III. Preziranje riječi Božjih

Danas nastavljamo s našim prethodnim razgovorom u zajedništvu, u kojem smo se bavili desetim očitovanjem antikrista – oni preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće. Ova je stavka podijeljena na tri dijela. O prva dva smo razgovarali, a danas ćemo razgovarati o trećem: antikristi preziru riječi Božje. Prethodno smo u zajedništvu razgovarali o nekim očitovanjima i izrekama u vezi s tim aspektom, kao što je to kako antikristi sumnjaju u Božje riječi, ne vjeruju im i ispunjeni su znatiželjom prema njima, bez ikakvog elementa vjere, već se sve sastoji samo od sumnje, iskušavanja i nagađanja. Ukratko, antikristi ne smatraju Božje riječi istinom niti ih primjenjuju. Kad se suoče s problemima, ne tragaju za načelima primjene u skladu s Božjim riječima. U svom srcu često sumnjaju u Božje riječi, gaje otpor prema Božjim riječima i niječu Božje riječi. Sve se to može smatrati očitovanjima prezira antikrista prema riječima Božjim. Danas ćemo u zajedništvu dalje razgovarati o dubljim i konkretnijim stavovima i postupcima antikrista prema Božjim riječima, kako bismo raščlanili kako točno oni preziru Božje riječi. Što se tiče toga kako antikristi preziru Božje riječi, nastavit ćemo razgovarati stavku po stavku. Neće li tako biti jasnije? (Da.) Kad bih sada općenito besjedio, a vi biste posjedovali određenu sposobnost razumijevanja, dovoljan kov i duhovno razumijevanje te često primali svjetlo iz Božjih riječi, onda bi ono o čemu sam prethodno govorio u zajedništvu zapravo bilo dovoljno za vas. Međutim, većina ljudi ne posjeduje kov da bi razumjela Božje riječi; ne dosežu razinu na kojoj mogu smatrati Božje riječi istinom koju treba razumjeti. Stoga moramo razgovarati stavku po stavku. Ova je tema posebno podijeljena na nekoliko manjih dijelova.

A. Antikristi samovoljno mijenjaju i tumače riječi Božje

Prva je stavka da antikristi samovoljno mijenjaju i tumače riječi Božje. Prethodno smo u zajedništvu razgovarali o tom aspektu kroz neke konkretne primjere, iako ne u vidu ciljane, detaljne raščlambe, već samo usput. Koja su očitovanja samovoljnog mijenjanja i tumačenja Božjih riječi od strane antikrista? Što se tiče te stavke, kako antikristi postupaju? Činjenica da antikristi mogu pokazati takvo ponašanje i poduzeti takve radnje prema Božjim riječima ukazuje, sa gledišta njihove prirode, da u svom srcu ne vjeruju da su Božje riječi istina, svete i neuvredljive. Bez obzira na to koji aspekt riječi istine Bog izražava, činilo se to ljudima jednostavno ili duboko, to su i dalje Božje riječi, to je istina i neraskidivo je povezano s čovjekovim ulaskom u život, preobrazbom naravi i spasenjem. Međutim, antikristi to ne vide tako; nisu toga svjesni niti u svom srcu imaju takvu svijest ili razumijevanje. Ne vjeruju da su Božje riječi istina niti prepoznaju veliku važnost Božjih riječi za čovjekov ulazak u život. Naprotiv, vjeruju da se Božje riječi izvana čine samo ljudskim riječima i prilično običnima. Čine se tako važnima samo zato što su ih svi koji slijede Boga, Božja kuća i crkva označili kao „Božje riječi”. Ali u stvarnosti, izvana, Božje riječi izgledaju kao uobičajene fraze koje ljudi često izgovaraju. Doslovno, te riječi sadrže elemente ljudskog jezika, sadrže logiku, misao i dikciju ljudskog jezika, uključujući neke svakodnevne izraze, idiome, izreke, pa čak i poslovice. Antikristi ne vide Božje riječi kao nešto tako grandiozno, nedokučivo ili duboko kao što bi se moglo zamisliti, ne kao legendarne spise s neba. Za njih su one samo jednostavne i obične. Stoga, nakon mnogo pomnog proučavanja, na kraju u svom srcu dolaze do definicije: te su riječi samo običan jezik, prilično praktičan, nešto što bi vjernici trebali čitati, riječi koje mogu pomoći u nečijem ponašanju i vjeri. Nakon mnogo čitanja, to je zaključak do kojeg dolaze. Čak i neki antikristi i egoisti uzmu Božje riječi i pročitaju toliko poglavlja i stranica odjednom. Neki čak pročitaju knjigu „Riječ se pojavljuje u tijelu” od početka do kraja u roku od mjesec dana, te ona u njihovom umu i mislima ostavi neke duboke dojmove. Stječu opće razumijevanje nekih duhovnih terminologija, tona i načina Božjeg govora, pa čak i sadržaja Božjih riječi u različitim etapama. Nakon čitanja kažu: „Božje riječi i nisu nešto posebno. Pročitao sam ih sve odjednom i shvatio opći sadržaj Božjeg šesttisućljetnog plana upravljanja. Dakle, Božje riječi nisu tako duboke. Uzdići Božje riječi na razinu istine, kao nešto bitno za ulazak ljudi u život, čini se malo pretjeranim.” Stoga, bez obzira na to kako gledaju na te riječi, konačna definicija Božjih riječi u njihovom srcu jest da one nisu tako duboke ili teške za razumjeti kao što ljudi zamišljaju. Svatko tko je obrazovan i ima oči može ih razumjeti. Nakon što ih čitaju uzduž i poprijeko, ne samo da ne uspijevaju prepoznati ili razumjeti razne istine o ulasku u život koje bi ljudi trebali razumjeti iz Božjih riječi, zadobivajući iz njih prosvjetljenje, opskrbu i pomoć, već također osjećaju da su Božje riječi daleko od istine i od spisa koji dolaze s neba. Nakon što dođu do takvog zaključka, antikristi još više preziru Božje riječi. Vjeruju da su Božje riječi samo to, da je Bog samo to i da je istina samo to. S takvim stavom i razumijevanjem, unutarnji stav antikrista prema Božjim riječima i knjizi „Riječ se pojavljuje u tijelu” navodi ih da još više preziru Božje riječi i istinu. Koriste svoje znanje i intelekt, oslanjajući se na svoje pamćenje i pamet, kako bi brzo shvatili sadržaj i takozvana načela tih riječi, kao i dio tona, stila i dikcije koji se u njima koriste, a potonje uključuje uobičajene i idiomatske izraze. Nakon toga osjećaju da su sve postigli i da sve imaju. Takvo razumijevanje i stav navode ih da u svom srcu još bezobzirnije preziru i dovode u pitanje Božje riječi te da dalje sumnjaju u Božji identitet i bit.

Promatrajući prirodu antikrista, može se vidjeti da osjećaju odbojnost prema istini, preziru pozitivne stvari, preziru Božju poniznost i skrivenost te preziru Božju vjernost, stvarnost i divotu. Sav taj prezir navodi antikriste da nesvjesno i prirodno čine neke odvratne postupke koje Bog prezire i osuđuje. Ti postupci uključuju samovoljno mijenjanje i tumačenje Božjih riječi. Na što se odnosi mijenjanje? Antikristi ne vjeruju da u Božjim riječima postoji istina, ne vjeruju da Božje riječi mogu ljudima dati život, a još manje vjeruju da su te riječi temelj na koji se čovjek oslanja za opstanak te smjer i put za čovjekov napredak. Stoga ne razumiju zašto Bog govori na te načine, niti znaju zašto Bog izgovara takve riječi u određenom kontekstu, a još su manje upućeni u to zašto Bog govori o tim konkretnim sadržajima. Što se tiče toga kako su ti sadržaji nastali, što Bog misli i što Bog želi promatrati, postići i ostvariti u ljudima dok izgovara te riječi, kao i svega što, unutar tih riječi, Bog želi postići Njegovih namjera i istine, antikristi su potpuno neupućeni i krajnje neuki – oni su laici što se toga tiče. Stoga u svom srcu često osjećaju da Bog nije trebao reći ovu frazu na taj način, da bi ova rečenica trebala slijediti onu, da bi ova rečenica trebala biti sročena ovako, da bi onaj odlomak trebao imati ovaj ili onaj ton, da je ovaj izbor riječi netočan i da je onaj izraz nepromišljen i nepriličan Božjem identitetu, stvarajući tako svoja mišljenja. U njihovim očima, Božje riječi nisu tako dobre kao djela bilo koje poznate ili velike osobe na svijetu. Smatraju da Božji govor nije dovoljno precizan, da je opširan i da neke riječi, ako se pomno promotre, strogo govoreći, nisu u skladu s ljudskim gramatičkim i leksičkim pravilima. „Kako u tim riječima može biti istine? Kako to mogu biti Božje riječi? Kako mogu biti istina?” Antikristi računaju i promišljaju u svom srcu, istovremeno sumnjajući i osuđujući. S takvim stavom, takvim mislima i takvim gledištem na Božje riječi, antikristi pripremaju svoje đavolje kandže.

Sjećam se da se prije nekoliko godina dogodio incident u timu za himne. Htjeli su skladati glazbu za bitan odlomak Božjih riječi koji bi se pjevao u crkvi. Tijekom skladanja otkrili su da duljina Božjeg govora i broj riječi ne odgovaraju melodiji; svaki stih teksta imao je previše riječi. Osim toga, činilo se da je zbog cjelokupne melodije pjesme, ako se primijeni na Božje riječi, riječi previše i da su preduge. Dakle, koje je bilo njihovo rješenje? Našli su način: izmijenili su neke fraze i dikciju Božjih riječi ne mijenjajući njihovo prividno značenje – na primjer, pretvarajući idiom od četiri znaka u riječ od dva znaka ili brišući rečenice koje su se činile dugačkima, nepotrebnima i besmislenima. Slijedeći to načelo, uglazbili su uređenu verziju Božjih riječi i podijelili je u crkvi za pjevanje. Većina ljudi, smeteni kakvi su bili, mislili su da je to himna Božjih riječi, ali tko je znao da takav odlomak uopće nisu Božje riječi? Bio je to odlomak koji su antikristi samovoljno izmijenili, skratili, s njime petljali i unakazili ga. Kasnije, kad se ta himna pripremala za program, pitao sam iz kojeg je poglavlja Božjih riječi himna odabrana. Rekli su Mi da je to prvi odlomak određenog poglavlja. Našao sam taj odlomak i usporedio ga s onim u pjesmarici, i to Me prilično šokiralo. Odlomak u pjesmarici po nazivu je bio odabrani segment iz tog poglavlja Božjih riječi, ali je bio izmijenjen do neprepoznatljivosti. Ton govora je nestao, mnoge važne riječi su izostavljene, sadržaj govora je bio neuredan, pa je čak i redoslijed riječi bio obrnut. Da Mi nitko nije rekao da je ovaj odlomak izvađen iz određenog poglavlja Božjih riječi, mislim da nitko ne bi mogao prepoznati iz kojeg je poglavlja; uopće se nije podudarao s izvornikom. Naizgled, ti su ljudi vršili svoju dužnost: uglazbljivanjem Božjih riječi kako bi ih svi pjevali i usvojili, Božje su riječi mogle neprestano voditi i usmjeravati ljude, i mogle su pomoći ljudima da uđu u Božje riječi. Kakvo je to divno djelo bilo! Međutim, zbog potpunog nedostatka bogobojaznog srca kod antikrista, oni su se prema Božjim riječima odnosili kao da su to riječi koje izgovaraju obični ljudi u razgovoru, samovoljno ih brišući i mijenjajući. Bez ijednog postavljenog pitanja i bez ičijeg dopuštenja ili pristanka – a još manje ičijeg ovlaštenja – potpuno su promijenili Božje riječi, a ipak su naveli ljude da vjeruju da vrše svoju dužnost, da su uglazbili Božje riječi. Kakvo je to ponašanje i metoda? Kakvu narav imaju ljudi koji se upuštaju u takvo ponašanje i takvu metodu? Imaju li oni koji koriste takvu metodu, koji se s takvim stavom odnose prema Božjim riječima, imalo straha u svom srcu sudeći po načinu na koji se odnose prema Božjim riječima? Cijene li oni Božje riječi? Smatraju li Božje riječi istinom? Sudeći po njihovom nepobožnom i ležernom stavu prema Božjim riječima, ne samo da ih ne cijene, već se prema Božjim riječima odnose kao prema igračkama, ležerno ih mijenjajući po volji. Ne ukazuje li njihov stav prema Božjim riječima na njihov stav prema samom Bogu? (Da.) Potpuno je isti. Božje riječi predstavljaju samog Boga; one su izraz Boga, izraz Njegove naravi i otkrivenje Njegove biti. Ako su ljudi tako nepobožni i ležerni prema Božjim riječima, podrazumijeva se kako se odnose prema samom Bogu. To mnogo govori.

Ljudi izvana slijede Boga, ostavljaju stvari, daju se za Njega i podnose teškoće za Njega, ali njihov stav prema Božjim riječima je tako nepobožan i ležeran. Antikristi bi čak mogli lijepo ukrasiti knjigu „Riječ se pojavljuje u tijelu”, zamotati je u platno i pohraniti na najsigurnije mjesto. Ali što to može dokazati? Može li to pokazati da cijene Božje riječi, da imaju bogobojazno srce? Mogu li ti vanjski postupci prikriti njihov nepobožan stav prema Božjim riječima? Ne mogu. Kad god čitaju Božje riječi, uvijek razmišljaju o izmjeni nekih izraza, fraza i tona u njima. A do koje su mjere neki antikristi drski? Kad u Božjim riječima pronađu nešto što se ne podudara s njihovim predodžbama, ili misle da je izričaj neprimjeren ili gramatički netočan, ili čak vjeruju da je interpunkcijski znak pogrešan, glasno će to obznaniti i preuveličati, želeći da cijeli svijet sazna za pogrešno postavljen interpunkcijski znak, neprimjeren izbor riječi ili naizgled nerazumnu izjavu u Božjim riječima. Šire to s podrugljivim i prezirnim tonom. Čini se da u tim trenucima konačno pronalaze ono što smatraju dokazom pogrešaka u Božjim riječima, oružje kojim stječu prednost, manu, i konačno se u svom srcu mogu uvjeriti da i Božje riječi imaju pogreške i da Bog nije savršen. Nije li to narav antikrista? Antikristi teže pronaći mane i pogreške u Božjim riječima; to je stav neprijateljstva, a ne stav pokornosti i prihvaćanja. Govoreći o samovoljnom mijenjanju i tumačenju Božjih riječi od strane antikrista, može li se incident koji se dogodio u timu za himne, a koji je upravo spomenut, smatrati mijenjanjem Božjih riječi? (Da.) Recite Mi, kakva bi osoba tako samovoljno mijenjala Božje riječi? Boje li se oni uopće Boga? (Ne.) Kakva je to narav? Kao prvo, odnose li se prema Božjim riječima kao prema Božjim riječima? (Ne.) Kako se onda odnose prema Božjim riječima? Odnose se prema njima kao prema ljudskim riječima. Možda bi bilo prihvatljivo mijenjati članke iskustvenih svjedočenja ljudi ako su riječi nesuvisle ili nesavršene, ali usuditi se učiniti isto s Božjim riječima, kakva je priroda toga? Nije li to svojevoljno i bezobzirno postupanje bez bogobojaznog srca? Usuditi se samovoljno komentirati i mijenjati Božje riječi, mijenjati ih kad god ne odgovaraju nečijim idejama ili gledištu – je li priroda toga ozbiljna? (Da.)

Tko još sudjeluje u mijenjanju Božjih riječi? Tijekom procesa propovijedanja evanđelja, neki mogući primatelji evanđelja dolaze u dodir s Božjim riječima i imaju razne predodžbe o Božjem tonu, stilu, perspektivi iz koje On govori, pa čak i o izričaju i zamjenicama koje se koriste, među mnogim drugim aspektima. Različiti ljudi imaju različite predodžbe; oni iz različitih vjeroispovijesti imaju različite ukuse i zahtjeve. Neki članovi tima za evanđelje kažu: „Teško je propovijedati evanđelje na ovaj način! Neke Božje riječi su preoštre; kod nekih se čini kao da Bog proklinje ljude. Uopće nisu nježne, nedostaje im ljubavi i sve su svakodnevni jezik. Neke su posebno usmjerene na određene etničke skupine, dok druge otkrivaju otajstva – ljudi ništa od toga ne smatraju prihvatljivim! Te su riječi postale kamen spoticanja za moguće primatelje evanđelja da prihvate Božje novo djelo. Što bismo trebali učiniti?” Netko kaže: „Imam rješenje. Budući da mogući primatelji evanđelja ne mogu prihvatiti Božje novo djelo zbog tih riječi, zašto ih jednostavno ne izbrisati? Označite sve riječi i sadržaje koje ljudi ne žele prihvatiti, čak i ako je to jedna rečenica, i uklonite ih prilikom tiskanja. Na taj način, kad mogući primatelji evanđelja to pročitaju, neće biti riječi koje ranjavaju njihov ponos ili vrijeđaju njihove osjećaje, niti ičega što je u suprotnosti s njihovim predodžbama. Sve će Božje riječi biti prikladne, primatelji neće imati nikakvih predodžbi i moći će glatko prihvatiti Božje novo djelo.” U timu za evanđelje, neki su to doista učinili, a da se nisu raspitali niti tražili pristanak od Višnjega, tiskali su i naširoko distribuirali knjižice koje sadrže te skraćene i izmijenjene riječi Božje. Radi lakšeg obavljanja posla, da bi zadobili više ljudi, da bi pokazali svoju radnu sposobnost i da bi se činili odanima u svojoj dužnosti, smislili su ovu metodu i čak je pretvorili u stvarnost tiskajući je u knjigu. Ali ta je knjiga potpuno drugačija od knjige „Riječ se pojavljuje u tijelu”. Nije li ova metoda mijenjanje Božjih riječi? (Da.) Shvaća li većina ljudi da je mijenjanje Božjih riječi način opiranja Bogu? (Da.) Ima li većina ljudi tu svijest? Danas, nakon toliko razgovora u zajedništvu, vi možete spremno reći da. Ali da ste propovijedali evanđelje prije tri ili pet godina, biste li bili svjesni da se nijedna riječ ili rečenica Božja ne smije mijenjati? Biste li imali takvo bogobojazno srce? (Ne.) Dakle, u kojem kontekstu vi ne biste imali tu svijest? Biste li se u kontekstu potpunog nedostatka bogobojaznog srca usudili samovoljno mijenjati Božje riječi? Ako netko uopće nema bogobojazno srce, usudit će se samovoljno mijenjati Božje riječi, mijenjajući izvorno značenje, način Božjeg govora i željeni učinak određenog odlomka Božjih riječi, brišući namjere, srž i naglasak onoga što taj odlomak izražava – sve se to svodi na mijenjanje.

Prije nekoliko godina, tijekom slučajnog susreta, netko iz tima za evanđelje postavio je pitanje: „Kad svjedočimo za Božje novo djelo određenoj etničkoj skupini, oni osjećaju odbojnost i ne žele slušati dijelove u kojima ih Bog razotkriva te imaju predodžbe o tim dijelovima. Tako te riječi postaju prepreka njihovom prihvaćanju Božjeg novog djela. Razmišljamo o izmjeni tih riječi. Jednom kad se promijene, moći će ih prihvatiti i više neće imati predodžbe o Božjem novom djelu ili ovom Božjem utjelovljenju.” Što vi mislite o ovom pitanju? Da nije bilo te prilike za susret i razgovor o radu na evanđelju, možda bi na svoju ruku izmijenili te riječi. Možda bi prema njihovim uobraziljama, troje, petero, desetero ili čak više ljudi iz te etničke skupine tada prihvatilo Božje novo djelo. Ali ostavimo to za sada po strani, oni koji propovijedaju evanđelje uvijek žele mijenjati Božje riječi kako bi ih uskladili s ljudskim predodžbama. Uvijek žele izbrisati riječi u kojima Bog razotkriva i sudi iskvareno čovječanstvo, u kojima On razotkriva bit iskvarenog čovječanstva. Kakva je priroda takvog ponašanja? Odražava li takav postupak bogobojazno srce? (Ne.) Po Mom mišljenju, nije da ljudi određene etničke skupine ili vjeroispovijesti imaju predodžbe o Božjim riječima; u osnovi ljudi koji propovijedaju evanđelje imaju predodžbe. Božje riječi kod njih ne prolaze; duboko u sebi osjećaju otpor i odbojnost prema njima, ne žele slušati i ne sviđaju im se te riječi od Boga. Vjeruju da bi, ako su to doista Božje riječi, trebale biti pune ljubavi i ne bi trebale razotkrivati ljude tako ogoljeno i otvoreno, kao da im udaraju šamar. Stoga, snažno zahtijevaju, ako će propovijedati evanđelje, mogu li se te riječi ukloniti? Da bi propovijedali evanđelje i zadobili ljude, može li Bog učiniti ustupke samo jednom, govoriti taktičnije i ugodnije? Da bi više ljudi prihvatilo Božje novo djelo, da bi više ljudi došlo pred Boga, može li Bog promijeniti Svoju strategiju i način govora, praviti kompromise i popuštati iskvarenom čovječanstvu, pokloniti se, ispričati se i moliti za oprost? Dakle, problem je u osnovi u djelatnicima evanđelja, a ne u ljudima bilo koje određene vjeroispovijedi. Bez mijenjanja ijedne riječi ili rečenice Božjih riječi, i s obzirom na to da Božje riječi mogu učiniti da svi ljudi stvore predodžbe, još uvijek ima mnogo onih koji postupno dolaze pred Boga i prihvaćaju Njegovo novo djelo. Jesu li ih njihove predodžbe spriječile da prihvate Božje novo djelo? Nimalo. Ako te riječi koje je Bog izgovorio nisu ono što čovjeku treba i ne odražavaju stvarnu situaciju čovjeka, onda bi bilo razumljivo da ljudi ne prihvate Božje riječi, i Bog bi mogao razmisliti o promjeni Svog načina govora i sadržaja Svog govora. Međutim, svaka riječ i rečenica koju je Bog izgovorio odražava stvarnu situaciju čovjeka i povezana je s čovjekovim ulaskom u život i spasenjem. Ako ljudi imaju predodžbe i ne mogu prihvatiti te riječi, to dokazuje da su ljudi opaki, prljavi i tako duboko iskvareni te da su nedostojni doći pred Boga. To ne dokazuje da su Božje riječi pogrešne ili da nisu istina.

Što bi trebalo učiniti u vezi s tim što iskvareno čovječanstvo ima predodžbe o Božjim riječima i djelu? Oni koji propovijedaju evanđelje napojeni su Božjim riječima i slušali su ih toliko godina. Da ne spominjemo koliko istine vi razumijete, govoreći samo teoretski, vizije Božjeg djela, Božje namjere, svrhu Božjeg šesttisućljetnog plana upravljanja, djelo Božjeg spasenja čovjeka – niste li vi razumjeli, zapamtili i shvatili sve te aspekte istine? Kad bi ti sve to imao, bi li se i dalje bojao toga što ljudi imaju predodžbe? Ako se bojiš, trebao bi proaktivno pojasniti mogućim primateljima evanđelja; svjedoči im za Božje namjere, objasni im jasno istinu! Ako nakon toliko godina slušanja Božjih riječi i dalje ih ne možeš objasniti ili pojasniti, onda si potpuno beskoristan! Vršiš tu dužnost i svaki dan se baviš tim temama, tim sadržajima, tim stvarima – zašto bi i dalje razmišljao o korištenju tako prezira vrijedne metode kao što je mijenjanje Božjih riječi da bi propovijedao evanđelje i zadobio ljude? Izvana, to se može činiti samo kao pogrešan postupak, prezira vrijedno sredstvo, pokazivanje nesposobnosti, ali suštinski, to je nedvojbeno očitovanje biti antikrista – ni trunke manje. Narod Božji je onaj koji cijeni Božju riječ, koji je njeguje, koji se boji Božje riječi, koji poštuje svaku riječ i rečenicu koju Bog kaže, kao i način na koji On govori, perspektivu iz koje On govori i ono što On kaže u svakom odlomku. Samo se Božji neprijatelji često rugaju Njegovim riječima i preziru ih. Gledaju na njih s prezirom. Ne odnose se prema Božjim riječima kao prema istini, kao prema riječima koje je izrazio Stvoritelj. Kao takvi, u svom srcu često žele mijenjati Božje riječi i samovoljno ih tumačiti. Pokušavaju koristiti svoje načine, svoje načine razmišljanja i logiku svog razmišljanja da izmijene Božje riječi, kako bi one bile u skladu s ukusima iskvarenih ljudi, gledištima iskvarenih ljudi i načinima razmišljanja i filozofijom iskvarenih ljudi, u nastojanju da na kraju zadobiju odobravanje od više ljudi. Božja riječ je Božja riječ, koji god dio Božjih riječi bio, kako god bila izgovorena i iz koje god perspektive bila izgovorena. Kako bi iskvareno čovječanstvo moglo lakše razumjeti, bolje cijeniti i lakše zadobiti riječ Božju, kako bi mogli razumjeti istinu u Njegovim riječima, Bog često koristi ljudske jezike, ljudske metode, kao i načine, ton govora i verbalnu logiku koje ljudi puno lakše razumiju, da objasni Svoje namjere i da kaže čovječanstvu u što bi trebali ući. Ipak, upravo te neupadljive metode i taj neupadljivi ton te razne neupadljive riječi antikristi iskorištavaju da osude Boga i da poreknu da je Njegova riječ istina. Nije li tako? (Da.) Ti antikristi često koriste znanje i djela poznatih ljudi, čak i govore, dikciju i držanje poznatih ljudi, da bi ih usporedili s Božjim riječima. Što više uspoređuju, to više osjećaju da su Božje riječi previše plitke, previše izravne, previše svakodnevne. Stoga sve više žele mijenjati Božje riječi, da ih „isprave”, kao i da „isprave” ton, stil i perspektivu iz koje Bog govori. Bez obzira na to kako Bog govori ili koliko koristi Njegove riječi donose čovjeku, antikristi u svom srcu nikada ne smatraju Božje riječi istinom. Ne tragaju u Božjim riječima za istinom, načelima primjene ili putem za ulazak u život. Umjesto toga, dosljedno pristupaju Božjim riječima iz perspektive ispitivanja, sa stavom proučavanja, sa stavom temeljite provjere i istraživanja. Nakon svog tog ispitivanja i istraživanja, i dalje osjećaju da mnoge Božje riječi treba promijeniti i dopuniti. Stoga, od dana kad su prvi put došli u dodir s Božjim riječima do danas – nakon što su vjerovali 10, 20 ili 30 godina – antikristi duboko u sebi i dalje ne vjeruju da Božje riječi sadrže život, istinu, vrata kraljevstva ili put u nebo o kojima ljudi govore. Ne mogu to vidjeti i ne mogu to otkriti. Dakle, što osjećaju? Pitaju se zašto je to tako da što više vjeruju, to više smatraju Božje riječi previše svakodnevnima. Pitaju se zašto je to tako da što više vjeruju, to manje postaju zainteresirani za Božje riječi. Počinju sumnjati jesu li Božje riječi doista istina. Kakav je to znak? Dobar ili loš znak? (Loš znak.) Pravo je čudo da su do ove točke vjerovali u Boga! Svojom su se vjerom doveli u slijepu ulicu, potpuno izgubivši iz vida istinu. Nije li to kraj njihove vjere?

Jeste li vi primijetili ovu činjenicu? Od dana kad su svi počeli vjerovati u Boga, čitati Njegove riječi, ostavljati svoju obitelj, karijeru, studije i izglede u svijetu, svi su bili na istoj startnoj liniji. Ali, neprimjetno, tijekom utrke, neki su ljudi zaostali i više nisu željeli vršiti svoju dužnost. Kamo su otišli? Neki su premješteni u grupe B, drugi u obične crkve, a neki su jedva uspjeli ostati u crkvama sa skraćenim radnim vremenom. Oni koji ne žele vršiti svoju dužnost u Božjoj kući i postaju mete uklanjanja, koji se više ne kvalificiraju za vršenje svoje dužnosti – zašto su završili tu gdje su danas? Ako pokušaš razaznati njihov stav prema Bogu ljudskim očima, ne možeš to vidjeti jer ne znaš što im je u srcu. Vole li ili mrze Boga, opiru li Mu se ili Mu se pokoravaju, ne možeš znati. Dakle, kako odrediti nečiju narav-bit? Lako je: samo pogledaj njihov stav prema Božjim riječima. Ova skupina ljudi ima jednu zajedničku karakteristiku u pogledu svog stava prema Božjim riječima: bez obzira na situaciju, ne osjećaju potrebu za Božjim riječima kao hranom. Bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočavaju, ne tragaju za načelima niti za istinom u Božjim riječima. Ti ljudi rijetko čitaju Božje riječi, pa čak osjećaju odbojnost kad netko molitveno čita Božje riječi ili u zajedništvu razgovara o svom razumijevanju Božjih riječi. Kako pokazuju odbojnost? Misle: „Već znam sve što govoriš; ne trebaš to reći. Pročitao sam te Božje riječi prije; sve razumijem.” Ako sve razumiju, zašto su uklonjeni? Zašto su premješteni u grupe B? Što se događa? Korijen je u tome što ti ljudi u osnovi ne prihvaćaju Božje riječi; preziru ih i neprijateljski su raspoloženi prema njima. Može li netko tko prezire Božje riječi i neprijateljski je raspoložen prema njima primjenjivati Božje riječi? Kad im kažeš: „Ako si se susreo s nekom situacijom, trebao bi čitati Božje riječi!”, kakav je njihov stav? Koje su njihove konkretne reakcije? (Rekli bi da praktični problemi trebaju praktična rješenja; nema potrebe čitati Božje riječi.) Misle da je čitanje Božjih riječi nejasan pristup, a praktični problemi zahtijevaju praktična rješenja. To je ton antikrista. Što misle? „Ljudi imaju svoje načine; koja je korist od čitanja Božjih riječi? Misliš li da Božje riječi mogu sve riješiti?” Pretpostavljaju da ako se osoba susretne s nekom poteškoćom, to je samo poteškoća, a nimalo odraz unutarnjeg stanja ili naravi te osobe. Ne vide to, niti to priznaju kao činjenicu. Vjeruju: „Ljudske poteškoće su kao stroj kojem nedostaje vijak; samo stavi vijak i popravljeno je. Zašto tragati za božjim riječima? To je sve lažna duhovnost. Ja to nikada ne bih učinio; to je glupo! Misliš li da božje riječi mogu sve riješiti? Uopće nije tako.” To je očito netko tko ne prihvaća istinu. Štoviše, kad se neki ljudi suoče s problemima, a ti s njima razgovaraš u zajedništvu da im pomogneš, čitajući im odlomak Božjih riječi, oni nakon slušanja odgovaraju: „Već sam napamet naučio taj odlomak, recitirao sam ga mnogo puta. Zašto mi to govoriš? Razumijem ga bolje od tebe, i beskoristan je, neće riješiti moj problem!” U čemu je ovdje problem? (Ne prihvaćaju istinu.) Ne prihvaćaju istinu i odbijaju priznati vlastitu iskvarenost, što je problematično. Ne priznaju svoju iskvarenost, pa misle da je čitanje Božjih riječi samo puko odrađivanje, da je beskorisno. Žele pronaći brzo rješenje, čudotvorni lijek za rješavanje svojih problema, a bit ovog problema je odbijanje prihvaćanja istine.

Što se tiče ovog očitovanja mijenjanja i tumačenja Božjih riječi, imate li vi kakvih primjera? (Tijekom produkcije 20. videa korskog albuma, Bog je naložio da se stihovi iz Svetog pisma navedu jedan po jedan na ekranu. U to su vrijeme neka braća i sestre smatrali da su stihovi predugi i izbrisali su neke fraze. Kasnije je Bog otkrio taj problem i prilično ga strogo raščlanio, rekavši da je to huljenje na Božje riječi.) Što se tiče izvornih Božjih riječi zabilježenih u Bibliji, to su Božje riječi i ljudi ih ne smiju mijenjati, a isto vrijedi i za proročanstva nekih proroka; i to su Božje riječi, nadahnute su od Boga i također se ne bi smjele mijenjati. Po Mom mišljenju, iako te riječi nisu na izvornom jeziku i prijevodi su, značenje prevedenog teksta uglavnom je ostalo točno tijekom mnogih godina revizija. Vi biste to trebali prepoznati. Stoga te riječi, ako se koriste u redovnom razgovoru u zajedništvu, ne treba prepričavati u cijelosti; može se prenijeti bit. Međutim, stvarne se činjenice ne bi smjele mijenjati. Ako se citira, moraju se izvući izvorne potpune rečenice. Kako ovo načelo zvuči? (Dobro.) Zašto to činiti na ovaj način? Neki kažu: „Sve je to u prošlosti, moramo li biti tako ozbiljni?” Ne, ovdje se radi o stavu, o načinu razmišljanja. Bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, Božje su riječi Božje riječi i ne bi se smjele izjednačavati s ljudskim riječima. Ljudi bi se prema Božjim riječima trebali odnositi sa strogim stavom. Nakon što je Biblija prevedena s izvornog teksta na razne jezike, neka značenja možda se nisu precizno podudarala s izvornikom, ili su mogle postojati razlike između iste rečenice u prijevodu i u izvornom tekstu. Prevoditelji bi mogli dodati: „Napomena: to i to”, ili dodati u zagradama: „Ili prevedeno kao...” Mislite li vi da su ljudi koji su prevodili izvorne tekstove Biblije svi bili vjernici u Boga? (Ne nužno.) Sigurno nisu bili ljudi koji se boje Boga i klone se zla, pa zašto su mogli obaviti ovaj zadatak s takvom preciznošću? Nevjernici to nazivaju profesionalizmom, ali vjernici u Boga trebali bi to nazvati bogobojaznim srcem. Ako vi nemate ni toliko bogobojaznog srca, jeste li vi i dalje vjernici u Boga?

Morate imati pobožan stav prema Božjim riječima, a kada se okupljate i razgovarate u zajedništvu o Božjim riječima, nakon što ih pročitate, možete uključiti svoja osobna iskustva dok govorite o vlastitom znanju i onome što ste naučili iz tih iskustava. Međutim, ne smiješ se prema Božjim riječima odnositi kao prema svojoj osobnoj tvorevini i tumačiti ih kako god želiš. Božje riječi ne trebaju tvoje objašnjenje, niti bi ih ti mogao objasniti jasno ili razumljivo. Dovoljno je da imaš neko manje prosvjetljenje i osvjetljenje ili iskustvo, ali pokušati objasniti istinu, ili pokušati upotrijebiti svoje objašnjenje kako bi se ljudima omogućilo da razumiju Božje namjere bilo bi nemoguće. To je pogrešan način rada. Na primjer, neki ljudi u Božjim riječima čitaju da Bog voli poštene ljude. Bog je jednom rekao čovjeku: „Vaša riječ neka bude: ‚Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je” (Mt 5,37). Danas Božje riječi također pozivaju ljude da budu pošteni. Kakav bi, dakle, trebao biti ispravan stav prema Božjim riječima i zahtjevima? Tražite u Božjim riječima: Bog je rekao: „Vaša riječ neka bude: ‚Da, da, – ne, ne!’” Kako se onda točno ponašaju oni koji su pošteni u Božjim očima? Kako pošteni ljudi govore, kako se ponašaju, kako pristupaju svojoj dužnosti i kako skladno surađuju s drugima? Ljudi bi trebali tražiti u Božjim riječima ta načela i putove primjene i postati pošteni ljudi kakve On zahtijeva. To je ispravan stav, stav koji bi trebali posjedovati oni koji tragaju za istinom. Kako se, dakle, ponašaju oni koji ne tragaju za istinom niti vole istinu i koji nemaju bogobojaznog srca i straha pred Njegovim riječima? Nakon što pročitaju Božje riječi, misle: „Bog zahtijeva da ljudi budu pošteni; to je ono što je gospodin Isus rekao prije. Danas bog ponovno govori ljudima da budu pošteni. Shvatio sam – nisu li pošteni ljudi jednostavno oni koji su bezazleni? Nije li to kao što ljudi kažu, da bezazleni ljudi uvijek prevladaju, da dobri imaju miran život i da je grijeh varati one koji su bezazleni? Gledajte, Bog ispravlja nepravde koje su pretrpjeli bezazleni.” Jesu li te riječi istina? Jesu li to istina-načela koja su oni prepoznali iz Božjih riječi? (Ne.) Što su onda te riječi? Mogu li se nazvati herezama i zabludama? (Mogu.) Oni koji nemaju duhovno razumijevanje i ne vole istinu uvijek povezuju Božje riječi s onim što se među ljudima smatra ugodnim za uho i ispravnim. Ne umanjuje li to vrijednost Božjih riječi? Ne opisuje li to istinu kao neku vrstu slogana među ljudima, argument za to kako se treba vladati? Bog poziva ljude da budu pošteni, ali ti ljudi ignoriraju kako se pošteni ponašaju, kako biti pošten i koji su propisi poštenja, besramno tvrdeći da Bog traži da ljudi budu bezazleni i da su ljudi koji su bezazleni, beskorisni i budale svi pošteni. Nije li to pogrešno tumačenje Božjih riječi? Oni pogrešno tumače Božje riječi, a ipak sebe smatraju vrlo pametnima, istovremeno misleći da Božje riječi nisu ništa više od ovoga: „Istina nije tako duboka, nije li to samo biti bezazlena osoba? Prilično je jednostavno biti bezazlena osoba: ne kradi i ne psuj ljude niti ih udaraj. ‚Smaknuće je samo odrubljivanje glave; treba biti milostiv gdje god je to moguće’. Budi popustljiv prema drugima u svemu, budi strog prema sebi i tolerantan prema drugima, budi dobra osoba, a dobri imaju miran život.” Govore mnogo, ali ništa od toga nije u skladu s istinom; to nisu ništa drugo nego hereze i zablude. Čini se da ima neke veze s Božjim riječima, čini se da ima malu povezanost s njima, ali nakon što se o tome promisli i razluči, shvati se da to nisu ništa drugo nego zaluđujuće izjave, ništa osim zabluda koje ometaju razmišljanje ljudi. Na primjer, Bog kaže da u Njegovoj biti postoji ljubav, da On voli čovjeka. Božja ljubav prema čovjeku pokazuje se ljudima kroz ono što On govori, način na koji se odnosi prema čovjeku, Njegovu brižnu namjeru da spasi čovjeka i bezbrojne aspekte Njegova rada u čovjeku, a istovremeno s pokazivanjem Njegova spasenja čovjeka, Božja namjera i sredstva kojima On spašava čovjeka također postaju očiti kako bi ljudi upoznali Božju ljubav. Što misle oni ljudi kojima nedostaje duhovno razumijevanje? „Bog je bog koji voli čovjeka, bog svakog čovjeka želi spasiti i ne želi da itko doživi propast. Bog je rekao da je povratak rasipnog sina vrjedniji od zlata.” Je li Bog to rekao? Jesu li to izvorne Božje riječi? (Ne.) Što još kažu? „Spasiti jedan život bolje je nego sagraditi pagodu od sedam katova” i „Buda je dobrohotan”. Ne izvrću li oni stvari naopako? Jasno je da se samo pretvaraju da su duhovni, da razumiju Božje riječi i da vole istinu; očito su autsajderi, laici i budale bez duhovnog razumijevanja. Susreo sam mnogo takvih ljudi – oni su nagli ljudi, odvažni u govoru, ali su bez mozga. Misli i stvari koje se pojavljuju u njihovom umu nisu ništa drugo nego hereze, zablude i laži. Oni koji posjeduju najveću moć zaluđivanja drugih i sposobni su često koristiti te hereze i zablude te neke naizgled zdrave teološke argumente kako bi zaludili druge, prisiljavajući ih da slušaju i primjenjuju ono što govore – ti su ljudi antikristi. Naizgled se čine vrlo duhovnima, često citiraju odlomke Božjih riječi pred drugima, a nakon što su ih samovoljno protumačili, izbace neke hereze i zablude. Takvi se ljudi mogu naći u svakoj crkvi. Pomažu ljudima i vode ljude pod zastavom citiranja Božjih riječi i razgovora u zajedništvu o Božjim riječima, ali zapravo, ono što usađuju u ljude nije ono što Božje riječi zahtijevaju od čovjeka, niti su to istina-načela sadržana u Božjim riječima, već hereze i zablude do kojih dolaze prerađivanjem, tumačenjem i zamišljanjem na temelju Božjih riječi, uzrokujući da ljudi odlutaju od Božjih riječi i umjesto toga slušaju njih, te uzrokujući ometanja i zaluđivanje ljudi. Na primjer, ima onih koji kažu: „U vršenju djela svog šesttisućljetnog plana upravljanja, Bog je iskusio napuštanje i otpor cijelog čovječanstva; Bog je Bog, i Njegovo srce nema granica! Kao što ljudi kažu: ‚Srce premijera dovoljno je veliko da u njemu plovi brod’ i ‚Osveta se najbolje poslužuje hladna’. Koliko je Bog velikodušan!” Naizgled se čini da pred ljudima svjedoče za Boga i ono što Bog ima i što jest, ali kakvu poruku zapravo prenose? Je li to istina? Je li to uistinu bit Boga? (Ne.) Za koga oni svjedoče? Svjedoče za premijera. Uspoređuju Boga s premijerom, s gospodinom – nije li to huljenje? Mogu li se takve riječi naći u Božjim riječima? (Ne.) Odakle su, dakle, te riječi došle? Od Sotone. Ne samo da antikristi ne svjedoče za Boga, već i izvrću činjenice i hule na Boga, često zaluđujući one koji nemaju temelja, kojima nedostaje istinska vjera u Boga i koji nisu sposobni razumjeti istinu. Ti su ljudi malog duhovnog rasta, nemaju temelja i nemaju sposobnost shvaćanja istine, pa bivaju zaluđeni tim herezama i zabludama. Antikristi se prema herezama i zabludama odnose kao da su duhovne izreke, a jedna stvar koju kažu o Božjoj ljubavi jest: „Bog svakog čovjeka želi spasiti i ne želi da itko doživi propast”. Kada govore o onome što Bog zahtijeva od čovjeka, druga stvar koju kažu jest: „Dobri imaju miran život” A o tome da se Bog ne sjeća ljudskih prijestupa i da im ostavlja priliku za pokajanje, kažu: „Smaknuće je samo odrubljivanje glave; treba biti popustljiv gdje god je to moguće” Mogu li se takve riječi naći u Božjim riječima? (Ne.) Zašto se toliko naljutim čim čujem te riječi? Zašto me toliko smetaju? Zašto se toliko uzrujam? Koliko godina ti ljudi čitaju Božje riječi? Jesu li tupavi ili su poludjeli? Gdje se u Božjim riječima spominju takve stvari? Kada je Bog zahtijevao da ljudi budu bezazleni? Kada je Bog zahtijevao da se ljudi pridržavaju izreke „Smaknuće je samo odrubljivanje glave; treba biti popustljiv gdje god je to moguće”? Je li to ono što Bog čini? Gdje se, u tim herezama i zabludama koje oni zastupaju, može pronaći ikakva veza s onim što Bog zahtijeva od čovječanstva, Njegovim namjerama i istina-načelima? Potpuno su nepovezane. Na primjer, Bog dopušta ljudima da imaju težnju, odlučnost i stremljenja, ali ono što antikristi kažu jest: „Bog nas potiče da imamo stremljenja. Postoji izreka koja to dobro prenosi: ‚Vojnik koji ne želi biti general nije dobar vojnik.’” Ta je izreka neka vrsta društvenog trenda, društveno gledište – je li prikladno koristiti je u Božjoj kući? Je li korisna? (Ne.) S kojim se Božjim riječima ta izjava podudara? Je li povezana s Božjim riječima? (Ne.) Zašto je onda antikristi govore? Njihov je cilj time postići da ljudi duboko osjete da su oni vrlo duhovni, da imaju razumijevanje i prosvjetljenje od Božjih riječi, da imaju sposobnost shvaćanja istine i da nisu neuki pučani. Ali postiže li to njihov očekivani cilj? Nakon što čujete te riječi, osjećate li vi u svom srcu odobravanje ili odbojnost? (Odbojnost.) Na koji vam način to izaziva odbojnost? (Antikristi povezuju Sotonine zablude s Božjim riječima, iskrivljujući ih. Sve riječi koje govore lišene su duhovnog razumijevanja.) Antikristi govore samo riječi koje odražavaju nedostatak duhovnog razumijevanja, uzrokujući da ljudi osjećaju gađenje i odbojnost nakon što ih čuju. Oni očito ne razumiju Božje riječi, ne mogu ih shvatiti i nedostaje im kov i sposobnost da razumiju Božje riječi, a ipak se pretvaraju da ih razumiju i besramno ih tumače drugima, govoreći nebitne i laičke riječi koje su ljudima odvratne, ne nudeći nikakvu pouku, već umjesto toga remeteći ljudske misli. To je uistinu odvratno! Što biste vi trebali učiniti kada naiđete na takve ljude? (Moramo raščlaniti lažne dijelove onoga što govore.) Kako biste to trebali učiniti? Zapravo, prilično je lako. Kažeš im: „Tvoje shvaćanje Božjih riječi nakon što si ih pročitao ne čini mi se kao nešto posebno.” Oni odgovaraju: „Ne mislim tako, osjećam da je dobro.” Ti kažeš: „Misliš da je dobro bez obzira na sve, pa po tvom rezoniranju, znači li to da su Božje riječi jednake ljudskim herezama i zabludama? Ako se slažeš s tim herezama i zabludama, zašto onda uopće čitaš Božje riječi? Ne trebaš ih čitati. Taj tvoj problem je sada ozbiljan – ti se odnosiš prema Božjim riječima kao prema filozofiji opakog čovječanstva za ovozemaljsko ophođenje, kao prema metodi rješavanja stvari i gledištima opakog čovječanstva. Po tvojem mišljenju, pošteni ljudi o kojima Bog govori isti su kao bezazleni ljudi, velike budale i prostaci. Svaku riječ koju je Bog izgovorio tumačiš ljudskim izrazima, izjednačavajući ih sa zabludama i izrekama koje je saželo opako čovječanstvo. Podrazumijevaš li ti, dakle, da su Božje riječi ljudske riječi, ljudski jezik i ljudske hereze i zablude? Razumijevajući Božje riječi na ovaj način, ti ih ne shvaćaš; ti huliš na njih i huliš na Boga.” Biste li vi svi mogli jasno izgovoriti te riječi? Da Božje riječi znače ono što antikristi kažu, zašto onda Bog ne bi jednostavno izravno rekao te riječi? Kada Bog kaže ljudima da budu pošteni, zašto im jednostavno ne kaže da budu bezazleni i dobri ljudi i tu stane? Je li to samo razlika u izražavanju? (Ne.) Božje su riječi istina, a u njima leži put za ljude da ga primjenjuju. Ako ljudi postupaju i žive prema Božjim riječima, mogu postati ljudi koji se boje Boga i klone se zla, ljudi koji su u skladu s Božjim namjerama. S druge strane, postupanje i življenje prema onome što ljudi govore pretvara čovjeka u potpunog smušenjaka, pravog živog Sotonu. Prepoznajete li vi tu točku? Kakav bi bio rezultat ako biste vi djelovali i praktično postupali prema onome što je Bog rekao da budete poštena osoba? A kakav bi bio rezultat da ste postupali i živjeli prema onome što ljudi nazivaju dobrom ili bezazlenom osobom? Ne bi li rezultati bili drugačiji? (Da.) Dakle, koji je rezultat življenja kao poštena osoba? (Imati normalnu ljudskost, moći štovati Boga, nazivati stvari pravim imenom i moći biti iskren i otvoren s Bogom. Ako se netko vlada kao bezazlena ili dobra osoba kako je definiraju ljudi, postaje sve lukaviji i vještiji u prikrivanju, govori samo ugodne riječi, živi po Sotoninoj filozofiji za ovozemaljsko ophođenje i postaje živi Sotona.) Vidite, postoji razlika, zar ne? Postupanje i življenje prema onome što Bog naziva poštenom osobom čini srce osobe sve čišćim; njezino srce može biti otvoreno Bogu i ona može dati svoje srce Bogu bez prikrivanja, varanja ili krivotvorenja. Njezino se srce ne skriva od Boga, već Mu je jednostavno otvoreno; ono što misli u sebi, izvana se otkriva i proživljava, a ono što se izvana otkriva i proživljava u skladu je s onim što je u njoj. To je ono što Bog želi; to je istina. S druge strane, koja su načela vladanja i načela primjene za one koje ljudi nazivaju bezazlenima ili dobrima? Zapravo, sve je to krinka. Ne govore spremno ono što misle, niti dopuštaju drugima da to vide. Ne vrijeđaju nepromišljeno tuđe samopoštovanje ili interese, ali to što ne nanose štetu drugima također je radi samoodržanja. U sebi su oprezni, a izvana se kamufliraju, izgledajući posebno pobožno, tolerantno, strpljivo i suosjećajno. Ali nitko ne može vidjeti što misle u sebi; u njima su iskvarenost, otpor i buntovništvo, ali drugi to ne mogu vidjeti. Izvana se pretvaraju da izgledaju posebno poučno, nježno i ljubazno. Bez obzira na to koliko loših stvari učinili, ili koliko su u sebi buntovni ili opaki, nitko to ne može reći. Izvana su također voljni pomoći drugima i dati potrebitima, uvijek spremni odgovoriti, pravi uzor nesebičnosti. Smiješe se i pokazuju drugima svoju najbolju stranu u svakom trenutku, i bez obzira na to koliko su suza prolili u privatnosti, uvijek nose osmijeh pred drugima, čineći da se ljudi osjećaju poučeno. Nije li to ono što ljudi nazivaju dobrom osobom? Uspoređujući tu dobru osobu s poštenom osobom, koja je pozitivna? Koja posjeduje istina-stvarnost? (Poštena osoba.) Pošteni ljudi posjeduju istina-stvarnost, voljeni su od Boga i ispunjavaju Božja mjerila kako On zahtijeva, dok dobri i bezazleni ljudi to ne čine; oni su upravo ona vrsta ljudi koju Bog osuđuje i odbacuje s prezirom. Kada antikristi samovoljno tumače da su pošteni ljudi kakve Bog zahtijeva samo dobri ili bezazleni ljude, nije li to neka vrsta neprimjetne osude onoga što je Bog rekao? Nije li to huljenje na Božje riječi? Nije li to huljenje na istinu? To je očita činjenica. Antikristi ne razumiju Božje riječi, a još manje razumiju što je istina, a ipak pribjegavaju manjkavim argumentima i slijepo primjenjuju vlastita tumačenja, glumeći razumijevanje kada su potpuno neuki, neobuzdano pogrešno tumačeći Božje riječi po volji te zaluđujući i ometajući druge. Biste li vi tako postupali? Pretvarati se da razumijete Božje riječi kada ih očito ne razumijete i, na temelju doslovnog razumijevanja, koristiti vlastiti rječnik, izraze i gledišta za tumačenje i ograničavanje Božjih riječi – to je narav antikrista.

Koja je suštinska razlika između Božjih i ljudskih riječi te između istine i doktrine? Božje riječi uzrokuju da ljudi rastu u razumu i savjesti, da postupaju s načelom, a ono što proživljavaju postaje sve više prožeto stvarnošću pozitivnih stvari. Riječi čovjeka, s druge strane, mogu se činiti savršeno usklađenima s ukusima i predodžbama ljudi, ali one nisu istina, pune su zamki, iskušenja te hereza i zabluda, pa ako ljudi postupaju prema tim riječima, ono što proživljavaju sve će se više udaljavati od Boga i od Božjih mjerila. Još ozbiljnije, način na koji ljudi žive postat će sve više zao i sve sličniji Sotoni. Kada ljudi žive i postupaju u potpunosti prema herezama i zabludama čovjeka, kada su u potpunosti prihvatili te argumente, žive kao Sotona. A ne podrazumijeva li življenje kao Sotona da su oni Sotone? (Da.) Tako su „uspješno” postali živi Sotone. Neki kažu: „Ne vjerujem u to. Samo želim biti bezazlena osoba koju drugi vole. Želim biti netko koga većina ljudi smatra dobrim, a onda ću vidjeti hoće li se Bog radovati u meni ili ne”. Ako ne vjeruješ u ono što Bog kaže, idi i pogledaj – i vidi jesu li Božje riječi istina, ili su ljudske predodžbe istina. To je razlika u biti između Božjih i ljudskih riječi. To je suštinsko razlikovanje između istine te hereza i zabluda. Bez obzira na to koliko se hereze i zablude čovjeka činile usklađenim s ukusima ljudi, one nikada ne mogu postati njihov život; u međuvremenu, bez obzira na to koliko se Božje riječi činile neukrašenima, koliko narodskima, koliko u suprotnosti s ljudskim predodžbama, njihova je bit istina, i ako je ono što ljudi čine i proživljavaju u skladu s načelima Božjih riječi, na kraju će, jednog dana, postati istinska stvorena bića koja su u skladu s mjerilom i bit će sposobna bojati se Boga i kloniti se zla. Suprotno tome, ako ljudi ne postupaju praktično prema Božjim riječima i ne djeluju prema Božjim zahtjevima, ne mogu postati stvorena bića koja su u skladu s mjerilom. Njihovi postupci i put kojim hodaju bit će samo odbačeni od Boga s prezirom; to je činjenica. Kroz ovaj razgovor u zajedništvu, imate li vi novo razumijevanje ili poimanje Božjih riječi? Što su Božje riječi? One su istina, put i život – u tome nema laži. Samo antikristi, oni koji urođeno osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima i mrze ih, odnose se prema Božjim riječima s prezirom, ne smatraju Božje riječi istinom i niječu činjenicu da su Božje riječi istina, put i život. Ni u jednom trenutku neće prihvatiti Božje riječi kao svoj život; oni su skupina ljudi kojima nema spasa. Nakon takvog razgovora, neki razumiju da ta očitovanja predstavljaju mijenjanje i samovoljno tumačenje Božjih riječi, što su očitovanja antikrista. Biste li vi rekli da to uključuje one koji organiziraju Božje riječi? (Da.) Uključuje li? Što znači mijenjanje? (To znači samovoljno brisati ili dodavati nešto, mijenjajući izvorno značenje Božjih riječi. To je mijenjanje. Ako se Njegove riječi organiziraju prema načelima, onda to nije mijenjanje.) Točno, to je ono što trebate razumjeti. S tim razumijevanjem, nećete imati nikakvih briga kada organizirate Božje riječi, zar ne? Možete li sada pravilno shvatiti načela? Kada se od tebe traži da organiziraš, to nije poziv na mijenjanje. Tu su i oni koji rade na prevođenju – od tih se ljudi traži da izravno prevode Božje riječi i da prevedu izvorno značenje Božjih riječi i Božje vlastite riječi na drugi jezik, a ne da tumače Božje riječi tijekom prevođenja. Ti nisi kvalificiran za tumačenje i moraš obratiti pažnju na to i biti oprezan. Dobro shvatite načela, razumijte što predstavlja mijenjanje, a što ne – dobro shvatite ta načela i bit će teško činiti takve pogreške. Ako ne razumijete ta načela i uvijek želite dodati ili izmijeniti značenje tijekom organiziranja, uvijek osjećajući da način na koji Bog nešto kaže nije baš idealan ili da način na koji nešto drugo kaže nije baš na mjestu, misleći da bi se to trebalo reći na određeni način, zbog takvih ćete misli biti skloni da počinite pogrešku mijenjanja. Što se tiče prevoditelja koji kažu: „Znam što ova rečenica Božjih riječi znači, pa ću prevesti na temelju tog značenja. Jednom kada se prevede, neće li čitatelj to razumjeti i to je to? Neće biti potrebe za traženjem ili molitvenim čitanjem; izravno će primiti prosvjetljenje i svjetlo” – nije li to pogreška? To krši načela; to je samovoljno tumačenje Božjih riječi. Ukratko, nikada se nemojte prema Božjim riječima odnositi kao što biste se odnosili prema ljudskim riječima, poput romana, spisa poznate osobe ili nečega vezanog uz znanstveni diskurs. Osim što ih ne treba mijenjati ili samovoljno tumačiti, treba pristupiti Božjim riječima sa stavom traženja, prihvaćanja i pokornosti kada ih se jede i pije i molitveno čita. Tek tada se može vidjeti istina, mogu se razumjeti Božje namjere, pronaći put za primjenu u Božjim riječima i mogu se riješiti svoje iskvarene naravi i razne poteškoće s kojima se susreće u vršenju svoje dužnosti i u životu. Postizanje tog rezultata dokazuje da je tvoj stav prema Božjim riječima ispravan. Ovdje završava naš razgovor o prvom očitovanju antikrista koji preziru Božje riječi – samovoljnom mijenjanju i tumačenju Božjih riječi.

B. Antikristi se odriču Božjih riječi kada se one ne slažu s njihovim predodžbama

Drugo je očitovanje da se antikristi odriču Božjih riječi kada se one ne slažu s njihovim predodžbama. U Božjem djelu, od početka pa sve do sada, Bog je izgovorio mnogo riječi. Opseg tih riječi je širok, a njihov sadržaj bogat te uključuje aspekte povezane s ljudskim namjerama i gledištima, kao i s njihovim služenjem Bogu. Naravno, još je više toga povezano s ljudskim iskvarenim naravima, a još veći dio odnosi se na Božje namjere i Božje zahtjeve za čovječanstvo. U tim riječima, Bog je usvojio različite načine govora. Unutar tih različitih načina govora, poneki je ton govora isprva relativno blizak ljudima, nakon čega slijede sud i razotkrivanje čovječanstva, kao i osvajanje čovječanstva, a zatim se ljudima postupno govore različiti aspekti istine. Sadržaj tih riječi je višestruk, ali bez obzira na to koliko je opsežan, sve je to ono što iskvareno čovječanstvo treba. Osim malog dijela vrlo posebnog sadržaja, većina tih riječi izgovorena je prema obrascima ljudskog jezika, tonom, rječnikom i jezičnom logikom koju svi ljudi mogu prihvatiti. Ukratko, jezik, stil i način govora vrlo su uobičajeni i vrlo lako razumljivi. Sve dok netko ima normalne misli te normalan um i razum, može razumjeti te Božje riječi. To podrazumijeva sljedeće: sve dok su nečije misli normalne, nakon čitanja tih riječi, ta osoba može pronaći put primjene, spoznati sebe, razumjeti Božje namjere i pronaći načela primjene. Sve dok netko ima srce i posjeduje normalne misli, te Božje riječi mogu pomoći ljudima i usmjeravati ih kroz razne životne poteškoće, a mogu im također omogućiti da razumiju vlastite iskvarene naravi. Većina sadržaja u Božjim riječima je takva, ali postoji dio koji je izgovoren iz perspektive božanstva, iz perspektive Duha. Taj je dio sadržaja vrlo poseban. U očima cijelog čovječanstva, taj dio Njegovih riječi vrlo je dubok i teško razumljiv. Čini se da je otajstvo, a također se čini kao proročanstvo. U svakoj rečenici, svakom odlomku i svakom poglavlju govora, ljudima je vrlo teško razlučiti značenje Božjih riječi, teško je pronaći kontekst Božjih riječi i Božjih zahtjeva za čovjeka, kao i istina-načela za kojima ljudi tragaju. Dakle, koji je to dio Njegovih riječi? To su „Božje riječi cijelom svemiru” i njihovi dodaci. Taj dio Njegovih riječi ljudima je vrlo teško razumjeti. Ostavimo zasad po strani pitanje zašto Bog izgovara taj dio koji je ljudima teško razumjeti i umjesto toga razgovarajmo o tome koji je dio teme našeg razgovora u zajedništvu – „Antikristi se odriču Božjih riječi kada se one ne slažu s njihovim predodžbama” – povezan s dijelom koji sam spomenuo. Što se tiče većine uobičajenih, lako razumljivih i složenih, ali jednostavno izraženih riječi koje Bog izgovara, kao i Božjih upozorenja i podsjetnika čovjeku, poticaja i riječi utjehe čovjeku, riječi razotkrivanja i suda čovjeku te riječi opskrbe i usmjeravanja čovjeka, oni koji uopće ne teže istini, oni koji su pobožanstvenili riječ „Bog” i radije bi vjerovali u nejasnog boga, misle da te riječi ne izgledaju kao Božje riječi. Smatraju ih previše uobičajenima, previše izravnima – naprosto običnim govorom. Misle da je svako poglavlje predugo. Ne žele čitati te riječi. Misle da riječima nedostaje dubine i tajnovitosti te da stoga nisu vrijedne čitanja. Dakle, te riječi, po njihovom mišljenju, nisu Božje riječi. To govore zato što sadržaj, način i stil tih riječi ne odgovaraju njihovom ukusu. Dakle, kakav je njihov ukus? Žele čitati duboke tekstove, riječi koje, bez obzira na to kako ih ljudi čitali, ostaju nerazumljive, poput nerazumljivog spisa s neba; to žele čitati. Antikristi preziru vrstu riječi kojima Bog opskrbljuje ljude, a koje su izgovorene na način, tonom i stilom koji odgovara ljudskom ukusu. Puni su predodžbi, prezira i podsmijeha prema tim riječima. Stoga ti ljudi ne čitaju, ne gledaju niti slušaju te uobičajene, lako razumljive riječi koje ljudima mogu pružiti život. U svom srcu su neprijateljski raspoloženi prema tim riječima, osjećaju odbojnost prema njima i odbijaju prihvatiti te riječi. Zašto mogu odbiti te riječi, osjećati odbojnost prema njima i biti neprijateljski raspoloženi prema njima? Jedan je razlog siguran: vjeruju da su te riječi izgovorene iz perspektive Boga u tijelu, pa te riječi smatraju ljudskim riječima. Kakav je pojam ljudskih riječi? Po mišljenju antikrista, samo Božje riječi, samo nebeski spisi vrijedni su njihova čitanja. Samo duboke, nedokučive i tajanstvene riječi zaslužuju da ih oni čitaju. Ovi uobičajeni i lako razumljivi ljudski tekstovi ne zaslužuju da ih oni čitaju, ne mogu zapeti za njihovo „pronicljivo” oko i oni ih preziru. Uopće ne čitaju te riječi, a kamoli da prihvaćaju istinu sadržanu u njima.

Pogledajte oko sebe i vidite tko ne čita Božje riječi; tko ustaje i odlazi kada netko govori u zajedništvu o Božjim riječima; tko, nakon što čuje da se čitaju Božje riječi ili da se govori o istini, zijeva, proteže se, vrpolji, postaje nestrpljiv i traži izgovore da ode ili prekida, skrećući razgovor na nešto drugo – takvi su ljudi u opasnosti. Možete govoriti o teologiji, bilo kakvim zabludama ili bilo kakvim ljudskim gledištima, i oni će to odslušati. Ali onog trenutka kad počnete propovijedati, molitveno čitati ili govoriti u zajedništvu o Božjim riječima, ili uzvisivati Božje riječi, oni se odmah mijenjaju, otkrivajući nenormalno držanje, demonsko držanje. Kada čuju da se čitaju Božje riječi, postaju nemirni i iznervirani, a onog trenutka kad čuju da netko govori o istini, postaju svadljivi, ustanu i odu. Kakva je priroda toga? Kakva je to narav? Takvi su antikristi. Neki bi mogli reći: „Kako ih možete označiti kao antikriste? Možda su pridošlice koji nisu razvili interes za Božje riječi ili okusili slatkoću Božjih riječi. Zar ne dopuštate mogućnost da pridošlice mogu biti malog rasta?” Ako su pridošlice malog rasta i nezainteresirani za Božje riječi, zašto onda ne osjećaju odbojnost kada govorite o drugim stvarima? Ako raspravljate o velikim katastrofama, budućnosti čovječanstva, otajstvima ili Knjizi Otkrivenja, vidite mogu li mirno sjediti. Tada se ponašaju drugačije. Iz perspektive priroda-biti antikrista, oni su neprijateljski raspoloženi prema istini. Kako se ta priroda-bit neprijateljstva prema istini otkriva? Tako što nakon što čuju Božje riječi, osjećaju odbojnost, pospanost i otkrivaju različite izraze prezira, nestrpljenja i nespremnosti da slušaju. Njihovo demonsko držanje tako se otkriva. Izvana, oni vrše svoju dužnost i priznaju sebe kao sljedbenike Boga. Pa zašto onda postaju neposlušni kada se govori o istini, kada se govori o Božjim riječima? Zašto tada ne mogu mirno sjediti? Kao da Božje riječi nose mač. Jesu li ih Božje riječi probole? Jesu li ih Božje riječi osudile? Ne. Većina tih riječi su riječi opskrbe, i nakon što ih čuju, ljudi se mogu probuditi, pronaći način da žive, oživjeti i živjeti u obličju čovjeka. Pa zašto onda neki ljudi reagiraju nenormalno nakon što čuju te riječi? To đavli otkrivaju svoje pravo lice. Ne osjećaju odbojnost kada govorite o teologiji, herezama, zabludama ili Knjizi Otkrivenja. Čak i ako govorite o popustljivosti, o tome da se bude osoba koja ugađa drugima, ili pričate junačke priče, ne osjećaju odbojnost. Ali onog trenutka kad čuju da se čitaju Božje riječi, osjećaju odbojnost, ustanu i žele otići. Ako ih potaknete da pravilno slušaju, postaju svadljivi i oči im sijevaju od bijesa. Zašto takvi ljudi neće slušati Božje riječi? Ne mogu mirno sjediti kada čuju Božje riječi – što se ovdje događa? To dokazuje da je duh koji se nalazi u njima nenormalan, to je duh koji osjeća odbojnost prema istini i protivnički je raspoložen prema Bogu. Čim čuju Božje riječi, u sebi se iznerviraju, a demon u njima se uzburka, zbog čega ne mogu mirno sjediti. To je bit antikrista. Dakle, izvana, antikristi preziru Božje riječi koje se ne slažu s njihovim predodžbama. Ali na što se zapravo odnosi to „ne slaganje s njihovim predodžbama”? To jasno ukazuje da oni osuđuju te riječi, ne priznaju da one dolaze od Boga i ne priznaju ih kao istinu ili kao put života koji spašava ljude. Neslaganje s njihovim predodžbama samo je izgovor, površinska pojava. Što znači ne slagati se s njihovim predodžbama? Zar baš nijedna osoba nema nikakvih predodžbi o svim tim riječima koje je Bog izgovorio? Može li ih svatko prihvatiti kao Božje riječi, kao istinu? Ne – svaka osoba, u većoj ili manjoj mjeri, na nekoj razini, ima neke misli, predodžbe ili gledišta koja su u sukobu ili proturječju s Božjim riječima. Međutim, većina ljudi ima normalnu razumnost i ta im razumnost može pomoći da prevladaju stav koji se javlja kada se suoče s Božjim riječima koje se ne slažu s njihovim predodžbama. Njihova im razumnost govori: „Čak i ako se to ne slaže s mojim predodžbama, to su ipak Božje riječi; čak i ako se to ne slaže s mojim predodžbama, ako to nerado slušam, ako osjećam da je to netočno i osjećam da je u sukobu s mojim mislima, te su riječi ipak istina. Polako ću ih prihvatiti i jednog dana kada sve to prepoznam, otpustit ću svoje predodžbe.” Njihova im razumnost govori da prvo ostave po strani vlastite predodžbe; njihove predodžbe nisu istina i ne mogu zamijeniti Božje riječi. Njihova im razumnost govori da prihvate Božje riječi sa stavom pokornosti i poštenja, umjesto da se opiru Božjim riječima vlastitim predodžbama i gledištima. Stoga, kada čuju Božje riječi, mogu prihvatiti one koje se slažu s njihovim predodžbama i sjesti da mirno slušaju. Za one koje se ne slažu s njihovim predodžbama oni također traže rješenja, nastojeći ostaviti po strani vlastite predodžbe i biti u skladu s Bogom. To je normalno ponašanje većine razumnih ljudi. Međutim, „neslaganje s njihovim predodžbama” koje spominju antikristi nije isto kao kod običnih ljudi. U slučaju antikrista, to ima ozbiljnih problema; to je nešto potpuno suprotno Božjim djelima, riječima, biti i naravi, nešto što je sotonske narav-biti. U njihovom slučaju, to je osuda, bogohuljenje i podsmijeh Božjim riječima. Oni vjeruju da ovaj uobičajeni i lako razumljivi ljudski jezik kojim Bog govori nije istina i ne može postići učinak spašavanja ljudi. To je točno značenje onoga što antikristi podrazumijevaju pod „neslaganje s njihovim predodžbama”. Dakle, koja je bit toga? U stvarnosti, to je osuda Boga, nijekanje Boga i huljenje na Boga.

Antikristi vjeruju da, kada Bog govori iz perspektive čovječanstva, iz perspektive treće strane, koristeći ljudske jezične obrasce, strukturu i rječnik da bi govorio ljudima, te riječi nisu dovoljno duboke, nisu kvalificirane da bi se definirale kao Božje riječi, pa bi radije umrli nego ih prihvatili. Neki ljudi kažu: „Vi kažete da ne prihvaćaju, ali oni također jedu i piju Božje riječi, ponekad imaju duhovnu posvećenost, a ponekad, kada s nama razgovaraju u zajedništvu, čak citiraju Božje riječi. Kako biste to objasnili?” To je druga stvar; to je samo površina, ali u biti, antikristi definiraju Božje riječi ovako: „Riječi koje je izgovorio utjelovljeni sin čovječji ne mogu se izjednačavati s istinom, a još manje s Božjim riječima, pa ih ne trebam prihvatiti, jesti, piti niti im se pokoravati.” Međutim, što se tiče dijela koji je izrazilo tijelo u kojem je Bog utjelovljen iz perspektive Duha, iz perspektive božanstva – Božje riječi cijelom svemiru – to je nešto što antikristi mogu vidjeti, ali ne mogu dosegnuti. To je dio Božjih riječi prema kojem su vrlo entuzijastični. Na što se odnosi taj entuzijazam? Odnosi se na to da antikristi sline nad tim riječima, misleći: „Upravo zbog ovog dijela tvog govora, ti, beznačajna, neugledna osoba, netko tko nije ništa u našim očima, postao si bog. To je tako nepravedno, nema pravde!” Međutim, postoji jedan aspekt koji smatraju „vrijednim slavlja”. Upravo zbog izražavanja ovog dijela Božjih riječi zadovoljena je njihova želja i ambicija da se dive Bogu na nebu i poštuju Ga. To im otvara novi horizont i oni kažu: „Divno, bog je doista bog! Ovaj bog je onaj s trećeg neba, najveći od svih. On je doista dostojan biti bog; izgovaranje takvih riječi nije jednostavan podvig. Ljudi ne mogu razumjeti ni jednu jedinu rečenicu, te su riječi preduboke, čak i dublje od proročanstava proroka!” Svaki put kad antikristi čitaju te riječi, njihovo je srce ispunjeno zavišću i ljubomorom, ispunjeno divljenjem prema Bogu na nebu. Svaki put kad čitaju te riječi, osjećaju da su oni ti koji najviše vole Boga; svaki put kad čitaju te riječi, osjećaju da su najbliži Bogu. Te riječi u najvećoj mjeri zadovoljavaju njihovu znatiželju o Bogu. Iako u ovom dijelu Božjeg govora uopće ne mogu razumjeti koje su Božje namjere, kontekst svake Božje izgovorene rečenice, koji bi trebao biti konačni učinak, ili značenje izraženo između redaka, oni ipak s velikim oduševljenjem iščekuju ovaj dio Njegovih riječi. Zašto? Zato što je ovaj dio teško razumjeti, on nema osjećaj ljudskosti viđen u utjelovljenom Bogu, nije izgovoren iz perspektive čovječanstva ili iz perspektive treće strane. U ovom dijelu vide Božju veličinu, Njegovu nedokučivost, a također Ga doživljavaju kao nešto što mogu vidjeti, ali ne mogu dosegnuti. Što je više tako, to više vjeruju da Bog na nebu postoji, a da je Bog na zemlji previše beznačajan, da je u Njega teško vjerovati i da nije dostojan vjere. Nije pretjerano reći da su neki ljudi prihvatili Božje djelo posljednjih dana zbog ovog dijela Njegovih riječi. Neki su došli u Božje djelo posljednjih dana posebno zbog ovih riječi, a neki su ovdje samo čekajući ispunjenje ovog dijela Njegovih riječi. Nadalje, kroz ove riječi, neki su potvrdili postojanje Boga na nebu i stoga još više preziru poniznost i beznačajnost Boga na zemlji. Što više čitaju ovaj dio Njegovih riječi, to više osjećaju da Bog na zemlji, utjelovljeni Bog, govori previše plitko. Oni kažu: „Tvoje je riječi previše lako razumjeti. Zašto ne kažeš nešto što ne možemo razumjeti? Zašto ne govoriš o nekim otajstvima? Zašto ne govoriš jezikom trećeg neba? Zašto ne govoriš božanskim jezikom? Dopusti nam da proširimo svoje horizonte i um. Kad bi ti tako govorio i djelovao, ne bi li naša vjera bila veća? Ne bismo li ti se prestali opirati? Kad bi tako govorio i tako nas vodio, ne bi li tvoj status bio viši? Kako bismo te onda mogli prezirati?” Nije li to pomalo nerazumno? To je potpuno nerazumno! Imaju li ljudi koji su gluhi za razum normalnu ljudskost, imaju li razmišljanje normalne ljudskosti? (Ne.) Dakle, posjeduju li ove vrste antikrista, ova skupina ljudi koja ovako reagira na Božje riječi, normalnu razumnost? (Ne.) Ponekad, kad naiđem na ljude koji čavrljaju, pridružim im se da razgovaram s njima. Ali, na Moje iznenađenje, raspravljaju o tako uzvišenim temama da se ne mogu uključiti niti pridružiti razgovoru. Oni kažu: „Očito je da ti nisi za ovo. Ne govoriš jezikom trećeg neba. Mi govorimo jezikom trećeg neba, koji obični ljudi ne mogu razumjeti. Pa što ako si ti bog? Ti svejedno ne možeš razumjeti, pa te ne moramo pustiti da se pridružiš.” Recite Mi, što bih trebao učiniti u takvim situacijama? Ljudi bi trebali naučiti biti razumni. Kad vidim da govore tako uzvišenim jezikom trećeg neba, a Ja ne mogu dosegnuti tu razinu, onda bih se jednostavno trebao maknuti, umjesto da od Sebe pravim budalu. Neki antikristi otvoreno propovijedaju te hereze, zablude i isprazno nepraktične riječi koje očito potječu od Sotone, od arhanđela. Riječi koje govore zvuče sofisticirano i na visokoj razini, izvan dosega većine normalnih ljudi. Što znači biti izvan dosega? To znači da čim to čujete, prepoznajete to kao đavolje riječi i da biste ih trebali odbaciti.

Koja je bit toga da se antikristi odriču Božjih riječi koje se ne slažu s njihovim predodžbama? Jeste li to jasno vidjeli? Oni čak ni ne čitaju uistinu te Božje riječi. U početku, iz znatiželje, površno prelete preko Božjih riječi. Nakon brzog pogleda, misle: „Većina ovih riječi nije vrijedna čitanja, nema ničeg praktičnog, vrijednog ili suštinskog, ničeg što je vrijedno dubinskog istraživanja.” Dok nastavljaju čitati, nailaze na dio, Božje riječi cijelom svemiru. Osjećaju da taj dio ima prizvuk božanskog jezika, s uzvišenošću i dubinom, vrijedan ljudskog istraživanja – to odgovara njihovom ukusu. Čemu se sada raduju? „Tko može objasniti ovaj dio? Koja je točno božja namjera? Što znači svaki odlomak božjih riječi i kako će se ispuniti?” To je ono što antikristi najviše žele shvatiti, ali ne mogu to sami razumjeti. Mislite li da bi im trebalo reći? (Nema potrebe.) Zašto ne? Zaslužuju li đavli čuti Božje riječi? Zaslužuju li znati Božja otajstva? (Ne.) Božja otajstva otkrivaju se onima koji vjeruju u Boga, slijede Ga i pokoravaju Mu se, a skriveni su od đavala i onih koji su poput Sotone; oni su nedostojni. Stoga, ako jednog dana Bog odluči otkriti otajstva i bit ovog dijela Svojih riječi, kao i korijene i kontekst tih riječi, to će biti otkriveno Božjem izabranom narodu, dajući im do znanja, ali nikada Sotonama ili đavlima. Ako težite istini i imate sreću ostati do kraja, imat ćete priliku razumjeti sadržaj ovog dijela Njegovih riječi. Mnogo je otajstava u Božjim riječima, a također i u Njegovom djelu. Na primjer, sadašnje Božje utjelovljenje; iako – uglavnom te u većoj i manjoj mjeri – postoje neka ne tako očita proročanstva o tome u Bibliji i u prethodnim predviđanjima, sva su ta proročanstva prilično tajnovita. Sadašnje Božje utjelovljenje, u cijelom čovječanstvu i tijekom cijelog šesttisućljetnog plana upravljanja, najveće je otajstvo i najtajnija stvar. Ljudi ne znaju, anđeli ne znaju, sva Božja stvorenja ne znaju; čak ni Sotona, najsposobniji, ne zna za tu stvar. Zašto ne zna? Kad bi mu Bog htio reći, ne bi li mu bilo previše lako saznati? Pa zašto onda ne zna? Jedno je sigurno: Bog ne želi da on zna. Čak i ako postoje mnogi znakovi, mnoga proročanstva i mnoge činjenice koje upućuju na ovaj događaj, ukazujući i pretkazujući njegov nastanak, sve dok Bog ne želi da on zna, Sotona nikada neće znati. To je činjenica. Bog će mu reći izravno kada bude htio da on zna. Ako mu Bog ne kaže i ne govori o tome, čak i ako se te činjenice i proročanske stvari pojave, Bog ga može zaslijepiti i on to neće moći znati. Je li Sotonina sposobnost velika? Gledajući na ovaj način, nije. Kada se radi o tako značajnom činu kao što je Božje utjelovljenje, bilo u ljudskom svijetu, materijalnom svijetu ili duhovnom kraljevstvu, ne bi li bilo nekih znakova toga? Kad bi se svi ti znakovi pogledali zajedno, bilo bi lako vidjeti taj čin koji je Bog namjeravao izvršiti. Pa zašto Sotona ne zna za to? Zašto, nakon toliko godina Božjeg djelovanja u zemlji velikog crvenog zmaja, on ne razumije važnost ovog čina koji je Bog izvršio? Do trenutka kad shvati, taj je čin već izvršen, Sotona se ne može uplitati u njega, a rezultati i plodovi tog čina već su utvrđeni. Nije li tada malo prekasno da Sotona otkrije istinu? Ne ispunjava li to izreku „Sotona će uvijek biti poraženi neprijatelj u Božjim rukama”? Upravo je tako. Antikristi pogrešno vjeruju da, sve dok se Božje riječi ne slažu s ljudskim predodžbama ili ukusima, mogu ih se odreći i tada Bog prestaje biti Bog. Misle da Božje utjelovljenje ne može postići ništa značajno, niti može postati činjenica. Nije li to teška pogreška? Preračunali su se i upali su u vlastitu zamku. Zašto su upali u vlastitu zamku? Način na koji Bog govori i djeluje da bi spasio ljude upravo je korištenje ovih neuglednih riječi koje se ne slažu s ljudskim predodžbama ili ne izgledaju veličanstveno. Upravo implicitni sadržaj ovih skromnih riječi sadrži Božje namjere, istinu, put i život. Te su riječi dovoljne da spase ovo iskvareno čovječanstvo i ostvare Božji plan upravljanja. U međuvremenu, oni koji osuđuju ove obične riječi bit će isključeni, osuđeni i na kraju kažnjeni. Oni pogrešno misle: „Neću prihvatiti ove tvoje riječi, ne cijenim ih! Tvoje se riječi ne slažu s mojim predodžbama, ne podudaraju se s mojim predodžbama, gledištima ili načinom razmišljanja, pa ih mogu odbiti, mogu im se opirati i osuditi ih, i tada ti nećeš postići ništa!” U krivu su. To što antikristi ne prihvaćaju ove Božje riječi znači da upadaju u vlastitu zamku; Bog nikada nije ni namjeravao da ih oni prihvate, a zašto je to tako? Zato što su oni od Sotone i đavala. Bog nikada nije planirao spasiti ih ili promijeniti; to je činjenica. Dakle, koja je konačna činjenica? To što se antikristi odriču Božjih riječi, osuđuju i odbacuju Božje riječi znači da su osuđeni i odbačeni s prezirom od Boga. Što biste trebali razumjeti iz ovoga? To što se Božje riječi ne slažu s ljudskim predodžbama i uobraziljama nije razlog da ih ne prihvatiš. To što Božje riječi imaju dijelove koji se ne slažu s tvojim predodžbama ne znači da nisu istina i to nije razlog da ih niječeš. Naprotiv, što se više Božje riječi ne slažu s tvojim predodžbama, to više trebaš ostaviti po strani svoje predodžbe da bi tragao za istinom. Što se više Božje riječi ne slažu s tvojim predodžbama, to više predstavljaju ono što nemaš, što ti nedostaje, što trebaš nadopuniti, a posebno ono što trebaš tražiti da bi se promijenio i u to ušao. To je ono što biste trebali razumjeti.

Antikristi sebe smatraju veličanstvenima, velikima i plemenitima. Ako će čitati Božje riječi, moraju odabrati božanske izjave, riječi koje je Bog izgovorio s trećeg neba, ili čitati neke duboke Božje riječi koje je običnim ljudima teško razumjeti i u potpunosti shvatiti. Ono što oni žele naći u Božjim riječima nije istina ili put za primjenu, već žele zadovoljiti svoju znatiželju, svoje isprazne misli te svoje ambicije i želje. Stoga, ako vidiš neke ljude oko sebe kako zanemaruju uobičajenije i lakše razumljive dijelove Božjih riječi, Božje riječi izgovorene iz perspektive čovječanstva, ili ih čak ne pjevaju kad su uglazbljene, već umjesto toga gledaju, slušaju ili čitaju Božje riječi na selektivan način, takvi ljudi imaju problem. Neki bi mogli pitati: „Kakav problem? Je li to problem s njihovim razmišljanjem ili psihološki problem?” Nije ni jedno ni drugo; takvi ljudi imaju problem sa svojom naravi. Jeste li primijetili da neki ljudi, kad pjevaju himne Božjih riječi, ne pjevaju one koje se odnose na istine o svakodnevnom životu, da ne žele pjevati himne o spoznavanju sebe, one koje razotkrivaju iskvarene naravi ljudi, vjerske predodžbe i pogrešna gledišta o vjeri u Boga, kao i one u kojima Bog zahtijeva od ljudi da budu pošteni? Osobito kad su u pitanju riječi i sadržaj o Božjem utjelovljenju, himne koje svjedoče o poniznosti i skrivenosti Boga, koje slave utjelovljenog Boga i svjedoče o utjelovljenom Bogu, oni neće otpjevati ni riječ te osjećaju odbojnost čim ih netko drugi počne pjevati. Ali kad pjevaju o svjedočenju o Bogu na nebu i slavljenju Boga na nebu, Duha Božjeg, o svjedočenju o Božjoj pravednoj naravi, transcendenciji, djelima, upravnim odlukama i gnjevu, pjevaju s velikim entuzijazmom i čak otkrivaju neopisiv izraz. Kad pjevaju takve himne, postaju bizarni; crte lica im se izobliče i njihovo zlo držanje izbije na vidjelo. Kad pjevaju o Božjoj pravednoj i veličanstvenoj naravi, lupaju po stolu i udaraju nogama o pod, dostižući stupanj bijesa; kad se radi o oslobađanju Božjeg gnjeva i donošenju velikih nesreća cijelom čovječanstvu, pjevaju stisnutih zuba, lica crvenog i nadutog. Nije li problem u duhu takvih ljudi? Na primjer, Bog kaže: „Kad oslobodim veliki gnjev, svaka će se zemlja potresti”; nakon što se ta izjava uglazbi, mijenja se iz prvog lica i postaje: „Kad Bog oslobodi veliki gnjev, svaka će se zemlja potresti” u trećem licu. Normalan način razmišljanja podrazumijeva da su to Božje riječi, da je to razumijevanje Božje naravi pjevanjem Njegovih riječi te razumijevanje Božje naravi i mentaliteta i konteksta u kojem Bog govori iz perspektive trećeg lica, ljudske perspektive. To su razum i reakcija normalne ljudskosti. Ali kako to pjevaju antikristi? Oni ne mijenjaju treće lice, ali njihov je način razmišljanja drugačiji od načina razmišljanja normalnih ljudi. Kad normalni ljudi pjevaju „Bog”, oni misle: „To su Božja djela, Božje riječi; to je ono što Bog kaže.” Ali što je s antikristima kad pjevaju? Njihov je način razmišljanja: „To sam ja učinio, to sam ja rekao, to je gnjev koji ću ja osloboditi, narav koju ću ja otkriti.” Nije li to drugačije? Iako se ne usuđuju otvoreno pjevati pred svima „Kad oslobodim veliki gnjev, svaka će se zemlja potresti”, tako to pjevaju u svom srcu. Oni misle da su oni ti koji oslobađaju gnjev i uzrokuju da se svaka zemlja potrese, pa te riječi pjevaju s istinskim osjećajem. Ne ukazuje li to na problem u njima? Od početka do kraja, razlog zašto antikristi ne priznaju Boga jest taj što žele biti Bog. Žele uspostaviti sebe dok niječu Boga, navodeći ljude da vjeruju da su oni Bog i da ih priznaju kao Boga čovječanstva. Upravo je tako. Stoga, kad čitaju odlomak u kojem Bog govori u Svom božanstvu, ljudi s razumom normalne ljudskosti shvaćaju ga i molitveno čitaju iz perspektive trećeg lica, razmišljajući o Božjim nakanama. Antikristi su, međutim, drugačiji. Dok pjevaju ili čitaju te riječi, oni doživljavaju poriv da izraze takvu narav, da sami žive unutar takve naravi i biti. Cilj im je zamijeniti Boga, pokušavajući oponašati Božji ton govora, način, dikciju i narav unutar Božjih izjava, ton Njegova govora, sve Njegove izraze i naravi koje On otkriva. Oni su potpuni antikristi. Budući da ne mogu govoriti kao Bog, ne mogu izraziti Božju narav i ne uspijevaju u svom oponašanju, kad Bog govori u Svom božanstvu, antikristi konačno vide svoju priliku da oponašaju Boga i pokušaju biti Bog. Božje izjave iz perspektive Njegova božanstva pružaju antikristima naznake i smjer, dajući im do znanja kako Bog govori, kojim se tonom obraća čovjeku i na koji se način, iz koje perspektive i kakvom intonacijom obraća čovjeku. To je jedan od njihovih ciljeva u cijenjenju i obožavanju Božjih riječi izgovorenih u Njegovom božanstvu. Stoga je u svakodnevnom životu često moguće vidjeti neke ljude kako oponašaju Božji ton da bi držali lekcije drugima pod izlikom da su odgovorni za rad Božje kuće ili za život braće i sestara. Čak citiraju Božje riječi doslovno kako bi držali lekcije, osuđivali, orezivali i razotkrivali ljude. Svrha njihovih postupaka, kad se ispita iz korijena i u kontekstu mnogih činjenica, ne dolazi istinski iz odanosti, osjećaja za pravdu ili odgovornosti – umjesto toga, oni pokušavaju vršiti Božje djelo s Božjeg položaja i iz Božje perspektive te im je cilj zamijeniti Boga. Neki ljudi kažu: „Nikad nisu rekli da žele zamijeniti Boga.” Nema potrebe da to kažu; to se može reći samo promatranjem biti, korijena i motivacije njihovih postupaka; može se utvrditi da su to ometanje i način postupanja antikrista. Bez obzira na očitovanje, željeti biti Bog, gajiti tu namjeru na bilo koji način – je li to ono što bi osoba s razumom normalne ljudskosti trebala činiti? (Ne.) Može li se takva osoba okarakterizirati kao antikrist samo na temelju toga? (Da.) Samo je ta točka dovoljna. Koliki god bio tvoj rast, ako uvijek želiš biti Bog i bezobzirno oponašaš Boga, zahtijevajući od drugih da te smatraju Bogom i prema tebi se odnose kao prema Bogu, takvi postupci, ponašanja i naravi čine bit antikrista. Samo je ta točka dovoljna da se nekoga okarakterizira kao antikrista. To nije narav antikrista ili znak ponašanja antikrista, već očitovanje biti antikrista.

Recite mi, što je po prirodi ozbiljnije: željeti biti Bog ili imati ambicije i želje da se uvijek teži statusu? (Željeti biti Bog.) Ljudi imaju ambicije, ohole naravi i vole isticati svoj status, ponekad uživajući u prednostima statusa koje on donosi, cijeneći ga – to je iskvarena narav i ona se može promijeniti. Međutim, željeti biti Bog, oponašati Božji ton govora, oponašati Božji način govora, pa čak i citirati Božje riječi u potpunosti, recitirati ih doslovno kako bi drugi pogrešno pomislili da netko može govoriti i djelovati baš kao Bog, da su mu ton i način govora toliko slični Božjemu, što na kraju dovodi do toga da drugi pogrešno vjeruju da su oni Bog ili gotovo isti kao Bog, a neki se čak prema njima odnose kao prema Bogu – to je problematično; to je nerješiv problem, neizlječiva bolest. Je li želja da se bude Bog nevažna stvar? Božji identitet određen je Njegovom biti. Bit i narav tijela u kojem se Bog utjelovljuje nisu stečeni Njegovim osobnim naporima niti su ih oblikovali društvo, narodi, čovječanstvo ili bilo koji pojedinac, pa čak ni sâm Bog. Umjesto toga, Bog suštinski posjeduje Božju bit. Njemu nije potrebna ljudska pomoć niti potpora, niti bilo kakve okolišne ili vremenske promjene. Bog ima Svoj identitet kao Bog, pa je Njegova bit odavno predodređena; to je nešto urođeno. Njegova sposobnost da izrazi istinu nije nešto što je naučio od ljudi, niti je nešto što su oni oblikovali. Antikristi ne uspijevaju temeljito shvatiti tu stvar. Bezumno vjeruju da, ako mogu oponašati Božji ton i način govora tako dobro da ih ljudi smatraju sličnijima Bogu, onda imaju pravo biti Bog. Štoviše, govoreći neke prazne, nepraktične, nerazumljive takozvane „Božje riječi” koje ljude ostavljaju u neznanju i nedoumici, misle da bi ih ljudi mogli smatrati Bogom i da bi mogli imati priliku postati Bog. Nije li to opasna stvar?

Želja i ambicija da postanu Bog uvijek se bude u srcima antikrista. Dok se odriču Božjih riječi i osuđuju ih, oni također oponašaju Njegov ton govora. Kakav prezira vrijedan, opak, besraman i podao čin! Opsjednuti su i poremećeni željom da budu Bog. Nije li to odvratno? (Jest.) Gaji li itko od vas želju da bude Bog? Tko god želi biti Bog, bit će osuđen! Tko god želi biti Bog, propast će! To je činjenica, a ne pretjerivanje ili pokušaj da te se uplaši. Ne vjeruješ? Pokušaj. Razmišljaj u tom smjeru, zatim postupaj u skladu s tim i vidi možeš li to podnijeti u sebi, vidi kakav je osjećaj iznutra. Ako se u sebi osjećaš zadovoljno, ponosno i ispunjeno takvim postupcima, onda nisi dobar i u opasnosti si. Ali ako zbog takvog postupanja osjećaš samoprijekor, grižnju savjesti, ako se osjećaš previše posramljeno da se suočiš s drugim ljudima ili Bogom, onda imaš nešto savjesti, nešto razumnosti normalne ljudskosti. Mnogi ljudi teže tome da budu Bog. Bez razumijevanja o tome što je Božje utjelovljenje, bez poznavanja tona i načina Božjeg govora, bez shvaćanja tih informacija, mogli bi biti zainteresirani za tu ideju i imati ambicije i planove, ali ne znajući kako nastaviti, ne usuđuju se postupati bezobzirno. U najboljem slučaju, pretvaraju se da su duhovni, da su spašeni, sveti ili kvalificirani za spasenje. Međutim, kad jednom steknu neke informacije o Bogu, njihove ambicije počinju bujati i oni počinju djelovati. Što rade? Jasno je očitovanje da čitaju više dubokih i nedokučivih riječi koje je Bog izgovorio. U tim se riječima upoznaju sa stavom, načinom, tonom i dikcijom Božjeg govora, a zatim ih pokušavaju oponašati, duboko ih proučavajući. Što su upoznatiji, to bolje, do te mjere da mogu osjetiti ton i način Božjeg govora čak i zatvorenih očiju. Oni ih iskreno pamte i istovremeno vježbaju i uvježbavaju među ljudima, oponašajući taj stil, način, ton i dikciju u svom govoru, a zatim duboko doživljavaju daje li im takvo postupanje i govorenje osjećaj da su Bog. Kako postaju sve upoznatiji s time i vještiji u praksi, nesvjesno se stavljaju u Božji položaj. Odjednom, jednog dana, netko kaže: „Osjećaj i ton njihova govora čine se bliskima Božjemu. Razgovor s njima je kao da si s Bogom; njihove riječi imaju okus Božjeg govora.” Nakon što slučajno čuju takve primjedbe, njihovo se srce ispuni bezgraničnim zadovoljstvom, osjećaju da su konačno ostvarili svoju želju, da su konačno postali Bog. Nisu li sad gotovi? Zašto birati put uništenja kad postoje drugi putovi kojima se može ići? Nije li to traženje smrti? Čak je i gajenje takvih misli opasno – pretvaranje tih misli u djela još je opasnije. Ako nečiji postupci izmaknu kontroli i oni slijede taj smjer do kraja, odlučni da u tome uspiju i pretvore to u stvarnost, tada postaju meta potpunog uništenja. Neki antikristi zapravo rade i trude se u tom smjeru. Jeste li vidjeli takve ljude ili došli u kontakt s njima? (Kad sam bio u kontinentalnoj Kini, upoznao sam nekoga tko je oponašao Božji ton govora i često gajio misao da je Bog. U to su je vrijeme dvoje ili troje ljudi smatrali Bogom, a jedan je čovjek čak kleknuo i poklonio se pred njom kad ju je vidio.) Bez obzira na to koliko se osoba trudi biti Bog, to je slijepa ulica. Jeste li to prozreli? Izrazi i opskrba svih Božjih riječi za čovječanstvo imaju za cilj pomoći ljudima da razumiju Božje nakane i tako postignu spasenje. Ako ljudi pogrešno vjeruju da, budući da je Bog izrazio te poruke, trebaju iz njih izvući detalje o tome kako postati Bog i tako težiti tome da budu Bog, oponašaju Boga i postanu Bog, onda je za njih gotovo. To je put u propast; ti to nikada ne smiješ oponašati. Neki ljudi kažu: „Malo je teško ne oponašati Boga. Svaki put kad čujem Boga kako govori, mislim kako dostojanstveno i impozantno zvuči govoriti s Božjim identitetom. Zašto zvuči tako ugodno i zadivljujuće? Zašto mislim da mora biti tako dobar osjećaj biti Bog kad Bog govori? Zvuči tako drugačije kad osoba s Božjim identitetom govori.” Tako, nesvjesno, počinju oponašati neke od Božjih tonova i dikcije. Iako, u svojim subjektivnim željama, možda ne žele biti Bog ili postati Bog tako eksplicitno, u čemu je ukorijenjeno njihovo oponašanje? Je li to zato što cijene istinu i Božje riječi? (Ne.) Što je onda? (Proizlazi iz motiva želje da se bude Bog.) Da Ja nemam ovaj identitet ili status i da kažem ove riječi, bi li Me itko oponašao? Nitko se ne bi obazirao na Mene, nitko Me ne bi visoko cijenio; nije li to činjenica? Kad nisam imao ovaj identitet i status, također sam pričao i razgovarao u zajedništvu s ljudima. Tko Me je tada shvaćao ozbiljno? Čim su vidjeli da sam mlad, da nemam visoko obrazovanje ili kvalifikacije i da nemam nikakav društveni status, nitko iz Moje vlastite crkve ili bilo koje druge crkve, niti itko od ljudi koji su vršili svoje dužnosti i bili u interakciji sa Mnom, nije Me uistinu shvaćao ozbiljno. Čak i ako sam govorio ispravno ili iskreno, nitko nije obraćao pažnju. Zašto? Bez identiteta ili statusa, nemaš težinu; što god kažeš, nije važno, čak i ako je ispravno ili je istina. Može se čak dogoditi da ljudi poriču sve što kažeš, tvrdeći da je sve pogrešno. Bi li te onda itko oponašao? Vrlo prosječna i obična osoba, bez identiteta ili statusa – tko bi se trudio oponašati tebe? U očima ljudi, takva osoba nema težinu i nije vrijedna divljenja; sretan si ako te ne maltretiraju. Kakva bi bila korist od toga da te oponašaju? Bi li te oponašali samo da bi ih drugi gledali svisoka, maltretirali i diskriminirali? Koga ljudi oponašaju? Oponašaju one koji, u njihovim očima, imaju težinu i veličinu, one sa statusom i identitetom. Ljudi oponašaju takve pojedince. Zašto ista osoba, kad jednom stekne određeni identitet i status, izgleda drugačije u očima drugih kad govori iste stvari? Kako odjednom izgleda da ima težinu i da je vrijedna oponašanja? Što ljudi zapravo oponašaju? Ono što prihvaćaju, oponašaju i obožavaju nisu istina ili pozitivne stvari, već vanjska veličina, površni status. Nije li tako? Da nemam identitet ili status, bez obzira na to koliko govorio u skladu s istinom ili koliko duhovnih riječi izgovorio, bi li se te riječi mogle proširiti među vama? Ne; nitko se ne bi time zamarao. Ali kad jednom imam Svoj identitet i status, neke od riječi koje često govorim, Moje uzrečice, Moju dikciju, Moj način i stil govora – mnogi ljudi počinju oponašati. Gadi Mi se to čuti. Koliko Mi se gadi? Dođe Mi da povratim kad to čujem. Gadi Mi se svatko tko Me oponaša, muka Mi je od onoga tko Me oponaša, čak do te mjere da ga osuđujem! Koja je namjera i cilj iza toga što ljudi oponašaju te stvari? To je oponašanje tona Božjeg govora, da bi se okusilo kakav je osjećaj biti Bog; nije li to činjenica? Radi se o želji za statusom, želji da se govori s položaja statusa, da se govori i postupa s tonom i na način nekoga s identitetom i statusom, kako bi izgledalo kao da i oni imaju status, identitet i vrijednost – nije li to sve? Ako oponašaš običnu osobu, to nije velik problem; u najboljem slučaju to je samo ohola narav. Ali ako oponašaš Božji ton i način govora, tu počinju nevolje. Da ti kažem, stat ćeš na nagaznu minu.

U Božjim riječima postoji izraz: Bog je Bog koji se gnuša zla. Na što se odnosi „gnušati se zla”? Božji identitet i status su jedinstveni. Božju svetost, pravednost, autoritet i ljubav ne posjeduje nijedno stvoreno ili nestvoreno biće; pokušaj oponašanja toga je svetogrđe. Budući da ti ne posjeduješ te atribute, zašto bi ih pokušavao oponašati? Budući da ih ne posjeduješ, zašto bi pokušavao biti Bog? U tom oponašanju, ne gajiš li namjeru da budeš Bog, da postaneš Bog? Ili je to zato što obožavaš Boga, jer zavidiš Njegovoj divoti i biti, pa Ga oponašaš? Nipošto ne; Tebi nedostaje karaktera i rasta za to. Ti samo želiš zadovoljiti žudnju da budeš Bog, da zadobiješ divljenje i poštovanje ljudi i da među ljudima dobiješ tretman poput Boga. Nije li to sramotan čin? To je krajnje sramotno! Oponašanje je samo po sebi odbojno, a težnja da se bude Bog nije samo odvratna; ona je za osudu. Stoga vam danas svečano kažem da, bez obzira na to što sam rekao, bez obzira na to što sam učinio, bez obzira na to što kažem ili učinim što izaziva strahopoštovanje, zavist ili ljubomoru u vašem srcu, postoji jedna stvar koju morate zapamtiti: nikada Me nemojte oponašati. Morate otpustiti namjeru oponašanja, morate se pobuniti protiv mentaliteta oponašanja i izbjegavati vrijeđanje Božje naravi. To je ozbiljna stvar! Iskvareni čovjek koji Božji ton govora, način govora i narav uzima kao nevažnu stvar o kojoj samo govori, kojom proizvoljno manipulira i igra se, odvratan je Bogu. Ako ti to činiš, onda vrijeđaš Božju narav – nikada to nemoj činiti! Čak i ako te Ja ne mogu čuti kako oponašaš način i ton govora utjelovljenog Boga, od samog saznanja da ti imaš takvu narav i takve misli jako Mi se gadi. Ako oponašaš ton Duha Božjeg s namjerom da se obratiš cijelom čovječanstvu ili javnosti, ne tražiš li smrt? To je nešto na što bi svatko trebao paziti; nikada to ne nemoj činiti! Neki su ljudi pitali: „Što znači uvrijediti Božju narav?” Danas ću ti reći jednu stvar: oponašanje Božjeg tona i načina govora, kao i niz stvari povezanih s Božjim identitetom i statusom, bilo vanjskih ili unutarnjih, sve to predstavlja uvredu Božje naravi. Vi to apsolutno morate zapamtiti i nikada ne počiniti tu uvredu! Ako počiniš tu uvredu i možeš se odmah ispraviti, pobuniti protiv toga i preobraziti se, onda još uvijek ima nade. Međutim, ako ustrajno nastaviš tim putem, bit ćeš okarakteriziran kao antikrist, i da ti kažem istinu: u Božjim očima, tada neće biti prostora za povratak – bit ćeš potpuno gotov. Zapamti: Bog je Bog koji se gnuša zla. Ti se u potpunosti moraš s oprezom odnositi prema svakom aspektu povezanom s Božjim identitetom i biti i ne shvaćati to olako. Ako se Božji način govora i ton izraze iz usta iskvarenog čovjeka, to je golema sramota i huljenje na Boga, nešto što Bog nipošto ne može tolerirati. Ljudi nikada, nikada ne smiju počiniti tu uvredu. Razumiješ li? Ako počiniš tu uvredu, umireš! Ako Me ne nećeš slušati i ne vjeruješ Mi, pokušaj to učiniti, a kad stvarno navučeš nesreću na sebe, nemoj Me kriviti što ti nisam rekao.

15. kolovoza 2020.