II. Razlika između karaktera i narav-biti

Prošli put smo saželi karakter antikrista. Možete li reći što on obuhvaća? (Prva stavka je laganje iz navike, druga je da su podmukli i okrutni, treća je da nemaju osjećaja časti i da su besramni, četvrta je da su sebični i podli, peta je da se pripijaju uz moćne i tlače slabe, a šesta je da su željniji materijalnih stvari od normalnih ljudi.) Ukupno je šest stavki. Gledajući tih šest stavki, karakter antikrista lišen je ljudskosti, savjesti i razuma. Njihov je integritet nizak, a karakter gnusan. Recimo da ne znaš ili ne možeš dokučiti nečiju narav, niti je li ona dobra ili loša, ali upoznavanjem karaktera te osobe otkriješ, na primjer, da ima gnusan karakter – da laže iz navike, da nema osjećaja časti ili da je podmukla i okrutna. Tada tu osobu možeš preliminarno okarakterizirati kao nekoga tko nema savjesti, dobro srce ni plemeniti karakter, već kao nekoga tko ima lošu, izuzetno slabu i zlu ljudskost. Ako takvi ljudi nemaju status, onda se zasad mogu okarakterizirati kao zli ljudi; sudeći prema njihovu karakteru, mogu li se potpuno i temeljito okarakterizirati kao antikristi? Ako uzmemo u obzir samo ta očitovanja njihove ljudskosti, takvi se ljudi sa 80 % sigurnosti mogu okarakterizirati kao antikristi. Ne radi se samo o tome da oni imaju narav antikrista i da je njihova ljudskost zla, loša i slaba, pa ih možemo preliminarno okarakterizirati kao antikriste. To je zato što nitko tko je okarakteriziran kao antikrist ne posjeduje dobru ljudskost, poštenje, dobrotu, jednostavnost, čestitost, iskrenost prema drugima ni osjećaj časti; nitko tko posjeduje te aspekte karaktera nije antikrist. Ljudskost antikrista prije svega je prilično loša. Oni nemaju savjesti ni razuma, i zasigurno nemaju karakter kakav imaju ljudi s dobrom ljudskosti i plemenitim integritetom. Stoga, sudeći prema karakteru antikrista, ako nemaju status i samo su obični sljedbenici ili obični članovi skupine koji izvršavaju svoju dužnost, ali njihov je karakter prilično loš i imaju te crte karaktera antikrista, onda te ljude možemo preliminarno okarakterizirati kao antikriste. Što bi trebalo učiniti s onima koje se ne može prozreti? Njih se ne bi smjelo promicati niti im davati status. Neki mogu reći: „Ako im damo status, neće li to odrediti jesu li antikristi ili nisu?” Je li ta izjava točna? (Ne, nije.) Ako takvim ljudima damo status, činit će stvari koje čine antikristi i činit će sve za što je antikrist sposoban. Kao prvo, uspostavit će neovisna kraljevstva, a osim toga, kontrolirat će ljude. Hoće li takva osoba činiti stvari koje koriste Božjoj kući? (Ne, neće.) Kad takvi ljudi steknu status, mogu uspostaviti neovisna kraljevstva, ponašati se bezobzirno, uzrokovati ometanje i prekidanje, stvarati klanove i činiti djela kakva čine zli ljudi. Staviti Božji izabrani narod u ruke zlih ljudi i predati ih đavlima i Sotonama nalik je puštanju lisice u vinograd. Kad takvi ljudi preuzmu vlast, unaprijed je jasno da su oni bez ikakve sumnje antikristi. Ako se određuje je li netko antikrist samo na temelju karaktera, mnogima koji nisu svjesni stvarnih činjenica, koji ne razumiju narav-bit antikrista ili je ne mogu razlučiti, to se može činiti malo pretjeranim. Mogli bi pomisliti: „Zašto nekoga potpuno otpisati ili osuditi samo na temelju ovoga? Čini se nepravednim etiketirati ga kao antikrista prije nego što je išta učinio.” Međutim, sudeći prema narav-biti antikrista, oni nedvojbeno nemaju dobru ljudskost. Kao prvo, oni zasigurno nisu ljudi koji teže istini; kao drugo, oni nedvojbeno ne vole istinu; štoviše, oni nipošto nisu ljudi koji se pokoravaju Božjim riječima, koji se boje Boga i klone se zla. Za one koji nemaju takve osobine, sasvim je očito je li njihov karakter plemenit ili nizak, dobar ili loš.

Na prošlom smo okupljanju razgovarali u zajedništvu o raznim ponašanjima, načinima govora i rješavanja pitanja te o ostalim stvarima koje se očituju kroz karakter antikrista. Ako na temelju karaktera ne možemo u potpunosti odrediti je li netko antikrist, onda trebamo dalje razgovarati o narav-biti antikrista. Povezujući ispitivanje i razlučivanje karaktera antikrista s jedne strane, i njihove narav-biti s druge strane, možemo odrediti posjeduje li osoba samo narav antikrista ili doista jest antikrist. Sažmimo danas koje narav-biti imaju antikristi. Ovo je presudna karakteristika koja nam omogućuje da jasnije prepoznamo, razlučimo ili odredimo je li neka osoba antikrist.

Što se tiče naravi, prethodno smo o tome dali konkretan sažetak – koje su iskvarene naravi ljudi? (Nepopustljivost, oholost, lažljivost, odbojnost prema istini, zloba i opačina.) Uglavnom je riječ o tih šest, a druga tumačenja naravi poput sebičnosti i podlosti donekle su povezana ili slična jednoj od tih šest. Recite Mi, postoji li razlika između nečijeg karaktera i njegove narav-biti? Koja je razlika? Karakter se prvenstveno mjeri savješću i razumom. To uključuje ima li osoba integritet, je li njezin integritet plemenit, ima li dostojanstvo, posjeduje li ljudski moral, razinu njezina morala, ima li granice i načela u svom vladanju, je li njezina ljudskost dobra ili zla, te je li ona jednostavna i poštena – ti se aspekti odnose na ljudski karakter. U biti, karakter se sastoji od izbora i sklonosti prema dobru i zlu, prema pozitivnim i negativnim stvarima, te prema ispravnom i pogrešnom koje ljudi očituju u svom svakodnevnom životu – na to se karakter odnosi. To u osnovi ne uključuje istinu; procjenjuje se samo pomoću mjerila savjesti, zajedno s dobrom i zlom ljudskosti, i zapravo ne doseže razinu istine. Ako je riječ o naravi, ona se mora mjeriti pomoću biti osobe. Stvari poput toga preferira li osoba dobro ili zlo, i, kada je riječ o pravdi i opačini, kao i o pozitivnim i negativnim stvarima, što ona očituje, kakvi su zapravo njezini izbori i narav koju otkriva, i kakve bi mogle biti njezine reakcije – to se mora mjeriti pomoću istine. Ako je karakter osobe relativno dobar, ako ima savjest i razum, može li se reći da ona nema iskvarenu narav? (Ne, ne može.) Ako je osoba vrlo ljubazna, posjeduje li oholost? (Da, posjeduje.) Ako je osoba vrlo poštena, ima li nepopustljivu narav? (Da, ima.) Može se reći da koliko god karakter osobe bio dobar, koliko god njezin integritet bio plemenit, ništa od toga ne znači da ona nema iskvarena narav. Ako osoba ima savjest i razum, znači li to da se nikada ne opire Bogu niti se buni protiv Njega? (Ne, ne znači.) Pa kako onda dolazi do te pobune? To je zato što ljudi imaju iskvarenu narav, a u njihovoj narav-biti postoji nepopustljivost, oholost, opačina i ostalo. Stoga, koliko god karakter osobe bio dobar, to ne znači da ona ima istinu, da nema iskvarenu narav niti da može izbjeći opiranje, izdaju i pobunu protiv Boga te da se može pokoriti Bogu bez da teži istini. Ako ima dobar karakter, ako je relativno jednostavna, poštena, čestita, dobra srca i ima osjećaj časti, to samo znači da može prihvatiti istinu, voljeti istinu i pokoriti se onome što Bog čini, jer ima karakter koji može prihvatiti istinu.

Dobar ili loš karakter mjeri se prema osnovnim kriterijima kao što su savjest, moral i integritet. Međutim, nečija narav-bit mora se mjeriti prema šest ranije spomenutih iskvarenih naravi. Ako osoba ima visok moralni standard, integritet, savjest, razum i dobro srce, može se samo reći da je njezin karakter relativno dobar. Međutim, to ne znači da ta osoba razumije istinu, da posjeduje istinu niti da može postupati u skladu s istina-načelima. Što to potvrđuje? Iako ima dobar karakter, relativno plemenit integritet i viši moralni standard u tome kako se vlada i kako postupa, to ne znači da nema iskvarenu narav, ne znači da posjeduje istinu niti da je njezina narav potpuno usklađena s Božjim zahtjevima. Ako se u nečijoj iskvarenoj naravi ne vidi promjena i ta osoba ne razumije istinu, onda koliko god njezin karakter bio dobar, ona nije istinski dobra osoba. Pretpostavimo da osoba doživi relativnu promjenu u naravi, odnosno, da u svojim postupcima traga za istinom, proaktivno slijedeći istina-načela u načinu na koji postupa te se pokorava istini i Bogu, i iako njezina iskvarena narav i dalje ponekad izlazi na površinu, iako ona otkriva oholost i lažljivost, a u teškim slučajevima i zlobnu narav, a ipak, gledano u cjelini, izvor, smjer i cilj njezinih postupaka u skladu su s istina-načelima, a kada postupa, čini to uz traganje i pokornost. Može li se tada reći da je njezin karakter plemenitiji od karaktera onih koji ne pokazuju promjenu u naravi? (Da.) Ako je nečiji karakter samo po prirodi dobar i u očima drugih ljudskost te osobe je dobra, ali ona uopće ne razumije istinu, puna je predodžbi i maštarija o Bogu, ne zna kako iskusiti Božje riječi i nije svjesna kako prihvatiti Božje orkestracije i aranžmane, a kamoli kako se pokoriti svemu što Bog čini, je li to istinski dobra osoba? Strogo govoreći, to nije istinski dobra osoba, ali može se točno reći da je njezin karakter prilično dobar. Što znači imati prilično dobar karakter? To znači imati određeni integritet, biti relativno pošten i pravedan u svojim postupcima i interakcijama s drugima, ne iskorištavati druge, biti relativno pošten, ne vrijeđati druge niti im štetiti, postupati prema savjesti i imati određeni moralni standard, nešto pored pukog izbjegavanja kršenja zakona i narušavanja etičkih odnosa; riječ je o razini koja je malo iznad ta dva mjerila. Kada ljudi komuniciraju s takvom osobom, osjećaju da je ona relativno čestita i da se ne moraju čuvati dok su s njom jer ona ne šteti drugima niti ih povređuje, i ljudi su opušteni kad god su u interakciji s njom – posjedovanje tih osobina pokazatelj je prilično dobre osobe. Međutim, u usporedbi s onima koji razumiju istinu te koji mogu primjenjivati istinu i pokoriti joj se, takva ljudskost nije ništa plemenito. Drugim riječima, koliko god nečija ljudskost bila dobra, ona ne može zamijeniti razumijevanje istine ili primjenu istine, a zasigurno ne može zamijeniti promjenu u naravi.

Karakter se odnosi na savjest, moral i integritet ljudi. Da bi se procijenio karakter osobe, treba procijeniti njezinu savjest, moral i integritet. Ali na što se odnosi narav i kako se ona mjeri? Mjeri se istinom, Božjim riječima. Pretpostavimo da je karakter osobe u svim aspektima vrlo dobar, da svi vjeruju da je ona dobra osoba i da se može reći da je u očima iskvarenog čovječanstva ona savršena i potpuna, naizgled bez mane ili nedostatka; ali kada se mjeri istinom, to malo njezine takozvane dobrote jedva da je vrijedno spomena. Nakon ispitivanja njezine naravi, može se pronaći oholost, nepopustljivost, lažljivost, opačina, čak i odbojnost prema istini, a još više očitovanje zlobne naravi. Nije li to činjenica? (Da, jest.) Kako se mjeri narav-bit osobe? Mjeri se istinom, procjenjivanjem stava osobe prema istini i Bogu. Na taj se način iskvarena narav te osobe potpuno i temeljito otkriva. Iako je ljudi mogu smatrati osobom koja ima savjest, integritet i visok moralni standard, i među drugima je uzdizati kao sveca ili savršenu osobu, kada ta osoba stane pred istinu i Boga, njezina se iskvarena narav ogoljuje, lišena je svake zasluge i pokazuje se da dijeli iste iskvarene naravi kao i ostatak čovječanstva. Kada Bog izražava istinu, kada se ukazuje ljudima i djeluje, takvi ljudi očituju svaku pojedinu iskvarenu narav – nepopustljivost, oholost, lažljivost, odbojnost prema istini, opačinu i zlobu – jednako kao i ostali. Nisu li takvi ljudi savršeni? Nisu li oni sveci? Nisu li oni dobri ljudi? Oni su dobri samo u očima drugih; budući da ljudi nemaju istinu i posjeduju iste iskvarene naravi, mjerilo kojim procjenjuju jedni druge temelji se samo na savjesti, integritetu i moralu, a ne na istini. Kako izgleda karakter osobe kada se ne mjeri istinom? Je li ona istinski dobra osoba? Jasno da nije, jer osobi koju su drugi procijenili i koju su prosudili kao dobru ne nedostaje nijedna od iskvarenih naravi. Kako se iskvarene naravi ljudi razvijaju i razotkrivaju? Kada Bog ne izražava istinu niti se ukazuje čovječanstvu, čini se da iskvarene naravi ljudi ne postoje. Međutim, kada Bog izražava istinu i ukazuje se ljudima, iskvarene naravi takozvanih svetaca ili savršenih ljudi u očima drugih potpuno se razotkrivaju. Iz te perspektive, iskvarene naravi ljudi koegzistiraju s njihovim karakterom. Nije stvar u tome da ljudi imaju iskvarenu narav samo kada se Bog ukaže; naprotiv, kada Bog izražava istinu, kada se ukazuje i djeluje među čovječanstvom, njihova iskvarena narav i ružnoća bivaju ogoljene. U tom trenutku ljudi shvaćaju i otkrivaju da u pozadini dobrog karaktera stoji i iskvarena narav. Dobri ljudi, savršeni ljudi ili sveci u očima drugih imaju iskvarenu narav kao i svi ostali, i to ništa manje od bilo koje druge osobe – iskvarene naravi tih ljudi čak su skrivenije od naravi drugih i imaju veću sposobnost zaluđivanja. Što je točno iskvarena narav, a što narav-bit? Iskvarena narav osobe jest bit te osobe; karakter osobe predstavlja samo neka površna pravila vladanja i ne odražava ljudskost-bit osobe. Kada govorimo o ljudskost-biti osobe, mislimo na njezinu narav. Kada raspravljamo o karakteru osobe, mislimo na očite aspekte kao što su ima li ona dobre namjere, je li dobra srca, kakav je njezin integritet i ima li moralne standarde. Razumijete li sada što se podrazumijeva pod karakterom, a što pod narav-biti? To se može implicitno shvatiti samo u srcu; ne može se definirati jednom riječju ili rečenicom. To je vrlo složena stvar. Ako se definira i objašnjava preusko, može se činiti standardizirano, ali je zapravo nejasno. Neću to definirati, objasnio sam to na ovaj način, i kad to implicitno dokučite u srcu, razumjet ćete.

Ukupno ima šest iskvarenih naravi čovjeka: nepopustljivost, oholost, lažljivost, odbojnost prema istini, zloba i opačina. Koje su od tih šest relativno teže, a koje su običnije ili uobičajenije, blaže po stupnju i manje intenzivne po pitanju okolnosti? (Nepopustljivost, oholost i lažljivost nešto su blaže.) Tako je. Čini se da imate određenu percepciju i razumijevanje raznih očitovanja čovjekovih iskvarenih naravi. Iako te tri također pripadaju iskvarenim naravima čovječanstva koje je Sotona iskvario, i po svojoj biti, Bog ih također prezire, nisu u skladu s istinom i opiru se Bogu, one su relativno blage i površne po stupnju, to jest, nešto su uobičajenije; te naravi u različitoj mjeri ima svaki pripadnik iskvarenog čovječanstva. Osim te tri, odbojnost prema istini, zloba i opačina razmjerno su mnogo teže po stupnju. Ako se prve tri mogu nazvati običnim iskvarenim naravima, onda su ove potonje tri izuzetno iskvarene naravi – teže su po stupnju. Što znači da su teže? To znači da su te tri teže u smislu okolnosti, biti i mjere u kojoj se pojedinci opiru Bogu, bune protiv Njega i protive Mu se. Te tri su teže naravi koje ljudi očituju izravnim nijekanjem istine, nijekanjem Boga, galamljenjem protiv Boga, napadanjem Boga, iskušavanjem Boga, donošenjem sudova o Bogu i sličnom. Po čemu se te tri čovjekove iskvarene naravi razlikuju od prve tri? Prve tri su uobičajenije, one su zajedničke karakteristike iskvarenih naravi svih iskvarenih ljudi, to jest, svaki pojedinac, bez obzira na dob, spol, mjesto rođenja, rasu ili etničku pripadnost, ima te tri naravi. Potonje tri postoje u svakoj osobi u različitim stupnjevima i u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o njezinoj biti, ali među iskvarenim čovječanstvom samo antikristi imaju te tri naravi – opačinu, odbojnost prema istini i zlobu – u najtežoj mjeri. Osim antikrista, obični iskvareni ljudi očituju naravi opačine, odbojnosti prema istini i zlobe samo u određenoj mjeri ili u određenim okruženjima ili posebnim kontekstima. Iako imaju te naravi, oni nisu antikristi. Njihova bit nije opaka ni zlobna, i zasigurno nije odbojna prema istini. To ima veze s njihovim karakterom. Ti su ljudi relativno dobra srca, imaju integritet, čestiti su, imaju osjećaj časti i slično – njihov je karakter relativno dobar. Stoga oni samo povremeno očituju potonje tri teške iskvarene naravi ili samo u određenim okruženjima i kontekstima. Međutim, te naravi ne dominiraju njihovom biti. Na primjer, kada pojedinci s običnim iskvarenim naravima djeluju površno u izvršavanju svojih dužnosti i suoče se s Božjom disciplinom, oni mogu odbiti pokoriti joj se, misleći: „I drugi su površni; zašto oni nisu disciplinirani? Zašto sam ja taj koji prima ovakvu vrstu discipline i prekoravanja?” Kakva je narav to odbijanje pokoravanja? To je očito zlobna narav. Oni se žale na Božju nepravednost i pristranost, što ima u sebi nešto od osobina protivljenja i galamljenja protiv Boga – to je zlobna narav. Zlobna narav takvih ljudi otkriva se u tim situacijama, ali razlika je u tome što ti ljudi imaju dobro srce, svijest savjesti, integritet i relativnu čestitost. Kada se žale na Boga i otkrivaju zlobnu narav, njihova savjest počinje djelovati. Kada njihova savjest počne djelovati, ona se sukobljava s njihovom zlobnom naravi, i ljudima se počinju javljati određene misli: „Ne bih trebao tako razmišljati. Bog me mnogo blagoslovio i iskazao mi milost. Ne ukazuje li takvo razmišljanje na nedostatak savjesti? Nije li to opiranje Bogu i ranjavanje Njegova srca?” Nije li to njihova savjest na djelu? U tom trenutku njihov dobar karakter počinje djelovati. Čim njihova savjest počne djelovati, njihova ljutnja, pritužbe i odbijanje da se pokore polako nestaju, stavljaju se na stranu i uklanjaju. Nije li to učinak njihove savjesti? (Da.) Dakle, otkrivaju li oni zlobnu narav? (Da.) Oni otkrivaju zlobnu narav, ali budući da takvi pojedinci imaju savjest i ljudskost, njihova savjest može obuzdati njihovu opaku narav i učiniti ih razumnima. Kada postanu razumni i smire se, promislit će i shvatiti da su i oni sposobni opirati se Bogu. U tom se trenutku u njima, a da to i ne primijete, javlja osjećaj dugovanja i kajanja: „Maloprije sam bio previše impulzivan, opirao sam se Bogu i bunio sam se protiv Njega. Nije li to što me Bog disciplinira Njegova ljubav? Nije li to Njegova posebna milost? Zašto sam postupio tako nerazumno? Nisam li razljutio Boga? Ne mogu to nastaviti raditi; moram se moliti Bogu, pokajati se, otpustiti zlo koje činim i okončati svoju pobunu. Budući da priznajem da sam postupao površno, moram prestati biti površan, moram ozbiljno obavljati stvari i tragati za načinom na koji ću ponuditi svoju odanost kroz svoje postupke, kao i za načelima izvršavanja svoje dužnosti.” Nije li to učinak njihovog dobrog karaktera? Nedvojbeno, ti ljudi također imaju zlobnu narav, ali kroz učinak njihove savjesti i vaganje stvari pomoću razuma, njihov dobar karakter koji voli istinu na kraju prevladava. Ti pojedinci imaju zlobu među svojim iskvarenim naravima, pa može li se reći da stoga imaju zlobnu bit? Može li se reći da im je bit zlobna? Ne. Objektivno govoreći, iako iskvarene naravi koje otkrivaju uključuju zlobu, s obzirom da imaju savjest, razumnost i relativnu ljubav prema istini, njihova je zloba samo vrsta iskvarene naravi, a ne njihova bit. Zašto to nije njihova bit? Zato što se ta njihova iskvarena narav može promijeniti. Iako otkrivaju tu vrstu iskvarene naravi i mogu se opirati Bogu i buniti protiv Njega, bilo na dugo ili kratko razdoblje, učinak njihove savjesti, integriteta, razuma i tome sličnog u njihovu karakteru sprječava njihovu zlobnu narav da dominira njihovim ponašanjem ili njihovim stavom prema istini. Koji je konačni rezultat? Oni bez pritužbi mogu priznati svoje grijehe, pokajati se, postupati u skladu s istina-načelima, pokoriti se istini i prihvatiti Božju orkestraciju. Unatoč otkrivanju opake naravi, konačni je ishod da se ne bune protiv Boga niti se protive Božjoj suverenosti – oni se pokoravaju. To je očitovanje obične iskvarene osobe. Takvi ljudi imaju samo iskvarene naravi; nemaju narav-bit antikrista. To je točno.

Uzmimo za primjer opake naravi: koja je najopakija narav koju ljudi otkrivaju pred Bogom? To je iskušavanje Boga. Neki se ljudi brinu da možda neće imati dobro odredište i da njihov ishod možda nije zajamčen jer su, nakon što su povjerovali u Boga, zastranili, činili zlo i počinili mnoge prijestupe. Brinu se da će otići u pakao i neprestano su u strahu za svoj ishod i svoje odredište. Neprestano su tjeskobni i uvijek razmišljaju: „Hoće li moj budući ishod i moje odredište biti dobri ili loši? Hoću li otići dolje u pakao ili gore u raj? Jesam li ja jedan od božjih ljudi ili služitelj? Hoću li propasti ili biti spašen? Moram pronaći božje riječi koje govore o tome.” Oni vide da su sve Božje riječi istina i da sve razotkrivaju iskvarene naravi ljudi, a ne nalaze odgovore koje traže, pa neprestano razmišljaju gdje bi se još mogli raspitati. Kasnije, kad se ukaže prilika da budu promaknuti i kad dobiju važnu ulogu, žele ispitati stav Višnjeg, misleći: „Kakvo je mišljenje višnjeg o meni? Ako je njegovo mišljenje povoljno, to dokazuje da Bog nije upamtio zlo koje sam činio u prošlosti niti prijestupe koje sam počinio. To dokazuje da će me bog ipak spasiti, da još uvijek imam nade.” Zatim, slijedeći te misli, izravno kažu: „Ovdje gdje smo, većina braće i sestara nije baš vješta u svojoj struci i tek kratko vjeruju u boga. Ja vjerujem u boga najduže. Pao sam i doživio neuspjeh, stekao sam neka iskustva i naučio neke lekcije. Ako mi se pruži prilika, voljan sam preuzeti težak teret i pokazati razumijevanje prema božjim namjerama.” Tim riječima ispituju ima li Višnji ikakvu namjeru promaknuti ih ili je On odustao od njih. U stvarnosti, oni ne žele iskreno preuzeti tu odgovornost ni teret; oni izgovaraju te riječi isključivo s ciljem da ispitaju teren i vide ima li još nade da budu spašeni. To je iskušavanje. Koja se narav krije u pozadini takvog pristupa iskušavanju? To je opaka narav. Bez obzira na to koliko se dugo taj pristup otkriva, kako to čine ili koliko se provodi, u svakom slučaju, narav koju otkrivaju zasigurno je opaka jer tijekom cijelog procesa takvi ljudi imaju mnogo misli, bojazni i briga. Kada otkrivaju tu opaku narav, što oni čine što pokazuje da su ljudi s ljudskosti i ljudi koji mogu primjenjivati istinu, te što potvrđuje da posjeduju samo tu iskvarenu narav, a ne opaku bit? Nakon što učine i kažu takve stvari, oni koji imaju savjest, razum, integritet i dostojanstvo osjećaju nelagodu i bol u srcu. Muče se, misleći: „Toliko godina vjerujem u Boga; kako sam Ga mogao iskušavati? Kako i dalje mogu biti zaokupljen vlastitim odredištem i koristiti takvu metodu da izvučem nešto od Boga i natjeram Ga da mi da jasan odgovor? To je previše podlo!” Osjećaju nemir u srcu, ali stvar je već učinjena i riječi su izgovorene – ne mogu se povući. Tada shvaćaju: „Iako možda imam nešto dobre volje i osjećaj za pravdu, ipak sam sposoban za takve podle stvari; to su postupci podle osobe! Nije li to pokušaj iskušavanja Boga? Nije li to iznuđivanje od Boga? To je doista podlo i besramno!” Koji je razuman način postupanja u takvoj situaciji? Treba li doći pred Boga u molitvi, priznajući svoje grijehe, ili tvrdoglavo se držati vlastitih pristupa? (Molitva i priznavanje grijeha.) Tijekom cijelog procesa, od trenutka kad dobiju ideju, preko samog postupanja, pa sve do njihove molitve i priznavanja, koja etapa predstavlja normalno otkrivanje iskvarene naravi, koja predstavlja djelovanje savjesti, a koja etapa predstavlja primjenu istine? Etapa od zamisli do postupanja vođena je opakom naravi. Dakle, nije li etapa samoispitivanja pod djelovanjem njihove savjesti? Oni se počinju preispitivati i osjećati da je ono što su učinili pogrešno – to rade pod djelovanjem svoje savjesti. Nakon toga slijede molitva i priznavanje grijeha, što je također pod djelovanjem njihova integriteta, savjesti i karaktera; oni mogu osjećati grižnju savjesti, pokajati se i osjećati se dužnima Bogu, a također mogu promišljati o vlastitoj ljudskosti i iskvarenoj naravi te je razumjeti i doći do točke u kojoj mogu primjenjivati istinu. Nisu li to tri etape? Od otkrivanja iskvarene naravi do djelovanja njihove savjesti, a zatim do sposobnosti da otpuste zlo koje čine, pokaju se, otpuste svoje tjelesne želje i misli, pobune se protiv svoje iskvarene naravi i primjenjuju istinu – to su tri etape koje bi obični ljudi s ljudskosti i iskvarenim naravima trebali postići. Zbog toga što imaju svjesnost o svojoj savjesti i relativno dobru ljudskost, ti ljudi mogu primjenjivati istinu. Sposobnost primjene istine podrazumijeva da takvi ljudi imaju nadu za spasenje. Drugim riječima, vjerojatnost spasenja relativno je velika za one s dobrom ljudskosti.

Što razlikuje antikriste od onih s naravi antikrista? U prvoj etapi, ono što antikristi otkrivaju izvana u osnovi je isto kao i ono što otkriva svaki iskvareni čovjek, ali se sljedeće dvije etape razlikuju. Na primjer, kada osoba tijekom orezivanja otkriva opaku iskvarenu narav, sljedeći korak zahtijeva djelovanje njezine savjesti. Međutim, antikristi nemaju savjest, pa što će oni misliti? Kakva će očitovanja imati? Žalit će se da je Bog nepravedan, tvrdeći da im Bog stalno pokušava pronaći mane te im stvara poteškoće i nevolje. Nakon toga, tvrdoglavo će odbijati da se pokaju: odbijaju prihvatiti čak i svoje najočitije pogreške ili iskvarene naravi, nikada ne priznaju vlastite greške, nego dapače idu još dalje i na sve načine pokušavaju potajno nastaviti sa svojim postupcima. Sudeći prema iskvarenim naravima koje antikristi otkrivaju, kakav je njihov karakter? Oni nemaju savjest, ne znaju se preispitivati i otkrivaju opakost, zlonamjernost, napade i osvetu. Izmišljaju laži kako bi prikrili činjenice, prebacujući odgovornost na druge; smišljaju spletke kako bi druge uhvatili u zamku, skrivajući istinite činjenice od braće i sestara; i gorljivo se brane i opravdavaju, iznoseći naširoko svoje argumente. To je nastavak njihove opake naravi. Ne samo da nemaju svijest o savjesti i da se ne preispituju, ne promišljaju o sebi niti razumiju sebe, već idu korak dalje i nastavljaju otkrivati svoju opaku narav, galameći protiv Božje kuće, galameći protiv braće i sestara i protiveći im se, a što je još ozbiljnije, protiveći se Bogu. Nakon nekog vremena kada se situacija smiri, hoće li se pokajati i priznati svoje grijehe? Iako je događaj već prošao, iako su istinite činjenice otkrivene i svima je jasno da je odgovornost njihova i da bi trebali snositi tu odgovornost – mogu li oni to priznati? Mogu li osjećati grižnju savjesti ili osjećati se dužnima? (Ne.) Ustraju u svom protivljenju, misleći: „Uostalom, ja nikada nisam bio kriv, ali čak i da jesam, moje su namjere bile dobre; čak i da sam bio kriv, ne mogu samo mene kriviti za to. Zašto ne krivite druge – zašto ste se okomili na mene? Gdje sam pogriješio? Nisam namjerno učinio ništa pogrešno. Svi ste vi griješili, pa zašto sebe ne pozivate na odgovornost? Štoviše, tko u životu ne griješi?” Kaju li se? Osjećaju li se dužnima? Ne osjećaju se dužnima niti se kaju. Neki čak kažu: „Platio sam tako visoku cijenu – zašto to nitko od vas nije primijetio? Zašto me nitko nije pohvalio? Zašto nisam dobio nagradu? Kad se nešto dogodi, uvijek mene krivite i tražite mi greške. Ne tražite li povod samo da ga iskoristite protiv mene?” To je njihov način razmišljanja i njihovo stanje. Jasno je da je riječ o opakoj naravi – oni tvrdoglavo odbijaju da se pokaju, odbijaju priznati činjenice kada im se predoče i uporno se protive. Iako možda nikoga ne proklinju naglas, u sebi su to možda učinili bezbroj puta – proklinju vođe što su slijepi, a braću i sestre što nisu dobri ljudi, i što su se njima ulagivali kad su imali status, a sada kad su ga izgubili, ne obraćaju pažnju na njih, ne razgovaraju s njima niti im se čak osmjehuju. Oni čak Boga proklinju u svom srcu i donose sudove o Njemu, govoreći da nije pravedan. Od početka do kraja, narav koju otkrivaju je opaka, bez ikakvog djelovanja savjesti i bez i najmanjeg traga grižnje savjesti ili pokajanja. Oni zasigurno nemaju namjeru promijeniti se, tragati za istina-načelima, doći pred Boga priznati grijehe i pokajati se ili se pokoriti Božjim orkestracijama i uređenjima. Umjesto toga, uporno se raspravljaju, protive se i žale. I antikristi i oni koji su sposobni za pokajanje otkrivaju iste iskvarene naravi, ali ne postoji li razlika u prirodi tih otkrivanja? Koja od tih skupina ima narav antikrista, a koja ima bit antikrista? (Oni koji se ne kaju imaju bit antikrista.) Tko su oni koji su sposobni za pokajanje? Oni su iskvareni ljudi s naravi antikrista, ali nisu antikristi. Oni s biti antikrista su antikristi, dok su oni s naravi antikrista obični iskvareni ljudi. Koju od ove dvije skupine čine zli ljudi? (Oni s biti antikrista.) Sposobni ste to razlučiti, zar ne? Ovisi o tome koja skupina ne pokazuje ni najmanji znak da ih njihova savjest optužuje, koja uporno raspravlja bez namjere da se promijeni ili preispita, te koja beskrupulozno donosi sudove i širi svoje argumente kada učini nešto pogrešno i suoči se s okolnostima kao što su orezivanje, smjenjivanje ili discipliniranje i slično. Kad ih nitko ne bi obuzdavao, bi li prestali sa svojim postupcima? Ne bi. Njihovo bi srce bilo puno negativnosti i protivljenja, te bi rekli: „Budući da se ljudi prema meni ponašaju nepravedno, a bog mi ne iskazuje milost niti djeluje u moju korist, ubuduće ću svoju dužnost izvršavati reda radi. Čak i ako svoju dužnost dobro izvršim, neću dobiti nagrade, nitko me neće pohvaliti i svejedno ću biti orezan, stoga ću je izvršiti površno. Nemojte ni pomišljati tražiti od mene da rješavam stvari prema načelima ili da raspravljam i surađujem s drugima u svom radu ili da tragam za istinom! Bit ću ravnodušan, ni ohol ni ponizan. Ako tražite da nešto učinim, učinit ću to; ako ne tražite da nešto učinim, jednostavno ću otići. Ponašajte se kako god želite; ja ću biti onakav kakav jesam. Ne zahtijevajte previše od mene; ako su vaši zahtjevi visoki, ignorirat ću ih.” Nije li to nastavak opake naravi? Mogu li se takvi ljudi pokajati? (Ne, ne mogu.) To je očitovanje onih s biti antikrista. Isto je i kada antikrist otkriva opaku narav, on se također nikada ne preispituje jer im nema savjesti. Koju god iskvarenu narav otkrivao ili kakve god namjere, želje i ambicije imao kad ga nešto zadesi, savjest ga nikada ne sputava. Stoga, kada dođe pravi i povoljan trenutak, on čini što želi. Bez obzira na ishod njegovih postupaka, on se ne mijenja, i dalje se drži svojih gledišta te bez ikakvog samoprijekora zadržava svoje ambicije, želje i namjere, kao i sredstva i metode kojima je uvijek radio stvari. Zašto ne osjeća samoprijekor? Zato što takvi ljudi nemaju savjesti, nemaju osjećaja časti i ne znaju za sram; u cijeloj njihovoj ljudskosti ne postoji ništa što može sputati njihove iskvarene naravi niti čime bi mogli procijeniti jesu li iskvarene naravi koje otkrivaju ispravne ili pogrešne. Stoga, kada ti ljudi otkrivaju opaku narav, kako god drugi gledali na to ili kakav god proces i ishod bili, od početka do kraja, oni ne osjećaju samoprijekor, tugu, grižnju savjesti niti se osjećaju dužnima i u svom se srcu zasigurno ne mijenjaju. To su antikristi. Sudeći prema ta dva primjera, koja je najočitija osobina antikrista? (Njihov nedostatak savjesti i razuma.) Do kakvog očitovanja dovodi taj nedostatak savjesti i razuma? Koji je rezultat naravi koje otkrivaju? (Ne mogu se preispitati niti se pokajati.) Mogu li ljudi koji se ne mogu preispitati niti se pokajati primjenjivati istinu? Nikada!

Osoba koja ima samo narav antikrista ne može se po svojoj biti okarakterizirati kao antikrist. Samo oni koji imaju priroda-bit antikrista pravi su antikristi. Svakako, postoje razlike u ljudskosti tih dviju vrsta ljudi, a pod upravom različitih vrsta ljudskosti i stavovi koje ti ljudi imaju prema istini nisu isti – a kada stavovi koje ljudi imaju prema istini nisu isti, putovi koje biraju su različiti; a kada biraju različite putove, načela koja pritom nastaju i posljedice njihovih postupaka također su različiti. Budući da kod osobe koja ima samo narav antikrista djeluje savjest te ona ima razum i osjećaj časti, te, relativno govoreći, voli istinu, kada otkriva svoju iskvarenu narav, u svom srcu osjeća samoprijekor. U takvim se trenucima osoba može preispitati i upoznati samu sebe, može priznati svoju iskvarenu narav i svoje očitovanje iskvarenosti, što joj omogućuje da se pobuni protiv tijela i svoje iskvarene naravi, te da primijeni istinu i pokori se Bogu. Međutim, kod antikrista to nije slučaj. Budući da kod njega savjest ne djeluje niti on ima svijest o savjesti, a još manje ima osjećaj časti, kada otkriva svoju iskvarenu narav, on ne mjeri prema Božjim riječima je li njegovo otkrivanje ispravno ili pogrešno niti je li to iskvarena narav ili normalna ljudskost niti je li u skladu s istinom. Nikada ne promišlja o tim stvarima. Kako se onda ponaša? On uvijek ustrajno tvrdi da su iskvarena narav koju otkriva i put koji bira ispravni. Misli da je sve što čini ispravno, da je sve što govori ispravno; odlučno se drži svojih gledišta. Stoga, koliko god veliku pogrešku učinio, koliko god tešku iskvarenu narav otkrio, neće prepoznati ozbiljnost stvari i zasigurno neće razumjeti iskvarenu narav koju je otkrio. Naravno, neće se odreći svojih želja niti će se pobuniti protiv svoje ambicije ili iskvarene naravi kako bi odabrao put poput onog pokoravanja Bogu i istini. Iz ta dva različita ishoda jasno je da, ako osoba s naravi antikrista u srcu voli istinu, ona ima priliku postići razumijevanje istine i primjenjivati je, te postići spasenje, dok osoba koja ima bit antikrista ne može razumjeti istinu, primijeniti je niti može postići spasenje. To je razlika između njih.

III. Narav-bit antikrista

Naglasak današnjeg razgovora u zajedništvu i dalje je prvenstveno na tome da se sažme što je točno narav-bit antikrista. Među šest iskvarenih naravi ljudi o kojima smo upravo raspravljali, koje tri točnije karakteriziraju ljude s narav-biti antikrista? (Odbojnost prema istini, zloba i opačina.) Budući da smo opseg smanjili na ove tri, prve tri neće biti dio ovog razgovora. Nedostaju li onda ljudima s narav-biti antikrista iskvarene naravi kao što su nepopustljivost, oholost i lažljivost? (Ne.) Zašto se onda prve tri ne koriste za karakterizaciju narav-biti antikrista? (Zato što obični iskvareni ljudi također posjeduju prve tri i one ne predstavljaju bit osobe.) Ovo je vrlo točan sažetak. Što se tiče teme narav-biti, prve tri iskvarene naravi relativno su blaže, dok su one koje uistinu mogu sažeti narav-bit antikrista posljednje tri – odbojnost prema istini, zloba i opačina. Ove tri iskvarene naravi mogu točnije okarakterizirati narav-bit antikrista. Iako se prve tri ne koriste za karakterizaciju biti antikrista, svaka od te tri iskvarene naravi jest prisutna u antikristu i to u težem obliku nego u običnih ljudi. Odbojnost prema istini, zloba i opačina mogu se koristiti za sažimanje i karakterizaciju njihove nepopustljivosti te za opisivanje stupnja njihove nepopustljivosti. Također, posljednje tri naravi mogu se na sličan način koristiti za sažimanje i karakterizaciju njihove oholosti i lažljivosti. Očito je da su glavne karakteristike narav-biti antikrista odbojnost prema istini, zloba i opačina.

A. Opačina

Među ove tri iskvarene naravi – odbojnosti prema istini, zlobe i opačine – opačina je najsveobuhvatniji sažetak naravi u narav-biti antikrista i ujedno je najčešća njezina osobina. Zašto se opačina koristi za opisivanje narav-biti antikrista? Ako se kaže da su antikristi prilično opaki, onda sudeći prema njihovim mislima, što oni misle, govore i rade svaki dan, a što dokazuje da su ljudi s opakom biti? Nije li to pitanje o kojem treba promišljati? (Jest.) Kako bismo prosudili postoji li doista opaka bit u tim ljudima, našu bismo analizu i promatranje trebali započeti od onoga što oni misle, od njihova govora i ponašanja te od njihova načina vladanja i ophođenja sa svijetom. Pogledajmo najprije o čemu antikristi svakodnevno razmišljaju. Neki ljudi misle u srcu: „U ovoj skupini ljudi ne smatraju me najsposobnijim niti imam najveće darove, pa kako onda mogu steći veću popularnost, zadobiti svačije poštovanje, donijeti slavu svojim precima i dobiti aureolu iznad glave? Kako mogu uvjeriti druge i natjerati ih da me slušaju i da mi se dive? Čini se da je imati status dobra stvar. Neki ljudi doista govore s autoritetom, a kad drugi ljudi imaju problema, odlaze k njima – zašto nitko ne dolazi k meni? Zašto mene nitko ne primjećuje? Imam pameti, ideja, metodičan pristup u svojim postupcima i sposoban sam prosuđivati u stvarima – zašto nitko ne obraća pozornost na mene niti me visoko cijeni? Kada ću se istaknuti iznad drugih? Kada će svi dolaziti k meni po pomoć i podržavati me?” O čemu ti ljudi razmišljaju? Razmišljaju li o pozitivnim ili negativnim stvarima? (O negativnim stvarima.) Kad neki ljudi vide da su drugi u dobrim odnosima, misle: „Kako to da je njihov odnos tako dobar? Moram pronaći način da posijem razdor i da pokvarim njihov odnos; tako neću biti izoliran i imat ću društvo.” Što ti ljudi rade? Koju god metodu koristili, sve se svodi na sijanje razdora. Kad vide nekoga da s entuzijazmom i poletom izvršava svoju dužnost i zadobiva svjetlost što god radio dok izvršava svoju dužnost, oni postaju ljubomorni i razmišljaju kako potkopati tu osobu, kako je obeshrabriti i učiniti da se osjeća negativno. Te misli, bilo da se po njima postupa ili ne, negativne su misli. Ima i onih koji misle: „Kako novoizabrani vođa gleda na mene? Moram se zbližiti s njim. Naš odnos nije sjajan i nismo previše bliski, pa kako mu se mogu dodvoriti? Imam nešto novca, pa ću saznati što mu treba i onda mu to kupiti. Ali ako treba računalo, nisam voljan potrošiti toliko novca; ako u budućnosti prestane biti vođa, neće li taj novac biti bačen? Ako treba nešto poput rukavica ili odjeće, to si mogu priuštiti i vrijedno je troška. Novac treba trošiti pametno, a ne rasipavati ga. Također, vođi moram laskati i ugađati mu ne samo ispraznim riječima, već i stvarnim postupcima – moram paziti na to što on voli. Osim toga, svaki dan ću vođi posluživati hranu na tanjur kad dođe vrijeme za jelo i oprati njegovo posuđe kad završi s jelom. Ako vođa nekoga kritizira, ja ću se složiti i ponavljati za njim; ako vođa nekoga hvali, brzo ću preporučiti tu osobu i hvaliti njezine vrline.” O čemu ti ljudi razmišljaju? (O ugađanju i ulagivanju vođi.) Ima i onih koji, dok rade u Božjoj kući, misle: „Drugi rade naporno i usrdno; ja moram biti lukav, ne smijem biti glup i ne smijem se previše umarati. Ako me božja kuća u budućnosti ne bude trebala, neće li taj trud biti uzaludan? Neću li onda naporno raditi uzalud? Ali ako uopće ne budem radio, božja kuća će me otjerati. Što da radim? Kad je vođa prisutan, radit ću najviše što mogu, oznojiti se i pustiti da vođa to vidi; kad ga nema, ići ću na zahod, piti vodu, izaći u šetnju ili pronaći kutak za opuštanje. Ako drugi iskopaju tri lopate zemlje, ja ću iskopati pola lopate; ako drugi idu tamo-amo noseći stvari tri ili pet puta, ja ću to učiniti samo jednom. Odmarat ću se i zabušavati kad god mogu. Ne bih trebao biti tako usrdan; ako se razbolim ili iscrpim od previše rada, tko će me žaliti? Tko će se brinuti o mom zdravlju? Hoće li se vođa pobrinuti za to? Hoće li se Bog pobrinuti za to? Hoće li Bog biti odgovoran za te stvari? Stoga, dok radim, moram smisliti gdje ću raditi tako da me se najviše vidi. Kad želim zabušavati, moram saznati gdje je najmanja vjerojatnost da će me otkriti, gdje ću najmanje privlačiti pozornost.” O čemu ti ljudi razmišljaju? (O zabušavanju i lukavom postupanju.)

1. Što antikristi čine ljudima

Kakav je karakter ljudi koji po cijele dane imaju opake misli? To je karakter niskog integriteta i podmuklosti. Sudeći prema njihovoj naravi, što je to? (Opačina.) Ima li ičeg čestitog u prirodi tih stvari o kojima razmišljaju? Ima li ičeg što zvuči plemenito, otvoreno i pošteno? Ima li ičeg dobrog? (Ne, ničeg.) Dakle, ukratko, prva stvar koja se očituje u opakoj naravi ljudi s biti antikrista jest da po cijele dane razmišljaju samo o zlu. Bez obzira na to suočavaju li se s velikim ili malim problemom, njihove su misli ispunjene zlom. Konkretno, oni ljudima čine određene stvari, a imaju i različita očitovanja i postupke prema Bogu. Dakle, što čine ljudima? Kakve načine primjene razvijaju u svojim mislima? Iz ovih nekoliko primjera koje smo upravo spomenuli, vidite li kako takvi ljudi neprestano spletkare protiv drugih? Oni neprestano spletkare, i svatko s kim imaju posla ili s kim su u kontaktu postaje predmet njihovih spletki. Drugo, iako ponekad ne govore dok rade stvari, načini, metode i izvori njihovih postupaka nisu iskreni i oni ne primjenjuju istinu – to je samo privid. Kakva je priroda toga i kakva je to primjena? To je prijevara i pretvaranje, a oni također iskušavaju druge. Budući da se mogu pretvarati i varati ljude, mogu li također mamiti ljude i zaluđivati ih? (Da, mogu.) Osim toga, takvi su ljudi u stalnoj borbi s drugima oko statusa, ugleda, obraza i vlastitih interesa. Bore se za slavu, za to tko ima zadnju riječ, tko ima više ideja, čija su mišljenja mudrija i razumnija, koga svi više podržavaju i tko može zadobiti više koristi – za to se natječu. Čak i ako nemaju status, oni i dalje ovako spletkare protiv ljudi, pa što tek kad imaju status? Tada ljudi pod njihovom vlašću neprestano trpe mučenje; oni privlače i pridobivaju one koji ne vole istinu, a napadaju i isključuju one koji mogu prihvatiti istinu, s ciljem da svi slušaju njih i da se njima pokoravaju; u skupinama stalno stvaraju klanove i siju razdor, i na kraju sve podrede sebi. Sve te stvari spadaju u opseg njihova mučenja. Antikristi po cijele dane razmišljaju o zlu i svaka narav koju otkrivaju je zla. Dakle, je li točno reći da je narav takvih ljudi opaka? (Da, jest.) U skupini u kojoj svatko zna svoje mjesto, drži se svog posla i radi ono što treba, čim se pojavi antikrist, on iznutra sije razdor, govoreći loše o osobi A pred osobom B i obrnuto, dovodeći ih u sukob. Nije li to rezultat sijanja razdora? Dakle, koja su neka očitovanja spletkarenja antikrista? Na primjer, kada se u crkvi održavaju izbori, obični ljudi bez ambicija mogli bi pomisliti: „Tko god bude izabran, ja ću se tome pokoriti; kome god Bog dopusti da bude vođa, podržat ću ga i neću biti smetnja niti praviti probleme.” Ali oni s lošim namjerama ne razmišljaju tako. Ako vide da nema nade da pobijede na ovim izborima, počinju kalkulirati u srcu: „Moram svima kupiti nešto dobro. Što ovih dana nedostaje u crkvi? Kupit ću pročišćivač zraka i staviti ga u prostor za okupljanje tako da kad svi budu udisali svježi zrak, mislit će na mene. Na taj način, kad dođe vrijeme za izbore, neću li ja biti prvi kandidat kojeg će se sjetiti? Stoga neću postupati niti trošiti novac uzalud.” Razmišljajući o tome, brzo kupuju najjeftiniji i najljepši pročišćivač zraka. Osim toga, misle: „U ovom razdoblju moram biti oprezan. Ne smijem govoriti pogrešne stvari niti stvari koje su negativne i koje duhovno ne izgrađuju ljude; kad god sretnem ljude moram govoriti laskave riječi i često hvaliti druge riječima poput: ‚Izgledaš stvarno dobro! Stvarno težiš istini! Iako ne vjeruješ u Boga toliko dugo kao ja, težiš istini više od mene. Tvoja ljudskost je dobra i ljudi s dobrom ljudskošću poput tebe mogu biti spašeni – za razliku od mene.’ Trebam izgledati ponizno i hvaliti druge kao da su u svim aspektima bolji od mene, kako bi imali osjećaj da su dobili dovoljno poštovanja.” Nije li to spletkarenje? Antikristima takve stvari idu od ruke; obični ih ljudi ne mogu nadmašiti u spletkarenju. Koja je izreka među nevjernicima? (Prodao te, a ti mu još pomažeš brojati novac.) Antikristi čine takve stvari i većina ljudi predmet je njihove izdaje i njihova spletkarenja.

Recite Mi, prihvaćaju li antikristi orezivanje? Priznaju li da imaju iskvarenu narav? (Ne, ne priznaju.) Ne priznaju da imaju iskvarenu narav, ali nakon što budu orezani, i dalje se pretvaraju da poznaju sebe. Kažu da su đavao i Sotona, lišeni ljudskosti i lošeg kova, te da nisu sposobni temeljito promišljati o stvarima, da nisu prikladni za zadatke koje je crkva uredila i da nisu pravilno izvršavali svoje dužnosti. Zatim, pred većinom ljudi priznaju svoju iskvarenu narav, priznaju da su đavao, a na kraju također kažu da ih to Bog oplemenjuje i spašava, pokazujući ljudima kako su sposobni prihvatiti orezivanje i kako su pokorni istini. Ne spominju zašto su orezani niti štetu i gubitke koje su njihovi postupci prouzročili radu crkve. Izbjegavaju ta pitanja i govore isprazne riječi, doktrine, sofizme i objašnjenja kako bi naveli ljude da orezivanje koje primaju od Božje kuće pogrešno protumače kao nezasluženo i nepravedno, kao da su pretrpjeli neku veliku nepravdu. Nakon orezivanja, u srcu ostaju nepopustljivi, nimalo ne priznajući nijedno od svojih raznih zlih djela. Što su sve te riječi koje su iznijeli u razgovoru o zajedništvu, priznajući svoje iskvarene naravi, govoreći o spremnosti da prihvate istinu i sposobnosti da se pokore orezivanju? Jesu li to njihovi istinski osjećaji? Nipošto ne. Sve su to laži, pretvaranje i đavolje riječi namijenjene tome da zalude ljude i namame ih. Koji je cilj njihova zaluđivanja ljudi? (Navesti ljude da ih obožavaju i slijede.) Točno, cilj je zaluditi i namamiti ljude da ih slijede i slušaju, kako bi svi mislili da su oni u pravu i da su dobri. Na taj način nitko ih ne prozire niti im se protivi. Naprotiv, ljudi vjeruju da su oni osobe koje prihvaćaju istinu i orezivanje, i koje se kaju. Zašto ne priznaju svoja zla djela ili gubitke koje su nanijeli radu Božje kuće? Zašto te stvari ne iznesu otvoreno tijekom razgovora u zajedništvu? (Kad bi rekli te stvari, ljudi bi ih razlučili.) Kad bi ih ljudi razlučili, prozreli ih i prozreli njihovu ljudskost i njihovu narav-bit, oni bi ih napustili. Bi li i dalje padali na njihove trikove i bili zaluđeni njima? Bi li ih i dalje visoko cijenili? Bi li ih i dalje dizali u nebesa? Bi li ih i dalje obožavali? Ne bi činili ništa od toga. Antikristi se pretvaraju da poznaju sebe, ali u stvarnosti, sve su to sofizmi i samoopravdavanja kako bi zaludili ljude i naveli ih da se zauzmu za njih, što je njihov prikriveni motiv. Oni izbjegavaju važna pitanja i olako govore o poznavanju sebe i prihvaćanju orezivanja kako bi zaludili ljude i namamili ih, kako bi ih ljudi cijenili i obožavali ih. Nije li ta metoda prilično opaka? Neki ljudi doista padaju na to, i nakon što ih antikristi zalude, kažu: „Ta osoba tako lijepo govori – bio sam vrlo nadahnut. Plakao sam nekoliko puta!” U tom trenutku ti ljudi njih silno obožavaju i cijene, ali na kraju se ispostavi da su antikristi; to je posljedica toga što antikristi zaluđuju druge i mame ih. Antikristi mogu tako zaluđivati ljude, i zasigurno ne nedostaje onih koji padaju na to i bivaju prevareni. Ako čovjek može razlučiti antikriste u ovoj stvari, onda je on osoba koja razumije istinu i ima sposobnost razlučivanja.

Antikristi često muče ljude. Imaju poznatu izreku koja glasi: „Dragi moj, budući da mi se ne pokoravaš, u samo nekoliko poteza natjerat ću te da padneš ničice preda me i da me obožavaš – ako se ne pokoriš, osudit ću te na smrtnu kaznu!” Što antikristi žele učiniti? Oni žele mučiti ljude. Kakvu osobu žele mučiti? Ako ih slušaš, ulaguješ im se i obožavaš ih, hoće li te mučiti? Ako si krotak i ako si im poslušan, ako te ne vide kao prijetnju, već samo kao slabića ili roba, neće se zamarati s time da te muče. Ako učine nešto loše ili počine zla djela, ako nađu nekoga tko ih razlučuje, tko će ih razotkriti i raskrinkati, tko će ih ukloniti s položaja, tko će im uništiti ugled i potkopati njihove postupke, razmišljat će o tome kako mučiti tu osobu. Antikristi ne muče ljude iz hira; naprotiv, oni neprestano promatraju ljude i iskušavaju ih, gledaju tko o njima govori loše iza leđa, tko im se ne pokorava, tko razlučuje njihove postupke, tko ne obraća pozornost na njih i tko odbija dodvoravati im se. Nakon što neko vrijeme promatraju i pronađu dva ili tri takva pojedinca, na okupljanjima počinju razgovarati u zajedništvu o problemima tih ljudi. Iako se ono što govore naizgled čini ispravnim, u stvarnosti postoji cilj, razlog i svrha. Koji je razlog? Oni su već temeljito istražili; ti se pojedinci ne pokoravaju njima i razlučuju ih, uvijek ih pokušavajući razotkriti i raskrinkati kako bi ishodili njihovo smjenjivanje. Govore te stvari kako bi upozorili te pojedince, kako bi ih opomenuli. Ako se ti ljudi povuku i ne usude se nastaviti, i ako sve ide onako kako antikristi žele, onda ih antikristi ignoriraju. Ali ako ti pojedinci nastave kao prije, ako odbijaju da im se dodvoravaju te ako i dalje namjeravaju raskrinkati ih, prijaviti ih Višnjem i ishoditi njihovo smjenjivanje, tada postaju sljedeće mete njihova mučenja. Smišljaju druge pristupe i usvajaju još žešće i strože metode, pokušavajući smisliti načine kako pronaći njihovu slabu točku i prilike da ih muče, ne zaustavljajući se dok ih ne izbace iz crkve. Antikristi na taj način muče neistomišljenike i neće mirovati dok ne postignu svoj cilj. Metode koje antikristi koriste za mučenje ljudi nemilosrdne su. Najprije pronalaze izlike i etiketiraju ljude, a zatim ih počinju mučiti, ne zaustavljajući se dok im se ljudi potpuno ne pokore i ne popuste im – u suprotnom, nije gotovo. Antikristi u crkvi neprestano siju razdor i stvaraju klanove s ciljem stvaranja frakcije i preuzimanja kontrole nad crkvom. Nije li to česta pojava? Antikristi stvaraju klanove, siju razdor, privlače snage, ulaze u urote s onima koji su im korisni, koji mogu govoriti u njihovo ime, prikrivati njihova zla djela i braniti ih u ključnim trenucima. Oni navode te ljude da rade za njih, da čak prijavljuju druge i da služe kao njihovi glasnici. Ako imaju status, ta skupina postaje njihovo neovisno kraljevstvo. Ako nemaju status, oni i njihova skupina čine silu unutar crkve, ometaju i narušavaju normalan poredak crkve te ometaju normalan crkveni život i rad.

Najčešće očitovanje opake biti antikrista jest to da su posebno dobri u pretvaranju i licemjerju. Unatoč njihovoj osobito zlobnoj, podmukloj, okrutnoj i oholoj naravi, oni se izvana predstavljaju kao posebno ponizni i dobroćudni. Nije li to pretvaranje? Ti ljudi svakodnevno u svom srcu promišljaju: „Kakvu odjeću trebam odjenuti kako bih više izgledao kao kršćanin, kako bih izgledao uglednije, duhovnije, zaposlenije i više nalik vođi? Kako trebam jesti kako bi ljudi stekli dojam da sam profinjen, graciozan, dostojanstven i dovoljno plemenit? Kakvo držanje pri hodanju trebam zauzeti kako bih odavao dojam vodstva i karizme, kako bih izgledao kao izvanredna, a ne obična osoba? Koji ton, rječnik, pogledi i izrazi lica u razgovorima s drugima mogu navesti ljude da pomisle kako sam otmjen, nalik društvenoj eliti ili visoko obrazovanom intelektualcu? Kako svojom odjećom, stilom, govorom i ponašanjem mogu navesti ljude da me visoko cijene, da ostavim na njih neizbrisiv dojam i da zauvijek ostanem u njihovom srcu? Što trebam reći kako bih pridobio i zagrijao srce ljudi te ostavio trajan dojam? Moram više pomagati drugima i govoriti dobro o njima, moram često govoriti o božjim riječima i pred ljudima koristiti duhovne izraze, više drugima čitati božjih riječi, više moliti za njih, tiho govoriti kako bi svi načulili uši i slušali me te kako bi pomislili da sam blag, brižan, pun ljubavi, velikodušan i sklon praštanju.” Nije li to pretvaranje? To su misli koje zaokupljaju srce antikrista. To što ispunjava njihove misli nisu ništa drugo doli trendovi svijeta nevjernika, što u potpunosti pokazuje da su njihove misli i gledišta od svijeta i od Sotone. Neki se ljudi u tajnosti odijevaju poput prostitutke ili čak razvratnice; njihova odjeća posebno udovoljava zlim trendovima i vrlo je moderna. Međutim, kad dođu u crkvu, među braćom i sestrama oni nose potpuno drugačiju odjeću i drže se drugačije. Nisu li iznimno vješti u pretvaranju? (Jesu.) Sve ono o čemu antikristi promišljaju u svom srcu, ono što čine, njihova različita očitovanja i naravi koje otkrivaju ukazuje na to da je njihova narav-bit opaka. Antikristi ne promišljaju o istini, pozitivnim stvarima, pravom putu ili Božjim zahtjevima. Njihove misli, pristupi, metode i ciljevi koje biraju opaki su – sve to odstupa od pravog puta i nespojivo je s istinom. Oni čak idu protiv istine i općenito se mogu sažeti kao zlo; samo što je priroda tog zla opaka – stoga se to zajednički naziva opačinom. Oni ne promišljaju o tome da budu pošteni ljudi, da budu jednostavni i otvoreni, ili iskreni i odani; umjesto toga, razmišljaju o opakim metodama. Uzmite za primjer osobu koja se može iskreno otvoriti, što je pozitivna stvar i predstavlja primjenjivanje istine. Čine li antikristi to? (Ne.) Što oni čine? Oni se neprestano pretvaraju, a čim učine nešto loše i počnu se odavati, žustro to skrivaju, opravdavaju se i brane, te prikrivaju činjenice – zatim konačno iznose svoje razloge. Je li ijedan od tih postupaka na razini primjenjivanja istine? (Ne.) Je li ijedan od njih u skladu s istina-načelima? Još manje.

Upravo smo razgovarali u zajedništvu i raščlanili prvi aspekt narav-biti antikrista – opačinu. Počeli smo raščlanjivati opaku narav antikrista polazeći od onoga o čemu razmišljaju po cijele dane, koristeći njihove misli, gledišta te načine i metode kojima reagiraju na razne stvari. Također smo raščlanili prirodu raznih stvari koje antikristi čine, na temelju onoga što sadrže njihove misli. Također smo naveli neke primjere kako bismo raščlanili narav-bit koju oni otkrivaju u tim situacijama. Što se tiče tih primjera, jeste li među onima koji ispoljavaju takva ponašanja i koji otkrivaju takve naravi vidjeli ikoga s relativno dobrom ljudskošću? Kad je riječ o osobi koja ima takva otkrivanja i očitovanja, posjeduje li ona u svom karakteru poštenje, dobrotu, jednostavnost, iskrenost, čestitost i tome slično? (Ne posjeduje.) Očito je da ona nema te odlike. Naprotiv, njezin je karakter podmukao, okrutan, sklon laganju iz navike, sebičan, podao i bez osjećaja časti. Te osobine njezina karaktera sasvim su očite. Može se točno reći da svi koji po cijele dane imaju opake misli i koji mogu činiti razna opaka djela, imaju vrlo loš karakter. Koliko loš? Nedostaje mu savjesti, integriteta, a posebno normalne razumnosti. Mogu li se oni lišeni tih stvari smatrati ljudima? Može se zasigurno reći da oni koji nemaju te stvari nisu ljudi; oni samo imaju vanjsko obličje čovjeka. Neki bi mogli pitati: „Nije li to poput vuka u janjećoj koži?” To je samo metafora. Što su vukovi u janjećoj koži? Oni su u svojoj biti vukovi. Postoji li razlika u biti vukova i đavlova ili antikrista? Vukovi love i jedu stoku i ovce, ne iz pohlepe, već iz svoje Bogom predodređene prirode. Međutim, ima jedna stvar koju vukovi posjeduju, a koju antikristi nemaju. Ako netko usvoji i odgoji vuka ili mu spasi život, vuk nikada neće nauditi toj osobi i pokazat će joj zahvalnost. Nasuprot tome, antikristi uživaju u Božjoj milosti, vodstvu i opskrbi Božjim riječima, ali u svemu spletkare protiv Boga, uvijek Mu se protive i u neprijateljstvu su s Njim. Oni se ne mogu pokoriti ničemu što Bog čini; ne mogu na to reći amen – žele se protiviti. Je li prikladno reći da su antikristi vukovi u janjećoj koži? Je li ta metafora točna? (Ne, nije.) U prošlosti, u religiji, tko god je bio etiketiran kao antikrist ili zla osoba, smatran je vukom u janjećoj koži. To je bila samo metafora koju su ljudi koristili kada nisu razumjeli istinu, ljudskost-bit i narav raznih pojedinaca. Međutim, kada se o istini razgovara u zajedništvu na ovoj razini, korištenje te metafore postaje manje prikladno. Đavli su đavli, a antikristi su jednaki đavlima i nisu dostojni usporedbe ni s jednim živim bićem koje je Bog stvorio. Jesu li se ikada neka od Božjih stvorenja, poput vukova ili drugih mesoždera, opirala Bogu ili pobunila protiv Njega? Bi li oni galamili protiv Boga ili Mu se protivili? Bi li donosili sudove, osuđivali ili napadali išta što Bog kaže? Ta stvorenja ne čine takve stvari; oni samo žive u skladu s instinktima i životnim okruženjem koje im je Bog odredio. Kakvim god da ih je Bog stvorio, to oni i jesu – bez ikakvog pretvaranja. Ali antikristi su drugačiji: oni imaju prirodu Sotone i specijalizirani su za postupanje protiv pozitivnih stvari i protiv istine. Oni su baš poput velikog crvenog zmaja: specijalizirani su za činjenje djela otpora protiv Boga.

2. Što antikristi čine Bogu

Nakon razgovora u zajedništvu o raznim opakim očitovanjima koja antikristi pokazuju prema ljudima, razgovarajmo o tome kakva očitovanja antikristi pokazuju prema Bogu, s obzirom na to da po cijele dane razmišljaju samo o opakim stvarima. O toj smo temi već puno govorili, pa sažmimo. Počet ćemo s blažim slučajevima, a zatim postupno prijeći na one ozbiljnije. Prvo je sumnja, zatim pomno ispitivanje Boga, a tu su i sumnjičavost, oprez, postavljanje zahtjeva i cjenkanje. Ima li još što? (Iskušavanje Boga.) Priroda tog ponašanja prilično je ozbiljna. Kako budemo napredovali, priroda svakog ponašanja postaje sve ozbiljnija – poricanje, osuda, sud, bogohuljenje, vrijeđanje, napad, galamljenje i protivljenje. Iako se na prvi pogled može činiti da neki od tih pojmova imaju donekle slično značenje, pri pomnijem proučavanju jasno je da se razlikuju po dubini ili onome što naglašavaju. Prirodu tih pojmova možemo razlikovati usvajanjem različitih gledišta ili razmatranjem različitih pristupa antikrista.

a. Sumnja

Sumnja, pomno ispitivanje i sumnjičavost relativno su rani oblici očitovanja. Neki ljudi samo gaje sumnju u srcu, misleći: „Je li utjelovljeno tijelo doista Bog? Meni On izgleda kao čovjek. Jesu li sve Njegove riječi istina? Koje od njih zvuče kao istina? Neke stvari koje On govori možda nadilaze ljudski govor i znanje. Ljudi možda ne mogu jasno objasniti otajstva i proročanstva, ali ne mogu li i proroci govoriti takve stvari? Kaže se da je Bog pravedan, ali na koji način je Bog pravedan? Kaže se da je Bog suveren nad svime, ali zašto onda Sotona uvijek čini loše stvari? Kad nas Sotona zarobljava i progoni, kad nas zlostavlja, zašto se Bog ne umiješa? Gdje je Bog? Postoji li Bog doista?” Kada ljudi nemaju istinsku vjeru, kada ne prepoznaju Božju suverenost, ne poznaju Božju narav ili Božju bit i ne razumiju istinu, takve će se sumnje pojaviti u njihovom srcu. Međutim, kako ljudi postupno doživljavaju Božje djelo, shvaćaju istinu i prepoznaju Božju suverenost, te se sumnje postupno razrješuju i pretvaraju u istinsku vjeru. To je neizbježan put za svakoga tko slijedi Boga. Ali mogu li se sumnje antikrista koji posjeduju opaku bit promijeniti? (Ne, ne mogu se promijeniti.) Zašto se ne mogu promijeniti? (Antikristi su bezvjernici – oni ne priznaju Boga.) Teoretski, oni su bezvjernici, pa neprestano sumnjaju u Boga. Objektivan razlog je taj što takvi ljudi po svojoj prirodi odbijaju prihvatiti istinu i pozitivne stvari. Međutim, sve što Bog čini jest pozitivno i istina. Budući da antikristi osjećaju odbojnost i neprijateljstvo prema istini, čak i ako svi priznaju da je sve što Bog čini činjenica, da je sve pod Božjom suverenošću i da Božja suverenost – poput Boga – zasigurno postoji, antikristi ne priznaju niti prihvaćaju da su to činjenice. U njihovom srcu sumnja u Boga ostaje zauvijek. Jasno je da su to činjenice, svi im svjedoče. Čak i onima koji obično imaju najmanju vjeru, sumnje u Boga nestaju nakon što godinama doživljavaju Božje djelo te razvijaju istinsku vjeru u Boga. Jedino antikristi ne mogu promijeniti svoje sumnje u Boga. Objektivno govoreći, ti su pojedinci, u teoriji, bezvjernici koji ne prihvaćaju istinu, ali temeljni je razlog zapravo taj što antikristi osjećaju odbojnost prema istini i posjeduju opaku bit. Koliko ljudi potvrđivali ili svjedočili o onome što je Bog učinio ili koliko god se snažan dokaz iznosio pred oči antikrista, oni i dalje odbijaju vjerovati u bit Boga ili da je Bog suveren nad svime – to je krajnje opako. To se može ilustrirati jednim primjerom: kada antikristi vide snažnu i očitu činjenicu Božje suverenosti nad svime, oni niti vjeruju u nju niti je priznaju, pa čak i sumnjaju u Boga. Međutim, kada je riječ o djelima takozvanog Bude ili besmrtnika o kojima govore nevjernici, đavli i zli duhovi – djelima kojima antikristi nisu svjedočili i za koja ne postoje nikakvi opipljivi dokazi – oni u to spremno vjeruju. To je krajnje očitovanje opačine. Koliko god velika ili potresna Božja djela bila, antikristi i dalje sumnjaju i pokazuju prezir, neprestano gajeći sumnje u svom srcu. Ipak, kada đavli ili Sotona učine bilo što bizarno, antikriste to osvaja i klanjaju se s divljenjem. Oni ne mogu razviti strah niti istinsku vjeru u Boga, bez obzira na to koliko velikih stvari Bog čini. Nasuprot tome, spremno vjeruju u sve Sotonine izmišljotine i svesrdno ga poštuju. To je prikaz opačine. Činjenica da antikristi sumnjaju u Boga uvijek postoji. Oni nikada ne vjeruju da je Bog suveren nad svime niti ikada priznaju da je Bog istina; koliko god ljudi svjedočilo o tim stvarima ili koliko god se dokaza za to iznijelo, oni ih ne mogu ni priznati ni vjerovati u njih. S jedne strane, to je zbog opake narav-biti antikrista, a s druge strane, to ukazuje na to da takvi pojedinci doista nisu ljudi, jer nemaju misaone procese normalne ljudskosti. Što znači da nemaju misaone procese normalne ljudskosti? To znači da nemaju ispravan sud niti razumijevanje pozitivnih stvari, istine te biti i izvora svih stvari. Čak ni čitanjem Božjih riječi, slušanjem propovijedi i doživljavanjem Božjih riječi oni ne mogu potvrditi niti vjerovati, već ostaju u sumnji. Jasno je da ti pojedinci nemaju misaone procese normalne ljudskosti. Jesu li ljudi koji nemaju normalne misaone procese, koji ne mogu shvatiti istinu, Božje riječi te pozitivne stvari i činjenice, i dalje ljudi? (Ne, nisu ljudi.) Oni nisu ljudi, ali ne može se reći da su životinje, jer životinje nemaju opaku narav; budući da ti pojedinci imaju opaku narav, tvrdnja stoji: ti su pojedinci doista pravi antikristi koji imaju demonsku prirodu. Sumnja je misaono stanje koje antikristi očituju prema Bogu, a također je i vrsta narav-biti koja se otkriva u njihovom ponašanju, što je najpovršnije, najosnovnije i najčešće izvanjsko očitovanje.

b. Pomno ispitivanje

Antikristi su u svom srcu puni sumnje u Boga, pa prihvaćaju li oni iskreno Božje riječi, Njegovu narav i Njegovo djelo? Pokoravaju li se doista svemu tome? Slijede li Boga iskreno? Jasno je da je odgovor ne. Što proizlazi iz toga? Kad ti pojedinci dođu u Božju kuću, misle: „Gdje je bog? Ne vidim ga, čujem samo njegov glas. Sudeći po glasu, čini se da je žensko; sudeći po riječima, čini se da je obrazovana, a ne nepismena; ali sudeći po načinu govora i sadržaju njezinih riječi, što ona to govori? Zašto to zvuči zbunjujuće? Nakon što poslušaju, mnogi kažu da je to istina, ali zašto meni to ne zvuči tako? Sve se svodi na pitanja ljudskosti, ljudske naravi, raznih stanja koja ljudi otkrivaju u svojim postupcima – ima li u tome života i puta? Ja to baš i ne razumijem. Nakon što poslušaju, svi kažu da trebaju odano izvršavati svoje dužnosti, udovoljiti bogu i težiti spasenju. Mnogi čak pišu članke s iskustvenim svjedočanstvima i svjedoče. Je li ta osoba bog? Nalikuje li ona bogu? Nisam vidio njezino lice; da jesam, možda bih mogao pročitati njezine izraze lica i dobiti konačan odgovor. Trenutačno, samo slušajući njezin glas i ono što govori, i dalje se osjećam pomalo nesigurno.” Što oni rade? Oni pomno ispituju, iskušavaju, pokušavaju dokučiti stvarnu situaciju kako bi vidjeli je li to doista Bog, a zatim odredili hoće li Ga slijediti, kako će Ga slijediti, te utvrdili mogu li u toj osobi pronaći odgovor za blagoslove i odredište koje žele zadobiti, kao i za svoje želje, te mogu li preko te osobe točno spoznati kakav je Bog na nebu, postoji li On doista, kakva je Njegova narav, kakav bi mogao biti Njegov pristup i stav prema ljudima te kakve sposobnosti, vještine i vlast On ima. Nije li to pomno ispitivanje Boga? Jasno je da jest.

Dok pomno ispituju Boga, mogu li antikristi prihvatiti Božje riječi kao svoj život i uzeti ih kao vodič i cilj za svoj svakodnevni život i svoje ponašanje? (Ne.) Obična iskvarena osoba mogla bi neko vrijeme pomno ispitivati Boga, a zatim pomisliti: „Ovaj put je pogrešan, osjećam nemir u srcu; ne mogu pronaći odgovore pomno ispitujući Boga na ovaj način. Kako vjernik u Boga može Njega pomno ispitivati? Što se može zadobiti pomnim ispitivanjem Boga? Kad vjernici pomno ispituju Boga, On skriva Svoje lice od njih i oni ne mogu zadobiti istinu. Kaže se da su Božje riječi istina i da ljudi u Njegovim riječima mogu pronaći put i zadobiti život. Nije dobro za mene da ovako postupam – ne mogu nastaviti pomno ispitivati Boga.” Dok slušaju propovijedi i čitaju Božje riječi, oni postupno otkrivaju da ljudi imaju iskvarene naravi i polako shvaćaju da ne mogu biti u skladu s Bogom, pravilno ispunjavati svoje dužnosti niti išta činiti kako treba ako se te iskvarene naravi ne razriješe. Postupno otkrivaju da je razlog zbog kojeg ljudi ne mogu dobro ispunjavati svoje dužnosti to što ih njihove iskvarene naravi i buntovništvo ometaju, te zato što postupaju prema svojim iskvarenim naravima i zato što nisu u stanju rješavati stvari u skladu s istina-načelima. Zatim počinju razmišljati: „Kako mogu postupati u skladu s istina-načelima? Kad se moje iskvarene naravi otkriju, kako ih mogu razriješiti?” Najbolje rješenje za ljudske iskvarene naravi su istina i Božje riječi. Najizravniji način da ljudi uđu u istinu jest da tragaju za istina-načelima i da pronađu načela za sve što rade. To utvrđuje ciljeve, smjer, putove i metode primjene. Kada se to utvrdi, ljudi imaju put koji mogu slijediti, a kada postupaju, vjerojatno neće prekršiti upravne odluke, otkriti svoje iskvarene naravi niti uzrokovati ometanja i prekidanja, a još je manje vjerojatno da će se opirati Bogu. Nakon što prođu takvo iskustvo, osjećaju da su pronašli prikladan put za svoju vjeru u Boga i da je to put koji njima treba, onaj u koji bi trebali ući, pravi put za vjeru u Boga i za život, te da je to puno bolje od pomnog ispitivanja Boga i stalnog zauzimanja opreznog stava prema Njemu. Shvaćaju da je pomno ispitivanje Boga uzaludno i da, koliko god Ga netko pomno ispitivao, to neće razriješiti razne iskvarene naravi koje otkrivaju niti probleme koji nastaju kada izvršavaju svoje dužnosti. Stoga postupno prelaze s pomnog ispitivanja Boga na put traganja za istina-načelima. To je normalan način ulaska i normalni iskustveni proces za obične iskvarene ljude. Međutim, kod antikrista je drugačije. Od prvog dana kada uđu u Božju kuću i prijeđu njezin prag, oni misle: „Sve je u božjoj kući tako zanimljivo, sve je tako novo – drugačije je od svijeta nevjernika. U božjoj kući svi moraju biti pošteni; to je poput velike obitelji i tako je živahno!” Nakon što pomno ispitaju, upoznaju i temeljito shvate svoje braće i sestre, vrijeme je da pomno ispitaju Boga. Misle u sebi: „Gdje je bog? Što bog radi? Kako on to radi? Teško je pomno ispitivati boga na nebu; njega je teško dokučiti i mi tome nismo dorasli. Ali sada postoji zgodan prečac – bog je došao na zemlju, što olakšava njegovo pomno ispitivanje.” Neki od njih imaju sreću doći u dodir s Bogom na zemlji i vidjeti tu osobu vlastitim očima, što im dodatno olakšava da Ga pomno ispituju. Kako oni to rade? Oni pomno ispituju vesele razgovore Boga na zemlji, u kojim pitanjima On koristi jedan način govora, a u kojim pitanjima koristi drugi, u kojim se prilikama smije i raduje, te o čemu tada govori, kao i o čemu govori kada nije sretan ili kada je ljut. Pomno ispituju u kojim situacijama On ignorira ljude ili je prilično prijateljski nastrojen prema njima, kada orezuje ljude, a kada ne, na koje stvari obraća pozornost, a za koje ne mari, kao i zna li On kada Ga ljudi pomno ispituju, varaju ili Mu nanose štetu iza leđa. Nakon pomnog ispitivanja širih aspekata, antikristi ulaze u pojedinosti, kao što su što Bog na zemlji jede, što nosi i kakva je Njegova dnevna rutina. Pomno ispituju što On voli, kamo voli ići, pa čak i koje boje voli ili ne voli, voli li više sunčano ili oblačno vrijeme, te izlazi li van po lošem vremenu – sve te konkretne pojedinosti. Od početka do kraja, antikristi uvijek pomno ispituju, ignorirajući ono zbog čega je ta osoba koja nosi identitet Boga došla. Oni kažu: „Nije me briga zbog čega si došao; kad god te vidim, postat ćeš predmet mog pomnog ispitivanja.” Koja je svrha njihovog pomnog ispitivanja? Oni misle: „Ako mogu potvrditi da si ti doista bog, onda mogu nepokolebljivo i svesrdno ostaviti sve iza sebe kako bih te slijedio. Budući da je vjerovanje u boga poput klađenja, a ti tvrdiš da si bog i utjelovljeno tijelo boga, vjerovanje u tebe jednako je klađenju na tebe. Kako te ne bih pomno ispitivao? Da te nisam pomno ispitivao, to bi bilo nepošteno prema meni. Kad te ne bih pomno ispitivao, ne bih preuzeo odgovornost za vlastito odredište, izglede i sudbinu. Moram te pomno ispitati do samoga kraja.” Čak ni danas, nakon svog tog pomnog ispitivanja, još uvijek nisu sigurni: „Je li ta osoba doista krist? Je li on doista utjelovljeni bog? Nije baš jasno. U svakom slučaju, mnogi ga slijede, a situacija sa širenjem evanđelja relativno je obećavajuća. Čini se da bi se moglo dalje širiti, pa ne bih smio dopustiti da zaostanem. Ali i dalje ga moram pomno ispitivati.” Oni su nepopravljivi.

Antikristi imaju opaku narav-bit, pa nikada ne prestaju sa svojim pomnim ispitivanjem. U organizaciji ili zajednici nevjernika, oni pomno ispituju i iskorištavaju sve vrste ljudi, otkrivaju što njihovi nadređeni vole, prepoznaju njihove slabosti, a zatim prilagođavaju svoje postupke i ugađaju ukusima svojih nadređenih kako bi im se dodvorili. Nakon ulaska u Božju kuću, njihova priroda ostaje nepromijenjena – oni nastavljaju sa svojim pomnim ispitivanjem. Ne shvaćaju da pomno ispitivanje Boga nije put koji bi vjernici trebali slijediti. Pomnim ispitivanjem Boga nikada neće shvatiti Božja djela, niti vidjeti da je sve što Bog izražava istina niti razumjeti da su sve te istine i Božja djela radi spasenja čovječanstva. Antikristi to nikada neće razumjeti. Sve što vide jest da Božji izabrani narod neprestano trpi Sotonin progon i potjeru. Promatraju samo zle ljude kako čine zla djela i uzrokuju ometanja unutar crkve, te kako snage antikrista u religijskom svijetu neprestano kleveću i osuđuju Boga, dok Bog nikada ne rješava ništa od toga. Stoga se antikristi i dalje drže svojih predodžbi i maštarija, uporno odbijajući prihvatiti bilo koju istinu koju je Bog izrazio. Koji je rezultat toga? Njihove predodžbe i maštarije postaju njihov dokaz za opiranje Bogu. U očima antikrista, ti takozvani dokazi razlozi su zbog kojih ne vjeruju u Božji identitet i Božju bit niti ih priznaju. Upravo zato što odbijaju prihvatiti istinu, nikada, baš nikada neće vidjeti istine koje su u pozadini tih činjenica, istine koje bi ljudi trebali razumjeti i shvatiti, kao ni Božje namjere. To je rezultat njihovog pomnog ispitivanja. Suočeni s tim činjenicama, oni koji teže istini, vole istinu i imaju istinsku vjeru u Boga, mogu prihvatiti stvari od Boga i ispravno reagirati bez obzira na to što se događa u Božjoj kući. Oni mogu čekati Boga, umiriti se pred Bogom i moliti Mu se, tražiti da dokuče Božje namjere te također razumjeti i shvatiti da Božje dobre namjere stoje u pozadini svega što se događa. Radi razotkrivanja i uklanjanja zlih ljudi, Bog čini mnoge stvari na koje ljudi ne bi ni pomislili. U isto vrijeme, kako bi usavršio Božji izabrani narod i omogućio mu da stekne sposobnost razlučivanje i da nauči lekcije, On također upotrebljava zle ljude i njihova zla djela da Mu služe. S jedne strane, Bog ih razotkriva i uklanja; s druge strane, omogućuje Svom izabranom narodu da vidi koje su stvari pozitivne, a koje negativne, koga Bog odobrava, koga Bog prezire, koga Bog eliminira, a koga blagoslivlja. Sve su to lekcije koje Božji izabrani narod treba naučiti, pozitivni rezultati koje bi oni koji teže istini trebali postići i istine koje bi ljudi trebali razumjeti. Međutim, zbog svoje opake narav-biti, antikristi nikada neće zadobiti te najdragocjenije stvari. Stoga, oni imaju samo jedno stanje – dok su u Božjoj prisutnosti, osim što sumnjaju u Njega, neprestano Ga pomno ispituju. Čak i ako ne mogu proniknuti u srž toga, nastavljaju Ga pomno ispitivati. Ako ih pitaš jesu li umorni, oni kažu: „Nimalo. Pomno ispitivanje boga zabavno je, fascinantno, zanimljivo i privlačno!” Nisu li to đavolje riječi? Oni posjeduju Sotonino obličje i imaju priroda-bit antikrista. Nemaju namjeru prihvatiti istinu niti Božje spasenje; oni su ovdje isključivo da bi pomno ispitivali Boga.

c. Sumnjičavost

Dalje ćemo razgovarati u zajedništvu o sumnjičavosti antikrista prema Bogu. Što sumnjičavost doslovno znači? Postoje neka konkretna očitovanja, misli i ponašanja koja se odnose na pomno ispitivanje Boga, i potpuno je točno reći da isto vrijedi i za sumnjičavost. Nakon što pomno ispitaju Boga, neki ljudi i dalje ne znaju kakva je zapravo Božja narav niti kakve emocije Bog ima i nisu sigurni postoji li Bog doista. Još manje mogu utvrditi je li ta obična osoba Krist ili posjeduje li On Božju bit. Oni ne razumiju te stvari niti su njima one jasne. Poslije, kada imaju priliku stupiti u interakciju s Bogom, misle: „Krist je razgovarao sa mnom o ljudima koji površno izvršavaju dužnosti; je li moguće da je netko govorio kako ja površno izvršavam dužnosti i da je krist to saznao? Je li On zato to spomenuo kad smo se sreli? To je sigurno zato što me je netko tužio, a nakon što je krist saznao, okomio se na mene kako bi me razotkrio. Voli li me krist još uvijek, s obzirom da zna kakva sam osoba? Osjeća li odbojnost prema meni ili me prezire? Sprema li se smijeniti me?” Nakon što neko vrijeme čekaju i vide da nisu smijenjeni, misle: „Uh, tako sam se uplašio. Mislio sam da bi krist mogao biti sitničav, ali On to nije učinio. Sad se mogu opustiti.” Neki bi mogli reći: „Tijekom prošlog susreta s kristom, govorio sam nepovezano, kao neobrazovana osoba, i moj je govor bio malo neumjesan. Razotkrio sam svoje pravo lice. Hoće li krist steći loš dojam o meni? Hoće li me kasnije eliminirati? Sve je u redu kad ga ne vidim – moji problemi nastaju samo kad se sretnem s njim. Ne smijem se više sastajati s njim, moram ga izbjegavati kad ga vidim i držati se što dalje od njega, i nipošto ne smijem imati posla s kristom, ulaziti u interakciju s njim niti imati blizak kontakt njim. Inače bi me on mogao prezirati.” Kakve su to misli i pristupi? (Sumnjičavost.) To je sumnjičavost. Ima i onih koji kažu: „Na posljednjem okupljanju bog je postavio jednostavno pitanje, ali nisam dobro odgovorio, što je otkrilo moje mane. Hoće li bog misliti da nisam dobrog kova i hoće li me prestati obučavati u budućnosti? Prošli put netko je razotkrio nešto što sam učinio, rekavši da sam bio glup i da sam postupio nepromišljeno. Ako bog sazna za to, hoće li me i dalje usavršavati u budućnosti? Kakav je moj status u božjem umu – je li visok ili nizak, dobar ili loš? U koju kategoriju spadam? Ubuduće, kad god razgovaram s bogom, moram pripremiti svoje riječi. Ne smijem govoriti ležerno niti reći što god mi je na umu. Moram više razmišljati, više promišljati o stvarima, više razmatrati, dobro organizirati svoj govor te predstaviti kristu najbolju i najvještiju stranu sebe. Kako bi to bilo divno i savršeno!” To je također sumnjičavost.

Sumnjičavost je još jedna značajka opake naravi antikrista. Osim sumnje i pomnog ispitivanja, antikristi gaje i sumnjičavost. Ukratko, bez obzira na to koji aspekt prevladava u njihovim mislima, nijedan od njih nema nikakve veze s primjenom istine niti s traganjem za istinom. Mogu li ti pristupi, misli ili metode potvrditi da je narav-bit antikrista opaka? (Da.) Bilo da antikristi sumnjaju u Boga, pomno Ga ispituju ili gaje sumnjičavost prema Njemu, u svakom slučaju, oni se nikada ne usredotočuju na istinu, nikada se ne mijenjaju i uporno koriste te metode kako bi razmatrali pitanja u vezi s Bogom i odnosili se prema Bogu, a da pritom uopće ne tragaju za istinom. Bez obzira na to koliko ti postupci bili iscrpljujući i teški, oni ih neumorno nastavljaju činiti i ponavljati. Bez obzira na to koliko dugo pomno ispitivali Boga ili koliko dugo su sumnjičavi prema Njemu, ili jesu li postigli ikakve rezultate, oni nastavljaju slijediti isti put, nastavljaju postupati na taj način i ponavljaju svoje postupke. Nikada ne preispituju sebe, misleći: „Jesu li to metoda i stav s kojima bi se stvoreno biće trebalo odnositi prema Bogu? Koja je priroda mog odnosa prema Bogu? Kakvu narav otkrivam? Je li ovakvo ophođenje prema Njemu u skladu s istinom? Prezire li to Bog? Ako nastavim činiti stvari koje Bog prezire, kakav će biti konačni rezultat? Hoće li me Bog napustiti i eliminirati? Budući da će biti negativnih posljedica, zašto ne mogu postupati i primjenjivati u skladu s Božjim riječima i zahtjevima?” Promišljaju li oni o tim stvarima? (Ne.) Zašto ne promišljaju? Zato što u njihovom karakteru nema savjesti ni razuma. Nemaju savjesti, pa čine takve nerazumne i apsurdne radnje, a da toga nisu ni svjesni. Zbog toga što nemaju razuma ne shvaćaju tko su, niti mjesto, gledište i položaj koji bi trebali zauzeti. Nikada ne osjećaju da su obični, iskvareni ljudi ili Sotonin soj i njegovo potomstvo koje Bog prezire. Stvari koje bi ljudi trebali prihvatiti su Božje riječi, Božji zahtjevi i istina koju im Bog daje; ne bi trebali pomno ispitivati Boga kao da su Mu jednaki niti se smijati i razgovarati s Bogom kao da su u interakciji s drugom osobom – nije li to nešto što činio netko tko nije čovjek? U ovom trenutku otkriva se karakter antikrista, a opaka narav-bit antikrista njima dominira, navodeći ih da neumorno čine te bezvrijedne i besmislene radnje koje štete drugima, a njima ne donose nikakvu korist. Ipak, oni se ne mogu osloboditi; ostaju nesvjesni pogrešnosti tog puta i prirode koja se krije u pozadini tih postupaka. Bez obzira na količinu truda, patnje i neuspjeha koji su u to uključeni, oni se ne osjećaju krivim, optuženim niti dužnim. Inzistiraju na tome da su ravnopravni s Bogom, čak pomno ispituju i preziru Boga svisoka, neprestano sumnjajući u Njega i bivajući sumnjičavi prema Njemu. Koliko god godina vjerovali u Boga, njihov stav prema Bogu i način na koji se odnose prema Njemu nikada se nisu promijenili. Ako ne sumnjaju u Njega, onda Ga pomno ispituju, a ako Ga ne ispituju pomno, onda su sumnjičavi prema Njemu. Kao da su opsjednuti đavlom ili začarani – to su neka očitovanja opake biti antikrista. Antikristi su po prirodi opaki; neki ljudi koji ne mogu prozreti bit antikrista mogli bi reći: „Zar se ne možeš suzdržati od pomnog ispitivanja Boga? Zar ne možeš prestati sumnjati u Njega? Zar ne možeš prestati biti sumnjičav prema Njemu? Ako prestaneš to činiti, moći ćeš razumjeti istinu, odnositi se prema Bogu kao prema Bogu, razviti istinsku vjeru u Boga i legitimno postati jedan od pripadnika Božjeg naroda; imat ćeš priliku postati stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom. Nećeš li tada biti dostojan nazivati se jednim od pripadnika Božjeg izabranog naroda? Kako bi to bilo divno!” Međutim, antikristi uzvraćaju: „Nisam ja tako glup. Kakva je korist biti stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom? To je dosadno. Zanimljivo je samo kad sumnjam, pomno ispitujem i kad sam sumnjičav prema bogu!” To očitovanje antikrista nalik je onome što kaže veliki crveni zmaj: „Borba s drugim ljudima i s nebom izvor je beskrajne zabave.” To je točna definicija i pravi odraz opake priroda-biti antikrista. Ukratko, antikristi su iznimno opaki, opaki su do krajnosti. Oni koji vjeruju u Boga, ali u potpunosti odbijaju prihvatiti istinu, opaki su ljudi. Mnogi ljudi stalno žele antikristima davati priliku za pokajanje, misleći da će se oni jednog dana pokajati – je li taj argument točan? Kao što izreke kažu: „Tigar ne mijenja svoje pruge” i „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.” Stoga ne možeš koristiti mjerila i metode, namijenjene ophođenje s ljudima, kako bi se ophodio s antikristima ili im postavljao zahtjeve. Oni su to što jesu. Ako pomno ne ispituju Boga, ne sumnjaju u Njega ili ako nisu sumnjičavi prema Njemu, osjećaju se nelagodno, jer njima upravlja njihova opaka priroda.

d. Oprez

Dalje ćemo razgovarati o oprezu. Antikristi imaju jednu prevladavajuću i najjasniju misao i gledište. Oni kažu: „Ljudi ne smiju dopustiti da bog kontrolira njihovu sudbinu ili da bude suveren nad njom; ako bog kontrolira čovjekovu sudbinu, onda je s njim gotovo. Ljudi moraju sami sebe kontrolirati kako bi postigli sreću i kako bi mogli jesti, piti i zabavljati se bez brige. Bog ne dopušta ljudima da jedu, piju i zabavljaju se, ne dopušta im da dobro žive; on samo tjera ljude da trpe poteškoće. Stoga moramo preuzeti kontrolu nad vlastitom srećom; svoju sudbinu ne možemo povjeriti bogu, niti pasivno čekati na sve, niti dopustiti bogu da vrši pripreme te da nas prosvjetljuje i vodi – mi ne možemo biti takvi ljudi. Imamo ljudska prava, pravo na samostalno postupanje i slobodnu volju. Ne moramo o svemu izvještavati boga niti tražiti sve od njega – zbog toga bismo izgledali tako nesposobni; samo budale to rade!” Što oni rade? (Oprezni su pred Bogom.) Neki ljudi kažu: „Budi oprezan kad daješ prisegu pred bogom; dobro razmisli o svojim riječima. Kad čovjek postupa, nebo gleda!” Neki se mole: „O bože, posvećujem cijeli svoj život i svoju mladost tebi; neću tražiti partnera niti se ženiti.” Ali nakon što to izgovore, požale, misleći: „Hoće li bog ostvariti moje riječi? Što ako mi stvarno zatreba partner ili ako se poželim oženiti? Hoće li me bog kazniti? Ovo je loše!” Od tada postaju depresivni i tužni, izbjegavaju suprotni spol i boje se kazne. Što oni rade? (Oprezni su pred Bogom.) Druga vrsta ljudi kaže: „Davanje sebe za boga nije ni lako ni jednostavno. Moraš imati rezervni plan; moraš pripremiti izlaz za sebe prije nego što se daš za boga. Inače, kad ostaneš bez sredstava, bog se neće pobrinuti za tebe! Davanje sebe za boga tvoja je stvar; to što je bog suveren nad svime druga je stvar. Bog je suveren nad svime – hoće li se on pobrinuti za običnu osobu poput tebe? Bog se brine samo za velike stvari; on se ne zamara tim sitnicama. Stoga moraš planirati i pripremiti svoj izlaz; ako te bog kasnije više ne bude htio i otpusti te, on ti neće pokazati nikakvu milost.” Kakvo je to razmišljanje? (Oprez pred Bogom.) Ljudi su tako proračunati. Neki, nakon što postanu vođe, plate određenu cijenu i iskreno se pomalo daju, ali zbog svoje loše ljudskosti, odvratne naravi i naravi antikrista koju posjeduju, donose znatne gubitke Božjoj kući. Kao rezultat toga, bivaju otpušteni. Nakon toga nauče se ponašati i biti neupadljivi, ne povjeravajući se nikome, govoreći: „Prije sam se uvijek povjeravao ljudima, pa su svi znali što se stvarno događa sa mnom, ali onda me netko prijavio božjoj kući i bio sam otpušten. Zato sada moram naučiti zatvoriti se, skrivati se te braniti i štititi sebe. Moram biti oprezan s povjeravanjem ljudima, a ne bih se trebao povjeravati ni bogu. Više ne vjerujem da je bog istina, da je on vjeran. Još manje povjerenja imam u braću i sestre. Nitko nije dostojan mog povjerenja, čak ni članovi moje obitelji ili rođaci, a kamoli oni koji teže istini.” Što oni rade? (Oni su oprezni.) Kada antikristi dožive orezivanje, neuspjeh, padove i razotkrivanje, oni iz toga izvuku zaključak i smisle izreku: „Nikad nemoj namjeravati nauditi drugima, ali uvijek se čuvaj zla koje bi oni mogli učiniti tebi.” U stvarnosti, oni su itekako naudili drugima, a na kraju se pretvaraju i izmišljaju tu zabludu. Nakon mnogo godina vjerovanja u Boga i doživljavanja brojnih neuspjeha i padova, kao i Božjeg razotkrivanja i Njegovog orezivanja, ljudi bi u normalnim okolnostima trebali promišljati o sebi i upoznati sebe kroz lekcije tih neuspjeha, tragajući za istinom kako bi riješili probleme i pronalazeći u Božjim riječima razloge za svoje neuspjehe i posrtaje, kao i put primjene kojim bi trebali ići. Međutim, antikristi to ne čine. Nakon višestrukih posrtaja i neuspjeha, njihovo ponašanje postaje sve gore, njihove sumnje u Boga rastu i postaju ozbiljnije, njihovo pomno ispitivanje Boga postaje intenzivnije, njihova sumnjičavost prema Bogu postaje dublja, a isto tako, njihovo srce postaje ispunjeno oprezom prema Bogu. Njihov je oprez pun prigovora, ljutnje, prkosa i ogorčenja, pa čak postupno razvijaju poricanje, prosuđivanje i osudu Boga. Nisu li oni u sve većoj opasnosti? (Jesu.)

Sudeći po stavu koji antikristi imaju prema Bogu, prema okruženju te ljudima, događajima i stvarima koje Bog postavlja, prema tome što ih Bog razotkriva i disciplinira, i tako dalje, imaju li oni i najmanju namjeru tragati za istinom? Imaju li i najmanju namjeru pokoriti se Bogu? Imaju li i najmanju vjeru da ništa od toga nije slučajno, već da je pod Božjom suverenošću? Imaju li to razumijevanje i tu svijest? Očito ne. Može se reći da korijen njihovog oprez proizlazi iz njihovih sumnji u Boga. Može se reći da i korijen njihove sumnjičavosti prema Bogu proizlazi iz njihovih sumnji u Boga. Rezultati proizašli iz njihovog pomnog ispitivanja Boga čine ih sumnjičavijima prema Bogu, a u isto vrijeme i opreznijima prema Bogu. Sudeći po raznim mislima i gledištima koji proizlaze iz razmišljanja antikrista, kao i po raznim pristupima i ponašanjima nastalim pod dominacijom tih misli i gledišta, ti su ljudi sasvim jednostavno nerazumni; oni ne mogu razumjeti istinu, ne mogu razviti istinsku vjeru u Boga, ne mogu temeljito vjerovati i priznati postojanje Boga, i ne mogu vjerovati i priznati da je Bog suveren nad svim što je stvoreno, da je On suveren nad svime. Sve je to zbog njihove opake narav-biti.

19. prosinca 2020.