Dodatak: Dodatne istine u propovijedanju evanđelja

Tema o kojoj se razgovaralo na prethodnih nekoliko okupljanja ticala se obavljanja vlastite dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom, a kategorizirali smo dužnosti koje ljudi trebaju obavljati, kao i osoblje. Koje su to konkretne kategorije? (Prva kategorija su djelatnici evanđelja, druga kategorija uključuje vođe i djelatnike na raznim razinama u crkvi, treća kategorija obuhvaća osoblje koje obavlja razne posebne dužnosti, četvrta kategorija sastoji se od onih koji obavljaju obične dužnosti, peta kategorija uključuje one koji obavljaju dužnosti u svoje slobodno vrijeme, a šesta kategorija odnosi se na one koji ne obavljaju dužnosti.) Ukupno postoji šest kategorija. Prošli put smo razgovarali o prvoj kategoriji, koja se tiče načela i istina povezanih s dužnošću propovijedanja evanđelja, uključujući teme koje se odnose na sve aspekte propovijedanja evanđelja, kao i točke na koje treba obratiti pozornost, relevantna načela i istine te područja u kojima ljudi trebaju biti oprezni, kao i uobičajene pogreške i iskrivljenja koja se javljaju u procesu obavljanja ove dužnosti. Nakon slušanja propovijedi o određenoj temi, možete li sažeti glavne točke unutar nje? Ako možete dokučiti ključni sadržaj neke teme, primiti k srcu povezane istine, a zatim ih postupno, tijekom obavljanja svoje dužnosti, pretvoriti u vlastitu stvarnost, vlastiti život i vlastiti put primjene, tada ste istinski usvojili sadržaj o kojem sam besjedio. Ako nakon razgovora u zajedništvu o propovijedi imate samo opću predstavu ili pamtite određene događaje i priče, ali ne razumijete koja bi mogla biti temeljna načela i istine te zašto se o tim stvarima raspravljalo, računa li se to kao shvaćanje? Računa li se to kao razumijevanje istine? (Ne računa.) To se ne računa kao razumijevanje istine; to jest, niste razumjeli koje su se istine prenosile, niste ih shvatili i niste ih prihvatili. Možete li onda napraviti sažetak? Može li Mi netko reći glavne točke našeg posljednjeg razgovora? (Saželi smo sedam točaka: prvo, kako definirati djelatnike evanđelja; drugo, bit dužnosti propovijedanja evanđelja; treće, stavove ljudi prema ovoj dužnosti kao i njihova unutarnja gledišta; četvrto, konkretna načela primjene za propovijedanje evanđelja, poput toga tko je u skladu s načelima za primanje propovijedanja evanđelja, a tko nije; peto, kako postupati s onima koji su u skladu s načelima za primanje propovijedanja evanđelja; šesto, posljedice koje nastaju kada djelatnici evanđelja napuste svoje položaje i pobjegnu tijekom procesa obavljanja svoje dužnosti; sedmo, žrtva svetaca kroz povijest u propovijedanju evanđelja i kako bismo trebali cijeniti sadašnje prilike za obavljanje svojih dužnosti i brzo se opremiti istinom.) Vrlo dobro – vaš sažetak u osnovi pokriva ključne aspekte našeg prethodnog razgovora. Je li što izostavljeno? (Postoji još jedna točka: promjena gledišta ljudi kako bi shvatili da propovijedanje evanđelja nije samo dužnost djelatnika evanđelja, već odgovornost koju nitko tko vjeruje u Boga i slijedi Ga ne može izbjeći. Ovo je istina koju Božji izabrani narod mora shvatiti.) Propovijedanje evanđelja odgovornost je i obveza svakog pojedinca – to je također jedan aspekt toga. Znate li koja je svrha razgovora u zajedništvu o ovoj istini? Svrha je rješavanje odstupanja u ljudskom shvaćanju. Znate li u kojim aspektima postoje odstupanja? (Ja ne znam.) To što ne znate dokazuje da ne razumijete ovaj aspekt istine. Dakle, zašto sam trebao razgovarati u zajedništvu o ovoj istini? S pozitivne strane, to je jedan aspekt istine koji bi ljudi trebali razumjeti. S negativne strane, to je radi rješavanja odstupanja koja svi ljudi imaju u svom razumijevanju propovijedanja evanđelja.

Mnogi ljudi imaju odstupanja u svom razumijevanju ovog pitanja propovijedanja evanđelja. Neki ljudi misle: „Trenutno obavljam posebnu dužnost, pa propovijedanje evanđelja nema nikakve veze sa mnom. To nije moja briga. Stoga su istine, načela i Božji zahtjevi koje treba razumjeti kako bi se propovijedalo evanđelje za mene nebitni. Ne moram razumjeti te stvari.” Dakle, kada se razgovara o ovom aspektu istine o propovijedanju evanđelja, oni su nemarni, ne promišljaju pažljivo i ne obraćaju pozornost. Čak i ako slušaju, ne znaju o čemu se raspravljalo. Ima i onih koji kažu: „Nakon što sam počeo vjerovati u Boga, uvijek sam bio vođa. Imam kov i radnu sposobnost. Rođen sam da budem vođa. Čini se da je biti vođa dužnost koju mi je Bog dao i moji životni zadatak.” To podrazumijeva da oni misle kako propovijedanje evanđelja nema nikakve veze s njima. Dakle, kada se razgovara o istini o propovijedanju evanđelja, oni to ne shvaćaju ozbiljno. Kada se od njih traži da sažmu ono o čemu se razgovaralo na posljednjem okupljanju, neki ljudi dugo listaju svoje bilješke i još uvijek ne znaju. Zašto se to događa? Je li to zbog njihova lošeg pamćenja? (Ne.) Je li to zato što im se previše toga događa i glava im je puna? (Ne.) Nije. Ovo pokazuje da je stav ljudi prema istini takav da osjećaju odbojnost prema njoj i ne vole istinu. Stoga opominjem sve i dajem svima do znanja da propovijedanje evanđelja nije posebna odgovornost za određenu vrstu ljudi ili skupinu ljudi, već odgovornost svake osobe koja slijedi Boga. Zašto ljudi moraju razumjeti istinu o propovijedanju evanđelja? Zašto ljudi trebaju znati ove istine? Propovijedanje evanđelja je zadatak i odgovornost koju, kao stvoreno biće, kao jedan od onih koji slijede Boga, bez obzira na dob, spol ili koliko je netko mlad ili star, svatko mora prihvatiti. Ako se ovaj zadatak postavi pred tebe i zahtijeva da se daš, platiš cijenu ili čak položiš svoj život, što bi ti trebao učiniti? Trebao bi biti dužan prihvatiti je. To je istina, to je ono što bi trebao razumjeti. Ovo nije jednostavna doktrina – to je istina. Zašto kažem da je to istina? Jer bez obzira na to kako se vremena mijenjaju, kako desetljeća prolaze ili kako se mjesta i prostori mijenjaju, propovijedanje evanđelja i svjedočenje za Boga uvijek će biti pozitivna stvar. Njegovo značenje i vrijednost nikada se neće promijeniti: na njega nipošto neće utjecati promjene u vremenu ili zemljopisnom položaju. Propovijedanje evanđelja i svjedočenje za Boga vječno je, a kao stvoreno biće, ti bi to trebao prihvatiti i primijeniti. To je vječna istina. Neki ljudi kažu: „Propovijedanje evanđelja nije dužnost koju ja obavljam.” Međutim, ova istina povezana s propovijedanjem evanđelja je nešto što bi ljudi trebali razumjeti, jer je to istina povezana s vizijama, a oni koji vjeruju u Boga trebali bi je svi razumjeti; ona je temeljna za vjeru u Boga i korisna za ulazak u život. Nadalje, bez obzira na to koju dužnost obavljaš u crkvi, imat ćeš prilike doći u dodir s nevjernicima i otuda odgovornost da im propovijedaš evanđelje. Jednom kada shvatiš istinu o propovijedanju evanđelja, u svom srcu ćeš znati: „Moja je odgovornost propagirati novo Božje djelo i evanđelje Božjeg djela spašavanja čovječanstva. Bez obzira na to kada ili gdje, i bez obzira na to koji bi moj položaj ili uloga mogli biti, ako služim kao glumac, imam obvezu propovijedati evanđelje; a ako sam trenutno crkveni vođa, također imam obvezu propovijedati evanđelje. Bez obzira na to koju dužnost trenutno obavljam, imam obvezu propagirati evanđelje kraljevstva. Kad god postoji prilika ili slobodno vrijeme, trebao bih ići i propovijedati evanđelje. To je odgovornost koju ne mogu izbjeći.” Misli li većina ljudi trenutno tako? (Ne.) Što onda većina ljudi misli? „Trenutno imam fiksnu dužnost. Proučavam određenu struku i bavim se njome, jednom granom učenja, pa propovijedanje evanđelja nema nikakve veze sa mnom.” Kakav je to stav? To je stav izbjegavanja vlastite odgovornosti i vlastitog zadatka, to je negativan stav. Ti ljudi ne vode računa o Božjim namjerama, oni su buntovni prema Bogu. Bez obzira na to tko si, ako nemaš teret za propovijedanje evanđelja, zar to nije znak da nemaš savjesti i razuma? Ako aktivno ne surađuješ, ne preuzimaš stvari na sebe i ne pokoravaš se, onda pasivno i negativno obavljaš stvari – takav je stav neprihvatljiv. Bez obzira na to koju dužnost obavljaš, bez obzira na to koju struku ili granu učenja ona uključuje, jedan od glavnih ishoda koje postižeš trebala bi biti tvoja sposobnost da svjedočiš o Božjem djelu i propagiraš evanđelje Božjeg djela u spašavanju čovječanstva. To je minimalni zahtjev za stvoreno biće. Ako ne možeš ispuniti čak ni ovaj minimalni zahtjev, što si dobio obavljanjem svoje dužnosti tijekom ovih godina vjerovanja u Boga? Što si zadobio? Razumiješ li Božje namjere? Iako obavljaš svoju dužnost već mnogo godina i postao si vješt u svojoj struci, ako ne možeš ništa reći niti podijeliti bilo koji aspekt istine kada se od tebe traži da svjedočiš za Boga, u čemu je ovdje problem? Problem je u tome što ne razumiješ istinu. Neki bi ljudi mogli smatrati da je nepravedno reći da ne razumiju istinu. Mogli bi misliti da su bili učinkoviti u obavljanju svoje dužnosti, ali ne razumiju vizije Božjeg djela i Njegovu namjeru za spašavanje čovječanstva. Svodi li se to na razumijevanje istine? U najmanju ruku, za svoju vjeru u Boga nisi uspostavio temelj na istinitom putu. Ne nosiš nikakav teret za širenje Božjeg djela i evanđelja Njegova spasenja za čovječanstvo i nedostaje ti bilo kakav uvid, razumijevanje ili shvaćanje. Možeš li se onda doista smatrati nekim tko slijedi Boga? Jesi li uspostavio normalan odnos s Bogom? Ako nisi postigao ništa od ovih stvari, onda ne posjeduješ istina-stvarnost.

Vratimo se sada na temu o kojoj smo ranije raspravljali. Propovijedanje evanđelja je odgovornost i obveza cijelog Božjeg izabranog naroda. Nakon razgovora o ovom aspektu istine, koja je to jedna stavka koju bi svi trebali razumjeti? Bez obzira na to plaća li osoba cijenu, ostavlja li svoju obitelj i posao kako bi se dala za Boga, ili čak prinosi svoj život, u stvarnosti su sve to površne stvari. Što Bog konačno zahtijeva od ljudi? To je da, kako tvoj rast napreduje i tvoj život sazrijeva, kako vrijeme prolazi, ti postupno počinješ razumijevati razne istine o Božjem djelu i Njegovoj namjeri u spašavanju čovječanstva. Tvoj teret propovijedanja evanđelja i svjedočenja za Boga postaje sve očitiji, a tvoja odlučnost da nosiš tu dužnost postaje sve jača. Ako crkveni vođa radi već mnogo godina, ali kako prolaze godine njegovog vođenja crkve, on osjeća sve manje poleta, sve manje je ganut i ima sve manji teret kada je riječ o propovijedanju evanđelja, koliko dobro on obavlja svoju dužnost? (Ne obavlja je dobro.) Kako to? Koji se problem javlja? Ako razvije takvo stanje ili živi u njemu, barem je jedna stvar sigurna: ta osoba nije težila istini tijekom ovih godina i nije obavljala nikakav stvarni posao. On je poput birokratskog kadra velikog crvenog zmaja. Kao rezultat toga, nema teret i nema uvid za naviještanje Božjeg imena i svjedočenje o Njegovom djelu. Zar to nije ishod? (Da.) To je neizbježan ishod. Bez obzira na to koliko godina ta osoba radi, čak i ako misli da ima veliki rast, da može voditi računa o Božjem teretu i da može služiti u skladu s Božjim namjerama, ipak, kada je riječ o propovijedanju evanđelja, ona se povlači, ne zna kako to raditi. Kada susretne ljude koji žude za Božjom pojavom i dolaze tražiti i istraživati istiniti put, zaveže joj se jezik. Ne može izustiti ni riječ i ne zna odakle početi. U čemu je ovdje problem? Problem je u tome što ne razumije istinu i nije zadobila istinu, pa ne može svjedočiti o Bogu. Samo oni koji razumiju istinu mogu svjedočiti o Bogu. Propovijedanje evanđelja i svjedočenje o Bogu spadaju u tvoj djelokrug dužnosti. Ako razumiješ istinu, ako si zadobio istinu, zašto ne bi imao što reći kada susretneš ljude koji istražuju istiniti put? Zar to nije problem? Nalazite li se vi često u ovakvim situacijama? (Da.) U čemu je ovdje problem? Nemate teret. Je li to što nemate teret problem? Možeš li obavljati svoju dužnost bez tereta? Čak i ako obavljaš svoju dužnost, možeš li to činiti odano? Možeš li to činiti na način koji je u skladu s mjerilom? Iako nemati teret možda nije koban problem, to je ipak ozbiljan problem, jer utječe na to koliko dobro obavljaš svoju dužnost. Ne treba li taj problem riješiti? (Da, treba.) Dakle, kako to riješiti? Moraš preokrenuti svoja pogrešna gledišta o propovijedanju evanđelja i razumjeti istinu o tome. Sav rad kojim se vi trenutno bavite izravno je povezan s radom na propovijedanju evanđelja i spada u opseg propovijedanja evanđelja. Cilj mu je svjedočenje o Bogu, širenje rada na evanđelju, svjedočenje o Božjem imenu i širenje ovog evanđelja Božjeg djela u spašavanju čovječanstva, kako bi više ljudi postalo svjesno toga i kako bi više ljudi došlo pred Boga, prihvatilo Božje osvajanje, primilo Božje spasenje, konačno, ako imaju dovoljno sreće da prime Božje usavršavanje – to je još bolje. Što znači to da više ljudi dođe pred Boga i koji je krajnji ishod koji bi to trebalo postići? (Učiniti da više ljudi dobije Božje spasenje.) Zašto bi trebalo postići taj cilj? Jer je to Božja namjera. Zato neumorno objašnjavamo te istine. Da to nema nikakve veze s Božjom namjerom, razgovor o tim stvarima bio bi beskoristan i besmislen. Budući da je to Božja namjera, mi to jasno iznosimo i pomažemo svima da to razumiju, kako bi znali da je to istina i da bi svi trebali uložiti trud u ovu istinu propovijedanja evanđelja, kako bi svaka osoba imala tu vrstu uvida i razvila tu vrstu tereta.

Sljedeće je pitanje zašto bismo trebali dopustiti da više ljudi razumije Božju namjeru kako bi mogli propovijedati evanđelje i ispuniti svoje dužnosti? Zašto bi to trebalo učiniti? Neki mogu reći: „Bog želi da svaka osoba bude spašena i ne želi da itko doživi propast, stoga bismo trebali dopustiti da više ljudi prihvati Božje djelo.” Ta je izjava točna, ali nije suštinski odgovor na pitanje. Dakle, koji je suštinski odgovor na ovo pitanje? Znate li? (Bog želi zadobiti skupinu ljudi koji su jednog srca i uma s Njim.) Bog želi zadobiti skupinu ljudi koji su jednog srca i uma s njim, a to se mora postići širenjem evanđelja. Ono o čemu sada govorimo jest propovijedanje evanđelja naširoko. Postoji li razlika između propovijedanja evanđelja naširoko i zadobivanja skupine ljudi? (Da.) Koja je onda svrha propovijedanja evanđelja naširoko? (Spasiti što je više moguće ljudi.) Spasiti što je više moguće ljudi načelo je Božjeg spasenja, ali nije odgovor na ovo pitanje. Od vremena kada je ovo djelo započelo, više sam puta govorio o tome kako je, ovaj put, Bog došao izvršiti djelo kako bi započeo doba, donio novo doba i okončao staro doba – donio Doba kraljevstva i okončao Doba milosti. Svi oni koji prihvaćaju Božje djelo u posljednjim danima svjedočili su toj činjenici. Bog čini novo djelo, izražavajući istinu kako bi sudio čovječanstvu, pročišćujući ga i spašavajući ga. Evanđelje kraljevstva nebeskog počelo se širiti u mnogim zemljama. Ovo je čovječanstvo već izašlo iz Doba zakona i Doba milosti. Oni više ne čitaju Bibliju, više ne žive pod križem i više ne prizivaju ime Spasitelja Isusa. Umjesto toga, mole se u ime Svemogućeg Boga i istovremeno prihvaćaju sadašnje Božje riječi kao načela, metode i ciljeve opstanka u svom životu. U tom smislu, nisu li ti ljudi već ušli u novo doba? (Jesu.) Ušli su u novo doba. Dakle, u kojem dobu i dalje živi još više ljudi, a koji nisu prihvatili evanđelje u posljednjim danima i Božje nove riječi? Oni i dalje žive u Dobu milosti. Dakle, koja je vaša odgovornost? Vaša je odgovornost izvesti ih iz Doba milosti i uvesti u novo doba. Možete li ispuniti Božje poslanje samo moleći se Bogu i prizivajući Njegovo ime? Je li dovoljno samo propovijedati nekoliko Božjih riječi? Definitivno nije. To zahtijeva od svih vas da imate teret preuzimanja ovog poslanja propovijedanja evanđelja, da naveliko širite Božje riječi, da propagirate Božje riječi na razne načine te da propagirate i širite evanđelje kraljevstva nebeskog. Što znači širiti? To znači prenijeti Božje riječi onima koji nisu prihvatili Božje djelo u posljednjim danima, dati do znanja većem broju ljudi da Bog obavlja novo djelo, a zatim im svjedočiti o Božjim riječima, koristiti svoja iskustva za svjedočenje o Božjem djelu i uvesti i njih u novo doba – na taj će način ući u novo doba baš kao i vi. Božja namjera je jasna. Nije samo vama koji ste čuli Njegove riječi, prihvatili ih i slijedili Ga, namijenjeno da uđete u novo doba, već će On povesti cijelo čovječanstvo u ovo novo doba. To je Božja namjera i to je istina koju bi svaka osoba koja sada slijedi Boga trebala razumjeti. Bog ne vodi skupinu ljudi, malu frakciju ili malu etničku skupinu u novo doba; naprotiv, On namjerava povesti cijelo čovječanstvo u novo doba. Kako se taj cilj može postići? (Propovijedanjem evanđelja naširoko.) Doista, to se mora postići propovijedanjem evanđelja naširoko, korištenjem raznih metoda i puteva za propovijedanje evanđelja naširoko. Govoriti o propovijedanju evanđelja naširoko je lako, ali kako bi se to konkretno trebalo učiniti? (To zahtijeva suradnju među ljudima.) Točno, to zahtijeva suradnju među ljudima. Ako se ljudi stalno drže nekih starih stvari u svom srcu, stalno gajeći određene iskrivljene elemente, držeći se starih pravila i praksi, ali ne shvaćaju ozbiljno rad na evanđelju i ne prihvaćaju Božje poslanje, smatrajući rad na evanđelju nebitnim za sebe, može li Bog unaprijediti i upotrijebiti takve ljude? Mogu li imati kvalifikacije da žive pred Bogom? Mogu li dobiti Božje odobravanje? Nipošto ne. Stoga vas moram savjetovati o vašem načinu razmišljanja, bilježeći sve elemente koje ne razumijete i neumorno objašnjavati relevantne istine dok ih ne shvatite. Bez obzira na to koliko vi otupjeli i glupi bili, moram vam nastaviti govoriti i postići da shvatite da je to Božja namjera, to je dužnost koju morate obavljati i to je vaš zadatak i obveza u ovom životu. Ako ne obraćaš pozornost na ono što kažem ili to ne razumiješ, moram nastaviti govoriti. Čak i ako ti je toga dosta, moram nastaviti govoriti dok ne shvatiš istinu. Što je istina? Istina je ono što Bog izražava; to su Božje namjere, Božji zahtjevi za čovječanstvo i istina-stvarnost koju ljudi u novom dobu moraju posjedovati. Kako bi se ljudi trebali odnositi prema Božjim namjerama? Trebali bi ih bezrezervno i u potpunosti prihvatiti, zatim se pokoriti i surađivati, time udovoljavajući Božjim namjerama. To je obveza osobe. Razumijete li kada to kažem ovako? Neki bi mogli reći: „Ah, Bog zahtijeva od ljudi da prihvate Njegovo poslanje, ali kakve to veze ima s nama malim ljudima?” Mislite li da to ima ikakve veze s njima? (Da, ima.) Kakve to veze ima s njima? Dopustite Mi da objasnim. Bog je Stvoritelj, a ljudi su Njegova stvorena bića. Kakav je odnos između „stvoriti” i „biti stvoren”? To je odnos između onoga koji djeluje i onoga na kojeg se djeluje, između stvaranja i bivanja stvorenim. Budući da su ti namjere Stvoritelja obznanjene, s kakvim bi stavom ti trebao odgovoriti? (Prihvatiti ih i surađivati svom svojom snagom.) Točno, ti bi im se trebao pokoriti i prihvatiti ih, surađujući svom svojom snagom, bez obzira na cijenu. Uključuje li ta suradnja traganje za istinom? Uključuje li razumijevanje istine? Uključuje oboje. Budući da razumiješ Božje zahtjeve i poslanje, oni su povezani s tvojim zadatkom, oni su tvoja dužnost – budući da to znaš, trebao bi to prihvatiti. To je ono što bi netko sa savješću i razumom trebao učiniti. Ako ti znaš Božje zahtjeve i poslanje, ali ih ne možeš prihvatiti, onda si lišen i savjesti i razuma i ne zaslužuješ se zvati ljudskim bićem. Neki ljudi možda još uvijek ne razumiju, misleći: „Kakve veze Božje namjere imaju s nama?” Ako Božje namjere nemaju nikakve veze s tobom, onda ti nisi sljedbenik Boga niti član Božje kuće. Na primjer, tvoji su te roditelji rodili i odgajali te mnogo godina; jeo si njihovu hranu, živio u njihovoj kući i trošio njihov novac. Ali kada kod kuće nastane problem, a ti kažeš da to nema nikakve veze s tobom, ignoriraš to i samo pobjegneš, kakav si ti to bijednik? Reći da si stranac zvuči lijepo; u stvarnosti, ti si buntovni bijednik, zvijer u ljudskom obličju, gori od životinje. Božja namjera ti je jasno obznanjena i Bog kaže: „Vi ste prihvatili ovu etapu djela i Ja sam vam već dao ove riječi, kako biste ih vi mogli prvi čuti, i vi ste ih čuli, razumjeli i shvatili. Sada ću vam također reći Svoju namjeru i Svoj zahtjev za vas. Vi biste trebali propagirati Moje djelo, Moje riječi i stvari koje ću ostvariti kako biste omogućili cijelom čovječanstvu da čuje Moj glas; trebali biste širiti Moje evanđelje kraljevstva nebeskog kako biste omogućili cijelom čovječanstvu da brzo prihvati Božje djelo i uđe u Doba kraljevstva. To je Božja namjera i zahtjev.” Kako bi ti trebao promišljati nakon što ovo čuješ? Kakav bi stav trebao imati? Kako bi trebao odabrati? Kako bi trebao ispuniti dužnost koju bi stvoreno biće trebalo ispuniti? Neki bi mogli osjećati težinu tereta, ali osjećaj sam po sebi nije dovoljan; trebaš djelovanje i istinsko razumijevanje. Trebao bi se moliti Bogu ovako: „O Bože, Ti si mi povjerio odgovornost propovijedanja evanđelja – to je Tvoje uzvišenje. Iako razumijem premalo istine, voljan sam dati sve od sebe da ispunim ovo poslanje. Čuo sam toliko propovijedi i razumio neke istine – sve je to Tvoj blagoslov, i sada imam tu odgovornost da svjedočim o Božjim riječima i djelu, kako bih ispunio ovo poslanje.” To je točno; kada ljudi imaju srce pokornosti Bogu, On ih usmjerava. Bog je ljudima već jasno rekao da je širenje Božjeg evanđelja obveza i odgovornost koju nitko ne može izbjeći. To je doživotna dužnost, dužnost svakog stvorenog bića. Sadrže li ove riječi Božju zapovijed? Sadrže li Njegovo poticanje? (Da, sadrže.) Sadrže li Božju namjeru? (Da.) Sadrže li istine koje bi ljudi trebali razumjeti? (Da.) Postoje li ovdje načela i putevi primjene koje netko može slijediti? (Da.) Koliko sam točaka ukupno spomenuo? (Četiri točke: prva je Božja zapovijed i poticanje. Druga je Božja namjera. Treća su istine koje bismo trebali razumjeti. Četvrta su načela i putevi primjene koje bi netko trebao slijediti.) Tako je; spomenuo sam te četiri točke ukupno. Sljedeće, razgovarajmo o konkretnom sadržaju svake od njih.

Prva stavka je Božja zapovijed. Koja je Božja zapovijed? (Širiti evanđelje kraljevstva nebeskog.) To je propovijedati evanđelje kraljevstva nebeskog naširoko. Druga stavka je Božja namjera. Koja je Božja namjera? To je dati do znanja većem broju ljudi da je Bog već došao, da obavlja novo djelo, da Bog namjerava promijeniti doba, okončati staro doba i povesti čovječanstvo u novo doba. To je Božja namjera, zar ne? Može li se reći da je Božja namjera širiti evanđelje? Nije to tako jednostavno. Širenje evanđelja ima konačnu svrhu i rezultat – što bi to trebalo biti? (Dati do znanja većem broju ljudi da je Bog došao, da čini novo djelo i da namjerava okončati staro doba i povesti cijelo čovječanstvo u novo doba.) Točno, povesti cijelo čovječanstvo u novo doba. Kakav utjecaj to ima na čovječanstvo? Čovječanstvo ulazi u novo doba; ovo se doba preobražava. Dakle, koja je Božja namjera? Molim vas, ponovite je. (Bog namjerava promijeniti doba, okončati staro doba i povesti čovječanstvo u novo doba.) Ne smijete ništa izostaviti – jeste li sve zapisali? (Jesmo.) Treća stavka je istina koju bi ljudi trebali razumjeti. Koja bi to istina trebala biti? (Propovijedanje evanđelja je dužnost i odgovornost svakog stvorenog bića.) To je istina. Unutar ove istine, ono što bi ljudi trebali učiniti jest prihvatiti dužnost propovijedanja evanđelja, a zatim pronaći načela i puteve primjene unutar ove izjave. Ova je izjava istina za ljude. Koja je to izjava? (Propovijedanje evanđelja je dužnost i odgovornost svakog stvorenog bića.) To bi trebala biti dužnost i zadatak. Kako shvaćate dužnost i zadatak? Dužnost je odgovornost koju netko treba ispuniti, a odgovornost koju netko treba ispuniti također je njegova dužnost. Ali zadatak je drugačiji; zadatak je veći, primjereniji, s dubljim značenjem i većom težinom od odgovornosti. Jeste li ovo zapisali? (Jesmo.) Sada sam primijetio nešto; sav ovaj sadržaj o kojem raspravljamo treba zapisati prije nego što shvatite o čemu se radi. Ako ga ne zapišete, samo ovako slušajući, to ne ostavlja čak ni dojam. Što to pokazuje? To pokazuje da ljudi ne razumiju istinu; shvaćaju samo malo doktrine i znaju definiciju, koncept i obris određenih istina. Kada je riječ o konkretnim pojedinostima ovih istina, kako ih provesti u djelo i primijeniti, nemaju pojma, zar ne? Za većinu vas, govoriti o doktrini dva ili tri sata nije teško, ali kada je riječ o primjeni istine radi rješavanja situacija, koristeći načela i puteve primjene koje ste iskusili i razumjeli – to je teško. U čemu je ovdje problem? U nerazumijevanju istine, zar ne? Prijeđimo sada na četvrtu stavku. Koja je četvrta stavka? (Načela i putevi primjene koje bi netko trebao slijediti.) Kako se određuju ta načela i putevi? Određuju se na temelju dviju stvari: jedna je Božja namjera, a druga je istina. Te dvije stvari su ono što ljudi moraju razumjeti. Na primjer, ako ti nevoljko propovijedaš evanđelje kada se to od tebe traži, ali Bog kaže da je propovijedanje evanđelja Njegova namjera, što bi ti trebao učiniti? Koja bi trebala biti tvoja načela primjene? Kakav bi trebao biti tvoj stav? Trebao bi se tome pokoriti i prihvatiti to u potpunosti, bez odbijanja, bez analiziranja ili ispitivanja, ne pitajući za razlog. To je istinska pokornost. To je važno načelo koje se mora slijediti u primjeni istine. Kada govorimo o definiciji Božje namjere, na što se to obično odnosi? Božja namjera je u biti Božja želja, cilj, izvor i polazište za Njegova djela. Duhovnim rječnikom, to se naziva Njegovom „namjerom” ili „vizijom”. Kada ti Bog otkrije Svoju namjeru, On ti daje opći smjer, dajući ti do znanja što namjerava učiniti. Međutim, ako Bog ne pruži pojedinosti ili načela, znaš li ti točan put i smjer za primjenu? Nećeš znati. Zato kada kažem ljudima da nešto učine, oni koji imaju pameti, koji imaju srce i duh, odmah će tražiti pojedinosti i kako to konkretno učiniti nakon što to prihvate. Oni bez pameti, bez srca i duha, mogli bi pomisliti da je to lako i nepromišljeno poduzimati korake ne čekajući daljnje pojedinosti. To znači nemati pameti i raditi posao naslijepo. Kada primiš poslanje od Boga i cilj ti je ispuniti svoju dužnost i dovršiti svoj zadatak, prvo moraš razumjeti Božju namjeru. Trebaš znati da to poslanje dolazi od Boga, da je to Njegova namjera, i trebao bi to prihvatiti, voditi računa o tome i, što je još važnije, pokoriti se tome. Drugo, trebao bi potražiti koje istine trebaš razumjeti da bi obavljao tu dužnost, koja načela trebaš slijediti i kako to primijeniti na način koji koristi Božjem izabranom narodu i radu Božje kuće. To su načela primjene. Nakon razumijevanja Božje namjere, trebao bi odmah potražiti i razumjeti istine povezane s obavljanjem te dužnosti i, nakon razumijevanja istine, utvrditi načela i put primjene tih istina. Na što se odnose „načela”? Konkretno, načelo se odnosi na nešto na čemu se mora temeljiti postizanje cilja ili rezultata pri primjeni istine. Na primjer, ako imaš zadatak kupiti neki predmet, koja su konkretna načela primjene? Prvo, moraš razumjeti svojstva i model predmeta koji se kupuje, standarde kvalitete koje mora zadovoljiti i je li cijena prikladna. U procesu traženja, steći ćeš jasnoću o konkretnim načelima primjene. Ta ti načela daju mjerilo i raspon – bit ćeš u redu sve dok ostaneš unutar tog raspona. Jednom kada shvatiš osnovna načela u vezi sa svojstvima, kvalitetom i cijenom predmeta, to pokazuje da si shvatio zahtijevane standarde za taj zadatak. To znači da si ti u biti naučio kako primjenjivati. Čovjek mora dokučiti načela kako bi primjenjivao istinu: načela su ključ, najosnovniji element. Jednom kada shvatiš temeljna načela obavljanja svoje dužnosti, to pokazuje da razumiješ zahtijevane standarde za obavljanje te dužnosti. Ovladavanje tim načelima jednako je znanju kako primjenjivati istinu. Dakle, na kojoj je osnovi uspostavljena ta sposobnost primjene? Uspostavljena je na temelju razumijevanja Božje namjere i istine. Smatra li se razumijevanjem istine ako znaš samo rečenicu onoga što Bog zahtijeva? Ne, ne smatra. Koji se standardi moraju ispuniti da bi se smatralo razumijevanjem istine? Moraš razumjeti značenje i vrijednost obavljanja svoje dužnosti i, jednom kada ti budu jasna ta dva aspekta, razumio si istinu obavljanja svoje dužnosti. Nadalje, nakon razumijevanja istine, moraš također dokučiti načela obavljanja svoje dužnosti i puteve primjene. Jednom kada možeš dokučiti i primijeniti načela obavljanja svoje dužnosti, i ponekad primijeniti malo mudrosti, možeš osigurati učinkovitost obavljanja svoje dužnosti. Dokučivanjem tih načela i postupanjem u skladu s njima, možeš biti dorastao primjeni istine. Ako obavljaš svoju dužnost bez miješanja ikakvih ljudskih namjera, ako to činiš s apsolutnim pokoravanjem Božjim zahtjevima i prema radnim aranžmanima Božje kuće, potpuno se usklađujući s Božjim riječima, tada si potpuno ispunio svoju dužnost u skladu s mjerilom, i čak i ako bi moglo biti nekih odstupanja u rezultatima u usporedbi s Božjim zahtjevima, to se i dalje računa kao postizanje Božjih zahtjeva. Ako obavljaš svoju dužnost u potpunosti u skladu s načelima, ako si odan, daješ sve od sebe, tada je tvoje obavljanje dužnosti potpuno usklađeno s Božjom namjerom. Ti si ispunio svoju dužnost kao stvoreno biće svim svojim srcem, umom i snagom, što je rezultat postignut primjenom istine. Dakle, da biste shvatili načela i puteve primjene, što prvo trebate razumjeti kako biste postigli taj rezultat? (Prvo, trebali bismo razumjeti Božju namjeru, a zatim je prihvatiti i pokoriti joj se u potpunosti i bez odbijanja.) To je ono što bi ljudi trebali posjedovati u smislu primjene i stava. Što treba razumjeti sljedeće? Trebate razumjeti istinu, a pojedinosti unutar istine čine načela i puteve. Da biste dokučili načela i puteve primjene koje biste trebali slijediti, prvo što morate razumjeti jest Božja namjera, a zatim istina. To su dvije glavne točke, a sve ostalo sastoji se od podrobnog sadržaja sadržanog u njima.

Prva kategorija koja se tiče onih koji obavljaju svoju dužnost u propovijedanju evanđelja ovdje će biti privremeno zaključena. Danas sam dodao još malo kao dopunu da posluži kao podsjetnik na glavnu temu o kojoj se raspravljalo prošli put. Istodobno, to služi kao upozorenje kako bi svi prepoznali važnost ove istine, tako da svaki zadatak kojim se ti trenutno baviš i svaka dužnost koju obavljaš budu okrenuti u tom smjeru i prema tom cilju i provedeni na tom temelju – sve povezano s propovijedanjem evanđelja. Iako ti nisi u prvim redovima kad je riječ o komunikaciji s mogućim primateljima evanđelja, za sve dužnosti koje trenutno obavljaš može se reći da se odnose na rad na evanđelju. Na temelju toga, ne bi li svi trebali imati jasnije i prosvijetljenije razumijevanje istine povezane s propovijedanjem evanđelja? (Da.) Jeste li kroz današnju dopunu stekli jasan pogled na težinu i važnost dužnosti propovijedanja evanđelja? (Da.) Dakle, koji je najprikladniji i najviše odgovarajući stav koji treba imati prema ovoj istini u budućnosti? Širenje evanđelja je Božja namjera. Bog namjerava okončati ovo staro doba i dovesti više ljudi pred Sebe, iz starog doba u novo. To je Božja namjera i to je nešto što bi svi trebali razumjeti. Neki mogu reći: „Razumijem, ali ne mogu skupiti entuzijazam potreban za propovijedanje evanđelja i nemam srca da odradim svoj dio.” U čemu je ovdje problem? (Nedostatak ljudskosti.) Točno. Ti priznaješ da si stvoreno biće i sljedbenik Boga, ali kada je riječ o Božjoj namjeri u vezi s kojom On često opominje sve, Njegovoj hitnoj namjeri koja je jasno objašnjena svim ljudima, ako ti ne obraćaš pozornost i ne mariš, kakvom te to osobom čini? To je očitovanje nedostatka ljudskosti. Ti želiš poštivati Boga kao velikog i reći da je On tvoj Bog i tvoj Gospodin, ali kada je riječ o Božjoj namjeri, ne pokazuješ ni trunku obzira, nikakvo razumijevanje. To je nedostatak ljudskosti i takva je osoba bezdušna. Ova tema ovdje završava.

Definicije vođa i djelatnika i razlozi za njihovo postavljanje

Razgovarajmo sada o drugoj kategoriji: onima koji obavljaju dužnosti vođa i djelatnika. Iako malobrojni, takvi ljudi igraju važnu ulogu u smislu prirode njihovog posla. Dužnosti vođa i djelatnika također uključuju mnoge istine – čak i više istina nego propovijedanje evanđelja. Zašto to kažem? Te su dužnosti vrlo širokog opsega. Jedan aspekt ovih dužnosti je širenje rada na evanđelju van crkve, a drugi je pojenje i opskrbljivanje Božjeg izabranog naroda unutar crkve, dobro upravljanje crkvenim životom, kao i bavljenje crkvenim pitanjima i rješavanje svih vrsta problema. To jest, vođe i djelatnici moraju razumjeti više istina, a pred njih se postavljaju stroži zahtjevi u pogledu određenih načela primjene te njihov odnos s Bogom mora biti bliskiji. Biti vođa ili djelatnik uključuje primjenu istine i ulazak u različite aspekte istine, puteve kojima ljudi idu, kao i mnoge druge aspekte. U usporedbi s obavljanjem dužnosti propovijedanja evanđelja, biti vođa ili djelatnik tješnje je povezano s ulaskom u život i također zahtijeva postizanje promjene naravi. To znači da su razne istine koje se odnose na to kako dobro obavljati posao vođe brojnije i šireg opsega. Ipak, bez obzira na to koliko ih ima, one i dalje spadaju pod nekoliko glavnih tema, pa prođimo kroz njih stavku po stavku, točku po točku, i vi ćete ih postupno shvatiti. Počnimo razgovorom o definiciji vođa i djelatnika. Zašto ih je potrebno definirati? Definicija je jednaka pozicioniranju nečega, to jest, ona govori ljudima o prirodi i opsegu odgovornosti tih dužnosti, kao i njihove nazive – drugim riječima, kako ih nazivati. Točnim definiranjem ovih dužnosti ljudi mogu dobiti jasnu sliku u pogledu položaja koji ova kategorija ljudi ima u Božjem umu, što On od njih zahtijeva i koje zahtjeve On ima za njihovo obavljanje tih dužnosti, kojim putem trebaju ići i koja načela trebaju primjenjivati. Bez obzira na to jesu li mladi ili stari, visokog i plemenitog položaja ili niskog i neznatnog položaja i bez obzira na njihovu prošlost, u svakom slučaju, Bog ima određene standarde za takve ljude. Drugim riječima, postoje istine koje ljudi koji obavljaju takve dužnosti moraju razumjeti; postoje istina-načela koja bi trebali dokučiti i primjenjivati i postoji određeni put koji bi trebali slijediti. Dakle, kako se obično definiraju oni koji su izabrani između Božjih sljedbenika da predvode i rade? Koja je točna definicija? Što ljudi misle da je definicija? I koji točno položaj takvi ljudi zauzimaju u srcu drugih? Nije li to povezano s definiranjem identiteta i statusa takvih ljudi? Kako drugi pozicioniraju ovu skupinu ljudi u svome srcu? Kao apostole? Ne. Kao učenike? Ne ni kao učenike. Ima li itko tko ih naziva pastirima? (Da.) Je li „pastiri” prikladan naziv? (Nije.) Zašto nije? (To je pogrešan položaj.) Jesu li ljudi sposobni obavljati ulogu pastira? (Ne.) Budući da nisu apostoli ni učenici, a ni „pastiri” nije prikladno, koji je točno najprikladniji naziv za ljude koji obavljaju te dužnosti? Koji je prikladniji izraz? (Stražari.) Je li „stražari” prikladno? Ne vidim nikakvu razliku između ovog naziva i „pastira”. To je naziv koji zvuči grandiozno, ali posao koji ti ljudi obavljaju prilično je neznatan. Nijedan od ovih naziva nije prikladan. Dakle, na temelju prirode dužnosti koje ti ljudi obavljaju, koji je prikladniji naziv i definicija? Koja su načela za definiranje takvih ljudi? Definicija mora odgovarati prirodi njihova posla, kao i njihovu identitetu i statusu, i mora biti baš kako treba, a ne previše grandiozna. Kad bismo te ljude definirali kao „apostole”, bi li to bilo previše grandiozno? (Da.) Ili, što je sa „stražarima”? (To je još grandioznije.) Jesi li ti sposoban stražariti nad ljudima? Ako nisi, nisi stražar. Što je s „pastirima”? Na što se odnosi naziv „pastiri”? (Na ljude koji napasaju stado.) Odnosi se na ljude koji napasaju stado ovaca i stražare nad njim. Naziv zapravo odgovara ovoj skupini, samo na temelju prirode njihova posla. Međutim, s obzirom na ono što ljudi danas mogu podnijeti, što mogu postići i s obzirom na njihove iskvarene naravi, je li naziv „pastiri” prikladan? (Nije.) Pomalo je grandiozan. Oni nisu sposobni za to, niti to odgovara prirodi ili opsegu posla koji ljudi danas obavljaju. Očito im taj naziv ne pristaje. Kako je onda najprikladnije definirati ove kategorije ljudi? (Kao vođe i djelatnike.) Taj je izraz relativno prikladan.

Koji je uzrok pojave kategorije ljudi koji su vođe i djelatnici? Kako su se pojavili? Gledajući šire, potrebni su za Božje djelo; gledajući uže, potrebni su za rad crkve, potrebni su Božjem izabranom narodu. Bez obzira na njihov identitet ili status i bez obzira na ulogu koju igraju, oni su jednaki običnim pripadnicima Božjeg izabranog naroda; njihov identitet i status pred Bogom su isti. Iako izraz „vođe i djelatnici” postoji u crkvi, i iako su ti pojedinci „vođe” i „djelatnici” koji obavljaju drugačije dužnosti od svoje braće i sestara, njihov naziv „stvorena bića” pred Bogom je i dalje isti; taj se identitet neće promijeniti. Razlika između vođa i djelatnika i običnih pripadnika Božjeg izabranog naroda samo je u posebnom svojstvu dužnosti koje obavljaju. To se posebno svojstvo očituje prvenstveno u njihovim vodećim ulogama. Na primjer, bez obzira na to koliko ljudi crkva ima, vođa je glava. Dakle, koju ulogu taj vođa igra među članovima? On vodi sav Božji izabrani narod u crkvi. Dakle, kakav učinak on ima na cijelu crkvu? Ako taj vođa krene pogrešnim putem, svi u crkvi slijedit će ga tim pogrešnim putem, što će imati ogroman utjecaj na sav Božji izabrani narod u crkvi. Uzmite Pavla za primjer. On je vodio mnoge crkve koje je osnovao, kao i Božji izabrani narod. Kad je Pavao zastranio, crkve i Božji izabrani narod koje je vodio također su zastranili. Dakle, kad vođe krenu vlastitim, pogrešnim putem, to ne utječe samo na njih, već su pogođene i crkve i Božji izabrani narod koje oni vode. Ako je vođa ispravna osoba, onaj koji hoda ispravnim putem te teži istini i primjenjuje je, tada će ljudi koje on vodi normalno jesti i piti riječi Božje i normalno težiti istini, a u isto vrijeme, životno iskustvo i napredak vođe bit će vidljivi drugima i utjecat će na druge. Dakle, koji je ispravan put kojim bi vođa trebao ići? To je sposobnost da vodi druge do razumijevanja istine i ulaska u istinu te da vodi druge pred Boga. Što je pogrešan put? To je težiti statusu, slavi i dobitku, često se razmetati i svjedočiti o sebi, a nikada ne svjedočiti o Bogu. Kakav učinak to ima na Božji izabrani narod? (Dovodi ih pred sebe.) Oni će odlutati daleko od Boga i doći pod kontrolu tog vođe. Ako ti vodiš ljude da dođu pred tebe, onda ih vodiš pred iskvarenu osobu i vodiš ih pred Sotonu, a ne pred Boga. Samo je vođenje ljudi pred istinu vođenje ljudi pred Boga. Bez obzira na to idu li ispravnim ili pogrešnim putem, vođe i djelatnici imaju izravan utjecaj na Božji izabrani narod. Dok još ne razumiju istinu, većina pripadnika Božjeg izabranog naroda slijedi slijepo. Vođa može biti netko dobar i oni će ga slijediti; vođa može biti netko loš i oni će ga također slijediti – oni ne prave razliku. Oni slijede onako kako ih se vodi, bez obzira na to tko je vođa. Stoga je ključno da crkve izaberu dobre ljude da im budu vođe. Put kojim ide svaka osoba koja vjeruje u Boga izravno je povezan s putem kojim idu njezini vođe i može, u različitim stupnjevima, biti pod utjecajem tih vođa i djelatnika. Započnimo razgovorom u zajedništvu o te dvije smjernice vezane uz razne istine uključene u dužnosti vođa i djelatnika – o ispravnom putu s jedne strane, i o pogrešnom putu s druge. O kojem od ta dva bismo trebali prvo razgovarati u zajedništvu? (O pogrešnom putu.) Zašto to birate? Je li bolje prvo raspravljati o ispravnom putu ili o pogrešnom putu? (O pogrešnom.) Zapravo, oba su ispravna – ali ovisno o tome o kojem prvo raspravljamo, učinak će biti drugačiji. Ako počnemo razgovarati o pogrešnom putu, ljudi mogu unutar pogrešnog puta otkriti više o onom ispravnom, a također i saznati mnoge negativne stvari ili spoznaje koje mogu upotrijebiti da bi sebe opomenuli. Iz toga mogu izvući nešto pozitivno, a ako nakon toga prijeđemo na razgovor o ispravnom putu, ljudi će moći dublje i brže shvatiti ono što je pozitivno. U osnovi, taj je pristup izvediv i ljudima koristi. Započnimo, stoga, razgovorom o pogrešnom putu.

Tehnike kojima se antikristi služe za kontrolu nad ljudima

Kad je osoba izabrana za vođu ili djelatnika i počne obavljati svoje dužnosti, treba li zauzeti određeno držanje? Neki pitaju: „Kakvo držanje? Trebaju li se uzdizati u oblake ili zapovijedati vjetru i kiši?” Ni jedno ni drugo nije ispravno. Iako se ne bi trebali uzdizati u oblake ili zapovijedati vjetru i kiši, a svakako ne bi trebali ni vikati na sav glas, budući da su iskvarena ljudska bića s iskvarenom naravi i biti Sotone, u takvim trenucima svaka osoba duboko u sebi osjeća silnu uzburkanost. Svi oni imaju uzvišene ambicije i osjećaju poriv da uspiju u svojoj karijeri, da pokažu svoje vještine, da ostave snažan dojam i krenu punom parom. Nemojmo za sada raspravljati je li takav poriv ispravan ili pogrešan. Kad je netko izabran za vođu ili djelatnika, duboko u sebi gaji vrlo složene osjećaje. Što mislim pod složene? Neki vjeruju da uopće nije lako biti izabran za vođu te, iako nisu sigurni mogu li dobro obaviti posao i ne znaju kakav će biti njihov budući put, njihova je urođena priroda takva da su vrlo radosni zbog te prilike, vrlo sretni što prihvaćaju tu časnu odgovornost i teško breme. Također se, duboko u sebi, osjećaju pomalo samozadovoljno i sretno. Zbog čega se osjećaju sretno? Oni vjeruju: „Ja sam izabran između desetaka drugih – mora da sam prilično izvrstan i sposoban. Mora da sam bolji od običnih ljudi i da imam bolju sposobnost shvaćanja i više duhovnog razumijevanja od većine. Vjerovao sam u boga mnogo godina i mnogo sam se trošio i ulagao napor. Činjenice dokazuju da sam podoban preuzeti vodstvo u crkvi, vodeći ljude u ulazak u riječi božje i razumijevanje istine. Ima toliko ljudi koji su pametniji, obrazovaniji i rječitiji od mene, pa zašto sam ja izabran umjesto njih? To pokazuje da sam sposoban i da imam dobru ljudskost. To je milost božja.” To je njihov unutarnji monolog. „Milost božja” je dodano na kraju, ali to su zapravo njihove prave misli i pravo razumijevanje u prvom dijelu njihova monologa. Oni misle: „Iako se nisam natjecao niti borio za ovo, ipak sam izabran. I što sad trebam učiniti? Ne smijem iznevjeriti ničija očekivanja, moram dati sve od sebe!” A kako oni daju sve od sebe? Prvog dana na poslu sazivaju nadzornike svakog tima na okupljanje i imaju određeno držanje i energiju. Kakvu energiju? Postupaju brzo i odlučno, stoje iza svojih riječi, željni ostaviti snažan dojam na početku. Prvo pokušavaju svima pokazati koliko su sposobni, a zatim pokušavaju navesti ljude da razluče i ostave njihova prethodnika. Oni kažu: „Danas, provedimo prvo neko vrijeme analizirajući mog prethodnika, na primjer, načine na koje je sputavao ljude, u kojim je aspektima posla imao nedostatke ili zanemario dužnost, i tako dalje – o svim tim stvarima možemo razgovarati u zajedništvu. Kad završimo s razgovorom i kad vi budete jasno razlučili prethodnog vođu, budete ga mogli ostaviti, kad vas on više ne bude sputavao i kad ne budete više čeznuli za njim, tada se može smatrati da posjedujete razumijevanje i da ste odani i pokorni Bogu. Na današnjem okupljanju počet ćemo kritiziranjem prethodnog lažnog vođe i antikrista. Razotkrijmo ga.” Kao odgovor, svi kažu da su o tome već razgovarali u zajedništvu i razlučili da je prethodnik bio lažni vođa i antikrist, pa nemaju što razotkriti. Ali ti se novi vođe ne slažu te počinju prozivati ljude i navoditi ih da besjede. Besjeda nekih ljudi nije im po volji, pa traže od jednog od braće i sestara koji je bio najbliži bivšem vođi da ga razotkrije i analizira, ali nakon što čuju tu besjedu, ti novi vođe misle: „Ova osoba nije razlučila mog prethodnika, a nije ga se ni odrekla. Čini se kao da on još uvijek ima mjesto u srcu ove osobe. To nikako neće ići; danas moram smisliti način da potpuno razotkrijem svog prethodnika.” Nakon toga prozivaju nekoga tko je bio u najlošijim odnosima s prethodnim vođom da ustane i razotkrije ga. Kad ta osoba razotkrije prethodnog vođu, oni su zadovoljni i misle da je ta osoba vrijedna odgajanja. A što žele odgojiti? Žele odgojiti suučesnika, odgojiti vlastite snage. Tako prolazi prvo okupljanje. A mogu li postići svoj cilj nakon ovog okupljanja? Ne tako temeljito, niti tako brzo. Što oni smišljaju u srcu? „Ništa nije teže dokučiti od ljudskog srca i ništa nije podmuklije. Moram utvrditi što svaka osoba misli o mom prethodniku i moram biti načisto s tim što misle o meni, znaju li za moju prošlost i znaju li sve o meni i na kraju im svima pokazati da sa mnom nema šale. Ali moram pažljivo birati svoje metode i taktike. Ne smijem otkriti svoje namjere; moram ih prikriti.” A odakle dolaze sve te misli, metode rada i motivi? Iz njihove sotonske prirode. Imate li vi takva očitovanja? Onog dana kad ste bili izabrani za vođe ili djelatnike, možda ste počeli tako što ste sebe upozoravali da ne krenete pogrešnim putem, da ne hodate putem lažnih vođa i antikrista. Možda ste si rekli da morate pustiti status i ne raditi radi vlastite slave, dobitka ili statusa, niti biti vođeni željom dok radite, već umjesto toga marljivo obavljati svoje dužnosti i biti odani Bogu. Ipak, kako vrijeme prolazi, ima onih koji si ne mogu pomoći i čim progovore ili poduzmu radnje, njihov cilj postaje vrlo jasan – odmah pokušavaju učvrstiti vlastiti status i pridobiti ljudska srca. Čim netko iskaže i najmanji znak nezadovoljstva ili prkosa, to ih živcira, te iako možda neće otvoreno isključiti ili napasti tu osobu, duboko u sebi osjećaju veliku odbojnost prema njoj. Kako očituju taj osjećaj odbojnosti? (Ignoriraju tu osobu.) Ignoriranje je tiho očitovanje, pa kakve konkretne radnje ta odbojnost uključuje? Na primjer, na okupljanjima ljude koji im se sviđaju posjednu nasuprot sebi, a nađu razlog da ljude koji im se ne sviđaju posjednu sa strane. Je li to napad? (Da.) To je početak njihova napada. Oni poduzimaju radnje, zar ne? (Da.) Radnje su ozbiljnije i teže od riječi ili misli. Zašto su teže? Misliti nešto, a ne djelovati prema tome – to proizlazi iz uma i misli. Ali čim postoji radnja, to postaje činjenica. Kad to postane ponašanje, to nije samo iskvarena narav Sotone, već zlo djelo. Nakon što su ljudi izabrani za vođe, oni u rad koji obavljaju i dužnosti koje vrše unose vlastite želje, ambicije i težnje. Ali koje je zajedničko očitovanje koju imaju svi ljudi koji posjeduju Sotoninu iskvarenu narav? Što im je svima zajedničko? Pokušavaju prigrabiti vlast i učvrstiti vlastiti status. Kojim sredstvima pokušavaju prigrabiti vlast? Prvo, promatraju u skupinama tko im se pokušava ulagivati i približiti im se. Zatim se aktivno približavaju tim ljudima i, bilo laskanjem ili nuđenjem malih usluga, stvaraju podmukle veze i umiljavaju im se, tako da ti ljudi – s kojima dijele sklonosti, interese i divlje ambicije ili istu prirodu – postaju njihovi smrtno odani sljedbenici i udružuju snage s njima. A koji je njihov cilj u tome što navode te ljude da udruže snage s njima? Učvrstiti svoj status i proširiti opseg svojih snaga. Jednom kad steknu moć, nije stvar samo u tome da oni imaju završnu riječ i to je to – oni također žele pridobiti više ljudi da ih slijede, podržavaju i govore u njihovo ime, tako da čak i kad kažu nešto pogrešno, učine loše stvari ili napadaju i ograničavaju ljude, i dalje bude onih koji čine kako oni kažu i odobravaju ih. To je njihov cilj. Zatim, ako Višnji jednog dana otkrije njihove probleme i smijeni ih, i dalje će biti ljudi koji će dati sve od sebe da govore u njihovo ime, koji će stati u njihovu obranu i pokušati zaštititi njihov ugled. A koju metodu koriste za te svoje radnje kako bi postigli takav ishod? Pridobivanje ljudskih srca. Koriste metodu pridobivanja ljudskih srca kako bi učvrstili svoj status i proširili opseg svojih snaga. To je jedna od metoda kojom antikristi grabe vlast.

Kada je riječ o tehnikama koje antikristi koriste kako bi učvrstili svoj status, prva je pridobivanje ljudskih srca, a druga je napadanje i isključivanje neistomišljenika. Pridobivanje ljudskih srca znači da koriste metodu pridobivanja ljudi na onima koji im se ulaguju, koji im se približavaju, koji im vjeruju i koji ih slijede bez obzira na to jesu li u pravu ili u krivu. Napadanje i isključivanje neistomišljenika znači da kao neprijatelje vide sve one koji razumiju istinu i koji ih posljedično mogu razlučiti, suzdržati se od toga da ih slijede i držati se podalje od njih. Oni tretiraju te ljude kao trn u oku i bodlje u boku, a tehnika koju koriste na tim ljudima jest da ih napadaju i isključuju. Na primjer, recimo da antikrist primijeti da su svaki put kad on razgovara u zajedništvu ljudi vrlo entuzijastični, pri čemu neki hvataju bilješke ili ih snimaju na kasetofon. Postoji samo jedna mlada sestra koja nikada ne hvata bilješke niti progovara. Stoga on misli u sebi: „Ima li ona nešto protiv mene? Ili misli da ja ne besjedim dobro? Štoviše, svaki put kad dođem, drugi me ljudi pozdravljaju i prijateljski mi kimaju, toče mi vodu i nude mi sjedalo, ali ona se nikada nije tako ponašala prema meni. Čini se da mi se ne pokorava – moram smisliti način i pronaći priliku da joj očitam lekciju! Kakvu priliku trebam tražiti? Dogovorit ću da ode obaviti nešto što će sigurno loše obaviti – to će mi dati razlog da joj održim bukvicu. Ovo mi je najbolja šansa da je natjeram da mi se pokori.” Nakon toga dogovore da ta sestra ode raditi negdje gdje je opasno. Oni misle: „Poslat ću je da ide propovijedati evanđelje starom religioznom pastoru, koji je pomalo razvratan i ne prihvaća istinu. Da vidimo može li ga obratiti. Što će imati za reći u svoju obranu ako ne uspije? Ako mi se ne pokori, otjerat ću je!” Zatim joj nastavlja govoriti: „Trenutačno većina druge braće i sestara ima vrlo visoko mišljenje o tebi. Vjeruješ u Boga već mnogo godina i razumiješ mnoge istine. Postoji jedan religiozni pastor koji dobro poznaje Bibliju, a ti si osoba koja je najprikladnija da ode i propovijeda mu evanđelje.” Kad sestra upozna pastora, pastor vidi da je mlada i lijepa i svidi mu se – čak pa se prema njoj počne ponašati suviše slobodno. Nakon što se vrati, sestra kaže da ne želi ponovno ići, na što antikrist odgovara: „Crkva ti je dodijelila da mu propovijedaš evanđelje. To je tvoja dužnost, moraš ići!” Čuvši to, sestra nema drugog izbora nego poslušati i kao rezultat toga plače nakon svakog posjeta. Takav je vođa sposoban činiti takve stvari kako bi napao druge i osvetio im se. Kakva je to osoba? Zla osoba. Da je on žena, bi li išao tamo u ovakvoj situaciji? (Ne bi.) Nipošto ne bi. Izbjegavao bi to više od bilo koga. On vidi tko mu nije po volji, koga je lako zlostavljati, tko mu se ne pokorava i tko mu se ne ulaguje, a zatim pronalazi prilike da spletkari protiv tih ljudi i osveti im se. Recite Mi, kad netko ima loše i zle namjere, nije li sposoban činiti svakojake užasne stvari? A kako dolazi do tih loših, zlih namjera? Jedan od glavnih razloga je taj što je njegova priroda-bit previše loša i zlobna, a drugi je taj što nema bogobojazno srce. Kad čovjek ne posjeduju bogobojazno srce, nema toga što se ne usuđuje učiniti; ne samo da će nauditi drugim ljudima, već može činiti čak i stvari poput osude i izdaje Boga – nauditi ljudima za njega je sitnica. Neće smatrati da je to velika stvar bez obzira na to koliko naudi drugim ljudima; nema suosjećanja za druge i u svojoj je srži vrlo zloban. A koji je bio cilj tog antikrista kad je gurnuo tu mladu sestru u vatru? Nije to učinio kako bi propovijedao evanđelje i pridobio ljude; to je bilo samo da bi je mučio. Kakve ljude oni muče? Ako je to netko tko im udovoljava i sluša ih, hoće li ga mučiti? Ne, neće. Pa zašto je sestra bila podvrgnuta takvom tretmanu? (Zato što mu se nije pokorila.) Zato što mu se nije pokorila, nije mu se ulagivala, nije činila kako je rekao niti ga je smatrala važnim, već ga je prezirala, prema njoj se tako odnosio i kao rezultat toga bila je povrijeđena. Kad antikristi na taj način naude ljudima, kako će oni koji su malog rasta i ne razumiju istinu općenito reagirati? Mislit će u sebi: „Lokalni dužnosnici imaju veću kontrolu od državnih dužnosnika. Trenutačno smo pod kontrolom ove osobe, pa bismo trebali činiti kako ona kaže i ići kamo god nam kaže. Kako se drugi ljudi ponašaju prema njoj, tako bismo se i mi trebali ponašati prema njoj. Moramo se uklopiti u skupinu. Trebali bismo joj se ulagivati na isti način na koji to čine drugi ljudi, i trebali bismo to činiti bolje i pažljivije od drugih. Samo tako možemo skinuti ovog vođu s vrata. Ovom vođi nije lako služiti – ne bismo se trebali kačiti s njim!” I nije li to upravo ishod koji antikrist želi vidjeti? (Da.) Time je postigao svoj cilj. Nije li to isto kao metoda koju Sotona koristi za zlostavljanje ljudi? (Jest.) Što to pokazuje? Da njegovi postupci predstavljaju Sotonu. Postao je posrednik i predstavnik Sotone; on postupa u njegovo ime. Je li obavljanje dužnosti na taj način istinsko obavljanje dužnosti? Je li to služenje Bogu? (Nije.) Takvi vođe nisu dostojni zvati se vođama – oni su zli ljudi i Sotone.

Čim antikristi postanu vođe, prvo što čine jest da pokušavaju pridobiti ljudska srca, kako bi im ljudi vjerovali, imali povjerenja u njih i podržavali ih. Kada se njihov položaj učvrsti, počinju se ponašati abnormalno. Kako bi očuvali svoj status i moć, počinju napadati i isključivati neistomišljenike. Prema neistomišljenicima – osobito prema ljudima koji teže istini – ne biraju sredstva, koristeći uporne, precizne i nemilosrdne metode kako bi ih potisnuli i napali, kako bi ih mučili. Tek kada sruše i ocrne svakoga tko ugrožava njihov status, osjećaju se spokojno. Svaki je antikrist takav. Koji je njihov cilj u korištenju tih brojnih taktika da bi pridobili i potisnuli ljude? Cilj im je doći do moći, učvrstiti svoj status, zaluditi i kontrolirati ljude. Što predstavljaju te njihove namjere i motivi? Oni žele uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo, žele stajati nasuprot Bogu. Takva je bit čak i teža od iskvarene naravi: Sotonine divlje ambicije i podmukle spletke potpuno su razotkrivene. Ovo nije samo problem otkrivanja iskvarene naravi. Primjerice, kada su ljudi pomalo oholi i samopravedni, ili su ponekad pomalo prijetvorni i lažljivi, to su tek otkrivanja iskvarene naravi. Sve što antikristi čine, s druge strane, čine kako bi pridobili ljudska srca, napadali i isključivali neistomišljenike, učvrstili svoj status, zgrabili moć i kontrolirali ljude. Koja je priroda ovih postupaka? Primjenjuju li oni istinu? Vode li oni Božji izabrani narod da uđe u Božje riječi i dolazak pred Boga? (Ne.) Dakle, što oni rade? Oni se bore s Bogom za Njegov izabrani narod, bore se za ljudska srca i pokušavaju uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo. Tko bi trebao imati mjesto u ljudskim srcima? Bog bi trebao imati to mjesto. Ali sve što antikristi čine upravo je suprotno od toga. Oni ne dopuštaju da Bog ili istina imaju mjesto u ljudskom srcu; umjesto toga, žele da čovjek, vođa poput njih, i Sotona imaju mjesto u srcima ljudi. Čim otkriju da nemaju mjesto u nečijem srcu, da se ta osoba ne odnosi prema njima kao prema vođama, postaju krajnje nezadovoljni i vjerojatno će je pokušati potisnuti i mučiti. Sve što antikristi čine i govore vrti se oko njihova statusa i ugleda, a cilj je navesti ljude da o njima imaju visoko mišljenje, da im zavide i obožavaju ih – čak i da ih se boje. Žele navesti Božji izabrani narod da se prema njima odnosi kao prema Bogu, misleći: „Bez obzira na to u kojoj sam crkvi, ljudi me moraju slušati, moraju se ravnati prema meni. Tko god da prijavljuje neki problem višnjem, to mora ići preko mene, dopušteno im je podnositi izvješća samo meni, a ne izravno višnjem. Ako mi itko kaže ‚ne’, kaznit ću ga, tako da svatko tko me vidi osjeti strah, strepnju i jezu u srcu. Štoviše, ako izdam zapovijed ili nešto utvrdim, nitko se ne smije usuditi prigovoriti; što god kažem, ljudi se moraju s tim složiti. Moraju me bespogovorno slušati, moraju mi se pokoravati u svemu i ja moram biti onaj koji tamo o svemu odlučuje.” To je upravo ton kojim antikristi govore, to je glas antikrista, to je način na koji antikristi pokušavaju gospodariti crkvama. Ako Božji izabrani narod čini kako oni kažu i pokorava im se, ne postaju li takve crkve kraljevstva antikrista? Oni kažu: „Radne aranžmane koje je izdao višnji moram ja provjeriti, ja moram preuzeti odgovornost za vas, ja moram biti onaj koji analizira ispravno i pogrešno, o ishodu moram ja odlučiti. Vi nemate dovoljan rast i niste dovoljno kvalificirani. Ja sam vođa crkve i sve ovisi o meni.” Nisu li ljudi koji govore te stvari krajnje oholi? Oni su doista toliko oholi da nemaju nimalo razuma! Ne pokušavaju li uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo? Kakvi su ljudi skloni pokušaju stvaranja vlastitog kraljevstva? Nisu li to pravi antikristi? Nije li sve što antikristi govore i čine u svrhu zaštite vlastitog statusa? Ne pokušavaju li zaluditi i kontrolirati ljude? Zašto se nazivaju antikristima? Koje je značenje riječi „anti”? To znači suprotnost i mržnju. To znači neprijateljstvo prema Kristu, neprijateljstvo prema istini i neprijateljstvo prema Bogu. Što znači „neprijateljstvo”? To znači stajati na suprotnoj strani, odnositi se prema tebi kao prema neprijatelju, kao da je netko ispunjen velikom i dubokom mržnjom; to znači biti u dijametralnoj suprotnosti s tobom. Takav je mentalitet s kojim se antikristi odnose prema Bogu. Kakav stav ljudi poput ovih, ljudi koji mrze Boga, imaju prema istini? Jesu li u stanju voljeti istinu? Jesu li u stanju prihvatiti istinu? Definitivno ne. Stoga su ljudi koji stoje nasuprot Bogu ljudi koji mrze istinu. Prva stvar koja se u njima očituje jest odbojnost prema istini i mržnja prema istini. Čim čuju istinu ili riječi Božje, u njihovom se srcu javlja mržnja, a kada im netko čita riječi Božje, na licu im se pojavljuje izraz ljutnje i bijesa, baš kao kad se riječi Božje čitaju đavlu dok ljudi propovijedaju evanđelje. U svojem srcu, ljudi koji osjećaju odbojnost prema istini i mrze istinu osjećaju najveću odbojnost prema Božjim riječima i istini, njihov stav je stav otpora i idu čak toliko daleko da mrze svakoga tko im čita Božje riječi ili besjedi istinu s njima, čak se prema toj osobi odnose kao prema neprijatelju. Osjećaju krajnju odbojnost prema raznim istinama i prema pozitivnim stvarima. Sve istine kao što su pokoravanje Bogu, odano obavljanje svojih dužnosti, biti pošten čovjek, traganje za istinom u svemu i tako dalje – imaju li oni imalo subjektivne čežnje ili ljubavi prema tome? Ne, ni najmanje. Stoga, s obzirom na takvu priroda-bit koju imaju, oni već stoje u izravnoj suprotnosti s Bogom i istinom. Bez sumnje, takvi ljudi duboko u sebi ne vole istinu niti bilo koju pozitivnu stvar; duboko u sebi, oni čak osjećaju odbojnost prema istini i mrze je. Na primjer, ljudi na položaju vodstva moraju biti sposobni prihvatiti različita mišljenja svoje braće i sestara, moraju biti u stanju otvoriti se i razotkriti se pred braćom i sestrama te biti sposobni prihvatiti njihov prijekor i ne smiju isticati svoj status. Što bi antikrist rekao na sve te ispravne načine primjene? Rekao bi: „Kad bih slušao mišljenja braće i sestara, bih li onda još uvijek bio vođa? Bih li još uvijek imao status i ugled? Ako nemam ugled, kakav posao mogu obavljati?” To je upravo ona vrsta naravi koju posjeduje antikrist; oni ne prihvaćaju istinu ni na koji način i, što je način primjene ispravniji, to mu se više opiru. Oni ne prihvaćaju da je postupanje prema načelima primjenjivanje istine. Što oni misle da je primjena istine? Misle da moraju koristiti spletke, trikove i nasilje prema svima, umjesto da se oslanjaju na riječi Božje, istinu i ljubav. Sva njihova sredstva i metode su opake. Sve je to u potpunosti reprezentativno za prirodu i bit antikrista. Motivi, mišljenja, pogledi i namjere koje često otkrivaju sve su naravi odbojnosti i mržnje prema istini, što je priroda i bit antikrista. Što, dakle, znači stajati nasuprot istini i Bogu? To znači mrziti istinu i pozitivne stvari. Na primjer, kada netko kaže: „Kao stvoreno biće, čovjek treba ispuniti dužnost stvorenog bića. Što god da Bog kaže, ljudi se trebaju pokoriti, jer mi smo stvorena bića”, kako antikrist razmišlja? „Pokoriti se? Nije neistina da sam ja stvoreno biće, ali kada je riječ o pokoravanju, to ovisi o situaciji. Prvo i najvažnije, mora biti neke koristi za mene, ne smijem biti na gubitku, a moji interesi moraju biti na prvom mjestu. Ako se mogu dobiti nagrade ili veliki blagoslovi, onda se mogu pokoriti, ali bez nagrada i bez odredišta, zašto se moram pokoriti? Ne mogu se pokoriti.” To je stav neprihvaćanja istine. Njihovo pokoravanje Bogu je uvjetno, a ako njihovi uvjeti nisu ispunjeni, ne samo da se ne pokoravaju, već su skloni i usprotiviti se i opirati se Bogu. Na primjer, Bog traži da ljudi budu pošteni, ali ti antikristi vjeruju da samo budale pokušavaju biti poštene, a da pametni ljudi ne pokušavaju biti pošteni. Koja je bit takvog stava? To je mržnja prema istini. Takva je bit antikrista i njihova bit određuje kojim putem hodaju, a put kojim hodaju određuje sve što čine. Kada antikristi imaju prirod-bit mržnje prema istini i Bogu, kakve su stvari skloni činiti? Skloni su pokušati pridobiti ljudska srca, napadati i isključivati neistomišljenike i mučiti ljude. Cilj koji pokušavaju postići čineći te stvari jest imati moć, kontrolirati Božji izabrani narod i uspostaviti vlastito, neovisno kraljevstvo. U to nema sumnje. Svaka osoba koja, jednom kada stekne status, nije sposobna za potpuno pokoravanje Bogu i nije sposobna slijediti Boga ili težiti istini, jest antikrist.

Kakve stvari čine antikristi dok obavljaju dužnost vođe? Upravo smo razgovarali o tome kako pokušavaju pridobiti ljudska srca te napadaju i isključuju neistomišljenike, ali antikristi dijele još jedno zajedničko očitovanje – kakav je njihov stav prema onima koji teže istini? (Mržnja.) I na što ih to navodi? Mrze li oni te ljude tek tako i to je to? Ne, oni traže načine da ih isključe i potisnu. Napadaju i isključuju neistomišljenike. Ti neistomišljenici mogu biti ljudi koji su pomalo smušeni, koji se ne znaju ulagivati drugima ili koristiti filozofije za ovozemaljsko ophođenje. To bi također mogli biti ljudi koji su relativno revni i koji prilično teže istini. Dakle, koja je treća metoda antikrista? Isključuju i napadaju one koji teže istini. Postoji još jedna: pokušavaju osigurati mjesto za sebe u srcima ljudi. Kako se to zove? (Zauzimanje ljudskih srca.) To je ono što pokušavaju postići. Koja sredstva koriste da bi to učinili? (Uzdižu sebe i svjedoče o sebi.) A koji je cilj antikrista u tome što uzdižu sebe i svjedoče o sebi? To je da zauzmu ljudska srca i kontroliraju ih. O kakvim stvarima ljudi obično govore kada uzdižu sebe i svjedoče o sebi? Jedna stvar je govorenje o svojim kvalifikacijama. Na primjer, neki ljudi govore o tome kako su ugostili određene više crkvene vođe. Neki čak kažu: „Ja sam ugostio Boga Samoga i On je bio prilično ljubazan prema meni – ja ću definitivno biti usavršen.” Što time misle? (Pokušavaju navesti ljude da imaju visoko mišljenje o njima.) Imaju cilj dok govore te stvari. Drugi kažu: „Stupio sam u kontakt s Višnjim, on ima prilično visoko mišljenje o meni i potaknuo me da se trudim u svojoj težnji.” Zapravo, nitko nema pojma što Višnji misli o njima. Neki ljudi doista preuveličavaju stvari, a ponekad čak i izmišljaju. Ne bi znali što učiniti kada bi se skupina ljudi okupila da provjeri i potvrdi njihove priče. Višnji bi nekome mogao reći: „Ti si dobroga kova i imaš sposobnost razumijevanja. Trebao bi vježbati pisanje svog iskustvenog svjedočanstva. Jednom kada stekneš životno iskustvo, mogao bi postati vođa.” Što se ovdje podrazumijeva? Iako je ta osoba darovita, još uvijek se treba obučavati i iskusiti stvari određeno vrijeme. Kada se ta osoba razmeće i pravi važna prije obuke ili stjecanja iskustva, koja je priroda toga? Ta je osoba ohola i uobražena i izgubila je razum, zar ne? Čak i ako Višnji brat kaže da ta osoba posjeduje kov i da je darovita, to joj samo nudi ohrabrenje ili joj daje ocjenu. Koji je cilj te osobe u tome što se okolo tako pravi važna? Cilj je da navede ljude da imaju visoko mišljenje o njoj i da je obožavaju. Ono što ta osoba govori jest: „Gledaj – Višnji brat ima visoko mišljenje o meni, pa zašto ne bi i ti? Sada kada sam ti to rekao i ti bi trebao imati visoko mišljenje o meni.” To je cilj koji žele postići. Ima i onih koji kažu: „Nekad sam bio vođa. Bio sam vođa regije, okruga, crkve – padao sam i padao na ljestvici, i ponovno se penjao i penjao – bio sam unapređivan i degradiran nekoliko puta. Naposljetku, Nebo je bilo dirnuto mojom iskrenošću i danas sam ponovno viši vođa. I nikada se nisam osjećao negativno.” Kada ga pitate zašto se nikada nije osjećao negativno, odgovara: „Vjerujem da će pravo zlato na kraju zasjati.” To je zaključak do kojeg je došao. Je li to istina-stvarnost? (Nije.) Pa što je to, ako nije istina-stvarnost? To je jedna neobična teorija; mogli bismo reći i da je to zabluda. Kakve posljedice može imati to što on tako govori? Neki bi ljudi mogli reći: „Ova osoba doista teži istini. Nije postala negativna nakon što je toliko puta bila unapređivana i degradirana. A sada je ponovno postala vođom – pravo zlato doista sja. Samo je pitanje vremena kada će biti usavršena.” Nije li to ono čemu je ta osoba težila? Zapravo, to je točno ono čemu je težila. Bez obzira na način na koji antikristi govore, to je uvijek zato da navedu ljude da imaju visoko mišljenje o njima i da ih obožavaju, da zauzmu određeno mjesto u njihovom srcu, čak i da tamo zauzmu Božje mjesto – sve su to ciljevi koje antikristi žele postići kada svjedoče o sebi. Kad god je motivacija iza onoga što ljudi govore, propovijedaju i besjede ta da navedu druge da imaju visoko mišljenje o njima i da ih obožavaju, takvo ponašanje je uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi i to se radi kako bi se zauzelo mjesto u srcu drugih. Iako načini na koje ti ljudi govore nisu posve isti, u većoj ili manjoj mjeri imaju učinak svjedočenja o sebi i navođenja drugih da ih obožavaju. Takva ponašanja postoje kod gotovo svih vođa i djelatnika, u različitoj mjeri. Ako dosegnu određenu točku u kojoj se ne mogu zaustaviti i teško im je obuzdati se, a gaje posebno snažnu i jasnu namjeru i cilj, želeći navesti ljude da se prema njima odnose kao da su Bog ili idol, i time postići svoj cilj sputavanja i kontroliranja drugih te navođenja drugih ljudi da ih slušaju i obožavaju, tada je priroda svega toga uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi i u tome postoji svojstvo antikrista. Koja sredstva ljudi obično koriste da bi uzdizali sebe i svjedočili o sebi? (Govore o zaslugama.) Što uključuje govorenje o zaslugama? Govorenje o tome koliko dugo vjeruju u Boga, koliko su pretrpjeli, koliku su cijenu platili, koliko su posla obavili, koliko su daleko putovali, kao i koliko su ljudi pridobili i koliko su poniženja podnijeli propovijedajući evanđelje. Neki ljudi također često govore o tome koliko su puta bili uhićeni i stavljeni u zatvor, a da nikada nisu izdali crkvu ili braću i sestre, ostajući postojani u svom svjedočanstvu, i tako dalje; sve te stvari spadaju u govorenje o zaslugama. Pod krinkom obavljanja rada crkve, oni vode vlastiti posao, učvršćujući svoj status, uspostavljajući dobar dojam o sebi u srcima ljudi. Istodobno, koriste svakojake metode i trikove kako bi pridobili srca ljudi, idući čak toliko daleko da napadaju i isključuju svakoga tko ima drukčije stavove od njihovih, osobito dajući sve od sebe da isključe i potisnu one koji teže istini i koji se drže načela. A što se tiče onih koji su glupi i neuki i smušeni u svojoj vjeri, kao i onih koji tek kratko vjeruju u Boga i malog su rasta, koje metode koriste na tim ljudima? Oni ih zaluđuju, vrbuju, pa čak im i prijete, koristeći te strategije kako bi postigli svoj cilj učvršćivanja svog statusa. Sve su to taktike antikrista.

Ovakve se stvari često događaju u crkvama: neka braća i sestre slušaju propovijedi i besjede u kojima Višnji kaže da ako vođa ili djelatnik učini nešto što krši radne aranžmane Božje kuće, Božji izabrani narod ima pravo to prijaviti. Nakon što to čuju i razluče da vođa u njihovoj crkvi radi na način koji nije u skladu s radnim aranžmanima, neki od njih odluče da žele prijaviti vođu. Potom vođa sazna za to i pomisli u sebi: „Izgleda da ima ljudi koji još uvijek imaju drskosti prijaviti me. Kako se usuđuju! Tko su ti ljudi?” Nakon toga istraži svakog pojedinog člana od nekoliko desetaka članova crkve. Dokle ide u tom istraživanju? Provjerava svačiju dob, koliko dugo vjeruje u Boga, koje je dužnosti obavljao u prošlosti, koje su mu trenutne dužnosti, s kim je u kontaktu, može li ili ne može stupiti u kontakt s Višnjim i tako dalje. Sve to provjerava, ulažući puno truda u to. Nakon što okonča svoju temeljitu istragu, ustanovi da se dvoje ili troje ljudi čini sumnjivima, pa tijekom sljedećeg okupljanja vođa propovijeda propovijed koja cilja upravo na tu stvar. On kaže: „Ljudi moraju imati savjest. U tvojoj vjeri u boga, tko te je vodio do sada? Ti sada razumiješ tolike istine; da ja nisam održavao okupljanja i razgovarao u zajedništvu s tobom, bi li ti mogao razumjeti te istine? Naša je crkva dovela toliko ljudi propovijedajući im evanđelje, a naš rad na evanđelju postigao je tako ogroman napredak. Da ja nisam bio ovdje i upravljao time, biste li vi mogli ikoga dovesti? Kome uopće trebate zahvaliti za sve ovo?” Neki ljudi razmišljaju o tome i misle: „Bog je Onaj kojemu trebam zahvaliti; kakve je doprinose dao čovjek?” Ali tada vođa nastavlja, govoreći: „Da ja nisam donio ove knjige božjih riječi za vas, biste li ih vi mogli nabaviti? Da ja ne organiziram okupljanja, biste li se vi mogli okupiti? Ljudi moraju imati savjest! Dakle, ako imaš savjest, što trebaš učiniti? Kada tvoj vođa povremeno napravi manju pogrešku, ne bi to trebao previše podrobno istraživati. Hvatajući se za njihove nedostatke i odbijajući ih pustiti, pokušavaš li se ti pobuniti protiv njih? Ako se dogodi nešto manje, to bismo trebali riješiti među sobom. Koja je svrha podnošenja prijave? Ljudi koji prijavljuju stvari nesposobni su i malog rasta. Je li prikladno prijavljivati sve višnjem? Kako bi višnji mogao imati vremena rješavati takve probleme? Ako se moraju riješiti, onda će ih riješiti crkveni vođe. Zar se stvari ne mogu raspraviti iza zatvorenih vrata? Moraš li sve prijavljivati višnjem? Neće li to samo ometati višnjeg? Slušaj, ako ti prijaviš nešto meni, ja ću smireno i prijateljski pronaći rješenje a da te ne orežem. Ali znaš li ti kakav će biti stav višnjeg ako ti to prijaviš njemu? S višnjim se ne smije igrati – on je poput lavova i orlova. Mogu li ljudi malog rasta poput nas dosegnuti njegovu razinu? Ništa dobro neće proizaći iz toga da ti prijaviš problem višnjem; ti ćeš sigurno biti podvrgnut orezivanju. Meni se to dogodilo mnogo puta; kako bi netko s rastom tako malim kao što je tvoj to mogao podnijeti? Ti bi čak mogao prestati vjerovati, a tko će biti onaj tko će snositi posljedice toga? Ako ti želiš nešto prijaviti, također ćeš snositi posljedice. Kada dođe vrijeme i ti budeš orezan te postaneš negativan i slab, nemoj dolaziti kriviti mene. Ako želiš podnijeti prijavu, neću te zaustavljati. Samo izvoli; vidjet ću tko to prijavljuje!” Bi li se itko usudio podnijeti prijavu kada vođa toliko zastrašuje? (Ne.) Neki bi ljudi to htjeli, ali bi bili previše uplašeni. Nisu li ti ljudi ništarije? Čega se boje? Kako ih vođa može toliko uplašiti? Čak i da ih taj vođa želi mučiti do smrti, njihov život nije u rukama tog vođe; kako bi se taj vođa usudio mučiti ih bez Božjeg dopuštenja? Nakon nekoliko zastrašujućih riječi toga vođe, ima ljudi koji bi se doista previše bojali podnijeti prijavu misleći u sebi: „Boga nema nigdje na vidiku. Hoće li se Višnji pozabaviti vođom ako podnesem prijavu? Što ako se ne pozabavi njime – hoće li mi se vođa osvetiti? Bih li tada još uvijek mogao normalno obavljati svoju dužnost? Onda ne smijem podnijeti prijavu. Osim toga, ova stvar se mene ne tiče. Nitko drugi to nije prijavio, pa zašto bih ja?” Oni bi se povukli, ne usuđujući se podnijeti prijavu. Je li vjerojatno da će se antikrist smilovati takvim ljudima? (Neće.) Što će im učiniti? Jednom kada utvrdi tko ga namjerava prijaviti, tko nije jednog uma s njim, počet će razmišljati: „Ti uvijek nešto smjeraš; uvijek želiš iznositi visokoparne zamisli, uvijek tražiš kako izazvati nevolje, uvijek želiš prijaviti moje probleme – to je nečuveno! Ti tražiš priliku da stupiš u kontakt s njim kako bi im mogao prijaviti moju situaciju. Sada se povlačiš, ne usuđuješ se to učiniti; ali tko zna, ako nađeš pravu priliku, možda me ipak prijaviš. Oh, sredit ću te ja!” Dakle, antikrist će tražiti izgovore i prilike da omalovaži te ljude, da navede braću i sestre da osjećaju odbojnost prema njima. Zatim će smisliti svakakve načine da ih uhvati u pogrešci, da im stvori nevolje i okalja njihov ugled. I što ti ljudi nakon toga misle u sebi? „Ovo je strašno! Nisam poslušao vođu, nesmotreno sam ga pokušao prijaviti i sada sam natjeran da patim. Moram zapamtiti ovu lekciju: nipošto ne smijem uvrijediti vođu! Trenutačno je ovaj vođa taj koji o svemu odlučuje. Ako kaže ‚istok’, ne mogu reći ‚zapad’; ako kaže ‚jedan’, ne mogu reći ‚dva’. Moram činiti sve što mi vođa kaže. Nipošto ne smijem kontaktirati Višnjeg da prijavim probleme. Ovo je stvarno ozbiljno! Vođa me natjerao da patim, a Višnji ne zna za to – tko će se zauzeti za mene? Kako kažu: ‚Lokalni upravitelj ima veću vlast od državnog!’” Ti su ljudi postali negativni. Oni ne vjeruju da istina vlada u Božjoj kući, a još manje da je Bog suveren nad svime. Imaju li još uvijek Boga u svome srcu? Ne, nemaju Boga u svome srcu. Oni nemaju istinsku vjeru u Boga, žele prijaviti problem, ali se boje te zle osobe, nemaju nikakvu sposobnost razlučivanja zlih sila, ta zla osoba ih je natjerala da pate na mjestu gdje ona drži vlast i postali su ništarije. Izvorno su imali malo osjećaja za pravdu, što je poželjna kvaliteta, ali budući da ne razumiju istinu i ne znaju kako postupati prema načelima, taj zli čovjek, lažni vođa i antikrist, slomio ih je do te mjere da su izgubili svaku vjeru; ne znaju kako se osloniti na Boga da bi tragali za istinom ili postupali na temelju mudrosti. Sada postaju uplašeni i plahi kad god vide antikrista. Koliko su uplašeni? Oni misle: „Zli ljudi imaju moć u ovom svijetu. U kojoj god da sam skupini, moram se lijepo vladati. Nemam tu žestinu i hrabrost, pa kamo god pođem, morat ću dragovoljno trpjeti zlostavljanje i dragovoljno slušati druge – moram se prema njima odnositi kao prema bogovima. Ako kažu ‚istok’, ne mogu reći ‚zapad’. Ne smijem izražavati drukčija mišljenja, ne smijem podnositi prijave o problemima drugih ljudi i ne smijem zabadati nos u tuđa posla. Mogu se usredotočiti samo na vjerovanje u Boga. Ne smijem uvrijediti vođe i djelatnike, držati se istina-načela, čeznuti za svjetlom ili voljeti pravdu – na ovom svijetu nema svjetla ni pravde. Samo ću se usredotočiti na to da izdržim do kraja i zapamtiti da, kamo god pođem u budućnosti, uvijek dam prednost tome da je najvažnije očuvati mir!” To je zaključak do kojeg dolaze. Nije li ih taj antikrist porazio? (Da.) Što to potvrđuje? Nakon što ih je taj antikrist potisnuo, izbezumili su se od straha, previše se boje išta reći ili učiniti. Izgubili su svoju istinsku vjeru i više ne obavljaju svoje dužnosti odano; u njihovom srcu plamičak njihove ljubavi prema pravdi je ugašen; taj ih je antikrist potpuno porazio i slomio. Nisu li oni ništarije? Nisu li kukavice? (Jesu.) Kako to možeš znati? Ako ih pitaš: „Kako ide tom-i-tom u vašoj crkvi?”, odgovorit će: „Nije loš.” Ako kažeš: „A što je s tim novim crkvenim vođom kojeg ste vi svi izabrali; poznaješ li ga ti?”, odgovorit će: „Ne poznajem ga baš.” Ako pitaš: „Kakav je crkveni život tamo sada? Je li itko uzrokovao ometanja?”, reći će: „Dobro je, dobro ide.” Što god ih pitaš, odgovorit će samo s tih nekoliko riječi. Nije li to zato što su preplašeni? Zašto su toliko preplašeni? To je zato što ne poznaju pravednost Božju; ne mogu prozreti Sotoninu opakost, okrutnost, nemilosrdnost i tamu; ne znaju što znači da istina vlada, niti kakav to značaj ima – i stoga se boje. I zato, što god ih pitaš, njihov će odgovor biti neodređen i nejasan; od njih nećeš dobiti odgovor o tome što se stvarno događa u crkvi, niti saznati što stvarno misle u sebi. Zatvorit će se u sebe tako čvrsto da nećeš biti ni siguran o čemu govore. Neće reći ništa o problemima koji postoje u crkvi ili kakvi su vođe i djelatnici, i nećeš saznati ništa o poteškoćama s kojima se suočava Božji izabrani narod. Nećeš saznati ništa od toga – razgovarat će s tobom samo na ovaj način. I što ćeš osjećati dok ih slušaš? Osjećat ćeš da postoji nešto što stoji između vaša dva srca. Njihov je način razmišljanja ovakav: „Ne pokušavaj saznati ništa o meni, ne želim ti otkriti nikakve informacije niti ono što se stvarno događa. Kloni me se; ako pokušaš od mene saznati što se događa u crkvi, znači da mi pokušavaš stvoriti nevolje i poremetiti moje trenutno životno okruženje, kolotečinu i situaciju. Ne miješaj se ni u jedan aspekt mog života; pusti me da to sam rješavam.” Boje se da će ih antikrist mučiti ili im se osvetiti i boje se prijaviti bilo kakve probleme u vezi sa svojom crkvom. Nije li to kapitulacija pred tim antikristom? Zar ih taj antikrist nije zaludio i zar ih ne kontrolira? (Tako je.) I tom je antikristu drago to vidjeti. Mučio je ljude do te mjere da se više ne usuđuju prijaviti probleme s njim, tako da ima čvrstu kontrolu nad crkvom. Kontrolira li antikrist mnoge ljude u crkvi na ovaj način? Jeste li vi sami ikada spriječili nekoga da prijavi problem? Možda ste to učinili, a da niste bili svjesni, ili ćete to možda učiniti u budućnosti. Dakle, može li se smatrati problemom to što je antikrist pridobio ljude i kontrolira ih? (Može.) Neki ljudi kažu: „Određeni ljudi u crkvi boje se antikrista, ali ne vjeruju u tog antikrista niti ga slijede, a još manje mu služe. Samo ih je taj antikrist malo sputao i kasne s ulaskom na pravi put vjerovanja u Boga. Zašto Ti kažeš da je to problem?” S jedne strane, gledajući metode koje antikristi koriste da bi pridobili i kontrolirali ljude, trebali biste biti u stanju vidjeti da je njihova priroda-bit bit Sotone; ona je neprijateljska prema istini i Bogu. Antikristi se žele natjecati s Bogom za ljude, natjecati se za Njegov izabrani narod. S druge strane, metode antikrista i načini na koje antikristi postupaju doista mogu imati učinak na ljude koji su glupi, neuki, zbunjeni i ne razumiju istinu. Oni doista mogu zaluditi te ljude, držati ih da budu poslušni pod kontrolom antikrista i natjerati ih da se moraju savjetovati s antikristima i udovoljavati im u svemu. Antikristi ne samo da ušutkuju te ljude; oni također kontroliraju njihove postupke, utječu na njihove misli i zamisli i utječu na smjer u kojem hodaju. To su učinci i posljedice koje postupci antikrista donose onima koji su glupi i neuki.

Upravo sam govorio o raznim istinama vezanim uz obavljanje dužnosti vođe ili djelatnika. Također sam razotkrio određene probleme koje vođe i djelatnici imaju, uglavnom se usredotočujući na očitovanja najteže vrste ljudi – a koja je to vrsta ljudi? (Antikristi.) Koje je očitovanje zajedničko svim antikristima? Pokušavaju prigrabiti moć za sebe i kontrolirati crkvu. Njihova želja za moći nadilazi sve ostalo; moć je njihov život, njihov korijen; to je tema, smjer i cilj oko kojeg se vrti sve što čine u životu. Stoga su postupci antikrista i naravi koje razotkrivaju istovjetni taktikama koje Sotona koristi da bi zaludio, pridobio i kontrolirao ljude. Može se reći da sve što ova vrsta ljudi radi činite ljude ništa manje nego provodnikom, utjelovljenjem i izrazom Sotone; glavni cilj svakog njihovog postupka i cjelokupnog njihovog ponašanja jest posjedovanje moći. A koga pokušavaju kontrolirati? Pokušavaju kontrolirati ljude koje vode, koji su sljedbenici Božji, ljude koji su u dosegu njihove moći, koje su oni u stanju kontrolirati. Maločas smo također razgovarali o metodama koje antikristi koriste za kontroliranje ljudi. Prvo je pridobiti ljudska srca; drugo je napadati i isključivati neistomišljenike; treće je isključivati i napadati ljude koji teže istini; četvrto je neprestano uzdizati sebe i svjedočiti o sebi; a peto je zaluđivati ljude, vrbovati ljude, prijetiti ljudima i kontrolirati ljude. Svih ovih pet glavnih očitovanja osnovne su metode i sredstva koje koriste antikristi kako bi zadobili moć te posjedovali i kontrolirali ljude. To su glavne kategorije. Kasnije ćemo podrobnije raščlaniti te glavne kategorije i razgovarati u zajedništvu o njima.

Raščlamba načina na koje antikristi pokušavaju pridobiti srca ljudi

A. Privlačenje ljudi malim uslugama

Prva metoda koju antikristi koriste da bi kontrolirali ljude jest pridobivanje srca ljudi. Koliko načina postoji da se pridobiju srca ljudi? Jedan od načina je privući ih malim uslugama. Ponekad antikristi ljudima daju neke lijepe stvari, ponekad im udjeljuju komplimente, a ponekad im daju mala obećanja. A ponekad, antikristi vide da neke dužnosti mogu omogućiti ljudima da se istaknu, ili da drugi misle da te dužnosti mogu donijeti prednosti onome tko ih obavlja i učiniti da ih svi cijene, pa te dužnosti dodjeljuju onima koje žele pridobiti. „Male usluge” uključuju mnogo toga: ponekad su to materijalne, a ponekad nematerijalne stvari, a ponekad ugodne riječi koje ljudi žele čuti. Na primjer, netko postane slab kad ga nešto zadesi i izgubi motivaciju u svojoj dužnosti, a kad tu svoju slabost usporedi s Božjim riječima, shvati da je to nevjernost Bogu, nevoljkost da obavlja svoju dužnost, nedostatak istinske pokornosti i osjeća veliki samoprijekor. Vođa, vidjevši to, može reći: „Ti si samo malog rasta. Bog na to neće tako gledati. Ti vjeruješ tek kratko vrijeme. Ne možeš toliko očekivati od sebe. Za takve stvari treba vremena – ne možeš žuriti. Bog nema visoke zahtjeve prema ljudima, a za tebe, osobu koja u njega vjeruje tek kratko vrijeme, biti ponekad malo slab je normalno i ne trebaš se brinuti zbog toga.” To znači da nema razloga za brigu zbog slabosti, još manje za brigu ako se slabost nastavi i da je sve to normalna negativnost, a Bog je ne pamti. Neki su ljudi previše sentimentalni i uvijek ih sputavaju njihovi osjećaji dok obavljaju svoju dužnost, a njihov vođa kaže: „To je zbog tvog malog rasta, u redu je.” Neki su ljudi lijeni i nevjerni u svojoj dužnosti, ali ih njihov vođa ne kori, već umjesto toga u svakoj prilici govori stvari koje lijepo zvuče i koje ti ljudi žele čuti kako bi im udovoljio i kako bi ga oni nazivali dobrim te kako bi im pokazao koliko je pun razumijevanja i ljubavi. Ti ljudi misle: „Naš je vođa poput majke pune ljubavi. On nas uistinu voli – on doista predstavlja Boga. On je stvarno od Boga!” Prešutna poruka u tome jest da njihov vođa može postupati kao Božji glasnogovornik, da on može predstavljati Boga. Je li to cilj ovog vođe? Možda to nije tako jasno, ali jedan od njegovih ciljeva je očit: on želi da ljudi kažu da je on divan vođa, pažljiv prema drugima, suosjećajan prema ljudskim slabostima i pun razumijevanja za njihovo srce. Kad neki crkveni vođe vide braću ili sestre kako površno obavljaju svoje dužnosti, oni ih ne prekore, iako bi trebali. Kad jasno vide da interesi Božjeg doma trpe, oni se time ne zamaraju niti se raspituju i nimalo se ne zamjeraju drugima. Zapravo, oni ne pokazuju stvarno obzir prema ljudskim slabostima; umjesto toga, njihova namjera i cilj je pridobiti srca ljudi. Oni su potpuno svjesni toga: „Sve dok to radim i nikome se ne zamjeram, mislit će da sam dobar vođa. Imat će dobro, visoko mišljenje o meni. Odobravat će me i voljeti.” Nije ih briga kolika je šteta nanesena interesima Božje kuće ili koliki su gubici naneseni ulasku Božjeg izabranog naroda u život ili koliko je njihov crkveni život ometan, oni samo ustraju u svojoj sotonskoj filozofiji i nikome se ne zamjeraju. U njihovom srcu nikada nema samoprijekora. Kad vide da netko uzrokuje prekide i ometanja, u najboljem slučaju mogu s njima o tome progovoriti nekoliko riječi, umanjujući problem, i tu priča završava. Oni neće razgovarati u zajedništvu o istini, niti toj osobi ukazati na bit problema, a još manje će raščlaniti njezino stanje i nikada neće razgovarati o tome koje su Božje namjere. Lažni vođe nikada ne razotkrivaju niti raščlanjuju pogreške koje ljudi često čine, niti iskvarene naravi koje ljudi često otkrivaju. Oni ne rješavaju nikakve stvarne probleme, već umjesto toga uvijek povlađuju pogrešnim postupcima ljudi i otkrivanjima iskvarenosti i, bez obzira na to koliko su ljudi negativni ili slabi, oni to ne shvaćaju ozbiljno. Oni samo propovijedaju neke riječi i doktrine i izgovore nekoliko riječi poticaja kako bi se površno pozabavili situacijom, pokušavajući održati sklad. Kao rezultat toga, Božji izabrani narod ne zna kako promišljati o sebi i spoznati sebe, nema rješenja za bilo koju iskvarenu narav koju otkrije i živi usred riječi i doktrina, predodžbi i uobrazilja, bez ikakvog ulaska u život. Oni čak u srcu vjeruju: „Naš vođa ima čak više razumijevanja za naše slabosti nego Bog. Naš je rast premalen da bismo ispunili Božje zahtjeve. Trebamo samo ispuniti zahtjeve našeg vođe; pokoravajući se našem vođi, pokoravamo se Bogu. Ako dođe dan kada Višnji smijeni našeg vođu, mi ćemo se oglasiti; kako bismo zadržali našeg vođu i spriječili njegovu smjenu, pregovarat ćemo s Višnjim i prisiliti Ga da pristane na naše zahtjeve. Tako ćemo postupiti ispravno prema našem vođi.” Kad ljudi imaju takve misli u srcu, kad su uspostavili takav odnos sa svojim vođom i kad su se u njihovom srcu pojavili takva ovisnost o vođi, divljenje prema vođi i obožavanje vođe, oni stječu sve veću vjeru u tog vođu i uvijek žele slušati riječi vođe, umjesto da tragaju za istinom u Božjim riječima. Takav je vođa gotovo zauzeo mjesto Boga u srcu ljudi. Ako je vođa voljan održavati takav odnos s Božjim izabranim narodom, ako iz toga u svom srcu crpi osjećaj užitka i vjeruje da bi se Božji izabrani narod trebao tako odnositi prema njemu, tada nema razlike između tog vođe i Pavla, on je već zakoračio na put antikrista, a taj je antikrist već zaludio Božji izabrani narod koji uopće ne posjeduje sposobnost razlučivanja. Zapravo, taj vođa nema istina-stvarnost i uopće ne nosi breme u vezi s ulaskom Božjeg izabranog naroda u život. On može samo propovijedati riječi i doktrine i održavati svoje odnose s drugima. Dobar je u pokazivanju sebe koristeći licemjerne metode, njegov govor i postupci u skladu su s ljudskim predodžbama i time zaluđuje ljude. Ne zna kako razgovarati u zajedništvu o istini niti spoznati sebe i to mu onemogućuje da vodi druge u istina-stvarnost. On radi samo za ugled i status i govori samo riječi koje lijepo zvuče kako bi uhvatio ljude u zamku, uzrokujući da ga ljudi štuju i ugledaju se na njega, što ozbiljno utječe na rad crkve i ulazak Božjeg izabranog naroda u život te ih usporava. Nije li takva osoba antikrist? Neki ljudi postupaju na isti način kao antikristi, ali kad vide da je antikrist razotkriven, u stanju su usporediti se s tim antikristom. Osjećaju da je put kojim idu također put antikrista, da se trebaju zaustaviti na rubu ponora i odmah se pokajati Bogu te se prestati usredotočivati na svoj osobni status i sliku o sebi; misle da bi u svemu trebali uzdizati Boga i svjedočiti za Njega i navoditi ljude da u svom srcu imaju mjesto za Boga i poštuju Ga kao velikog – osjećaju da će tek tada spoznati istinski mir u svome srcu. Samo je osoba koja to čini ona koja voli istinu i može prihvatiti istinu. Ako osoba ima prirodu antikrista, također će osjećati nelagodu u srcu kad čuje riječi koje razotkrivaju antikriste, ali neće moći prihvatiti sud i grdnju Božjih riječi, niti se otvoriti i ogoliti svoje iskvarene naravi. To pokazuje da ona ne može prihvatiti istinu i da je istinsko pokajanje za nju nemoguće. Ona će ustrajati na isticanju svog statusa, uživanju u statusnim povlasticama i uživanju u tome da je Božji izabrani narod obožava i ugleda se u nju. To uzrokuje da oni koje je ta osoba zaluđivala skrenu s istinitog puta i odstupe od Božjih riječi; oni izbjegavaju Boga i umjesto toga slijede tu osobu. Ipak, ta osoba nimalo ne promišlja o sebi. Nesvjesna da je već zapala u opasnost, i dalje ima visoko mišljenje o sebi te nastavlja zaluđivati druge i pridobivati ih. Sve dok ljudi slušaju ono što ona govori i pokoravaju joj se, bez obzira na to koliko su ti ljudi površni ili neodgovorni u obavljanju svojih dužnosti, ona će na to zažmiriti. Štoviše, uživat će u tome da je ti neuki, bezumni ljudi obožavaju i ugledaju se na nju, pa će im čak pružiti zaštitu, ne dopuštajući nikome da ih razotkrije ili razluči. Čineći to, ne uspostavlja li antikrist za sebe neovisno kraljevstvo? Antikrist ne obavlja stvarni posao, ne razgovara u zajedništvu o istini kako bi riješio probleme, ne vodi ljude u jedenju i pijenju Božjih riječi i ulasku u istina-stvarnost. On radi samo za status, slavu i dobitak, brine samo o tome da učvrsti sebe, zaštiti mjesto koje ima u srcu ljudi i navede sve da ga obožavaju, ugledaju se na njega i slijede ga cijelo vrijeme; to su ciljevi koje želi postići. Tako antikrist pokušava pridobiti srca ljudi i kontrolirati Božji izabrani narod – nije li takav način rada opak? To je jednostavno previše odvratno! On neko vrijeme tako radi, postižući da mu ljudi budu naklonjeni, puni povjerenja u njega, ovisni o njemu – ali kakve su posljedice? Ti ljudi ne samo da nisu u stanju razumjeti istinu, ne samo da nimalo ne napreduju u svom ulasku u život – umjesto toga, oni prihvaćaju antikrista kao svog duhovnog roditelja, kao zamjenu za Boga, dopuštajući antikristu da istisne Božji status u njihovom srcu. Kad netko ima problem, više ne dolazi pred Boga i kakav god ih problem zadesio, ne mole se Bogu niti se oslanjaju na Njega, niti tragaju za istinom u Njegovim riječima. Umjesto toga, idu pitati tog vođu o tome. Traže od vođe da im pokaže put i sve se više ugledaju na tog vođu i ovise o njemu. Oni ne znaju kako tražiti Boga i ne znaju kako se ugledati na Njega i osloniti se na Njega, a još manje kako postupati u skladu s istinom i načelima. Što god da ih zadesi, oni nestrpljivo čekaju da vođa donese odluku o tome. Čine sve što im vođa kaže da trebaju činiti i postupaju u skladu sa svim vođinim uputama. Dovodeći ih do te točke, ne zaluđuje li i ne kontrolira li antikrist ljude? Zašto Božji izabrani narod ne traži istinu od Boga kad im se nešto dogodi? Zašto se Božji izabrani narod slijepo pokorava onome što njihov vođa kaže, ne podvrgavajući njegove riječi provjeri niti primjenjujući razlučivanje? Zašto se Božji izabrani narod može pokoriti riječima svoga vođe odmah nakon što ih čuje, a ne može to učiniti s Božjim riječima? Oni traže namjere svog vođe umjesto da traže Božje namjere; slušaju riječi svog vođe umjesto da slušaju Božje riječi i umjesto da tragaju za istinom i pokoravaju joj se. Oslanjaju se na svog vođu da poduzima stvari, kao i da im pruži podršku, govori u njihovo ime i donosi odluke za njih, umjesto da se oslanjaju na Boga, ugledaju na Njega i pokoravaju Mu se. Nisu li ti takozvani vođe zauzeli određeno mjesto u srcu ljudi? To je posljedica toga što antikrist zaluđuje ljude i zarobljava ih.

Kad se nekim ljudima nešto dogodi i ti im kažeš da se mole Bogu, oni kažu da su premalog rasta i da ne znaju kako tražiti. Ako im kažeš da jedu i piju Božje riječi, oni kažu da nemaju kova i da ne mogu zadobiti veliku svjetlost. Ako im kažeš da slušaju propovijedi, kažu da je sadržaj propovijedi previše uzvišen i dubok za njih, da je to iznad njihovih mogućnosti. Oni vjeruju da, ako je osoba lošega kova, ima slabosti i neadekvatna je u svakom pogledu, onda se treba obratiti vođama. Pretpostavimo da ih ti pitaš: „Zašto se trebate obratiti vođi? Zašto ne tražite Boga i ne dođete pred Njega?” Oni kažu: „Ljudima je vrlo teško doći pred Boga: imamo predodžbe, lošeg smo kova i glupi smo i otupjeli. Božje riječi nisu uvijek tako izravne i u Njegovim riječima nema primjera koji bi pokazali što one znače. Naš nam vođa jednostavno izravno kaže što trebamo činiti, na način koji je stvarno jasan, kao što je dva i dva su četiri. Što se tiče čitanja Božjih riječi, ako ih mogu naglas pročitati, to je već prilično dobro, ali nemam pojma što one znače i ne znam što Bog zahtijeva od čovjeka niti kako ih primijeniti na način koji je u skladu s Božjim namjerama. Nikada ne mogu pronaći odgovore. Budući da sam osoba lošeg kova, netko tko je tako malog rasta, tko je otupio i glup, tko ne može ništa prozreti, moram pitati našeg vođu o svemu što se pojavi i prepustiti njemu da donosi odluke. Naš vođa može pronaći odgovore za mene; ja samo činim sve što mi on kaže. Ja sam jednostavno takva osoba – prostodušna i poslušna.” „Nema ništa loše u tome da budeš prostodušan i poslušan, ali ima li vaš vođa doista istina-stvarnost? Je li on doista netko tko se pokorava Bogu? Ako sve što on može učiniti jest propovijedati riječi i doktrine, a nije netko tko se pokorava Bogu, znači li onda tvoje pokoravanje vođi da se pokoravaš Bogu?” Oni kažu: „Naš je vođa visokog kova i sve što kaže je ispravno. To dokazuje da on razumije istinu i da je u skladu s Božjim namjerama.” Malo ima logičkog zaključivanja u onome što govore, zar ne? Sve se temelji na njihovim osobnim osjećajima. Lošega su kova i nedostaje im sposobnost razlučivanja, pa kad bi s njihovim vođom doista nešto bilo pogrešno, oni to ne bi mogli prepoznati. Većina ljudi je glupa, neuka i lošega kova, ali ostavimo taj razlog za sada po strani. Gledajući to iz kuta vođe, ako ljudi pokazuju ta očitovanja, imaju takvu ovisnost o svojem vođi i gaje takvu vrstu pogleda i stava prema njemu, nema li to neke veze s taktikama i metodama vođe za pridobivanje srca ljudi? (Ima.) Kolike veze? Je li to izravno povezano s načinom rada vođe? Sa sigurnošću možemo reći da tu postoji potpuna, izravna veza, da su te stvari stopostotno povezane. Zašto to kažem? Postoji mnogo vođa koji bi, u smislu svoje subjektivne volje, htjeli dovesti ljude pred Boga, ali budući da ne razumiju istinu niti znaju kako riješiti razne stvarne probleme, oni mogu obavljati samo neke administrativne i opće poslove te se razmetati kako bi ih ljudi cijenili, pa nesvjesno kreću putem antikrista. Koriste vlastite načine i sredstva kako bi neprestano pokušavali pridobiti srca ljudi te kontrolirati njihova srca, ponašanje i misli, tako da ljudi u svojim postupcima, svojoj primjeni istine i u svakom aspektu obavljanja svojih dužnosti uvijek čine ono što oni kažu. Ako se ljudi pokoravaju antikristu, a ne pokoravaju se istinski Bogu – ako se pokoravaju antikristu daleko više nego Bogu – a njihovo obavljanje dužnosti ne daje nikakve rezultate i ne obavljaju dobro čovjekovu dužnost, jesu li onda takvi ljudi oni koji će biti spašeni? Ljudi imaju „precizne” puteve primjene za slušanje vođa i djelatnika i odanost vođama i djelatnicima, ali čak ni ne primjenjuju precizno kada je riječ o pokoravanju Bogu i odanosti Njemu – nitko o tome ne razgovara u zajedništvu i nitko ne obavlja taj aspekt stvarnog posla. Svi ljudi vole govoriti i postupati u korist vlastitog statusa i ugleda te razbijaju glavu i zaboravljaju na jelo i spavanje radeći na tome da ih Božji izabrani narod sluša i obožava. Očito, sve to čine kako bi postigli svoj cilj da u crkvi vladaju kao vođa ili djelatnik. Koji je razlog tome? Razlog je taj što sve iskvareno čovječanstvo ima istu narav i iste sklonosti. Kad ti netko pokaže put, a ti si ga vrlo voljan primijeniti, to ne znači da ti primjenjuješ istinu – to znači da činiš ono što ta osoba kaže i slušaš je. Dakle, zašto ljudi nisu voljni doći pred Boga ili Ga tražiti? Zato što u čovječjoj ljudskosti nema ničega što je u skladu s istinom. Ono što ljudi vole, ono za čim žude i ono što drže u svojem srcu, sve je to suprotno istini, u proturječju s njom. Stoga, ako od nekoga tražiš da traga za istinom kad mu se nešto dogodi, bit će mu to teže nego odletjeti na Mjesec – no, ako od njega tražiš da posluša čovjeka, bit će mu to puno lakše. Očito je da antikristi vrlo brzo postižu rezultate kada koriste metodu pridobivanja srca ljudi kako bi kontrolirali ljude. Samo jednim komentarom izrečenim usput, mogu navesti nekoga da ima povoljno mišljenje o njima; samo jednim usputnim komentarom koji u sebi krije neku namjeru ili gledište, mogu navesti nekoga da ih vidi iz nove perspektive, u novom svjetlu. To točno otkriva koje su stvari unutar ljudi. To znači da ako ne težiš istini, već umjesto toga kreneš putem težnje za statusom i moći, utjecaj i posljedica svega što ti činiš na bilo kojeg pripadnika iskvarenog čovječanstva bit će da ga navedeš da okrene leđa istinitom putu, izbjegava istinu, izbjegava Boga i odbaci Boga. To je jedina posljedica, jedini ishod. To je jasno vidljivo.

Prvo očitovanje toga kako antikristi pokušavaju pridobiti srca ljudi jest privlačenje ljudi malim uslugama. Male usluge nisu nužno materijalne stvari; one pokrivaju širok raspon. Ponekad su to obzirne riječi; ponekad je to ispunjenje nečije želje ili sklonosti; a ponekad je to ispipavanje nečijih misli i govorenje onih ugodnih riječi koje ta osoba želi čuti, kako bi ta osoba mislila da je njezin vođa vrlo dobar i pun razumijevanja. Drugim riječima, antikristi gomilaju trpeljivost, ljubav, toplinu i takozvanu obzirnost kako bi prikrili svoju tajnu ambiciju da kontroliraju ljude. Ako su braća i sestre donirali neke lijepe stvari, na primjer, oni mogu podijeliti nekoliko tih stvari s onima s kojima su u dobrim odnosima. Oni koriste te male usluge da pridobiju srca ljudi i potkupe ih. Ako u crkvi postoji neki lagan posao, koji ne uključuje izlaganje vremenskim nepogodama i može omogućiti nekome da se istakne, oni će zadužiti onoga s kim su u dobrim odnosima da to učini. Zašto su oni sposobni to činiti? Dijelom je to zato što oni po svojoj prirodi ne vole istinu i postupaju bez načela. Drugim dijelom to je zato što oni čuvaju tu dobru dužnost za one s kojima su u dobrim odnosima, a zatim im kažu neke riječi koje lijepo zvuče, tako da ti ljudi osjećaju zahvalnost prema njima. Čineći to, oni postižu svoj cilj pridobivanja srca tih ljudi. Ova taktika nije samo davanje sitnica i govorenje slatkih riječi tu i tamo – u tome postoji namjera, cilj. A koji je to cilj? Namjera je navesti ljude da u svojem srcu imaju povoljno mišljenje o njima. Ako postoji skupina od deset ljudi, oni će ih najprije procijeniti: „Od ovih deset, dvoje je onih koji su dobri u ulagivanju ljudima. Ne moram se zamarati s njima, oni će mi svejedno laskati. Zatim, tu su dva smušenjaka; oni će učiniti ono što kažem ako im dam nekoliko povlastica. Sljedeće dvoje su ljudi određenog kova; sve dok im propovijedam nekoliko uzvišenih propovijedi i govorim im neke dojmljive riječi, oni će mi se pokoriti. Zatim, tu je troje koji se čine kao da teže istini, pa će s njima biti malo teže raditi. Morat ću jasno procijeniti njihovu stvarnu situaciju, vidjeti što im treba, a zatim im udovoljiti. Ako netko od njih to ne prihvati i ne posluša me, na kraju ću se obračunati s njime i ukloniti ga. Čak i ako je onaj zadnji protiv mene, ne može mi uzrokovati previše problema i bit će ga lako riješiti.” Samo jednim pogledom mogu odrediti s kime u skupini mogu izaći na kraj, a s kime ne. Kako to mogu znati tako brzo? Sposobni su za to jer njihovo je srce ispunjeno sotonskom politikom i filozofijama. Načela njihovog ponašanja i načini njihovog vladanja i ophođenja s drugima nisu u tome da se slažu s ljudima u miru, ili da imaju normalne međuljudske odnose, nisu u pomaganju ili opskrbljivanju drugih, ili njihovom duhovnom izgrađivanju, niti u ophođenju s drugima kao s jednakima, ili korištenju istina-načela za rješavanje pitanja i ophođenje s drugim ljudima. Oni nipošto ne posjeduju ni najmanji djelić tih načela. Koja su njihova načela? „Kako me svaka osoba doživljava u svom srcu? Ne moram se zamarati onima koji imaju visoko mišljenje o meni, koji me imaju u svom srcu i koji me se boje, poštuju me i štuju me. To i to je ono što trebam sljedeće učiniti s onima koji me ne štuju, a to i to je ono što trebam učiniti u vezi s onima koji me štuju, ali mi se još nisu sasvim pokorili. A što se tiče onih koji općenito ne obraćaju puno pažnje na druge, to i to je ono što trebam učiniti u vezi s njima.” Oni imaju postupak razrađen korak po korak za kontroliranje ljudi. Zašto oni razvijaju te korake i misli? Zato što je želja za moći u njihovom srcu neobuzdana. Kad bi se slagali s ljudima u skupini u miru, osjećali bi se prilično neispunjeno i bez dostojanstva. Dakle, koji je njihov cilj? Navesti svakoga da ima mjesto za njih u svom srcu – ako ne prvo mjesto, onda drugo mjesto, a ako ne drugo, onda treće. Ophođenje s drugima na ravnopravnoj osnovi jednostavno je neprihvatljivo. Kao vođe, mogu li ti ljudi uvažiti drugačija mišljenja drugih? Ne mogu. Oko čega se vrti sve što oni rade? (Oko moći.) Sve što rade vrti se oko moći. Koje stvari rade koje se vrte oko moći? Prvo, oni ispituju tvoje srce i ovladaju njime; to jest, prvo te potkupe i navedu te da im se otvoriš, izvuku iz tebe tvoje prave osjećaje i dokuče tvoje pravo mišljenje o njima. Kad to shvate, prilagođavaju svoje metode svakoj situaciji, postupajući u svakom slučaju pojedinačno. Oni žele kontrolirati srca ljudi, a kad pronađu nekoga tko nije istomišljenik, nekoga tko ih ne štuje, nekoga tko im nije odan, tada udaraju na tu osobu i muče je. Dakle, poticaj antikrista u pridobivanju srca ljudi je moć. A koje su metode i tehnike koje koriste za stjecanje moći? Oni temeljito razumiju, shvaćaju i kontroliraju srca ljudi. Što kontrolira misli ljudi? Njihova srca i njihova priroda. Kad je nečije srce pod kontrolom antikrista, zamisli i misli te osobe više nisu važne. Jednom kad antikrist kontrolira nečije srce, on kontrolira cijelu tu osobu.

B. Razmetanje svojim jačim stranama kako bi ih ljudi obožavali

Osim korištenja malih usluga, o čemu smo upravo govorili, koje druge metode antikristi uobičajeno ili redovito koriste da bi pridobili srca ljudi? Na primjer, recimo da svi imaju loš dojam o nekom vođi. Ljudi misle da tom vođi nedostaje talenta, da može govoriti samo riječi i doktrine te da nema stvarno razumijevanje istine. Ako taj vođa sazna da ljudi imaju takav dojam o njemu, hoće li se svim silama truditi sakriti te mane i nedostatke? (Da.) Što će učiniti? Kakve će stvari govoriti? Pretvarati se kao da se otvara jedan je aspekt toga. Što još? (Opravdavanje.) Opravdavanje također služi kao sredstvo prikrivanja. Osim toga, vođa može iskoristiti svoje jače strane i stvari koje drugi smatraju velikima kako bi prikrio svoje slabosti. Je li to uobičajena metoda? (Jest.) Na primjer, jedna osoba kaže: „Vjerujem u boga tek kratko vrijeme, pa zašto sam onda izabran za vođu? To je zato što sam vodio tvrtku u vanjskom svijetu, a naše se osoblje povećalo s 10 ljudi na 200, što pokazuje da imam sposobnost vođenja. Iako Božja kuća ne pridaje važnost takvim stvarima, ta je sposobnost korisna u nekim situacijama, zar ne?” Nakon što to čuju, drugi se ne slažu, pa ta osoba nastavlja sa svojom predstavom, govoreći: „Na primjer, ako govoriš svojim zaposlenicima, a oni ne slušaju, što bi ti trebao učiniti? Slušat će te kad postigneš dobre rezultate. Ja sam već iznio svoj dokaz: moja je tvrtka izašla na burzu!” U početku bi neki mogli reći da je to dar, da tako rade nevjernici, ali doista postoje metode i rezultati u načinu na koji ta osoba postupa, pa neki ljudi prelaze s toga da sumnjaju u nju na to da joj vjeruju, da bi je, nesvjesno, počeli obožavati, malo-pomalo, dok ona djeluje. Osim toga, ta osoba zaluđuje druge i prikriva vlastite nedostatke; srca ljudi bivaju potkupljena, a da oni toga nisu ni svjesni, bivaju zaluđeni i klanjaju se pred njom. Nije li to metoda? (Jest.) Što je to? To je ulaganje najvećih napora u razmetanje vlastitom stručnošću i darovima te hvalisanje vlastitim sposobnostima i vještinama. Koji je cilj tih postupaka? Također pridobiti srca drugih. Kako bi pridobila srca drugih, osim davanja nekih lijepih stvari, mora također navesti druge da je cijene. Da je samo obična osoba ili neobrazovana osoba bez puno škole, tko bi je cijenio? Stoga se ta osoba namjerno razmeće svojim diplomama, dajući ljudima do znanja da ima visok stupanj obrazovanja i visoke akademske kvalifikacije te zahvaljujući tome zaluđuje neke ljude. Svim silama se trudi razmetati svojim darovima, stručnošću i sposobnostima kako bi drugi ljudi imali visoko mišljenje i dobar dojam o njoj te kako bi ljudi čak često pomislili da od te osobe traže savjet dok nešto rade ili imali poriv to učiniti. Nije li sve što čini kako bi postigla taj cilj također strategija za pridobivanje srca ljudi? To su dva očitovanja toga kako antikristi pridobivaju srca ljudi. Prvo je korištenje malih usluga. Drugo je razmetanje vlastitim sposobnostima i darovima, drugim riječima, onime što ih čini superiornima te korištenje te metode kako bi nadmašili ostale, kako bi se istaknuli iz gomile i kako bi ih svi cijenili, divili im se, dragovoljno dolazili pred njih slušati njihove zapovijedi i prihvatiti njihovo vodstvo, pa čak i dragovoljno prihvaćali i slušali sve njihove aranžmane. Nije li to oblik psihološkog napada? (Jest.) Pridobivanje srca drugih vrsta je psihološkog napada. Što se podrazumijeva pod „psihološkim napadom”? To je sredstvo kojim Sotona zauzima i kontrolira srca ljudi. Bog ispituje dubine čovjekova srca. On osvaja i zadobiva srca ljudi. Pa zašto se izraz „zadobiti srca ljudi” ne koristi kada se govori o Sotoni i antikristima? To je zato što Sotona i antikristi koriste nenormalne i opake metode kako bi ugrabili, zaludili, privukli i kontrolirali srca ljudi, tako da ljudi ne mogu a da ne steknu visoko mišljenje o njima te ih duboko poštuju i dive im se.

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o dvjema taktikama za pridobivanje srca ljudi. Koje druge suštinske taktike postoje? Ako niste iskusili taktike i metode koje antikristi koriste da bi zaludili i sputavali ljude, mogli biste se zagledati u sebe da vidite kako stojite u usporedbi s time. Pogledajte imate li ta očitovanja u sebi. Svatko tko živi u iskvarenim naravima posjeduje te stvari. Činjenje malih usluga, zaluđivanje ljudi, vrbovanje ljudi – nisu li to stvari koje često činite? I ulaganje najvećih napora u razmetanje svojim darovima i jačim stranama – nije li to također nešto što često činite? (Jest.) Osobito kada učinite nešto što se protivi istini, kada su vaše slabosti i mane razotkrivene, pa čak i kada ste orezani i stvarno izgubite obraz te kad je svaki djelić vašeg ugleda uništen, ne činite li stvari poput korištenja ovih načina i metoda kako biste popravili situaciju i povratili svoj položaj i ugled u srcu ljudi? (I mi činimo takve stvari.) Kada činite te stvari, imate li ikakvu svjesnost i osjećate li da je to pogrešan put i da to ne smijete činiti? Osjećate li samoprijekor? Jeste li često bez osjeta prema tome ili osjećate samoprijekor, ali svejedno morate činiti te stvari a da si ne možete pomoći, jer su vam vaš ugled i dojam koji ostavljate toliko važni? O čemu je riječ? (Činimo to, a da si ne možemo pomoći.) Činite to, a da si ne možete pomoći – pa onda, osjećate li samoprijekor? Ili ga uopće ne osjećate, već olako prihvaćate te stvari nakon što ste ih učinili te nastavljate jesti i spavati kao i prije? (Osjećamo samoprijekor.) Ako osjećate imalo prijekora prema sebi, onda to nije tako loše. To dokazuje da je vaša otupjelost išla samo do određene mjere – još uvijek posjedujete svjesnost. Ljudi sa svjesnošću imaju nadu da će biti spašeni; oni koji su bez nje nemaju ljudskost, pa su u opasnosti.

C. Korištenje fasada radi zaluđivanja ljudi i stjecanja njihove naklonosti

Koje druge metode antikristi uobičajeno koriste da bi pridobili srca ljudi? Postoji još jedna situacija, a to je da bez obzira na to što antikristi rade, oni to ne čine pred Bogom, već pred ljudima. Koji im je cilj u tome? (Pridobiti ljude.) Cilj je pridobiti srca ljudi. Vanjštinom oni odaju dojam da su spremniji od drugih patiti i platiti cijenu; čine se duhovnijima od drugih, odanijima Bogu i ozbiljnijima u pogledu svoje dužnosti. Ali kada ih nitko ne gleda, oni se ne ponašaju tako. Nije im stvarna namjera tako postupati; naprotiv, imaju skriveni motiv. Ponašaju se tako pred drugima kako bi ti ljudi vidjeli kako dobro postupaju i kako svoje dužnosti obavljaju s takvom odanošću, dok zapravo odanost nipošto nije njihova unutarnja motivacija. Cilj im je navesti ljude da ih vide kao odane i odgovorne. Oni potpuno uvjeravaju druge plaćajući cijenu na ovaj način. Posljedično, drugi su ljudi voljni prihvatiti njihovo vodstvo i oprostiti im bez obzira na to kakve pogreške učinili. Kakvo je to ponašanje? To je korištenje fasada radi zaluđivanja ljudi. Što ovdje znači „fasada”? To znači dobra ponašanja i postupke koji se čine u skladu s istinom. Korištenje fasada koje se doimaju u skladu s istinom radi zaluđivanja ljudi i stjecanja njihove naklonosti – to je sažetak svojstava ovog ponašanja, zar ne? Njihov je cilj u konačnici steći naklonost ljudi. Jednom kada ljudi steknu dobro mišljenje o antikristima, osjećaju određeno poštovanje prema njima – antikristi će tom metodom zauzeti određeni položaj u njihovim srcima. Na primjer, postoji vrsta osobe koja je spremna platiti cijenu u obavljanju svoje dužnosti, uglavnom se oslanja na iskustvo u svojim postupcima i u osnovi ne krši nijedno od glavnih načela, ali kada ti razgovaraš s njom u zajedništvu o traženju istina-načela, što ona kaže? „Nema potrebe razgovarati sa mnom o tome. Ja sve te stvari imam na umu!” Kada doista naiđe na problem, ne samo da ne traži, već odbija poslušati ičiji savjet, a kamoli mišljenje; samo radi ono što misli da je dobro. Kada plati cijenu, kada se zbog svojih postupaka doima brzom i odlučnom te kao da posjeduje određeni autoritet, kako je drugi ljudi vide u svome srcu? Imaju li dobro mišljenje o njoj ili ne? Iz perspektive drugih ljudi, ona nije prekršila istinu ni na kakav očigledan način i vrlo je vješta u onome što radi. Njezina razina „odanosti” i njezino iskustvo u obavljanju dužnosti dovoljni su da uvjere druge. Ljudi misle: „Pogledajte je: vjeruje u Boga već mnogo godina i ima iskustva u obavljanju ove dužnosti. Ta osoba je vješta. Mi to ne bismo mogli.” Kada ljudi imaju tako pozitivno viđenje o toj osobi, ima li ona veliku ili malu težinu u srcu tih ljudi? (Veliku.) Veliku; ona ima težinu u njihovom srcu. Neki ljudi nikada ne tragaju za istinom, dijelom zato što nemaju duhovno razumijevanje, a dijelom zato što nemaju interesa za istinu, uopće ne vole istinu i uopće ne razumiju što su istina-načela. Oslanjaju se isključivo na svoj prolazni entuzijazam, vlastite dobre namjere i svoje dugogodišnje iskustvo kako bi obavljali svoje dužnosti. Međutim, ne žele da drugi ljudi znaju te stvari, pa daju sve od sebe da ulože veliki trud i plate cijenu. Ako itko otkrije da nemaju duhovno razumijevanje ili da ne razumiju istinu i rade stvari bez načela, žurno iznose neka postignuća ljudima na očigled. Oni kažu: „Gledajte i vidite imam li doista duhovno razumijevanje ili ne. Pogledajte; vidite postupam li doista prema načelima, razumijem li doista istinu.” Dok se tako ponašaju, priličan broj ljudi biva zaluđen njima. Oni kažu: „Ti su ljudi iskusni u obavljanju svojih dužnosti i razumiju načela; mi smo ti koji ne razumijemo.” „Mi smo ti koji ne razumijemo” – što ova izjava otkriva? Otkriva da u dubini duše oni odobravaju dobro ponašanje tih ljudi izvana. Čemu je to odobravanje jednako? Jednako je mišljenju da su to ljudi koji primjenjuju istinu, koji vole Boga i koji primaju Božje usavršavanje. Nije li to što ih drugi tako procjenjuju ravno tome da oni zauzimaju određeni položaj u srcu ljudi? Konkretnije, može se reći da imaju svojevrstan ugled. Dakle, što im taj ugled donosi? Navodi druge da se ugledaju na njih, cijene ih, pa čak i ovise o njima. Kako drugi ovise o njima? Čim imaju problem, odmah ih potraže. Pretpostavimo da netko kaže: „Ovo je velika stvar i mi je ne razumijemo; trebali bismo pitati Višnjeg, zar ne?” Neki će tada reći: „Nema potrebe. Možemo samo pitati našeg vođu. Naš vođa sve razumije.” Svima je u glavi da su vođe i djelatnici većinu vremena zauzeti poslom i da nisu činili zlo, pa posljedično misle da su to sigurno ljudi koji razumiju istinu i postupaju prema načelima. Što mislite o tom stavu? Ako netko izvana nije činio zlo, znači li to da razumije istinu? Ne nužno. Kod svake osobe postoji granica u razumijevanju istine. Ako ti, vjerujući da vođe sve razumiju, ne moliš Boga, ne tražiš od Njega, niti tražiš unutar Njegovih riječi, bez obzira na to kakav problem imaš, već ideš ravno vođi pitati o tome, neće li to odgoditi stvari? Ako uvijek radiš ono što vođe kažu, uvijek se ugledaš na njih, onda bi neke stvari mogle poći po zlu, a ti bi mogao nanijeti štetu radu crkve. Zato su obožavanje ljudi i ugledanje na njih najlakši način da se zastrani i naprave pogreške, da se nanese šteta vlastitom životu te Božjoj kući i radu crkve.

Postoje tri glavna očitovanja toga kako antikristi pridobivaju srca ljudi: prvo je vrbovanje ljudi malim uslugama; drugo je razmetanje svojim jačim stranama, darovima i talentima; treće je korištenje fasada radi zaluđivanja ljudi i stjecanja njihove naklonosti. Ta se očitovanja mogu pronaći u svima. Neki ljudi često otkrivaju neke tračeve koje drugi ljudi ne znaju, govore o svakojakim temama ili dijele neka jedinstvena, stručna mišljenja. Kako se to zove? Postoji izreka koja kaže: „Stara baba stavlja ruž – da ti imaš što vidjeti.” Ti ljudi uvijek žele pokazati svoje vještine i steći poštovanje ljudi. Međutim, ponekad to ne učine dobro i ljudi vide mane u njima, pa oni posljedično čine sve što mogu kako bi popravili situaciju i opravdali se. Bez obzira na to što su učinili, a što se protivi njihovoj savjesti i istini ili što nije povezano s obavljanjem njihovih dužnosti, oni nikada ne znaju priznati krivnju ili promišljati o sebi i pokajati se, niti ikada shvaćaju koliko je to pitanje ozbiljno. Naprotiv, oni duboko promišljaju i razbijaju glavu tražeći načine da argumentiraju u svoju korist i izglade stvari. Oni gore od nestrpljenja da postignu svoje ciljeve, do te mjere da čak ne mogu jesti ni spavati, bojeći se da bi njihov dobar položaj u očima drugih mogao doživjeti nagli i razorni pad. Neki ljudi, na primjer, misle da je njihovo pisanje dobro, da su vješti pisci; neki misle da su dobri vođe, da su stupovi koji podupiru crkvu; drugi misle da su dobri ljudi. Čim ti ljudi iz ovog ili onog razloga izgube svoju dobru sliku o sebi, ulažu mnogo razmišljanja i plaćaju cijenu radi toga, razbijajući glavu pokušavajući popraviti situaciju. Ipak, nikada ne osjećaju sram, ni samoprijekor, ni zaduženost prema Bogu zbog pogrešnih puteva kojima su krenuli, ili zbog raznih stvari koje su učinili, a koje su se protivile istini. Nikada nemaju tu vrstu osjećaja. Koriste sve vrste taktika da bi zaludili ljude i pridobili njihova srca. Je li to obavljanje dužnosti stvorenoga bića? Nipošto nije. Je li to posao koji bi crkveni vođe trebali obavljati? Nipošto nije. Oni žive prema sotonskim naravima, čine zlo i ometaju rad crkve te prekidaju i ometaju rad Božje kuće. Sudeći prema njihovim postupcima i ponašanjima, putevima kojima idu i njihovim raznim ponašanjima koja zaluđuju ljude i kontroliraju ih, oni ne obavljaju dužnost vođe, već ruše i ometaju Božje djelo spašavanja čovjeka, sprječavajući ljude da dođu pred Boga i pokušavajući zadržati ljude u vlastitim rukama, pod svojom kontrolom. Nisu li to postupci i ponašanja antikrista? Nema sumnje u to. To je dovoljan dokaz da antikristi savršeno igraju ulogu Sotone. Sudeći prema prirodi stvari koje čine, oni ne samo da ne uspijevaju dobro obaviti dužnost koju bi trebali obavljati – štoviše, oni igraju ulogu Sotone. Sve što čine u potpunosti je nadmetanje s Bogom za Njegov izabrani narod. Ovce koje su Božje trebale bi slijediti Boga i On bi ih trebao zadobiti, no ti ljudi sprječavaju druge da slijede Boga; oni uzimaju Božje ovce u svoje ruke i kontroliraju ih te navode ljude da njih obožavaju i slijede. To je priroda njihovih postupaka. Mogu li se takvi ljudi nazivati „vođama”? (Ne.) Kako bismo ih onda trebali zvati? (Zli sluge.) „Zli sluge” – to je prikladan naziv. „Antikristi”, „zli sluge” – oba će ova naziva odgovarati, zar ne? Ti ljudi nose stijeg obavljanja dužnosti vođe, ali ne čine ono što bi vođa trebao činiti. Ono što oni čine uopće nije obavljanje dužnosti vođe, to je igranje uloge antikrista, zamjenjivanje Sotone kako bi ometali i uništavali rad Božjeg doma te zaluđivanje Božjeg izabranog naroda da izbjegava istiniti put i izbjegava Boga. Svi njihovi postupci i ponašanja otkrivaju narav i prirodu Sotone i postižu to da navode ljude da izbjegavaju Boga, odbace istinu i Boga te obožavaju i slijede njih. Jednog dana, kada potpuno zalude ljude i stave ih pod svoju kontrolu, ljudi će ih početi obožavati, slijediti i slušati. Tada će postići svoj cilj u zarobljavanju srca ljudi. Oni su crkveni vođe, ali ne obavljaju posao koji im je Bog povjerio; ne obavljaju posao vođa i djelatnika. Umjesto toga, oni djeluju na Božji izabrani narod, zaluđujući ih, zarobljavajući ih i kontrolirajući ih, uzimajući ovce koje jasno pripadaju Bogu u vlastite ruke, pod svoju kontrolu. Nisu li oni lopovi i razbojnici? Nadmećući se tako s Bogom za Njegov izabrani narod, ne služe li kao Sotonine sluge? Nisu li takvi antikristi Božji neprijatelji? Nisu li oni neprijatelji Njegovog izabranog naroda? (Jesu.) Oni to stopostotno jesu. Oni su neprijatelji Boga i Njegovog izabranog naroda; to je izvan svake sumnje.

Još dok sam govorio i radio u svim crkvama u kontinentalnoj Kini, imao sam uz Sebe nekoga tko je bio zadužen za zvučne zapise i prepisivanje propovijedi. Ta je osoba bila donekle nadarena, imala je bistar um i brze reakcije. Ali postojala je jedna stvar kod njega: bio je izvrstan u govorenju stvari koje lijepo zvuče, a koje su ljudi željeli čuti. Ako bi ti izjavio da je nešto ukusno, on bi rekao: „U pravu si. Kušao sam. Odlično je.” Ako bi ti ustvrdio da je vani vruće, on bi rekao: „Stvarno jest. Sav sam se oznojio.” Ako bi ti kazao da je vani hladno, on bi rekao: „Doista je hladno. Imam podstavljene cipele.” Teško mu je bilo reći nešto istinito ili iskreno. Činio se kao netko tko doista teži, ali kada bi se pojavilo nešto što je zahtijevalo plaćanje cijene, on bi se sakrio. Bio je podmukao i prijetvoran. Takva je on bio osoba. Neki bi mogli pitati: „Pa zašto si Ti odabrao takvu osobu?” Nisam ga Ja odabrao – odlučile su tadašnje okolnosti. Tada je čak bilo teško pronaći nekoga poput njega, ali barem je imao brze reakcije – pritisnuo bi „snimaj” kad god bih Ja počeo govoriti. Slijedio Me posvuda, snimajući i prepisujući propovijedi; obavio je nešto stvarnog posla. Ali način na koji se ponašao u Mojoj prisutnosti i stvari koje je činio u crkvi bili su poput postupaka dviju potpuno različitih osoba. U Mojoj prisutnosti ponašao se poslušno, pristojno, marljivo, savjesno i odgovorno – ali je li bio takav kada je obavljao svoju dužnost u crkvi? S obzirom na to da je takav bio kada je bio u kontaktu s Višnjim, je li bio takav i kada je bio među Božjim izabranim narodom? Bi li se ti usudio ponuditi siguran odgovor na to? Ne, ne bi. Kako bi, onda, ti mogao znati kakva je bila njegova stvarna situacija? Da bi to učinio, morao bi biti u kontaktu s njim. Nakon što neko vrijeme komuniciraš s njim, sve u njegovoj priroda-biti tada bi izašlo na vidjelo. Posebno je volio status i bio je osobito tašt; kad god je bio s bilo kim, doista je volio govoriti o svojim zaslugama i razmetati se stvarima koje je znao raditi, stvarima koje je napravio, koliko je pretrpio i kako je sjajan. Radio je to i tako govorio vrlo često i bio je potpuno drugačija osoba u odnosu na to kakav je bio preda Mnom. Osim toga, svatko tko je bio u njegovoj blizini osjećao se sputano i zlostavljano, a nije se usudio ništa reći o tome. Što je ovdje bio najveći problem? Uzeo je taj djelić posla koji je obavljao, taj djelić dužnosti koju je vršio i odnosio se prema tome kao prema zaslugama kojima se razmetao kamo god je išao. Do koje se mjere time razmetao? Svi su se ugledali na njega, obožavali ga i zavidjeli mu. Konačno su rekli: „Ovaj je čovjek toliko pretrpio radi Boga. Samo pogledajte kakvu vjeru ima i kakvu ljubav ima prema Bogu! Mi se ne možemo mjeriti ni s jednom dlakom na njegovoj glavi. Mi smo toliko inferiorni u odnosu na njega!” Ljudi su ga uvijek spominjali, a oni koji se nisu mogli susresti sa Mnom mislili su da je susret s njim jednako dobar kao i susret sa Mnom. Utjecaj koji je imao na znanje, misli i mišljenja ljudi na kraju je dosegao tu razinu. Da bi došao do te točke, sigurno je rekao i učinio prilično mnogo stvari, zar ne? Sigurno nije upotrijebio samo nekoliko riječi da spomene koje je dužnosti obavljao, sigurno je govorio i pričao o tim stvarima naširoko; štoviše, imao je vlastite motive i ciljeve, govorio je neke stvari koje su mogle zavesti i zaluditi ljude, navodeći ljude da ga obožavaju, i na kraju je postigao svoj cilj. Što mislite o takvoj vrsti osobe? To što je mogao obavljati svoju dužnost uz Mene bila je dobra stvar za njega, bilo u smislu učenja kako se vladati ili zadobivanja istine. Bila je to prilika za njega da bude ranije usavršen. Nažalost, on nije cijenio tu priliku. Nije vidio koliko je ta prilika dragocjena i ključna, niti da je to put, temelj i izvor za zadobivanje istine i postizanje spoznaje Boga. Umjesto toga, iskoristio je tu priliku da postigne vlastiti cilj isticanja iz mase i pridobivanja srca ljudi. To je značilo nevolju; hodao je pogrešnim putem. Recite Mi, dok je tako bezobzirno širio glas o tome koliko je pretrpio, o tome kako ga je Bog usmjeravao i kako se Bog odnosio prema njemu i kako mu je Bog vjerovao, je li bio sposoban prepoznati da u tome postoji osobna namjera? (Jest.) To nije bilo nešto što je nemoguće prepoznati. Mogao je to prepoznati – pa zašto onda nije bio sposoban obuzdati svoja zla djela? Zato što nije volio istinu; volio je samo utjecaj i status. Kada osoba koja doista voli istinu otkrije iskvarenost, kada svjedoči o tome kako je patila, osjeća prijekor i optužbu prema samoj sebi. Osjeća da je ono što je učinila bilo podlo i da se protivi Bogu te da to ne smije ponoviti. Kada to poželi ponoviti u budućnosti, sposobna je suzdržati se i prekinuti činjenje takvih stvari. To je sasvim normalno. Ali u takvim trenucima, čak i ako ih savjest prekori, antikristi ne mogu kontrolirati svoju divlju ambiciju i želju, pa čak i ako su orezani, neće prihvatiti istinu. Zašto njihova priroda buja i širi se nepovratno? (Zato što ne vole istinu.) U svojoj prirodi, oni ne vole istinu. Što onda vole? (Vole status.) Što će im status donijeti? Navest će ljude da ih obožavaju, cijene ih i zavide im. U konačnici, njihov je cilj uživati isti status i tretman kao Bog, kao i počast, sreću i radost koju im taj status donosi. Nakon što ste čuli sve što sam upravo rekao, ne osjećate li se zgađeno? (Da.) Postojalo je još nešto što je ta osoba učinila, a što je bilo odvratnije. Kasnije se razbolio i vratio u svoj rodni grad, a zbog toga je još više osjećao da zaslužuje uživati statusne povlastice. Što mislite, kako bi se ponašao dok je pod kontrolom te misli? Ne bi li zahtijevao da mu ljudi pruže još više, da se još bolje odnose prema njemu? (Bi.) Zašto je to zahtijevao? Nije li osjećao da je to pretjerano ili nerazumno? Osjećao je da to zaslužuje. Mislio je: „Pretrpio sam mnogo radi Boga i radi svoje braće i sestara. Imam pravo na to; razbolio sam se jer sam toliko patio, pa me moja braća i sestre moraju služiti.” Dok je bio bolestan, nije ni prstom maknuo; samo je po cijele dane ležao u krevetu, tjerajući druge da ga dvore i hrane. Nakon što je tamo dugo ležao, postalo mu je dosadno, pa je tjerao ljude da donose hranu i piće i izlaze s njim da se razonodi. To je prilično odvratno, zar ne? Da je doista bio toliko bolestan, to ne bi bila tako velika stvar; ako nije bio toliko bolestan, onda je zasigurno njegovom ponašanju previše nedostajalo razuma, zar ne?

Neki se ljudi čine prilično entuzijastičnima u svojoj vjeri u Boga. Vole se baviti poslovima crkve i brinuti se o njima, i uvijek trče naprijed. A ipak, neočekivano, razočaraju sve čim postanu vođe. Ne usredotočuju se na rješavanje praktičnih problema Božjeg izabranog naroda, već daju sve od sebe da djeluju radi vlastitog ugleda i statusa. Vole se razmetati kako bi ih drugi cijenili i uvijek govore o tome kako se daju i pate za Boga, a ipak ne ulažu trud u traganje za istinom i svoj ulazak u život. To nije ono što itko očekuje od njih. Iako se zaokupljaju poslom, razmeću se u svakoj prilici, propovijedaju neke riječi i doktrine, zadobivaju poštovanje i obožavanje nekih ljudi, zaluđuju srca ljudi i učvršćuju svoj status, što na kraju proizlazi iz toga? Bez obzira na to koriste li ti ljudi male usluge da podmite druge, ili se razmeću svojim darovima i sposobnostima, ili koriste razne metode da zalude ljude i time steknu njihovo dobro mišljenje, bez obzira na to koju metodu koriste da pridobiju srca ljudi i zauzmu položaj u njima, što su izgubili? Izgubili su priliku da zadobiju istinu dok obavljaju dužnosti vođe. U isto vrijeme, zbog raznih svojih očitovanja, također su nagomilali zla djela koja će dovesti do njihovog konačnog ishoda. Bez obzira na to koriste li male usluge da podmite i zarobe ljude, ili se razmeću, ili koriste fasade da zalude ljude, i bez obzira na to koliko koristi i koliko zadovoljstva izvana izgleda da dobivaju čineći to, gledajući sada na to, je li taj put ispravan? Je li to put traganja za istinom? Je li to put koji može donijeti čovjeku spasenje? Jasno je da nije. Bez obzira na to koliko su te metode i trikovi pametni, oni ne mogu prevariti Boga i Bog ih sve na kraju osuđuje i prezire, jer se iza takvih ponašanja krije čovjekova divlja ambicija te stav i bit protivljenja Bogu. U Božjem srcu, On te ljude apsolutno nikada ne bi priznao kao one koji obavljaju svoje dužnosti, već bi ih umjesto toga okarakterizirao kao zlikovce. Kakvu presudu Bog donosi kada se bavi zlikovcima? „Odstupite od Mene, vi bezakonici!”. Kada Bog kaže: „Odstupite od Mene”, kamo On želi da takvi ljudi odu? On ih predaje Sotoni, na mjesta nastanjena mnoštvom Sotona. Koja je konačna posljedica za njih? Zli duhovi ih muče do smrti, što znači da ih Sotona proždire. Bog ne želi te ljude, što znači da ih neće spasiti, oni nisu Božje ovce, a kamoli Njegovi sljedbenici, pa nisu među onima koje će On spasiti. Tako Bog definira te ljude. Dakle, kakva je zapravo priroda pokušaja pridobivanja srca drugih? To je hodanje putem antikrista; to su ponašanje i bit antikrista. Još je ozbiljnija bit nadmetanja s Bogom za Njegov izabrani narod; takvi su ljudi Božji neprijatelji. Tako se antikristi karakteriziraju i kategoriziraju, i to je potpuno precizno.

22. siječnja 2019.