog naložio učiniti, on je učinio, a pokornošću i slušanjem Božjih riječi potkrepljivao je svoju vjeru u ono što je radio. Eto kako je on neposredno i jednostavno postupao s onim što mu je Bog povjerio. Njegova bit – bit njegovih postupaka – bila je poslušnost, odsustvo preispitivanja, odsustvo opiranja i, štoviše, odsustvo razmišljanja o ličnim interesima, kao i o mogućim dobicima i gubicima. Nadalje, kad je Bog rekao da će uništiti svijet potopom, Noa nije pitao ni kada će se to desiti ni u što će se sve pretvoriti, a svakako nije pitao Boga kako će točno uništiti svijet. Naprosto je učinio onako kako je Bog naredio. Barku je napravio točno prema Božjoj želji i od materijala koje mu je Bog naložio upotrijebiti, a također je i smjesta započeo s radom. Djelovao je prema Božjim uputstvima i želio je udovoljiti Bogu. Je li to radio da bi sebi pomogao izbjeći katastrofu? Ne. Je li pitao Boga koliko još vremena ima prije no što svijet bude uništen? Nije. Je li pitao Boga, ili je možda i sâm znao, koliko će mu vremena biti potrebno za izgradnju barke? Niti Ga je pitao, niti je znao. Naprosto je slušao, pokoravao se i djelovao u skladu s tim. Danas su ljudi drugačiji: Čim kroz Božju riječ procuri i najmanja informacija, čim ljudi osjete makar i šuštanje lišća na vjetru, oni odmah kreću u akciju, bez obzira na sve i ne pitajući za cijenu, kako bi pripremili hranu i piće i sve što im je potrebno za dan posle, planirajući čak i maršrute za bjekstvo kad nastupi katastrofa. Još je zanimljivije to da je, u ovom ključnom trenutku, ljudski mozak veoma dobar u „obavljanju posla”. U okolnostima kad od Boga ne dobije nikakva uputstva, čovjek je u stanju sve prikladno isplanirati. Za opis ovih planova mogli biste upotrijebiti riječ „savršeni”. Što se tiče onoga što Bog govori, kakve su Božje namjere ili što Bog želi, za to nikoga nije briga i nitko ni ne pokušava to razumjeti. Nije li to najveća razlika između današnjih ljudi i Nou?

Vidite li dio Božje naravi u ovom zapisu priče o Noi? Božje strpljenje prema ljudskoj iskvarenosti, prljavštini i nasilju ima svoje granice. Kada dostigne tu granicu, On više neće biti strpljiv, no će započeti sa Svojim novim upravljanjem i novim planom, počet će činiti ono što treba učiniti, otkrivajući pri tom Svoja djela i drugu stranu Svoje naravi. Taj Njegov postupak nema za cilj pokazati kako Ga čovjek nikad ne smije uvrijediti ili da je On pun autoriteta i gnjeva, niti pokazati kako On može uništiti ljudski rod. Stvar je u tome da Njegova narav i Njegova sveta bit ne mogu više dozvoliti, niti imaju strpljenja takvom čovječanstvu dopustiti da živi pred Njim, pod Njegovu vrhovnom vlašću. Drugim riječima, kad čitavo čovječanstvo bude bilo protiv Njega, kad na cijeloj zemlji ne bude bilo nikoga koga bi mogao spasiti, On za takvo čovječanstvo više neće imati strpljenja i bez sumnje će izvršiti Svoj plan – uništiti takvo čovječanstvo. Takav Božji čin određen je Njegovu naravi. To je neophodna posljedica, i to je posljedica koju mora snositi svatko stvoreno biće pod Božjom vrhovnom vlašću. Zar to ne pokazuje da, u ovom sadašnjem dobu, Bog jedva čeka dovršiti Svoj plan i spasiti ljude koje želi spasiti? Do čega je Bogu najviše stalo pod takvim okolnostima? Njega ne zanima kako se prema Njemu ponašaju, ili kako Mu se opiru, oni koji Ga uopće ne slijede ili oni koji Mu se ionako protive, niti Ga zanima kako Ga ljudi kleveću. Stalo mu je samo do toga je li upotpunio one koji Ga slijede, predmete Njegova spasenja u Njegovu planu upravljanja, te jesu li oni postali dostojni Njegova zadovoljstva. Što se tiče ostalih ljudi, ne računajući one koji Ga slijede, On ih samo s vremena na vrijeme kažnjava pomalo, ne bi li izrazio Svoj gnjev. Na primjer: cunami, zemljotresi i vulkanske erupcije. U isto vrijeme, On snažno štiti one koji Ga slijede i koje će uskoro spasti, a također i brine o njima. Božja je narav ovo: S jedne strane, može biti izuzetno strpljiv i tolerantan prema ljudima koje namjerava upotpuniti, i može ih čekati koliko god je potrebno; s druge strane, Bog strasno mrzi i gnuša se sotonskog tipa ljudi, koji Ga ne slijede i koji Mu se protive. On te sotonske tipove prezire, mada Mu je svejedno slijede li Ga oni i obožavaju, i mada u Svojemu srcu još uvijek ima strpljenja za njih, a dok odlučuje o tome kakav će im biti kraj, On ujedno iščekuje korake Svojega plana upravljanja.

Pređimo sada na sljedeći odlomak.

2. Božji blagoslov Noi nakon potopa

Post 9,1–6 Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im: „Plodite se i množite i zemlju napunite. Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv. A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!”

Što vidite iz ovog odlomka? Zašto sam odabrao baš te stihove? Zašto nisam odabrao odlomak o Noi i životu njegove porodice na barci? Zato što te informacije nemaju mnogo veze s temom o kojoj danas razgovaramo. Ono na što se fokusiramo jeste Božja narav. Ako se želite pobliže upoznati s tim pojedinostima, uzmite Bibliju i sami ih pročitajte. Ovdje o njima nećemo govoriti. Glavna stvar o kojoj danas govorimo odnosi se na to kako spoznati Božje postupke.

Nakon što je Noa primio Božja uputstva, sagradio barku i proživio dane u kojima je Bog potopom uništio svijet, cijela njegova osmočlana porodica je preživjela. Osim Noine osmočlane porodice, svi su ljudi uništeni, a uništena su i sva ostala živa bića na zemlji. Noi je Bog udijelio blagoslove i saopćio neke stvari njemu i njegovim sinovima. Te su stvari bile ono što mu je Bog dao, a također i Božji blagoslov upućen njemu. To je blagoslov i obećanje koje Bog daje onima koji Ga mogu slušati i prihvatiti Njegova uputstva, a to je ujedno i način na koji Bog ljude nagrađuje. Naime, bez obzira na to je li Noa u Božjim očima bio savršen ili pravedan čovjek, i bez obzira koliko je toga znao o Bogu, Noa i njegova tri sina su, naprosto, slušali Božje riječi, surađivali na Božjem djelu i učinili sve ono što su trebali učiniti, u skladu s Božjim uputstvima. Kao rezultat toga, oni su Bogu sačuvali ljudski rod i razne vrste živih bića nakon uništenja svijeta potopom, dajući time veliki doprinos narednom koraku Božjeg plana upravljanja. Zbog svega što je učinio, Bog je Nou blagoslovio. Za ljude današnjice, ono što je Noa uradio možda nije ni vrijedno spomena. Neki možda čak i ovako razmišljaju: „Noa nije ništa uradio; Bog je već bio odlučio poštedjeti ga, tako da je on definitivno trebao biti pošteđen. On svoj opstanak nije zaslužio vlastitim postignućima. Bog je htio da se tako desi, jer čovjek je pasivan.” Ali to nije ono što je Bog mislio. Boga uopće ne zanima je li neka osoba velika ili beznačajna – dokle god ona može Ga slušati, sve dok se pokorava Njegovim uputstvima i onome što joj On povjerava, i sve dok je u stanju surađivati s Njegovim djelom, Njegovom voljom i Njegovim planom, tako da se Njegova volja i plan mogu provoditi glatko, ponašanje te osobe biće dostojno Njegova pamćenja i primanja Njegova blagoslova. Bog duboko cijeni takve ljude, cijeni njihove postupke, njihovu ljubav i naklonost prema Njemu. To je Božji stav. Zašto je, dakle, Bog blagoslovio Nou? Zato što se Bog upravo tako odnosi prema ovakvim postupcima čovjeka i prema njegovoj poslušnosti.

U vezi s Božjim blagoslovom upućenim Noi, neki će reći: „Ako čovjek Boga sluša i udovoljava Mu, onda Bog treba blagosloviti čovjeka. Zar se to ne podrazumijeva?” Možemo li tako reći? Neki kažu: „Ne možemo.” A zašto ne možemo? Neki kažu: „Čovjek nije dostojan uživati u Božjem blagoslovu.” To nije sasvim točno. Naime, kad neka osoba prihvati ono što joj je Bog povjerio, Bog na osnovu vlastitog aršina ocjenjuje jesu li njeni postupci dobri ili loši, je li Ga ta osoba poslušala, je li udovoljila Njegovoj volji i ispunjava li onim što čini taj aršin. Ono do čega je Bogu stalo jeste srce te osobe, a ne vanjski aspekti njenih postupaka. Nije stvar u tome da Bog treba blagosloviti svakoga tko nešto radi, bez obzira kako to čini. To je nesporazum koji se kod ljudi javlja u vezi s Bogom. Bog ne promatra samo krajnji rezultat, već se još više fokusira na to kakvo je čovjekovo srce i kakav je njegov stav tokom razvoja događaja, a ujedno motri i na to da li u čovjekovom srcu ima poslušnosti, obzira i želje udovoljiti Bogu. Koliko je Noa znao o Bogu u to vrijeme? Je li to bilo isto onoliko koliko doktrina vi danas poznajete? Što se tiče aspekata istine kao što su koncepti i znanje o Bogu, je li Noa pojen i usmjeravan isto koliko i vi? Ne, nije! Postoji, međutim, jedna činjenica koja je nepobitna: u svesti, umu, pa čak i u dubini duše današnjih ljudi, njihovi su koncepti i stavovi o Bogu nejasni i dvosmisleni. Moglo bi se čak reći da jedan broj ljudi ima negativan stav prema postojanju Boga. Ali u Noinom srcu i njegovoj svijesti, Božje postojanje je bilo apsolutno i van svake sumnje, te stoga njegova poslušnost prema Bogu nije bila razvodnjena i mogla je izdržati test. Njegovo je srce bilo čisto i otvoreno prema Bogu. Nije mu trebalo previše znanja o doktrinama kako bi sebe uvjerio slijediti svaku Božju riječ, niti mu je bilo potrebno mnogo činjenica dokazati postojanje Boga kako bi mogao prihvatiti ono što mu je Bog povjerio i učiniti sve što mu Bog naloži učiniti. U tome je bitna razlika između Nou i današnjih ljudi. To je ujedno i prava definicija savršenog čovjeka u Božjim očima. Ono što Bog želi jesu ljudi poput Noe. On je tip osobe koju Bog hvali, a također je i upravo ona vrsta osobe koju Bog blagosilja. Jeste li iz ovoga dobili ikakvo prosvjetljenje? Ljudi na ljude gledaju s vanjske strane, dok Bog sagledava ljudsko srce i čovjekovu bit. Bog nikome ne dozvoljava biti nezainteresiran ili neodlučan prema Njemu, niti dozvoljava ljudima na bilo koji način sumnjičiti ili provjeravati Ga. Otuda, iako se ljudi danas licem u lice susreću s Božjom riječju – čak bi se moglo reći da su licem u lice s Bogom – zbog nečega što leži duboko u njihovim srcima, zbog same njihove iskvarene suštine i neprijateljskog stava prema Bogu, ljudi su spriječeni istinski vjerovati u Njega i biti Mu poslušni. Stoga im je veoma teško dobiti isti onaj blagoslov koji je Bog dao Noi.

Hajdemo sada razmotriti dio svetih spisa koji govori o tome kako je Bog upotrijebio dúgu kao simbol Svojega saveza s čovjekom.

3. Bog koristi dúgu kao simbol Svojega saveza s čovjekom

Post 9,11–13 „Držat ću se ja svojega Saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.” I reče Bog: „A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.”

Većina ljudi zna što je dúga i bila je u prilici čuti priče u vezi s dúgama. Kada je riječ o biblijskoj priči o dúgi, neki ljudi u nju vjeruju, drugi je tretiraju kao legendu, dok treći u nju uopće ne vjeruju. Bilo kako bilo, svi događaji koji su se desili u vezi s dúgom bili su Božje djelo i odigrali su se u procesu Božjeg upravljanja ljudima. Ti su događaji precizno zabilježena u Bibliji. Ovi zapisi nam ne saopćavaju kakvog je raspoloženja bio Bog u to vrijeme, niti kakve su Mu bile namjere u vezi s riječima koje je izrekao. Štoviše, nitko ne može ocijeniti što je Bog osjećao dok ih je izgovarao. Između redova se, međutim, otkriva Božje emotivno stanje u vezi s čitavim ovim događajem. Kao da, kroz svaku Božju riječ i izraz, Njegove tadašnje misli iskaču na nas sa stranica knjige.

Upravo su Božje misli ono što ljude treba najviše zanimati i čijoj spoznaji najviše trebaju težiti. To je zato što su Božje misli neraskidivo povezane s čovjekovim razumijevanjem Boga, koje je, s druge strane, nužna karika čovjekovog ulaska u život. O čemu je, dakle, Bog razmišljao u vrijeme kada su se ovi događaji odigravali?

Isprva je Bog stvorio ljude, koji su u Njegovim očima bili veoma dobri i bliski Njemu, ali ih je onda uništio potopom, nakon što su se pobunili protiv Njega. Je li Ga zaboljelo to što je čitav ljudski naprosto nestao na takav način? Naravno da Ga je zaboljelo! Kako je, dakle, taj Svoj bol izrazio? Kako je to zabilježeno u Bibliji? To je u Bibliji zabilježeno ovim riječima: „Držat ću se ja svojega Saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.” Ta jednostavna rečenica otkriva nam Božje misli. Uništenje svijeta Ga je veoma zaboljelo. Ili, kako bi ljudi rekli, bio je veoma tužan. Možemo zamisliti: kako je zemlja, nekad prepuna života, izgledala nakon što je uništena potopom? Kako je u to vrijeme izgledala zemlja, koja je nekada bila prepuna ljudi? Bez ljudskih naseobina, bez ijednog živog stvora, posvuda samo voda i potpuna pustoš na njenoj površini. Je li Bog imao na umu takav prizor kada je stvarao svijet? Naravno da nije! Prvobitna Mu je namjera bila vidjeti kako život buja po čitavoj zemlji i kako ga obožavaju sva ljudska bića koja je stvorio, a ne da Noa bude jedini koji Ga obožava i jedini koji je u stanju odazvati se na Njegov poziv i dovršiti ono što mu je povjereno. Kad je čovječanstvo nestalo, Bog nije video ono što je prvobitno namjeravao vidjeti, već nešto potpuno suprotno. Pa kako Ga onda srce ne bi zaboljelo? Kada je, dakle, otkrivao Svoju narav i izražavao Svoja osjećanja, Bog je donio odluku. Kakvu je odluku donio? Napraviti lûk u oblaku (to jest, dúge koje vidimo) kao savez s čovjekom, kao obećanje da Bog neće ponovo uništiti čovječanstvo potopom. U isto vrijeme, to je trebalo ljudima pokazati da je Bog uništio svijet potopom, kako bi oni zauvijek upamtili zbog čega je Bog tako nešto učinio.

Je li, u to vrijeme, uništenje svijeta bilo nešto što je Bog želio? To sasvim sigurno nije bilo ono što je Bog želio. Možda bismo i mogli zamisliti djelić tog jadnog prizora zemlje nakon uništenja svijeta, ali ni izbliza ne možemo sebi predočiti kako je taj prizor tada izgledao u Božjim očima. Možemo reći da, ni među sadašnjim ni među ondašnjim ljudima, nitko nije u stanju zamisliti, niti shvatiti što je Bog osjećao gledajući taj prizor, tu sliku svijeta nakon uništenja potopom. Bog je na to bio primoran zbog ljudske neposlušnosti, ali bol koji je Njegovo srce pretrpjelo zbog uništenja svijeta potopom predstavlja realnost koju nitko ne može dokučiti niti shvatiti. Upravo je zato Bog s ljudima sklopio savez, čime im je htio reći da upamte da je On jednom učinio tako nešto i da im se zakune kako više nikad neće na takav način uništiti svijet. U tom savezu mi vidimo Božje srce – vidimo da je ono trpjelo bol dok je On uništavao čovječanstvo. Ljudskim jezikom rečeno, kad je Bog uništio čovječanstvo i video kako ono nestaje, Njegovo je srce jecalo i krvarilo. Nije li ovo najbolji način to opisati? Iako ljudi te riječi koriste da bi ilustrirali ljudske emocije, ne mislim da su one pretjerane, niti da je njihovo korištenje za opisivanje Božjih osjećaja i emocija pogrešno, unatoč činjenici da je ljudski jezik isuviše manjkav. Ako ništa drugo, na taj način možete steći veoma živopisno i vrlo prikladno razumijevanje tadašnjeg Božjeg raspoloženja. Na što ćete posle ovoga pomisliti kad ponovo ugledate dugu? Barem ćete se prisjetiti kako je Bog nekada tugovao zbog uništenja svijeta potopom. Sjetit ćete se kako Ga je, kad je uništio ljudska bića koja je Svojim rukama stvorio, srce boljelo, kako se opiralo, koliko je teško podnijelo i kako se nerado odreklo čovječanstva, unatoč tome što je On taj svijet mrzio i što je to čovječanstvo prezirao. Jedinu utjehu pronašao je u Noinoj osmočlanoj porodici. Samo zahvaljujući Noinoj suradnji, Njegovo mukotrpno stvaranje svega što postoji nije bilo uzaludno. U vrijeme Njegove patnje, jedino Mu je to saznanje moglo ublažiti bol. Od tog trenutka, sva Svoja očekivanja od čovječanstva usmjerio je ka Noinoj porodici, nadajući se da će moći živjeti pod Njegovim blagoslovima, umjesto pod Njegovom kletvom, da više nikada neće vidjeti kako On svijet uništava potopom i ujedno se nadajući da oni neće biti uništeni.

Koji bi aspekt Božje naravi trebali spoznati uz svega ovog? Bog je čovjeka prezreo zato što je ovaj prema Njemu bio neprijateljski nastrojen, ali su briga, pažnja i milosrđe prema ljudima u Njegovu srcu ostali nepromijenjeni. Čak i kad je uništio čovječanstvo, Njegovo je srce ostalo nepromijenjeno. Pošto je čovječanstvo bilo u krajnjoj mjeri iskvareno i prema Bogu neposlušno, On je, zbog Svoje naravi, Svoje biti i u skladu sa Svojim načelima, morao da ga uništi. On je, međutim, također zbog Svoje biti, ljude i dalje sažalijevao, poželjevši čak da ih na razne načine iskupi, ne bi li nastavili živjeti. Čovjek je, pak, nastavio suprotstavljati se Bogu, nije Mu se pokoravao i odbijao je prihvatiti Božje spasenje; drugim riječima, odbio je prihvatiti Njegove dobre namjere. Ma koliko ih je Bog dozivao, podsjećao, namirivao, pomagao i podnosio, ljudi to nisu razumijevali, nisu cijenili, niti su na to obraćali pažnju. U Svojemu bolu, Bog ipak nije zaboravio prema čovjeku biti maksimalno tolerantan, čekajući da se ovaj vrati na pravi put. Kad je čovjek napokon prevršio mjeru, Bog je bez oklijevanja učinio ono što je morao učiniti. Drugim riječima, od trenutka kad je odlučio ljude uništiti, pa do izvršenja Božjeg djela uništenja čovječanstva, proteklo je određeno vrijeme, tokom kojeg se odigravao čitav jedan proces. Svrha tog procesa bila je čovjeku omogućiti povratak na pravi put, čime je Bog čovjeku zapravo pružio posljednju šansu. Što je, dakle, Bog radio tokom ovog perioda neposredno prije uništenja čovječanstva? On se u znatnoj mjeri trudio ljude podsjećati i ohrabrivati ih. Ne obazirući se na bol i tugu u Svojemu srcu, nastavio je ljude obasipati brigom, pažnjom i obiljem milosrđa. Što iz toga možemo vidjeti? Nesumnjivo je da Božja ljubav prema čovjeku nije neka otrcana fraza, već je ona realna. Ona je stvarna, opipljiva i mjerljiva, a ne izmišljena, krivotvorena, lažljiva ili pretvorna. Bog se nikada ne služi obmanom, niti stvara o Sebi lažnu sliku da bi Ga ljudi smatrali dragim. On nikada ne poseže za lažnim svjedočenjima da bi ljudima prikazao svoju divotu ili da bi se Svojom divotom i svetošću razmetao. Zar ovi aspekti Božje naravi ne zavređuju da ih čovjek ljubi? Zar oni nisu vrijedni obožavanja? Zar ih ne bi vrijedilo njegovati? Sada vam želim postaviti sljedeće pitanje: nakon što ste saslušali ove riječi, i dalje mislite da je Božja veličina samo mrtvo slovo na papiru? Je li Božja divota samo prazna riječ? Ne! Naravno da nije! Božja nadmoć, veličina, svetost, tolerancija, ljubav i sve ostalo – sve pojedinosti svakog od različitih aspekata Božje naravi i biti – bivaju praktično izražene svaki put kad On obavlja Svoje djelo, utjelovljene su u Njegovoj volji prema čovjeku, a ujedno se ispunjavaju i odražavaju u svakom čovjeku. Bez obzira na to jesi li to ranije osjetio, Bog se na sve moguće načine brine o svakoj osobi, koristeći Svoje iskreno srce, mudrost i različite metode zagrijati joj srce i probuditi duh. To je neosporna činjenica. Bez obzira koliko ljudi sjedi ovdje, svaka je osoba imala različita iskustva i osjećaje prema Božjoj trpeljivosti, strpljenju i divoti. Ta doživljavanja Boga i to osjećanje ili percepcija Njega – jednom riječju, sve te pozitivne stvari potječu od Boga. Kada, dakle, integrirate sva vaša iskustva i znanja o Bogu i objedinite ih s našim današnjim čitanjem ovih biblijskih odlomaka, je li sada vaše razumijevanje Boga stvarnije i pravilnije?

Nakon što ste pročitali ovu priču i razumjeli ponešto što je od Božje naravi u ovom događaju otkriveno, kakvu ste novu spoznaju stekli o Bogu? Je li vam to produbilo razumijevanje Boga i Njegova srca? Osjećate li se drugačije sada kad ponovo pročitate priču o Noi? Je li, po vašem mišljenju, zajedništvo o ovim biblijskim stihovima bilo nepotrebno? Nakon što smo o njima u zajedništvu razgovarali, smatrate li i dalje da je to bilo nepotrebno? Naravno da je bilo potrebno! Iako je ovo što čitamo priča, ona predstavlja istinit zapis o djelu koje je Bog učinio. Nije Mi bio cilj omogućiti vam razumjeti sve pojedinosti ovih priča ili ovoga lika, niti da vi sad nastavite s proučavanjem tog lika, a svakako ne vratiti se ponovnom proučavanju Biblije. Razumijete li? Jesu li vam, dakle, ove priče pomogle bolje upoznati Boga? Što je ova priča konkretno doprinijela vašem razumijevanju Boga? Recite nam vi, braćo i sestre iz Hong Konga. (Vidjeli smo da je Božja ljubav nešto što nitko od nas, iskvarenih ljudi, ne posjeduje.) A što vi kažete, braćo i sestre iz Južne Koreje. (Božja ljubav prema čovjeku je stvarna. Ona u sebi nosi Njegovu narav i Njegovu veličinu, svetost, nadmoć i Njegovu trpeljivost. Ona je vrijedna našeg pokušaja da je dublje razumijemo.) (Upravo kroz ovo zajedništvo, ja s jedne strane mogu vidjeti svetu i pravednu Božju narav, a također mogu vidjeti i Božju brigu za čovječanstvo, Njegovu milost prema čovječanstvu, kao i to da, sve što Bog čini i svaka Njegova zamisao i ideja, otkriva tu Njegovu ljubav i brigu za čovječanstvo.) (U prošlosti je moje shvaćanje bilo da je Bog iskoristio potop radi uništenja svijeta zato što je čovječanstvo do krajnjih granica postalo zlo, te da je stoga Bog ovo čovječanstvo uništio zato što ga je prezirao. Tek nakon što je Bog danas pričao o Noi i rekao da Božje srce krvari, shvatio sam da Bog zapravo nije bio voljan to čovječanstvo pustiti niz vodu. Samo zato što su ljudi bili previše neposlušni, Bog nije imao drugog izbora osim uništiti ih. U stvari, Božje srce je u to vrijeme bilo veoma tužno. Iz svega toga, ja u Božjoj naravi vidim Njegovu brigu i pažnju prema čovječanstvu. To je nešto što ranije nisam znao.) Vrlo dobro! Možete sada vi. (Bio sam veoma dirnut nakon slušanja. Čitao sam Bibliju i ranije, ali nikad nisam, kao danas, imao priliku čuti Boga kako neposredno i detaljno analizira ove stvari, kako bismo Ga mogli upoznati. To što nam je Bog ovako detaljno razjasnio Bibliju, omogućilo mi je saznati da je, prije no što su se ljudi iskvarili, Božju suštinu činila ljubav i briga za čovječanstvo. Od vremena kada se čovjek iskvario, pa do ovih sadašnjih posljednjih dana, Božja ljubav i briga nisu se nimalo promijenile, iako je Božja narav pravedna. To pokazuje da se bit Božje ljubavi, od postanka svijeta do danas, nikada nije mijenjala, bez obzira na ljudsku iskvarenost.) (Danas sam shvatio da se Božja bit ne mijenja s promjenom vremena ili mjesta obavljanja Njegova djela. Također sam uvidio da sve što Bog čini, bilo da stvara svijet ili ga uništava nakon što su se ljudi iskvarili, ima smisao i sadrži u sebi Njegovu narav. Iz toga sam shvatio da je Božja ljubav beskrajna i neizmjerna, a također sam video i Božju brigu i milosrđe prema ljudima, nakon što je uništio svijet, kao što su druga braća i sestre već spomenuli.) (Ovo su stvari za koje ranije doista nisam znao. Nakon današnjeg slušanja, osjećam da je Bog uistinu vjerodostojan, da u Njega možemo imati povjerenje, da je dostojan da vjerujemo u Njega i da doista postoji. Duboko u srcu vjerujem da su Božja narav i Njegova ljubav doista ovako konkretni. Tako se ja osjećam nakon današnjeg slušanja.) Odlično! Izgleda da ste svi primili k srcu ono što ste danas čuli.

Jeste li uočili nešto u svim ovim biblijskim stihovima, uključujući i sve biblijske priče o kojima smo danas u zajedništvu govorili? Je li Bog ijednom upotrijebio vlastiti jezik da bi izrazio Svoje misli ili objasnio Svoju ljubav i brigu za čovječanstvo? Postoji li neki zapis o tome da je On jednostavnim jezikom iskazao koliko je zabrinut za čovječanstvo i koliko ga voli? Ne postoji, zar ne? Među vama je mnogo onih koji su čitali Bibliju, kao i druge knjige osim Biblije. Je li itko od vas video takve riječi? Odgovor je sasvim sigurno odrečan! Naime, u biblijskim zapisima, uključujući Božje riječi kao i dokumenta o Njegovu djelu, Bog nikada, ni u jednoj epohi i ni u jednom vremenskom periodu, nije koristio vlastite metode da bi opisao Svoja osjećanja ili izrazio Svoju ljubav i brigu prema čovječanstvu, niti je ikada riječima ili ma kojim postupkom prenosio Svoja osjećanja i emocije – zar to nije činjenica? Zašto to kažem? Zašto vam moram to napomenuti? Zato što se u tome također ogleda Božja divota i Njegova narav.

Bog je stvorio čovječanstvo; bez obzira na to jesu li pokvareni ili Ga slijede, Bog postupa s ljudskim bićima kao sa Svojim najvoljenijima – ili, kako bi ljudska bića rekla, kao s ljudima koji su Mu najmiliji – a ne kao sa Svojim igračkama. Iako Bog kaže da je Stvoritelj i da je čovjek Njegova kreacija, što može zvučati kao da postoji mala razlika u rangu, činjenica je da sve ono što je Bog učinio za čovječanstvo daleko nadilazi jedan ovakav odnos. Bog voli čovječanstvo, njeguje ga i brine o njemu, a uz to se stalno i neprekidno stara o opskrbljivanju čovječanstva. On u Svojemu srcu ovo nikad ne doživljava kao dodatni posao ili kao nešto što zaslužuje veliku zahvalnost. Isto tako, On ne misli da spašavanjem čovječanstva, njegovim opskrbljivanjem i pružanjem svega što ljudima treba, daje nekakav ogroman doprinos čovječanstvu. On jednostavno opskrbljuje čovječanstvo šutke i u tišini, na Svoj način, kroz Svoju bit i kroz sve ono što On ima i što jeste. Ma koliko opskrbljivanja i pomoći da ljudski rod prima od Njega, Bog o tome nikad ne razmišlja, niti pokušava Sebi pripisati zasluge za to. Ovo je određeno Božjom biti, a također je i baš onaj istinski izraz Božje naravi. Zbog toga mi, kako u Bibliji tako i u bilo kojoj drugoj knjizi, nikada nećemo pronaći primjere u kojima Bog izražava Svoje misli, niti pasuse u kojima On nešto opisuje ili objavljuje ljudima, s ciljem da mu čovječanstvo bude zahvalno ili da Ga veliča zato što čini ovo ili ono, ili zato što Mu je do čovječanstva toliko stalo. Čak i kad je povrijeđen, kad u srcu osjeća užasan bol, On nikad ne zaboravlja na Svoju obvezu prema ljudima, niti Svoju brigu za njih; za sve to vrijeme, On sâm i u tišini podnosi tugu i bol. Unatoč tome, On nastavlja brinuti o čovječanstvu kao što je oduvijek činio. Iako Ga ljudi često veličaju i svjedoče o Njemu, ništa od toga Bog eksplicitno ne zahtijeva. To je zato što Bog nikad nije ni imao namjeru, za sve dobre stvari koje čini za čovječanstvo, dobiti zahvalnost ili očekivao od ljudi uzvratiti Mu na neki drugi način Mu. S druge strane, oni koji su u stanju bojati se Boga i kloniti se zla, oni koji Ga mogu iskreno slijediti, slušati Ga i biti Mu odani, kao i oni koji su u stanju pokoriti Mu se – jesu ljudi koji će često primati Božje blagoslove i koje će Bog bezrezervno blagosiljati. Štoviše, ljudima su blagoslovi koje primaju od Boga često nezamislivi, a ujedno nadmašuju i sve što bi ljudska bića mogla pravdati onim što su učinili ili cijenom koju su platili. Dok uživaju u Božjim blagoslovima, je li ikome od ljudi stalo do toga što Bog čini? Pokazuje li itko od njih bilo kakvu zabrinutost za to kako se On osjeća? Pokušava li itko shvatiti Božji bol? Odgovor je nedvosmisleno odrečan! Može li ijedno ljudsko biće, uključujući i Nou, shvatiti koliki je bol Bog osjećao u tom trenutku? Može li itko razumjeti zašto je Bog uspostavio takav savez? Ne može! Ljudi ne cijene Božji bol ne zato što ga ne mogu razumjeti, niti zbog jaza koji postoji između Boga i čovjeka ili zbog razlike u njihovu statusu; prije će biti da je to zato što ljudima uopće nije stalo ni do jednog od Božjih osjećaja. Ljudi misle da je Bog nezavisan – da Mu nisu potrebni ljudi koji bi brinuli o Njemu, koji bi Ga razumjeli ili pokazali malo obzira prema Njemu. Bog je Bog, te stoga On i ne osjeća bol, nema emocija; On ne može biti tužan, ne osjeća jad, pa čak ni ne plače. Bog je Bog, pa stoga nema potrebu za izražavanjem emocija, niti Mu treba netko da Ga tješi. Čak i ako Mu, u određenim okolnostima, nešto od toga i bude zatrebalo, On će se s tim moći i Sâm izboriti i neće od ljudi tražiti nikakvu pomoć. Nasuprot tome, slabim i nezrelim ljudima neophodna je Božja utjeha, opskrba i ohrabrenje, pa bi čak htjeli da ih On teši u svakom trenutku i na svakom mjestu. Takve stvari ljude vrebaju iz dubine duše: čovjek je slab; ljudima je Bog potreban na svaki način brinuti o njima; oni zaslužuju svu njegu koju primaju od Boga i trebaju od Njega zahtijevati sve što smatraju da im pripada. Bog je jak; On ima sve, te stoga im i treba biti zaštitnik i pružati im blagoslove. Pošto već jeste Bog, On je svemoćan i od ljudi Mu nikad ništa ne treba.

Budući da ne obraća pažnju ni na jedno od Božjih otkrivenja, čovjek nikada nije osjetio Božju tugu, bol, niti radost. Nasuprot tome, Bog sve ljudske izraze poznaje kao Svoj dlan. Bog u svako doba i na svakom mjestu zadovoljava svačije potrebe, promatra vrludave misli svake osobe i na taj način tješi i potiče ljude, vodi ih i prosvjetljuje. Imajući u vidu sve što je Bog učinio za ljude i ogromnu cijenu koju je zbog njih platio, mogu li ljudi, u Bibliji ili u bilo čemu što je Bog do sada izgovorio, pronaći ijedan odlomak u kojem se jasno kaže da će Bog od čovjeka nešto zahtijevati? Ne! Naprotiv, ma koliko ljudi zanemaruju Njegove misli, Bog i dalje iznova predvodi ljude, neprestano ih snabdijeva i pomaže im, ne bi li im omogućio slijediti Njegov put kako bi dosegli do prelijepog odredišta koje je za njih pripremio. Što se Boga tiče, sve ono što On ima i što jeste, Njegova milost, Njegovo milosrđe i sve Njegove nagrade, bezrezervno će biti darovane onima koji Ga ljube i slijede. On, međutim, nikada nikome ne otkriva bol koji je pretrpio, niti Svoje emotivno stanje, niti se ikada žali na to što su ljudi prema Njemu nepažljivi i što ne poznaju Njegovu volju. On sve to naprosto podnosi u tišini, iščekujući dan kad će ljudi napokon moći shvatiti.

Zašto vam sve ovo govorim? Što zaključujete iz ovog što sam kazao? U Božjoj suštini i naravi postoji nešto što je isuviše lako previdjeti, nešto što posjeduje samo Bog i nitko drugi, računajući tu i one za koje neki misle da su veliki i dobri ljudi, ili bogovi iz njihove mašte. Što je to nešto? To je Božja nesebičnost. Kada govorimo o nesebičnosti, možda ti i sebe smatraš izrazito nesebičnim, jer se, recimo, nikada ne cjenjkaš i ne pogađaš sa svojom djecom, a također smatraš da si veoma nesebičan i kad su u pitanju tvoji roditelji. Bilo kako bilo, barem ti je poznat pojam „nesebičnosti”, razmišljaš o njoj u pozitivnom smislu i smatraš da su nesebične osobe veoma plemenite. Kad si nesebičan, imaš visoko mišljenje o sebi. Ne postoji, međutim, nitko tko bi Božju nesebičnost mogao vidjeti u svim stvarima, među ljudima, događajima i predmetima, kao i u Njegovu djelu. Zašto je to tako? Zato što je čovjek itekako sebičan! Zašto to kažem? Ljudi žive u materijalnom svijetu. Ti možda slijediš Boga, ali nikada ne možeš ni vidjeti ni shvatiti čime te sve Bog snabdijeva, koliko te ljubi i koliko brine za tebe. Što ti zapravo vidiš? Vidiš svoje krvne srodnike koji te ljube i koji ti ugađaju. Vidiš stvari koje koriste tvojemu tijelu i brineš o ljudima i stvarima koje voliš. To je ta takozvana ljudska nesebičnost. Takvi „nesebični” ljudi, međutim, nikada i ne razmišljaju o Bogu koji im život daje. Za razliku od Božje, čovjekova je nesebičnost sebična i dostojna prezira. Nesebičnost u koju čovjek vjeruje, prazna je, nerealna i krivotvorena, u neskladu je s Bogom i nema s Njim nikakve veze. Čovjek je nesebičan prema samom sebi, dok je Božja nesebičnost istinsko otkrivenje Njegove suštine. Upravo zahvaljujući Božjoj nesebičnosti, čovjek od Njega neprestano dobiva sve što mu je potrebno za život. Možda vas tema o kojoj danas govorim ne pogađa previše, pa samo klimate glavom u znak odobravanja, ali kad pokušaš svojim srcem shvatiš Božje srce, nesvjesno ćeš doći do sljedećeg otkrića: Od svih ljudi, pojava i stvari koje opažaš u ovom svijetu, samo je Božja nesebičnost stvarna i konkretna, zato što je samo Njegova ljubav prema tebi bezuvjetna i neokaljana. Osim Božje, nesebičnost svih drugih je lažna, površna i neautentična; sve tuđe nesebičnosti imaju svoju svrhu, određenu namjeru, traže nešto zauzvrat i ne trpe provjeru. Moglo bi se čak reći da su prljave i dostojne prezira. Slažete li se s ovim riječima?

Znam da vam je ova tema prilično nepoznata i potrebno vam je malo vremena da se sve to slegne prije no što je budete mogli uistinu razumjeti. Što su vam ova pitanja i teme manje poznate, to je jači dokaz da vam doista nedostaju. Ako vam ova pitanja nikada ne bih spominjao, bi li itko od vas išta znao o njima? Vjerujem da se s njima nikada ne biste upoznali. To je sigurno. Bez obzira koliko toga možete shvatiti ili razumjeti, teme o kojima govorim su, jednom riječju, ono što ljudima najviše nedostaje i o čemu bi najviše trebali znati. Ove teme su svima veoma važne – one su dragocjene i one su život, i to su stvari koje morate posjedovati da biste savladali put koji je pred vama. Bez uputstava sadržanih u ovim riječima, bez razumijevanja Božje naravi i suštine, Bog će za tebe dovijeka ostati jedna velika nepoznanica. Kako ispravno vjerovati u Boga ako Ga ne razumiješ? Ako ne znaš ništa o Božjim osjećanjima, o Njegovoj volji i Njegovu emotivnom stanju, ako ne znaš što On misli, što Ga čini tužnim a što sretnim, kako bi onda mogao imati obzira prema Božjem srcu?

Kad god je uznemiren, Bog se suočava s ljudima koji na Njega uopće ne obraćaju pažnju, s ljudima koji Ga slijede i koji Ga tobože ljube, dok pri tom potpuno zanemaruju Njegove osjećaje. Pa kako Ga onda srce ne bi boljelo? Tokom Svojega upravljanja, Bog iskreno obavlja Svoje djelo i razgovara sa svima, suočavajući se s ljudima bez ikakve rezerve i prikrivanja; nasuprot tome, svaka osoba koja Ga slijedi zatvorena je prema Njemu, i nitko nije voljan aktivno Mu se približiti, razumjeti Njegovo srce ili obratiti pažnju na Njegove osjećaje. Čak ni oni koji bi Mu postali prisni ne žele mu se približiti, biti pažljivi prema Njegovu srcu ili pokušati Ga razumjeti. Kada je radostan i sretan, nema s kim podijeliti Svoju sreću. Kad ga ljudi pogrešno shvate, nema nikoga tko bi utješio Njegovo ranjeno srce. Kada u grudima osjeti bol, nema nikoga kome bi se povjerio. Tokom ovih nekoliko tisuća godina Božjeg upravljanja, nije se pojavio netko tko bi razumio Božje osjećaje, netko tko bi ih shvatio i cijenio, a kamoli netko tko bi mogao stati uz Njega i učestvovati u Njegovim radostima i tugama. Bog je usamljen. Tako je usamljen! On je usamljen ne samo zato što Mu se iskvareno čovječanstvo protivi, već još više zato što oni koji tragaju za duhovnošću, oni koji Ga nastoje spoznati i razumjeti, pa čak i oni koji su spremni sav svoj život posvetiti Njemu, također ne poznaju Njegove misli, niti razumiju Njegovu narav i Njegove emocije.

Na samom kraju priče o Noi, vidimo da je Bog u to vrijeme koristio jednu neobičnu metodu izražavanja svojih osjećaja. Riječ je o sasvim naročitoj metodi: sklopiti savez s čovjekom, kojim se proglašava kraj Božjeg uništenja svijeta potopom. Na prvi pogled, sklapanje saveza može izgledati kao sasvim obična stvar. Radi se, naprosto, o korištenju riječi da bi se dvije strane obvezale i spriječile prekršiti dogovor, a sve u cilju zaštite obostranih interesa. U formalnom smislu, to je sasvim obična stvar, ali iz perspektive pravih motiva i namjere Boga to učiniti, radi se o istinskom otkrivenju Božje naravi i emotivnog stanja. Ako ove riječi budeš ignorirao i ostavio ih po strani, ako vam nikada ne bih kazao istinu o stvarima, čovječanstvo nikada neće doista saznati kako Bog razmišlja. Ti možda zamišljaš da se Bog prilikom sklapanja ovog saveza smiješio ili je imao ozbiljan izraz lica, ali ma kako ljudi zamišljaju najobičniji mogući izraz lica koji je Bog tada imao, nitko ne bi mogao vidjeti Božje srce ni Njegov bol, a kamoli Njegovu samoću. Nitko ne može primorati Boga da mu vjeruje, nitko ne može biti dostojan Božjeg povjerenja, niti može biti netko kome će On moći saopćiti Svoje misli ili povjeriti Svoj bol. Zato Bog nije imao drugog izbora no učiniti tako nešto. Na prvi pogled, Bogu je bilo lako oprostiti se od onakvog čovječanstva kakvo je tada bilo, riješiti problem iz prošlosti i do savršenog kraja dovesti Svoje djelo uništenja svijeta potopom. Bog je, međutim, duboko u svojemu srcu zakopao bol koji je u tom trenutku osjećao. U vrijeme kad se nije imao kome povjeriti, Bog je s ljudima sklopio savez, rekavši im da neće ponovo uništiti svijet potopom. Kad god bi se na nebu pojavila duga, to je ljude trebalo podsjetiti da se tako nešto doista dogodilo i upozoriti ih da se uzdrže od zla. Čak i u tako bolnom stanju, Bog nije zaboravljao na ljude i još uvijek je pokazivao toliko brige za njih. Zar ovo nije Božja ljubav i nesebičnost? A o čemu ljudi misle dok pate? Zar im nije u tim trenucima Bog najpotrebniji? U takvim trenucima, oni uvijek Boga vuku za rukav radi utjehe. Kad god se to desi, Bog ih nikada neće iznevjeriti i uvijek će im pomoći izaći iz neprilika i živjeti u svjetlosti. Unatoč tome što ih Bog ovako osigurava, u ljudskim srcima On nije ništa drugo do pilula za smirenje, tonik za utjehu. Kada Bog pati i kad Mu je srce ranjeno, za Njega bi bez sumnje bila samo pusta želja da kraj Sebe ima neko stvorenje ili bilo koga tko bi Mu pravio društvo ili Ga tješio. Čovjek nikada ne obraća pažnju na Božje osjećaje, te stoga Bog nikad ni ne traži niti očekuje da postoji netko tko bi Ga mogao utješiti. On samo koristi vlastite metode kako bi izrazio Svoje raspoloženje. Ljudi ne misle da je Bogu previše teško istrpjeti patnju, ali Božju veličinu i nesebičnost moći ćeš osjetiti tek kad budeš uistinu pokušao razumjeti Boga, kad budeš stvarno mogao u svemu što činiš shvatiti Njegove iskrene namjere. Iako je uz pomoć duge sklopio savez s ljudima, On nikada nikome nije rekao zašto je to učinio – zašto je uspostavio ovaj savez – što znači da nikome nije saopćio što stvarno misli. To je zato što ne postoji nitko tko bi mogao shvatiti dubinu njegove ljubavi prema čovječanstvu koje je Svojim rukama stvorio, i što nema nikoga tko bi mogao dokučiti koliki je bol Njegovo srce pretrpjelo kada je uništio ljudski rod. Stoga ljudi ne bi ni mogli ponijeti to breme povjerenja, čak i kad bi On poželio saopćiti im kako se osjeća. Unatoč bolu, On i dalje nastavlja sa sljedećim korakom Svojega djela. Bog čovječanstvu uvijek daje ono najbolje od Sebe i najbolje stvari, podnoseći šutke Sam svu patnju. Bog nikada otvoreno ne otkriva ove patnje. Umjesto toga, On ih trpi i čeka u tišini. Božja izdržljivost nije hladna, obamrla ili bespomoćna, niti je znak slabosti. Umjesto toga, Božja ljubav i bit oduvijek su nesebične. Ovo je prirodno otkrivenje Njegove biti i naravi, i istinsko utjelovljenje identiteta Boga kao istinskog Stvoritelja.

Imajući sve to u vidu, neki bi mogli pogrešno protumačiti Moje riječi, misleći: „Ima li ovako detaljno i senzacionalističko opisivanje Božjih osjećaja za cilj kod ljudi probuditi sažaljenje prema Bogu?” Je li to bila Moja namjera? (Ne.) Ja vam sve ovo govorim isključivo zato da biste Boga bolje upoznali, razumjeli Njegove nebrojene aspekte i Njegove emocije, shvatili da se Božja bit i narav, konkretno i malo po malo, izražavaju kroz Njegovo djelo, a ne kroz opisivanje uz pomoć praznih ljudskih riječi, kroz njihova slova i doktrine ili kroz njihove maštarije. To, drugim riječima, znači da Bog i Božja bit doista postoje – oni nisu slike na platnu, nisu maštarije, nije ih uobličio čovjek, a svakako ih nije ni izmislio. Priznajete li to sada? Ako priznajete, Moje su riječi postigle svoj cilj.

Danas smo razgovarali o tri teme. Vjerujem da ste svi mnogo toga saznali iz našeg zajedništva na ove tri teme. Sa sigurnošću mogu reći da su, kroz ove tri teme, misli o Bogu koje sam opisao, kao i Božja bit i narav koje sam spomenuo, preobrazile ljudske predstave i razumijevanje Boga, pa čak i da su u svakome od vas preobrazile vjeru u Boga i, povrh toga, preobrazile Božji lik kojem se svi u svojim srcima divite. Bilo kako bilo, nadam se da će vam koristiti ono što ste o Božjoj naravi saznali iz ova dva odlomka iz Biblije, te da ćete po povratku pokušati o tome još dublje razmisliti. Ovim je današnji sastanak završen. Zbogom!

4. studenog 2013. godine