Biblija nosi i naziv Stari i Novi zavjet. Znate li na što se odnosi „zavjet”? „Zavjet” u Starom zavjetu potječe od Jahvina zavjeta s narodom Izraela kada je ubio Egipćane i spasio Izraelce od faraona. Naravno, dokaz tog zavjeta bila je janjeća krv poškropljena na nadvratnike, kroz koju je Bog sklopio savez s čovjekom, onaj u kojem je rečeno da su svi oni kojima su imali janjeću krv na nadvratniku i dva dovratka bili Izraelci, oni su bili Božji izabrani narod i da će ih Jahve sve poštedjeti (jer se Jahve tada spremao ubiti sve prvorođene sinove Egipta i prvorođenu janjad i telad). Ovaj zavjet ima dvije razine značenja. Jahve neće izbaviti nikoga od ljudi ili stoke u Egiptu; pobit će sve njihove prvorođene sinove i prvorođenu janjad i telad. Stoga je u mnogim knjigama proročanstava bilo prorečeno da će kao ishod Jahvina zavjeta Egipćani biti strogo izgrđeni. To je prva razina značenja zavjeta. Jahve je ubio prvorođene sinove Egipta i svu prvorođenu stoke, a poštedio je sve Izraelce, što je značilo da je Jahve ljubio sve one koji su potjecali iz zemlje Izraela i sve ih je poštedio; želio je dugoročno djelovati u njima i uspostavio je zavjet s njima koristeći janjeću krv. Od tada Jahve nije ubijao Izraelce i rekao je da će oni zauvijek biti Njegovi izabranici. U dvanaest plemena Izraelovih započet će Svoje djelo koje će trajati čitavo Doba zakona, objavit će sve Svoje zakone Izraelcima, izabrati među njima proroke i suce, a oni će biti u središtu Njegova djela. Jahve je napravio zavjet s njima: ako se doba ne promijeni, On će raditi samo s izabranicima. Jahvin zavjet bio je nepromjenjiv jer je zapečaćen krvlju i bio je sklopljen s Njegovim izabranim narodom. Što je još važnije, On je izabrao odgovarajući okvir i cilj kroz koji će se upustiti u Svoje djelo tijekom čitavog dob, te su ljudi zavjet shvatili kao posebno važan. To je druga razina značenja zavjeta. Osim Postanka, koji se dogodio prije uspostave zavjeta, sve druge knjige u Starom zavjetu bilježe Božje djelo među Izraelcima nakon uspostave zavjeta. Naravno, postoje sporadični izvještaji o neznabošcima, ali Stari zavjet uglavnom opisuje Božje djelo u Izraelu. Zbog Jahvina zavjeta s Izraelcima knjige napisane u Doba zakona nazivaju se Stari zavjet. Ime su dobile po Jahvinu zavjetu s Izraelcima.

Novi zavjet nazvan je po krvi koju je Isus prolio na križu i po Njegovu zavjetu sa svima koji su vjerovali u Njega. Isusov zavjet bio je sljedeći: ljudi su morali vjerovati samo u Njega da bi im grijesi bili oprošteni zbog krvi koju je prolio i tako će biti spašeni i ponovo rođeni kroz Njega te više neće biti grešnici. Ljudi su morali vjerovati u Njega da bi primili Njegovu milost i da ne bi poslije smrti patili u paklu. Sve knjige napisane u Doba milosti nastale su poslije ovog zavjeta, a sve one opisuju djelo i izjave sadržane u njemu. One ne idu dalje od spasenja raspeća ili zavjeta Gospodina Isusa; sve te knjige napisala su braća u Gospodinu koja su imala iskustva. Dakle, te su knjige također dobile ime po zavjetu: one su nazvane Novi zavjet. Ta dva zavjeta uključuju samo Doba zakona i Doba milosti te nemaju nikakve veze s posljednjim dobom. Dakle, Biblija nije od velike koristi današnjem narodu posljednjih dana. U najboljem slučaju služi kao privremena referenca, ali u osnovi ima malu upotrebnu vrijednost. Ipak, religiozni ljudi i dalje je najviše cijene. Oni ne poznaju Bibliju; znaju samo kako tumačiti Bibliju, ali u biti nisu svjesni kako je nastala. Njihov stav prema Bibliji je sljedeći: sve u Bibliji je ispravno, ona ne sadrži netočnosti ili pogreške. Budući da su prvo utvrdili da je Biblija ispravna i bez pogreške, oni je proučavaju i ispituju s velikim zanimanjem. Današnja faza rada nije prorečena u Bibliji. Nigdje se ne spominje osvajanje u najmračnijem od svih mjesta jer je ovo najnovije djelo. Budući da je doba djela drugačije, čak ni Isus nije bio svjestan da će se ova faza djela obaviti tijekom posljednjih dana – pa kako onda ljudi posljednjih dana mogu pronaći ovu etapu djela proučavajući Bibliju?

Većina onih koji tumače Bibliju koriste logičko zaključivanje i nemaju stvarnu pozadinu. Samo koriste logiku da bi došli do brojnih zaključaka. Godinama se nitko nije usuđivao analizirati Bibliju ili reći „ne” Bibliji jer je ta knjiga „sveta knjiga”, a ljudi je obožavaju kao Boga. To traje već nekoliko tisuća godina. Bog nije obraćao pažnju i nitko nije otkrio unutrašnju priču Biblije. Mi kažemo da je poštovanje Biblije obožavanje idola, ali se nitko od onih pobožnih vjernika ne usuđuje to tako vidjeti pa će ti reći: „Brate! Nemoj tako govoriti, to je užasno! Kako možeš huliti na Boga?” Zatim će napraviti bolan izraz lica: „O, milosrdni Isuse, Gospodine spasenja, preklinjem Te, oprosti mu grijehe jer Ti si Gospodin koji ljubi čovjeka, a svi smo mi zgriješili, molim te, budi suosjećajan prema nama, amen”. Tako su oni „pobožni”; kako im onda može biti lako prihvatiti istinu? Tvoje će ih riječi zapanjiti. Nitko se ne bi usudio pomisliti da Biblija može biti ukaljana ljudskim idejama i ljudskim predodžbama i nitko ne može uvidjeti ovu manu. Nešto od onoga što se nalazi u Bibliji jest iskustvo i znanje pojedinaca, nešto je prosvjetljenje Duha Svetoga, a ima i iskrivljenosti unesenih ljudskim intelektom i mislima. Bog se nikad nije miješao u ove stvari, ali postoji granica: te stvari ne mogu nadići razmišljanje normalnih ljudi, a ako to učine, to je miješanje i tako zaustavljaju Božje djelo. Ono što nadilazi razmišljanje normalnih ljudi je djelo Sotone jer lišava ljude njihove dužnosti. To je djelo Sotone i time upravlja Sotona, a u ovom trenutku Duh Sveti neće ti dopustiti da djeluješ na taj način. Ponekad neka braća i sestre pitaju: „Je li u redu djelovati na takav i takav način?” Pogledam njihov rast i kažem: „U redu je!” Postoje i neki ljudi koji kažu: „Ako djelujem na takav i takav način, je li moje stanje normalno?” I ja kažem: „Da! Normalno je, vrlo je normalno!” Drugi kažu: „Je li u redu da djelujem na ovaj način?” A Ja kažem: „Ne!” Oni kažu: „Zašto je to u redu za njega, a ne za mene?” A ja kažem: „Zato što ono što radiš dolazi od Sotone, to je smetnja, a uzrok tvoje motivacije je pogrešan”. Ima i trenutaka kad djelo ne napreduje dovoljno, a braća i sestre nisu toga svjesni. Neki me pitaju je li u redu djelovati na određeni način, a kad vidim da njihovo djelovanje neće zaustaviti djelo budućnosti, kažem da je u redu. Djelo Duha Svetoga daje ljudima okvir; ljudi ne moraju doslovno slijediti želje Duha Svetoga jer posjeduju normalno razmišljanje i slabost te imaju neke tjelesne potrebe, imaju stvarne probleme, a u njihovim glavama su misli za koje oni u praksi nemaju kako kontrolirati. Sve što tražim od ljudi ima neku granicu. Neki smatraju da su Moje riječi dvosmislene, da im govorim da djeluju na bilo koji način – to je zato što ne razumiješ da postoji prikladan okvir Mojih zahtjeva. Kad bi bilo onako kako ti zamišljaš – kad bih iste zahtjeve postavljao svim ljudima bez izuzetka i zahtijevao od njih da svi postignu isti rast – onda to ne bi funkcioniralo. To bi bilo traženje nemogućeg i to je princip ljudskog, a ne princip Božjeg djela. Božje djelo obavlja se u skladu sa stvarnim okolnostima ljudi i temelji se na njihovu urođenom kovu. To je također princip širenja evanđelja: moraš napredovati polako, puštati prirodu da ide svojim tijekom; samo kada nekomu jasno iskažeš istinu, on će razumjeti i samo tada će moći ostaviti Bibliju po strani. Kad Bog ne bi obavio ovu fazu djela, tko bi se mogao othrvati toj konvenciji? Tko bi mogao obaviti novo djelo? Tko bi mogao pronaći novi put izvan Biblije? Budući da su tradicionalne predodžbe i feudalna etika ljudi toliko nečuvene, oni ne mogu sami odbaciti te stvari niti imaju hrabrosti to učiniti. A da i ne govorimo o tome da su ljudi današnjice zatočenici nekolikih mrtvih riječi u Bibliji, riječi koje su ovladale njihovim srcima. Kako onda mogu biti voljni odreći se Biblije? Kako onda mogu tako lako prihvatiti put koji se nalazi izvan Biblije? To jest, osim ako ne možeš jasno govoriti o unutarnjoj priči Biblije i načelima rada Duha Svetoga, tako da svi ljudi budu potpuno uvjereni – što je od najveće važnosti. Baš zato što svi u religiji štuju Bibliju i obožavaju je kao Boga, također pokušavaju ograničiti Boga u okvire Biblije, a ima i slučajeva kad mogu postići svoje ciljeve tek kada Boga još jednom prikuju na križ.