Ekskurz šesti: Sažetak karaktera antikrista i njihove narav-biti (Treći dio)
III. Narav-bit antikrista
A. Opačina
2. Što antikristi čine Bogu
Tijekom prošlog okupljanja prvenstveno smo razgovarali u zajedništvu i saželi narav-bit antikrista, odabravši za raščlambu tri osobine od šest naravi iskvarenog čovječanstva. Te tri osobine su odbojnost prema istini, zloba i opačina. Prošli put smo razgovarali o opačini, a raščlambom opakih očitovanja antikrista, odnosno, time da su im misli po cijele dane ispunjene zlom, identificirali smo antikriste i potvrdili njihovu opaku narav-bit kroz ta očitovanja. Činjenicu da su im misli po cijele dane ispunjene zlom raščlanjujemo s dva aspekta: prvo, što im je u mislima kada se ophode s drugima, koje pristupe i očitovanja otkrivaju u svojoj iskvarenoj biti; drugo, što je u njihovim mislima o Bogu. Završili smo razgovor o tome kako se ophode s ljudima. Što se tiče toga kakve ideje, predodžbe, gledišta i motive antikristi imaju prema Bogu, pa čak i unaprijed određene radnje u svojim umovima, o tome smo djelomično razgovarali prošli put: na primjer, sumnja, pomno ispitivanje, i što još? (Sumnjičavost i oprez.) Sumnja, pomno ispitivanje, sumnjičavost i oprez. Sada razgovarajmo o tome kako antikristi iskušavaju Boga.
e. Iskušavanje
Koja su očitovanja iskušavanja? Koji pristupi ili misli očituju stanje ili bit iskušavanja? (Ako sam počinio prijestup ili učinio nešto zlo, uvijek želim ispitati Boga, zahtijevati jasan odgovor i vidjeti hoću li imati dobar ishod ili odredište.) To ima veze s mislima; dakle, općenito, kada čovjek govori ili postupa, ili kada se s nečim suočava, koja njegova očitovanja predstavljaju iskušavanje? Ako je netko počinio prijestup i smatra da bi Bog mogao upamtiti ili osuditi njegov prijestup, a sâm je nesiguran, ne zna hoće li ga Bog zapravo osuditi ili neće, on smišlja način da to iskuša, da vidi kakav je zapravo Božji stav. Počinje molitvom, a ako nema osvjetljenja ili prosvjetljenja, razmišlja o potpunom prekidu svojih prijašnjih metoda težnje. Prije je uvijek radio stvari na površan način, ulažući samo 30 % svog truda tamo gdje je mogao uložiti 50 %, ili 10 % tamo gdje je mogao uložiti 30 %. Sada, ako može uložiti 50 % svog truda, on to i čini. Preuzima prljave ili naporne poslove koji drugi izbjegavaju, uvijek ih obavljajući pred drugima i pazeći da to vidi većina braće i sestara. Što je još važnije, želi vidjeti kako Bog gleda na tu stvar i može li se iskupiti za svoj prijestup. Kada se suoči s poteškoćama ili stvarima koje većina ljudi ne može svladati, želi vidjeti što će Bog učiniti, hoće li ga prosvijetliti i usmjeriti. Ako može osjetiti Božju prisutnost i Njegovu posebnu naklonost, vjeruje da Bog nije upamtio niti osudio njegov prijestup, što dokazuje da se njemu može oprostiti. Ako se tako daje i plaća toliku cijenu, ako se njegov stav značajno promijeni, ali i dalje ne osjeća Božju prisutnost, i zasigurno ne osjeća nikakvu primjetnu razliku u odnosu na prije, onda je moguće da je Bog osudio njegov prijašnji prijestup i da ga više ne želi. Budući da ga Bog ne želi, ubuduće neće ulagati toliko truda dok bude izvršavao svoju dužnost. Ako ga Bog i dalje želi, ne osuđuje ga i ako još uvijek ima nade da primi blagoslove, unijet će malo iskrenosti u izvršavanje svoje dužnosti. Jesu li ta očitovanja i te ideje oblik iskušavanja? Je li to konkretan pristup? (Jest.) Maloprije ste spomenuli samo jedan teoretski aspekt, ali niste se konkretno dotaknuli podrobnog očitovanja iskušavanja Boga niti toga kakve konkretne pristupe i planove ljudi imaju u svom srcu u vezi s tim pitanjem niti ste razotkrili kakva su gledišta i stanja antikrista kada se time bave.
Nekim ljudi nemaju nikakvo znanje ni iskustvo o Božjoj svemogućnosti i Njegovom pomnom ispitivanju dubina ljudskog srca. Također nemaju istinsku percepciju Božjeg pomnog ispitivanja ljudskog srca, pa su po prirodi ispunjeni sumnjom u vezi s tim pitanjem. Iako subjektivno žele vjerovati da Bog pomno ispituje dubine ljudskog srca, oni nemaju uvjerljiv dokaz za to. Zbog toga u svom srcu planiraju određene stvari te ih istovremeno počinju izvršavati i provoditi. Dok ih provode, neprestano promatraju zna li Bog doista za to, hoće li se te stvari razotkriti, i ako budu šutjeli, može li itko to otkriti ili može li Bog to otkriti kroz određeno okruženje. Naravno, obični ljudi mogu više ili manje biti nesigurni o Božjoj svemogućnosti i Njegovom pomnom ispitivanju dubina ljudskog srca, ali antikristi nisu jednostavno nesigurni – oni su ispunjeni sumnjom i istovremeno potpuno oprezni prema Bogu. Stoga razvijaju mnoge pristupe kako bi iskušavali Boga. Budući da sumnjaju u Božje pomno ispitivanje ljudskog srca i, štoviše, poriču činjenicu da ga Bog pomno ispituje, često razmišljaju o određenim stvarima. Zatim, uz malo straha ili uz neki neobjašnjivi osjećaj užasa, oni u privatnosti potajno šire te misli, zaluđujući određene ljude. U međuvremenu, neprestano malo-pomalo izlažu svoje argumente i ideje. Dok ih izlažu, promatraju hoće li Bog spriječiti ili razotkriti to njihovo ponašanje. Ako ga On razotkrije ili okarakterizira, brzo se povlače i prelaze na drugi pristup. Ako se čini da nitko za to ne zna i da ih nitko ne može prozreti niti sagledati njihovu nutrinu, u svom srcu postaju još uvjereniji da je njihova intuicija točna i da je njihovo znanje o Bogu točno. Po njihovom mišljenju, Božje pomno ispitivanje ljudskog srca u biti ne postoji. Kakav je to pristup? To je pristup iskušavanja.
Zbog svoje urođeno opake naravi antikristi nikada ne govore niti postupaju izravno. Ne rješavaju stvari s poštenim stavom i iskrenošću, ne koriste poštene riječi dok govore niti postupaju s iskrenim stavom. Ništa što kažu ili učine nije otvoreno, već zaobilazno i tajnovito, i nikada izravno ne izražavaju svoje misli ili motive. Zato što vjeruju da bi, ako ih izraze, bili potpuno shvaćeni i prozreni, da bi njihove ambicije i želje bile razotkrivene na svjetlu i drugi ih ljudi ne bi smatrali uzvišenima ili plemenitima, niti bi se na njih ugledali i obožavali ih; stoga uvijek pokušavaju prikriti i sakriti svoje nečasne motive i želje. Dakle, kako oni govore i postupaju? Koriste razne metode. Kao što među nevjernicima postoji izreka „ispipavanje terena”, antikristi usvajaju sličan pristup. Kada žele nešto učiniti i kada imaju određeno gledište ili stav, nikada to ne izražavaju izravno; umjesto toga, koriste se određenim metodama, kao što su suptilne ili ispitivačke metode ili izvlačenje informacija od ljudi kako bi prikupili informacije koje traže. Zbog svoje opake naravi, antikristi nikada ne tragaju za istinom niti je žele razumjeti. Njihova je jedina briga vlastita slava, dobitak i status. Bave se aktivnostima koje im mogu donijeti slavu, dobitak i status, izbjegavajući one koje to ne nude. Gorljivo poduzimaju aktivnosti povezane s ugledom, statusom, isticanjem i slavom, dok izbjegavaju stvari koje štite rad crkve ili koje bi mogle nekoga uvrijediti. Stoga antikristi ničemu ne pristupaju sa stavom traganja, već koriste metodu iskušavanja kako bi ispipali teren, a zatim odlučili hoće li nastaviti – antikristi su upravo toliko lukavi i opaki. Na primjer, kada žele znati kako ih Bog vidi, ne procjenjuju sebe kroz Božje riječi kako bi spoznali sebe. Umjesto toga, raspituju se okolo i slušaju dvosmislene izjave, promatrajući ton i stav vođa i Višnjega, i tražeći u Božjim riječima način na koji Bog određuje ishode ljudi poput njih. Koriste te putove i metode kako bi vidjeli gdje pripadaju unutar Božje kuće i kako bi saznali kakav će biti njihov budući ishod. Ne uključuje li to određenu prirodu iskušavanja? Na primjer, neki ljudi nakon orezivanja, umjesto da ispitaju zašto su orezani, da ispitaju iskvarene naravi i pogreške koje su otkrili tijekom svojih postupaka, i za kojim bi aspektima istine trebali tragati kako bi spoznali sebe i ispravili svoje prijašnje greške, oni drugima ostavljaju lažan dojam, koristeći neizravna sredstva kako bi saznali stvarni stav Višnjeg prema njima. Na primjer, nakon što su orezani, brzo iznose neko beznačajno pitanje za koji traže savjet Višnjeg, kako bi vidjeli ton Višnjeg, je li strpljiv, hoće li ozbiljno odgovoriti na pitanja koja su postavili, hoće li zauzeti blaži stav prema njima, hoće li im povjeriti zadatke, hoće li ih i dalje visoko cijeniti i što Višnji zapravo misli o pogreškama koje su ranije počinili. Svi su ti pristupi oblik iskušavanja. Ukratko, kada se ljudi suoče s takvim situacijama i pokažu ta očitovanja, znaju li to u svom srcu? (Da, znaju.) Dakle, kada znate i želite činiti te stvari, kako se nosite s tim? Najprije, na najjednostavnijoj razini, možeš li se pobuniti protiv sebe? Nekim je ljudima izazovno pobuniti se protiv sebe kada za to dođe vrijeme; promišljaju o tome: „Zaboravi, ovaj put to ima veze s mojim blagoslovima i ishodom. Ne mogu se pobuniti protiv sebe. Učinit ću to sljedeći put.” Sljedeći put, kad se ponovno susretnu s pitanjem koje uključuje njihove blagoslove i ishod, oni se opet ne mogu pobuniti protiv sebe. Takvi pojedinci imaju osjećaj savjesti, i iako ne posjeduju narav-bit antikrista, to je za njih ipak prilično problematično i opasno. S druge strane, antikristi često gaje te misli i žive u takvom stanju, ali se nikada ne bune protiv sebe jer nemaju osjećaj savjesti. Čak i ako ih netko razotkrije i oreže, ukazujući na njihovo stanje, oni ustraju i nipošto se neće pobuniti protiv sebe niti će zbog toga mrziti sebe ili napustiti to stanje i riješiti ga. Nakon što su neki antikristi smijenjeni, oni misle: „To što sam smijenjen čini se kao normalna stvar, ali osjećam se pomalo osramoćeno. Iako to nije značajno, postoji jedna ključna stvar koje se ne mogu osloboditi. Ako sam smijenjen, znači li to da me božja kuća više neće obučavati? Kakva ću onda osoba biti u božjim očima? Hoću li i dalje imati nade? Hoću li i dalje biti imalo koristan u božjoj kući?” Promišljaju o tome i smišljaju plan: „Imam deset tisuća juana i sada je vrijeme da ih iskoristim. Ponudit ću taj novac kao prinos i vidjeti može li se stav Višnjeg prema meni malo promijeniti te može li mi pokazati malo naklonosti. Ako božja kuća prihvati novac, to znači da još uvijek imam nade. Ako ga odbije, to dokazuje da nemam nade i napravit ću druge planove.” Kakav je to pristup? To je iskušavanje. Ukratko, iskušavanje je relativno očito očitovanje opake narav-biti. Ljudi se koriste raznim sredstva kako bi dobili informacije koje žele, stekli sigurnost, a zatim postigli duševni mir. Postoji više načina iskušavanja, kao što je korištenje riječi da bi nešto izvukli iz Boga, korištenje stvari da bi Ga iskušali, razmišljanje i mozganje o stvarima. Na koji način najčešće iskušavate Boga? (Ponekad, kada se molim Bogu, provjeravam Božji stav prema meni i gledam imam li mir u srcu. Koristim tu metodu da iskušam Boga.) Ta se metoda prilično često koristi. Druga je metoda promatrati imaju li što reći tijekom razgovora u zajedništva na okupljanju, daje li Bog prosvjetljenje ili osvjetljenje, i time iskušavati je li Bog još uvijek s njima i voli li ih On i dalje. Također, tijekom izvršavanja svoje dužnosti, promatraju prosvjetljuje li ih Bog ili usmjerava, imaju li kakve posebne misli, ideje ili uvide – time iskušavaju kakav stav Bog ima prema njima. Sve su te metode prilično uobičajene. Ima li još što? (Ako sam tijekom molitve čvrsto odlučio pred Bogom, ali to ne uspijem ispuniti, promatram hoće li Bog postupiti prema meni u skladu sa zavjetom koji sam dao.) To je također jedna od metoda. Koju god metodu ljudi koristili u ophođenju s Bogom, ako zbog toga imaju grižnju savjesti, a zatim steknu uvid o tim postupcima i naravima te ih mogu brzo promijeniti, onda problem nije toliko značajan – to je normalna iskvarena narav. Međutim, ako netko to čini uporno i tvrdoglavo, čak i ako zna da je to pogrešno i Bogu mrsko, ali ustraje u tome, nikada se ne buni protiv toga niti od toga odustaje, to je bit antikrista. Narav-bit antikrista razlikuje se od narav-biti običnih ljudi po tome što on nikada ne promišlja o sebi niti traga za istinom, već uporno i tvrdoglavo koristi razne metode kako bi iskušavao Boga, Njegov stav prema ljudima, Njegov zaključak o pojedincu i Njegove misli i ideje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti osobe. On nikada ne traga za Božjim namjerama, za istinom, a osobito ne za time kako se pokoriti istini da bi postigao promjenu u svojoj naravi. Svrha svih njegovih postupaka je proniknuti u Božje misli i ideje – to je antikrist. Ta je narav antikrista očito opaka. Kada se bave tim radnjama i pokazuju ta očitovanja, nema ni traga krivnji ili kajanju. Čak i ako se prepoznaju u tim stvarima, ne pokazuju pokajanje niti namjeru da prestanu, već i dalje ustraju na svojim putovima. U svom odnosu prema Bogu, u svom stavu i pristupu, očito je da Boga smatraju svojim protivnikom. U njihovim mislima i gledištima nema ideje ili stava o poznavanju Boga, ljubavi prema Bogu, pokoravanju Bogu ili o strahu od Boga; oni jednostavno žele od Boga dobiti informacije te koristiti vlastite metode i sredstva kako bi utvrdili točan Božji stav prema njima i kako ih On definira. Ono što je ozbiljnije jest da, čak i ako vide da se njihovi postupci podudaraju s Božjim riječima razotkrivanja, čak i ako postoji i najmanja svijest o tome da je to ponašanje Bogu mrsko i da to nije ono što bi osoba trebala činiti, oni nikada neće odustati od toga.
U prošlosti je u Božjoj kući postojalo pravilo: ako bi oni koji su bili izbačeni ili uklonjeni nakon toga očitovali istinsko pokajanje i ustrajali u čitanju Božjih riječi, propovijedanju evanđelja i svjedočenju za Boga, istinski se kajući, mogli su ponovno biti primljeni u crkvu. Dogodilo se to da je neki čovjek ispunio te kriterije nakon što je bio uklonjen, pa je crkva poslala nekoga da ga pronađe, razgovara s njim i da ga obavijesti da je primljen natrag u crkvu. Bio je prilično zadovoljan kad je to čuo, ali je promišljao: „Je li prihvaćanje iskreno ili se iza toga krije neka namjera? Je li Bog doista vidio moje pokajanje? Je li mi doista iskazao milosrđe i oprostio mi? Jesu li moji prošli postupci doista zanemareni?” Nije povjerovao u to i mislio je: „Iako me žele natrag, trebao bih biti suzdržan i ne pristati odmah, ne bih se trebao ponašati kao da sam jako patio i bio tako jadan tijekom ovih godina nakon što sam bio izbačen. Moram djelovati pomalo rezervirano i ne raspitivati se odmah nakon što me prime natrag o tome gdje mogu sudjelovati u crkvenom životu ili koje dužnosti mogu izvršavati. Ne smijem djelovati previše entuzijastično. Iako sam u sebi osobito sretan, moram ostati miran i vidjeti želi li me Božja kuća iskreno natrag ili je neiskrena samo kako bi me iskoristila za određene zadatke.” Imajući to na umu, rekao je: „Nakon što sam bio izbačen, promišljao sam i shvatio da su pogreške koje sam napravio bile prevelike. Gubici koje sam prouzročio interesima božje kuće ogromni su i nikada ih ne mogu nadoknaditi. Ja sam uistinu đavao i Sotona kojeg je Bog prokleo. Međutim, moje preispitivanje još uvijek je nepotpuno. Budući da me božja kuća želi vratiti, moram jesti i piti još više božjih riječi te više ispitivati sebe i spoznavati sebe. Trenutačno nisam dostojan vratiti se u božju kuću, nisam dostojan izvršavati svoju dužnost u božjoj kući, nisam dostojan sastati se sa svojim braćom i sestrama, i svakako me je previše sram suočiti se s bogom. Vratit ću se u crkvu tek kada osjetim da sam sebe dovoljno spoznao i ispitao, kako bi me svi mogli potvrditi.” Bio je na iglama dok je to govorio, misleći: „Samo se pretvaram da to mislim. Što ako se vođe slože da me ne puste natrag u crkvu? Ne bih li bio gotov?” U stvarnosti je bio prilično tjeskoban, ali ipak je morao tako govoriti i pretvarati se da nije previše željan povratka u crkvu. Što je mislio time što je rekao? (Iskušavao je hoće li ga crkva doista prihvatiti natrag.) Je li to potrebno? Nije li to nešto što Sotone i đavli čine? Bi li se normalna osoba tako ponašala? (Ne, ne bi.) Normalna osoba ne bi. Dobiti tako divnu priliku, a ipak poduzeti takav korak opako je. Biti ponovno primljen u crkvu izraz je Božje ljubavi i milosrđa, a on bi trebao preispitati i spoznati vlastitu iskvarenost i nedostatke, tražeći načine da nadoknadi prošle dugove. Ako netko i dalje može tako iskušavati Boga i odnositi se prema Božjem milosrđu na taj način, onda ta osoba doista ne zna cijeniti Njegovu dobrotu! To što ljudi razvijaju takve ideje i pristupe uzrokovano je njihovom opakom biti. U biti, kada ljudi iskušavaju Boga, ono što očituju i otkrivaju teoretski se uvijek odnosi na iskušavanje Božjih misli, i, između ostalog, Njegovih gledišta i definicija ljudi. Ako ljudi tragaju za istinom, pobunit će se protiv takvih primjena i odbaciti ih, te će postupati i ponašati se u skladu s istina-načelima. Međutim, pojedinci s narav-biti antikrista ne samo da ne mogu napustiti takve primjene niti ih smatraju mrskima, već se često dive samima sebi zbog toga što posjeduju takva sredstva i metode. Oni možda misle: „Gledajte kako sam pametan. Nisam poput vas glupana koji samo znaju pokoravati se te slušati Boga i istinu – ja uopće nisam poput vas! Pokušavam koristiti sredstva i metode da saznam te stvari. Čak i ako se moram pokoriti i slušati, ipak ću sve istjerati na čistac. Nemojte misliti da možete išta sakriti od mene ili me prevariti i nasamariti.” To je njihova misao i njihovo gledište. U svom odnosu prema utjelovljenom Bogu, antikristi nikada ne pokazuju pokornost, strah ili iskrenost, a još manje ikakvu odanost. Ovime završavamo našu raspravu o očitovanjima povezanim s iskušavanjem.
f. Postavljanje zahtjeva
Sljedeća je stavka to da antikristi postavljaju zahtjeve Bogu, i postoji više konkretnih očitovanja toga. Antikriste se može opisati riječima nevjernika: „neće ni prstom maknuti ako od toga nema neke koristi”. Kojim još? (Oni „ne puštaju sokola dok ne vide zeca”.) Oni ne puštaju sokola dok ne vide zeca – ako ima neke koristi, ići će za tim, ali ako nema, neće. Bez obzira na situaciju, oni je moraju procijeniti u svom umu, misleći: „Koliku prednost mogu steći ako ovo učinim? Koliku dobit mogu ostvariti? Isplati li se za ovo platiti tako visoku cijenu? Ako platim visoku cijenu, a na kraju drugi budu u prednosti, a ja se ne uspijem istaknuti, onda to sigurno neću učiniti!” Nije li to stav antikrista prema Božjem poslanju i Božjim zahtjevima? Ako u izvršavanje svojih dužnosti ulože nešto truda, ali ne steknu nikakve koristi, i podnesu određenu patnju, a ne prime milost, odmah reagiraju u sebi govoreći: „Uložio sam toliko truda – zašto nisam stekao nikakvu korist? Je li moj obiteljski posao unosan ili nije?” Ako izračunaju i shvate da im je prihod veći nego prethodnog mjeseca, nastavljaju izlaziti i propovijedati evanđelje, ne bojeći se unatoč rizicima. Ali čim se pojavi problem s obiteljskim poslom, a njihova se dobit osjetno smanji u odnosu na prethodni mjesec, odmah se u srcu žale na Boga i sumnjaju u Njega, misleći: „Bože, izvršavao sam svoju dužnost bez lijenosti i lukavstva, i nisam je obavljao površno. Ovog sam mjeseca putovao više i obavio više posla nego prethodnog mjeseca. Zašto ne blagoslivljaš moju obitelj? Zašto moj obiteljski posao ne ide dobro?” Njihov se stav prema Bogu i Božjem poslanju odmah mijenja i oni misle: „Ako ne blagoslivljaš moju obitelj, onda me nemoj kriviti što svoju dužnost izvršavam površno. Sljedeći mjesec neću uložiti toliko truda. Ako trebam ustati u pet, ustat ću u šest. Ako trebam krenuti u osam, krenut ću u deset. Prije sam mogao preobratiti pet primatelja evanđelja mjesečno; ovaj put ću preobratiti samo dva. To bi trebalo biti dovoljno!” Što oni računaju? Računaju je li ono što ulažu i doprinose jednako onome što njima Bog daje. Štoviše, smatraju da je isplativo, vrijedno patnje i plaćanja cijene samo ako je ono što im Bog daje nekoliko puta veće od onoga što traže i žele. U suprotnom, bez obzira na zadatak ili dužnost koju im dodijeli Božja kuća, prema svemu se odnose na isti način – rade površno, provlače se kad mogu, odrađuju stvari reda radi kad mogu i baš nikada ne pokazuju ni trunku iskrenosti. Ovo očitovanje predstavlja i postavljanje zahtjeva i sklapanje nagodbe; ljudi postavljaju zahtjeve samo kada postoji mogućnost nagodbe, a bez nagodbe nemaju zahtjeva.
Antikristi nisu nikada u svom srcu gajili nimalo iskrenosti ili odanosti prema Božjem poslanju, radu Božje kuće ili vlastitim dužnostima. Oni samo koriste svoj intelekt, svoju energiju, vrijeme te tjelesnu patnju i cijenu koju plaćaju u zamjenu za zadovoljenje svojih želja za blagoslovima, za nagrade koje žele primiti i, naravno, za mir i tjelesni užitak, unutarnju stabilnost, obiteljsku sreću u ovom životu, pa čak i za tim da se sve odvija glatko u njihovoj okolini te da ih drugi poštuju, dive im se i imaju pozitivno mišljenje o njima. Ukratko, antikristi nikada iskreno ne izvršavaju svoje dužnosti u Božjoj kući i nipošto neće ponuditi ni trunku odanosti. Bilo da podnose teškoće i plaćaju cijenu ili se površno provlače, njihov je krajnji cilj zahtijevati od Boga ono što žele kako bi zadovoljili vlastite želje. Stoga, kad god naiđu na nedaće, orezivanje ili ljude, događaje i stvari koji im nisu po volji, odmah pomisle: „Utječe li dolazak ovih stvari na moje interese? Hoće li utjecati na moj ugled? Hoće li utjecati na moje izglede i na moj budući razvoj?” Bez obzira na to jesu li njihova očitovanja tijekom izvršavanja dužnosti pozitivna ili negativna, u svakom slučaju, oni nikada ne postupaju u skladu s istina-načelima. Njihov je um ispunjeni trgovanjem, procjenjujući poput poslovnog čovjeka vrijednost onoga što plaćaju i što nude te procjenjujući koliku dobit njihovi troškovi mogu donijeti. Neki mogu reći: „Vjerujemo u Boga da bismo zadobili istinu i život, kako bismo postigli spasenje.” Međutim, antikristi misle: „Koliko vrijedi spasenje? A koliko razumijevanje istine? Te stvari ne vrijede ništa. Ono što je uistinu vrijedno jest primiti stostruko u ovom životu i vječni život u svijetu koji dolazi. Biti uzdizan i cijenjen od drugih u ovom životu, biti štovan kao velik čovjek u božjoj kući, a u svijetu koji dolazi imati vlast nad mnoštvom zemalja – to je uistinu znatna dobit.” To je ambicija antikrista, računica koju u dubini svog srca vode dok izvršavaju svoje dužnosti. Ta je računica ispunjena trgovanjem i zahtjevima. Njihova oskudna „iskrenost” prema dužnosti i prema Bogu služi isključivo tome da osiguraju da im Bog podari vječni život, sačuva ih od nesreće, da im podari blagoslove i milost te da zadovolji sve njihove želje. Stoga je srce antikrista ispunjeno raznim zahtjevima prema Bogu, što se zajednički naziva postavljanjem zahtjeva. Antikristi žele sve osim istine – i materijalne i nematerijalne stvari.
Postoje neki antikristi koji su nekoć dali mali doprinos braći i sestrama ili crkvi. Na primjer, možda su preuzeli određene rizične zadatke u crkvi ili su ugostili braću i sestre koji se nisu mogli vratiti kući. Uz to što relativno dugo vjeruju u Boga, većina ljudi smatra ih zaslužnim i kvalificiranim pojedincima. Istodobno, oni sami imaju osjećaj nadmoći i prednosti. Oslanjaju se na svoj staž i hvale se time, govoreći: „Toliko godina vjerujem u boga i dao sam neke doprinose božjoj kući. Zar mi bog ne trebao pružiti poseban tretman? Na primjer, odlazak u inozemstvo blagoslov je u kojem ljudi uživaju. S obzirom na staž ljudi, ne bih li ja trebao imati prednost? Budući da sam božjoj kući dao doprinos, trebao bih imati prednost i posebnu skrb, i ne trebao biti procjenjivan na temelju načela.” Neki su čak bili u zatvoru, i našavši se bez doma nakon što su izašli, smatraju da bi im Božja kuća trebala pružiti posebnu skrb: na primjer, trebala bi izdvojiti nešto novca da im pomogne kupiti kuću, preuzeti odgovornost za njihovu egzistenciju u drugoj polovici života ili bi trebala zadovoljiti sve materijalne potrebe koje iznesu. Božja kuća trebala bi im osigurati automobil ako ga trebaju. Ako imaju zdravstvenih problema, Božja kuća bi im trebala kupiti dodatke prehrani. Ne pozivaju li se oni na svoj staž i ne razmeću li se svojim kvalifikacijama? Ti pojedinci vjeruju da su dali doprinose, pa besramno i otvoreno postavljaju zahtjeve Bogu. Traže automobile, kuće i raskošan način života. Čak traže od braće i sestara da besplatno rješavaju stvari i obavljaju poslove za njih, postajući time njihovi sluge ili robovi. Nisu li se oni pretvorili u nekoga tko živi na račun crkve? Tvoja vjera u Boga zapravo je radi tebe samoga, i u zatvor ideš radi sebe samoga. Koju god dužnost izvršavaš, to je tvoja odgovornost. Kada izvršavaš svoju dužnost i zadobivaš istinu, to je radi tebe samoga. Tvoje vjerovanje u Boga dobrovoljno je, nitko te na to ne prisiljava. Zadobivanje života radi tebe je samoga, nije radi drugih. Čak i ako si za Božju kuću ili crkvu preuzeo neke rizične zadatke, računa li se to kao zasluga? To nije zasluga; to je ono što bi trebao činiti. To te Bog uzvisuje i daje ti tu priliku; to je Božji blagoslov. To ne bi trebao koristiti kao pokriće za život na račun crkve. Dakle, jesu li ti ljudi antikristi? Konkretno, ti ljudi ne mogu razgovarati u zajedništvu ni o kakvoj istina-stvarnosti, a kada su s braćom i sestrama koji vjeruju kraće vrijeme i koji su mlađi, oni razgovaraju samo o svojim prošlim iskustvima i razmeću se svojim kvalifikacijama; nemaju nikakvo zajedništvo ni znanje o vrijednim životnim iskustvima. Oni druge ne izgrađuju duhovno, već se prave važni i drže se visoko. Nisu sposobni preuzeti nikakav suštinski posao u Božjoj kući niti mogu pravilno obavljati ikakve stvarne dužnosti. Ipak, i dalje žive na račun crkve i pružaju ruke kako bi postavljali zahtjeve Bogu. Nije li to besramno? Ako govorimo o kvalifikacijama, nisam li Ja kvalificiraniji od vas? Jesam li se pravio važan pred vama? Jesam li tražio išta od vas? (Ne.) Zašto onda antikristi čine takve stvari? To je zato što su besramni. Kada prihvaćaju svoje dužnosti, njihov je um ispunjen trgovanjem. Kada izvršavaju svoje dužnosti, nemaju ispravno gledište niti to smatraju svojom dužnošću ili obvezom, nečim što bi stvoreno biće trebalo činiti. Iako možda izvršavaju neku dužnost, podnose određenu patnju i plaćaju cijenu, što oni misle u svom srcu? „Ovaj zadatak nitko drugi ne može obaviti. Ako ga ja obavim, postat ću slavan u božjoj kući, bit ću cijenjen kamo god pođem i kvalificiran da svugdje uživam u najboljem. Bit ću važan u božjoj kući, moći ću imati što god poželim i nitko se neće usuditi ništa reći jer imam kvalifikacije!” Na temelju svog karaktera, antikristi se ne mogu odnositi prema Bogu, Njegovom poslanju ili radu Božje kuće s imalo iskrenosti niti volje. Čak i ako se izvana čini da su voljni i sposobni podnijeti patnju i platiti cijenu, odmah nakon toga spremni su pružiti ruke kako bi Bogu postavljali zahtjeve i tražili nagrade od Njega, pokušavajući živjeti na račun crkve i sve iskorištavati. Stoga, sudeći prema njihovim postupcima, najprikladnije je definirati narav-bit antikrista kao opaku. Misli i gledišta koja gaje o svojim dužnostima i o Božjem poslanju opaki su, nisu u skladu s istinom, a zasigurno nisu u skladu s mjerilom savjesti.
U svakoj dužnosti koju izvršavaju, antikristi slijede vlastite želje, težeći osobnoj slavi i statusu. Nikada ne tragaju za istinom niti preispituju sebe. Kada se u svojem radu suoče s bilo kakvim odstupanjima ili problemima, njihov stav nije ni traganje za istinom ni prihvaćanje istine. Umjesto toga, oni uvijek nastoje prikriti činjenice, sačuvati svoj obraz i ispraznu slavu te se svakom pogledu istaknuti kako bi zadobili poštovanje ljudi. Ukratko, njihovo je srce ispunjeno opačinom, Sotoninom filozofijom te ljudskim predodžbama i maštarijama, i ne sadrži išta što je u skladu s istinom. Antikristi nikada ne tragaju za istinom ni u jednoj dužnosti koju izvršavaju niti se ikada namjeravaju pokoriti radnim aranžmanima Božje kuće. Uvijek se drže vlastitog načina obavljanja stvari i postupaju prema vlastitim sklonostima. Bez obzira na zadatak koji je pred njima, u srcu računaju kako mogu izvući korist za sebe. Mjere samo dužnosti koje im mogu donijeti slavu, dobitak i status, poštovanje drugih ljudi i nešto časti. Kada izvrše svoje dužnosti, nadaju se da će njihova postignuća biti zabilježena u Božjoj knjizi zapisa te vode mentalnu evidenciju o njima i osiguravaju da je svaki doprinos dobro zabilježen i da se ništa ne previdi. Vjeruju da što više posla obave i što su njihovi doprinosi veći, to imaju više nade za ulazak u kraljevstvo te primanje nagrada i kruna. Stavovi i gledišta koja antikristi gaje prema svojim dužnostima upravo su takvi. Njihov je um ispunjen trgovanjem i zahtjevima – ne otkriva li to njihovu priroda-bit? Zašto je njihov um ispunjen trgovanjem i zahtjevima prema Bogu? Razlog je taj što je njihova narav-bit opaka – to je potpuno točno. Iz ideja i gledišta koja antikristi gaje u vezi sa svojim dužnostima vidi se i u potpunosti potvrđuje da je njihova narav-bit opaka. Koliko god se razgovaralo u zajedništvu o istini ili kako god se razotkrivale i raščlanjivale iskvarene naravi ljudi, antikristi ne pokazuju nikakvo znanje o svojoj naravi-biti. Ne samo da odbijaju prihvatiti istinu, već u srcu razvijaju i ogorčenost. Kada osjete da su njihove nade u primanje blagoslova i nagrada uništene, vjeruju da Bog vara, misleći da su Božje razotkrivanje i raščlamba namjeran pokušaj uskraćivanja nagrada, zbog čega se ljudi uzalud daju za Boga, a da na kraju ništa ne zadobiju. Ne samo da njihovo srce nema pozitivno shvaćanje Božjeg djela i istine, već razvijaju i predodžbe i pogrešna shvaćanja, što pojačava njihov otpor prema Bogu. Stoga, što se više raščlanjuju sotonska narav i bit iskvarenog čovječanstva, i što se više razotkrivaju Sotonine spletke, motivi i ciljevi, to antikristi osjećaju veću odbojnost prema istini i gaje mržnju prema njoj. Zašto se to događa? Oni vjeruju da što se više razgovara o istini, to je njihova nada u primanje blagoslova sve manja. Što se više razgovara o istini, to oni više osjećaju da put razmjene patnje i plaćanja cijene za nagrade i krune nije održiv, što ih navodi da vjeruju da nema nade da će primiti blagoslove. Što se više na ovaj način razgovara o istini i što se više događa ovakvo razotkrivanje, to antikristi postaju manje zainteresirani za svoju vjeru u Boga. Videći da u svemu što Bog govori nema spomena o tome koliko patnje i plaćanja cijene može njima donijeti razmjernu nagradu, i da On nije rekao ništa o ulasku u kraljevstvo nebesko samo na temelju napornog rada, osjećaju kao da je njihov put trgovanja s Bogom došao do kraja. Duboko u sebi osjećaju da su oni upravo ti koje je Bog odlučio kazniti te proživljavaju uznemirujući strah i osjećaju da su im dani odbrojani, kao da su nastupila posljednja vremena. Kako se vi osjećate nakon što ste poslušali jednu propovijed za drugom koje razotkrivaju antikriste? Vidim da svi imate pognute glave; osjećate li se pomalo obeshrabreno? Jeste li shvatili da hodate putem antikrista? Jesu li i vaše misli ispunjene tim opakim idejama o cjenkanju s Bogom? Imate li sada ikakvo opažanje? Možete li brzo promijeniti stvari? (I ja razmišljam o tome da moram brzo promijeniti stvari; ne mogu nastaviti živjeti s tim naravima antikrista.) Iako svi imate naravi antikrista te namjeru da se cjenkate s Bogom i da primate blagoslove, vi još niste antikristi. Stoga biste trebali hitno tragati za istinom radi rješenja, zaustaviti se na rubu ponora i krenuti putem traganja za istinom. Nije li problem tada riješen? Imati narav antikrista i hodati njihovim putem problem je koji se lako može riješiti. Sve dok možeš prihvatiti istinu, preispitati sebe, poznavati iskvarenu narav u sebi, razumjeti bit problema težnje za slavom, dobitkom i statusom, a zatim napustiti tu pogrešnu metodu težnje, odbaciti pogrešno gledište vjere u Boga, odbaciti namjeru primanja blagoslova i vjerovati u Boga samo radi traganja za istinom i u svrhu postajanja novim čovjekom, i težiti samo tome da postaneš osoba koja se pokorava Bogu te samo obožavati Boga, bez idoliziranja ili slijeđenja ljudi, tada će se tvoje stanje postupno normalizirati. Zakoračit ćeš na put težnje istini – u to nema sumnje. Ono čega se treba bojati jest ako ne prihvaćaš istinu, ako osjećaš odbojnost prema istini i ako ti, znajući da je cjenkanje s Bogom pogrešno, kao i težnja za slavom, dobitkom i statusom, i dalje ostaneš tvrdoglav i nikada se ne pokaješ. U tom slučaju, ti imaš priroda-bit antikrista i moraš biti eliminiran. Ako činiš mnoga zla djela, suočit ćeš se s kaznom.
Razlika između antikrista i običnih iskvarenih ljudi leži u činjenici da težnja za slavom, dobitkom, statusom i blagoslovima te trgovanje s Bogom nije samo privremeno niti povremeno očitovanje kod antikrista – oni se vode tim stvarima u životu. Oni biraju samo jedan put, a to je put antikrista te žive prema prirodi antikrista i sotonskim filozofijama. Obični iskvareni ljudi mogu drugačije izabrati i hodati putem težnje istini, ali antikristi ne vole istinu niti imaju tu potrebu. Njihova je priroda ispunjena sotonskim filozofijama i oni neće ispravno odabrati. Antikristi nikada neće prihvatiti istinu; ustrajat će u svojim pogreškama do kraja, nikada ne mijenjajući smjer niti se kajući. Oni znaju da su puni nagodbi s Bogom, da Ga iskušavaju i suprotstavljaju Mu se na svakom koraku. Međutim, oni imaju svoje razloge i misle: „Što je tu loše? Postavljanje zahtjeva bogu za neke materijalne blagoslove i uživanje u nekim statusnim povlasticama nisu sramotni postupci. Nisam počinio ubojstvo ni palež niti sam se javno opirao bogu. Naravno, radio sam na uspostavljanju neovisnog kraljevstva i postupao sam pomalo samovoljno, ali nisam nikoga ozlijedio ni povrijedio, niti sam utjecao na rad božje kuće niti sam joj prouzročio gubitke.” Nije li to nepopravljivo? Kako god Božja kuća razgovarala u zajedništvu o istini ili kako god ih razotkrivala i orezivala, oni odbijaju priznati svoje pogreške – to je nepopravljivo. To je bit antikrista. Ako kažeš da su zli ili opaki, njih nije briga te će ustrajati u svom zlu i u svojoj opačini. To pokazuje da su antikristi ljudi koji tvrdoglavo odbijaju pokajati se. Bi li ti i dalje razgovarao o istini s takvim ljudima? Oni čak ni ne znaju što je pozitivno, a što negativno; što im ti možeš reći? Nema se što reći. Antikristi su ispunjeni opakom narav-biti i žive unutar te naravi. Iskušavanje Boga i trgovanje s Njim njihova je urođena priroda i nitko ih ne može promijeniti – oni ostaju nepromijenjeni u svakoj situaciji. Zašto se ne mijenjaju? Ne mijenjaju se jer, bez obzira na to o koliko se istina s njima razgovara, bez obzira na to koliko su riječi razumljive i koliko ih temeljito razotkrivaju, oni nisu svjesni stvarnog problema. Oni ne mogu razumjeti istinu niti znaju što je istina, a što su negativne stvari; to je razlog.
Antikristi trguju s Bogom i postavljaju Mu zahtjeve u raznim stvarima. Naravno, oni postavljaju zahtjeve za mnoštvo stvari – opipljive i neopipljive, materijalne i nematerijalne, sadašnje i buduće. Dok god to mogu zamisliti, dok god vjeruju da to zaslužuju i dok god je to nešto što žele, oni besramno postavljaju zahtjeve Bogu, nadajući se da će im On to udijeliti. Na primjer, kada izvršavaju određenu dužnost, kako bi se istaknuli i postali iznimna ličnost, kako bi imali priliku biti u središtu pozornosti i zadobiti željeni status zajedno s poštovanjem više ljudi, nadaju se da će im Bog dati neke posebne sposobnosti. Mole se Njemu govoreći: „Bože, voljan sam odano izvršavati svoju dužnost. Nakon što sam prihvatio ovu dužnost od tebe, svaki dan razmišljam o tome kako da je dobro izvršim. Voljan sam tome posvetiti životnu energiju, ponuditi ti svoju mladost i sve što imam; voljan sam za to podnijeti poteškoće. Molim te, podari mi riječi, podari mi inteligenciju i mudrost te mi dopusti da tijekom izvršavanja ove dužnosti poboljšam svoje stručne vještine i sposobnosti.” Nakon što izraze svoju odanost i iznesu svoje stajalište, antikristi se odmah obraćaju Bogu i traže te stvari. Iako su te stvari neopipljive i ljudi vjeruju da je razumno tražiti ih od Boga, ne predstavlja li to oblik trgovanja i postavljanja zahtjeva? (Da, predstavlja.) Na što je usmjereno to trgovanje? Što je bit koju raščlanjujemo? Antikristi nemaju nimalo iskrenosti prema dužnostima koje im je Bog povjerio niti namjeravaju biti odani po tom pitanju. Prije nego što ih počnu izvršavati, njihove se misli vrte oko toga kako iskoristiti tu priliku da pokažu svoje talente i steknu slavu među ljudima, umjesto da je iskoriste da dobro izvrše svoju dužnost te da tragaju za istinama koje bi trebali razumjeti i za načelima za kojima bi trebali tragati u izvršavanju dužnosti. Dakle, kada antikristi dođu pred Boga moliti se, oni najprije traže i zahtijevaju stvari koje će koristiti njihovu ugledu i statusu, kao što su inteligencija, mudrost, jedinstveni uvidi, izvanredne vještine, otvaranje duhovnih očiju i tako dalje. Oni ne žele te stvari kako bi razumjeli istinu ili ponudili svoju iskrenost i dobro izvršavali svoje dužnosti. Jasno je da su ti zahtjevi ispunjeni trgovanjem i postavljanjem zahtjeva, a oni ipak smatraju da je to opravdano. Kada je riječ o takvoj molitvi i takvim trgovanjima koje ljudi provode, čak i ako ljudi pate i plaćaju cijenu u izvršavaju svoje dužnosti, i čak i ako potroše određeno vrijeme i energiju, hoće li to Bog prihvatiti? Iz Božje perspektive, On nipošto neće prihvatiti takvo izvršavanje dužnosti, jer u takvim ljudima nema iskrenosti, nema odanosti, a zasigurno nema ni istinske pokornosti. Na temelju tog aspekta, ono čemu oni subjektivno teže jesu status i slava te poštovanje i divljenje drugih, a ipak tijekom izvršavanja njihovih dužnosti nije došlo do poboljšanja u njihovu ulasku u život ili u promjeni naravi.
Kada se suoče s nekim stvarima, antikristi odmah u svom srcu počinju spletkariti, kalkulirati i planirati. Oni su poput računovođa, trguju s Bogom u svemu, želeći mnogo stvari i postavljajući mnoge zahtjeve Bogu. Ukratko, svi su ti zahtjevi u Božjim očima nerazumni; oni nisu ono što Bog namjerava dati ljudima niti su ono što bi ljudi trebali primiti, jer te stvari ne donose ni najmanju trunku koristi čovjekovoj težnji za promjenom naravi ili postizanju spasenja. Čak i ako ti tijekom izvršavanja dužnosti Bog da nešto svjetla ili neke nove ideje u vezi s tvojom strukom, to nije zato da zadovolji tvoju želju za postavljanjem zahtjeva Bogu, a još manje da poveća tvoju popularnost ili ugled koji imaš među ljudima. Nakon što od Boga primi takvo svjetlo i prosvjetljenje, normalna ih osoba primjenjuje na svoju dužnost, bolje izvršava svoju dužnost, može točnije dokučiti načela i postupno iz prve ruke doživljava kako od Boga prima mnogo prosvjetljenja, osvjetljenja i milosti tijekom izvršavanja svojih dužnosti – sve to čini Bog. Što više doživljava, to više osjeća da je ono što Bog čini veliko i sve više shvaća da se nema čime hvaliti, da je sve to Božja milost i Božje usmjeravanje. To je nešto što normalna osoba može osjetiti i čega može biti svjesna. Međutim, antikristi su drugačiji. Koliko god im prosvjetljenja i osvjetljenja Bog davao, oni sve to pripisuju sebi. Jednog dana, kada zbroje svoje doprinose i obrate se Bogu kako bi zahtijevali nagrade, kada svedu račune s Bogom, On će povući Svoje prosvjetljenje i osvjetljenje, i antikristi će biti razotkriveni. Prije toga, sve što su mogli učiniti bilo je zahvaljujući radu Duha Svetoga i Božjem usmjeravanju. Oni se ne razlikuju od drugih ljudi: bez Božjeg prosvjetljenja i osvjetljenja oni gube svoje darove, inteligenciju, mudrost, dobre ideje i dobre misli – postaju ništarije i glupani. Kada antikristi naiđu na takve stvari i odu tako daleko, oni i dalje nisu svjesni činjenice da je njihov put pogrešan niti su svjesni da su trgovali s Bogom i nerazumno Mu postavljali zahtjeve. I dalje misle da su kompetentni i sposobni za sve, da zaslužuju da ih drugi visoko cijene, da im se dive, poštuju ih, podržavaju i uzvisuju. Ako to ne dobiju, situaciju vide kao beznadnu i ponašaju se još bezobzirnije, postaju puni ogorčenosti i prema Bogu i prema braći i sestrama. U srcu psuju Boga i žale se na Njega, govoreći da je Bog nepravedan, proklinjući braću i sestre da nemaju savjesti i da ruše mostove nakon što su ih prešli, pa čak i optužujući Božju kuću da ih se želi riješiti nakon što ih je iskoristila. Što je to? Besramna osoba! Nisu li svi antikristi takvi? Ne govore li često takve stvari? Oni kažu: „Kad sam bio koristan i na važnom položaju, svi su se vrtjeli oko mene. Sada kada više nisam na važnom položaju, nitko ne obraća pažnju na mene, svi me gledaju svisoka i svi ste neljubazni kada razgovarate sa mnom.” Odakle dolaze te riječi? Nisu li one ukorijenjene u opakoj naravi antikrista? Njihova opaka narav ispunjena je trgovanjem s ljudima i Bogom, postavljanjem zahtjeva Bogu i ljudima, kao da govore: „O svemu se brinem za vas, dajem se, plaćam cijenu i brinem se u vaše ime, stoga mi morate pristupati s poštovanjem i razgovarati sa mnom pristojno. Bez obzira na to imam li status ili nemam, morate uvijek pamtiti sve što sam učinio, uvijek me imati u svojim mislima i nikada me ne zaboraviti – ako me zaboravite, znači da nemate savjesti. Kad god jedete ili koristite dobre stvari, morate misliti na mene i ja uvijek moram imati prednost.” Ne postavljaju li antikristi često takve zahtjeve? (Da, postavljaju.) Ima ljudi koji kažu: „Tko je tiskao knjige božjih riječi koje vi čitate? Tko ih je dostavio u tvoje ruke? Da nije bilo mene koji sam preuzimao rizike i suočavao se s opasnostima od uhićenja, zatvaranja ili osude na smrt, biste li vi mogli čitati ove knjige? Da nije bilo mene koji sam podnosio teškoće i plaćao cijenu da vas napojim, biste li mogli imati crkveni život? Da nije bilo mene koji sam podnosio patnju i plaćao cijenu za propovijedanje evanđelja, bi li crkva mogla zadobiti toliko ljudi? Da nije bilo mene koji sam s vama po cijele dane razgovarao u zajedništvu o božjim riječima, biste li imali tako veliku vjeru? Da nije bilo mene koji sam trčao okolo kako bih vam pružio logističku podršku, biste li sada mogli mirno izvršavati svoje dužnosti? Da nije bilo mene koji sam predvodio, bi li se rad crkve mogao razviti do ove mjere?” Jeste li susreli takve ljude? Slušajući njihove riječi, čini se kao da bez njih rad Božje kuće ne bi mogao napredovati i da bi se Zemlja prestala okretati. Nije li to način razmišljanja antikrista? Zašto izvikuju te riječi? Pripisuju li sebi zasluge za stvari ili jadikuju i žale se? Oni vjeruju da ih Božja kuća više ne treba, da su ih braća i sestre zanemarili, da je Božja kuća nepravedna prema ljudima, da Božja kuća ne skrbi za njih, ne poštuje ih niti im dopušta da ondje ostare. Nema li u njihovu vikanju i elementa proklinjanja? Oni proklinju druge govoreći da nemaju savjesti. Kakvu uslugu antikristi zapravo pružaju? Sve što rade jest ometanje i prekidanje, a sve što govore je zaluđujuće. Oni nemaju ljudskosti; oni su đavli. Zašto bi itko trebao imati savjesti prema njima? Je li to korisno? (Ne.) Zašto nije korisno? Može li se razumjeti istina slijedeći njih? (Ne.) Što zadobivaju svi koji obožavaju i slijede antikriste? Svi oni zajedno s tim antikristima izdaju Boga i oni ih odvode u pakao. Kako antikristi vide sebe? (Vide sebe kao Boga.) To je besramna misao. Ljudi bi trebali imati savjesti prema Bogu, ali Bog nikada ne zahtijeva od ljudi da to čine; On samo zahtijeva od ljudi da razumiju istinu, da mogu primjenjivati istinu i postići spasenje te da budu stvorena bića koja su u skladu s mjerilom. Jesam li Ja ikada tražio od vas da mislite na Mene i da sačuvate malo hrane za Mene kada jedete dobro ili da mislite na Mene kada boravite na lijepom mjestu? Kada dobro jedete, dobro živite i sretni ste, jesam liikada bio ljubomoran? Jesam li ikada rekao da nemate savjesti? Ipak, antikristi su sposobni govoriti takve stvari i proklinjati ljude da nemaju savjesti – nije li to besramno? Kada ih Božja kuća smijeni, kada braća i sestre više nisu toliko entuzijastični prema njima kao prije, oni su sposobni govoriti takve stvari, plačući nad svojim nedaćama te proklinjući ljude i Boga. Svašta može izaći iz njihovih usta, a njihova je demonska priroda potpuno razotkrivena. To su razna očitovanja koja otkriva opaka narav antikrista. Budući da su njihova srca ispunjena trgovanjem s Bogom, to dovodi do postavljanja raznih uvjeta i zahtjeva Njemu. Kada su antikristi promaknuti ili smijenjeni, kada ih Božja kuća postavi na važan položaj ili to ne učini, sva razna očitovanja koja iz njih proizlaze odnose se na njihovu opaku bit – to je potpuno točno.
g. Poricanje, osuda, donošenje sudova i bogohuljenje
Zatim, razgovarajmo u zajedništvu o pojmovima poricanja, osude, donošenja sudova i bogohuljenja. Budući da su antikristi ispunjeni sumnjama u Boga, oni ne pokazuju nikakvo zanimanje ni za jednu istinu koju je Bog izrazio. Njihovo je srce ispunjeno odbojnošću i mržnjom, i oni nikada ne priznaju da je Krist istina, a kamoli da pokazuju ikakvu pokornost. Budući da u svom srcu često sumnjaju u Boga i podozrivi su prema Njemu, često stvarajući predodžbe i razne ideje o Božjim postupcima, oni neprestano i nesvjesno procjenjuju, misleći: „Postoji li bog doista? Što on misli kada to kaže? Ako se to procjenjuje sa stajališta znanja i doktrine, kako bi te riječi trebalo razumjeti? Što bog time želi reći? Što želi reći upotrebom tog izraza? Kome se obraća?” Oni proučavaju i proučavaju, i nakon godina takvog istraživanja, još uvijek ne vide najvažniju istinu u riječima koje Bog izražava i u djelu koje On čini: da je Bog istina, život i put – oni to ne mogu razumjeti niti vidjeti. Kada ljudi kažu da su sve Božje riječi istina, antikristi promišljaju i misle: „Sve su njegove riječi istina? Nisu li to samo neke obične riječi? Samo neke uobičajene izjave? Nema ničeg dubokog u njima.” Gledajući Božje djelo, oni misle: „Ne vidim auru boga u onome što on čini u crkvi ili među svojim izabranicima. Kažu da je bog suveren nad svime, ali ja to ne vidim. Bez obzira na to gledam li kroz povećalo ili astronomski teleskop, ne mogu vidjeti obličje boga, i kako god gledao, ne mogu otkriti njegova djela. Dakle, trenutačno ne mogu stopostotno potvrditi postoji li bog doista. Ali ako kažem da bog ne postoji, čuo sam za postojanje nekih čudnih i paranormalnih stvari u svijetu; pa u tom slučaju, bog bi trebao postojati. Ali kako bog zapravo izgleda? Kako bog djeluje? Ne znam. Najjednostavniji način je da vidim što bog čini i govori onima koji ga slijede.” Promatranjem vide da Božja kuća često orezuje ljude, često promiče i smjenjuje ljude i često s ljudima razgovara u zajedništvu, raspravlja, razmjenjuje mišljenje i ostalo o raznim dužnostima i o poslu vezanom za razne struke. Oni misle: „Nisu li to sve stvari koje ljudi rade? Nijedna od njih nije nadnaravna; sve su vrlo normalne, i ne mogu vidjeti niti osjetiti kako duh božji djeluje. Ako to ne mogu osjetiti, ne bi li se moglo reći da djelo duha svetog ne postoji? Nije li sve to plod ljudske svijesti i njihovog uma? Ako djelo duha svetog ne postoji, postoji li onda zapravo duh božji? Čini se da je i to upitno. Ako duh božji ne postoji, postoji li onda bog zapravo? Teško je reći.” Nakon pet godina iskustva, ne mogu to potvrditi niti to mogu nakon deset ili čak petnaest godina iskustva. Kakvi su to ljudi? Oni su razotkriveni – bezvjernici su. Ovi bezvjernici ovako dangube u Božjoj kući, jednostavno se prepuštaju struji. Ako drugi propovijedaju evanđelje, i oni to čine; ako drugi izvršavaju svoje dužnosti, i oni to čine. Ako naiđu na priliku za promaknuće, misle da mogu „zauzeti položaj” u Božjoj kući i radi statusa mogu uložiti nešto truda. Istovremeno mogu i bezobzirno činiti nedjela, uzrokujući prekide i ometanja; ako su oni obični članovi crkve bez ikakva statusa, mogu pronaći načine da zabušavaju, radeći tek toliko da se vidi. To znači dangubiti. Zašto kažem „dangubiti”? U svom srcu prema Bogu gaje sumnje i poricanje, zadržavaju stav poricanja prema Božjem postojanju i biti, što ih navodi da u Božjoj kući nevoljko izvršavaju svoje dužnosti. Oni ne razumiju i uvijek misle u sebi: „Koja je svrha izvršavanja moje dužnosti i slijeđenja boga na ovaj način? Ne zarađujem novac na poslu niti živim normalnim životom. Neki mladi ljudi čak posvećuju cijeli svoj život davanju sebe za boga, ali što će zadobiti? Stoga ću prvo promatrati. Ako doista budem mogao proniknuti u stvari i vidjeti nadu u primanje blagoslova, moj trud i davanje neće biti uzaludni. Ako ne mogu primiti precizne božje riječi ili proniknuti u stvari, onda dangubljenje nije gubitak. Uostalom, neću se iscrpiti niti ću dati previše.” Nije li to samo dangubljenje? Nisu iskreni ni u čemu što rade, ne mogu ustrajati ni u čemu niti se istaknuti, i ne mogu istinski platiti cijenu. To znači dangubiti. Nije li to puko dangubljenje? Oni ni u čemu što rade nisu iskreni, ne mogu ustrajati ni u čemu niti se istaknuti, i ne mogu istinski platiti cijenu. To znači dangubiti. Iako dangube, njihov um nije besposlen – vrlo je zaposlen. Puni su predodžbi i ideja o mnogim stvarima koje Bog čini, a mnoge stvari koje nisu u skladu s njihovim predodžbama procjenjuju u svom srcu koristeći znanje, zakone, društveni moral, tradicijsku kulturu i tako dalje. Unatoč svim tim procjenama, ne samo da ne uspijevaju kroz to vidjeti istinu niti pronaći načela primjene istine, nego umjesto toga osuđuju, donose sudove, pa čak i bogohule protiv Boga i Njegovog djela. O čemu antikristi prvo donose sud? Oni kažu: „O radu božje kuće odlučuju ljudi; sve to rade ljudi. Ne vidim da bog djeluje niti da duh sveti uopće vodi i usmjerava.” Nije li to izjava bezvjernika? Tvrdnja da sve rade ljudi otkriva mnoge probleme. Na primjer, ako Božja kuća izabere i obučava nekoga tko im nije po volji, njihovo srce postaje nepopustljivo. Mogu li se antikristi istinski pokoriti? (Ne, ne mogu.) Dakle, što će učiniti? Pokušat će to potkopati. Ako to ne uspiju i nitko ih od braće i sestara ne sluša niti ih podržava, počet će to osuđivati, govoreći: „Božja kuća je nepravedna i nema načela u ophođenju s ljudima. Na svijetu ima mnogo brzih konja, ali nema onih koji ih mogu prepoznati.” Što to znači? To implicira da su oni brzi konji, ali nažalost, u Božjoj kući nema onih koji ih mogu prepoznati. Nakon što osude to što je Božja kuća učinila, a što nije u skladu s njihovim predodžbama, oni će početi širiti neosnovane glasine, predodžbe i negativnost. Naravno, sve će njihove riječi biti grube. Neki bi čak mogli reći: „Ti ljudi su obrazovani, dobro izgledaju, elegantno su odjeveni i iz grada su; mi smo ljudi sa sela, imamo nešto talenta, ali se ne znamo izraziti niti komunicirati s višnjim – nije nam lako doći do promaknuća. Svi koji su u božjoj kući promaknuti rječiti su, dobri u laskanju i imaju svoje taktike. S druge strane, ja se ne izražavam s lakoćom niti sam rječit, a samo imati talente beskorisno je. Dakle, izreka ‚Na svijetu ima mnogo brzih konja, ali nema onih koji ih mogu prepoznati’ u božjoj kući vrijedi baš kao i u svijetu.” Što ta izjava znači? Nije li to donošenje sudova? Oni donose sudove o radu Božje kuće i šire svoje sudove iza leđa. U svom pristupu Bogu, Njegovu djelu, Njegovim izrazima, Njegovim riječima, Njegovoj naravi i Njegovim raznim načinima djelovanja, antikristi koriste znanje i filozofiju kako bi ih procjenjivali, istraživali i o njima rasuđivali. U konačnici dolaze do pogrešnog zaključka. Stoga nikada u srcu ozbiljno ne prihvaćaju, ne shvaćaju niti promišljaju ni o jednoj riječi koju je Bog izgovorio. Umjesto toga, Božje riječi shvaćaju samo kao neku vrstu teorije ili lijepih riječi. Kada se nešto dogodi, oni ne uzimaju Božje riječi kao temelj i načelo za to kako gledaju, definiraju i mjere svaku stvar. Umjesto toga, koriste ljudske perspektive te Sotoninu filozofiju i teorije kako bi sudili o tim stvarima. Dolaze do zaključaka da ništa nije u skladu s njihovim predodžbama te da nijedna riječ koju Bog izražava i nijedan postupak koji poduzima nisu po njihovoj volji. Na kraju, iz perspektive antikrista, sve što Bog čini biva osuđeno.
Neki antikristi uvijek žele imati vlast u Božjoj kući, ali im nedostaje kova i posebnih vještina, pa neizbježno završe obavljajući u Božjoj kući neke sitne poslove, kao što su čišćenje, preraspodjela stvari i drugi jednostavni, rutinski poslovi. Ukratko, takvi ljudi zasigurno ne mogu postati crkveni vođe, propovjednici i tome slično. Međutim, oni nisu zadovoljni time da budu obični sljedbenici ili da rade ono što smatraju osrednjim poslom, jer su ispunjeni ambicijom. Kako se očituje ta ispunjenost ambicijom? Oni se žele raspitivati, zapitkivati, biti upućeni, a posebno se miješati u svaku veliku ili malu stvar u Božjoj kući. Ako postoji neki posao koji od njih zahtijeva službovanje, oni se uvijek raspituju: „Kako napreduje tiskanje knjiga za našu božju kuću? Kako ide odabir filmskog redatelja naše crkve? Tko je trenutačni redatelj? Tko piše scenarije? Tko je ovdje okružni vođa i kakav je?” Što misle time što se raspituju o tim stvarima? Trebaju li se raspitivati ili miješati u te stvari? (Ne, ne bi trebali.) Sve su to opći poslovi koji nisu povezani s istinom. Zašto se ti „dobronamjerni ljudi” uvijek raspituju? Je li to iz istinske brige ili jednostavno nemaju pametnijeg posla? Ni jedno ni drugo – to je zato što imaju ambicije te žele napredovati i preuzeti vlast. Mogu li shvatiti da je to ambicija i želja za preuzimanjem vlasti? Ne, ne mogu; nedostaje im razuma. Zbog svoje odvratne ljudskosti i lošeg kova, ne mogu ništa postići niti dobro izvršiti čak ni najjednostavniju dužnost. Tijekom izvršavanja svojih dužnosti stalno se loše ponašaju, lijeni su, skloni dokolici, čak se i raspituju o raznim stvarima. Na kraju bivaju uklonjeni zbog tih očitovanja. Je li ispravno da ih Božja kuća ukloni? (Da.) Jesu li uklonjeni zato što su bili pretjerano zabrinuti i radoznali? (Ne.) Otpravljeni su i nije im dopušteno da dangube zbog toga što se nisu bavili pravim stvarima i što su stalno željeli živjeti na račun Božje kuće. Ništa nisu mogli dobro napraviti, pa ih nije bilo vrijedno zadržavati – nisu li oni bezvjernici? Ne bi li trebali biti uklonjeni? Kada je došlo vrijeme da budu uklonjeni, postali su tjeskobni i tek su tada tragali za istina-načelima, pitajući: „Moram tragati za time koja su zapravo načela po kojima božja kuća uklanja i izbacuje ljude: Na temelju čega sam ja uklonjen?” Trebao bi im odgovoriti: „Netko poput tebe, tko voli dokolicu i mrzi rad, tko uzrokuje ometanja i razaranja u svemu što radi, u potpunosti odgovara načelima po kojima se uklanja.” Ne čini li se prilično smiješnim da tragaju za načelima po kojima se ljudi uklanjaju nakon što su učinili toliko loših stvari, a da ne razumiju kakvi su ljudi? (Da, čini se.) Neki su ljudi poput ovih uklonjeni, dok su drugi poslani u obične crkve. Oni nisu prikladni za izvršavanje dužnosti u Božjoj kući i ne ispunjavaju uvjete za njihovo izvršavanje. Mogu li takvi pojedinci shvatiti da je ono što je Bog učinio u skladu s istinom? Usuđujem se reći da antikristi to nikada neće shvatiti jer su oni bezvjernici koji osuđuju i donose sudove o svakoj pozitivnoj stvari koja je u skladu s istinom. Antikrist, koji je uvijek željan raspitivati se, koji je ispunjen ambicijom i neprestano se nastoji uspeti na viši položaj, a pritom nema nikakve iskrenosti ni odanosti prema izvršavanju vlastitih dužnosti, sjedi na tlu i glasno nariče kada ga otprave. On kaže: „Nitko ne razumije moje dobronamjerno srce, moju iskrenost i odanost. Zašto me otpravljaju? Nanesena mi je nepravda i ne pristajem na to! Nitko nije toliko zabrinut za boga niti je itko u božjoj kući toliko odan. Moja velika revnost i velika dobrota smatraju se lošom namjerom – bog je tako nepravedan!” Nije li to tvrdnja da su nedužni? Je li ijedna njihova riječ nešto što bi ljudi trebali govoriti? Je li ijedna od njih u skladu s istinitim činjenicama? (Nije.) Sve su to nerazumne, apsurdne riječi bezvjernika, pune pritužbi, negodovanja i osude. To je njihovo razotkrivanje. Da nisu otpravljeni, nastavili bi se pretvarati i težili bi tome da budu gospodari Božje kuće. Bi li se gospodar tako ponašao? Bi li gospodar pravio takve scene? Bi li gospodar tako upravljao Božjom kućom? Tražilo se od njih da čiste, ali oni su se svuda motali i nisu ništa radili. Tražilo se od njih da kuhaju, ali nisu željeli kuhati čak ni za dvoje ljudi. Bojali su se da će se umoriti i smatrali su to poslom niže klase – pa što drugo mogu raditi? Jesu li sposobni za išta osim da budu vođe i da izdaju naredbe? Nije li razumno da ih Božja kuća ukloni? (Da.) Potpuno je razumno, a oni i dalje nastavljaju proklinjati iza leđa, praveći scene i ponašajući se poput svadljivih žena. Nisu li to antikristi? To je očitovanje narav-biti antikrista. Kada se suoče sa stvarima koje nisu u skladu s njihovim interesima ili sklonostima, kada se suoče sa stvarima koje ne zadovoljavaju njihove želje ili prohtjeve, pokoravaju li se imalo? Mogu li tragati za istinom? Mogu li se smiriti, priznati svoje grijehe i pokajati se? Ne, ne mogu. Njihova je prva reakcija da ustanu i galame protiv Boga, puni su riječi osude, suda, bogohuljenja i proklinjanja. Oni misle: „Ako me božja kuća ne želi, u redu. Ti nemaš milosrđa, pa nemoj kriviti mene što sam bezdušan. Skinimo rukavice i vidimo tko je nemilosrdniji!” Je li to očitovanje traganja za istinom? Je li to očitovanje koje bi normalno stvoreno biće trebalo posjedovati? (Ne, nije.) Kakvo je to onda očitovanje? Kako bi se trebali odnositi prema Bogu oni koji istinski vjeruju u Njega i slijede Ga? Oni se moraju istinski i bezuvjetno pokoriti Bogu. Samo bi neprijatelji Božji – Sotona i đavli – poricali, osuđivali, donosili sudove, bogohulili i proklinjali Boga, toliko da galame protiv Njega i protive Mu se. Čak i ako sada ne možeš prihvatiti tu činjenicu i možeš smisliti stotinu razloga tvrdeći da je Božja kuća nepravedno postupila prema tebi, ako imaš razumnosti, ljudskosti i barem malo straha Božjeg, možeš li se tako odnositi prema Bogu? Nipošto ne! Ako netko to može učiniti, ima li on i trunke savjesti? Posjeduje li ikakvu ljudskost? Ima li ikakvog straha Božjeg? (Ne, nema.) Jasno je da on nije jedna od Božjih ovaca. Nikada se nije odnosio prema Bogu kao prema svom Gospodaru; nikada nije smatrao Boga svojim Bogom. U njegovom srcu Bog je neprijatelj, a ne njegov Bog. Božji neprijatelji su antikristi i Sotona; obrnuto, antikristi su Božji neprijatelji – oni su Sotone i đavli. Antikristi nikada neće prihvatiti ništa što Bog čini i nikada neće reći „amen” ni na jednu riječ koju Bog izgovori. To je bit Božjeg neprijatelja – Sotone – i to je suštinska bit antikrista. Bezrazložno su neprijateljski raspoloženi prema Bogu i bezrazložno su sposobni osuditi Boga. Nije li to opačina? To je čista opačina.
Ove su naravi antikrista u različitoj mjeri prisutne u svakoj osobi, ali prema otkrivanju ovih naravi i putu koji ljudi biraju kada vjeruju, možete li prosuditi tko je antikrist, tko je službenik, a tko je jedan od pripadnika Božjeg izabranog naroda koji može biti spašen? (Iako svi otkrivaju narav antikrista, neki ljudi, nakon što otkriju svoju iskvarenu narav, imaju osjećaj savjesti, osjećaju krivnju, mogu se pokajati i mogu primjenjivati istinu – to su oni koji mogu biti spašeni. Međutim, oni bez osjećaja savjesti, koji misle da su u pravu čak i nakon što pogriješe, koji tvrdoglavo odbijaju pokajati se i u potpunosti odbacuju istinu – ti ljudi su antikristi i nemaju nikakvu mogućnost spasenja.) Jesu li te dvije izjave točne? (Jesu.) Ono što je upravo rečeno u osnovi je točno, ali nije dovoljno precizno. Iako neki ljudi također posjeduju narav antikrista, kada se suoče s određenim situacijama, sposobni su tragati za istinom, pobuniti se protiv tijela, kajati se nakon što prepoznaju svoju iskvarenu narav, osjećati se dužnim, promijeniti se, primjenjivati u skladu s istina-načelima, izabrati ispravan put, izabrati primjenjivanje istine i konačno steći razumijevanje istine i ući u istina-stvarnost, postižući pokornost Bogu. Takvi ljudi mogu biti spašeni i oni su Božji izabrani narod. Postoji druga vrsta ljudi koji znaju da imaju narav antikrista, ali ne preispituju sebe kada se suoče s određenim situacijama. Kada otkriju da su učinili nešto loše, nemaju nikakvo istinsko razumijevanje, ne mogu u sebi razviti snažan osjećaj dugovanja, nesposobni su za ikakvo pokajanje ili promjenu, i smeteni su po pitanju istine i spasenja. Spremni su i voljni službovati u Božjoj kući, mogu učiniti što god se od njih traži, ali to ipak ne shvaćaju ozbiljno; ponekad mogu uzrokovati prekide i ometanja, ali nisu zli ljudi. Mogu prihvatiti orezivanje, ali nikada proaktivno ne tragaju za istinom kada nešto rade niti slijede istina-načela kada rješavaju stvari. Ne pokazuju nikakvo zanimanje za jedenje i pijenje Božjih riječi niti za istinu. Iako mogu donekle uložiti trud u svoje dužnosti, nemaju entuzijazma kada je riječ o težnji istini niti ih to zanima. Ne pokazuju nikakvu odanost u izvršavanju svoje dužnosti; usporedno pokazuju određenu spremnost i iskrenost. Mogu poznavati razne iskvarene naravi, ali nikada ne promišljaju o sebi kada se suoče sa situacijama, niti teže tome da postanu netko tko može razumjeti istinu ni je primijeniti. To su službenici. Posljednja kategorija uključuje antikriste. Oni su neprijatelji Boga, istine i pozitivnih stvari. Njihovo je srce ispunjeno opačinom, galamljenjem protiv Boga, protivljenjem Bogu, te osudom, sudom i bogohuljenjem protiv pravde, pozitivnih stvari i istine. Oni ne vjeruju u Božje postojanje, u Njegovu suverenost nad svime, i još su manje voljni dopustiti Bogu da bude suveren nad sudbinom čovječanstva. Nikada ne razumiju sebe te koliko god pogrešaka ili prijestupa počinili, nikada ih ne priznaju, ne kaju se niti se mijenjaju. Uopće se ne kaju u svom srcu i potpuno odbacuju istinu. To su antikristi. Procjenjivanje ima li netko stav prihvaćanja prema istini općenito je točan način određivanja kojoj kategoriji taj čovjek pripada. Kojoj kategoriji vi pripadate? Jeste li među Božjim izabranim narodom koji može biti spašen, ili ste antikrist ili službenik? Prelazite li u prvu kategoriju ili ne pripadate nijednoj od ovih kategorija? Ne postoji nitko tko ne pripada nijednoj od ovih kategorija: svatko pripada jednoj od te tri. Zli ljudi bez ljudskosti oni su koji imaju bit antikrista; oni koji imaju nešto ljudskosti, koji imaju savjest i razum, kao i relativno dobar karakter, koji mogu težiti istini, voljeti pozitivne stvari i voljeti istinu, i koji se boje Boga i mogu Mu se pokoriti, mogu biti spašeni – oni su Božji izabrani narod. Oni s karakterom koji je prosječan, ni osobito dobar ni osobito loš, koji nemaju nikakvo zanimanje za istinu niti su uopće voljni težiti istini, ali izvršavaju svoje dužnosti s nešto iskrenosti, jesu službenici. To je mjerilo za procjenu. Može li antikrist postati službenik? (Ne.) Postoji li onda među službenicima kategorija ljudi koji mogu postati Božji izabrani narod? (Da.) Što je potrebno da ova promjena bude moguća? (Moraju težiti istini.) Možda će, s više godina vjere, s više iskustava i susreta, i razumijevanjem više istina, postupno prijeći iz etape službovanja u to da postanu pripadnici Božjeg izabranog naroda. Budući da je njihovo trenutačno razumijevanje istine slabo, a vjera u Boga posebno slaba, oni imaju malo zanimanja za izvršavanje svojih dužnosti i primjenjivanje istine. Nedostaje im duhovnog rasta da teže istini te ne mogu otpustiti svoje ambicije i želje, među ostalim raznim potrebama tijela. Stoga, za sada mogu ostati samo u etapi službovanja. Međutim, relativno govoreći, ti ljudi imaju savjest i vole pozitivne stvari; kako postupno dolaze do razumijevanja istine, njihovo se okruženje mijenja, duže vjeruju u Boga, imaju dublja iskustva i razvijaju istinsku vjeru u Boga, oni također postupno jasnije uviđaju istinu i pozitivne stvari, put kojem bi trebali težiti postaje jasniji, razvijaju zanimanje za istinu i sve više vole istinu. Takvi ljudi mogu postupno krenuti putem spasenja i postati pripadnici Božjeg izabranog naroda; kod njih postoji prostor za napredak i promjenu. S druge strane, nije točno reći da oni s biti antikrista mogu postati pripadnici Božjeg izabranog naroda i biti spašeni, jer je bit antikrista bit đavla i Božjeg neprijatelja – antikristi se nikada ne mogu promijeniti.
Upravo smo razgovarali u zajedništvu o poricanju, osudi, donošenju sudova i bogohuljenju koji proizlaze iz njihove opake narav-biti koju otkrivaju u tome kako se odnose prema Bogu i Njegovu djelu. Kad god je nešto u suprotnosti s njihovim predodžbama ili šteti njihovim interesima, trenutačna reakcija antikrista jest ustati, opirati se i osuditi to, govoreći: „Ovo je pogrešno, ovo su učinili ljudi i neću popustiti pred tim. Uložit ću žalbu i pronaći dokaze da razjasnim ovo pitanje. Iznijet ću svoj stav, braniti se, razotkriti sve pojedinosti ovog pitanja i vidjeti tko je smutljivac, tko uništava moj dobar ugled i dobre stvari koje radim.” Izraz „Božje dobre namjere su u svemu” postaje isprazna izjava u srcu antikrista, nesposobna usmjeravati ili promijeniti njihova sredstva, metode i načela postupanja. Naprotiv, kada se susretnu s bilo kojom situacijom, oslanjaju se na ono što im je prirodno, smišljaju svaku metodu i koriste sve svoje sposobnosti i taktike za postupanje. Nedvojbeno, ono što čine jest osuda, donošenje suda i bogohuljenje protiv Boga. Ljudske su misli zasićene Sotoninom logikom i idejama, bez ikakve istine o kojoj bi se moglo govoriti. Stoga, kada se suoče s takvim stvarima, očitovanja antikrista odražavaju očitovanja Sotone: kako se Sotona odnosi prema Bogu, tako se i antikristi odnose prema Njemu, i koja god sredstva ili koje god riječi Sotona koristi prema Bogu, antikristi koriste to isto. Na taj način, opaka bit antikrista kao Božjih neprijatelja neupitna je. Čak i ako je riječ o nekome tko vjeruje u Boga samo dan ili dva, razumije li on razliku između ljudi i Boga u svom normalnom ljudskom razmišljanju i razumnosti? (Da, razumije.) Kao odrasla osoba s normalnom ljudskošću, zna li u svom srcu kako se odnositi prema Bogu? (Da.) Postoji li mjerilo u ljudskoj razumnosti za najprikladniji i najbolji način ophođenja prema osobi koju netko obožava? (Da.) Ljudi su skloni klanjati se i ulagivati, ugađati i dodvoravati se; čak i ako ih ta osoba tuče ili proklinje, oni nalaze način da budu popustljivi i poslušni. Dakle, kada je riječ o njihovim roditeljima, znaju li ljudi kako pokazati poštovanje i ljubav, a koje ponašanje nanosi štetu i predstavlja mržnju? Postoji li mjerilo za procjenu toga? (Da.) To dokazuje da su ljudi, živa bića u ljudskoj koži, različiti od životinja i da su iznad njih. Ti znaš kako poštovati i voljeti svoje roditelje, pa zašto onda ne znaš kako se prema Bogu odnositi s ljubavlju i poštovanjem? Kako se možeš tako odnositi prema Bogu? Olako osuđivati i donositi sudove, usuđivati se olako bogohuliti i proklinjati – je li to ponašanje normalnih ljudi? (Ne.) Čak se ni životinje ne ponašaju tako. Ako osoba uzgaja životinju, čak i divlju, i provede neko vrijeme s njom, dok god ona prepoznaje tko joj je vlasnik, uvijek će pokazivati poštovanja prema tom vlasniku i odnositi se prema njemu kao prema rođaku, članu obitelji, drugačije nego prema drugim životinjama ili ljudima. Pretpostavimo da si ti bio njezin vlasnik: nakon što je prošla kroz dva ili tri druga kućanstva, kada je ponovno sretneš, dovoljno je da samo nanjuši tvoj miris i odmah će ti postati privržena. Čak i ako je to divlja životinja, neće te pojesti. Njezina divlja priroda je urođena, proizlazi iz Božjeg stvaranja i predodređenja. To je instinkt za preživljavanje koji joj je dao Bog, a ne zlobna ili opaka narav – to se razlikuje od zla antikrista. Dvoje ljudi udomili su mladunče lava. Kako je lav rastao, postalo je teško priuštiti njegovu mesnu prehranu, pa su ga, kada je napunio godinu dana, pustili natrag u njegovo prirodno okruženje. Nakon tri godine ponovno su susreli tog lava. Lav ih je ugledao izdaleka i radosno potrčao prema njima. Isprva su se zabrinuli, misleći: „Neće li nas pojesti? To je lav.” Ispostavilo se da je lav prišao, zagrlio ih kao prijatelje, a oni su zauzvrat grlili i mazili lava. Lav im je zatim predstavio članove svoje obitelji, a kada su morali otići, nevoljko se rastao od njih. Takav prizor možeš vidjeti kada se ova najkrvoločnija od divljih životinja, mesožder, susretne s ljudima. Nije li to prilično dirljivo? (Da, jest.) Čak i kod divljih životinja ljudi mogu vidjeti njihovu prijateljsku stranu, ali toga nema kod antikrista. Budući da antikristi posjeduju Sotoninu narav i da su ljudi sa sotonskom narav-biti, oni mogu donositi sudove, osuđivati i bogohuliti protiv Boga. Takvi stavovi dovode do određenih očitovanja, a posebno do određenih pristupa. Nisu li antikristi gori od životinja? Ljudi znaju kako pokazati poštovanje i brižnost onima koje obožavaju te svojim najbližim rođacima i roditeljima, i znaju koji ih njihovi postupci mogu povrijediti i naštetiti im. Oni to mogu procijeniti. Međutim, antikristi se mogu tako ponašati prema Bogu, što doista izaziva bijes. To ukazuje na to da je urođena priroda takvih pojedinaca bit antikrista. Točnije rečeno, ti su pojedinci utjelovljenja Sotone, oni su živi Sotone, oni su đavli – oni nisu Božje ovce. Bi li Božje ovce proklele Boga? Bi li Ga Božje ovce osudile? (Ne.) Zašto ne? (Zato što slušaju Boga i pokoravaju Mu se.) Slušaju i pokoravaju se – to je jedan aspekt. Ključna je njihova istinska vjera u Boga. Ako istinski vjeruješ u Božji identitet, status i bit, onda bez obzira na to što Bog čini ili kako to čini, čak i ako to uzrokuje štetu, ti Njega nećeš osuditi. Samo oni koji istinski vjeruju u Boga i koji imaju pravu vjeru u Njega, postavljaju se u položaj stvorenog bića i uvijek se prema Bogu odnose kao prema Bogu. To je činjenica.
Već smo razgovarali u zajedništvu o tome kako antikristi proklinju Boga, protive Mu se i galame protiv Njega. Neki Mu se otvoreno protive, uspostavljaju frakcije, sklapaju saveze i stvaraju neovisna kraljevstva. Drugi Ga potajno proklinju iza zatvorenih vrata, neki Ga proklinju u svom srcu te Mu se u srcu protive i galame protiv Njega. Bilo da Ga proklinju otvoreno ili u tajnosti, svi su oni antikristi; oni nisu Božje ovce. Oni su Sotonin soj i nesumnjivo nisu normalni ljudi niti su stvorena bića koja su u skladu s mjerilom. Kada se većina ljudi suoči sa situacijama koje nisu u skladu s njihovim predodžbama ili se susretne s Božjim sudom i grdnjom, oni se jednostavno osjećaju uzrujano, zbunjeno i ne mogu to prihvatiti. Negoduju ili pokazuju nepopustljivost; mogu čak postati negativni ili zabušavati, ali to ne prerasta u protivljenje i galamljenje. S vremenom, kroz molitvu, čitanje Božjih riječi, uz pomoć braće i sestara te prosvjetljenja, usmjeravanja i discipliniranja Duha Svetog, oni se mogu postupno promijeniti. To je očitovanje običnih iskvarenih ljudi kada ih nešto snađe. S druge strane, antikristi nemaju ta pozitivna očitovanja i oni neće promijeniti svoj smjer. Ako situacija nije u skladu s njihovim željama, oni proklinju. Ako sljedeća situacija i dalje nije u skladu s njihovim željama, i tada proklinju. Proklinjanje ide ruku pod ruku s protivljenjem i galamljenjem. Neki antikristi čak kažu: „Ako ljudi poput mene ne mogu biti spašeni, tko onda može?” Nije li to galamljenje? Nije li to protivljenje? (Da, jest.) To je protivljenje. Nemaju ni traga pokornosti i usuđuju se galamiti protiv Boga i protiviti Mu se – to su Sotone. Završimo ovdje naš razgovor o raznim očitovanjima opake naravi.
B. Odbojnost prema istini
Dalje ćemo razgovarati u zajedništvu o drugoj stavci narav-biti antikrista – odbojnosti prema istini. Ranije smo razgovarali o dosta pojedinosti vezanih za ovu stavku odbojnosti prema istini, ali ovdje ćemo prvenstveno okarakterizirati antikriste raščlambom njihove narav-biti koja osjeća odbojnost prema istini. Glavno obilježje naravi koje se tiče načina na koji antikristi pristupaju istini jest odbojnost, a ne puka nezainteresiranost. Nezainteresiranost je samo relativno blag stav prema istini koji se nije razvio do razine neprijateljstva, osude ili protivljenja. To je samo nedostatak zanimanja za istinu, nevoljkost da se na nju obraća pažnja, govoreći: „Kakve pozitivne stvari, kakva istina? Čak i ako to zadobijem, što s tim? Hoće li mi to poboljšati život ili povećati sposobnosti?” Oni su nezainteresirani za te stvari i stoga se njima ne zamaraju, ali to se ne može nazvati odbojnošću. Odbojnost ukazuje na određen stav. Kakav stav? Čim čuju za bilo koju pozitivnu stvar i bilo što vezano za istinu, oni osjećaju mržnju, gnušanje, otpor i ne žele slušati. Čak mogu pokušati pronaći dokaze kako bi osudili istinu i ocrnili je. To je njihova narav-bit odbojnosti prema istini.
Baš kao i drugi ljudi, antikristi mogu čitati Božje riječi, čuti ono što Bog govori i doživjeti Božje djelo. Na površini se čini da i oni mogu razumjeti doslovno značenje Božjih riječi, znati što je Bog rekao i znati da te riječi omogućuju ljudima da krenu ispravnim putem i da budu dobri. Međutim, sve je to za njih samo teorija. Što znači da je to samo teorija? To je kao kada neki ljudi mogu vjerovati da je određena teorija u knjizi dobra, ali kada je usporede sa stvarnim životom i razmišljaju o zlim trendovima, ljudskoj pokvarenosti i raznim potrebama cijelog čovječanstva, shvate da je ta teorija nepraktična i odvojena od stvarnog života te da ne može pomoći ljudima da se prilagode tim zlim trendovima i ovom zlom društvu ili da ih slijede. Stoga smatraju da je ta teorija dobra, ali da je to samo nešto o čemu se priča kako bi se zadovoljile ljudske želje i maštarije o lijepim stvarima. Na primjer, ako netko voli status i želi biti dužnosnik te želi biti uzvišen i obožavan među ljudima, on se mora oslanjati na nenormalne metode poput laganja, isticanja sebe, gaženja drugih i slično kako bi postigao taj cilj. Međutim, to su upravo stvari koje istina osuđuje. Istina osuđuje i poriče te ljudske želje i ambicije. U stvarnom životu ljudi misle da je isticanje sebe legitimna stvar, ali Bog i istina osuđuju takve zahtjeve. Stoga ti zahtjevi nisu prihvaćeni u Božjoj kući, nema prostora da se ondje provedu niti da se ostvare. Ali hoće li se antikristi njih odreći? (Neće se odreći.) Točno, neće se odreći. Čim antikristi to vide, misle: „Sada razumijem. Dakle, istina zahtijeva od ljudi da budu nesebični, da se žrtvuju, da budu tolerantni i velikodušni, da izgube svoj ego i žive za druge. To je istina.” Jednom kada na ovaj način definiraju istinu, postaju li zainteresirani za istinu ili osjećaju gnušanje prema njoj? Osjećaju gnušanje prema njoj i prema Bogu, govoreći: „Bog uvijek govori istinu, uvijek razotkriva nečiste stvari poput ljudskih želja i ambicija, i uvijek razotkriva ono što leži na dnu ljudskih duša. Čini se da bog razgovara u zajedništvu o istini s ciljem da ljude liši njihove potrage za statusom, željama i ambicijama. U početku sam mislio da bog može zadovoljiti ljudske želje, ispuniti njihove prohtjeve i snove te dati ljudima ono što žele. Nisam očekivao da je bog takav bog. On se ne čini tako sjajnim. Pun sam ambicija i želja: može li bog voljeti osobu poput mene? Sudeći prema onome što je bog uvijek govorio i čitajući između redaka njegovih riječi, čini se da bog ne voli ljude poput mene niti se može slagati s nekim poput mene. Čini se da se ja ne mogu slagati s takvim praktičnim bogom. Zašto smatram riječi koje on govori, djelo koje čini, načela njegova djelovanja i njegovu narav toliko neprihvatljivima? Bog traži od ljudi da budu pošteni, da imaju savjest, da traže, slušaju i boje se Boga kada ih nešto zadesi te da se odreknu svojih ambicija i želja – to su stvari koje ja ne mogu učiniti! Ono što bog zahtijeva ne samo da je nespojivo s ljudskim predodžbama, već je i neobzirno prema ljudskim osjećajima. Kako mogu vjerovati u njega?” Nakon što o tome tako razmišljaju, razvijaju li dobar osjećaj prema Bogu ili se udaljavaju od Njega? (Udaljavaju se.) Nakon što steknu neko iskustvo, antikristi sve više osjećaju da ljudi poput njih, koji imaju ambicije i želje te koji su puni težnji, neće biti dobrodošli u Božjoj kući, da ondje nema mjesta da iskoriste svoje vještine niti ondje mogu slobodno ostvariti svoje težnje. Oni misle: „U božjoj kući ne mogu otkriti svoj izniman talent. Nikada neću imati priliku istaknuti se. Kažu da nemam duhovno razumijevanje, da ne razumijem istinu i da imam narav antikrista. Ne samo da nisam unaprijeđen ili postavljen na važan položaj, već sam i osuđen. Što nije u redu s uspostavljanjem mog vlastitog neovisnog kraljevstva? Što nije u redu s tim da mučim druge? Budući da imam moć, trebao bih tako postupati! Tko ne bi tako postupao da ima moć? Dakle, što nije u redu s tim da se upuštam u prljave igre i varanje tijekom izbora? Ne rade li svi nevjernici isto? Zašto to nije dopušteno u božjoj kući? Čak kažu da je to besramno. Kako se to može smatrati besramnim? Čovjek teži prema gore, kao što voda teče prema dolje. To je ispravno! U božjoj kući nije zabavno. Ali ljudi u ovom svijetu prilično su zlobni i nije lako slagati se s njima. U usporedbi s njima, ljudi u božjoj kući ponašaju se malo bolje. Da nema boga, druženje ovdje bilo bi divno; da nema Boga i istine koja upravlja ljudima, ja bih bio glavni u božjoj kući, gospodar i kralj.” Dok izvršavaju svoje dužnosti u Božjoj kući, neprestano doživljavaju razne stvari, neprestano bivaju orezivani i prebacuju se na razne druge dužnosti te napokon nešto shvaćaju, govoreći: „Sve što se događa u božjoj kući mjeri se istinom i rješava njom. Istina se uvijek naglašava i bog uvijek govori o njoj. Ovdje ne mogu slobodno ostvariti svoje težnje!” Došavši do ove točke u svojim iskustvima, oni sve više osjećaju odbojnost prema istini, prema vladavini istine, prema tome da je sve što Bog čini istina i prema traganju za istinom. Do koje mjere osjećaju odbojnost prema tim stvarima? Oni ne žele čak ni priznati niti prihvatiti doktrine istina koje su priznali na samom početku i u svom srcu osjećaju krajnje gnušanje. Stoga, čim dođe vrijeme za okupljanje, oni postaju pospani i tjeskobni. Zašto su tjeskobni? Oni misle: „Ova okupljanja traju po tri ili četiri sata – kada će to završiti? Ne želim više slušati!” Postoji izraz koji može opisati njihovo raspoloženje, a to je „biti na iglama”. Shvaćaju da dok god istina vlada u Božjoj kući, oni nikada neće imati priliku istaknuti se, već će ih svi uvijek ograničavati, osuđivati i odbacivati te da, bez obzira na to koliko su sposobni, neće im biti dodijeljene važne uloge. Zbog toga se njihov prezir prema istini i Bogu pojačava. Netko bi mogao pitati: „Zašto od početka nisu osjećali prezir?” Doista, od početka su osjećali prezir, ali je njima u to vrijeme sve u Božjoj kući bilo nepoznato. Nisu imali nikakav pojam o tome, ali to ne znači da nisu osjećali prezir ili odbojnost. U stvarnosti, unutar svoje narav-biti osjećali su odbojnost prema istini, samo što to sami nisu shvaćali. Narav-bit ovih ljudi nedvojbeno je odbojna prema istini. Zašto to kažem? Oni po prirodi vole nepravdu, opačinu, moć, zle trendove, biti glavni, kontrolirati ljude i sve takve negativne stvari. Sudeći po tim stvarima koje vole, izvan svake je sumnje da antikristi osjećaju odbojnost prema istini. Nadalje, u smislu onoga čemu teže, oni teže statusu, teže tome da se istaknu, da stave aureolu na glavu, da budu vođe među ljudima, da budu impozantni i moćni, da imaju ugled i snagu gdje god govore i postupaju, zajedno sa sposobnošću da kontroliraju ljude – oni teže tim stvarima. To je također očitovanje osjećaja odbojnosti prema istini. Sudeći nadalje prema njihovom stavu prema istini, bez obzira na to koliko istine ti pojedinci čuli, to neće biti od koristi. Neki bi mogli pitati: „Je li to zato što imaju loše pamćenje?” Ne, nije. Neki antikristi imaju izvrsno pamćenje, osobito su rječiti te mogu odmah primijeniti i pokazati ono što su naučili. Oni koji nemaju sposobnost razlučivanja posljedično misle da su ti pojedinci dobrog kova i da u njima djeluje Duh Sveti. Međutim, ljudi koji imaju sposobnost razlučivanja odmah mogu prepoznati da su ono što oni govore samo doktrine i isprazne riječi, da je to lišeno bilo kakvih istina-stvarnosti i namijenjeno je zaluđivanju ljudi. Antikristi su ovakvi ljudi: osobito vole propovijedati uzvišene propovijedi, raspravljati o duhovnim teorijama na isprazan način i izbacivati bujicu riječi koja je, jednom kad započne, izvan teme i nepovezana. Mnogi ljudi njih ne mogu razumjeti, a antikristi kažu: „To je jezik trećeg neba; kako biste ga vi mogli razumjeti?” Glavno očitovanje toga da antikristi osjećaju odbojnost prema istini vidi se u njihovom stavu prema njoj, a naravno, očituje se i u njihovom uobičajenom svakodnevnom životu i aktivnostima, osobito u tome kako izvršavaju svoje dužnosti. Oni pokazuju nekoliko očitovanja. Prvo, nikada ne tragaju za istinom, čak ni kada jasno znaju da bi trebali. Drugo, nikada ne primjenjuju istinu. Budući da ne tragaju za istinom, kako je onda mogu primjenjivati? Do razumijevanja se može doći samo traganjem, a samo razumijevanje može dovesti do primjenjivanja; oni ne tragaju za istina-načelima niti ih uzimaju k srcu. Čak ih preziru, osjećaju odbojnost prema njima i gledaju na njih s neprijateljstvom. Zbog toga se nikada čak ni ne dotiču primjenjivanja istine, pa čak i ako ponekad razumiju istinu, ne primjenjuju je. Na primjer, kada ih nešto zadesi, a drugi predlože dobar način postupanja, oni mogu uzvratiti: „Što je tu dobro? Ako to učinim, neće li se moje ideje potratiti?” Neki mogu reći: „Božja kuća će pretrpjeti gubitke ako budemo radili na tvoj način; moramo postupati prema načelima.” Oni odgovaraju: „Kakva načela! Moj način je načelo; što god ja mislim, to je načelo!” Nije li to neprimjenjivanje istine? (Da.) Još jedno od njihovih glavnih očitovanja jest da nikada ne čitaju Božje riječi niti se bave duhovnom posvećenošću. Kada su neki ljudi zauzeti poslom i ne mogu naći vremena za čitanje Božjih riječi, tiho promišljaju ili pjevaju nekoliko himni, a ako prođe mnogo dana da ne čitaju Božje riječi, osjećaju prazninu. Usred svoje zauzetosti ukradu trenutak da pročitaju odlomak i okrijepe se, promišljajući dok ne osjete Božju prisutnost i dok se njihovo srce ne umiri. Takvi ljudi nisu predaleko od Boga. S druge strane, antikristi ne osjećaju tjeskobu ako prođe dan, a da ne čitaju Božje riječi. Čak i ako Božje riječi ne čitaju deset dana, oni ne osjećaju ništa. Mogu živjeti sasvim dobro i bez čitanja Božjih riječi godinu dana, pa čak mogu proći i tri godine, a da ne čitaju Božje riječi i da ne osjećaju ništa – ne osjećaju strah ni prazninu u srcu i nastavljaju živjeti udobno. Oni zasigurno osjećaju intenzivnu odbojnost prema Božjim riječima! Osoba zbog zauzetosti može provesti jedan dan ili možda 10 dana bez čitanja Božjih riječi. Međutim, ako netko može provesti cijeli mjesec bez čitanja Božjih riječi, a da ne osjeća ništa, onda postoji problem. Ako prođe godina dana, a osoba ne čita Božje riječi, ne samo da ne čezne za Božjim riječima – ona osjeća odbojnost prema istini.
Još jedno očitovanje toga da antikristi osjećaju odbojnost prema istini jest njihov prezir prema Kristu. Već smo ranije razgovarali o njihovom preziru prema Kristu. Dakle, što je Krist učinio da Ga preziru? Je li ih povrijedio ili im naudio, ili učinio bilo što protivno njihovim željama? Je li naštetio bilo kojem od njihovih interesa? Ne. Krist nema nikakve osobne zamjerke prema njima, a oni Ga nisu čak ni upoznali. Kako Ga onda mogu prezirati? Uzrok leži u biti antikrista koja osjeća odbojnost prema istini. Još jedno očitovanje toga da antikristi osjećaju odbojnost prema istini jest njihov prezir prema stvarnosti svih pozitivnih stvari. Stvarnost svih pozitivnih stvari obuhvaća širok raspon stvari, kao što su sve stvari koje je Bog stvorio i njihovi zakoni, razna živa bića i zakoni koji upravljaju njihovim životima, a prvenstveno razni zakoni koji upravljaju životima živih bića koja nazivamo ljudi. Na primjer, pitanja rođenja, starenja, bolesti i smrti koja su najbliža ljudskom životu – noge normalnih ljudi postaju slabe kako stare, zdravlje im propada, vid im slabi, postaju nagluhi, zubi im se klimaju i oni misle da se moraju pomiriti sa starošću. Bog je suveren nad svime time i nitko ne može ići protiv tog prirodnog zakona – normalni ljudi mogu sve to priznati i prihvatiti. Međutim, bez obzira na to koliko dugo osoba živi ili kakvo je njezino fizičko zdravlje, određene se stvari ne mijenjaju, kao što su način na koji treba izvršavati svoju dužnost, položaj koji treba zauzeti i stav s kojim treba izvršavati svoju dužnost. S druge strane, antikristi odbijaju popustiti. Oni kažu: „Tko sam ja? Ja ne mogu ostarjeti. U svakom trenutku moram biti drugačiji od običnih ljudi. Izgledam li ti staro? Postoje određene stvari koje vi ne možete raditi u ovoj dobi, ali ja mogu. Vaše noge možda postaju slabe u pedesetima, ali moje ostaju hitre. Čak vježbam skakanje s krova na krov!” Uvijek žele izazivati te normalne zakone koje je Bog odredio, neprestano ih pokušavaju prekršiti i pokazati drugima da su drugačiji, izvanredni i nadmoćni u odnosu na obične ljude. Zašto to rade? Oni žele izazivati Božje riječi i poreći da su Njegove riječi istina. Nije li to očitovanje biti antikrista koja osjeća odbojnost prema istini? (Da.) Postoji još jedan aspekt, a to je da antikristi štuju zle trendove i mračne utjecaje; to dodatno potvrđuje da su neprijatelji istine. Antikristi se duboko dive Sotoninom režimu i štuju ga, kao i razne sposobnosti, vještine i djela zlih duhova o kojima se govori u legendama, te zle trendove i mračne utjecaje. Njihovo vjerovanje u te stvari je nepokolebljivo i nikada ne sumnjaju u njih. Njihovo srce ne samo da ne osjeća odbojnost, već je puno poštovanja, štovanja i zavisti prema tim stvarima. Čak i duboko u svom srcu, oni ih pomno slijede. Antikristi duboko u svom srcu imaju takav stav prema tim zlim i mračnim stvarima – ne znači li to da osjećaju odbojnost prema istini? Zasigurno! Kako bi itko tko voli te opake i mračne stvari mogao voljeti istinu? To su ljudi koji pripadaju zlim silama i Sotoninoj družini. Naravno, oni nepokolebljivo vjeruju u Sotonine stvari, dok im je srce ispunjeno odbojnošću i prezirom prema istini i pozitivnim stvarima. Ovdje ćemo manje-više završiti naš sažetak o stavci odbojnosti prema istini.
C. Zloba
Još jedan dio narav-biti antikrista je zloba. Antikristi se mogu sažeti jednom rečenicom: antikristi su zli ljudi. Kada imaju status, očito je da su antikristi. Kada nemaju status, kako možete prosuditi jesu li oni antikristi? Morate gledati njihovu ljudskost. Ako je njihova ljudskost zlonamjerna, podmukla i otrovna, onda su sto posto antikristi. Ako netko nikada nije imao status i nikada nije bio vođa, a njegova ljudskost nije dobra, kako možete utvrditi je li on antikrist? Morate vidjeti je li njegova ljudskost otrovna i je li on zla osoba. Ako je zla osoba, onda je, čak i ako nema status, sto posto antikrist. Stoga je još jedan tipičan aspekt narav-biti antikrista zloba. Je li zlobna narav antikrista ista kao zloba lavova ili tigrova koji love plijen? (Ne.) Mesožderi love zbog gladi; to je tjelesna potreba i instinkt. Ali kada nisu gladni, neće loviti. Po čemu se to razlikuje od zlobe antikrista? Je li točno da antikristi ne postaju okrutni ako ih ti ne provociraš, a postaju okrutni samo kada su isprovocirani? Ili je točno da te neće kontrolirati ako ih ti ne slušaš, ali će te kontrolirati ako ih slušaš? Ili je točno da te neće mučiti dok god ih slušaš, ali će te mučiti ako ih ne slušaš? (Ne.) Zloba antikrista je narav, bit – to je istinska sotonska bit. To nije instinkt niti potreba tijela, već očitovanje i obilježje naravi antikrista. Dakle, koja su očitovanja, otkrivanja i pristupi zlobne naravi antikrista? Koji njihovi postupci pokazuju da je njihova narav zlobna, da imaju bit zlih ljudi? Podijelite svoja razmišljanja. (Oni muče druge.) (Potiskuju i isključuju one koji su drugačiji od njih.) (Podmeću drugima i postavljaju im zamke.) (Kontroliraju ljude i manipuliraju njima.) (Stvaraju klanove i siju razdor.) Stvaranje klanova i sijanje razdora pomalo je podmuklo; to su očitovanja opake naravi, ali ne dosežu razinu zlobe. Širenje predodžbi, uspostavljanje neovisnih kraljevstava – je li to zlobno? (Da.) Protivljenje radnim aranžmanima, ometanje rada Božje kuće, prisvajanje Božjih prinosa i izravno protivljenje Bogu – je li to zlobno? (Da.) Prisvajanje prinosa nije samo pohlepno; to je također očitovanje zlobne naravi. To što antikristi mogu prisvojiti prinose ukazuje na iznimno zlobnu narav, ravnu onoj razbojnika. Ponovite stavke koje smo upravo saželi. (Oni muče druge, potiskuju i isključuju one koji su drugačiji od njih, podmeću im i postavljaju im zamke, kontroliraju ljude i manipuliraju njima, šire predodžbe, uspostavljaju neovisna kraljevstva, protive se radnim aranžmanima, napadaju Boga i prisvajaju prinose.) Ukupno devet stavki. To su manje-više očitovanja zlobne naravi antikrista. Zapravo, postoje još neka konkretna očitovanja, ali su gotovo identična ovima, pa ih neću podrobno nabrajati. Ukratko, oni koji se služe tim pristupima i strategijama zli su ljudi. S jedne strane, njihovi pristupi su podmukli, na primjer, podmetanje, postavljanje zamki i širenje predodžbi, sve je to relativno podmuklo. S druge strane, njihove strategije su prilično otrovne i okrutne, što ih kvalificira kao one koji imaju zlobnu narav.
Sudeći prema ova tri aspekta narav-biti antikrista, mogu li oni biti spašeni? (Ne, ne mogu.) Jesu li voljni služiti u Božjoj kući? (Ne, nisu.) Oni ne teže istini, ne vole istinu, a njihovo je srce ispunjeno neprijateljstvom prema Bogu i pozitivnim stvarima. Nisu voljni činiti čak ni najosnovnije stvari – služiti i ispunjavati svoju dužnost u Božjoj kući – to jest, ne mogu činiti čak ni ono što bi osoba normalno trebala činiti. Ne samo da to ne mogu činiti, već naprotiv, ometaju, prekidaju i uništavaju normalan red po kojim braća i sestre izvršavaju svoje dužnosti, kao i normalan crkveni život. Istodobno ometaju rad Božje kuće, normalan ulazak ljudi u život i normalan rad Boga na ljudima. I to nije sve, oni također žele vladati i imati moć u Božjoj kući; žele zaluditi, privući i kontrolirati ljude, uspostaviti svoja vlastita neovisna kraljevstva i frakcije u Božjoj kući te one koji slijede Boga u potpuno pretvoriti u svoje sljedbenike, kako bi mogli ostvariti svoju ambiciju i želju za posjedovanjem moći i utjecaja, za kontroliranjem Božjeg izabranog naroda i za suparničkim nadmetanjem s Bogom. Dakle, ima li ikakve vrijednosti u upotrebljavaju antikrista u Božjoj kući? Mogu li oni služiti ikakvoj dobroj funkciji u Božjoj kući? (Ne.) Sudeći po njihovoj ljudskosti pa sve do njihovih težnji, od njihovih ambicija i želja do putova kojima kroče te njihovom stavu prema istini i Bogu, u Božjoj kući takvi ljudi mogu služiti samo funkciji ometanja, prekidanja i uništavanja Božjeg djela. Ne mogu služiti čak ni najmanjoj pozitivnoj funkciji, jer nikada ne teže istini, a u svojoj narav-biti osjećaju odbojnost prema istini i ispunjeni su neprijateljstvom prema istini i Bogu. To je bit antikrista.
Sada smo u potpunosti završili razgovor o raznim očitovanjima antikrista. Na temelju onoga o čemu smo danas razgovarali, možete li sada razlučiti antikriste? Da to sažmemo najjednostavnijom rečenicom: zli ljudi su antikristi, a antikristi su svi zli ljudi. Kad se to ovako kaže, nisu li vam stvari postale puno jasnije? Nije li ih sada lakše razumjeti? Tijekom protekle dvije godine neprestano smo raščlanjivali narav-bit antikrista, a vi ste prošli puno pročišćenja, brinući se jeste li možda antikristi. Sada je rezultat napokon tu. Proces je bio prilično izazovan, ali konačni rezultat je dobar: vi imate narav antikrista, ali niste antikristi. Kako ste došli do tog razumijevanja? Koja vas je rečenica iz Mojih razgovora navela da to shvatite? (Prošli put, kroz Božji razgovor o razlici između karaktera i narav-biti antikrista i drugih ljudi, počeli smo pomalo razumijevati. Ljudi koji imaju savjest i razum mogu se pokajati i promijeniti nakon što učine zlo, dok oni koji posjeduju narav-bit antikrista ljudi su koji tvrdoglavo odbijaju pokajati se i ne osjećaju ništa bez obzira na to koliko zla počinili.) Ljudi pokazuju neka otkrivanja naravi antikrista, ali ona su nehotična i ne dolaze iz njihove proaktivne volje; kada se ta otkrivanja otkriju, ljudi osjećaju nelagodu, bol, kajanje i osjećaj dugovanja, a zatim mogu postupno preokrenuti svoj smjer. Kada ljudi to shvate, osjećaju se puno mirnije i shvaćaju da još uvijek ima mogućnosti da budu spašeni te da nisu antikristi. Iako imaju neke sličnosti s naravi antikrista, srećom, nemaju sličnosti s narav-biti antikrista. Dok god nisi zla osoba, ti nisi antikrist. Ali znači li to da nemaš narav antikrista? (Ne, ne znači.) Kada sada kažem da svatko ima narav antikrista, osjećate li otpor u svom srcu? (Ne osjećam.) Ne osjećate otpor; sada možete prihvatiti tu činjenicu. Sažmite očitovanja narav-biti antikrista. (Antikristi osjećaju odbojnost prema istini, mrze istinu i nikada neće prihvatiti istinu.) Ovo pogađa bit; antikristi nikada neće prihvatiti istinu; osjećaju odbojnost i neprijateljstvo prema istini. Neki ljudi ne teže istini, ali nisu neprijateljski raspoloženi prema njoj, i također misle da je sve što Bog kaže ispravno i dobro te se dive tome i žele tome težiti, ali su lošeg kova i nemaju put. Drugi se ne zanimaju za istinu, ali nisu ni neprijateljski raspoloženi prema njoj; oni su mlaki. Međutim, antikristi su drugačiji; oni osjećaju odbojnost i neprijateljstvo prema istini. Onog trenutka kada se spomene istina ili Bog, oni osjećaju mržnju, a pokušaj da ih se navede da prihvate istinu čini ih nenormalnima, osjećaju gnušanje u srcu i nikada ne prihvaćaju istinu – to je bit antikrista. Što još? (Antikristi tvrdoglavo odbijaju pokajati se bez obzira na to što pogrešno učinili i nikada neće primjenjivati istinu.) Oni neće priznati svoje pogreške, nikada se ne kaju i neće se promijeniti tijekom mnogo godina. Oni ne priznaju da je Bog istina i da su Božje riječi istina, pa kako bi onda mogli primjenjivati istinu? Nemaju ljudskosti, oni nisu ljudi, oni su đavli, Sotone i Božji neprijatelji, stoga oni nipošto neće primjenjivati istinu.
26. prosinca 2020.