Prije nego što započnemo naše današnje okupljanje, poslušat ćemo jedan razgovor. Dvoje ljudi čavrlja. Prvi kaže: „Kad bih ja bio orezan, braća i sestre više ne bi htjeli obavljati svoje dužnosti.” Drugi kaže: „Ne bi htjeli obavljati svoje dužnosti? Velika stvar. Kad bih ja bio smijenjen, braća i sestre bi postali negativni i slabi.” Vidjevši da je nadmašen, prvi kaže: „Ako bih ja prestao vjerovati, braća i sestre koji me poznaju slijedili bi moj primjer.” Čuvši to, drugi kaže: „Pa ti si onda utjecajniji od mene. Ipak, ako bih ja bio uklonjen, puno ljudi u našoj crkvi bi prestalo vjerovati. Što misliš o tome? Ja sam utjecajniji od tebe, zar ne?” Razumijete li o čemu njih dvojica govore u ovom razgovoru? Oko čega se natječu? (Natječu se oko toga tko je sposobniji pridobiti ljude, tko je sposobniji uspostaviti neovisno kraljevstvo; gledaju tko je od njih malo prepredeniji od drugoga.) Natječu se oko toga tko je prepredeniji, tko je sposobniji, tko ima veću sposobnost i tko je od njih pridobio više ljudi. Natječu li se oko toga tko od njih ima više istina-stvarnosti? Oko toga tko od njih ima više ljudskosti? Oko toga tko od njih više razumije istinu? (Ne. Natječu se oko toga tko bi od njih imao više ljudi koji bi stali u njihovu obranu ako bi bili smijenjeni ili ako bi bili uklonjeni.) Kakva je to sposobnost oko koje se natječu? Natječu se oko toga tko ima veći kapacitet kontrolirati, zarobiti i zaluditi ljude. Pogodite: kakvi su ljudi ova dvojica? (Obojica su antikristi.) Što su oni? Nisu li obojica par zlih ljudi, silnika? (Jesu.) Očito je da su njih dvojica zli ljudi – oni se drsko natječu oko toga tko je od njih sposobniji činiti zlo, oko toga tko je sposobniji zaluditi i kontrolirati ljude, tko je sposobniji pridobiti ljude, tko je sposobniji natjecati se s Bogom za Njegov izabrani narod. Tko god od njih može kontrolirati više ljudi, taj je sposobniji. To je ono oko čega se natječu. Recite Mi, postoje li antikristi koji se tako natječu? (Postoje.) Nadmeću li se javno ili tajno? (Tajno.) Dakle, postoji li sadržaj razgovora između te dvojice u ovoj priči? Je li stvaran? (Postoji i stvaran je.) S obzirom na to da se nadmeću u tajnosti, bi li otvoreno govorili te stvari? Velika većina antikrista je lukava i opaka; ne bi to rekli javno ili izravno, kako ljudima ne bi dali materijala protiv sebe. Ali tako oni razmišljaju u tajnosti i to je doista ono što rade. Koliko god pokušavali prikriti stvari, sakriti stvari i prerušiti se, njihova priroda antikrista i zlonamjerna priroda ne mogu se prikriti. Sve će se sigurno otkriti. Možda neće ništa reći naglas i nema ničeg očitog što bi drugi mogli čuti, ali djeluju bez imalo prikrivanja ili dvosmislenosti, bez skrivanja ili tajnovitosti. Ne rade ljudima iza leđa, a još manje rade bilo kakve ustupke. Nema nikakve dvosmislenosti ni površnosti u njihovom ponašanju i postupcima da zarobe ljude, zalude ih, kontroliraju i uspostave neovisno kraljevstvo. Oni se otvoreno protive Bogu i otvoreno hvataju ljude u zamku i zaluđuju ih. Nadaju se da će, ako budu orezani, mnoga braća i sestre stati u njihovu obranu, da će se usprotiviti Bogu i Njegovom domu, da će postati negativni i zabušavati te da neće obavljati svoje dužnosti. To bi ih oduševilo i ispunilo im želju. Ako su smijenjeni, jedva čekaju da mnogi ljudi postanu negativni, da progovore za njih i stanu u njihovu obranu i daju objašnjenja i argumente u njihovo ime, iza kulisa. Jedva čekaju da ljudi nabrajaju njihove zasluge, da ih brane tvrdeći da su u pravu – pa čak i da sude i osuđuju aranžmane Božje kuće, da se potajno u srcu suprotstave Bogu, poričući Njegovu pravednost i poričući da je sve što On govori i čini istina, da su to sve pozitivne stvari. A ako prestanu vjerovati, jedva čekaju da ih svi slijede u nevjerovanju, da pođu s njima, da postanu njihovi sljedbenici; jedva čekaju da svi poreknu da je Bog istina i da povjeruju da oni posjeduju istinu, da je sve što oni čine ispravno i da oni mogu promijeniti ljude i spasiti ih. Ako su uklonjeni ili izbačeni iz crkve zbog činjenja zla, jedva čekaju da mnogi ljudi poreknu Božje postojanje i vrate se u svijet, gdje će postati ljudi koji ne vjeruju. To bi ih oduševilo. To bi vratilo ravnotežu u njihovo srce i osjetili bi olakšanje. Ta otkrivanja sotonske naravi, ta ponašanja, te biti, pa čak i te zamršene, detaljne ideje i misli – koga oni predstavljaju? Jesu li ti ljudi prava braća i sestre? Imaju li pravu vjeru u Boga? Pokoravaju li se istinski Bogu? Strahuju li i najmanje od Boga? (Ne.) Iz ovoga se vidi da su antikristi po biti neprijateljski nastrojeni prema Bogu i da su Božji neprijatelji. Je li ova izjava točna? Je li to istina? (Točna je i to je istina.) Nema sumnje da stvari tako stoje. Ta je izjava istinita, ništa manje od toga, jer to je činjenica, vječita nepromjenjiva činjenica. Tako antikristi razmišljaju i to je ono što rade. Svim njihovim postupcima i djelima upravljaju njihove osobne ambicije i želje, a njima upravlja i potiče ih priroda antikrista. Mogu li se onda ljudi poput antikrista spasiti? (Ne.) Oni su neprijateljski nastrojeni prema Bogu na svakom koraku, na svakom su koraku neprijateljski nastrojeni prema istini. Tko god, kako oni to vide, šteti njihovim interesima, tko god šteti njihovom ugledu, lišavajući ih njihovih želja i ambicija, njihove nade da će biti blagoslovljeni, oni će ustati, pružiti im otpor i biti im neprijatelji – bez obzira na to je li ono što su učinili bilo ispravno ili pogrešno. To je priroda antikrista. Zato ljudi poput antikrista, bez obzira kakve pogrešne i zle stvari učinili ili kakve god stvari učinili koje se protive načelima i radnim aranžmanima Božje kuće, neće dopustiti drugima da ih orezuju ili da ih razotkriju i bave se njima. Čim se te stvari sruče na njih, ne samo da se neće pokoriti i prihvatiti ih ili priznati da je ono što su učinili bilo zlo djelo – ne, oni će uzvratiti lažnim protutužbama i pokušati vratiti svoje dobro ime na bilo koji način. Svim sredstvima koja su im na raspolaganju pokušat će svoje grijehe, svoje pogreške, svaliti na tuđu glavu i neće preuzeti nikakvu odgovornost na sebe. I povrh toga: njihova je najveća želja da ljudi budu nasamareni i zaluđeni kako bi smišljali izgovore za njihova zla djela i kako bi ih branili, te da što više ljudi ustane i govori u njihovo ime. To je ono što bi najviše voljeli vidjeti.

Završit ćemo našu priču ovdje. Dobro ste pogodili: Ta dvojica su doista antikristi. Samo antikristi mogu voditi takav razgovor, izgovarati takve stvari i željeti takve stvari. Normalni, iskvareni ljudi mogu povremeno imati nekoliko takvih ideja, ali kad im se nešto doista dogodi, vratit će se pred Boga da traže i mole. Malo-pomalo, oni će se pokoriti. Svi koji su pravi vjernici, svi koji imaju savjest i razum, donekle će imati bogobojazno srce kad budu orezani ili smijenjeni. Donekle će imati pokoran stav, volju da se pokore. Oni ne žele stajati nasuprot Bogu, neprijateljski nastrojeni prema Njemu. Tako bi se trebala ponašati obična osoba s iskvarenom naravi. Antikrist, međutim, ne posjeduje ništa od toga. Koliko god propovijedi čuli, neće napustiti svoje želje i neće napustiti svoje ambicije kao što su kontroliranje ljudi, pridobivanje ljudi i njihovo zaluđivanje. Štoviše, te se stvari neće nimalo smanjiti; kako vrijeme prolazi i okolnosti se mijenjaju, njihove ambicije i želje postat će još gore, još napuhanije. To je ključna razlika između priroda-biti antikrista i priroda-biti običnih, iskvarenih ljudi.

Sada smo završili naš razgovor o devetoj stavci različitih manifestacija antikrista. Ovaj put razgovarat ćemo o desetoj stavci: Oni preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće. Preziranje istine, drsko kršenje načela, ignoriranje aranžmana Božje kuće – bilo što od toga bilo bi samo po sebi dovoljno ozbiljno, i ništa od toga nije otkrivanje obične, iskvarene naravi. U bilo čemu od navedenog može se vidjeti da bit antikrista koju oni obuhvaćaju nosi zlobu i opačinu. To su dva očita i ozbiljna elementa. Mogu li se u ovom slučaju oholost, nepopustljivost i lažljivost upotrijebiti za opisivanje biti antikrista? (Ne.) Bilo bi teško tim opisima doprijeti do srži ovih značajki biti antikrista. Samo se dvije naravi, zloba i opačina, mogu upotrijebiti da se sažme bit antikrista.

Proći ćemo kroz njih, jednu po jednu. Oni preziru istinu – što znači „prezirati”? (Gledati na nešto s visine.) (Omalovažavati, prezirati i podcjenjivati nešto.) (Smatrati da nešto ne zaslužuje ni prezir.) Riječi koje koristite znače manje-više istu stvar. „Prezirati” nešto znači zanemariti to, gledati na to s visine, banalizirati, omalovažavati i gledati na to s prezirom. Općenito govoreći, to znači opirati se nečemu, osjećati odbojnost prema tome i gnušati se toga iz dubine srca, ne prihvatiti to, pa čak i osuditi to, uz neprijateljsko prosuđivanje i klevetanje. Kako to izgleda naspram onoga što ste vi rekli? (Detaljnije je i određenije.) Određenije je i praktičnije od onoga što ste vi rekli. Većina definicija koje ste ponudili bili su sinonimi za „prezirati”. Ono što sam Ja rekao daljnje je preciziranje biti postupanja i ponašanja „preziranja”; to je konkretan, detaljan opis ponašanja i biti preziranja istine. To znači da kada netko prezire istinu, onda u onome što radi, u onome kako tretira istinu u svom svakodnevnom životu i u stavu koji u srcu zauzima prema pitanjima koja uključuju istinu i pozitivne stvari, ljudi mogu vidjeti da je njihov stav prema istini ovakav: neprihvaćanje, otpor i odbojnost prema njoj – pa čak i prosuđivanje, osuđivanje i ocrnjivanje. Sve su to specifični načini na koje se „preziranje istine” manifestira i otkriva – toliko specifični da uključuju svaki aspekt stavova takve osobe prema istini i njezinih pristupa istini: oni osjećaju odbojnost prema istini, Božjim riječima i pozitivnim stvarima. Opiru im se iz dubine srca i ne prihvaćaju ih. Kad im kažeš da je nešto Božja riječ, da je to istina, kakav će biti njihov stav? „Božje riječi, istina – koga briga! Koristiš božje riječi i istinu umjesto svega. Zar nema stvari osim božjih riječi u životima koje mi ljudi živimo? Pročitali smo toliko knjiga, stekli smo toliko obrazovanje – je li to sve bilo uzalud? Ljudi imaju mozak i um; imaju sposobnost neovisno razmišljati o problemima. Temeljiti sve na božjim riječima i istini – nije li to malo previše dogmatski?” Kakav će biti njihov stav kad im se nešto dogodi, a ti im kažeš da se trebaju moliti Bogu, tražiti Ga i čitati Njegove riječi? „Čitati božje riječi? Kad nam se nešto dogodi, to je naš vlastiti problem. Kakve veze čovjekovi problemi imaju s bogom? Kakve veze imaju s istinom? Misliš li doista da je sve u božjim riječima, da su one enciklopedija? Božje riječi ne spominju nužno sve. Ljudski problemi su tu da ih ljudi rješavaju, a specifični problemi zahtijevaju specifična rješenja. A ako nešto ne možeš riješiti, potraži na internetu ili se konzultiraj sa stručnjakom o tome. U našoj crkvi ima čak i sveučilišnih profesora, a mnoga braća i sestre su studenti. Zar svi mi zajedno ne možemo parirati istini?” Čim spomeneš traženje Boga i traženje istine, čim kažeš da moraju čitati Božje riječi, oni si utuve u glavu da te gledaju s visine. Nisu voljni tako primjenjivati; smatrali bi to previše ponižavajućim i sramotnim i misle da bi zbog toga izgledali nesposobno. Zar tako ne izgleda preziranje nečega? Ovo je stvarna manifestacija, stvarno ponašanje preziranja istine. Ovakvi ljudi nisu u manjini. Mogu često slušati propovijedi i držati svēske Božjih riječi u rukama te obavljati dužnosti u Božjoj kući, ali kad im se nešto dogodi i kaže im se da traže istinu i čitaju Božje riječi, oni to smatraju smiješnim i osjećaju odbojnost prema tome. Ne mogu to prihvatiti; čak osjećaju gađenje prema tome. Zato, kad im se nešto dogodi, koriste ljudske metode da to riješe, tvrdeći: „Specifična pitanja zahtijevaju specifična rješenja, a ljudska pitanja su tu da ih ljudi rješavaju. Nema potrebe tražiti boga. Bog ne mora brinuti o svemu. Osim toga, postoje neke stvari o kojima bog ne može brinuti. To su naše privatne stvari, koje nemaju veze s bogom i nemaju veze s istinom. Bog se ne bi trebao miješati u našu osobnu slobodu i ne bi se trebao miješati u naše privatne stvari. Imamo pravo donositi izbore – i imamo pravo birati kako živimo, kako se vladamo i kako govorimo. Istina i božje riječi su tu da se koriste za vremena najveće potrebe, za kritična vremena, za vremena najveće nužde, kada se nekome dogodi nešto što ne može riješiti, protiv čega nema lijeka – tada trebaju iznijeti božje riječi i malo ih čitati, radi olakšanja, da si pruže malo duhovne utjehe. To je više nego dovoljno.” Iz ovoga se vidi da je stav koji ljudi poput antikrista imaju prema istini jasno onaj koji ne priznaje da istina može biti čovjekov život, niti da su Božje riječi povezane sa svime što se događa ljudima u njihovom stvarnom životu. A još manje vjeruju u činjenicu da Bog u Svojim rukama drži sve što je čovjekovo.

Antikristi preziru istinu; to obuhvaća puno toga. Što znači reći da antikristi preziru istinu? Koji je opseg toga? Razdijelit ćemo to na tri točke radi analize. Tako će vam biti jasnije. Prvo, oni preziru Božji identitet i bit. Zar Božji identitet i bit ne predstavljaju istinu? (Predstavljaju.) Zatim, preziru tijelo u kojem se Bog utjelovio. Zar tijelo u kojem se Bog utjelovio i djelo koje On vrši nisu istina? (Jesu.) Preostaje to da oni preziru Božje riječi. Prvo je da preziru Božji identitet i bit; drugo se može skratiti i reći da preziru Krista; a treće je da preziru Božje riječi. Prijeći ćemo na analiziranje svake od njih zasebno.

I. Preziranje Božjeg identiteta i biti

Prvo ćemo razgovarati o tome kakav stav antikristi imaju prema Božjem identitetu i biti, što će pokazati da u tom pogledu preziru istinu. Kakav je stav antikrista prema Božjem identitetu i Njegovoj biti? Što misle o tim stvarima? Kako ih definiraju? Kako gledaju na njih? Što je sadržano u Božjoj biti? Božja pravedna narav, Njegova svemogućnost, Njegova svetost i Njegova jedinstvenost. Što se tiče činjenice da je Njegov identitet Stvoritelj, da je On suveren nad sudbinom cijelog čovječanstva, priznaju li antikristi da je to tako? (Ne.) Kako se to njihovo nepriznavanje konkretno manifestira? (Antikristi neće prihvatiti ljude, događaje i stvari koji im svakodnevno dolaze od Boga; umjesto toga, samo će pretjerano analizirati ta pitanja i rješavati ih ljudskim predodžbama i zamislima.) Rješavat će ih ljudskim predodžbama i zamislima? Prva polovica onoga što si rekao bila je točna: Kad se antikristu nešto dogodi, on će samo pretjerano analizirati problem. Međutim, druga polovica, gdje si rekao da će rješavati stvari ljudskim predodžbama i zamislima – to su ponašanja koja čine obični, iskvareni ljudi. Ono o čemu ovdje razgovaramo i što razotkrivamo jest da antikristi preziru istinu i činjenicu Božje suverenosti nad sudbinom čovječanstva. Da bi pronašao dokaze za to, moraš pronaći relevantne metode i ponašanja antikrista. Zapravo, antikristi svojim riječima priznaju da je „čovjeka stvorio bog, čovjekova je sudbina u rukama boga i ljudi se trebaju pokoriti božjoj vlasti” – ali je li to način na koji oni to prihvaćaju kad im se nešto dogodi? Te riječi koje izgovaraju prilično su lijepe i točne, ali to nije način na koji oni postupaju kad im se nešto dogodi. Njihov pristup i njihov stav prema stvarima kad im se nešto dogodi otkrivaju da su riječi koje izgovaraju pitke fraze, a ne pravo znanje. Kad im se nešto dogodi, koji su to njihovi pogledi, misli, izjave i stavovi koji dokazuju da imaju bit antikrista? Kad antikrista nešto snađe, može li on prihvatiti tu činjenicu kao svoju prvu reakciju? Smiriti se i pokoriti pred Bogom te prihvatiti okruženje koje je Bog postavio, bilo dobro ili loše, i bilo da im koristi ili ne – je li to stav kakav oni imaju? Očito je da nemaju takav stav. Njihova prva briga kad im se nešto dogodi jest kako to utječe na njihove interese i položaj; zatim smišljaju načine kako da se oslobode toga, da pronađu izlaz, da to izbjegnu. Budući da ne žele preuzeti odgovornost za tu stvar, neizravno traže razloge i izgovore; koriste ljudske metode da to riješe i koriste svoj mozak da analiziraju i rješavaju problem. Čak će prebaciti odgovornost na druge, žaleći se da je jedan u krivu, a drugi ne radi kako mu je rečeno, žaleći pritom što su oni sami u početku bili nepažljivi i nemarni, što su u početku postupili ovako i onako. Očito je da se opiru, izbjegavaju, odbijaju i ne prihvaćaju okolnosti koje im se nađu na putu, okolnosti koje Bog orkestrira. Njihova prva reakcija na te okolnosti je borba protiv njihove same pojave; druga je korištenje ljudskih metoda da ih izglade, da prebrode oluju ljudskim sredstvima, pa čak i korištenje ljudskih sredstava za zataškavanje činjenica i prikrivanje gubitaka koje nanose radu crkve i ulasku u život braće i sestara. Ulažu svu svoju mentalnu energiju u korištenje ljudskih sredstava da zataškaju i sakriju svoja zla djela. Ne priznaju prirodu loših stvari koje su učinili niti koja su istina-načela prekršili, čak dajući upute onima oko sebe: „Ne dozvolite da se ovo sazna. Neka nitko od nas ništa ne govori; nitko drugi ne smije znati.” Ne samo da se ne pokoravaju i odbijaju prihvatiti te okolnosti – oni također iznose lažne protutužbe, varaju i prešućuju, pokušavajući prikriti kakve su činjenice zapravo, u nadi da će od toga napraviti sitnicu, da će to trivijalizirati, kako njihovi nadređeni starješine ili Bog ne bi saznali za to. Tako se antikristi nose sa stvarima koje ih snađu. Je li njihov način nošenja sa stvarima u skladu s pitkim frazama koje izvikuju? Između pitkih fraza koje izvikuju i njihova stava kad im se stvari dogode, što je otkrivanje njihove priroda-biti? (Njihov stav kad ih stvari snađu.) Dakle, kakav je točno taj stav? Imaju li stav pokornosti? Imaju li takav stav da bi ponizno prihvatili Božje discipliniranje i orezivanje? Imaju li volju pokoriti se Božjoj suverenosti? Jesu li njihov stav i stvarno ponašanje takvi da su istinska vjera da je, bez obzira što im se dogodi, Bog Onaj koji ima suverenost nad svime što je čovjekovo? (Ne.) Ni najmanje. Kakav je onda njihov stav? Sasvim je očito: oni namjeravaju odbiti sve, zataškati i prevariti; namjeravaju se protiviti do kraja i ne dopustiti Bogu da djeluje ili bude suveren. Misle da imaju sposobnost i kapacitet da sve dovedu u red. Na njihovom se teritoriju nitko ne smije miješati u njihov rad niti upravljati njima – oni moraju biti najveći. Postoji li bog u kojeg vjeruju i dalje u tom trenutku? Ne više – on je sada prazna ljuštura. Dakle, kakva je njihova vjera u tom trenutku? Nejasna je i prazna, i u sebi nosi prijevaru. Oni nemaju istinsku vjeru.

Kad se antikristu ništa ne događa, pretvarat će se da sluša propovijedi, čita Božje riječi i uči himne. Sudjelovat će u crkvenom životu i proaktivno sudjelovati u svim radnim projektima crkve, često govoreći: „Vjerujemo u boga, pa moramo vjerovati u njegovu suverenost i pokoriti se njegovoj suverenosti. Sve je u rukama boga i sve što on čini je dobro.” Štoviše, često će poučavati druge: „Ljudi ne bi trebali inzistirati na djelovanju na vlastiti način. Kad se nešto dogodi, trebaju se moliti bogu, jer je sve u njegovim rukama.” Izvikuju te pitke fraze prilično uzvišeno, a njihov se stav čini prilično odlučnim i apsolutnim – ali ne ispunjavaju očekivanja, jer kad ih nešto doista snađe, istina činjenica i ono što oni istinski otkrivaju potpuno i sasvim razotkrivaju njihov pravi rast i njihovu bit. Razotkriva se da oni ne vjeruju u činjenicu Stvoriteljeva identiteta i biti, niti u činjenicu da je On suveren nad svime. Nisu voljni prihvatiti te činjenice, a još manje priznati ih. Što je još strašnije, ne samo da ih ne priznaju niti prihvaćaju, već se tvrdoglavo protive do kraja. Kad im se nešto dogodi, žale se, ako ne na jednu stvar, onda na drugu. Ne dolaze pred Boga na pristojan i pokoran način kako bi tražili Njegove želje i Njegove namjere; ne dolaze pokorno pred Boga te se ne pokoravaju Njegovoj suverenosti i aranžmanima i ne prihvaćaju Njegove orkestracije i suverenost; i ne prihvaćaju pokorno Njegovo discipliniranje. Umjesto toga, žele izgladiti stvar ljudskim tehnikama i spletkama, ljudskim sredstvima – zataškati stvar, obmanuti druge i Boga. Vjeruju da će, ako izglade stvar, to učinkovito privesti kraju. Vjeruju da ako to izglade, a njihove greške i njihova iskvarena narav budu prikriveni, i nitko ne sazna za te stvari, i nitko ne bude mogao otkriti da s njima nešto nije u redu ili ne bude dalje istraživao tu stvar, da će postići nešto veliko. Tada će se osjećati mirno. Sudeći po riječima i ponašanju antikrista te njihovim djelima i postupcima kad im se nešto dogodi, kao i po biti njihova ponašanja i izvedbe, oni se tvrdoglavo opiru Božjoj suverenosti. Tvrdoglavo će se boriti protiv toga do kraja. Što god loše učinili, neće dopustiti Bogu da ih oreže ili postavi okruženja kojima bi ih disciplinirao, a još manje će Mu dopustiti da ih otkrije i razotkrije. Čim budu razotkriveni, čim sve izađe na vidjelo, paničare te postaju uzrujani i ogorčeni; čak će uzvratiti optužbama i preventivno optuživati druge, govoreći da ih Bog nije zaštitio, da ih nije blagoslovio, da je nepravedan – zašto inače, kad su se iste stvari dogodile njima i nekome drugome, Bog nije razotkrio tu drugu osobu, nego samo njih? Zašto inače, kad su se iste stvari dogodile njima i nekome drugome, Bog nije disciplinirao tu drugu osobu, nego samo njih? Čak će reći: „Budući da bog nije pravedan, morat ću se zaštititi ljudskim metodama, svojim vlastitim metodama.” Vjeruju da ih bog ne može disciplinirati i razotkriti kad su učinili nešto loše, već da ih mora prikrivati, dajući im zeleno svjetlo na svakom koraku, jednostavan izlaz, udovoljavajući svakom njihovom zlodjelu. Vjeruju da je to ono što bi bog učinio. Ako ih Bog razotkrije i ne tretira ih s posebnom naklonošću kad im se stvari dogode, i ne da im posebnu viziju ili vodstvo, osjećaju da takav Bog nije divan, da je nepodoban da ima suverenost nad njihovom sudbinom. Dakle, kad im se nešto dogodi, ne žele se pokoriti Bogu i kao stvoreno biće prihvatiti sve što dolazi od Njega; umjesto toga, žele da Bog služi njima, da im da prednost u svemu, pa čak i da ih ne ukori ili disciplinira ni za kakve prijestupe koje počine, niti za kakvu iskvarenost, buntovništvo ili otpor koji otkriju. U svakom ponašanju i manifestaciji antikrista može se vidjeti da oni nemaju istinsku vjeru u Boga. Ta njihova takozvana istinska vjera samo je pokušaj da prigrabi korist i steknu prednosti. Oni se ne pokoravaju Božjim orkestracijama, već bi oni orkestrirali Boga, želeći Ga iskoristiti da čini sve za njih i otvara im vrata. Oni, kao iskvarena stvorena bića, ne prihvaćaju Božju suverenost i aranžmane niti Njegovo spasenje. Umjesto toga, osjećaju da čine Bogu iznimnu uslugu time što vjeruju u Njega, i da bi to Bog trebao zapamtiti, zaštititi ih i bezuvjetno ih blagosloviti te im oprostiti, bez obzira kakvu lošu stvar učinili, dajući im poseban oprost. Vrsta ljudi koji su antikristi doista je zla. Uopće nemaju srama. Čak ni ne znaju što su niti tko su. Stoga, kad im se nešto dogodi, bez srama nude opravdanja i izgovore, mole i uporno se brane, prebacuju odgovornost i skrivaju činjenice – protive se Bogu do kraja. Boje se da, ako budu razotkriveni i ljudi ih prozru, više neće imati status ili ugled. Njihova vjera u Boga staje na njihovim ustima; ne daju ništa od sebe i ne pokoravaju se istinski, a još su manje blizu prihvaćanja. Stoga, u pogledu činjenice Božjeg identiteta, u biti antikrista može se vidjeti da su otporni u dubini srca – nisu voljni dopustiti Bogu da ima suverenost nad njihovom sudbinom i da orkestrira sve što je njihovo. Ne žele dopustiti Bogu da bude suveren – koga bi htjeli da bude suveren? Htjeli bi sami imati zadnju riječ, što podrazumijeva dopustiti Sotoni da manipulira stvarima i dopustiti da iskvarena narav i Sotonina iskvarena bit budu njihov život i kraljuju u njihovom srcu. Tako to ide. A što se tiče Božje biti – kako antikrist tretira to? Antikrist gaji sumnje o elementima koje Božja bit uključuje. Oni ne vjeruju; sumnjaju; čak imaju predodžbe o svim tim elementima, zajedno s osudom. Ponekad čak koriste svoje zamisli, znanje i mozak da analiziraju i tumače te elemente. Neki glupi ljudi čak vjeruju da su njihova tumačenja prilično dobra, duhovna, legitimna i praktična. To je još odvratnije.

A. Preziranje Božje pravednosti

Ljudi poput antikrista uvijek se odnose prema Božjoj pravednosti i naravi s predodžbama, sumnjama i otporom. Oni misle: „To da je bog pravedan samo je teorija. Postoji li na ovome svijetu doista takvo što kao pravednost? Tijekom svih godina svog života, nisam je nijednom pronašao niti vidio. Svijet je tako mračan i zao, a zlim ljudima i đavlima ide sasvim dobro, žive zadovoljno. Nisam vidio da su dobili ono što zaslužuju. Ne vidim gdje je tu božja pravednost; pitam se, postoji li božja pravednost uopće? Tko ju je vidio? Nitko je nije vidio i nitko to ne može potvrditi.” To je ono što oni misle u sebi. Oni ne prihvaćaju sve Božje djelo, sve Njegove riječi i sve Njegove orkestracije na temelju vjerovanja da je On pravedan, već uvijek sumnjaju i donose sud, uvijek su puni predodžbi, koje nikada ne rješavaju traganjem za istinom. Antikristi uvijek tako vjeruju u Boga. Imaju li oni istinsku vjeru u Boga? Ne. Antikristi uvijek zadržavaju stav sumnje kada je riječ o Božjoj pravednosti. Naravno, oni sumnjaju u Božju narav, Njegovu svetost i ono što On ima i što jest. Oni u to ne vjeruju, već se oslanjaju samo na ono što oko može vidjeti – ako nešto ne mogu vidjeti vlastitim očima, nikada u to neće povjerovati. Oni su baš poput Tome, uvijek sumnjaju u Gospodina Isusa, ne vjeruju da je Gospodin Isus uskrsnuo od mrtvih, ne vjeruju u Božju veliku moć. Može li takav šljam kao što su antikristi, koji nemaju duhovno razumijevanje niti teže istini, vjerovati da su Božje riječi istina? Mogu li vjerovati u Njegovu svemogućnost i mudrost? Oni ne vjeruju ni u što od toga; u srcu uvijek sumnjaju. Sudeći prema biti antikrista, oni se oslanjaju na ono što oko može vidjeti, što znači su materijalisti. Oni ne mogu vidjeti Božju svemogućnost i ne vjeruju da su Njegove riječi istina, da su to činjenice koje je On već ostvario. Budući da nemaju duhovno razumijevanje i nemaju istinsku vjeru, oni nemaju načina vidjeti Božja djela. Činjenica je da oni imaju skriveni motiv za vjerovanje u Boga. Oni su bezobzirni smutljivci – Sotonine sluge. Može li osoba koja ne prihvaća istinu niti vjeruje u Božje postojanje, koja na sve gleda ljudskim očima, otkriti postojanje istine? Može li otkriti činjenicu koja se tiče Božje suverenosti nad čovječanstvom? Zasigurno ne. Oni na stvari gledaju ispitivačkim, sumnjičavim pogledom i skeptičnim stavom, te se čak opiru svemu što Bog čini, stoga antikristi ne vjeruju u Božju pravednu narav. Oni imaju svoje sumnje i ne prihvaćaju je. Koja ponašanja antikrista drugima pokazuju da oni ne prihvaćaju istinu niti priznaju Božju bit? Ima ih mnogo specifičnih. Na primjer: kada se pojavi problem u radu crkve, bez obzira na težinu krivnje koju taj problem nosi ili kakve su njegove posljedice, prva reakcija antikrista je da sa sebe skine odgovornost i prebaci krivnju drugdje. Kako ga se ne bi smatralo odgovornim, čak će skrenuti poglede sa sebe, govoreći nekoliko ispravnih, lijepih riječi i čineći površne stvari, kako bi prikrio istinu o tom pitanju. Obično ljudi to ne mogu vidjeti, ali kada ga nešto zadesi, rugoba antikrista biva razotkrivena. Poput ježa, sa svim uspravljenim bodljama, on se štiti svom snagom, ne želeći preuzeti nikakvu odgovornost. Kakav je to stav? Nije li to stav nekoga tko ne vjeruje da je Bog pravedan? On ne vjeruje da Bog sve ispituje niti da je pravedan; on se želi koristiti vlastitim metodama da bi se zaštitio. On vjeruje u sljedeće: „Ako se sam ne zaštitim, nitko neće. Ni bog me ne može zaštititi. Kažu da je on pravedan, ali kad ljudi upadnu u nevolju, postupa li on doista pravedno prema njima? Nema šanse – bog to ne čini.” Kada je suočen s nevoljom ili progonom, osjeća se bespomoćno i misli: „Dakle, gdje je bog? Ljudi ga ne mogu vidjeti niti dotaknuti. Nitko mi ne može pomoći; nitko mi ne može omogućiti pravdu i podržati pravednost za mene.” On misli da su njegove metode jedini način da se zaštiti, da bi inače pretrpio gubitak, bio zlostavljan i progonjen – i da Božja kuća nije iznimka u tome. Antikrist će već sve isplanirati za sebe prije nego što ga nešto zadesi. Djelomično, ono što čini jest da se silno trudi prikazati kao tako moćna osoba da se nitko ne bi usudio uznemiravati ga, petljati se s njim ili ga zlostavljati. Drugi dio je njegovo pridržavanje Sotoninih filozofija i njegovih zakona opstanka na svakom koraku. Koje su to, uglavnom? „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Neka stvari idu svojim tokom ako se ne tiču tebe osobno”, „Razumni ljudi dobri su u samozaštiti, težeći samo tome da izbjegnu pogreške”, postupajući kako okolnosti dopuštaju, uglađeni i prefrigani, „Neću napadati ako nisam napadnut”, „Sloga je dragocjenost, a strpljivost vrlina”, „Govoriti lijepe riječi u skladu s tuđim osjećajima i razumom, jer iskrenost ljude živcira”, „Mudar se čovjek prilagođava okolnostima” i druge takve sotonske filozofije. On ne voli istinu, već prihvaća Sotonine filozofije kao da su pozitivne stvari, vjerujući da će ga one moći zaštititi. On živi prema tim stvarima; nikome ne govori istinu, već uvijek govori ugodne stvari, ulagivačke, laskave stvari, nikoga ne vrijeđajući, smišljajući načine da se istakne kako bi ih drugi cijenili. On mari samo za vlastitu težnju za slavom, dobitkom i statusom i ne čini baš ništa kako bi podržao rad crkve. Tko god učini nešto loše i našteti interesima Božje kuće, on ga ne razotkriva niti prijavljuje, već se ponaša kao da to nije vidio. Gledajući njegova načela postupanja i njegov odnos prema onome što se događa oko njega, ima li on ikakvo znanje o Božjoj pravednoj naravi? Ima li ikakvu vjeru u nju? Nema nikakvu. „Nikakvu” ovdje ne znači da nema svijest o njoj, već da u srcu sumnja u Božju pravednu narav. On niti prihvaća niti priznaje da je Bog pravedan. Kada vidi mnoge ljude kako svjedoče da istina i pravednost vladaju u Božjoj kući, on se u srcu opire i donosi sud o tome, govoreći: „Zašto veliki crveni zmaj nije doživio nikakvu odmazdu zato što progoni božji izabrani narod na taj način? Zli ljudi među nevjernicima zlostavljaju božji izabrani narod, kleveću ga i donose sud o njemu, a ni njih nije stigla nikakva odmazda. Svi oni dobro žive – zašto su vjernici u boga uvijek ti koji bivaju zlostavljani?” U srcu, on ne vjeruje u Božju pravednu narav. Ne vjeruje da Bog prema svakoj osobi postupa pravedno, niti vjeruju u ideje da će Bog svakome dati prema zasluzi, u skladu s njegovim djelima, te da će Bog blagosloviti samo one koji teže istini i da će samo oni zadobiti divno odredište. Antikristi ne vjeruju u te stvari. Oni govore sebi: „Ako su to činjenice, kako to da ih ja nisam vidio? Ti kažeš da će oni koji teže istini biti blagoslovljeni od boga. Pa, taj i taj u našoj crkvi teži istini, daje se za boga i prilično odano izvršava svoju dužnost. Kako je to za njega završilo? Progonjen je od strane velikog crvenog zmaja tako da jedva može otići kući; obitelj mu je razorena – ne može čak ni vidjeti svoju djecu. Je li to božja pravednost? A tu je i taj i taj, koji je bačen u zatvor zbog vjerovanja u boga, gdje je bio mučen gotovo do smrti. Gdje je tada bila božja pravedna narav? Ostao je postojan u svom svjedočanstvu; nije bio Juda. Zašto ga bog nije blagoslovio i zaštitio? I zašto je bog dopustio velikom crvenom zmaju da ga pretuče gotovo do smrti? Bio je tu i jedan vođa u našoj crkvi koji se odrekao svoje obitelji i profesije zbog rada u crkvi. Godinama je izvršavao svoju dužnost i prošao kroz prilično mnogo poteškoća, a na kraju je osuđen i uklonjen jer je učinio nešto malo zla i ometao rad crkve. Gdje je bila božja pravedna narav? A ima i neke braće i sestara koji izvršavaju dužnosti u božjoj kući u prilično mladoj dobi, podnoseći poteškoće i trudeći se, no čim naprave pogrešku i prekrše načela, bivaju orezani. Neki od njih plaču prilično žalostivo iz straha da će biti uklonjeni i eliminirani, i nema nikoga da ih utješi. Zašto ja u tome ne mogu vidjeti božju pravednost? Na koji se točno način božja pravedna narav očituje u tim stvarima? Zašto ja to ne mogu vidjeti? A tu je i moj vlastiti slučaj – možda sam malo površan u izvršavanju svoje dužnosti i možda ponekad razotkrijem malo iskvarene naravi, ali ipak, imam talenta. Zašto me božja kuća neće unaprijediti?” Kod svih takvih pitanja, antikristi ne mogu jasno vidjeti što se događa. Oni vide samo površinske pojave, ali ne mogu vidjeti kakve su Božje namjere iza tih stvari. Dubine njihovih srca ispunjene su bojaznima i sumnjama, idejama i predodžbama – i u njihovim srcima ima mnogo čvorova koje ne mogu rasplesti. Kad god pomisle na te stvari, ispunjeni su ogorčenjem, osudom i huljenjem na Božju pravednu narav. Ogorčeni, govore sebi: „Ako je bog pravedan, zašto bezazleni ljudi bivaju orezani? Ako je pravedan, zašto ne oprosti ljudima što razotkrivaju malo iskvarenosti? Ako je pravedan, zašto neki ljudi, koji su izvršili svoju dužnost i toliko pretrpjeli, bivaju smijenjeni samo zato što nisu obavljali stvaran posao? Ako je pravedan, zašto bismo mi, koji ga slijedimo s nepokolebljivom predanošću, bili progonjeni i mučeni, i možda poslani u zatvor, a u nekim slučajevima čak i pretučeni do smrti?” Antikristi nemaju jasno objašnjenje ni za jednu od tih pojava. Oni ne znaju što se s njima događa; ne mogu to jasno vidjeti. Često se pitaju: „Je li bog u kojeg vjerujem pravedan ili nije? Postoji li bog koji je pravedan ili ne? Gdje je on? Kad smo suočeni s poteškoćama, kad smo progonjeni – što on tada radi? Može li nas spasiti ili ne može? Ako je bog pravedan, zašto ne uništi Sotonu? Zašto ne uništi velikog crvenog zmaja? Zašto ne kazni ovo opako čovječanstvo? Zašto nam ne donese pravdu i ne zastupa pravednost za nas, koji vjerujemo u njega i koji smo strašno propatili? Zašto se ne zauzme za nas? Mi mrzimo đavle i Sotonu, i mrzimo zle ljude – zašto bog ne osveti naše nepravde?” Jedno za drugim „zašto” neprestano izlazi iz srca antikrista, poput rafala iz strojnice, koje se nikako ne može kontrolirati. Kad ne mogu kontrolirati te stvari, zašto ne dođu pred Boga moliti i tražiti ili čitati Njegove riječi i potražiti braću i sestre radi zajedništva? Neće li tada riješiti takve probleme, jedan po jedan? Je li rješavanje tih problema doista teška stvar? Ako ti zauzmeš stav pokornosti Bogu i istini, stav prihvaćanja istine, ti problemi više nisu problemi – svi se mogu riješiti. Zašto antikristi to nisu u stanju učiniti? Zato što ne prihvaćaju istinu, ne vjeruju da su Božje riječi istina niti priznaju istinu. Oni se ne mogu pokoriti cjelokupnoj Božjoj suverenosti i uređenjima, a još manje od Njega prihvatiti sve stvari koje se događaju. Zato je srce antikrista ispunjeno sumnjama u Božju pravednost. Kad se suoče s kušnjama, sumnje koje ispunjavaju njihovo srce izbit će na vidjelo, a u sebi će ispitivati Boga: „Ako je bog pravedan, zašto dopušta da toliko patimo? Ako je bog pravedan, zašto nema milosrđa prema nama koji smo podnijeli svoju mjeru bijede slijedeći krista? Ako je bog pravedan, zašto ne zaštiti nas koji se dajemo za njega i izvršavamo svoje dužnosti, ili ne zaštiti naše obitelji? Ako je bog pravedan, zašto dopušta da neki ljudi koji iskreno vjeruju u njega umru u zatvoru, od ruku velikog crvenog zmaja?” Zatim počinju galamiti protiv Boga: „Ako je bog pravedan, ne bi trebao dopustiti da toliko patimo; ako je bog pravedan, ne bi nas trebao disciplinirati i razotkrivati bez ikakva razloga; ako je bog pravedan, trebao bi biti tolerantan prema svim zlim djelima koja činimo i oprostiti svu našu negativnost i slabost, i prelaziti preko svih naših prijestupa. Ako ti čak ni te stvari ne možeš učiniti, onda ti nisi pravedan bog!” Sve su to stvari koje su antikristima na umu. Puni su predodžbi o Bogu i uopće ne teže istini kako bi ih riješili. Kad dođe dan da budu razotkriveni, te će predodžbe neminovno izbiti van. Takav je ružan način razmišljanja i pravo lice antikrista.

Antikristi ne priznaju niti prihvaćaju istinu, a još manje priznaju činjenicu da je Bog Stvoritelj, pa za njih Božja pravedna narav ostaje veliko, otvoreno pitanje. Kako vrijeme prolazi i događaji se smjenjuju, te s pojavom raznih pitanja, taj njihov upitnik postaje sve veći i veći – i postupno, pretvara se u veliki iks. Što taj veliki iks označava? Znači da oni izravno poriču činjenicu da je Bog pravedan. A kad je taj veliki iks nacrtan – kad antikrist porekne da je Bog pravedan – sve njegove fantazije i želje nestaju poput dima. Razmislite o ovome: koja je polazna točka koja vodi do takve posljedice? (Antikristi misle da bi zbog toga što vjeruju u Boga trebali biti blagoslovljeni i primiti Njegovu zaštitu. Dakle, kada Bog čini djelo koje nije u skladu s njihovim predodžbama i zamislima, oni osjećaju da On nije pravedan i ne mogu to prihvatiti od Njega. Također, ne mole se Bogu i ne traže istinu čim se njihove predodžbe o Bogu pojave, i ne mogu ih pravovremeno riješiti. Na taj način, njihove se predodžbe gomilaju i nakupljaju – to je ono što na kraju dovodi do takve posljedice.) Govorite o površinskim pojavama; ne dolazite do korijena. Zašto to kažem? Jer postoji nešto u korijenu sposobnosti antikrista da se tako ponašaju i imaju takve poglede, njihove sposobnosti da sumnjaju u Boga i poriču Ga. To je, naravno, određeno priroda-biti antikrista. To je korijen – toliko o tome. Glavni uzrok u korijenu je, dakle, taj da od samog početka antikristima nedostaje ljubav prema istini ili prihvaćanje istine. Zašto ne prihvaćaju istinu? I to ima svoj korijen: oni ne priznaju da je Bog istina, da su Njegove riječi istina – a budući da to ne priznaju, ne mogu to ni prihvatiti. S obzirom na to da ne prihvaćaju istinu, mogu li promatrati bilo koji problem imajući u vidu istinu? (Ne.) Oni to ne mogu učiniti – pa, koje su posljedice? Oni ne mogu prozreti stvari koje im se događaju, kakve god one bile – velike i male stvari koje se događaju oko njih, kao ni riječi drugih. Ne mogu prozreti ljude ili događaje – ne mogu prozreti ništa. Neke stvari izvana izgledaju onako kako oni kažu, ali to nije ono kakve su u suštini. To ima veze s istinom. Ako ti ne razumiješ istinu ili je ne prihvaćaš, možeš li razumjeti istinu sadržanu u tim stvarima? Ne možeš, tako da sve što ti možeš učiniti jest analizirati i proučavati stvari ljudskim pogledom, ljudskim znanjem i ljudskim mozgom. Kakve će rezultate takvo proučavanje polučiti? Hoće li biti u skladu s istinom? Hoće li biti u skladu s Božjim zahtjevima i namjerama? Ne, nikada neće. To je kao s pričom o Jobu, koju znaju svi koji vjeruju u Boga. Svatko tko priznaje i prihvaća istinu i tko je sposoban vjerovati u Boga i pokoriti Mu se, u srcu hvali Joba i divi mu se; svi oni žele biti osoba poput Joba. Također hvale Joba i dive se njegovim izrazima hvale Bogu i spoznaje Boga usred kušnji kroz koje prolazi. Ljudi u svojim srcima mogu razumjeti da su razne nevolje i patnje koje su zadesile Joba bile Božje djelo. U cjelini, Job, kao osoba, stoji kao uzor svima koji teže istini. Svi oni žele slijediti njegov primjer i biti takva osoba. Dakle, kako se postiže takav pozitivan ishod? Koji je njegov temelj? Iskreno vjerovanje i priznanje da je to istina, da je sve to Božje djelo – na tom temelju čovjek dolazi, korak po korak, do želje da bude osoba poput Joba, do želje da postane netko tko se boji Boga i kloni zla. Oni vjeruju u sve to i priznaju to u srcu, i na kraju, postižu težnju prema tome, kojoj nastavljaju težiti u svom životu. Da bi se postigao takav rezultat, najosnovnije je da čovjek sve to prizna i vjeruje u to u srcu. Dakle, imaju li antikristi takvo priznanje i vjeru? Nemaju. Kako antikristi gledaju na sve što je Job prošao? Misle li da postoji značaj u svemu što je Bog učinio? Mogu li vidjeti da je nad svime time On imao suverenost? Oni to ne mogu vidjeti, kao ni to da postoji značaj u svemu što je Bog učinio. Što oni vide u tome? Job je imao veliko bogatstvo, dovoljno ovaca i goveda da ispuni planinu, i najljepše sinove i kćeri u zemlji. To oni vide. A onda, nakon svih njegovih patnji, Bog ga je ponovno blagoslovio. Što oni vide u tome? Rekli bi: „On je dao nešto u zamjenu za te blagoslove – zaradio ih je. Jedino je ispravno da mu ih je bog udijelio.” Imaju li antikristi, u svom cjelokupnom razumijevanju te stvari, gledište iz kojeg prihvaćaju istinu i pokoravaju se Bogu? (Ne.) Kakvo je onda njihovo gledište o tome? Postoji samo jedno gledište iz kojeg antikristi promatraju cijelu stvar, a to je gledište bezvjernika. Bezvjernik gleda je li ostvarena dobit, ili stečena korist, ili pretrpljen gubitak; kako se okoristiti, a kako ne; što bi dovelo do gubitka i patnje; i što nije vrijedno činiti, a što jest. To je gledište bezvjernika. Bezvjernici promatraju, tretiraju i čine sve na taj način, s takvom vrstom biti. To je stav antikrista prema Božjoj pravednoj naravi.

B. Preziranje Božje svemogućnosti

Kako antikristi gledaju na Božju svemogućnost? Može se reći da je za antikrista riječ „svemogućnost” vrlo emotivna, riječ koja može raspiriti njegove ambicije i želje. To je zato što bi on silno želio biti takva vrsta osobe. Biti svemoguć, svemoćan i sveprisutan, biti sposoban za sve, znati kako učiniti bilo što, moći učiniti bilo što – kad bi netko stekao tu sposobnost, kad bi imao tu vještinu, tada bi mu sve bilo lako. Ne bi se morao nikoga bojati; imao bi najviši autoritet, najviši status i mogao bi vladati nad drugima. Imao bi apsolutnu moć kontrolirati druge ljude i manipulirati njima. To je daleko izvan dosega antikrista i to razotkriva njegove ambicije, njegove želje i njegovo pravo lice. Jedan dio toga je da ga izraz „Božja svemogućnost” ispunjava svakojakim maštarijama, znatiželjom i predodžbama. Drugi dio je taj da bi on želio steći uvid u Božju svemogućnost kroz vjeru u Njega, kako bi mogao proširiti vlastite vidike, steći više znanja i zadovoljiti svoju znatiželju. Još jedan dio je taj da i on teži tome da bude svemoguć, da ga tisuće obožavaju, da mu se sve više ljudi klanja i čuva mjesto za njega u svom srcu. Dakle, imaju li antikristi istinsko znanje o Božjoj svemogućnosti? Imaju li pravu vjeru u nju? Opet, to je isto kao i s Božjom pravednom naravi – antikristi nisu samo ispunjeni predodžbama, nejasnim i praznim maštarijama koje nisu u skladu s činjenicama, već oni također gaje duboke sumnje u Božju svemogućnost. Oni su sumnjičavi; oni u to ne vjeruju: „Svemogućnost? Gdje na ovom svijetu postoji itko tko je svemoguć? Gdje postoji netko tko je sveprisutan i svemoguć? Takva osoba ne postoji! Na svijetu ima mnoštvo velikih i slavnih ljudi, i ima mnogo ljudi s nadnaravnim moćima: proroka, na primjer, i svakojakih astrologa i tumača proročanstava, pa čak ni oni nisu svemogući. Iza ‚božje svemogućnosti’ ipak treba staviti upitnik, to treba temeljito istražiti.” Dakle, za antikrista Božja bit svemogućnosti ne postoji, jer, kako on vjeruje: „Ne mogu zamisliti niti razumjeti kako bi bog mogao biti svemoguć, pa ta njegova ‚svemogućnost’ ne postoji. Ja je ne priznajem. Kolike su zapravo božje sposobnosti i vještine? Nitko ih – ni prije, ni sada, ni ubuduće – nije vidio niti će ih vidjeti.” Antikristi neprestano sumnjaju i nesigurni su u srcu, pa sve što se događa u crkvi te braći i sestrama postaje predmet i opseg njihovog istraživanja. Što oni istražuju? Istražuju sve što iskrsne, sve što se dogodi nekoj grupi ili osobi, što je Bog učinio, kako je On djelovao, ima li u tome kakvih znamenja i čuda, kakvih novih i jedinstvenih pojava koje su izvan onoga što čovjek može zamisliti ili izvan čovjekove sposobnosti i dosega. Osim toga, istražuju jesu li neka braća ili sestre govorili o iskustvu da Bog u njima čini takvo djelo koje nadilazi ljudska očekivanja. Primjer toga bio bi da djevojka izađe iz kućice riječnog puža, kao u narodnoj priči, i pripremi im gozbu u trenutku kad su najgladniji. Drugi bi bio da se zlato pojavi niotkuda u njihovoj kući u trenutku kad oskudijevaju novcem, ili da njihovi progonitelji iznenada oslijepe, ne mogavši ništa vidjeti, u trenutku kad ih progone, a anđeo siđe i kaže im: „Ne boj se, dijete – ja sam ovdje da ti pomognem.” Drugačiji primjer bio bi da, u vrijeme kad su braća i sestre trpjeli divljačka premlaćivanja i okrutno mučenje, božje veliko svjetlo obasja i zaslijepi oči zlostavljača, ostavljajući ih da se valjaju po podu, moleći za milost, ne usuđujući se više nikada udariti braću i sestre, pri čemu ih je bog osvetio; ili da su, u vrijeme kad su čitali Božje riječi, ali ih nisu mogli razumjeti koliko god se trudili, dok su se spremali zaspati, vidjeli lik u maglici koji im kaže: „Ne spavaj; probudi se – evo što moje riječi znače”; ili da su, u trenutku kada su bili na ivici da u nekoj situaciji pogriješe, upozoreni snažnim, unutarnjim prijekorom i disciplinom da bi ono bilo pogrešno, a da bi ovo bilo ispravno. Ako bi se bilo koja od ovih stvari, koje obični ljudi ne mogu iskusiti i za koje nisu sposobni, dogodila u crkvi, u Božjoj kući, bilo kome tko slijedi Boga, to bi bilo dovoljno da dokaže da je Bog svemoguć. Ako se takve stvari ne događaju, ili ako se događaju prilično rijetko, pa čak i ako se dogode, to je ionako samo rekla-kazala, pa su njihova činjeničnost i vjerodostojnost uvelike ugrožene, je li onda Božja svemogućnost činjenica ili nije? Posjeduje li Bog bit svemogućnosti ili ne? Antikristi u svom srcu stavljaju upitnike iza ovih ideja.

Antikristi neprestano teže tim znamenjima, čudima i nadnaravnim moćima dok Bog djeluje, govori i spašava čovjeka. Oni teže stvarima koje nisu u skladu sa stvarnošću ili činjenicama. Te stvari kojima teže nemaju nikakve veze s Božjim djelom spasenja čovjeka, niti s istinom, niti s promjenom čovjekove naravi. Ali ipak, oni su ustrajni u težnji za njima. Puni su znatiželje o Božjoj svemogućnosti. Često će u svojim molitvama zahtijevati od Boga: „O, bože, bi li mi otkrio svoju svemogućnost? O, bože, zar ti nisi svemoguć? Ako jesi, molim te da riješiš ovu stvar za mene. Bože, ako si svemoguć, svemoćan i sveprisutan, preklinjem te da mi pomogneš, jer sam sada suočen s izazovima. Bože, ako si svemoguć, preklinjem te da ukloniš bolesti iz mog tijela, da ukloniš okolnosti s kojima sam suočen, da mi pomogneš izbjeći opasnost. Bože, ako si svemoguć, preklinjem te, dok obavljam svoju dužnost, da me preko noći učiniš pametnim i bistrim, talentiranim i nadarenim, tako da mogu svladati stručne vještine bez potrebe da ih učim, postati stručnjak i istaknuti se pred drugima. O, bože, ako si svemoguć, molim te da kazniš i izvršiš odmazdu nad onima koji kleveću i izruguju moju vjeru u tebe. Učini ih slijepima i gluhima, s čirevima na glavi i gnojem koji curi iz tabana. Neka umru kao psi. Bože, ako si svemoguć, preklinjem te, daj mi da vidim tvoju svemogućnost.” Bog je izgovorio toliko riječi i učinio toliko djela, a ipak antikristi zatvaraju oči pred tim i odbacuju to; nikada ne uzimaju k srcu Božje riječi, niti uzimaju k srcu Njegovo djelo i svaki korak Njegovog važnog djela spasenja čovjeka, niti ga shvaćaju ozbiljno. Umjesto toga, ustrajni su u traženju znamenja i čuda, da Bog čini čuda usred Svojeg djela, tražeći da Bog učini posebne stvari koje će im otvoriti oči i zadovoljiti njihovu znatiželju, kako bi dokazao Svoje postojanje, kako bi dokazao da je svemoguć. Još je smješnije to što se antikristi čak obraćaju Bogu u molitvi: „O, bože, ne mogu te vidjeti, pa je moja vjera slaba. Molim te da mi otkriješ svoju pravu osobu, makar samo u snu – molim te da mi otkriješ svoju svemogućnost, kako bih mogao imati vjere u tebe i pouzdano vjerovati u tvoje postojanje. Ako to ne učiniš, uvijek ću imati sumnje u svojoj vjeri u tebe.” Oni ne mogu vidjeti Božje postojanje niti spoznati Njegovu bit i narav usred Njegovog djela i riječi, već bi htjeli da On učini dodatne stvari, stvari koje su čovjeku nezamislive, kako bi ih ojačao i utvrdio njihovu vjeru. Bog je izgovorio mnogo riječi i učinio mnogo djela, no koliko god Njegove riječi bile praktične, koliko god istine koje govori bile poučne za ljude, koliko god im bilo hitno potrebno da ih razumiju, antikristi nisu zainteresirani i ne uzimaju ih k srcu. Štoviše, što Bog više govori, što konkretnije djelo čini, to oni osjećaju veću odbojnost, razdražljivost i otpor. Štoviše, oni će početi osuđivati Boga i huliti na Njega; galamit će protiv Njega: „Je li tvoja svemogućnost u ovim riječima? To je sve što radiš – izražavaš riječi? Kad ne bi govorio, zar ne bi bio svemoguć? Ako si svemoguć, onda nemoj govoriti. Nemoj koristiti govor ili razgovor o istini i opskrbljivanje čovjeka istinom da bi nam omogućio da zadobijemo život i postignemo promjenu naravi. Kad bi nas sve preko noći pretvorio u anđele, u svoje glasnike – e, to bi bila svemogućnost!” Dok Bog izgovara Svoje riječi i čini Svoje djelo, priroda antikrista se razotkriva i izlaže, malo-pomalo, bez ikakvog prikrivanja, a njihova bit osjećaja odbojnosti i otpora prema istini također je potpuno ogoljena. Narav i bit antikrista koja prezire Božji identitet i Njegovu bit također se pokazuje i razotkriva, malo-pomalo, s prolaskom vremena i neprestanim napredovanjem koje Bog čini u Svom djelu. Antikristi teže nejasnim stvarima; teže tome da vide znamenja i čuda – i pod vlašću te ambicije i želje, koja nije u skladu sa stvarnošću, njihova priroda osjećaja odbojnosti prema istini i mržnje prema njoj izlazi na vidjelo. Nasuprot tome, oni koji istinski teže stvarnosti i istini, koji vjeruju u pozitivne stvari i vole ih, vide Božju svemogućnost u procesu Njegovog djela i riječi – i ono što ti ljudi mogu vidjeti, ono što mogu zadobiti i ono što mogu spoznati upravo je ono što antikristi nikada neće moći spoznati niti zadobiti. Antikristi vjeruju da, ako bi ljudi zadobili život od Boga, moraju postojati znamenja i čuda; vjeruju da je bez znamenja i čuda nemoguće zadobiti život i istinu samo iz Božjih riječi, i time postići promjenu naravi i dostići spasenje. Za antikrista je to vječna nemogućnost – to ne drži vodu. Zato neumorno čekaju i mole se, u nadi da će im Bog otkriti znamenja i čuda i učiniti čuda za njih – a ako On to ne učini, onda Njegova svemogućnost ne postoji. Iza toga proizilazi da, ako Božja svemogućnost ne postoji, onda zasigurno ne postoji ni Bog. To je logika antikrista. Oni osuđuju Božju pravednost i osuđuju Njegovu svemogućnost.

Dok Bog spašava ljude, antikristi su potpuno nezainteresirani za Njegove riječi, Njegove razne zahtjeve i Njegove namjere. Oni se opiru tim stvarima i osjećaju odbojnost prema njima iz dubine srca. Ono što njih zanima nije stvarnost svih pozitivnih stvari, niti spasenje i usavršavanje koje čovjek može postići kao rezultat težnje ka istini i pokoravanja Božjim orkestracijama. Dakle, što njih zanima? Zanima ih da im bog otkriva znamenja i čuda i da čini čuda kako bi ih oni vidjeli, da im on time omogući stjecanje uvida i da im omogući da se pretvore u izvanredne ljude, u nadljude, u ljude s posebnim moćima, u izvandredne ljude. Oni se žele osloboditi naziva, identiteta i statusa kao što su obični ljudi, prosječni ljudi i iskvareni ljudi pomoću božje svemogućnosti. Dakle, kakve god predodžbe ili probleme imali usred Božjeg djela, oni ne traže istinu da bi ih riješili. Ne samo da nisu u stanju razumjeti istinu ili postići promjenu naravi – ne, oni će također suditi Bogu, osuđivati Ga i opirati Mu se, zbog svega što On čini, a što nije u skladu s njihovim predodžbama. U očima antikrista, cjelokupno praktično djelo koje Bog čini je ono što oni ne priznaju – to je ono što oni osuđuju. Na kraju, upravo ta gledišta i te definicije Boga navode ih da u svojim srcima potpuno poreknu postojanje Božje biti, i da još potpunije osude, ocrne i hule na postojanje Božje biti. To je zato što njihova vjera u Boga počiva na temelju da je bog svemoguć, da će bog ispraviti njihove nepravde, da će ih on osvetiti, da će on za njih poraziti sve one koje oni mrze i koje gledaju s visoka – da će bog zadovoljiti njihove želje i ambicije. To je temelj njihovog vjerovanja u Boga. Ali danas ti zli ljudi vide da takav bog ne postoji i da ne postoji mogućnost da bi Bog učinio bilo što za njih. Iz njihove perspektive, to je za njih prilično nepovoljna situacija – to je užasno. Dakle, kada jednom iskuse mnoge stvari, njihove sumnje i nedoumice o Bogu postaju sve jače i jače, sve dok ne odluče napustiti Boga i Njegovu kuću, težiti svijetu, slijediti zle trendove i baciti se u Sotonin zagrljaj. Tako stvari završavaju za te ljude. Sudeći prema stavu koji antikristi gaje prema Božjoj pravednoj naravi i Njegovoj svemogućnosti, antikristi su doista bezvjernici. Oni nemaju ni najmanje vjere u Boga niti se i najmanje pokoravaju onome što Bog čini ili to prihvaćaju. Kada je riječ o pozitivnim stvarima i istini, oni osjećaju odbojnost i otpor prema njima. Zato, kako god na to gledali, bit bezvjernika kod antikrista doista postoji. To nije nešto što im drugi nameću i to nije preuveličavanje – ta njihova bit definirana je na temelju svih gledišta i pristupa koje oni razotkrivaju kada im se stvari dogode.

Antikristi godinama vjeruju u Boga, a da ne mogu vidjeti činjenicu da Bog ima suverenost nad ljudskom sudbinom. Oni ne mogu razumjeti tu činjenicu. Ne mogu razumjeti činjenicu, iako im je pred očima – nije li to sljepoća? Božja pravedna narav i Njegova svemogućnost često se otkrivaju u radu crkve, u Njegovom izabranom narodu i u svakojakim stvarima koje se događaju. On dopušta ljudima da te stvari vide posvuda – ali antikristi, budući da su slijepi, ne mogu ih vidjeti. Kad antikristi godinama slijede Boga, izgovaraju onu čuvenu rečenicu: „Vjerujem u boga tolike godine, a što sam zadobio?” Čini se da doista nisu ništa zadobili. Bog je izlio Svoj život za čovjeka, ali antikristi nisu zadobili ništa. Nije li to jadno? Doista jest! Ta rečenica antikrista tako dobro ilustrira problem. Svatko tko čuje Božje riječi i iskusi Njegovo djelo, tko prihvati Njegove riječi kao svoj život, rekao bi: „Vjerujemo u Boga tolike godine i toliko smo toga od Njega zadobili. Ne samo milost i blagoslove, Njegovu zaštitu i Njegovo milosrđe – ono što je važnije jest da smo od Boga razumjeli i zadobili tolike istine. Živimo u obličju čovjeka, dostojanstveno. Znamo kako se vladati. Toliko dugujemo Bogu. U usporedbi s cijenom koju On plaća, s onim što čini za nas, naše male poteškoće nisu ni vrijedne spomena. Čovjek bi trebao uzvratiti Božju ljubav.” Antikristi su, međutim, sasvim suprotni. Oni kažu: „Bog djeluje ovih posljednjih nekoliko godina, pa kako to da ja nisam ništa zadobio? Svi vi kažete da ste zadobili ovo i ono, da ste imali ovo ili ono iskustvo – ali hoće li vas ta iskustva nahraniti? Čemu ta iskustva vrijede? U usporedbi s blagoslovima, s milošću, s viđenjem znamenja i čuda, zar ona nisu potpuno nevrijedna spomena? Zato osjećam da u svojim mnogim godinama vjerovanja u boga nisam ništa zadobio. U usporedbi s patnjom koju sam podnio, s onim čega sam se odrekao i što sam potrošio za boga, stvari koje sam zadobio nisu uopće bile toga vrijedne! Što je istina nego nekoliko izjava i teorija? Što je to nego nekoliko doktrina? Čuo sam te riječi, te istine, i ne osjećam da je u meni postignuta neka golema promjena! Kao prvo, moj um nije tako brz kad razmišljam o stvarima. Štoviše, starim, a zdravlje mi nije bolje nego što je bilo prije. Kosa mi je sijeda, imam više bora na licu – čak sam izgubio nekoliko zuba, a novi nisu narasli. Bog kaže da su oni koji su spašeni poput svježe, živahne djece, a evo mene, stare vreće kostiju, s licem starca. Nisam se pretvorio u dijete. Sudeći po božjim riječima, sijedi starci mogu se pretvoriti u crnokose mladiće. Kako to da se ja nisam promijenio? Bog kaže da će potpuno preobraziti ljude, ali meni se to nije dogodilo; nisam postao nova osoba. Ja sam još uvijek ja, i kad mi se stvari dogode, još uvijek moram sam smisliti kako se s njima nositi. I moje tjelesne poteškoće se povećavaju – često sam slab i negativan. Štoviše, pamćenje mi je loše posljednje dvije godine. Toliko čitam božje riječi, ali on mi nije poboljšao pamćenje. Zar bog ne može ljudima dati malo posebne sposobnosti, one koja sprječava starenje njihovih tijela? Osjećam da je trenutno najveći problem to da se ljudi potpuno preobraze; čini se da istina ne može riješiti taj problem. Kad bi bog rekao nešto što bi doista moglo pretvoriti nekoga u novu osobu, s izgledom sjajnog anđela, koja može postati bestjelesna, koja može prolaziti kroz čvrste zidove, koja, kad se suoči s progonom i opasnošću, može izgovoriti čaroliju i nestati, i biti zauvijek nedohvatljiva – kad, čestim čitanjem božjih riječi, ljudima kosa ne bi sijedila, a lica im se ne bi borala, i kad bi im izrasli novi zubi da zamijene one koje su izgubili – to bi bilo sjajno! To znači biti potpuno preobražen! Kad bi bog učinio te stvari, onda bih vjerovao da je on bog, bez ikakvih rezervi. Ako on nastavi govoriti i propovijedati istinu, onda će se moja vjera uskoro istrošiti; uskoro neću moći nastaviti vjerovati, a možda više neću moći ni obavljati svoju dužnost. Neću htjeti.” U razdoblju u kojem antikrist slijedi Boga, u njegovom će se srcu često pojaviti ovaj ili onaj zahtjev prema Njemu, i unutar njegovih predodžbi često će se pojaviti svakojake sumnje i strogi zahtjevi, a kao odgovor na njegove okolnosti i njegove osobne želje, dolazit će mu svakojake čudne misli. Postoji, međutim, samo jedna stvar: on ne može razumjeti riječi koje Bog govori i ne može vidjeti činjenicu da Bog djeluje kako bi spasio čovjeka, a još manje može razumjeti da je sve što Bog čini namijenjeno spašavanju čovjeka, da je sve to namijenjeno tome da omogući čovjeku postizanje promjene naravi. Dakle, dok vjeruje, gubi polet; u njihovom se srcu javljaju osjećaji negativnosti i malodušnosti, te ima osjećaje i misli o povlačenju, o odustajanju. Što se tiče Božje biti, zaboravite na to hoće li vjerovati u nju, ili je priznati, ili je prihvatiti – dok vjeruje, ne da mu se čak ni zamarati tim pitanjem. Zato, kad ti u zajedništvu kažeš da je nešto Božja pravednost i Njegova svemogućnost i suverenost, da joj se ljudi trebaju pokoriti i spoznati je, antikristi izvana neće pustiti ni glasa – neće izraziti nikakva gledišta. Iznutra će se, međutim, u njima pojaviti odbojnost: neće htjeti slušati; neće biti voljni slušati; neki od njih će jednostavno ustati i otići. Kad svi slušaju propovijedi, kad drugi u zajedništvu razgovaraju o Božjim riječima, kad braća i sestre s velikim žarom razgovaraju o svom iskustvenom svjedočanstvu – što rade antikristi? Piju čaj, čitaju časopise, igraju se mobitelima, besposleno brbljaju. Prosvjedujući i opirući se tim tihim radnjama, oni svojim ponašanjem nastoje potvrditi da je sve što Bog čini beskorisno: „Vi samo pokušavate racionalizirati stvari, zavaravate sami sebe – bog i istina jednostavno ne postoje, i jednostavno je nemoguće da bog spasi čovječanstvo!” U njihovim očima, svi koji vjeruju u istinu, pokoravaju se Bogu i vjeruju u činjenicu da Bog može spasiti čovječanstvo su budale – svi su bez mozga i svi su nasamareni. Oni vjeruju da je sudbina osobe u njezinim vlastitim rukama, da se ne smije dopustiti drugima da je orkestriraju za njih, da ljudi nisu lutke, već da imaju um i sposobnost neovisnog razmišljanja o problemima – a ako netko ne može čak ni preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom, onda je smeće, niža vrsta čovjeka. Dakle, bez obzira na sve, oni nisu voljni predati svoju sudbinu Bogu da je On kontrolira. To je stav antikrista prema svemu što Bog čini. Oni od početka do kraja ostaju promatrači i bezvjernici, koji igraju ulogu Sotoninih sluga. Oni su gotovani i izazivači nereda – oni su zlikovci koji su se uvukli unutra.

C. Preziranje Božje svetosti i jedinstvenosti

Antikristi nimalo ne priznaju niti vjeruju u pravednost i svemoć u narav-biti Božjoj, a kamoli da imaju ikakvo znanje o njima. Još im je teže, naravno, vjerovati u Božju svetost i jedinstvenost, priznati ih i spoznati. Stoga, kada Bog spomene da bi On htio da ljudi budu pošteni, da budu prizemna stvorena bića koja se mogu držati svojeg položaja, u antikristima se javljaju ideje te ih obuzimaju određeni stav i osjećaj. Oni kažu: „Nije li bog uzvišen? Nije li on vrhovan? Ako je tako, zahtjevi koje on postavlja pred čovjeka trebali bi biti veliki i uzvišeni. Mislio sam da je bog tako tajanstven, ne bih pomislio da će pred čovjeka postavljati tako beznačajne zahtjeve. Mogu li se oni smatrati istinom? Previše su jednostavni! Bilo bi ispravno da su božji zahtjevi viši: čovjek bi trebao biti nadčovjek, velikan, sposobna osoba – to je ono što bi bog trebao zahtijevati od čovjeka. On bi da čovjek bude poštena osoba – je li to uistinu božje djelo? Nije li krivotvorina?” U dubini svojih srca, antikristi se ne opiru samo istini – dok to čine, javlja im se i bogohuljenje. Nije li to njihovo preziranje istine? Oni su puni prijezira i omalovažavanja prema Božjim zahtjevima; definiraju ih i odnose se prema njima sa stavom poruge, nepoštovanja, sarkazma i ismijavanja. Očito je da su antikristi podli u svojoj narav-biti; oni ne mogu prihvatiti stvari ili riječi koje su istinite, lijepe i praktične. Božja je bit istinita i praktična, a Njegovi zahtjevi prema ljudima u skladu su s onim što je ljudima potrebno. „Veliko i uzvišeno”, kako to antikristi navode – što je to? To je lažno, grandiozno i šuplje; to kvari i zavodi ljude; to ih navodi na pad i udaljava ih od Boga. S druge strane, istine koje Bog izražava i Njegov život vjerni su, divni i praktični. Kada čovjek neko vrijeme doživljava Božje riječi, otkrit će da je jedino Božji život ono što je najdivnije, da su jedino Njegove riječi te koje mogu promijeniti ljude i biti njihov život te da su ono što je ljudima potrebno – dok su ta velika, uzvišena mišljenja i izreke koje iznose Sotona i antikristi dijametralno suprotni istinitosti i praktičnosti Božjih zahtjeva prema čovjeku. Stoga, na temelju takve biti antikrista, oni su posve nesposobni prihvatiti Božju svetost i jedinstvenost. Apsolutno nema izgleda da će oni te stvari priznati. A što se tiče različitih aspekata ljudske iskvarene naravi i iskvarene biti koje je Bog razotkrio – njihove nepopustljivosti i oholosti, njihove naravi prijevarnosti, opačine, odbojnosti prema istini i zlobe – antikristi ih uopće ne prihvaćaju. A što se tiče Božjeg suda ljudima i Njegovog strogog prijekora, antikristi u njima ne samo da ne mogu spoznati Božju svetost i divotu – naprotiv, oni u srcu osjećaju odbojnost prema tim riječima koje Bog govori i opiru im se. Svaki put kad čitaju Božje riječi koje grde, sude i razotkrivaju čovjekovu iskvarenu narav, oni ih mrze i žele psovati. Ako im netko kaže da su oholi, nepopustljivi, opaki ljudi koji osjećaju odbojnost prema istini, oni će se svađati s tom osobom i psovati joj pretke; a ako netko razotkrije njihovu iskvarenu bit i osudi ih, to je kao da im ta osoba želi oduzeti život – oni to apsolutno neće prihvatiti. Upravo zato što antikristi imaju takvu bit i razotkrivaju takve stvari, oni bivaju razlučeni a da to i ne znaju, te nehotice izolirani i razotkriveni u Božjoj kući i crkvi. Njihova ambicija i želja često ostaju neispunjene pa se u njima gomila mržnja prema riječima koje Bog govori, prema Njegovom postojanju i prema frazi „istina vlada u Božjoj kući”. Ako im kažeš tu frazu, oni će se htjeti boriti s tobom do smrti, mučiti te do smrti. Ne pokazuje li to samo po sebi da su antikristi neprijateljski raspoloženi prema Bogu? Doista pokazuje! Kad bi netko rekao: „Bog je jedinstven; čovjek ne smije obožavati nikoga osim Njega, niti bilo kojeg idola”, bi li antikrist bio voljan to čuti? (Ne.) Zašto ne? Ove riječi ih osuđuju, zar ne? Ne lišavaju li ih prava da budu bog? Bi li bili sretni bez prava da budu bog, s ugašenom nadom? (Ne.) Zato će, ako ih ti razotkriješ, uništiš im položaj i ugled tako da ih nitko ne obožava, ako ih ostaviš nesposobnima da pridobiju ljude, ako su bez statusa, oni posegnuti za tobom svojim zlonamjernim, demonskim kandžama kako bi te mučili. Kad se nešto dogodi u crkvi i netko to namjerava prijaviti Višnjem, hoće li vođa crkve, ako je antikrist, dopustiti da se to prijavi? Neće to proći pored njega. On će reći: „Ako to prijaviš, tebi će se posljedice obiti o glavu! Ako nas višnji oreže i ukloni ljude iz naše crkve, pobrinut ću se da to skupo platiš – natjerat ću sve da te napuste. Tada ćeš okusiti kako je to biti uklonjen!” Zar to nije zastrašivanje i prijetnja osobi koja bi podnijela prijavu? Antikrist kaže: „Bog je jedinstven, zar ne? Dobro, i ja ću biti jedinstven. U našoj crkvi ja odlučujem. Što god želiš učiniti, moraš ići preko mene – a pored mene nećeš proći. Želiš proći pored mene? Morat ćeš to učiniti preko mene mrtva! Ja vladam u našoj crkvi; ovdje je moja zadnja. Ja sam istina – ja sam jedinstven!” Nije li se to đavao očitovao? Jest – razotkrilo mu se đavolsko lice i izgovorio je đavolske riječi.

Što se tiče načina na koji se antikristi odnose prema Božjoj biti, oni idu od nevjerice i sumnji do strpljivog čekanja prilike i iskušavanja, i na kraju do suda i bogohuljenja. To ih korak po korak vodi u močvaru, u bezdan, i vodi ih na put bez povratka kojim se opiru Bogu i postaju Njegovi neprijatelji, u potpunom neskladu s Njim, buneći se protiv Njega do samog kraja. Oni ne samo da ne priznaju postojanje Božje biti, već se u njima javljaju svakojake predodžbe i maštarije o svakom aspektu Božje biti, kojima navode na pogrešan put ljude oko sebe i ljude s kojima dolaze u dodir. Njihov je cilj učiniti što više ljudi sličnima sebi, da sumnjaju u Božje postojanje i postojanje Njegove biti. Kad umru, čak bi i druge povukli sa sobom. Nije im dovoljno da sami čine loše stvari – žele pronaći druge da ih prate, da s njima čine loše stvari, da se s njima opiru Bogu i ometaju rad Njegove kuće, da s njima sumnjaju u Boga i niječu Ga. Antikristi su ispunjeni predodžbama i maštarijama o svakom aspektu Božje biti. Ne samo da ne mogu spoznati Božju bit iz svega što On čini, već će i strogo analizirati, proučavati, iskušavati i prosuđivati Božju bit, pa čak se i potajno nadmetati s Bogom, govoreći: „Nisi li ti jedinstven? Nisi li ti bog koji ima suverenost nad sudbinom čovječanstva? Kako si mogao dopustiti da se takve stvari dogode ljudima koji vjeruju u tebe? Ako si ti jedinstveni bog, ne bi smio dopustiti da ikakva neprijateljska sila uopće zadire u prostor u kojem djeluješ.” Kakav je to govor? Kad god se nešto dogodi u crkvi, antikristi će biti prvi koji će ustati i izreći riječi koje potkopavaju, negativne i osuđujuće riječi. Bit će prvi koji će ustati i raspravljati se s Bogom, suprotstaviti Mu se, zahtijevajući od Njega da učini ovo ili ono. Upravo u takvim trenucima kada se Božja kuća suočava s poteškoćama ili trnovitim problemima, antikristi su presretni. To su trenuci kada su najsretniji i najzadovoljniji, kada najviše skaču od radosti. Ne samo da ne mogu poduprijeti interese Božje kuće – ne, oni stoje po strani, promatrajući i smijući se, željno iščekujući da izbije pobuna u Božjoj kući, da sav Njegov izabrani narod bude uhićen i raspršen, a rad Njegove kuće onemogućen. Tada bi bili sretni kao da je Nova godina. I svaki put kad se nešto što se dogodi u Božjoj kući smiri i riješi, kad braća i sestre iz toga izvuku pouku, tada se donese „presuda” antikristima. To je također vrijeme kada su antikristi najmalodušniji, najtužniji i najočajniji. Ne mogu podnijeti da vide kako je braći i sestrama dobro, ili da sljedbenici Božji imaju vjeru i da su puni samopouzdanja dok Ga slijede; ne mogu podnijeti da vide kako se narav braće i sestara mijenja pod vodstvom Božjih riječi, kako vjerno obavljaju svoje dužnosti, a rad postaje sve bolji i bolji. Ne mogu podnijeti da vide kako crkva cvjeta, ili kako se Božji plan upravljanja postupno razvija u dobrom smjeru – a još više mrze kad ljudi neprestano propovijedaju Božje riječi, svjedoče za Njega i slave Njegovu divotu i Njegovu pravednu narav. I više od toga, gnušaju se kad ljudi traže Boga, mole Mu se i traže Njegove riječi bez obzira na to što im se dogodi, pokoravajući Mu se i držeći se Njegove orkestracije. Iako antikristi jedu iz Božje kuće, uživaju u Božjim riječima i uživaju u svim povlasticama Njegove kuće, oni često priželjkuju priliku da se smiju Božjoj kući. Željno čekaju da se svi vjernici u Boga rasprše i da Božje djelo bude onemogućeno. Stoga, kad se nešto dogodi Božjoj kući, umjesto da je brane, ili smišljaju načine kako riješiti problem, ili štite braću i sestre svom snagom, ili im se pridruže kako bi zajedno riješili problem, zajednički dolazeći pred Boga i pokoravajući se Njegovoj suverenosti, antikristi će stajati po strani, smijati se, davati loše savjete, uništavati i ometati. U kritičnom trenutku, čak će ponuditi pomoć ljudima sa strane na štetu Božje kuće, djelujući tako kao Sotonine sluge, namjerno ometajući i uništavajući. Nije li takva osoba Božji neprijatelj? Što je trenutak kritičniji, to se jasnije razotkriva njihovo đavolsko obličje; što je trenutak kritičniji, što je više događaja, to se njihovo đavolsko obličje, u svojim najvećim detaljima i u punoj mjeri, više razotkriva; što je trenutak kritičniji, to će više pomoći pružiti ljudima sa strane na štetu Božje kuće. Kakva su to stvorenja? Jesu li takvi ljudi braća i sestre? Oni su ljudi koji čine razorne, gnusne stvari; oni su Božji neprijatelji; oni su đavli, oni su Sotone; oni su zli ljudi, antikristi. Oni nisu braća i sestre i nisu kandidati za spasenje. Da su uistinu braća i sestre, ljudi iz Božje kuće, onda bi se kod svakog problema koji bi se pojavio u Njegovoj kući ujedinili srcem i umom sa svojom braćom i sestrama kako bi se s njim suočili i riješili ga zajedno. Ne bi bili promatrači, a još manje bi promatrali i smijali se. Samo bi takvi ljudi poput antikrista stajali po strani, smijali se i željno iščekivali da se Božjoj kući dogode loše stvari.

Bit antikrista može se razotkriti u svakoj situaciji. Ona se ne može sakriti. Što god činili, o kojem god se pitanju radilo, sva gledišta i naravi koje oni razotkrivaju odvratni su čovjeku i Bogu. Ne samo da uzrokuju uništenje, prekid i ometanje u svakojakim stvarima koje se pojave, smijući se po strani – oni se također često suprotstavljaju Bogu i iskušavaju Ga. Što znači iskušavati Boga? (U srcu ne vjeruju u Boga pa govore neke stvari ili se služe nekim trikovima kako bi iskušali Njegove misli, pokušavajući dokučiti o čemu se radi.) To se često događa. U slučaju Joba, kako je Sotona iskušavao Boga? (Prvi put kad je Sotona govorio, rekao je da ako Bog udari na Jobov dom i imovinu, on više neće obožavati Boga; drugi put je rekao da ako Bog udari Jobovo meso i kosti, on će zanijekati Boga. Sotona je htio iskušati Boga tako što će dopustiti da nesreće snađu Joba.) Je li to iskušavanje? Je li to točna definicija tog izraza? (Ne.) Strogo govoreći, ti se odlomci odnose na optužbu. Ono što je Sotona mislio govoreći te stvari bilo je: „Nisi li ti rekao da je Job savršena osoba? Uz sve dobre stvari koje si mu dao, kako te ne bi mogao obožavati? Ako ga lišiš tih dobrih stvari, misliš li da bi te on i tada obožavao?” To je optužba. Šta je onda iskušavanje? Sotona je poslao razbojnike da opljačkaju i otmu Jobovu imovinu. Za Joba je to bilo iskušavanje. Zašto je to iskušavanje? Zbog ovoga: „Zar ti ne vjeruješ u boga? Jednom kad te lišim ovih stvari, da vidimo hoćeš li i tada vjerovati u njega!” Ipak, kako je Job to shvatio? Vjerujući da je to kušnja od Boga, nije se borio niti svađao, niti je išta rekao – pokorio se i prihvatio je od Boga. Tu su i stvari koje su zadesile Gospodina Isusa: Sotona je tražio od Njega da pretvori kamenje u hranu i pokazivao Mu je svu slavu i bogatstvo svijeta, tražeći od Njega da mu se pokloni u obožavanju. To su bila iskušenja. A koje stvari antikristi čine kada iskušavaju Boga? (Antikristi nemaju bogobojazna srca. Čine zlo, čak i kad znaju da je zlo; žele iskušati Boga da vide hoće li ih snaći Njegova kazna. Budući da ne vjeruju u Božju pravednu narav, kad čine zlo, nedostaje im savjest.) To je iskušavanje. Oni u to ulaze vođeni razmišljanjem „hajde da probamo pa da vidimo”. Žele vidjeti što će točno Bog učiniti: „Nije li bog veličanstven i gnjevan? Pa, ja tiraniziram crkvu i učinio sam toliko loših stvari iza leđa boga i čovjeka – zna li bog za to ili ne? Ako u meni nema tuge i ne trpim nikakvu tjelesnu kaznu, to znači da bog ne zna.” Oni čine male pokuse kako bi iskušali je li Bog svemoguć ili ne, kako bi iskušali promatra li On najskrovitija srca ljudi. To su iskušavanja. Žele potvrditi istinitost te stvari, iskušati hoće li Bog uistinu djelovati i postoji li On uistinu. To su iskušavanja.

Nekoć je u kontinentalnoj Kini postojao antikrist koji je grupu ljudi naveo na pogrešan put. Vidio je kako Božja kuća u inozemstvu organizira zborove i pjeva himne pa je pomislio: „Ako vi možete imati zborove u inozemstvu, možemo i mi ovdje.” Stoga je okupio ljude iz raznih mjesta da pjevaju u zboru. Okupio je i veliku publiku za njih; bio je to popriličan prizor. Zašto je to učinio? S jedne strane, uspostavljao je neovisno kraljevstvo, što ne zahtijeva pojašnjenje. S druge strane, razmišljao je ovako: „Bog u kojeg vjerujemo je istiniti bog i mi imamo djelo duha svetoga. Možda smo u neprijateljskom okruženju, veliki crveni zmaj nas progoni i drži pod strogim i pomnim nadzorom, ali pokažimo ljudima štiti li nas bog ili ne. Da vidimo može li nam se što dogoditi; da vidimo možemo li biti uhićeni.” Kakav je to mentalitet? (Mentalitet iskušavanja.) To je iskušavanje – to je isticanje takvih parola i korištenje takvih krilatica kao što je vjerovanje da je Bog svemoguć i sveprisutan kako bi se ispitalo što će Bog zapravo učiniti, kako bi se kladilo s Njim i nadmetalo s Njim. To se zove „iskušavanje”. Kod nekih ljudi, kad im drugi kažu: „Ne možeš ti to jesti; zaboljet će te želudac”, oni kažu: „Ne vjerujem ti, pojest ću to! Da vidim hoće li mi Bog dati da me zaboli želudac ili ne.” I tako, oni to pojedu i doista ih zaboli želudac. Misle u sebi: „Zašto me Bog nije zaštitio? Drugim ljudima je pozlilo, ali to je zato što oni ne vjeruju u Boga. Ja vjerujem u Boga; zašto je i meni pozlilo kao i svima drugima?” Kakvo je to ponašanje? (Iskušavanje.) To je posljedica toga što ne poznaju Boga. Ali kod antikrista postoji još nešto: oni uopće ne priznaju postojanje Božje biti pa sve čine vlastitim naporima i vlastitim maštarijama, a ne vjerom. Umjesto toga, oni iskušavaju Boga. Koriste svoje ponašanje i svoje trenutne misli i impulse kako bi istražili postoji li Bog, je li Njegova svemoć stvarna i može li ih On doista zaštititi. Ako je njihov eksperiment uspješan, tada će se njihova vjera nastaviti na toj osnovi; ako ne uspije, ako ih Bog razočara, što će učiniti? Reći će: „Neću više vjerovati u boga. Nije da on brine za ljude. Svi kažu da je bog čovjekovo utočište – kako ja vidim, to nije nužno tako. Što se tiče ovih riječi, ljudi trebaju imati rezervni plan za budućnost; ne mogu biti toliko glupi. Ljudi trebaju sami rješavati svoje poslove – ne mogu se osloniti na boga za sve.” To je rezultat koji su izveli iz svog iskušavanja. Što mislite o tom zaključku? Hoće li ljudi doći do tog zaključka ako teže istini? (Ne.) Zašto ne? Ako ljudi teže istini, na kraju će doći do dobrog, pozitivnog postignuća i nagrade. To jest, bez obzira na to što ljudi čine, Bog ima Svoje načine i načela o tome kako On reagira i kako se odnosi prema tim stvarima, a ljudi imaju svoje obveze koje trebaju izvršavati i vlastite instinkte. Bog im daruje njihove instinkte; On im je već dao načela pa bi ljudi trebali djelovati u skladu s tim načelima pod vodstvom Božjih riječi. Kod nekih stvari, na površini se čini kao da bi Bog trebao zaštititi čovjeka, ali dolazi li to „trebao bi” od čovjeka ili od Boga? (Od čovjeka.) To je zamišljeno u čovjekovom umu. To „trebao bi” nije istina; to nije Božja odgovornost. Dakle, što će točno Bog onda učiniti? Bog ima Svoje načine djelovanja i On ima Svoja načela. Ponekad, time što te ne štiti, On te razotkriva, gledajući koji put biraš. Ponekad, kroz neprijateljsko okruženje, On usavršava tvoje znanje u nekom području, dopuštajući ti da stekneš jedan aspekt istine i promijeniš se u nekom pogledu. On te jača i čini da rasteš. Ukratko, kako god Bog djelovao, On ima Svoja načela i razloge, kao i Svoje ciljeve i svrhe. Ako uzmeš kao istinu ideju da „Bog bi me trebao zaštititi i On bi trebao djelovati na takav i takav način” i tako je se držiš, postavljajući time zahtjeve Bogu, onda kada Bog ne djeluje na taj način, nastat će sukob između tebe i Boga. Kada taj sukob nastane, Bog neće biti kriv. Tko će biti? (Čovjek.) Sve počinje s problemom u gledištima ljudi, u tome što zauzimaju pogrešan stav, zauzimaju pogrešan položaj. Kada tražiš od Boga da djeluje na određeni način, osjećat ćeš kako je to posve opravdano. Ali da se vratimo korak unatrag, kada se možeš pokoriti i prihvatiti, tada ćeš osjetiti da tvoja opravdanja ne drže vodu i da su to tvoje iskvarene naravi i nerazumni zahtjevi. Kada budeš u stanju prihvatiti, Bog će ti darovati mjeru istine i znanja koju bi trebao steći. Kako On to vidi, to je element istine koji najviše trebaš steći, a ne neka beznačajna milost ili blagoslov. Samo Bog zna što je za tebe najvažnije i On opskrbljuje ljude i daje im u pravo vrijeme i u odgovarajućoj mjeri. Antikristi, s druge strane, ne priznaju istinu ni djelo Duha Svetoga. Tko god razgovarao u zajedništvu o istini i svjedočio o Božjoj ljubavi i spasenju, antikrist ne samo da će to odbiti prihvatiti, već će osjećati odbojnost i otpor prema tome. To je razlika između antikrista i običnih iskvarenih ljudi.

Ovdje ćemo zaključiti naše zajedništvo o obilježju antikrista da niječu Božji identitet i Njegovu bit jedinstvenosti. Imate li vi još kakvih pitanja? (Bože, ja imam pitanje. Susrećem mnogo vjernika u Gospodina dok propovijedam evanđelje i svi se oni grčevito drže onog Pavlovog gledišta koje glasi: „Ta meni je živjeti Krist.” Oni misle da ako mogu zadovoljiti mjerilo Pavlovih riječi, mogu postati Bog. Je li to još jedno očitovanje antikrista i također nijekanje Božje biti jedinstvenosti?) Više-manje. To što antikristi niječu jedinstvenost Božju uglavnom je zato što žele biti bog. Pavlove riječi su im posebno omiljene: „Ta meni je živjeti Krist, meni je živjeti bog, sa životom boga ja sam bog.” Oni vjeruju da, ako se ovo gledište pokaže istinitim, imaju nadu da postanu bog, da vladaju kao kralj i da imaju kontrolu nad ljudima; ako se ne pokaže, onda su njihove nade da će vladati kao kralj i postati bog srušene. Ukratko, Sotona uvijek želi biti ravnopravan s Bogom – a tako i antikristi: i oni posjeduju tu bit. Na primjer, među onima koji slijede Boga, postoje ljudi koji neprestano uzvisuju Boga i svjedoče o Njemu, svjedoče o Njegovom djelu i o učinku koji sud i grdnja Njegovih riječi imaju na čovjeka. Oni slave cjelokupno djelo koje Bog čini da spasi čovjeka, a također slave i cijenu koju je Bog platio. Žele li i antikristi uživati u svemu tome ili ne? Oni žele uživati u podršci, laskanju, uzvisivanju – čak i hvali od ljudi. I kakve im još sramotne ideje padaju na pamet? Žele da ljudi vjeruju u njih, da ovise o njima u svemu; u redu je da se ljudi oslanjaju i na Boga – ali ako je, u isto vrijeme dok ovise o Bogu, realističnije i istinskije da ovise o antikristima, onda će antikristi biti izuzetno zadovoljni. Ako ti, u isto vrijeme dok slaviš Boga i brojiš milosti koje ti je Bog dao, također zbrajaš sva zaslužna postignuća antikrista i hvališ ih među svojom braćom i sestrama, šireći nadaleko i naširoko sve što oni čine, onda će u svojim srcima oni biti divno zadovoljni i osjećat će se ispunjeno. Stoga, govoreći s gledišta priroda-biti antikrista, kada kažeš da Bog posjeduje autoritet, da je pravedan i da je sposoban spasiti ljude, kada kažeš da samo Bog posjeduje takvu bit, da samo Bog može činiti takvu vrstu djela i da nitko ne može stati na Njegovo mjesto ili Ga predstavljati u činjenju tih stvari, niti bi itko mogao posjedovati tu bit i činiti te stvari: kada ti to kažeš, antikristi u svojim srcima ne prihvaćaju te riječi i odbijaju ih priznati. Zašto ih ne prihvaćaju? Zato što imaju ambicije – to je jedna strana problema. Druga strana je da oni ne vjeruju, niti priznaju, da je utjelovljeno tijelo Bog. Kad god netko kaže da je Bog jedinstven, da je samo Bog pravedan, oni se u svojim srcima ne slažu i iznutra će se oduprijeti, govoreći: „Pogrešno – i ja sam pravedan!” Kada kažeš da je samo Bog svet, oni će reći: „Pogrešno – i ja sam svet!” Pavao je primjer toga: kada su ljudi širili riječ Gospodina Isusa Krista, govoreći da je Gospodin Isus Krist dao Svoju dragocjenu krv za čovječanstvo, da je poslužio kao žrtva za grijeh i spasio cijelo čovječanstvo te otkupio cijelo čovječanstvo od grijeha – kako se Pavao osjećao čuvši to? Je li priznao da je sve to bilo Božje djelo? Je li priznao da je Onaj koji je bio sposoban sve to učiniti bio Krist i da je samo Krist mogao sve to učiniti? I je li priznao da je samo Onaj koji je bio sposoban sve to učiniti mogao predstavljati Boga? Nije. Rekao je: „Ako je Isus mogao biti razapet, onda i ljudi mogu biti razapeti! Ako je on mogao dati svoju dragocjenu krv, onda mogu i ljudi! Pored toga, i ja mogu propovijedati, i znam više od njega, i mogu podnositi patnju! Ako kažeš da je on krist, zar se onda i ja ne bih trebao zvati kristom? Ako ti proglašavaš njegovo sveto ime, zar onda ne bi trebao proglašavati i moje? Ako je on podoban da se zove kristom, ako on može predstavljati boga i ako je on sin božji, zar nismo i mi? Mi koji smo sposobni trpjeti i platiti cijenu i koji se možemo mučiti i raditi za boga – zar se i mi ne možemo zvati kristima? Kako se to što te bog odobrava i zove te Kkristom razlikuje od krista?” Ukratko, antikristi nisu uspjeli shvatiti onaj aspekt Božje biti koji je Njegova jedinstvenost i ne razumiju što jedinstvenost Božja zapravo jest. Oni vjeruju: „Biti krist ili biti bog je nešto prema čemu se radi na temelju vještine i sposobnosti, baš kao što se moć stječe borbom. Ne zoveš se ti kristom zato što imaš bit boga. Biti krist je teško stečeni rezultat vlastite vještine; to je baš kao što su stvari u svijetu – tko god je vještiji i sposobniji, taj može biti visoki dužnosnik i može imati zadnju riječ.” To je njihova logika. Antikristi ne priznaju da je Božja riječ istina. Bit i narav Božja, kako su opisane u Božjim riječima, za njih su neshvatljive; oni su laici i autsajderi i nemaju pojma pa se njihov govor u potpunosti sastoji od riječi autsajdera, riječi bez duhovnog razumijevanja. Ako su radili nekoliko godina i misle da su sposobni trpjeti i platiti cijenu, da mogu prodavati maglu dok propovijedaju doktrine, da su naučili glumiti licemjera i mogu zavoditi druge te su zadobili odobravanje nekih, onda vjeruju, kao nešto što se podrazumijeva, da su sposobni postati krist i postati bog.

Imate li još pitanja? (Bože, možeš li nam još malo besjediti o tome što znači iskušavati Boga? Na koje se načine iskušavanje Boga očituje u ljudima?) Iskušavanje Boga događa se kad ljudi ne znaju kako Bog djeluje, ne poznaju Ga niti Ga razumiju pa Mu često postavljaju neke nerazumne zahtjeve. Na primjer, kad je netko bolestan, može se moliti da ga Bog izliječi. „Neću tražiti liječenje – da vidim hoće li me Bog izliječiti ili ne.” I tako, nakon što se molio dosta dugo a da Bog ništa nije uradio, kaže: „Budući da Bog nije ništa učinio, uzet ću lijek i vidjeti hoće li me On spriječiti. Ako mi lijek zapne u grlu ili ako prolijem malo vode, to je možda Božji način da me spriječi da ga uzmem.” To je ono što je iskušenje. Ili, na primjer, trebaš propovijedati evanđelje. U normalnim okolnostima, svi kroz zajedništvo i promišljanje odlučuju što tvoje dužnosti zahtijevaju i što bi trebao učiniti, a onda djeluješ kad je pravo vrijeme. Ako se nešto dogodi dok djeluješ, to je Božja suverenost – ako bi te Bog htio spriječiti, On će to učiniti samoinicijativno. Međutim, recimo da ti u molitvi kažeš: „O, Bože, danas idem propovijedati evanđelje. Je li u skladu s Tvojom namjerom da idem? Ne znam hoće li današnji mogući primatelj evanđelja to moći prihvatiti ili ne, niti kako ćeš Ti točno o ovome odlučiti. Molim za Tvoje aranžmane, za Tvoje smjernice, da mi Ti pokažeš te stvari.” Nakon molitve, sjediš ondje, nepomično, a onda kažeš: „Zašto Bog nema ništa reći o tome? Možda je to zato što ne čitam dovoljno Njegove riječi pa mi On ne može pokazati te stvari. Ako je tako, odmah ću izaći. Ako se vani spotaknem i padnem, to me možda Bog sprječava da idem, a ako sve prođe glatko i Bog me ne sprečava, to mi možda Bog dopušta da idem.” To je iskušenje. Zašto to zovemo iskušenjem? Božje djelo je praktično; u redu je da ljudi samo izvršavaju dužnosti koje bi trebali, organiziraju svoje svakodnevne živote i žive svoje živote normalne ljudskosti na način koji je u skladu s načelima. Nema potrebe iskušavati kako će Bog djelovati ili kakve će smjernice dati. Brini se samo o tome da činiš ono što treba; nemoj uvijek imati dodatne misli kao što su: „Dopušta li mi Bog da ovo učinim ili ne? Ako ovo učinim, kako će Bog postupiti sa mnom? Je li ispravno od mene da to učinim na ovaj način?” Ako je nešto očito ispravno, onda se brini samo o tome da to učiniš; ne razmišljaj o ovome i onome. U redu je moliti, naravno, moliti za Božje usmjerenje, da On usmjerava tvoj život na ovaj dan, da On vodi dužnost koju danas obavljaš. Dovoljno je da osoba ima pokorno srce i stav pokornosti. Na primjer, ti znaš da ako dodirneš struju rukom, doživjet ćeš šok i možeš izgubiti život. Ipak razmišljaš: „Nema brige, Bog me štiti. Baš hoću probati, da vidim hoće li me Bog zaštititi i da vidim kakav je osjećaj Božje zaštite.” Zatim to dodirneš rukom i, kao rezultat, doživiš šok – to je iskušavanje. Neke su stvari očito pogrešne i ne bi se trebale činiti. Ako bi ih ipak činio, da vidiš kakva će biti Božja reakcija, to je iskušavanje. Neki ljudi kažu: „Bog ne voli kad se ljudi odijevaju upadljivo i nose tešku šminku. Učinit ću to, dakle, i vidjeti kakav je osjećaj da me Bog iznutra prekorava.” I tako, nakon što se potpuno našminkaju, pogledaju se u ogledalo: „Bože, izgledam kao živa utvara, ali osjećam samo da je to pomalo odvratno i ne mogu se pogledati u ogledalo. Nema dodatnog osjećaja osim toga – ne osjećam Božje gnušanje i ne osjećam da mi se Njegove riječi odmah javljaju, da me obore i sude mi.” Kakvo je to ponašanje? (Iskušavanje). Ako si ponekad površan u svojoj dužnosti i to jasno znaš, dovoljno je da se pokaješ i popraviš. Ali ti se uvijek moliš: „O, Bože, bio sam površan – molim Te da me Ti discipliniraš!” Čemu služi tvoja savjest? Ako imaš savjest, ti bi trebao preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje. Trebao bi ga obuzdati. Ne moli se Bogu – ta će molitva postati iskušavanje. Uzeti vrlo ozbiljnu stvar i pretvoriti je u šalu, u iskušavanje, nešto je čega se Bog gnuša. Kada se ljudi mole Bogu i traže Ga kad se suoče s problemom, a također i u nekim svojim stavovima, zahtjevima i načinima postupanja u ophođenju s Bogom, često će se pojaviti neka iskušavanja. Što ta iskušavanja uglavnom podrazumijevaju? Radi se o tome da bi ti želio vidjeti kako će Bog djelovati ili da bi želio vidjeti može li Bog nešto učiniti ili ne. Želio bi iskušati Boga; Želio bi iskoristiti tu stvar kako bi provjerio kakav je Bog, kako bi provjerio koje su riječi koje je Bog izgovorio ispravne i točne, koje se mogu obistiniti i koje On može ostvariti. Sve su to iskušavanja. Pojavljuju li se ovi načini postupanja redovito u vama? Recimo da postoji nešto za što ne znaš jesi li ispravno učinio ili je li to u skladu s istina-načelima. Ovdje postoje dvije metode koje mogu potvrditi je li ono što si ti učinio u toj stvari iskušenje ili je pozitivno. Jedna metoda je imati ponizno srce koje traži istinu, govoreći: „Evo kako sam se postavio prema ovoj stvari koja mi se dogodila i kako je sada, kao rezultat mog takvog postupanja. Ne mogu dokučiti je li to ono što sam zapravo trebao učiniti.” Što misliš o ovom stavu? Ovo je stav traženja istine – u njemu nema iskušavanja. Pretpostavimo da kažeš: „Svi o ovoj stvari odlučuju zajedno, nakon razgovora u zajedništvu.” Netko pita: „Tko je zadužen za ovo? Tko je glavni donositelj odluke?” A ti kažeš: „Svi.” Tvoja je namjera ova: „Ako kažu da se s ovom stvari postupalo u skladu s načelima, reći ću da sam ja to učinio. Ako kažu da se nije postupalo u skladu s načelima, počet ću tako što ću zatajiti tko je to učinio i tko je donio odluku. Na taj način, čak i ako budu inzistirali i pokušali svaliti krivnju, neće je svaliti na mene, a ako itko bude osramoćen, neću to biti samo ja.” Ako govoriš s takvom namjerom, to je iskušavanje. Netko može reći: „Bog se gnuša toga kad čovjek slijedi svjetovne stvari. Gnuša se stvari kao što su obilježavanje godišnjica i festivala.” Sad kad to znaš, možeš jednostavno dati sve od sebe da izbjegavaš takve stvari, koliko okolnosti dopuštaju. Međutim, recimo da namjerno slijediš svjetovne stvari dok nešto činiš tijekom festivala, i dok to činiš, namjera koju gajiš je ova: „Samo gledam hoće li me Bog disciplinirati zbog ovoga, hoće li uopće obraćati pažnju na mene. Samo gledam kakav stav On doista ima prema meni, koliko duboko ide Njegovo gnušanje. Kažu da se Bog gnuša ovoga, kažu da je On svet i da se gnuša zla, pa ću vidjeti kako se On gnuša zla i kako će me disciplinirati. Ako mi, dok činim te stvari, Bog da povraćanje i proljev i učini da me uhvati vrtoglavica, da ne mogu ustati iz kreveta, onda će se činiti da se Bog doista gnuša tih stvari. Neće On samo govoriti – činjenice će to potvrditi.” Ako se uvijek nadaš da ćeš vidjeti takav prizor, kakvo ponašanje i namjere imaš? Ti iskušavaš. Čovjek nikada ne smije iskušavati Boga. Kada iskušavaš Boga, On se skriva od tebe i pokriva Svoje lice pred tobom, a tvoje su molitve beskorisne. Neki mogu pitati: „Neće uspjeti čak i ako sam iskren u srcu?” Da, čak i ako si iskren u srcu. Bog ne dopušta da Ga ljudi iskušavaju; On se gnuša zla. Kada gajiš te opake ideje i misli, Bog će se sakriti od tebe. Neće te više prosvjetljivati, već će te ostaviti po strani, a ti ćeš nastaviti činiti glupe, ometajuće i uznemirujuće stvari sve dok ne budeš razotkriven. To je posljedica koja proizlazi iz toga što ljudi iskušavaju Boga.

(Bože, imam pitanje. Upravljam opremom u crkvi. Moj stav prema ovoj dužnosti uvijek je neozbiljan i nemaran. Braća i sestre ukazali su mi na moje pogreške i orezali me, te su sa mnom razgovarali o primjeru koji je Bog jednom dao o čovjeku koji je potajno popio sirup protiv kašlja: Bog ga nije disciplinirao niti prekorio, već ga je eliminirao čim ga je popio. Božja narav ne tolerira ljudske uvrede – znam te riječi, ali imam gledište da je Bog milosrdan i pun ljubavi, da On vjerojatno neće postupati sa mnom kao što je postupao s tim čovjekom. Dakle, nisam se bojao. Na temelju današnje Božje besjede, osjećam da imam stav sumnje prema Njegovoj pravednoj naravi i da se ponašam kao antikrist: iskušavam Boga, nikad Ga se ne bojim.) Stav koji Bog ima prema nekoj osobi ne temelji se na tome boji li se ta osoba Njega, niti se temelji na tome kakav prolazni stav ta osoba može imati o određenoj stvari. Bog ne smatra ozbiljnim problemima loše navike i neodgovorne načine koje osoba može pokazati i otkriti u trivijalnim životnim stvarima. Dovoljno je samo moći posvetiti se svojoj ključnoj dužnosti i preuzeti odgovornost za nju. Ako osjećaš da nikada nećeš moći preuzeti odgovornost za upravljanje opremom i ne možeš uložiti svu svoju snagu da to dobro obaviš, što to pokazuje? Djelomično, to pokazuje da nisi dobar u upravljanju; povrh toga, to pokazuje da nisi baš prikladan za taj posao. Ako osjećaš da bi tvoj ostanak na tom poslu jednog dana mogao dovesti do katastrofe, bilo bi ti bolje da preporučiš nekoga drugoga za to; neka netko u crkvi tko je prikladan za taj zadatak uskoči umjesto tebe, a zatim idi raditi posao u kojem si dobar i koji te zanima, i budi odan u obavljanju te dužnosti. Štoviše, ako netko doista voli istinu i istinski se želi bojati Boga i kloniti se zla, te živjeti dostojanstveno i ne biti omražen od drugih, već poštovan od njih, onda bi trebao biti odlučan u namjeri da sve dobro obavi. I dok to čini, trebao bi imati odlučnost pred Bogom da kaže: Bože, molim Te, discipliniraj me ako loše radim – molim Te, čini djelo Svoje. Ljudi loše upravljaju drugima; u najboljem slučaju, mogu nekoga naučiti da postane talent u jednom području. Ali kada je riječ o putu kojim netko hoda, njegovim pogledima na život, ciljevima koje bira u životu i kakva će osoba biti, nitko mu ne može pomoći. Samo Bog i Njegove riječi mogu promijeniti ljude. Kako se to ostvaruje? Tako što su ljudi sami bespomoćni – moraju prepustiti Bogu da rješava stvari. Dakle, koje kriterije osoba mora ispuniti da bi dopustila Bogu da djeluje, prije nego što će On biti voljan djelovati? Prvo mora imati odlučnost, mora imati takvu želju, govoreći: „Znam da nikada nisam uspio dobro obaviti ovaj zadatak. Braća i sestre nisu bili zadovoljni – ni ja nisam bio zadovoljan – ali želim to dobro obaviti. Što da radim? Doći ću pred Boga u molitvi i dopustiti Mu da djeluje u meni.” Ako želiš da Bog djeluje u tebi, najprije moraš biti sposoban trpjeti – kada te Bog disciplinira, kada te prekori, moraš biti sposoban to prihvatiti. Biti poslušan i prihvaćati u srcu početak je dobrog obavljanja bilo čega. Pošteno je reći da će svatko imati sumnje u Božju pravednost i svemogućnost prije nego što bude u potpunosti spašen. Ono što se razlikuje jest to da obični, iskvareni ljudi mogu, unatoč svojim pukim sumnjama, normalno obavljati svoju dužnost, težiti istini i postupno spoznati Boga; njihova subjektivna želja je aktivna i pozitivna. Antikristi su sušta suprotnost: njihove subjektivne želje nisu prihvaćanje i poslušnost, i oni nemaju želju priznati; umjesto toga, oni se opiru. Oni ne prihvaćaju. Što je onda dobro kod običnih, iskvarenih ljudi? U dnu svoga srca oni prihvaćaju i vole pozitivne stvari – samo što zbog svoje iskvarene naravi postoje trenuci kada si ne mogu pomoći, kada rade loše, i stvari su izvan njihove moći, izvan njihovog dosega, pa su često negativni i slabi u srcu, osjećajući da ih Bog ne želi, da ih prezire. Je li to dobar osjećaj? Dobro je imati taj osjećaj – to znači da imaš priliku biti spašen, i to je znak da možeš biti spašen. Ako to ni ne osjećaš, onda su tvoje nade u stjecanje istine i spasenje prilično neznatne. Upravo to što imaš taj osjećaj pokazuje da još uvijek imaš savjest, dostojanstvo i integritet – da u tebi još uvijek ima razuma. Ako ni to nemaš, onda uistinu jesi antikrist, bezvjernik. Trenutačno imaš samo neka ponašanja bezvjernika, ponešto od onoga što oni razotkrivaju, ponešto od njihove naravi, ali ipak nisi bezvjernik. Kako Bog to vidi, vjeruješ u Njega i Njegov si sljedbenik, iako još uvijek imaš mnogo problema i nedostataka na putu vjere u Njega, i u tvojoj težnji, i u tvojim pogledima, i u svakom aspektu tvog osobnog života. Kako se, dakle, ti problemi mogu riješiti? To je lako. Sve dok ispunjavaš osnovne zahtjeve posjedovanja savjesti i razuma, težnje za istinom i ljubavi prema pozitivnim stvarima, svi se ti problemi mogu riješiti – to je samo pitanje vremena. Sve dok možeš prihvatiti istinu te prekoravanje i disciplinu koji dolaze od Boga, već si prošao prvu prepreku. Druga prepreka je da sa svoje strane moraš naučiti riješiti svoju iskvarenu narav i razna stanja koja se u tebi javljaju kada te svaka stvar zadesi, te naučiti rješavati probleme Božjim riječima, dok čitaš riječi Božje, i slušaš razgovor i iskustvena svjedočanstva braće i sestara. Moraš biti u stanju često dolaziti pred Njega, govoreći Mu svoje okolnosti i stanja, kao i probleme s kojima se suočavaš, govoreći Mu ih otvoreno, i iskreno prihvaćajući Njegovo orezivanje, Njegovu disciplinu i prekoravanje, pa čak i Njegovo otkrivenje tebe i stav prema tebi – srce ti mora ostati otvoreno prema Njemu, a ne zatvoreno. Sve dok ti srce ostaje otvoreno, tvoja savjest i razum mogu služiti svrsi, a istina će moći ući u tebe i potaknuti promjenu u tebi. Svi se ti problemi tada mogu riješiti. Nisu nerješivi; nijedan od njih nije veliki problem. Uobičajeno je da su ljudi površni u obavljanju svoje dužnosti. To je najčešće stanje u kojem se nalazi cijelo iskvareno čovječanstvo. Jedno stanje je biti pun laži, drugo je zabušavanje, površnost i neodgovornost u svemu, biti u stanju smušenosti, u stanju pukog otaljavanja – to je norma za cijelo iskvareno čovječanstvo. To su puno manje ozbiljne stvari od čovjekova opiranja Bogu i odbijanja istine. To čak nije ni ono što Bog gleda u čovjeku. Kad bi Bog sitničario s ljudima, onda ih ne bi htio čim bi rekli jednu pogrešnu riječ; čim bi jednom napravili malu pogrešku, On ih ne bi htio; ako bi ljudi u mladosti bili nagli te radili stvari nestrpljivo, Bog ih ne bi volio, i tada bi ih On napustio i eliminirao. Kad bi stvari tako stajale, nijedna osoba ne bi bila spašena. Neki će reći: „Nisi li Ti rekao da Bog osuđuje ljude i odlučuje o njihovim ishodima kroz njihovo ponašanje?” To je druga stvar. Na putu ljudi u težnji za istinom kako bi postigli promjenu naravi i spasenje, takva stanja u čovjeku su, kako ih Bog vidi, najuobičajenije moguće stvari, obične i svakodnevne koliko god mogu biti. Bog ih čak ni ne gleda. Što On gleda? On gleda imaš li pozitivnu težnju i kakav je tvoj stav prema istini i pozitivnim stvarima, te prema težnji za promjenom naravi. On gleda imaš li takvu želju, trudiš li se. Kada Bog vidi da imaš te stvari, da osjećaš grižnju savjesti kada činiš nešto loše, da to znaš mrziti, da znaš doći pred Boga u molitvi, te Mu se ispovjediti i pokajati, On tada kaže da za tebe ima nade, da nećeš biti eliminiran. Misliš li da su Božja pravedna narav, Njegovo milosrđe i ljubav, samo prazne riječi? Upravo zato što ima takvu bit, Bog ima stav prema svakoj vrsti osobe, a ti su stavovi iznimno praktični – nimalo nisu prazni.

Ovo razgovor o biti antikrista, koje već neko vrijeme vodimo, namijenjeno je svima, djelomično kako bi mogli razumjeti i razlučiti antikriste, te odrediti tko su oni i odbaciti ih; također je cilj dati svima do znanja da svatko ima narav antikrista, baš kao i antikristi, ali da samo pravi antikristi trebaju biti eliminirani i napušteni, dok su obični ljudi s naravi antikrista oni koje će Bog spasiti, a ne oni koje će On eliminirati. Svrha zajedništva s ljudima o biti antikrista i svakom aspektu njihove naravi nije da bi se osudili ljudi – riječ je o spašavanju ljudi, davanju puta, dopuštanju da jasno vide kakve iskvarene naravi zapravo imaju, o čemu Bog zapravo govori kada kaže da je čovječanstvo Njegov neprijatelj i zašto bi On to rekao – koje su to točno vrste iskvarene naravi u čovjeku i koja su to otkrivenja otpora i buntovništva protiv Boga u čovjeku, koja navode Boga da to kaže, da izrekne te osude. Upravo zato što Bog želi spasiti čovjeka, zato što ne napušta čovječanstvo, niti Svoje sljedbenike, niti one koje je izabrao, On neumorno govori i djeluje na takav način. Božji govor i djelovanje na ovaj način ne svode se samo na to da ljudi razumiju koliko je On divan, koliko je svesrdan i strpljiv s ljudima, koliko je truda uložio. Kakva je korist od razumijevanja tih stvari? Kada ljudi razumiju te stvari, nemaju ništa više od malo zahvalnosti prema Bogu – a ipak njihova iskvarena narav uopće nije riješena. Bog govori s takvim svesrdnim strpljenjem kako bi ljudi vidjeli da je On uložio trud i odlučio spasiti ljude – On se ne šali; Bog želi spasiti čovječanstvo i odlučan je to učiniti. Kako se to vidi? Nema aspekta istine o kojem Bog govori s jedne strane ili iz jednog kuta, niti On govori na jedan jedini način – umjesto toga, On to govori ljudima iz različitih kutova, na različite načine, različitim jezikom i u različitim stupnjevima, kako bi ljudi spoznali svoju iskvarenu narav i same sebe, i iz toga razumjeli smjer kojim njihova težnja treba ići i kakvim putem trebaju krenuti. On to čini kako bi ljudi odbacili i promijenili svoju sotonsku, iskvarenu narav, i otpustili filozofije za ovozemaljsko ophođenje, načine preživljavanja te načine i modele življenja kojima Sotona kvari ljude, navodeći ih da umjesto toga žive prema načinima, modelima, smjerovima i ciljevima koje je Bog ljudima pokazao i priopćio. Bog ne čini sve to da bi ljudi to prihvatili, da bi vidjeli Njegove brižne namjere ili koliko je teško činiti sve što On čini. Ne moraš to znati. Usredotoči se samo na pronalaženje onoga što trebaš primijeniti u riječima koje Bog govori, i na razumijevanje istine i Božjih namjera u njima; uđi u istina-stvarnost; živi prema istina-načelima, te se vladaj i postupaj prema istina-načelima, i dovrši poslanje koje je dao Bog, tako da postigneš spasenje. Bog će tako biti zadovoljan, a pitanje čovjekova spasenja bit će u potpunosti dovršena, što će koristiti i čovjeku. A što se tiče onih vremena kada još uvijek ima puno doktrine u onome što ljudi govore, kada su previše površni u svojim postupcima, kada su uvijek površni, kada je njihova podlost prevladavajuća – osobito kod mladih ljudi, koji nisu skloni slijediti pravila, koji ponekad vole dugo spavati, koji imaju neke navike koje nisu sasvim razumne ili poučne drugima – nemoj to forsirati. Polako s njima. Sve dok si voljan težiti istini, dok možeš uložiti trud u Božje riječi i možeš često dolaziti pred Boga, otvarajući Mu svoje srce, On će djelovati. Nitko ne može promijeniti nikoga drugoga ljudskom snagom ili ljudskim sredstvima, uključujući tvoje roditelje, koji te ne mogu promijeniti.

To što si danas došao u Božju kuću djelo je Božje, i to što ovdje možeš slušati propovijedi, sigurno i postojano, čak i u ovom dobu, usred zlih trendova, i obavljati svoju dužnost bez da zaradiš novčić – to je djelo Božje. Zašto Bog to čini? Što Bog cijeni kod tebe? To što imaš nešto osjećaja za pravdu i što imaš savjest; što osjećaš odbojnost prema zlim trendovima i što voliš pozitivne stvari; i što iščekuješ dolazak Božjeg kraljevstva, vladavinu Krista i istine. Imaš te želje i Bog ih cijeni kod tebe, zbog čega te je i doveo u Svoju kuću. Misliš li da Bog ne vidi te tvoje mane i navike? Bog opaža tvoje mane – On ih sve zna. Ako zna, zašto se ne pobrine za njih? Takve stvari u mnogim slučajevima izazivaju sukob u ljudskom srcu. Oni kažu: „Bi li Bog spasio nekoga poput mene? Može li netko poput mene postići spasenje? Tako sam opak i iskvaren, tako nevoljan pokoriti se disciplini, tako buntovan – i opirem se Bogu i sumnjam u Njega. Kako bi me Bog ipak mogao izabrati?” Što te muči? Samo te Bog može spasiti; moraš vjerovati da On to može. Dovoljno je da se samo usredotočiš na slušanje riječi Božjih, njihovo prihvaćanje i primjenu. Nemoj zaglaviti u tim drugim stvarima – nemoj uvijek biti negativan zbog njih. Nitko ne pokušava iskoristiti tvoje mane protiv tebe; nitko nema materijala protiv tebe. Bog ne gleda te stvari. Ako te u tvojoj težnji za ispravnim putem i istinom ometaju loše navike, nedostaci ili podlost, koje uzrokuju takve beznačajne sitnice svakodnevnog života, nije li to gubitak? Nije li to neisplativo? (Jeste.) Vjerojatno je prilično mnogo ljudi trenutačno zaglavljeno u takvom stanju. Neki ljudi kažu da im je osobnost da su previše nagli, da su tako grubi u svemu što rade i da ne vole učiti. Kažu da imaju i loše navike: ne vole ustajati ujutro niti ići spavati navečer, i vole igrati igrice; ponekad se vole upustiti u prazne priče, a ponekad vole pričati viceve. Pitaju: bi li me Bog spasio? Nije li problem što imaš toliko predodžbi i zamisli o sebi? Zašto malo ne potražiš? Kakvo je zapravo Božje gledište i što Njegove riječi zapravo kažu? Spominju li se te stvari kao problemi u Njegovim riječima? Neki ljudi kažu da se vole dotjerivati i da se uvijek moraju suzdržavati. Drugi kažu da vole jesti meso, s prevelikim apetitom. To su mali problemi. Ti nedostaci, te osobnosti ili te životne navike najviše su nedostaci u ljudskosti osobe; oni se ne računaju kao iskvarena narav. Ono što ljudi istinski trebaju riješiti jest njihova iskvarena narav. Ne gubi iz vida širu sliku. Kada saznaš da imaš iskvarenu narav, i počneš se usredotočivati na promišljanje o njoj i njezino razlučivanje, i uložiš trud u to, i počneš je mrziti, ti tvoji mali nedostaci polako će se promijeniti – više neće biti problemi. Neki mladi ljudi vole se zabavljati. Nakon što se pobrinu za svoj redoviti posao, u redu je malo se zabaviti. Neke mlade žene vole biti lijepe, dotjerivati se i šminkati. I to je u redu, sve dok ne ide predaleko i dok ne nose čudnu odjeću ili tešku šminku. Sve je to u redu; nitko ih ne ograničava. Ništa od toga nije problem. Te životne navike, zahtjevi za kvalitetom tvog života i mali problemi osobnosti – ništa od toga ne bi te moglo navesti da se opireš Bogu niti bi te moglo navesti da ideš protiv istine. Ono što te istinski navodi da se opireš Bogu, ono što te sprječava da dođeš pred Njega i navodi te da se buniš protiv Njega, jest tvoja iskvarena narav. Kada možeš otkriti, spoznati i mrziti svoju iskvarenu narav, i stekneš subjektivnu želju za primjenom u skladu s načelima istine, svi se ti mali nedostaci mogu riješiti. A s tvojom riješenom iskvarenom naravi – najveći problem, tvoj otpor Bogu, također riješen – hoće li se ti tvoji mali nedostaci i dalje računati kao problemi? Kada dođe to vrijeme, takve male stvari kao što su kako se vladaš i kako živiš, što jedeš, što piješ, kako se opuštaš, kako obavljaš svoju dužnost i kako se slažeš s drugima, postat će malo-pomalo utemeljene na načelima. Tek tada ćeš saznati da je rješavanje iskvarene naravi bilo i ostalo velika stvar u životu osobe, da nakon što se iskvarena narav riješi, i svi drugi problemi su riješeni. Kada riješiš problem buntovništva protiv Boga, tada ćeš dostojanstveno živjeti s obličjem čovjeka. Može biti da sada postoje neki manji nedostaci koje više ne pokazuješ. Ljudi te mogu hvaliti, govoreći da si dobra mlada osoba, da si iskren u svojoj vjeri u Boga, da izgledaš kao vjernik u Boga. Ali ako Bog kaže da se još uvijek možeš buniti protiv Njega, onda je tvoje vanjsko dobro ponašanje beskorisno, koliko god veliko bilo. Temeljni problem nije riješen – tvoja iskvarena narav još nije riješena i još uvijek se možeš buniti protiv Boga. Još si tako daleko od spasenja! Kakva je korist za tebe da imaš samo dobro ponašanje? Zar se time samo ne zavaravaš?

Koji je problem sada od ključne važnosti da riješite? (Problem iskvarene naravi.) Neki mogu reći: „Volim nositi šarenu odjeću, ali Božja kuća to ne voli, pa ću se pobuniti protiv tog ponašanja.” Ne moraš – nosi je ako voliš. Neki kažu: „Volim stavljati puder, šminkati se i lijepo izgledati kad svakodnevno viđam ljude – to je tako lijepo!” Sve dok imaš vremena, to je u redu. Neki kažu: „Volim jesti finu hranu – volim začinjeno, a i kiselo.” Sve dok imaš sredstava, prilike i slobodnog vremena, možeš to jesti do mile volje. Čak i kad ne bi sebi udovoljio u tim stvarima, ako bi se susprezao i pobunio se protiv njih, tvoja iskvarena narav ne bi bila riješena. Što bi moglo proizaći iz toga što se susprežeš? Podnio bi veliku tjelesnu patnju, ali bi se u srcu osjećao prilično zakinuto – i kakvu bi ti to onda negativnu posljedicu donijelo kao popratnu pojavu? Osjećao bi da si mnogo pretrpio za Boga, da si stekao istinu, a zapravo ne bi imao ništa niti bi bio išta. Možeš se odijevati elegantno, dostojanstveno i pristojno – možeš izgledati kao brat ili sestra i dobro se vladati – ali ako ne možeš čak ni pronaći istina-načela kada trebaš obavljati dužnost, i ako bi mogao nastaviti prekidati i ometati rad crkve, je li tvoj temeljni problem riješen? (Ne.) Stoga, kako god na to gledaš, ono što je najtemeljnije jest razumijevanje Božjih riječi, istine, i ulazak u istina-stvarnost te rješavanje tvoje iskvarene naravi. Nemoj trošiti trud na nekoliko trivijalnih problema i vanjskih ponašanja, zadržavajući se na njima i ne otpuštajući ih, uvijek se osjećajući krivim i dužnim u srcu, uvijek rješavajući te stvari kao da su velika pitanja. Rezultat toga je da tvoja iskvarena narav ostaje zauvijek neriješena. Ako čak ni ne znaš kakva si osoba ili kakvu iskvarenu narav imaš – ako o tome nemaš ni najmanje razumijevanja, zar to neće upropastiti sve? Kada spoznaš svoju iskvarenu bit, ti tvoji mali problemi više neće biti problemi. Prirodno, kako budeš razumio istinu i ulazio u istina-stvarnost, i postajao sposoban djelovati prema načelima istine, postupno ćeš se riješiti tih malih problema. To je kao s nemirnim osobnostima ili sa sporim osobama, kao i s onima koji su pričljivi i šutljivi – to nisu problemi. To su pitanja osobnosti. Neki ljudi imaju jasnu dikciju, dok drugi nemaju; neki su ljudi odvažniji i usude se govoriti pred mnogo ljudi, dok su drugi manje odvažni i ne usude se govoriti kada je u blizini puno ljudi; neki su ljudi ekstrovertni, dok su drugi introvertni. Ništa od toga nije problem. Što jest problem? Narav antikrista koja se opire Bogu – to je problem. To je najveći problem, izvor sve čovjekove iskvarenosti. Ako riješiš problem iskvarene naravi, nijedan drugi problem više nije problem.

Ima li još pitanja? (Bože, imam pitanje. U svojoj težnji za istinom, imam normalan duhovni život, ali moje srce koje ljubi i teži istini nije tako veliko. Kada osjetim da je moje stanje pogrešno, marljivo težim nekoliko dana, ali kada ti dani prođu, ponovno popustim. Ovo se stanje stalno ponavlja, i znam da je to narav koja osjeća odbojnost prema istini, ali to još uvijek ne mogu riješiti u korijenu.) To se ne može izbjeći – takav je čovjekov ulazak u život. Ako uvijek želiš riješiti ovaj problem, činiš pogrešku. Primjerice, neke žene, pokušavajući pronaći muža, imaju kriterij da nije važno ako izgleda prosječno, ali mora biti romantičan. Mora se sjetiti kada su se i gdje prvi put sreli, kada joj je rođendan, kada im je godišnjica i tako dalje. Mora se sjetiti svakog važnog datuma i mora se sjetiti s vremena na vrijeme reći: „Volim te, draga moja!” i s vremena na vrijeme kupiti joj darove. Ona će ga iskušavati: „Koji je bio datum našeg prvog spoja? Kada je Valentinovo?” One često traže takvu romantiku i stimulaciju, a ako im život postane imalo bljutaviji, negoduju zbog toga, žaleći se svom mužu: „Pogledaj se, sirovino jedna. Ti ne znaš što je romantika. Provoditi dane s tobom tako je dosadno! Moj život je uništen u tvojim rukama!” Zar nema puno žena koje pokazuju taj nedostatak? A kada kažeš da je tuđi muž romantičan, da zna kako ugoditi ženi, da tretira svoju ženu kao princezu, te žene postaju nepodnošljivo ljubomorne, želeći da mogu preoteti tog muža za sebe. One jednostavno nisu voljne živjeti svakodnevan, običan život. Jesi li pokazao taj nedostatak? (Jesam.) Dok Bog djeluje i spašava ljude, nema toliko uzbudljivih, napetih trenutaka, i On ti neće priređivati iznenađenja. To je svakodnevno i obično – to znači biti praktičan. Težnja istini ne zahtijeva osjećanja. Sve dok postoji težnja u tvom srcu; i sve dok s vremena na vrijeme ispitaš skreće li put na kojem se nalaziš, i postoje li kakvi propusti ili gubici uzrokovani ljudskom pogreškom u dužnosti koju obavljaš, i razgovaraš o tome imaju li tijekom tog vremena braća i sestre ikakve nove uvide ili spoznaje o obavljanju dužnosti koji tebi nedostaju, o tome je li bilo izobličenja u tvom shvaćanju Božjih riječi dok ih čitaš, o tome je li u njima bilo stvari koje su izvan tvog dosega, ili koje nisi iskusio ili si ih zanemario i tako dalje – sve dok su svi takvi putovi, ciljevi i smjerovi normalni i ispravni, to će biti dovoljno. Sve dok je tvoj opći smjer ispravan, to je dovoljno. Ne traži uzbuđenje i ne traži iznenađenja. Nitko te neće iznenaditi. Vjerovanje u Boga i težnja istini isto je kao i način na koji normalni ljudi žive svoje živote. Većinu vremena je prilično jednolično, jer živiš u ovom svijetu, gdje ništa nije nadnaravno i ništa nije odvojeno od stvarnog života. Eto koliko je jednolično. Ali postoji razlika između ove vrste jednoličnog života i života onih koji ne vjeruju: dok vjeruješ u Boga i obavljaš svoju dužnost, neprestano učiš o svojoj iskvarenoj naravi, neprestano ispravljaš i mijenjaš svoj odnos s Bogom, i neprestano učiš o istinama koje ne razumiješ, spoznajući i prihvaćajući istine koje ne znaš ili ne razumiješ. To je ta razlika. To je već prilično velika razlika – dakle, što biste još mogli tražiti? Zar se ne događa dovoljno stvari u Božjoj kući, u crkvi i oko tebe? Stvari koje su se dogodile od početka Božjeg djela do sada dovoljne su da ljudi o njima promišljaju. Dani prolaze tako brzo: deset, dvadeset godina prođe u trenu, a onda, u drugom trenu, prođe trideset, pedeset godina. To je otprilike to za život jedne osobe. Kakvo se drugo uzbuđenje može tražiti? Te su stvari dovoljno uzbudljive. Sve stvari koje se događaju oko tebe trebale bi ti omogućiti da otkriješ jedinstvene stvari, otkriješ istinu i budu ti iznenađujuće. To nije jednolično, zar ne? (Ne, nije.) Težiti istini ne znači tražiti uzbuđenje. Tako je to za ljude koji žive u svojoj normalnoj ljudskosti, u ovom materijalnom svijetu. Nemoj ići tražiti uzbuđenje – traženje uzbuđenja i osjećaja je ono što rade ljudi koji imaju previše slobodnog vremena. U obavljanju svojih dužnosti i težnji istini, ljudi svaki dan imaju nove lekcije za naučiti. Neki će reći: „Zašto onda ja ne učim?” Pa, možda je tvoj napredak sporiji; ako postoje stvari koje naučiš svaki mjesec, to je dovoljno. Sve dok napreduješ i težiš istini, imat ćeš što pokazati. Je li ovaj razgovor riješio problem? (Jest.) Kako? Koje su ga riječi riješile? (Riješen je time što znam da gledišta u pozadini moje težnje u mojoj vjeri u Boga nisu praktična – moj način težnje nije pragmatičan. Uvijek tražim da težim stimulaciji, uvijek težim osjetiti stvari, i tretiram Boga samo na temelju predodžbi i zamisli, održavajući odnos s Njim na pristojnoj udaljenosti, a ipak zanemarujući da će ljudi imati slabosti tijekom svog ulaska u život, i da će rasti dok to čine, i da će biti suočeni sa svim vrstama okolnosti. To je normalno.) Ispravno si to razumio. Kada se nikakve okolnosti ne dogode, ljudi bi trebali obavljati svoje dužnosti kako god trebaju i nastaviti sa svojom težnjom kako bi trebali. Ne traži uzbuđenje i ne osjećaj stvari; nemoj biti preosjetljiv i reći: „Zašto sam danas loše raspoložen? Oh, Bog i ja smo udaljeni – požurit ću i moliti se!” Nema potrebe za takvom preosjetljivošću. Bogu to ne smeta; On se ne zamara tim tvojim trivijalnim stvarima! Možeš reći: „Nisam se molio danima, ali često tražim Boga u srcu kada djelujem i srce mi je uvijek bogobojazno.” Tu nema problema. Neki će reći: „Oh, bio sam toliko zauzet svojom dužnošću da danima nisam čitao Božje riječi.” Nisi prošao kroz tu proceduru – zanemario si je – ali tijekom obavljanja svoje dužnosti otkrio si mnoge probleme, i otkrio si nešto od iskvarene naravi, i slušao si zajedništvo drugih tijekom tog razdoblja, koje te uvelike izgradilo. Nije li to stvarni dobitak? Zar ne čitaš Božje riječi kako bi razumio istinu i stekao je? Kakva je korist od inzistiranja da to činiš na određeni način ili u određenom obliku? U redu. Ovdje ćemo završiti današnje zajedništvo. Doviđenja! (Hvala Ti, Bože, i doviđenja!)

30. svibnja 2020.