Na prošlom smo okupljanju imali razgovor u zajedništvu o desetoj točki različitih očitovanja antikrista: „Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće.” O kojim smo pojedinostima konkretno razgovarali? (Bog je uglavnom u zajedništvu govorio o tome kako se odnositi prema Božjoj riječi.) Je li to povezano s desetom točkom? (Jest. Zato što je u točki „Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće” jedno od ponašanja antikrista to da oni samo slušaju ono što Krist govori, ali tome nisu ni poslušni niti se tome pokoravaju. Nisu poslušni Božjim riječima i ne primjenjuju ih. Na prošlom je okupljanju Bog u zajedništvu govorio o tome kako se odnositi prema Božjoj riječi, kako biti poslušan Božjoj riječi, a zatim i kako provesti i izvršiti Božju riječ.) Sve ovo je jasno, zar ne? Tijekom našeg prethodnog okupljanja ispripovjedio sam dvije priče: jedna je bila priča o Noi, a druga o Abrahamu. To su dvije klasične priče iz Biblije. Mnogi ljudi znaju za te priče i razumiju ih, ali nakon što su ih razumjeli, vrlo malo ljudi zna kako se odnositi prema Božjim riječima i zahtjevima. Dakle, koji je bio glavni cilj našeg razgovora u zajedništvu o te dvije priče? Glavni je cilj bio da ljudi spoznaju kako bi se, kao osobe i kao stvorena bića, trebali odnositi prema Božjim riječima i zahtjevima – i da spoznaju položaj koji bi stvoreno biće trebalo zauzeti i stav koji bi trebalo imati kad se suoči s Božjim zahtjevima i kad sluša Božje riječi. To su glavne stvari. To je istina koju ljudi trebaju spoznati i razumjeti iz našeg prošlog razgovora u zajedništvu o te dvije priče. Dakle, nakon što smo razgovarali o te dvije priče, je li vam sada jasno kako se pokoravati Kristu i biti poslušan Njegovim riječima, kakav stav ljudi trebaju imati i kakvo bi trebalo biti njihovo gledište i položaj prema Kristu i prema riječima koje je Krist izgovorio, kao i o tome kako bi se ljudi trebali odnositi prema riječima i zahtjevima koji dolaze od Boga i koje bi istine u tome trebalo razumjeti? (Na prvom mjestu je biti iskren s Kristom, na drugom je naučiti poštovati Krista, a na trećem je biti poslušan Njegovim riječima, slušati riječi Božje svojim srcem.) Upamtite ova pravila. Da nisam govorio o tim pravilima, biste li ih vi mogli izvući iz dviju priča koje sam ispripovjedio? (Jedino što možemo zaključiti jest da moramo biti poslušni svemu što Bog kaže.) Sve što vi možete izvući jesu jednostavni, dogmatski i teorijski načini postupanja; vi još uvijek u tome niste u stanju razumjeti ili spoznati istine za kojima ljudi trebaju tragati i koje trebaju razumjeti. Stoga, razgovarajmo potanko u zajedništvu o pričama o Noi i Abrahamu.

I. Noin stav prema Božjim riječima

Razgovarajmo najprije o priči o Noi. Na prošlom smo okupljanju općenito obradili uzroke i ishode priče o Noi. Zašto nismo bili konkretniji? Zato što većina ljudi već poznaje uzroke, ishode i konkretne pojedinosti te priče. Ako postoje pojedinosti koje vam nisu posve jasne, možete ih pronaći u Bibliji. Ono o čemu danas razgovaramo u zajedništvu nisu konkretne pojedinosti te priče, već to kako se Noa, protagonist priče, odnosio prema Božjim riječima, koje bi aspekte istine ljudi iz toga trebali razumjeti te kakav je bio Božji stav, što je On mislio i kakva je bila Njegova procjena Noe nakon što je vidio svaki Noin potez. To su pojedinosti o kojima bismo trebali razgovarati. Božji stav prema Noi i Njegova procjena onoga što je Noa učinio dovoljni su da nam kažu koje točno standarde Bog zahtijeva od čovječanstva, od onih koji Ga slijede, od onih koje On spašava. Može li se u tome tragati za istinom? Ondje gdje se može tragati za istinom, vrijedno je potanko raščlanjivati, promišljati i o tome razgovarati u zajedništvu. Nećemo se baviti konkretnim potankostima Noine priče. Ono o čemu ćemo danas imati zajedništvo jest istina koju treba tražiti u različitim Noinim stavovima prema Bogu, kao i Božji zahtjevi i namjere koje bi ljudi trebali razumjeti iz Božje procjene Noe.

Noa je bio običan pripadnik ljudskog roda koji je štovao i slijedio Boga. Kad su mu došle Božje riječi, njegov stav nije bio da oklijeva i odugovlači. Umjesto toga, slušao je Božje riječi s velikom ozbiljnošću, slušao je svaku Božju izjavu s velikom pomnjom i pozornošću, iskreno slušajući i trudeći se zapamtiti sve što mu je Bog zapovjedio, ne usuđujući se ni najmanje biti nemaran. U njegovom stavu prema Bogu i Božjim riječima bilo je bogobojazno srce, što je pokazivalo da je Bog imao mjesto u njegovom srcu i da se pokoravao Bogu. Pomno je slušao što je Bog rekao, sadržaj Božjih riječi, što ga je Bog zatražio da učini. Slušao je pozorno – ne analizirajući, već prihvaćajući. U njegovom srcu nije bilo odbijanja, odbojnosti ni nestrpljenja; umjesto toga, tiho, pažljivo i pozorno bilježio je u svom srcu svaku riječ i svaku stvar koju je Bog od njega zahtijevao. Nakon što mu je Bog dao sve upute, Noa je potanko i na svoj način zabilježio sve što mu je Bog rekao i povjerio. Zatim je ostavio po strani svoje poslove, prekinuo s navikama i planovima svog starog života i počeo se pripremati za sve što mu je Bog povjerio da učini i sav materijal potreban za arku koju ga je Bog zatražio da izgradi. Nije se usudio zanemariti nijednu Božju riječ, niti išta što je Bog tražio, nijednu pojedinost onoga što se od njega zahtijevalo u Božjim riječima. Na svoj je način zabilježio glavne točke i pojedinosti svega što je Bog tražio i povjerio mu, a zatim je o njima neprestano promišljao i razmišljao. Zatim je Noa krenuo u potragu za svim materijalima koje je Bog zatražio da on pripremi. Naravno, nakon svake upute koju mu je Bog dao, on je na svoj način napravio podrobne planove i aranžmane za sve što mu je Bog povjerio i naložio da učini – a zatim je, korak po korak, proveo i izvršio svoje planove i aranžmane te svaku pojedinost i pojedini korak onoga što je Bog tražio. Tijekom cijelog procesa, sve što je Noa činio, bilo krupno ili sitno, bilo izvanredno ili ne u očima čovjeka, bilo je ono što mu je Bog naložio da učini i što je Bog izgovorio i zahtijevao. Iz svega što se očitovalo u Noi nakon što je prihivatio Božje poslanje, očito je da njegov stav prema Božjim riječima nije bio samo slušanje i ništa više – a još manje je bio slučaj da je Noa, nakon što je čuo te riječi, izabrao vrijeme kad je bio dobro raspoložen, kad je okruženje bilo pogodno ili kad je trenutak bio povoljan da to izvrši. Umjesto toga, ostavio je po strani sve svoje poslove, prekinuo sa svojom životnom kolotečinom i izgradnju arke koju je Bog naredio učinio najvažnijom u svom svakodnevnom životu i postojanju od tada nadalje te je to u skladu s tim i proveo. Njegov stav prema Božjem poslanju i Božjim riječima nije bio neozbiljan, površan ni hirovit, a još manje je bio stav odbijanja; umjesto toga, pažljivo je slušao Božje riječi i zdušno ih pamtio i o njima promišljao. Njegov stav prema Božjim riječima bio je stav prihvaćanja i pokornosti. Za Boga, to je jedini stav koji On zahtijeva da istinsko stvoreno biće ima prema Njegovim riječima. U tom stavu nije bilo otpora, površnosti, samovolje ni nepromišljenosti, niti je bio okaljan ljudskom voljom; bio je to, u cijelosti i u potpunosti, stav kakav bi stvoreno ljudsko biće trebalo imati.

Nakon što je prihvatio Božje poslanje, Noa je počeo planirati kako izraditi arku koju mu je Bog povjerio. Tražio je razne materijale te ljude i alate potrebne za izgradnju arke. Naravno, to je uključivalo mnogo toga; nije bilo tako lako i jednostavno kao što na to tekst upućuje. U tom predindustrijskom dobu, dobu u kojem se sve radilo ručno, fizičkim radom, nije teško zamisliti koliko je bilo teško izgraditi takvu arku, takvu divovsku građevinu, dovršiti zadatak izgradnje arke kako mu je Bog povjerio. Naravno, Noi nije bilo jednostavno planirati, pripremati, projektirati i pronaći razne stvari poput materijala i alata. Noa možda nikada nije vidio tako golem brod. Nakon što je prihvatio to poslanje, čitajući između redaka Božjih riječi i sudeći po svemu što je Bog rekao, Noa je znao da to nije bila jednostavna stvar, ni lak zadatak. To nije bio jednostavan ni lak zadatak – što je to podrazumijevalo? Kao prvo, značilo je da će Noa, nakon što prihvati to poslanje, imati teško breme na svojim plećima. Štoviše, sudeći po tome kako je Bog osobno pozvao Nou i osobno ga uputio kako izgraditi arku, to nije bila obična stvar, nije bila neka sitnica. Sudeći po potankostima svega što je Bog rekao, to nije bilo nešto što bi bilo koja obična osoba mogla podnijeti. Činjenica da je Bog pozvao Nou i zadužio ga da izgradi arku pokazuje važnost koju je Noa imao u Božjem srcu. Što se toga tiče, Noa je, naravno, mogao razumjeti neke Božje namjere – i učinivši to, Noa je shvatio kakav će ga život čekati u godinama koje dolaze i bio je svjestan nekih teškoća s kojima će se susresti. Iako je Noa shvatio i razumio veliku težinu onoga što mu je Bog povjerio i koliko će velike biti kušnje s kojima će se suočiti, nije imao namjeru odbiti, već je umjesto toga bio duboko zahvalan Bogu Jahvi. Zašto je Noa bio zahvalan? Zato što mu je Bog neočekivano povjerio nešto tako značajno i osobno mu rekao i objasnio svaku pojedinost. Još važnije, Bog je Noi također ispričao cijelu priču, od početka do kraja, o tome zašto je arka trebala biti izgrađena. To je bila stvar Božjeg vlastitog plana upravljanja, bila je to Božja vlastita stvar, ali Bog mu je rekao o toj stvari, pa je Noa osjetio njezinu važnost. Ukratko, sudeći po tim raznim znakovima, sudeći po tonu Božjeg govora i raznim aspektima onoga što je Bog prenio Noi, Noa je mogao osjetiti važnost zadatka izgradnje arke koji mu je Bog povjerio, mogao je to cijeniti u svom srcu i nije se usudio olako to shvatiti, niti se usudio previdjeti nijednu pojedinost. Stoga, nakon što je Bog završio s davanjem Svojih uputa, Noa je uobličio svoj plan i prionuo poslu, obavljajući sve pripreme za izgradnju arke, tražeći radnu snagu, pripremajući sve vrste materijala i, u skladu s Božjim riječima, postupno okupljajući razne vrste živih stvorenja u arku.

Cijeli proces izgradnje arke bio je ispunjen poteškoćama. Ostavimo zasad po strani kako je Noa iz godine u godinu bio izložen vjetrovima koji su ga šibali, suncu koje ga je pržilo i kiši koja ga je zapljuskivala, žarkoj žezi i cičoj zimi te četirima godišnjim dobima koja su se izmjenjivala. Razgovarajmo prvo o tome koliki je kolosalan pothvat bila izgradnja arke, o njegovoj pripremi raznih materijala i o bezbrojnim poteškoćama s kojima se suočavao tijekom izgradnje arke. Što su te poteškoće uključivale? Suprotno ljudskom shvaćanju, neki fizički zadaci nisu uvijek uspijevali iz prve i Noa je doživio mnoge neuspjehe. Nakon što bi nešto završio, ako bi izgledalo pogrešno, rastavio bi to, a nakon što bi završio s rastavljanjem, morao bi pripremiti materijale i sve ponoviti. Nije to bilo kao u suvremeno doba, gdje se sve radi elektroničkom opremom i, nakon što se postavi, posao se obavlja prema zadanom programu. Kad se takav posao danas obavlja, on je mehaniziran i, kad se stroj uključi, on može obaviti posao. Ali Noa je živio u doba primitivnog društva i sav se posao obavljao ručno; trebalo je sve raditi vlastitim rukama, koristeći oči i um te vlastitu marljivost i snagu. Naravno, ponajviše od svega, ljudi su se trebali oslanjati na Boga; trebali su tragati za Boga posvuda i u svako doba. U procesu suočavanja sa svakojakim poteškoćama te u danima i noćima provedenim u izgradnji arke, Noa se morao suočiti ne samo s raznim situacijama koje su se događale tijekom dovršavanja tog kolosalnog pothvata, već i s raznim okruženjima oko sebe, kao i s ismijavanjem, klevetama i verbalnim zlostavljanjem drugih. Iako nismo osobno doživjeli te prizore kad su se dogodili, nije li moguće zamisliti neke od raznih poteškoća s kojima se Noa sučeljavao i koje je iskusio te razne izazove s kojima se suočio? Tijekom izgradnje arke, prva stvar s kojom se Noa morao suočiti bio je nedostatak razumijevanja njegove obitelji, njihovo prigovaranje, žalbe, pa čak i ocrnjivanje. Drugo je bilo klevetanje, ismijavanje i osuđivanje kojem su Nou izvrgnuli ljudi u njegovom okruženju – njegova rodbina, prijatelji i raznorazni ljudi. Ali Noa je imao samo jedan stav, a to je bio da bude poslušan Božjim riječima, da ih provede do samog kraja i da nikada od toga ne odstupi. Što je Noa odlučio? „Dok god sam živ, dok sam na nogama, neću odustati od Božjeg poslanja.” To je bila njegova motivacija dok je provodio veliki pothvat izgradnje arke, kao i njegov stav kad se suočio s Božjim zapovijedima i nakon što je čuo Božje riječi. Suočen sa svakojakim nevoljama, teškim situacijama i izazovima, Noa nije ustuknuo. Kad su neki od njegovih težih građevinskih zadataka često propadali i bili oštećeni, iako se Noa u srcu osjećao uzrujano i tjeskobno, kad bi pomislio na Božje riječi, kad bi se sjetio svake riječi koju mu je Bog zapovjedio i Božjeg uzdizanja, tada bi se često osjećao izuzetno motiviran: „Ne mogu odustati, ne mogu odbaciti ono što mi je Bog zapovjedio i povjerio; to je Božje poslanje i, budući da sam ga prihvatio, budući da sam čuo riječi koje je Bog izgovorio i glas Božji i budući da sam to prihvatio od Boga, onda bih se trebao potpuno pokoriti, što je ono što bi ljudsko biće trebalo postići.” Dakle, bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočavao, bez obzira na to na kakvo je ruganje ili klevete nailazio, bez obzira na to koliko mu je tijelo postalo iscrpljeno, koliko umorno, nije odustao od onoga što mu je Bog povjerio i neprestano je imao na umu svaku pojedinu riječ onoga što je Bog rekao i zapovjedio. Bez obzira na to kako su se njegova okruženja mijenjala, bez obzira na to koliko je velika bila teškoća s kojom se suočavao, vjerovao je da ništa od toga neće trajati vječno, da same Božje riječi nikada neće proći i da će se samo ono što je Bog zapovjedio da bude učinjeno zasigurno ostvariti. Noa je u sebi imao istinsku vjeru u Boga i pokornost koju je trebao imati te je nastavio graditi arku koju ga je Bog zatražio da izgradi. Iz dana u dan, iz godine u godinu, Noa je stario, ali njegova vjera nije slabjela i nije bilo promjene u njegovom stavu i odlučnosti da dovrši Božje poslanje. Iako je bilo trenutaka kad mu se tijelo osjećalo umorno i iscrpljeno, i obolijevao je, a u srcu je bio slab, njegova odlučnost i ustrajnost u dovršavanju Božjeg poslanja i pokoravanju Božjim riječima nisu se smanjile. Tijekom godina dok je Noa gradio arku, primjenjivao je slušanje i pokoravanje riječima koje je Bog rekao, a također je provodio u djelo važnu istinu da stvoreno biće i obična osoba trebaju dovršiti Božje poslanje. Naizgled, cijeli se proces zapravo sastojao samo od jedne stvari: izgradnje arke, dobrog i potpunog izvršavanja onoga što mu je Bog rekao da učini. Ali što je bilo potrebno da ta stvar bude dobro obavljena i uspješno dovršena? Nije zahtijevala ljudsku revnost ni njihove parole, a još manje neke zakletve dane iz prolaznog hira, niti ljudsko takozvano divljenje Stvoritelju. Nije zahtijevala te stvari. Naspram Noine izgradnje arke, ljudsko takozvano divljenje, njihove zakletve, njihova revnost i njihova vjera u Boga u njihovom duhovnom svijetu, sve je to potpuno beskorisno; naspram Noine istinske vjere i istinske pokornosti Bogu, ljudi se čine tako jadni, bijedni, a nekoliko doktrina koje razumiju čine se tako šuplje, blijede, nejake i slabe – da ne spominjemo sramotne, vrijedne prezira i nečiste.

Noi je trebalo 120 godina da izgradi arku. Tih 120 godina nije bilo 120 dana, ni 10 godina, ni 20 godina, već desetljećima duže od očekivanog životnog vijeka običnog čovjeka danas. S obzirom na duljinu vremena, teškoću dovršetka i opseg posla, da Noa nije posjedovao istinsku vjeru, da je njegova vjera bila samo misao, polaganje nada, revnost ili neka vrsta nejasnog i apstraktnog vjerovanja, bi li arka ikada bila dovršena? Da je njegova pokornost Bogu bila samo usmeno obećanje, da je bila samo bilješka zapisana olovkom, poput onih kakve vi danas pravite, bi li on mogao izgraditi arku? (Ne bi.) Da njegova pokornost u prihvaćanju Božjeg poslanja nije bila ništa više od volje i odlučnosti, želje, bi li on mogao izgraditi arku? Da je Noina pokornost Bogu bila samo prolaženje kroz formalnosti odricanja, trošenja i plaćanja cijene, ili samo obavljanje više posla, plaćanje veće cijene i odanost Bogu u teoriji ili samo na riječima, bi li on tada mogao izgraditi arku? (Ne bi.) To bi bilo preteško! Da je Noin stav prema prihvaćanju Božjeg poslanja bio neka vrsta transakcije, da ga je Noa prihvatio samo da bi bio blagoslovljen i nagrađen, bi li mogao izgraditi arku? Nipošto ne bi! Ljudska revnost može potrajati 10 ili 20 godina, ili 50 ili 60, ali kad su blizu smrti, vidjevši da nisu ništa zadobili, ljudi će izgubiti vjeru u Boga. Ta revnost koja ustraje 20, 50 ili 80 godina ne postaje pokornost ni istinska vjera. To je vrlo tragično. Istinska vjera i istinska pokornost koje se nalaze u Noi, u međuvremenu, upravo su ono što nedostaje današnjim ljudima i upravo su stvari koje današnji ljudi ne vide i koje preziru, ismijavaju ili čak frkću nosom na njih. Pripovijedanje priče o Noi koji gradi arku uvijek nailazi na bujicu rasprava. Svatko može o tome govoriti, svatko ima nešto za reći. Ali nitko ne razmišlja niti pokušava shvatiti što se nalazilo u Noi, kakav je put primjene imao, kakav je stav koji Bog želi i gledište prema Božjim zapovijedima posjedovao ili kakav je karakter imao kad je trebalo slušati i primjenjivati Božje riječi. Zato kažem da današnji ljudi nisu sposobni pripovijedati priču o Noi, jer kad god netko pripovijeda tu priču, prema Noi se odnosi tek kao legendarnoj ličnosti, čak i kao običnom starcu s bijelom bradom. U mislima se pitaju je li takav čovjek doista postojao, kakav je doista bio, i ne pokušavaju cijeniti kako je Noa došao do tih očitovanja nakon što je prihvatio Božje poslanje. Danas, kad se ponovno vraćamo priči o Noinoj izgradnji arke, mislite li da je to velik ili malen događaj? Je li to samo obična priča o starcu koji je u davna vremena izgradio arku? (Ne.) Među svim ljudima, Noa je bio lik koji se bojao Boga, pokoravao Mu se i dovršavao Božje poslanje, najvrjedniji oponašanja; bio je odobren od Boga i trebao bi biti uzor onima koji danas slijede Boga. A što je bilo najdragocjenije kod njega? Imao je samo jedan stav prema Božjim riječima: slušati i prihvatiti, prihvatiti i pokoriti se te se pokoravati do smrti. Upravo taj stav, koji je bio najdragocjeniji od svega, donio mu je Božje odobrenje. Kad se radilo o Božjim riječima, nije bio površan, nije to odrađivao reda radi i nije ih propitivao, analizirao, opirao im se niti ih odbacivao u svojoj glavi, a zatim ih gurao u pozadinu; umjesto toga, slušao ih je iskreno, prihvaćao ih, malo po malo, u svom srcu, a zatim promišljao kako ih provesti u djelo, kako ih primijeniti, kako ih primijeniti onako kako je izvorno bilo zamišljeno, bez ikakvog odstupanja. I dok je razmišljao o Božjim riječima, govorio je u sebi: „Ovo su riječi Božje, ovo su Božje upute, Božje poslanje, ja sam obvezan dužnošću, moram se pokoriti, ne smijem izostaviti nijedun pojedinost, ne smijem se protiviti nijednoj Božjoj želji, niti smijem previdjeti nijednu pojedinost onoga što je On rekao, inače ne bih bio dostojan zvati se čovjekom, bio bih nedostojan Božjeg poslanja i nedostojan Njegovog uzdizanja. U ovom životu, ako ne uspijem dovršiti sve što mi je Bog rekao i povjerio, ostat će mi samo kajanje. Štoviše, bit ću nedostojan Božjeg poslanja i Njegovog uzdizanja i neću imati obraza vratiti se pred Stvoritelja.” Sve što je Noa mislio i promišljao u svom srcu, svako njegovo gledište i svaki njegov stav, sve je to odredilo da je na kraju bio u stanju provesti Božje riječi u djelo, učiniti Božje riječi stvarnošću, učiniti da Božje riječi urode plodom i učiniti da se one ispune i ostvare njegovim napornim radom i pretvore u stvarnost kroz njega te da Božje poslanje ne ostane neispunjeno. Sudeći po svemu što je Noa mislio, svakoj zamisli koja se javila u njegovom srcu i njegovom stavu prema Bogu, Noa je bio dostojan Božjeg poslanja, bio je čovjek od Božjeg povjerenja i onaj na koga je Bog blagonaklono gledao. Bog promatra svaku riječ i djelo ljudi, promatra njihove misli i zamisli. U Božjim očima, to što je Noa mogao tako razmišljati značilo je da Ga On nije pogrešno izabrao; Noa je mogao prihvatiti Božje poslanje i Božje povjerenje i bio je u stanju dovršiti Božje poslanje: bio je jedini izbor među cijelim čovječanstvom.

U Božjim je očima Noa bio Njegov jedan jedini izbor za ostvarenje tako velikog pothvata kakav je bila izgradnja arke. Što je, dakle, Bog pronašao u Noi? Dvije stvari: pravu vjeru i pravu pokornost. U Božjem su srcu to mjerila koja On zahtijeva od ljudi. Jednostavno, zar ne? (Da.) „Jedan jedini izbor” posjedovao je ta dva mjerila, mjerila koja su tako jednostavna – a ipak, osim u Noi, ne nalaze se ni u kome drugom. Neki kažu: „Kako je to moguće? Mi smo se odrekli svojih obitelji i karijera, odustali smo od posla, napredovanja i obrazovanja, napustili smo svoju imovinu i djecu. Pogledajte kolika je naša vjera, koliko ljubimo Boga! Po čemu smo mi lošiji od Noe? Da je Bog od nas zatražio da izgradimo arku – pa, suvremena je industrija visoko razvijena, zar nemamo pristup drvu i mnoštvu alata? I mi možemo raditi pod žarkim suncem ako koristimo strojeve; i mi možemo raditi od zore do sumraka. U čemu je drama oko dovršavanja ovako malog posla? Noi je trebalo sto godina, ali mi bismo to učinili za manje vremena kako Bog ne bi bio zabrinut – trebalo bi nam samo deset godina. Rekao Si da je Noa bio jedan jedini izbor, ali danas ima mnogo savršenih kandidata – ljudi poput nas koji su se odrekli svojih obitelji i karijera, koji imaju istinsku vjeru u Boga, koji se istinski daju – svi su oni savršeni kandidati. Kako Si mogao reći da je Noa bio jedini izbor? Imaš prenisko mišljenje o nama, zar ne?” Postoji li problem s ovim riječima? (Da.) Neki kažu: „U Noino doba znanost i tehnologija još su bile vrlo nerazvijene, nije imao struje, suvremenih strojeva, čak ni najjednostavnije električne bušilice i motorne pile, pa čak ni čavle. Kako je, zaboga, uspio izgraditi arku? Danas imamo sve te stvari. Ne bi li nam bilo nevjerojatno lako dovršiti ovo poslanje? Da nam je Bog progovorio s neba i rekao da izgradimo arku, ma što: jednu – lako bismo ih izgradili deset. To nam ne bi bio nikakav problem, bio bi nam to mačji kašalj. Bože, zapovjedi nam što god Ti želiš. Što god zahtijevaš, recitnam. Tolikima od nas ne bi bilo nimalo teško izgraditi arku! Mogli bismo izgraditi deset, dvadeset, čak stotinu arki. Koliko god Ti želiš.” Jesu li stvari tako jednostavne? (N.) Čim kažem da je Noa bio jedan jedini izbor, neki se žele natezati sa Mnom, nisu uvjereni: „Ti imaš dobro mišljenje o drevnima jer nisu ovdje. Današnji su Ti ljudi pred nosom, ali Ti ne vidiš što je tako dobro u njima. Slijepisi za sve dobre stvari koje su današnji ljudi učinili, za sva njihova dobra djela. Noa je učinio samo jednu sitnicu; nije li to zato što tada nije bilo industrije i sav je fizički rad bio težak, pa Ti smatraš da je ono što je on učinio vrijedno pamćenja, smatraš ga primjerom, uzorom, a slijep si za patnju današnjih ljudi i cijenu koju mi plaćamo za Tebe, i za našu današnju vjeru?” Je li to tako? (Nije.) Bez obzira na doba ili eru, bez obzira na to kakvi uvjeti vladaju u okruženje u kojem ljudi žive, ti materijalni predmeti i opće okruženje ne znače ništa, nisu važni. Što je važno? Najvažnije nije doba u kojem živite, niti jeste li ovladali nekom vrstom tehnologije, niti koliko ste Božjih riječi pročitali ili čuli. Najvažnije je posjeduju li ljudi pravu vjeru, imaju li pravu pokornost. Te su dvije stvari najvažnije i nijedna ne smije nedostajati. Kad biste bili vraćeni u Noino vrijeme, tko bi od vas mogao dovršiti ovo poslanje? Usuđujem se reći da ne biste to mogli ostvariti čak ni kad biste svi vi radili zajedno. Ne biste mogli učiniti ni polovicu. Prije nego što bi sve zalihe uopće bile pripremljene, mnogi od vas bi pobjegli, prigovarajući Bogu i sumnjajući u Njega. Manji broj vas uspio bi ustrajati uz velike poteškoće, ustrajati zbog svoje upornosti, žara i vlastitih zamisli. Ali koliko dugo biste mogli ustrajati? Kakva vam je motivacija potrebna da nastavite? Koliko biste godina izdržali bez prave vjere i prave pokornosti? To ovisi o karakteru. Oni s boljim karakterom i malo savjesti mogli bi izdržati osam ili deset godina, dvadeset ili trideset ili =možda čak i pedeset. Ali nakon pedeset godina, oni bi pomislili u sebi: „Kada Bog dolazi? Kada će doći potop? Kada će se pojaviti znak koji je Bog dao? Cijeli sam život proveo radeći jednu stvar. Što ako potop ne dođe? Mnogo sam patio tijekom života, izdržao sam pedeset godina – to je sasvim dovoljno, Bog se toga neće sjećati niti će to osuditi ako sada odustanem. Dakle, živjet ću svoj život. Bog ne govori niti reagira. Cijeli dan gledam u plavo nebo i bijele oblake i ne vidim ništa. Gdje je Bog? Onaj koji je jednom zagrmio i progovorio – je li to bio Bog? Je li to bila iluzija? Kada će ovo završiti? Boga nije briga. Koliko god zvao u pomoć, sve što čujem je tišina, i On me ne prosvjetljuje niti me vodi kad se molim. Ma, zaboravi!” Bi li i oni dalje imali pravu vjeru? Kako bi vrijeme odmicalo, vjerojatno bi postali sumnjičavi. Razmišljali bi o promjeni, tražili bi izlaz, ostavili bi po strani Božje poslanje i ugasnuo bi njihov prolazni žar i odustali bi od svojih prolaznih zavjeta; želeći kontrolirati vlastitu sudbinu i voditi vlastite živote, potisnuli bi Božje poslanje u drugi plan. A kad bi jednog dana Bog osobno došao da ih potakne, kad bi ih upitao o napretku u izgradnji arke, rekli bi: „Ah! Bog doista postoji! Dakle, Bog doista jest. Moram se baciti na gradnju!” Da Bog nije progovorio, da ih nije požurivao, ne bi to smatrali hitnom stvari; mislili bi da to može pričekati. Takav nepostojan način razmišljanja, taj stav nevoljkog provlačenja – je li to stav koji bi trebali pokazivati ljudi s istinskom vjerom? (Ne.) Pogrešno je imati takav stav, to znači da ne posjeduju istinsku vjeru, a još manje istinsku pokornost. Kad ti je Bog osobno govorio, tvoj bi trenutni žar ukazivao na tvoju vjeru u Boga, ali kad te je Bog ostavio po strani i nije te poticao, nadzirao niti se raspitivao, tvoja bi vjera nestala. Vrijeme bi prolazilo, a kad Bog ne bi govorio niti ti se ukazao, i ne bi provodio nikakve inspekcije tvojeg rada, tvoja bi vjera potpuno nestala; želio bi živjeti svoj život i baviti se vlastitim pothvatima, a Božje bi poslanje bilo zaboravljeno u zakutku tvoga uma; tvoj žar, zakletve i odlučnost iz onog vremena ne bi vrijedili ništa. Mislite li vi da bi se Bog usudio povjeriti veliki pothvat nekome takvom? (Ne.) Zašto ne? (Nepouzdan je.) Točno. Jedna riječ: nepouzdan. Ti ne posjeduješ istinsku vjeru. Ti si nepouzdan. I stoga nisi prikladan da ti Bog bilo što povjeri. Neki kažu: „Zašto sam neprikladan? Izvršit ću svako poslanje koje mi Bog povjeri – tko zna, možda bih ga i uspio ostvariti!” U svakodnevnom životu stvari možete raditi nemarno i nije važno ako rezultati malo podbace. Ali stvari koje je Bog povjerio, ono što Bog želi da se ostvari – jesu li one ikada jednostavne? Kad bi bile povjerene glupanu ili varalici, nekome tko je površan u svemu što radi, nekome tko bi, nakon što prihvati poslanje, mogao postupati nepošteno bilo gdje i bilo kada, ne bi li to odgodilo veliki pothvat? Kad bi se od vas tražilo da birate, kad biste povjeravali veliki pothvat nekome, kakvoj biste osobi to povjerili? Kakvu biste osobu vi izabrali? (Pouzdanu osobu.) U najmanju ruku, ta osoba mora biti pouzdana, imati karakter i, bez obzira na vrijeme ili na to na kolike poteškoće nailazi, uložila bi srce i dušu da dovrši ono što si joj Ti povjerio i podnijela bi ti izvješće o tome. Ako je to vrsta osobe koju bi ljudi izabrali da joj povjere zadatak, koliko više to vrijedi za Boga! Dakle, za ovaj veliki događaj, uništenje svijeta potopom, događaj koji je zahtijevao izgradnju arke i nekoga dostojnog da preživi i ostane, koga bi Bog izabrao? Prvo, u teoriji, izabrao bi nekoga tko je podoban da ostane, tko je podoban da živi u sljedećem dobu. U stvarnosti, prije svega, ta osoba mora biti sposobna poslušati Božje riječi, mora imati istinsku vjeru u Boga i odnositi se prema svemu što je Bog rekao – bez obzira na to o čemu se radilo, je li to bilo u skladu s njezinim vlastitim predodžbama, je li joj bilo po ukusu, je li se slagalo s njezinom vlastitom voljom – kao Božje riječi. Bez obzira na to što Bog od nje zatražio, nikada ne bi smjela nijekati identitet Boga, uvijek se mora smatrati stvorenim bićem i uvijek se odnositi prema poslušnosti Božjim riječima kao premapovezanoj dužnosti; to je vrsta osobe kojoj Bog povjerava ovaj poseban pothvat. U Božjem je srcu Noa bio upravo takva osoba. Ne samo da je bio netko dostojan da ostane u novom dobu, već je bio i netko tko je mogao nositi veliku odgovornost, tko se mogao pokoriti Božjim riječima, bez kompromisa, do samoga kraja, i tko bi iskoristio svoj život da dovrši ono što mu je Bog povjerio. To je ono što je On pronašao u Noi. Od trenutka kad je Noa prihvatio Božje poslanje, pa sve do trenutka kad je dovršio svaki pojedini zadatak koji mu je bio povjeren – tijekom cijelog tog razdoblja, Noina vjera i njegov stav pokornosti prema Bogu odigrali su potpuno ključnu ulogu; bez te dvije stvari, posao ne bi mogao biti dovršen i ovo poslanje ne bi bilo ostvareno.

Da je Noa, tijekom prihvaćanja Božjeg poslanja, imao vlastite zamisli, planove i predodžbe, kako bi se cijeli pothvat promijenio? Kao prvo, suočen sa svakom pojedinošću koju mu je Bog prenio – specifikacijama i vrstama materijala, načinima i metodama izgradnje cijele arke te mjerilima i dimenzijama cijele arke – bi li Noa, kad je sve to čuo, pomislio: „Koliko bi godina trebalo da se izgradi nešto tako veliko? Koliko bi truda i muke trebalo da se pronađu svi ti materijali? Bio bih iscrpljen! Takva bi mi iscrpljenost sigurno skratila život, zar ne? Pogledaj koliko sam star, a Bog mi ne da mira i traži od mene da učinim nešto tako zahtjevno – bih li to mogao podnijeti? Pa, učinit ću to, ali imam ja jedan trik u rukavu: općenito ću učiniti kako Bog kaže. Bog je rekao da nađem vrstu vodootpornog bora. Čuo sam za mjesto gdje ga mogu nabaviti, ali je prilično daleko i opasno. Pronaći ga i nabaviti zahtijevat će mnogo truda, pa što ako u blizini nađem sličnu vrstu kao zamjenu, neku koja je manje-više ista? Bilo bi manje rizično i zahtijevalo bi manje truda – i to bi bilo u redu, zar ne?” Je li Noa imao takve zamisli? Da jest, bi li to bila prava pokornost? (Ne.) Na primjer: Bog je rekao da arka treba biti visoka stotinu metara. Bi li on, čuvši to, pomislio: „Sto metara je previsoko, nitko se ne bi mogao popeti. Ne bi li bilo po život opasno penjati se i raditi na njoj? Zato ću arku napraviti malo nižom, recimo pedeset metara. To će biti manje opasno i ljudima će biti lakše ukrcati se. To bi bilo u redu, zar ne?” Bi li Noa imao takve misli? (Ne.) Dakle, da jest, mislite li vi da bi Bog izabrao pogrešnu osobu? (Da.) Noina istinska vjera i pokornost Bogu omogućile su mu da ostavi po strani vlastitu volju; čak i da je imao takve misli, nikada ne bi postupio prema njima. U tom je pogledu Bog znao da je Noa pouzdan. Prvo, Noa ne bi unosio nikakve promjene u pojedinosti koje je Bog odredio, niti bi dodavao ikakve vlastite zamisli, a još manje bi mijenjao bilo koju od pojedinosti koje je Bog odredio radi vlastite osobne koristi; umjesto toga, sve što je Bog tražio provodio je od riječi do riječi i, bez obzira na to koliko je bilo teško nabaviti materijale za izgradnju arke, bez obzira na to koliko je posao bio težak ili iscrpljujuć, dao bi sve od sebe i upotrijebio svu svoju energiju da ga pravilno dovrši. Nije li to ono što ga je činilo pouzdanim? I je li to bilo stvarno očitovanje njegove istinske pokornosti Bogu? (Da.) Je li ta pokornost bila potpuna? (Da.) I nije bila okaljana ničim, nije sadržavala nikakve njegove vlastite sklonosti, nije bila okaljana osobnim planovima, a još manje s osobnim predodžbama ili interesima; umjesto toga, bila je to čista, jednostavna, potpuna pokornost. I je li to bilo lako postići? (Nije.) Neki se možda ne bi složili: „Što je tu tako teško? Ne uključuje li to samo nerazmišljanje, biti poput robota, raditi što god Bog kaže – nije li to lako?” Kad dođe vrijeme za djelovanje, nastaju poteškoće; ljudske se misli stalno mijenjaju, uvijek imaju vlastite sklonosti i stoga su ljudi skloni sumnjati mogu li se Božje riječi ostvariti; lako im je prihvatiti Božje riječi kad ih čuju, ali kad dođe vrijeme za postupanje, postaje teško; čim počnu muke, skloni su postati negativni i nije im lako pokoriti se. Očito je, dakle, da su Noin karakter te njegova istinska vjera i pokornost doista vrijedni oponašanja. Dakle, je li vam sada jasno kako je Noa reagirao i pokorio se kad se suočio s Božjim riječima, zapovijedima i zahtjevima? Ta pokornost nije bila okaljana osobnim zamislima. Noa je od sebe zahtijevao potpunu pokornost, poslušnost i provođenje Božjih riječi bez zastranjivanja, bez korištenja lukavih trikova ili pokušaja da se pravi pametnim, bez visokog mišljenja o sebi, bez pomisli da bi mogao davati prijedloge Bogu, da bi mogao dodavati vlastite zamisli Njegovim zapovijedima ili unositi vlastite dobre namjere. Nije li to ono što treba primjenjivati kada se pokušava postići potpuna pokornost?

Koliko je Noi trebalo da izgradi arku nakon što mu je Bog to zapovjedio? (Sto dvadeset godina.) Tijekom tih 120 godina, Noa je radio jedno: gradio je arku i sakupljao razne vrste živih stvorenja. Iako je to bilo samo jedan, a ne mnogo različitih zadataka, taj je jedan zadatak u sebi sadržavao golem posao. Koja je, dakle, bila svrha toga? Zašto je gradio tu arku? Koji je bio cilj i značaj toga? Bilo je to zato da bi svaka vrsta živih stvorenja mogla preživjeti kad Bog uništi svijet potopom. Dakle, Noa je to činio kako bi se, prije Božjeg uništenja svijeta, pripremio za opstanak svake vrste živih stvorenja. A je li za Boga to bila vrlo hitna stvar? Je li u tonu Božjega govora i u biti onoga što je Bog zapovjedio mogao čuti da je Bog nestrpljiv i da je Njegova namjera hitna? (Da.) Recimo, na primjer, da vam je rečeno: „Dolazi kuga. Počela se širiti vanjskim svijetom. Imate jednu stvar za učiniti, i tu valja biti brz: požurite kupiti hranu i maske. To je sve!” Što čujete u ovome? Je li hitno? (Jest.) Kada bi to, dakle, trebalo učiniti? Trebate li čekati do sljedeće godine, godine nakon toga ili nekoliko godina od sada? Ne – to je hitan zadatak, važna stvar. Ostavite sve drugo po strani i prvo se pobrinite za ovo. Je li to ono što čujete iz ovih riječi? (Da.) Što bi, dakle, trebali učiniti oni koji su pokorni Bogu? Trebali bi odmah ostaviti po strani zadatak kojim se trenutno bave. Ništa drugo nije važno. Bog je vrlo nestrpljiv u pogledu onoga što je upravo zapovjedio da se učini; ne bi trebali gubiti vrijeme nego bi se trebali posvetiti obavljanju i izvršavanju ovog zadatka koji je Bogu hitan i koji Boga zaokuplja; trebali bi ga dovršiti prije nego što se prihvate drugih poslova. To znači biti pokoran. Ali ako ti to raščlanjuješ razmišljajući: „Dolazi kuga? Širi se? Ako se širi, neka se širi – ne širi se na nas. Ako se proširi, onda ćemo se time baviti. Kupovati maske i hranu? Maske su uvijek dostupne. I nije bitno nosite li ih ili ne. Hranu još uvijek imamo, zašto se brinuti o tome? Čemu žurba? Pričekajmo dok kuga ne stigne. Trenutno imamo prečeg posla”, je li to pokornost? (Nije.) Što je to? To se zajednički naziva buntovništvom. Točnije, to je ravnodušnost, protivljenje, raščlamba i ispitivanje, kao i prezir u srcu, mišljenje da se to nikada ne bi moglo dogoditi i nevjerovanje da je to stvarno. Postoji li istinska vjera u takvom stavu? (Ne.) Njihovo je opće stanje sljedeće: u pogledu Božjih riječi i prema istini, oni uvijek imaju stav odugovlačenja, ravnodušnosti, nemara; u svom srcu, oni to uopće ne smatraju važnim. Oni misle: „Slušat ću stvari koje Ti kažeš, a koje se odnose na istinu, i Tvoje uzvišene propovijedi – neću oklijevati da ih zabilježim kako ih ne bih zaboravio. Ali stvari koje Ti kažeš o kupovini hrane i maski ne odnose se na istinu, pa ih mogu odbaciti, mogu ih ismijavati u svom srcu i mogu se prema Tebi odnositi s ravnodušnošću i nepoštovanjem; dovoljno je da slušam ušima, ali ono što mislim u svom srcu nije Tvoja briga, to se Tebe ne tiče.” Je li to bio Noin stav prema Božjim riječima? (Ne.) Što pokazuje da on nije bio takav? Moramo razgovarati o ovome; to će te naučiti da je Noin stav prema Bogu bio potpuno drugačiji. I postoje činjenice koje to dokazuju.

U to predindustrijsko doba, kad se sve moralo izvoditi i dovršavati ručno, svaki je fizički rad bio vrlo naporan i dugotrajan. Kad je Noa čuo Božje poslanje, kad je čuo sve što je Bog opisao, osjetio je ozbiljnost te stvari i težinu situacije. Znao je da će Bog uništiti svijet. A zašto je to namjeravao učiniti? Zato što su ljudska bića bila toliko zla, nisu vjerovala u Božju riječ, čak su je i nijekala, i Bog je prezirao to čovječanstvo. Je li Bog prezirao to čovječanstvo samo dan ili dva? Je li Bog bez razmišljanja rekao: „Danas Mi se ne sviđa ovo čovječanstvo. Uništit ću ovo čovječanstvo, zato se primi posla i sagradi Mi arku”? Je li tako? Nije. Nakon što je čuo Božje riječi, Noa je shvatio što je Bog mislio. Bog nije prezirao to čovječanstvo samo dan ili dva; On ga je žarko želio uništiti kako bi čovječanstvo moglo početi iznova. Ali ovaj put, Bog nije želio ponovno stvoriti drugo čovječanstvo; umjesto toga, dopustio je Noi da bude dovoljno sretan da preživi kao gospodar sljedećeg doba, kao praotac čovječanstva. Jednom kad je shvatio taj aspekt Božjeg značenja, Noa je iz dubine srca mogao osjetiti hitnu namjeru Božju, mogao je osjetiti Božju hitnost – i tako, dok je Bog govorio, osim što je slušao pažljivo, pomno i marljivo, Noa je u srcu osjetio još nešto. Što je osjetio? Hitnost, osjećaj koji bi istinsko stvoreno biće trebalo osjetiti nakon što shvati hitne namjere Stvoritelja. I tako, što je Noa pomislio u svom srcu, nakon što mu je Bog zapovjedio da sagradi arku? Pomislio je: „Od danas nadalje, ništa nije važno kao gradnja arke, ništa nije važnije i hitnije od toga. Čuo sam riječi iz srca Stvoriteljeva, osjetio sam Njegovu hitnu namjeru, stoga ne smijem odgađati; moram što brže sagraditi arku o kojoj je Bog govorio i koju je tražio.” Kakav je bio Noin stav? Stav u kojem se nije usuđivao biti nemaran. A na koji je način izvršio gradnju arke? Bez odgode. Svaku pojedinost onoga što je Bog rekao i naložio proveo je i izvršio što je brže mogao i svom svojom snagom, bez imalo površnosti. Ukratko, Noin stav prema zapovijedi Stvoritelja bio je pokornost. Nije bio ravnodušan prema njoj, u njegovu srcu nije bilo otpora niti je bilo ravnodušnosti. Umjesto toga, marljivo je pokušavao razumjeti namjeru Stvoritelja, pamteći svaku pojedinost. Kad je shvatio Božju hitnu namjeru, odlučio je ubrzati korak, što brže dovršiti ono što mu je Bog povjerio. Što je značilo to „što brže”? Značilo je dovršiti, u što kraćem vremenu, posao za koji bi prije trebao mjesec dana, obaviti ga možda tri ili pet dana prije roka, bez ikakvog odugovlačenja ili najmanjeg odgađanja, već gurajući cijeli projekt naprijed najbolje što je mogao. Naravno, dok je obavljao svaki posao, trudio se najviše što je mogao smanjiti gubitke i pogreške i ne raditi nijedan posao tako da bi ga morao ponavljati; također je svaki zadatak i postupak dovršavao na vrijeme i dobro ih obavljao, jamčeći kvalitetu. To je bilo istinsko očitovanje toga da nije odugovlačio. Dakle, koji je bio preduvjet da on ne odugovlači? (Čuo je Božju zapovijed.) Da, to je bio preduvjet i kontekst za to. A zašto je Noa mogao ne odugovlačiti? Neki kažu da je Noa posjedovao istinsku pokornost. Dakle, što je on posjedovao, a što mu je omogućilo da postigne takvu istinsku pokornost? (Vodio je računa o Božjem srcu.) Točno! To znači imati srca! Ljudi koji imaju srca sposobni su voditi računa o Božjem srcu; oni bez srca su prazne ljušture, budale, oni ne znaju kako voditi računa o Božjem srcu. Oni razmišljaju ovako: „Nije me briga koliko je to Bogu hitno, ja ću to raditi kako ja hoću – u svakom slučaju, nisam besposlen niti lijen.” Takav stav, takva negativnost, potpuni nedostatak proaktivnosti – to su ljudi koji ne vode računa o Božjem srcu, niti razumiju kako voditi računa o Božjem srcu. U tom slučaju, posjeduju li oni istinsku vjeru? Definitivno ne. Noa je vodio računa o Božjem srcu, imao je istinsku vjeru i stoga je mogao dovršiti Božje poslanje. Stoga nije dovoljno samo prihvatiti Božje poslanje i biti voljan uložiti nešto truda. Morate također voditi računa o Božjim namjerama, dati sve od sebe i biti odani – što zahtijeva da imate savjest i razum; to je ono što bi ljudi trebali imati, a što se našlo u Noi. Što kažete, koliko bi godina u to vrijeme trebalo da se sagradi tako velika arka da je Noa odugovlačio i da nije imao osjećaj hitnosti, tjeskobe, učinkovitost? Bi li bila dovršena za stotinu godina? (Ne bi.) Trebalo bi nekoliko naraštaja neprestane gradnje. S jedne strane, gradnja čvrstog objekta poput arke trajala bi godinama; štoviše, isto bi vrijedilo i za prikupljanje i brigu o svim živim stvorenjima. Je li bilo lako prikupiti ta stvorenja? (Ne.) Nije bilo. I tako, nakon što je čuo Božje zapovijedi i shvatio Božju hitnu namjeru, Noa je osjetio da to neće biti ni lako ni jednostavno. Shvatio je da to mora ostvariti prema Božjim željama i dovršiti poslanje koje mu je Bog dao, kako bi Bog bio zadovoljan i miran te kako bi sljedeći korak Božjeg djela mogao teći glatko. Takvo je bilo srce Noino. A kakvo je to srce bilo? Bilo je to srce koje je vodilo računa o Božjim namjerama. Sudeći prema Noinom ponašanju pri gradnji arke, on je svakako bio čovjek velike vjere i stotinu godina nije gajio nikakve sumnje u Božju riječ. Na što se oslanjao? Oslanjao se na svoju vjeru u Boga i pokornost Njemu. Noa se mogao potpuno pokoriti. Koje su pojedinosti njegove potpune pokornosti? Njegovo vođenje računa. Imate li vi to srce? (Ne.) Vi možete izgovarati doktrine i izvikivati parole, ali ih ne možete provesti u djelo, a kad se suočite s poteškoćama, ne možete provesti Božje zapovijedi u djelo. Kad govorite, govorite vrlo jasno, ali kad prijeđete s riječi na djela i suočite se s nekom poteškoćom, postanete negativni, a kad malo patite, počnete se žaliti, želeći jednostavno odustati. Da osam ili deset godina nije bilo jake kiše, postali biste negativni i sumnjali u Boga, a da prođe još dvadeset godina bez jake kiše, biste li i dalje bili negativni? Noa je proveo više od stotinu godina gradeći arku i nikada nije postao negativan niti je sumnjao u Boga, samo je nastavio graditi arku. Tko bi to, osim Noe, mogao učiniti? U čemu ste vi manjkavi? (Ne posjedujemo normalnu ljudskost ni savjest.) Točno. Vi ne posjedujete Noin karakter. Koliko je istina Noa razumio? Mislite li da je razumio više istina od vas? Vi ste čuli toliko propovijedi. Otajstva Božjeg utjelovljenja, unutarnja istina o tri etape Božjeg djela, Božji plan upravljanja; ovo su najviša i najdublja otajstva izražena čovječanstvu i sve vam je to pojašnjeno, pa kako to da još uvijek ne posjedujete Noinu ljudskost i niste u stanju učiniti ono što je Noa mogao učiniti? Vaša vjera i ljudskost toliko su lošije od Noinih! Može se reći da nemate istinsku vjeru, ni minimum savjesti ili razuma koji bi valjalo posjedovati unutar ljudskosti. Iako ste slušali mnoge propovijedi i naizgled razumijete istine, kakvoća vaše ljudskosti i vaša iskvarena narav ne mogu se odmah promijeniti slušanjem više propovijedi ili razumijevanjem istina. Bez razlučivanja o tim stvarima, ljudi smatraju da nisu puno lošiji od svetaca iz davnine, misleći u sebi: „I mi sada prihvaćamo Božje poslanje i slušamo riječ Božju iz samih Božjih usta. Također svaku stvar koju Bog od nas traži shvaćamo ozbiljno. Svi skupa razgovaraju u zajedništvu o tim stvarima, a zatim obavljaju posao planiranja, raspoređivanja i provođenja. Po čemu se mi razlikujemo od svetaca iz davnine?” Je li razlika koju sada vidite velika ili ne? Ogromna je, prvenstveno u pogledu karaktera. Današnji su ljudi toliko iskvareni, sebični i prezira vrijedni! Neće ni prstom mrdnuti ako od toga nemaju koristi! Činiti dobra djela i pripremati dobra djela za njih je tako naporno! Voljni su vršiti dužnost, ali nemaju snagu volje, voljni su patiti, ali ne mogu to podnijeti, željeli bi platiti cijenu, ali to ne mogu, voljni su primijeniti istinu, ali je ne mogu provesti, i željeli bi ljubiti Boga, ali to ne mogu provesti u djelo. Recite Mi, koliko samo toga nedostaje ovakvoj vrsti ljudskosti! Koliko se istine mora razumjeti i posjedovati da bi se to nadoknadilo?

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o Noinom vođenju računa o Božjim namjerama, što je bio dragocjen dio njegove ljudskosti. Postoji i još nešto – što je to? Nakon što je čuo Božje riječi, Noa je saznao jednu činjenicu; isto tako, saznao je i koji je Božji plan. Plan nije bio jednostavno izgraditi arku koja bi služila kao spomenik, ili stvoriti zabavni park, ili napraviti neku veliku građevinu kao znamenitost – nije bilo tako. Iz onoga što je Bog rekao, Noa je saznao jednu činjenicu: Bog je prezirao to čovječanstvo, koje je bilo opako, i odlučio je da to čovječanstvo bude uništeno potopom. Oni koji bi preživjeli do sljedećeg doba, u međuvremenu, bili bi spašeni od potopa ovom arkom; ona bi im omogućila da prežive. A što je bila ključna stvar u toj činjenici? Da će Bog uništiti svijet potopom, da je namjeravao da Noa sagradi arku i preživi i da svaka vrsta živih stvorenja preživi, ali da čovječanstvo bude uništeno. Je li to bilo nešto veliko? To nije bila neka beznačajna obiteljska stvar, niti neka manja stvar koja se tiče pojedinca ili plemena; umjesto toga, bila je riječ o velikom zahvatu. Kakvom velikom zahvatu? Onom koji se odnosio na Božji plan upravljanja. Bog se spremao učiniti nešto veliko, nešto što je uključivalo cijelo čovječanstvo i što se odnosilo na Njegovo upravljanje, na Njegov stav prema čovječanstvu i na sudbinu čovječanstva. To je treća informacija koju je Noa saznao dok mu je Bog povjeravao taj pothvat. A kakav je bio Noin stav kad je to čuo iz Božjih riječi? Je li to bio stav vjere, sumnje ili potpune nevjerice? (Stav vjere.) Do koje je mjere vjerovao? I koje činjenice dokazuju da je u to vjerovao? (Čuvši Božje riječi, počeo ih je provoditi u djelo i sagradio arku kako je Bog rekao, što znači da je njegov stav prema Božjim riječima bio stav vjere.) Iz svega što se očitovalo u Noi – od razine izvršenja i provedbe nakon što je Noa prihvatio ono što mu je Bog povjerio, do činjenice onoga što je na kraju postignuto – može se vidjeti da je Noa u potpunosti vjerovao u svaku riječ koju je Bog izgovorio. Zašto je u potpunosti vjerovao? Kako to da nije imao sumnji? Kako to da nije pokušavao analizirati, da to nije ispitivao u svom srcu? Na što se to odnosi? (Na vjeru u Boga.) Točno, to je bila Noina istinska vjera u Boga. Stoga, kad se radilo o svemu što je Bog govorio i svakoj Njegovoj riječi, Noa nije samo slušao i prihvaćao; umjesto toga, imao je istinsku spoznaju i vjeru u dubini svog srca. Iako mu Bog nije rekao razne pojedinosti, poput toga kada će doći potopne vode, ili koliko će godina proći prije nego što dođu, ili kolikih će razmjera biti ti potopi, ili kako će biti nakon što Bog uništi svijet, Noa je vjerovao da je sve što je Bog rekao već postalo činjenica. Noa se nije prema Božjim riječima odnosio kao prema priči ili mitu, ili nekoj izreci, ili dijelu zapisa, već je u dubini svog srca vjerovao i bio siguran da će Bog to učiniti i da nitko ne može promijeniti ono što Bog odluči postići. Noa je smatrao da ljudi mogu imati samo jedan stav prema Božjim riječima i onome što Bog želi postići, a to je prihvatiti tu činjenicu, pokoriti se onome što Bog zapovijeda i dobro izvršiti zadatke koje Bog od njih traži – to je bio njegov stav. I upravo zato što je Noa imao takav stav – ne analizirajući, ne ispitujući, ne sumnjajući, već vjerujući iz dubine srca, a zatim odlučivši izvršiti ono što je Bog zahtijevao i dati svoj doprinos onome što je Bog želio da bude postignuto – upravo zbog toga je postignuta činjenica izgradnje arke te prikupljanja i preživljavanja svake vrste živih stvorenja. Da je Noa, kad je čuo Boga kako kaže da će uništiti svijet potopom, bio sumnjičav te da se nije usudio u to potpuno vjerovati, jer to nije vidio i nije znao kada će se dogoditi, budući da je bilo mnogo nepoznanica, bi li to utjecalo na njegovo stanje uma i uvjerenje u gradnju arke, bi li se ono promijenilo? (Da.) Kako bi se promijenilo? Dok bi gradio arku, možda bi radio površno, možda bi zanemario Božje upute ili ne bi prikupio svaku vrstu živih stvorenja u arku kako je Bog tražio; Bog je rekao da mora biti jedan mužjak i jedna ženka, na što bi on mogao reći: „Za neke od njih dovoljno je imati samo ženku. Neke ne mogu pronaći, pa zaboravi na njih. Tko zna kada će se dogoditi potop koji uništava svijet.” Veliki pothvat gradnje arke i prikupljanja svake vrste živih stvorenja trajao je sto i dvadeset godina. Bi li Noa ustrajao tih sto i dvadeset godina da nije imao istinsku vjeru u Božje riječi? Nipošto ne bi. Uz ometanje iz vanjskog svijeta i razne pritužbe članova njegove obitelji, za nekoga tko ne vjeruje da su Božje riječi činjenica, čin gradnje arke bio bi vrlo težak za ostvariti, a kamoli ako bi trajao sto i dvadeset godina. Prošli put sam vas pitao je li sto i dvadeset godina dugo. Svi ste rekli da jest. Pitao sam vas koliko biste izdržali, a kad sam na kraju pitao biste li izdržali petnaest dana, nitko od vas nije rekao da bi, i srce Mi se steglo. Vi ste daleko lošiji od Noe. Niste mu ni do koljena, ne posjedujete ni desetinu njegove vjere. Kako ste samo jadni! S jedne strane, vaša ljudskost i integritet su preniski. S druge strane, može se reći da je vaša težnja za istinom u osnovi nepostojeća. I tako, vi niste sposobni proizvesti istinsku vjeru u Boga, niti imate istinsku pokornost. Pa kako ste onda uspjeli izdržati do sada – zašto, dok vam Ja govorim, vi još uvijek sjedite i slušate? U vama se nalaze dva aspekta. S jedne strane, većina vas još uvijek želi biti dobra; ne želite biti loši ljudi. Želite ići dobrim putem. Imate tu malu odlučnost, imate tu malu dobru težnju. Istovremeno, većina vas se boji smrti. Do koje se mjere bojite smrti? Na najmanji znak nevolje u vanjskom svijetu, neki od vas ulažu dodatni napor u vršenje svoje dužnosti; kad se stvari smire, prepuštaju se ugodi i ulažu daleko manje truda u svoju dužnost; uvijek ugađaju svom tijelu. U usporedbi s istinskom vjerom Noinom, ima li imalo istinske vjere u onome što se očituje u vama? (Nema.) I Ja tako mislim. Čak i ako ima malo vjere, ona je patetično mala i ne može izdržati ispit kušnji.

Nikada nisam stvarao nikakve radne aranžmane, ali često sam čuo da im prethode ovakve riječi: „Trenutno su razne zemlje u ozbiljnom neredu, svjetski trendovi postaju sve opakiji i Bog će kazniti ljudski rod; trebali bismo vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, čineći to i to, i ponuditi svoju odanost Bogu.” „Ovih dana pošasti postaju sve teže, okruženje sve nepovoljnije, katastrofe sve ozbiljnije, ljudi se suočavaju s prijetnjom bolesti i smrti, i samo ako vjerujemo u Boga i više se molimo pred Bogom izbjeći ćemo pošast, jer samo je Bog naše utočište. Danas, suočeni s takvim okolnostima i takvim okruženjem, trebali bismo pripremati dobra djela čineći to i to, i opremati se istinom čineći to i to – to je prijeko potrebno.” „Ovogodišnja najezda štetočina bila je posebno teška, čovječanstvo će se suočiti s glađu, a uskoro će se susresti s pljačkom i društvenom nestabilnošću, stoga bi oni koji vjeruju u Boga trebali često dolaziti pred Boga moliti se i tražiti Božju zaštitu te moraju održavati normalan crkveni život i normalan duhovni život.” I tako dalje. A onda, nakon što se izgovori predgovor, počinju konkretni aranžmani. Svaki put su ti predgovori odigrali pravovremenu i odlučujuću ulogu u vjeri ljudi. Zato se pitam, ne bi li se radni aranžmani proveli da nije bilo tih predgovora i izjava? Bez tih predgovora, ne bi li radni aranžmani bili radni aranžmani? Ne bi li postojao razlog da budu izdani? Odgovor na ta pitanja zasigurno je ne. Ono što sada želim znati jest: koju svrhu ljudi imaju u vjerovanju u Boga? Koje je uopće značenje njihove vjere u Boga? Razumiju li oni, ili ne, činjenice koje Bog želi postići? Kako bi se ljudi trebali odnositi prema Božjim riječima? Kako bi se trebali odnositi prema svemu što Stvoritelj traži? Jesu li ta pitanja vrijedna razmatranja? Kad bi se ljude držalo Noinog mjerila, po Mom mišljenju nijedan od njih ne bi zaslužio naziv „stvoreno biće”. Ne bi bili dostojni doći pred Boga. Kad bi se vjera i pokornost današnjih ljudi mjerile Božjim stavom prema Noi i mjerilima po kojima je Bog izabrao Nou, bi li Bog mogao biti zadovoljan njima? (Ne.) Daleko su od toga! Ljudi uvijek govore da vjeruju u Boga i štuju Ga, ali kako se ta vjera i štovanje očituju u njima? Zapravo, očituju se kao njihova ovisnost o Bogu, kao njihovi zahtjevi prema Njemu, kao i njihovo pravo buntovništvo protiv Njega, pa čak i njihov prezir prema utjelovljenom Bogu. Može li se sve to smatrati prezirom čovječanstva prema istini i otvorenim kršenjem načela? Upravo je tako – to je bit svega toga. Svaki put kad radni aranžmani sadrže te riječi, dolazi do porasta „vjere” ljudi; svaki put kad budu izdani radni aranžmani, kad ljudi shvate zahtjeve i značenje radnih aranžmana i sposobni su ih provesti, tada vjeruju da je došlo do porasta njihove razine pokornosti, da sada posjeduju pokornost – ali posjeduju li oni, zapravo, uistinu vjeru i istinsku pokornost? I što je uopće ta navodna vjera i pokornost kad se mjeri Noinim mjerilom? Zapravo je to vrsta transakcije. Kako bi se to uopće moglo smatrati vjerom i istinskom pokornošću? Koja je to takozvana istinska vjera ljudi? „Posljednji su dani – nadam se da će Bog uskoro djelovati! Kakav je to blagoslov što ću biti ovdje kad Bog uništi svijet, što ću imati sreću preostati i neću trpjeti pustošenje uništenja. Bog je tako dobar, On toliko voli ljude, Bog je tako velik! Toliko je uzvisio čovjeka, Bog je uistinu Bog, samo Bog može činiti takve stvari.” A njihova takozvana istinska pokornost? „Sve što Bog kaže je ispravno. Čini što god On traži; ako ne, bit ćeš bačen u katastrofe i bit će ti kraj, nitko te neće moći spasiti.” Njihova vjera nije istinska vjera, a njihova pokornost također nije istinska pokornost – to su samo laži.

Danas gotovo svatko na svijetu zna za Noinu gradnju arke, zar ne? Ali koliko ljudi je svjesno prave priče? Koliko ljudi razumije istinsku vjeru i pokornost Noe? I tko zna – i koga je briga – kakva je bila Božja procjena Noe? Nitko na to ne obraća pozornost. Što to pokazuje? Pokazuje da ljudi ne teže istini i ne vole pozitivne stvari. Prošli put, nakon što sam u zajedništvu govorio o pričama o te dvije osobe, je li se itko vratio Bibliji da pročita potankosti tih priča? Jeste li bili ganuti kad ste čuli priče o Noi, Abrahamu i Jobu? (Da.) Zavidite li toj trojici? (Da.) Želite li biti poput njih? (Da.) Dakle, jeste li imali potanke razgovore u zajedništvu o njihovim pričama, o biti njihovog ponašanja, njihovom stavu prema Bogu te njihovoj vjeri i pokornosti? Odakle bi trebali krenuti ljudi koji žele biti poput takvih ljudi? Priču o Jobu prvi sam put čitao davno, a imao sam i nešto razumijevanja o pričama o Noi i Abrahamu. Svaki put kad čitam i u svom srcu razmišljam o onome što su ta tri čovjeka očitovala, što im je Bog rekao i učinio te o njihovim različitim stavovima, osjećam kao da ću proplakati – ganut sam. Dakle, što je vas ganulo kad ste ih čitali? (Nakon što sam poslušao Božji razgovor u zajedništvu, konačno sam spoznao da je Job, dok je prolazio kroz svoje kušnje, mislio da Bog pati zbog njega, a kako nije želio da Bog pati, prokleo je sam dan svog rođenja. Svaki put kad to pročitam, osjetim da je Job uistinu vodio računa o Božjim namjerama i osjećam se vrlo ganuto.) Što još? (Noa je prošao kroz takve teškoće gradeći arku, a ipak je bio u stanju pokazati da vodi računa o Božjim namjerama. Abrahamu je darovano dijete ustotoj godini i bio je ispunjen radošću, ali kad je Bog od njega zatražio da prinese svoje dijete, bio je u stanju poslušati i pokoriti se, a mi to ne možemo. Mi nemamo ljudskost, savjest ni razum Noe ili Abrahama. Ispunjen sam divljenjem kad čitam njihove priče i oni su nam uzori koje trebamo slijediti.) (Prošli put kad si govorio u zajedništvu, spomenuo si da je Noa bio u stanju ustrajati 120 godina u gradnji arke i da je savršeno dovršio stvari koje mu je Bog zapovjedio te da nije iznevjerio Božja očekivanja. Uspoređujući to sa svojim stavom prema svojoj dužnosti, vidim da nemam nimalo ustrajnosti. Zbog toga se osjećam krivim, ali i ganutim.) Svi ste ganuti, zar ne? (Da.) Zasad nećemo razgovarati o toj temi; o svemu tome ćemo raspravljati nakon što završimo s pričama o Noi i Abrahamu. Reći ću vam koji su Me dijelovi ganuli pa ćemo vidjeti jesu li to isti oni koji su ganuli i vas.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o Noinoj istinskoj vjeri u Boga. Činjenica da je sagradio arku dovoljna je da pokaže njegovu istinsku vjeru. Noina istinska vjera očituje se u svakom njegovom postupku, u svakoj njegovoj misli i zamisli te u stavu s kojim je postupao prema onome što mu je Bog zapovjedio. To je dovoljno da pokaže Noinu istinsku vjeru u Boga – vjeru koja je izvan svake sumnje i bez primjesa. Bez obzira na to je li ono što je Bog od njega tražio bilo u skladu s njegovim vlastitim predodžbama, bez obzira na to je li to bilo ono što je planirao činiti u životu i bez obzira na to kako se to sukobljavalo sa stvarima u njegovom životu, a još manje koliko je taj zadatak bio težak, imao je samo jedan stav: prihvaćanje, pokornost i provedbu. Na kraju, činjenice pokazuju da je arka koju je sagradio Noa spasila svaku vrstu živih stvorenja, kao i Noinu vlastitu obitelj. Kad je Bog spustio potop i počeo uništavati ljudski rod, arka je ponijela Noinu obitelj i razne vrste živih stvorenja, plutajući na vodi. Bog je uništio zemlju poslavši veliki potop u trajanju od četrdeset dana i preživjela je samo Noina osmeročlana obitelj i razna živa stvorenja koja su se ukrcala na arku, svi ostali ljudi i živa bića bili su uništeni. Što se vidi iz tih činjenica? Budući da je Noa posjedovao istinsku vjeru i istinsku pokornost Bogu – kroz Noinu istinsku suradnju s Bogom – ono što je Bog želio učiniti ostvarilo se; postalo je stvarnost. To je ono na što je Bog blagonaklono gledao kod Noe i Noa nije iznevjerio Boga; ispunio je važno poslanje koje mu je Bog dao i dovršio sve što mu je Bog povjerio. To što je Noa bio u stanju dovršiti Božje poslanje bilo je, s jedne strane, zbog Božjih zapovijedi, a istovremeno, uvelike je bilo i zbog Noine istinske vjere i potpune pokornosti Bogu. Upravo zato što je Noa posjedovao te dvije najdragocjenije stvari, postao je voljen od Boga; i upravo zato što je Noa posjedovao istinsku vjeru i potpunu pokornost, Bog ga je vidio kao nekoga tko bi trebao preostati i kao nekoga tko je dostojan preživjeti. Svi osim Noe bili su predmet Božjeg gnušanja, što podrazumijeva da su svi bili nedostojni življenja usred Božjeg stvaranja. Što bismo trebali vidjeti iz Noine gradnje arke? S jedne strane, vidjeli smo Noin plemeniti karakter; Noa je posjedovao savjest i razum. S druge strane, vidjeli smo Noinu istinsku vjeru i istinsku pokornost Bogu. Sve je to vrijedno nasljedovanja. Upravo zbog Noine vjere i pokornosti Božjem poslanju, Noa je postao voljen u očima Božjim, stvoreno biće koje je Bog volio – što je bila sretna i blagoslovljena stvar. Samo takvi ljudi su dostojni živjeti u svjetlu Božjeg lica; u Božjim očima, samo su oni dostojni živjeti. Ljudi koji su dostojni živjeti: što to znači? To znači oni koji su dostojni uživati u svemu onome što je Bog darovao čovječanstvu, a što se može uživati, dostojni živjeti u svjetlu Božjeg lica, dostojni primiti Božje blagoslove i obećanja; takve ljude Bog voli, oni su istinska stvorena ljudska bića i oni su ti koje Bog želi zadobiti.

II. Abrahamov stav prema Božjim riječima

Pogledajmo sada što je to u Abrahamu dostojno nasljedovanja za kasnije naraštaje. Abrahamov glavni čin pred Bogom bio je upravo onaj s kojim su kasniji naraštaji vrlo dobro upoznati i koji jako dobro poznaju: prinošenje Izaka. Svaki aspekt onoga što je Abraham očitovao u toj stvari – bilo da je riječ o njegovu karakteru, vjeri ili pokornosti – dostojan je nasljedovanja za kasnije naraštaje. Dakle, koja su točno bila konkretna očitovanja koja je pokazao, a koja su dostojna nasljedovanja? Naravno, te razne stvari koje je očitovao nisu bile prazne, a još manje apstraktne, i zasigurno ih nije izmislila nijedna osoba; za sve te stvari postoje dokazi. Bog je Abrahamu podario sina; Bog mu je to osobno rekao, i kad je Abrahamu bilo sto godina, rodio mu se sin imenom Izak. Jasno je da podrijetlo tog djeteta nije bilo obično, nije bio kao nitko drugi – osobno ga je podario Bog. Kad je dijete osobno podario Bog, ljudi misle da će Bog sigurno u njemu učiniti nešto veliko, da će mu povjeriti nešto veliko, da će na njemu izvršiti izvanredna djela, da će dijete učiniti iznimnim, i tako dalje – to su bile stvari za koje su Abraham i drugi ljudi gajili velike nade. Ipak, stvari su krenule drugim tijekom i Abrahamu se dogodilo nešto što nitko nije mogao očekivati. Bog je Abrahamu podario Izaka, a kad je došlo vrijeme prinošenja, Bog je rekao Abrahamu: „Danas ne trebaš prinijeti ništa, samo Izaka – to je dovoljno.” Što je to značilo? Bog je Abrahamu dao sina, a kad je taj sin taman trebao odrasti, Bog ga je htio uzeti natrag. Gledište drugih ljudi o tome bilo bi: „Ti si bio Taj koji je dao Izaka. Nisam vjerovao u to, ali Ti si ustrajao u tome da daš dijete. Sada tražiš da bude prinesen kao žrtva. Ne uzimaš li ga Ti time natrag? Kako možeš uzeti natrag ono što Si dao ljudima? Ako ga želiš uzeti, onda ga uzmi. Možeš ga jednostavno uzeti natrag u tišini. Nema potrebe da mi nanosiš toliku bol i tegobu. Kako Si mogao tražiti da ga žrtvujem svojom vlastitom rukom?” Je li to bio vrlo težak zahtjev? Bio je izuzetno težak. Čuvši taj zahtjev, neki bi ljudi rekli: „Je li to doista Bog? Postupati na taj način tako je nerazumno! Ti si dao Izaka, a sada ga tražiš natrag. Jesi li ono što Ti činiš doista uvijek opravdano? Je li sve što Ti činiš uvijek ispravno? Ne nužno. Životi ljudi su u Tvojim rukama. Rekao si da ćeš mi dati sina i to si i učinio; Ti imaš taj autoritet, kao što imaš i autoritet da ga uzmeš natrag – ali nisu li način na koji ga uzimaš natrag i sam čin pomalo neopravdani? Ti si dao to dijete, pa bi mu trebao dopustiti da odraste, čini velika djela i gleda Tvoje blagoslove. Kako si mogao tražiti da umre? Umjesto da zapovjediš njegovu smrt, bolje da mi ga nisi niti dao! Zašto si mi ga onda dao? Dao si mi Izaka, a sada mi govoriš da ga prinesem – ne nanosiš li mi time dodatnu bol? Ne otežavaš li mi život? Koja je onda uopće bila svrha toga što si mi dao tog sina?” Ljudi ne mogu shvatiti logiku iza tog zahtjeva, bez obzira na to koliko pokušavali; kako god to rekli, zvuči im neodrživo i nitko to ne može razumjeti. Ali je li Bog Abrahamu objasnio razloge iza toga? Je li mu rekao razloge za to i koja je bila Njegova namjera? Je li? Ne. Bog je samo rekao: „Tijekom sutrašnje žrtve, prinesi Izaka”, to je bilo sve. Je li Bog dao objašnjenje? (Ne.) Kakva je, dakle, bila priroda tih riječi? Gledano s aspekta Božjeg identiteta, te su riječi bile zapovijed, koju je trebalo izvršiti, koju je trebalo poslušati i kojoj se trebalo pokoriti. Ali gledano s aspekta onoga što je Bog rekao i same stvari, ne bi li ljudima bilo teško učiniti ono što bi trebali? Ljudi misle da stvari koje bi trebalo učiniti moraju biti razumne i u skladu s ljudskim osjećajima i općim ljudskim senzibilitetom – ali je li išta od toga važilo za ono što je Bog rekao? (Ne.) Dakle, je li Bog trebao dati objašnjenje i izraziti Svoje misli i Svoje značenje, ili otkriti čak i malo onoga što je mislio između redaka Svojih riječi kako bi ljudi mogli razumjeti? Je li Bog učinio išta od toga? Nije, niti je to planirao. Te su riječi sadržavale ono što je Stvoritelj zahtijevao, što je zapovjedio i što je očekivao od čovjeka. Te vrlo jednostavne riječi, te nerazumne riječi – ta zapovijed i taj zahtjev kojima je nedostajalo obzira prema osjećajima ljudi – drugi ljudi, svaka osoba koja je promatrala tu scenu, smatrala bi ih samo teškima, napornima i nerazumnima. Ali Abrahamu, koji je bio stvarno uključen, prvi osjećaj nakon što je čuo te riječi bila je bol koja para srce! Primio je to dijete koje je Bog podario, proveo je sve te godine odgajajući ga i uživao u svim tim godinama obiteljske radosti, ali jednom rečenicom, jednom Božjom zapovijedi, ta sreća, to živo ljudsko biće, nestat će i bit će oduzeto. Ono s čime se Abraham suočio nije bio samo gubitak te obiteljske radosti, već bol vječne samoće i čežnje nakon gubitka tog djeteta. Za starijeg čovjeka to je bilo nepodnošljivo. Nakon što čuje takve riječi, svaki bi običan čovjek isplakao rijeke suza, zar ne? Štoviše, u srcu bi proklinjao Boga, žalio se na Boga, pogrešno Ga razumio i pokušavao se s Njim prepirati; pokazao bi sve što je sposoban učiniti, sve svoje sposobnosti i sve svoje buntovništvo, grubost i nerazumnost. Pa ipak, iako je bio jednako ožalošćen, Abraham to nije učinio. Kao i svaka normalna osoba, odmah je osjetio tu bol, odmah je iskusio osjećaj da mu je srce probodeno i odmah je osjetio samoću gubitka sina. Te Božje riječi bile su bezobzirne prema ljudskim osjećajima, ljudima nezamislive i nespojive s ljudskim predodžbama, nisu bile izgovorene iz perspektive ljudskih osjećaja; nisu uzimale u obzir ljudske poteškoće ni ljudske emocionalne potrebe, a zasigurno nisu uzimale u obzir ljudsku bol. Bog je hladno dobacio te riječi Abrahamu – je li Bog mario koliko su mu te riječi bile bolne? Izvana se činilo da je Bog i bezosjećajan i nezainteresiran; sve što je on čuo bila je Božja zapovijed i Njegov zahtjev. Svakome bi se taj zahtjev činio nespojivim s ljudskom kulturom, običajima, senzibilitetom, čak i s ljudskim moralom i etikom; prešao je moralnu i etičku granicu i bio je protivan čovjekovim društvenim normama i pravilima ophođenja s ljudima, kao i čovjekovim osjećajima. Postoje čak i oni koji vjeruju: „Te riječi nisu samo nerazumne i nemoralne – štoviše, one samo bezrazložno stvaraju nevolje! Kako je te riječi mogao izgovoriti Bog? Božje riječi trebale bi biti razumne i pravedne i trebale bi u potpunosti uvjeriti čovjeka; ne bi trebale bezrazložno stvarati nevolje i ne bi trebale biti neetične, nemoralne ili nelogične. Je li te riječi doista izgovorio Stvoritelj? Može li Stvoritelj tako govoriti? Može li Stvoritelj tako postupati s ljudima koje je stvorio? Nema šanse da je tako.” Pa ipak, te su riječi doista izašle iz Božjih usta. Sudeći po Božjem stavu i tonu Njegovih riječi, Bog je odlučio što želi i nije bilo prostora za raspravu, a ljudi nisu imali pravo birati; nije čovjeku davao pravo izbora. Božje riječi bile su zahtjev, bile su zapovijed koju je izdao čovjeku. Za Abrahama su te Božje riječi bile beskompromisne i neupitne; bile su beskompromisan zahtjev koji je Bog postavio pred njega i o njima se nije moglo raspravljati. A kakav je izbor Abraham napravio? To je ključna točka o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu.

Nakon što je čuo Božje riječi, Abraham je započeo s pripremama, osjećajući tjeskobu i kao da ga pritišće velik teret. U srcu se tiho molio: „Gospodine moj, Bože moj. Sve što Ti činiš dostojno je hvale; ovog sina si podario Ti, i ako ga želiš uzeti natrag, onda bih ga ja trebao vratiti.” Premda je Abraham bio pun bola, nije li njegov stav bio očit iz tih riječi? Što ljudi ovdje mogu vidjeti? Mogu vidjeti slabost normalne ljudskosti, emocionalne potrebe normalne ljudskosti, kao i Abrahamovu razboritu stranu te stranu s istinskom vjerom i pokornošću Bogu. Koja je bila njegova razborita strana? Abraham je bio itekako svjestan da je Izaka dao Bog, da Bog ima moć postupati s njim kako god želi, da ljudi o tome ne bi trebali donositi nikakve sudove, da sve što izgovori Stvoritelj predstavlja Stvoritelja te da, bez obzira na to čini li se to čovjeku razumnim ili ne, slaže li se s ljudskim znanjem, kulturom i moralom ili ne, Božji identitet i priroda Njegovih riječi se ne mijenjaju. Jasno je znao da ako ljudi ne mogu razumjeti, shvatiti ili dokučiti Božje riječi, onda je to njihova stvar, da nema razloga zašto bi Bog morao objašnjavati ili pojašnjavati te riječi i da se ljudi ne bi trebali pokoravati samo onda kad razumiju Božje riječi i namjere, već bi trebali imati samo jedan stav prema Božjim riječima, bez obzira na okolnosti: slušanje, zatim prihvaćanje, zatim pokoravanje. To je bio Abrahamov jasno razlučiv stav prema svemu što je Bog od njega tražio da učini, a u njemu se nalazi razboritost normalne ljudskosti, kao i istinska vjera i istinska pokornost. Što je, iznad svega, Abraham trebao učiniti? Ne analizirati ispravnost ili neispravnost Božjih riječi, ne ispitivati jesu li izrečene u šali, da ga iskušaju ili nešto drugo. Abraham nije ispitivao takve stvari. Koji je bio njegov neposredan stav prema Božjim riječima? Bio je taj da se Božje riječi ne mogu logički obrazložiti – bile one razumne ili ne, riječi Božje su riječi Božje, i u stavu ljudi prema Božjim riječima ne bi trebalo biti prostora za izbor niti za propitivanje; razum koji bi ljudi trebali imati i ono što bi trebali činiti jest slušati, prihvatiti i pokoriti se. U svom srcu, Abraham je vrlo jasno znao koji su identitet i bit Stvoritelja i kakav stav stvoreno ljudsko biće treba zauzeti. Upravo zato što je Abraham posjedovao takvu razboritost i takav stav, iako je nosio golemu bol, prinio je Izaka Bogu bez oklijevanja ili ikakvog ustezanja, vraćajući ga Bogu kako je On želio. Osjećao je da, budući da je Bog to tražio, mora Mu vratiti Izaka i ne bi se trebao s Njim prepirati niti imati vlastite želje ili prohtjeve. To je upravo stav kakav stvoreno biće treba imati prema Stvoritelju. Najteži dio u vezi s tim bio je ono najdragocjenije kod Abrahama. Te riječi koje je Bog izgovorio bile su nerazumne i bezobzirne prema ljudskim osjećajima – ljudi ih ne mogu dokučiti niti prihvatiti, i bez obzira u kojem dobu ili kome se to dogodi, te riječi nemaju smisla, neostvarive su – a ipak je Bog i dalje tražio da se to učini. Dakle, što treba učiniti? Većina ljudi bi propitivala te riječi, i nakon nekoliko dana takvog propitivanja, pomislili bi u sebi: „Božje riječi su nerazumne – kako bi Bog mogao tako postupati? Nije li to oblik mučenja? Ne ljubi li Bog čovjeka? Kako bi mogao tako mučiti ljude? Ne vjerujem u Boga koji tako muči ljude i mogu odlučiti da se ne pokorim tim riječima.” Ali Abraham to nije učinio; odlučio je pokoriti se. Iako svi vjeruju da je ono što je Bog rekao i zahtijevao bilo pogrešno, da Bog ne bi trebao postavljati takve zahtjeve ljudima, Abraham se uspio pokoriti – što je bilo ono najdragocjenije kod njega i upravo ono što drugim ljudima nedostaje. To je Abrahamova istinska pokornost. Osim toga, nakon što je čuo što Bog od njega zahtijeva, prvo u što je bio siguran jest da Bog to nije rekao u šali, da to nije bila igra. A budući da Božje riječi nisu bile te stvari, što su bile? Bilo je to Abrahamovo duboko uvjerenje da je istina da nitko ne može promijeniti ono što Bog odredi da se mora učiniti, da u Božjim riječima nema šala, iskušavanja ili mučenja, da je Bog vjerodostojan i da je svaka riječ koju On izgovori – činila se razumnom ili ne – istinita. Nije li to bila Abrahamova istinska vjera? Je li rekao: „Bog mi je rekao da prinesem Izaka. Nakon što sam dobio Izaka, nisam Bogu pravilno zahvalio – traži li to Bog moju zahvalnost? Onda moram pravilno pokazati svoju zahvalnost. Moram pokazati da sam voljan prinijeti Izaka, da sam voljan zahvaliti Bogu, da znam i pamtim Božju milost i da neću zabrinuti Boga. Bez sumnje, Bog je izgovorio te riječi da me ispita i iskuša, pa bih trebao to obaviti samo reda radi. Obavit ću sve pripreme, zatim ću povesti ovcu zajedno s Izakom, i ako u vrijeme žrtvovanja Bog ništa ne kaže, prinijet ću ovcu. Dovoljno je samo obaviti to reda radi. Ako Bog doista zatraži da prinesem Izaka, onda bih ga samo trebao navesti da napravi predstavu na žrtveniku; kad dođe vrijeme, Bog bi mi još uvijek mogao dopustiti da prinesem ovcu, a ne svoje dijete”? Je li to Abraham mislio? (Ne.) Da je tako mislio, u njegovu srcu ne bi bilo tjeskobe. Da je pomislio takvo što, kakav bi integritet imao? Bi li imao istinsku vjeru? Bi li imao istinsku pokornost? Ne, ne bi.

Sudeći po boli koju je Abraham osjećao i koju je izazvalo žrtvovanje Izaka, jasno je da je u potpunosti vjerovao u Božju riječ, da je vjerovao u svaku riječ koju je Bog rekao, da je sve što je Bog rekao razumio točno onako kako je Bog mislio iz dubine svoga srca i da nije imao sumnji prema Bogu. Je li to istinska vjera ili nije? (Jest.) Abraham je imao istinsku vjeru u Boga, a to oslikava jednu stvar, a to je da je Abraham bio iskrena osoba. Njegov jedini stav prema Božjim riječima bio je stav poslušnosti, prihvaćanja i pokornosti – poslušao bi sve što bi Bog rekao. Da je Bog rekao da je nešto crno, čak i da Abraham to nije mogao vidjeti kao crno, vjerovao bi da je ono što je Bog rekao istina i bio bi uvjeren da je crno. Da mu je Bog rekao da je nešto bijelo, bio bi uvjeren da je bijelo. Jednostavno tako. Bog mu je rekao da će mu podariti dijete, a Abraham je pomislio u sebi: „Imam već 100 godina, ali ako Bog kaže da će mi dati dijete, onda sam zahvalan svome Gospodinu, Bogu!” Nije imao previše drugih zamisli, jednostavno je vjerovao u Boga. Koja je bila bit te vjere? Vjerovao je u bit i identitet Boga, a njegovo znanje o Stvoritelju bilo je stvarno. Nije bio poput onih ljudi koji kažu da vjeruju da je Bog svemoguć i Stvoritelj čovječanstva, ali u srcu gaje sumnje poput: „Jesu li ljudi zapravo evoluirali od majmuna? Kaže se da je Bog stvorio sve, ali ljudi to nisu vidjeli vlastitim očima.” Bez obzira na to što Bog kaže, ti su ljudi uvijek na pola puta između vjere i sumnje i oslanjaju se na ono što vide kako bi utvrdili je li nešto istinito ili lažno. Sumnjaju u sve što ne mogu vidjeti vlastitim očima, stoga kad god čuju Boga da govori, dovode Njegove riječi u pitanje. Pažljivo, marljivo i oprezno ispituju i raščlanjuju svaku činjenicu, stvar i zapovijed koju Bog iznese. Misle da bi u svojoj vjeri u Boga trebali propitivati Božje riječi i istinu sa stavom znanstvenog istraživanja, kako bi vidjeli jesu li te riječi doista istina, inače bi mogli biti prevareni i obmanuti. Ali Abraham nije bio takav, on je slušao Božju riječ čistim srcem. Međutim, ovom prilikom Bog je od Abrahama zatražio da Mu žrtvuje svog jedinog sina, Izaka. To je Abrahamu nanijelo bol, ali on je ipak izabrao pokoriti se. Abraham je vjerovao da su Božje riječi nepromjenjive i da će Božje riječi postati stvarnost. Stvorena ljudska bića trebala bi prihvatiti Božju riječ i pokoriti joj se kao nešto što se podrazumijeva, a pred Božjom riječju stvorena ljudska bića nemaju pravo izbora, a još manje bi trebala raščlanjivati ili propitivati Božju riječ. To je bio stav koji je Abraham imao prema Božjoj riječi. Iako je Abraham osjećao veliku bol i iako su mu ljubav prema sinu i nevoljkost da ga se odrekne uzrokovali golemu tjeskobu i bol, on je ipak izabrao vratiti svoje dijete Bogu. Zašto je namjeravao vratiti Izaka Bogu? Kad Bog to nije tražio od Abrahama, nije bilo potrebe da on preuzme inicijativu i vrati svog sina, ali budući da je Bog to zatražio, morao je vratiti svog sina Bogu, nije bilo izgovora i nije se trebao prepirati s Bogom – to je bio stav koji je Abraham imao. Pokorio se Bogu s takvim čistim srcem. To je bilo ono što je Bog htio i ono što je Bog želio vidjeti. Abrahamovo ponašanje i ono što je postigao kad je riječ o žrtvovanju Izaka bilo je točno ono što je Bog htio vidjeti, a ta je stvar bila Božje iskušavanje i provjeravanje Abrahama. Pa ipak, Bog nije postupao s Abrahamom kao što je postupao s Noom. Nije rekao Abrahamu razloge za takav postupak, proces ili sve o tome. Abraham je znao samo jednu stvar, a to je da je Bog od njega tražio da vrati Izaka – to je bilo sve. Nije znao da ga Bog time iskušava, niti je bio svjestan što Bog želi postići u njemu i njegovim potomcima nakon što bude podvrgnut tom iskušenju. Bog Abrahamu nije rekao ništa od toga, samo mu je dao jednostavnu zapovijed, zahtjev. Iako su te Božje riječi bile vrlo jednostavne i bezobzirne prema ljudskim osjećajima, Abraham je ispunio Božja očekivanja čineći kako je Bog želio i zahtijevao: prinio je Izaka kao žrtvu na žrtveniku. Svaki njegov pokret pokazivao je da ne prinosi Izaka tek reda radi, da to ne čini površno, već iskreno i iz dubine svoga srca. Iako nije mogao podnijeti da se odrekne Izaka, iako ga je to boljelo, suočen s onim što je Stvoritelj tražio, Abraham je izabrao način koji nitko drugi ne bi: posvemašnju pokornost onome što je Stvoritelj tražio, pokornost bez kompromisa, bez izgovora i bez ikakvih uvjeta – postupio je točno onako kako je Bog od njega tražio. A što je Abraham posjedovao, kad je mogao učiniti ono što je Bog tražio? S jedne strane, u njemu je bila istinska vjera u Boga; bio je siguran da je Stvoritelj Bog, njegov Bog, njegov Gospodin, Onaj koji je suveren nad svime i koji je stvorio čovječanstvo. To je bila istinska vjera. S druge strane, imao je čisto srce. Vjerovao je u svaku riječ koju je izgovorio Stvoritelj i bio je u stanju jednostavno i izravno prihvatiti svaku riječ koju je On izgovorio. I s još jedne strane, bez obzira na to koliko je silno tegobno bilo ono što je Stvoritelj tražio, koliko bi mu boli to donijelo, stav koji je izabrao bio je pokornost, ne prepiranje s Bogom, niti opiranje, niti odbijanje, već potpuna i posvemašnja pokornost, postupanje i provođenje u djelo onoga što je Bog tražio, prema svakoj Njegovoj riječi i zapovijedi koju je izdao. Baš kao što je Bog tražio i želio vidjeti, Abraham je prinio Izaka kao žrtvu na žrtveniku, prinio ga je Bogu – i sve što je učinio dokazalo je da je Bog izabrao pravu osobu i da je on u Božjim očima bio pravedan.

Koji je aspekt Stvoriteljeve naravi i biti otkriven kad je Bog zatražio od Abrahama da prinese Izaka? Da Bog postupa s onima koji su pravedni, koje On priznaje, u cijelosti prema Svojim vlastitim zahtijevanim mjerilima, što je u potpunosti u skladu s Njegovom naravi i biti. U tim mjerilima ne može biti kompromisa; ne mogu biti zadovoljena više ili manje. Ta mjerila moraju biti točno ispunjena. Bogu nije bilo dovoljno vidjeti pravedna djela koja je Abraham činio u svom svakodnevnom životu; Bog još nije uočio Abrahamovu istinsku pokornost Njemu i zbog toga je Bog učinio to što je učinio. Zašto je Bog želio vidjeti istinsku pokornost u Abrahamu? Zašto je podvrgnuo Abrahama tom posljednjem iskušenju? Zato što je, kao što svi znamo, Bog želio da Abraham bude otac mnoštva naroda. Je li „otac mnoštva naroda” naslov koji bi bilo koja obična osoba mogla ponijeti? Ne. Bog ima Svoja zahtijevana mjerila, a mjerila koja On zahtijeva od svakoga koga želi i usavršava i svakoga koga smatra pravednim, ista su: istinska vjera i posvemašnja pokornost. S obzirom na to da je Bog želio u Abrahamu učiniti tako veliku stvar, bi li On ishitreno nastavio i učinio to, a da nije vidio te dvije stvari u njemu? Nipošto ne bi. Stoga, nakon što mu je Bog dao sina, bilo je neizbježno da će Abraham proći takvo iskušenje; to je bilo ono što je Bog odlučio učiniti i što je Bog već isplanirao učiniti. Tek nakon što su stvari išle kako je Bog želio i Abraham ispunio Božje zahtjeve, Bog je počeo planirati učiniti sljedeći korak Svoga djela: učiniti Abrahamove potomke brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na morskoj obali – učiniti ga ocem mnoštva naroda. Dok je ishod Njegova traženja da Abraham žrtvuje Izaka ostao nepoznat i tek se trebao ostvariti, Bog ne bi djelovao ishitreno; ali jednom kad se ostvario, ono što je Abraham posjedovao ispunilo je Božja mjerila, što je značilo da je trebao primiti sve blagoslove koje je Bog za njega isplanirao. Iz prinošenja Izaka, dakle, može se vidjeti da Bog ima očekivanja i zahtijevana mjerila od ljudi za bilo koje djelo koje u njima čini, ili bilo koju ulogu koju od njih zahtijeva da odigraju, ili bilo koje poslanje koje od njih zahtijeva da prihvate u Njegovu planu upravljanja. Postoje dvije vrste rezultata Božjih očekivanja od ljudi: jedna je, ako ne možete učiniti ono što On od vas traži, bit ćete isključeni; druga je, ako možete, Bog će u vama nastaviti ostvarivati ono što želi u skladu sa Svojim planom. Istinsku vjeru i potpunu pokornost koje Bog zahtijeva od ljudi, u stvarnosti, ljudima nije preteško postići. Ali bile one lake ili teške, to su dvije stvari koje se, za Boga, moraju naći u ljudima. Ako možete proći tu provjeru, onda će Bog smatrati da ste u skladu s mjerilom i Bog neće tražiti ništa više; ako ne možete, onda je to nešto drugo. Činjenica da je Bog zatražio od Abrahama da prinese svog sina pokazuje da On nije smatrao da je to što je Abraham dotad posjedovao bogobojazno srce i istinsku vjeru u Njega bilo sve što je potrebno, da je više-manje bilo dovoljno dobro. To nipošto nije bio način na koji Bog postavlja Svoj zahtjev; On postavlja zahtjeve na Svoj način i u skladu s onim što su ljudi sposobni postići, i o tome se ne može pregovarati. Nije li to Božja svetost? (Jest.) Takva je svetost Božja.

Čak i dobar čovjek poput Abrahama, koji je bio čist, imao istinsku vjeru i posjedovao razboritost, morao je prihvatiti Božju kušnju – pa, u očima čovječanstva, nije li ta kušnja bila pomalo bezobzirna prema ljudskim osjećajima? Ali taj nedostatak vođenja računa o ljudskim osjećajima upravo je utjelovljenje Božje naravi i biti, i Abraham je prošao kroz takvu kušnju. U toj kušnji, Abraham je Bogu pokazao svoju beskompromisnu vjeru i beskompromisnu pokornost Stvoritelju. Abraham je prošao kušnju. Abraham inače nikada nije doživio nikakve velike uspone i padove, ali nakon što ga je Bog ovako iskušao, njegova uobičajena vjera i pokornost dokazale su se kao stvarne; to nije bila vanjština, to nije bila parola. Činjenica da je Abraham i dalje bio sposoban za beskompromisnu pokornost u takvim okolnostima – nakon što je Bog izgovorio takve riječi i postavio mu takav zahtjev – značila je da je jedno sigurno: u Abrahamovom srcu, Bog je bio Bog i uvijek će biti Bog; identitet i bit Boga bili su nepromjenjivi bez obzira na bilo kakve promjenjive čimbenike. U njegovom srcu, ljudi će zauvijek biti ljudi i nisu imali pravo osporavati Stvoritelja, pokušavati prepirati se s Njim ili se natjecati s Njim, niti su imali pravo analizirati riječi koje je izgovorio Stvoritelj. Abraham je vjerovao da, kad se radilo o riječima Stvoritelja ili bilo čemu što je Stvoritelj tražio, ljudi nemaju pravo birati; jedino što trebaju učiniti jest da se pokore. Abrahamov stav mnogo je govorio – imao je istinsku vjeru u Boga, a iz te istinske vjere rodila se istinska pokornost, pa stoga što god mu Bog učinio ili od njega tražio, ili koje god djelo Bog izvršio, bilo to nešto što je Abraham vidio, čuo ili osobno iskusio, ništa od toga nije moglo utjecati na njegovu istinsku vjeru u Boga, a još manje na njegov pokoran stav prema Bogu. Kad je Stvoritelj rekao nešto što nije uzimalo u obzir ljudske osjećaje, nešto što je predstavljalo nerazuman zahtjev za čovjeka, ma koliko se ljudima te riječi ne sviđale, ma koliko se ljudi njima opirali, analizirali ih i propitivali, ili ih čak prezirali, Abrahamov stav ostao je nedirnut okruženjem vanjskog svijeta. Njegova vjera i pokornost Bogu nisu se promijenile i nisu bile samo riječi izgovorene njegovim ustima ili formalnosti; umjesto toga, on je činjenicama dokazao da je Bog u kojeg je vjerovao Stvoritelj, da je Bog u kojeg je vjerovao Bog na nebesima. Što vidimo iz svega što se očitovalo u Abrahamu? Vidimo li njegove sumnje u Boga? Je li sumnjao? Je li ispitivao Božje riječi? Je li ih analizirao? (Nije.) Neki ljudi kažu: „Ako nije ispitivao ni analizirao Božje riječi, zašto je onda bio ojađen?” Zar mu ne dopuštaš da bude ojađen? Bio je tako ojađen, a ipak se mogao pokoriti – možeš li se ti pokoriti čak i kad nisi ojađen? Koliko je samo pokornosti u tebi? To što takva ojađenost i bol nisu utjecali na Abrahamovu pokornost dokazuje da je ta pokornost bila stvarna, da nije bila laž. To je bilo svjedočanstvo stvorenog ljudskog bića o Bogu pred Sotonom, prije svega, prije svega stvorenoga, i to je svjedočanstvo bilo tako snažno, tako dragocjeno!

U pričama o Noi i Abrahamu te u priči o Jobu, što je to točno u njihovu ponašanju, govoru i stavu te u svakoj njihovoj riječi i postupku kad su ih zadesile Božje riječi i djela, što je ganulo kasnije naraštaje? Ono što ih je najviše ganulo u vezi sa stavom te trojice ljudiprema Božjim riječima te njihovim stavom i svakom riječi i postupkom nakon što su čuli Božje riječi i ono što je Bog zapovjedio i zahtijevao, jest koliko je čista i postojana bila njihova iskrenost prema Bogu, Stvoritelju. Današnji bi ljudi tu čistoću i postojanost mogli nazvati glupošću i opsjednutošću; ali za Mene, njihova čistoća i postojanost bile su ono najdirljivije i najganutljivije u vezi s njima, a još više, ono što se drugim ljudima čini tako nedostižnim. Od tih sam pojedinaca uistinu spoznao i vidio kako izgleda dobar čovjek; iz njihovog ponašanja i govora, kao i njihovog stava kad su se suočili s Božjim riječima i kad su slušali Božje riječi, vidim kakvi su ljudi koje Bog smatra pravednima i savršenima. A koji je najupečatljiviji osjećaj koji doživljavam nakon što pročitam i shvatim priče o tim ljudima? To je duboko sjećanje na te ljude, privrženost tim ljudima i obožavanje tih ljudi. Nije li to osjećaj ganuća? Zašto imam takav osjećaj? Kroz dugu povijest čovječanstva nikada nije postojala povijesna knjiga koja bi se usredotočila na bilježenje, hvaljenje i širenje priča o toj trojiciljudi, niti je itko koristio njihove priče da obrazuje kasnije naraštaje, odnoseći se prema njima kao ljudima na koje bi se kasniji naraštaji trebali ugledati. Ali postoji jedna stvar koju ljudi svijeta ne znaju: u različitim vremenima svaki od te trojice čuo je nešto drugačije od Boga, svaki je primio drugačije poslanje od Boga, svakome je Bog postavio drugačije zahtjeve, svaki je učinio nešto drugačije za Boga i dovršio drugačiji posao koji mu je Bog povjerio – a ipak, svima im je jedno bilo zajedničko. Što je to bilo? Svi su ispunili Božja očekivanja. Nakon što su čuli Boga kako govori, bili su u stanju prihvatiti ono što im je Bog povjerio i od njih zahtijevao, a nakon toga su se mogli pokoriti svemu što je Bog rekao, mogli su se pokoriti svakoj pojedinoj stvari koju su čuli da Bog od njih zahtijeva. Što su to učinili čime su ispunili Božja očekivanja? Među cijelim čovječanstvom postali su primjeri za slušanje i prihvaćanje Božjih riječi i pokoravanje Božjim riječima te za davanje gromkog svjedočanstva za Boga pred Sotonom. Oni su ti na koje bi se ljudi trebali ugledati jer su u Božjim očima savršeni i pravedni. Na kraju, dakle, koja je najvažnija informacija koju nam to govori? Da su to ljudi kakve Bog želi, ljudi koji su sposobni razumjeti što Bog govori, koji znaju upotrijebiti svoje srce da slušaju, shvate, dokuče, razumiju riječi Stvoritelja i da im se pokore i provedu ih u djelo; takve ljude Bog ljubi. Bez obzira na to koliko su velike kušnje i iskušenja kojima ih Bog podvrgava prije nego što potvrdi njihova pravedna djela, jednom kad daju gromko svjedočanstvo za Boga, postaju ono što je najdragocjenije u Božjim rukama i oni koji će zauvijek živjeti u Božjim očima. To je činjenica koju nam to govori. To je ono što vam želim reći kroz razgovor u zajedništvu o pričama o Noi i Abrahamu i ono što biste trebali razumjeti. To podrazumijeva da ljudi koji još uvijek ne razumiju riječi Stvoritelja i još uvijek ne znaju da je slušanje riječi Stvoritelja njihova odgovornost, obveza i dužnost te nisu svjesni da je prihvaćanje i pokoravanje riječima Stvoritelja stav koji bi stvoreni ljudi trebali imati, bez obzira na to koliko godina slijede Boga – jesu ljudi koje će Bog eliminirati. Bog ne želi takve ljude, On s prezirom odbacuje takve ljude. Dakle, koliko je na kraju ljudi sposobno slušati i prihvatiti riječi Stvoritelja i potpuno im se pokoriti? Onoliko koliko ih to može, toliko ih je. Oni koji su slijedili Boga dugi niz godina, a ipak i dalje preziru istinu, drsko krše načela i nisu sposobni prihvatiti Božje riječi niti se pokoriti Božjim riječima, bilo da su izgovorene u tijelu ili u duhovnom kraljevstvu, na kraju će se ipak suočiti s jednim ishodom: eliminacijom.

Prošlo je trideset godina otkako se Bog utjelovio i došao djelovati na zemlji. Izgovorio je mnoge riječi i izrazio mnoge istine. Bez obzira na to kako govori, bez obzira na to koje načine koristi da bi govorio i bez obzira na to koliko sadržaja izgovara, On od ljudi zahtijeva samo jedno: da su sposobni slušati, prihvatiti i pokoriti se. Međutim, mnogi ne mogu shvatiti ni provesti u djelo taj najjednostavniji zahtjev. To je vrlo problematično i pokazuje da je čovječanstvo toliko duboko iskvareno, da ima velikih poteškoća u prihvaćanju istine i da se ne može lako spasiti. Čak i sada, u kontekstu u kojem ljudi priznaju da je čovjeka stvorio Bog i činjenicu da je utjelovljeni Bog sâm Bog, ljudi se i dalje protive Bogu i prkose Mu te odbacuju Božju riječ i Njegove zahtjeve. Oni čak ispituju riječi koje je izgovorilo Božje utjelovljenje, raščlanjuju ih, odbacuju i ravnodušni su prema njima, ne shvaćajući kako bi se stvorena bića trebala odnositi prema Božjoj riječi i kakav bi stav trebala imati prema Božjoj riječi. To je uistinu tužno. Čak ni sada ljudi ne znaju tko su, na kojem bi položaju trebali stajati ni što bi trebali činiti. Neki se čak neprestano žale na Boga, govoreći: „Zašto Bog u Svom djelu uvijek izražava istine? Zašto uvijek zahtijeva da prihvatimo istinu? Kad Bog govori i djeluje, trebao bi se savjetovati s nama i ne bi nam uvijek trebao otežavati stvari. Nemamo razloga da Mu se u potpunosti pokoravamo, želimo ljudska prava i slobodu. O zahtjevima koje Bog postavlja pred nas trebali bismo glasati dizanjem ruku te bismo svi također trebali raspravljati i postići konsenzus. Božja kuća trebala bi provoditi demokraciju i svi bi trebali zajedno donositi konačne odluke.” Čak i sada, mnogi ljudi imaju takvo gledište i, iako to ne govore otvoreno, drže ga u svom srcu. Ako ja nemam pravo tražiti išta od tebe, ako nemam pravo tražiti da slušaš što govorim i zahtijevati tvoju potpunu pokornost onome što govorim, tko onda ima? Ako vjeruješ da Bog na nebesima ima pravo to činiti i da Bog na nebesima ima pravo govoriti ti s neba kroz grmljavinu, onda sjajno! To znači da neću morati biti strpljiv i iskren niti trošiti Svoj dah govoreći s tobom – ne želim ti više ništa reći. Ako vjeruješ da Bog na nebesima ima pravo govoriti ti s neba, iz oblaka, onda samo naprijed i slušaj, idi i traži Njegove riječi – čekaj da ti Bog na nebesima govori na nebu, u oblacima, usred vatre. Ali jedna ti stvar mora biti jasna: ako taj dan uistinu dođe, doći će vrijeme tvoje smrti. Bilo bi bolje da taj dan ne dođe. „Bilo bi bolje da taj dan ne dođe” – što znače te riječi? Bog je postao čovjek da bi osobno razgovarao s čovjekom licem u lice na zemlji, da bi iznio istine govoreći ljudima sve što bi trebali činiti, a ipak su ljudi prezirni i neozbiljni; u svom srcu potajno se opiru Bogu i natječu se s Njim. Ne žele slušati, vjerujući da Bog na zemlji nema pravo pokušavati upravljati ljudima. Čini li takav stav ljudi Boga sretnim ili Ga ljuti? (Ljuti Ga.) A što će Bog učiniti kad se naljuti? Ljudi će se suočiti s gnjevom Božjim – to razumiješ, zar ne? S gnjevom Božjim, ne s Božjim iskušenjem; to su dva odvojena pojma. Kad gnjev Božji snađe ljude, oni su u opasnosti. Mislite li da je Bog gnjevan na one koje ljubi? Je li gnjevan na one koji su dostojni živjeti u svjetlosti Božjeg lica? (Ne.) Prema kakvoj je osobi Bog gnjevan? Prema onima koji su Ga slijedili dugi niz godina, a ipak i dalje ne razumiju Njegove riječi, koji još uvijek ne znaju da bi trebali slušati Božje riječi, kojima nedostaje svijest da prihvate Božje riječi i pokore se Božjim riječima, Bog osjeća odbojnost i gađenje prema takvim ljudima i ne želi ih spasiti. To razumiješ, zar ne? Dakle, kakav bi trebao biti stav ljudi prema Bogu, utjelovljenom Bogu i istini? (Trebamo slušati, prihvatiti i pokoriti se.) Točno. Morate slušati, prihvatiti i pokoriti se. Ništa nije jednostavnije od toga. Nakon što poslušate, morate prihvatiti u svom srcu. Ako nešto ne možete prihvatiti, morate nastaviti tragati dok ne budete sposobni za potpuno prihvaćanje – a onda, čim to prihvatite, morate se pokoriti. Što znači pokoriti se? Znači primijeniti i provesti u djelo. Nemoj odbacivati stvari nakon što ih čuješ, izvana obećavajući da ćeš ih učiniti, bilježeći ih, zapisujući ih, slušajući ih ušima, ali ne primajući ih k srcu, i samo nastavljajući po starom i radeći što god želiš kad dođe vrijeme za postupanje, stavljajući ono što si zapisao u drugi plan i odnoseći se prema tome kao prema nečem nevažnom. To nije pokoravanje. Istinska pokornost Božjim riječima znači slušati ih i shvaćati ih srcem te ih uistinu prihvatiti – prihvatiti ih kao neizbježnu odgovornost. Nije samo stvar u tome da netko kaže da prihvaća Božje riječi; umjesto toga, stvar je u prihvaćanju Njegovih riječi iz srca, pretvaranju prihvaćanja Njegovih riječi u praktične postupke i provođenju Njegovih riječi u djelo, bez ikakvog odstupanja. Ako je ono što misliš, ono čega se laćaš i cijena koju plaćaš sve u svrhu ispunjavanja Božjih zahtjeva, to je provođenje Božjih riječi u djelo. Što „pokornost” podrazumijeva? Podrazumijeva primjenu i provođenje u djelo, pretvaranje Božjih riječi u stvarnost. Ako riječi koje Bog govori i Njegove zahtjeve zapišeš u bilježnicu i staviš na papir, ali ih ne zabilježiš u svom srcu, te radiš kako želiš kad dođe vrijeme za postupanje, i izvana se čini kao da si učinio što je Bog tražio, ali si to učinio prema vlastitoj volji, onda to nije slušanje ni prihvaćanje Božjih riječi niti pokoravanje Božjim riječima, to je preziranje istine, to je drsko kršenje načela i zanemarivanje uređenja Božje kuće. To je buntovništvo.

Jednom sam povjerio nekome da nešto učini. Dok sam mu objašnjavao zadatak, on ga je pažljivo zapisivao u svoju bilježnicu. Vidio sam kako je pažljivo bilježio – činilo se da ima osjećaj za breme u radu i da ima pažljiv, odgovoran stav. Nakon što sam mu prenio posao, počeo sam čekati novosti; prošla su dva tjedna, a on se još uvijek nije javio. Stoga sam ga Ja osobno potražio i upitao kako napreduje zadatak koji sam mu dao. Rekao je: „O, ne – zaboravio sam na to! Reci mi ponovno što je to bilo.” Kako se vi osjećate u vezi s njegovim odgovorom? Takav je stav imao pri obavljanju posla. Pomislio sam: „Ova je osoba doista nepouzdana. Bježi od Mene, i to brzo! Ne želim te više vidjeti!” Tako sam se osjećao. Stoga ću vam reći jednu činjenicu: nikada ne smijete povezivati Božje riječi s lažima varalice – to je Bogu odvratno. Ima onih koji kažu da se drže svoje riječi, da je njihova riječ zakon. Ako je tako, mogu li onda, kad se radi o Božjim riječima, činiti kako te riječi kažu kad ih čuju? Mogu li ih provoditi u djelo jednako pažljivo kao što to čine sa svojim osobnim poslovima? Svaka Božja rečenica je važna. On ne govori u šali. Ono što On kaže, ljudi moraju primijeniti i izvršiti. Kad Bog govori, savjetuje li se s ljudima? Sigurno ne. Postavlja li ti pitanja s višestrukim izborom? Sigurno ne. Ako možeš shvatiti da su Božje riječi i Božje poslanje zapovijedi, da čovjek mora činiti kako one kažu i primjenjivati ih, onda imaš obvezu primijeniti ih i izvršiti ih. Ako misliš da su Božje riječi samo šala, samo usputne primjedbe koje se mogu, ali i ne moraju izvršiti, kako se kome sviđa, i tako se prema njima odnosiš, onda si posve bez razuma i nedostojan da te se nazove čovjekom. Bog ti se više nikada neće obratiti. Ako osoba uvijek donosi vlastite odluke kad se radi o Božjim zahtjevima, Njegovim zapovijedima i Njegovom poslanju, i odnosi se prema njima s površnim stavom, onda je to vrsta osobe koju Bog prezire. U stvarima koje ti izravno zapovijedam i povjeravam, ako te uvijek trebam nadzirati i poticati, pratiti tvoj rad, ako Me uvijek tjeraš da se brinem i raspitujem, zahtijevajući da ti sve provjeravam na svakom koraku, onda bi ti trebao biti eliminiran. Među onima koji su trenutno eliminirani iz Božje kuće ima mnogo takvih ljudi. Uputim ih u nekoliko stvari, a zatim ih upitam: „Jeste li sve zapisali? Je li ovo jasno? Imate li kakvih pitanja?” Na što oni odgovaraju: „Sve sam zapisao, nema problema, nema brige!” Vrlo lako pristaju izvršiti ih, čak stavljaju ruku na srce i zaklinju Mi se. Ali provode li te stvari u djelo nakon što pristanu? Ne, samo nestanu bez traga i glasa. Stvari koje im se sviđaju čine odmah, postupajući brzo i odlučno. Spremni su pristati na stvari koje im povjerim, ali ih onda jednostavno zanemaruju, a kad ih kasnije pitam o tome, otkrijem da nisu učinili ama baš ništa. Takav čovjek nema nimalo savjesti ni razuma. On je nevaljalac i nije dostojan vršiti dužnost. Gori je od svinje ili psa. Kad čovjek drži psa čuvara, dok je odsutan, pas može pomoći čuvati kuću i dvorište kad se pojave stranci. Mnogo je ljudi koji u obavljanju poslova nisu dobri ni kao psi. Neki ljudi uvijek moraju imati nekoga tko ih nadzire da bi obavili i najmanji dio svoje dužnosti i uvijek moraju imati nekoga tko ih orezuje i pazi na njih prije nego što išta učine. Je li to vršenje dužnosti? Ti su ljudi lažljivci! Ako nisu namjeravali to učiniti, zašto su onda pristali? Nije li to namjerno obmanjivanje ljudi? Ako su mislili da će zadatak biti težak, zašto to nisu rekli ranije? Zašto su obećali da će ga izvršiti, a onda to nisu učinili? Ako obmanu druge ljude, oni im ne mogu ništa, ali ako obmanu Boga, kakve su posljedice? S takvom osobom se treba obračunati i eliminirati je! Ne mislite li da su ljudi koji preziru istinu i drsko krše načela loši ljudi? Svi su oni loši ljudi, svi su đavli i trebali bi biti eliminirani! Budući da ti ljudi postupaju samovoljno, krše načela, buntovni su i neposlušni, uspostavljaju vlastito kraljevstvo te su lijeni i neodgovorni, nanijeli su velike gubitke crkvi! Tko može nadoknaditi takve gubitke? Nitko ne može preuzeti takvu odgovornost. Ti se ljudi žale i ostaju neuvjereni i nezadovoljni kad su orezani. Nisu li ti ljudi nerazumni đavli? Njima doista nema pomoći i odavno su trebali biti eliminirani!

Razumijete li koja je poanta priča o Noi i Abrahamu o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu? Jesu li Božji zahtjevi za čovjeka visoki? (Ne.) Ono što Bog zahtijeva od čovjeka jest ono što bi trebalo biti najosnovnije u stvorenom ljudskom biću; Njegovi zahtjevi uopće nisu visoki, i najprimjenjiviji su i najrealniji. Ljudi moraju posjedovati istinsku vjeru i posvemašnju pokornost da bi ih Bog odobrio; samo oni koji posjeduju te dvije stvari uistinu su spašeni. Ali za one koji su duboko iskvareni, one koji preziru istinu i osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima te za one koji su neprijateljski raspoloženi prema istini, nema ničeg težeg od te dvije stvari! To mogu postići samo oni koji imaju čisto i otvoreno srce prema Bogu, koji posjeduju ljudskost, razum i savjest te koji vole pozitivne stvari. Nalaze li se te stvari u vama? I u kome se nalazi ustrajnost i čistoća koje bi ljudi trebali posjedovati u odnosu na Boga? Što se tiče dobi, svi vi koji ovdje sjedite mlađi ste od Noe i Abrahama, ali što se tiče čistoće, ne možete se s njima mjeriti. Čistoća, inteligencija i mudrost ne nalaze se u vama; sitnih lukavstava, s druge strane, ne nedostaje. Dakle, kako se taj problem može riješiti? Postoji li ikakav način da se ispune Božji zahtjevi? Postoji li put? Odakle početi? (Od slušanja Božjih riječi.) Točno: učenjem slušanja i pokoravanja. Neki ljudi kažu: „Ponekad ono što Bog kaže nije istina i nije se lako pokoriti. Kad bi Bog rekao nekoliko riječi istine, pokoravanje bi bilo lako.” Jesu li te riječi ispravne? (Ne.) Što ste otkrili u pričama o Noi i Abrahamu o kojima smo danas govorili? Slušati riječ Božju i pokoravati se Božjim zahtjevima nezaobilazna je dužnost čovjeka. A ako Bog kaže nešto što nije u skladu s ljudskim predodžbama, čovjek to ne bi trebao analizirati ni ispitivati. Koga god Bog osudio ili eliminirao, izazivajući kod koliko god ljudi predodžbe i otpor, Božji identitet, Njegova bit, Njegova narav i Njegov status zauvijek su nepromjenjivi. On je zauvijek Bog. Budući da ne sumnjaš da je On Bog, tvoja jedina odgovornost, jedino što bi trebao činiti, jest biti poslušan onome što On kaže i praktično postupati u skladu s Njegovom riječi; to je put primjene. Stvoreno biće ne bi smjelo ispitivati i analizirati Božje riječi, raspravljati s njima, odbacivati ih, proturječiti im, buniti se protiv njih ili ih poricati; to Bog prezire i to nije ono što On želi vidjeti u čovjeku. Kako se točno treba odnositi prema Božjim riječima? Kako biste trebali praktično postupati? Zapravo je vrlo jednostavno: naučite biti im poslušni, slušajte ih srcem, prihvatite ih srcem, razumijte ih i shvatite srcem, a zatim ih idite primjenjivati i provoditi u djelo srcem. Ono što čuješ i shvatiš u svom srcu trebalo bi biti usko povezano s tvojom primjenom. Nemoj to dvoje razdvajati; sve – ono što primjenjuješ, čemu se pokoravaš, što činiš vlastitom rukom, sve ono u što ulažeš svoj trud – trebalo bi biti povezano s Božjim riječima, a onda bi trebao primjenjivati u skladu s Njegovim riječima i provoditi ih u djelo svojim postupcima. To je ono što znači pokoravati se riječima Stvoritelja. To je put primjene Božjih riječi.

18. srpnja 2020.