Danas nastavljamo besjedu o desetoj stavci raznih očitovanja antikrista: Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće. Prošli put smo našu posebnu besjedu posvetili preziranju istine, pa se najprije prisjetimo toga. Koje je bilo vaše objašnjenje „preziranja” prošli put? (Objasnili smo ga kao nepridavanje važnosti istini, kao gledanje s visoka, preziranje i omalovažavanje istine te kao pokazivanje prijezira prema istini.) Jeste li jasno objasnili bit te riječi na praktičan način? (Naše objašnjenje se svelo samo na sinonime za preziranje; bilo je površno i nije pojasnilo detalje preziranja istine, niti naš stav i očitovanja u našem ophođenju prema istini. Nismo uspjeli objasniti njezinu bit.) Kakva je priroda takvog objašnjenja? U koju kategoriju spada? (Riječi i doktrine.) Još nešto? Pripada li znanju? (Da.) Kako je to znanje stečeno? Stečeno je iz škola, od učitelja, a također iz rječnika i knjiga. Dakle, koja je razlika između Mojeg objašnjenja i vašeg? (Božja besjeda je o stavu svake osobe prema istini – to jest, ljudi joj se opiru, osjećaju odbojnost prema njoj, mrze je iz dubine srca i ne prihvaćaju je, pa je čak i osuđuju, te se upuštaju u neprijateljski sud i klevetu o njoj. Božje objašnjenje dolazi iz biti stava ljudi prema istini.) Ja objašnjavam bit riječi „preziranje” iz gledišta raznih suštinskih ponašanja, praksi, stavova i stajališta. Koje je objašnjenje zapravo istina? (Božje objašnjenje je istina.) Pa što nedostaje vašem objašnjenju? (Ne razumijemo istinu. Stvari gledamo samo površno i tumačimo ih doslovno, oslanjajući se na znanje i doktrine da bismo sagledavali probleme.) Vi tumačite ovu riječ na temelju znanja koje ste usvojili i u skladu sa svojim razumijevanjem doslovnog značenja, ali uopće ne znate kako je ta riječ povezana s priroda-biti osobe i s iskvarenom naravi. U tome se znanje i doktrina razlikuju od istine. Koristite li se vi obično također ovom metodom i gledištem kada čitate Božje riječi i u zajedništvu razgovarate o istini? (Da.) Nije ni čudo što većina ljudi, bez obzira na to kako čitaju Božje riječi, ne može shvatiti što je zapravo istina u njima. Stoga, mnogi ljudi vjeruju u Boga dugi niz godina, a da ne razumiju istina-stvarnost niti ulaze u nju. Zato se uvijek kaže: „Ljudi ne razumiju istinu i ne posjeduju sposobnost da je shvate.”

Nastavit ćemo besjedu o desetoj stavci raznih očitovanja antikrista: Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće. Na posljednjem okupljanju podijelili smo preziranje istine u tri stavke. Koje tri? (Prva stavka, preziranje Božjeg identiteta i biti; druga stavka, preziranje tijela u kojem se Bog utjelovio; treća stavka, preziranje riječi Božjih.) Raščlanimo temu „antikrista koji preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće” na temelju ove tri stavke. Prošli put smo uglavnom obradili prvu stavku, ali nismo previše detaljno razgovarali o svetosti i jedinstvenosti Božje biti, što je imalo za cilj da vam se ostavi malo prostora za razmišljanje i da vodite konkretniju besjedu na temelju aspekata Božje pravednosti i svemoći o kojima sam ja besjedio. Danas ćemo razgovarati o drugoj stavci, o tome kako se antikristi odnose prema tijelu u kojem se Bog utjelovio, kako bismo raščlanili temu o tome kako antikristi preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće.

II. Preziranje tijela u kojem se Bog utjelovio

Gledišta i stajališta antikrista o utjelovljenom Bogu i njihov odnos s utjelovljenim Bogom – to jest s Kristom, također imaju neka konkretna očitovanja i suštinska otkrivenja. Kad bismo jednostavno i izravno izložili neka konkretna očitovanja ljudi ili konkretne postupke određenih ljudi, možda bi vam ovo izlaganje bilo pomalo nejasno. Podijelimo to radije u nekoliko stavki, kako bismo iz njih razumjeli kakav je točno stav antikrista prema tijelu u kojem se Bog utjelovio, te kako bismo provjerili i raščlanili kako antikristi preziru istinu. Prva stavka je ulagivanje, laskanje i dopadljive riječi; druga je pomno ispitivanje i analiza, uz znatiželju; treća je da njihov odnos prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju; četvrta je da samo slušaju što Krist govori, ali niti su poslušni niti se pokoravaju. Sudeći prema izrazima svake od ovih stavki, kao i prema gledištima i očitovanjima koje vi možete razumjeti iz njihovih doslovnih značenja, je li svaka od njih pozitivna? Postoji li ijedna stavka koja se čini prilično pozitivnom? Na što se odnosi „pozitivno”? U najmanju ruku, odnosi se na posjedovanje ljudskosti i razuma. To ne treba uzdizati na razinu posjedovanja pokornosti ili stava i stajališta koje bi stvoreno biće trebalo imati. Koristeći samo mjerilo ljudskog razuma, koja od ovih je na toj razini?

Prvo, pogledajmo prvu stavku: ulagivanje, laskanje i dopadljive riječi. Smatraju li se ova tri izraza u ljudskom jeziku pohvalnima ili pozitivnima? (Ne.) Čiji govor i ponašanje ovi izrazi obično opisuju? (Prijevarnih ljudi, izdajica, podlih ljudi, ulizica.) Izdajica, podlih ljudi i otpadnika; one vrste ljudi koji su povezani s prijevarom, podlošću i opakošću. Postupci takvih ljudi u očima drugih uglavnom se smatraju prezira vrijednima i niskima, neiskrenima prema ljudima i nedobroćudnima. Oni se često ulaguju, laskaju i govore dopadljive riječi, ulagujući se i laskajući onima koji imaju utjecaj ili visok status. Ovu vrstu osobe drugi preziru i obično se smatra negativcem.

Pogledajmo drugu stavku: pomno ispitivanje i analiza, uz znatiželju. Smatraju li se ovi izrazi pohvalnima ili pogrdnima? (Pogrdnima.) Pogrdnima? Objasnite Mi, zašto biste ih kategorizirali kao pogrdne? Bez određenog konteksta, ovi su izrazi neutralni i ne mogu se nazvati ni pohvalnima ni pogrdnima. Na primjer, pomno ispitivanje znanstvenog projekta, analiziranje biti problema, znatiželja o određenim stvarima – ova se očitovanja u osnovi ne mogu nazvati pozitivnima ili negativnima i prilično su neutralna. Međutim, ovdje postoji kontekst: predmet pomnog ispitivanja, analize i znatiželje ljudi nije neka tema prikladna za ljudsko istraživanje, već je to tijelo u kojem se Bog utjelovio. Dakle, jasno je, u ovom kontekstu, na temelju ovih stvari koje čini ova vrsta ljudi, kao i na temelju njihovih očitovanja i ponašanja, ovi izrazi ovdje postaju pogrdni. Koja vrsta ljudi obično pomno ispituje i analizira tijelo u kojem se Bog utjelovio? Jesu li to oni koji teže istini ili oni koji to ne čine? Jesu li to oni koji istinski, iz srca vjeruju u Krista, ili oni koji imaju skeptičan stav prema Kristu? Očito, to su oni koji imaju skeptičan stav. Oni nemaju istinsku vjeru u Krista i, osim što pomno ispituju i analiziraju, također su posebno znatiželjni. O čemu su točno znatiželjni? Uskoro ćemo konkretnije razgovarati o pojedinostima ovih očitovanja i o njihovoj biti.

Zatim, pogledajmo treću stavku: njihov odnos prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju. Ova stavka nema konkretnih izraza koje bismo analizirali u smislu njihovog pohvalnog ili pogrdnog značenja. Koju činjenicu otkrivaju ovakvao čitovanja i konkretni postupci takvih ljudi? Kakvu narav ima osoba koja čini takve stvari i pokazuje takva očitovanja? Prvo, jesu li nepristrani u svom odnosu prema drugima? (Ne.) Iz kojih se riječi to može zaključiti? („Ovisi o njihovom raspoloženju.”) Ove riječi znače da takvi ljudi postupaju i odnose se prema drugim ljudima ili stvarima bez načela, bez granica, a posebno bez ikakve savjesti ili razuma – potpuno su vođeni svojim raspoloženjem. Ako se netko odnosi prema običnoj osobi na temelju svog raspoloženja, to možda nije velik problem; neće prekršiti upravne odluke niti uvrijediti Božju narav. To samo pokazuje da je ta osoba samovoljna, da ne teži istini i da postupa bez načela. Ona čini što god želi na temelju svog raspoloženja i sklonosti, uzimajući u obzir samo svoje tjelesne želje i osjećaje, a ne osjećaje drugih, te ne pokazuje poštovanje prema drugima. Ovo je objašnjenje temeljeno na njihovom ophođenju prema običnoj osobi – ali tko je ovdje primatelj njihovog ophođenja temeljenog na raspoloženju? To nije obična osoba, već tijelo u kojem se Bog utjelovio – Krist. Ako se ti odnosiš prema Kristu na temelju svog raspoloženja, to je ozbiljan problem, o čijoj težini sada nećemo raspravljati.

Sada, pogledajmo četvrtu stavku: samo slušaju što Krist govori, ali niti su poslušni niti se pokoravaju. Ovdje nema konkretnih izraza koji bi točno okarakterizirali što je to; to je vrsta očitovanja, uobičajeno stanje i konkretan stav u načinu na koji se ljudi odnose prema stvarima, ali uključuje narav osobe. Kakva je narav takvih ljudi? Oni slušaju, ali niti su poslušni niti se pokoravaju. Na površini, oni i dalje mogu slušati, ali odgovara li ono što pokazuju izvana onome što misle ili njihovom istinskom unutarnjem stavu? (Ne.) Izvana mogu izgledati pristojno i činiti se da slušaju, ali iznutra nije tako. Iznutra postoji raspoloženje i stav neposlušnosti, zajedno s raspoloženjem i stavom otpora. Oni misle: „Nisam ti poslušan u srcu; kako da ti pokažem da nisam poslušan? Riječi koje govoriš samo slušam ušima, ali ih uopće ne primam k srcu niti ih provodim. Suprotstavit ću ti se i protiviti ti se!” To je ono što znači ne biti ni poslušan niti se pokoravati. Ako takvi ljudi dođu u kontakt i komuniciraju s običnim pojedincima, odnoseći se prema onome što obični ljudi govore s takvim stanjem, gledištem i stavom, bez obzira na to je li to očitovanje očito ili uočljivo, kakva je narav takvih ljudi? Smatra li ih se onim što drugi nazivaju dobrim ljudima s ljudskošću i razumnošću? Svrstava li ih se u pozitivne pojave? Očito ne. Sudeći samo po frazi „samo slušaju, a niti su poslušni niti se pokoravaju”, ti su ljudi oholi. Koliko su oholi? Izuzetno, do te mjere da gube razum, potpuno su pomahnitali, nikoga ne slušaju i nikome ne pridaju važnost. Njihov stav pri interakciji s drugima je: „Mogu razgovarati s tobom, mogu se družiti s tobom, ali ničije riječi ne mogu ući u moje srce, niti ičije riječi mogu postati načela i smjernice za moje postupke.” Oni imaju na umu samo svoje misli, slušajući samo glas u sebi. Niti slušaju niti prihvaćaju bilo kakve ispravne ili pozitivne izjave i načela, već im se u srcu opiru. Ima li takvih ljudi u mnoštvu? Smatraju li se takvi ljudi u skupini razumnima ili nerazumnima? Svrstava li ih se u pozitivce ili negativce? (U negativce.) Dakle, kako ih većina ljudi u skupini obično gleda i tretira? Kakve metode koriste u ophođenju prema njima? Je li većina ljudi voljna doći u kontakt i komunicirati s takvim pojedincima? (Ne.) U crkvi se većina ljudi ne može slagati s takvim pojedincima – koji je razlog? Zašto nitko ne voli takve ljude i svi osjećaju odbojnost prema njima? Dvije rečenice mogu objasniti ovaj problem. Prvo, ti ljudi ne surađuju ni s kim, žele imati zadnju riječ i nikoga ne slušaju; izuzetno je teško natjerati ih da poslušaju tuđe riječi, i nemoguće je da traže tuđa mišljenja i ideje ili da slušaju što drugi govore. Drugo, oni nisu u stanju surađivati ni s kim. Nisu li ove dvije rečenice najkonkretnija očitovanja ove vrste osobe? Nije li to bit takve osobe? (Da.) Prvo, s obzirom na njihovu narav, oni nikoga ne slušaju i nikome se ne pokoravaju. Žele imati zadnju riječ, ne žele slušati druge i ne surađuju s njima. U njihovom srcu nema mjesta niti za druge, niti za istinu, niti za crkvena načela – takva je antikristova narav ovih vrsta ljudi. Štoviše, oni nisu u stanju surađivati ili se slagati ni s kim, pa čak i ako se u srcu osjećaju nevoljko spremnima, i dalje nisu u stanju surađivati s drugima kada za to dođe vrijeme. Što se ovdje događa? Ne radi li se ovdje o određenom stanje? Oni na druge gledaju svisoka, ne slušaju ih, i bez obzira na to koliko su riječi drugih u skladu s načelima, oni ih ne prihvaćaju. Kada je u pitanju suradnja s drugima, može se raditi samo na njihov način. Je li to skladna suradnja? To nije suradnja; to je samovoljno postupanje, gdje jedna osoba odlučuje o svemu. To je vrsta naravi koju takvi ljudi imaju u svojim interakcijama s drugima, i na isti se način odnose prema Kristu. Zaslužuje li ovo raščlanjivanje? Ovo je ozbiljan problem i vrijedno je raščlambe! Zatim, razgovarajmo o konkretnim očitovanjima i postupcima antikrista u svakoj stavci, i kroz ta konkretna očitovanja i postupke shvatimo bit antikrista – preziranje istine, drsko kršenje načela i ignoriranje aranžmana Božje kuće. Počnimo s raščlanjivanjem prve stavke.

A. Ulizivanje, laskanje i ljeporječivost

Ulizivanje, laskanje i ljeporječivost – na površini, svatko bi trebao znati što ovi izrazi znače, a takvi pojedinci su uobičajeni. Ulizivanje, laskanje i ljeporječivost najčešći su načini govora usvojeni kako bi se zadobila naklonost, pohvala ili neka vrsta koristi od drugih. To je najčešći način govora onih koji se bave laskanjem i ulizivanjem. Može se reći da svi iskvareni ljudi, u određenoj mjeri, pokazuju ovo očitovanje, što je način govora koji pripada sotonskoj filozofiji. Dakle, pokazuju li ljudi ista očitovanja i primjene pred utjelovljenim Bogom, možda također kako bi zadobili neke koristi? Naravno, nije tako jednostavno. Kada se ljudi ulaguju i laskaju tijelu u kojem se Bog utjelovio, kakvo gledište ili misao o Kristu u njihovim srcima uzrokuje takvo ponašanje? Takvo ponašanje je obično ono što ljudi pokazuju prema drugim ljudima. Ako se ljudi također ponašaju na ovaj način prema utjelovljenom Bogu, to samo po sebi otkriva problem: oni smatraju utjelovljenog Boga, Krista, samo običnom osobom među iskvarenim čovječanstvom. Iz vanjske perspektive, Krist ima kosti i tijelo i ima izgled čovjeka. To ljudima daje iluziju, navodeći ih da vjeruju da je Krist samo čovjek, dopuštajući im da se drsko odnose prema Kristu na temelju logike i načina razmišljanja u ophođenju s ljudima. Prema logici i načinu razmišljanja u ophođenju s ljudima, obično u ophođenju s nekim tko ima status i ugled, najbolja strategija za ostavljanje dobrog dojma, kako bi se nesmetano stekle koristi ili buduće promaknuće, jest govoriti ugodno i taktično, kako bi se slušatelj osjećao ugodno i sretno. Mora se održavati blag izraz lica, a ne pokazivati namrgođeno ili surovo lice, a u izražavanju ne bi smjelo biti intenzivnih, zlonamjernih ili grubih riječi, ili riječi koje mogu povrijediti nečiji ponos. Samo s takvim očitovanjima i riječima može se ostaviti dobar dojam u prisutnosti takve osobe i ne odbiti je. Čini se da se govorenje ugodnih riječi, ulizivanje i laskanje, smatra najiskrenijim oblikom poštovanja prema drugima. Slično tome, ljudi vjeruju da, kako bi pokazali poštovanje prema Kristu i održali sklad, moraju uložiti velik napor da pokažu takvo ponašanje, osiguravajući da njihove riječi ne sadrže nikakave izraze ili sadržaj koji povređuju, a zasigurno ništa uvredljivo. Ljudi misle da je to najbolji način za interakciju i razgovor s Kristom. Oni se odnose prema tijelu u kojem se Bog utjelovio kao prema najobičnijem čovjeku s normalnom, iskvarenom naravi, misleći da nema boljeg načina da se prema Njemu ponašaju ili ophode. Stoga, kada antikrist dođe pred Krista, ono što nosi u srcu nije strah, poštovanje ili prava iskrenost, nego radije želja da koristi ugodan i taktičan jezik, čak pribjegavajući iluzijama kako bi se otvoreno ulagivao i laskao tijelu u kojem se Bog utjelovio. Oni vjeruju da su svi ljudi podložni takvom pristupu, i budući da je tijelo u kojem se Bog utjelovio također čovjek, i On bi također pao na to i to bi Mu se svidjelo. Stoga, u ophođenju prema Kristu, tijelu u kojem se Bog utjelovio, antikristi u svojim srcima ne prihvaćaju činjenicu da Krist posjeduje bit Boga. Umjesto toga, oni primjenjuju neke ljudske taktike, ljudske filozofije za ovozemaljsko ophođenje i uobičajene ljudske trikove ophođenja prema drugima i manipuliranja njima kako bi se odnosili prema tijelu u kojem se Bog utjelovio. Pokazuje li bit ovih ponašanja činjenicu da antikristi preziru tijelo u kojem se Bog utjelovio? (Da.)

Antikristi se odnose prema Kristu na isti način kao i prema iskvarenim ljudima, govoreći samo riječi ulagivanja i laskanja čim vide Krista, a zatim promatraju Kristove reakcije i pokušavaju udovoljiti Njegovim sklonostima. Neki ljudi, čim vide Krista, kažu: „Uočio sam te izdaleka. Ističeš se u gomili. Za razliku od drugih, koji nemaju aureole, ti imaš jednu iznad svoje glave. Odmah sam znao da nisi obična osoba. Tko drugi u božjoj kući nije običan osim krista? Čim sam te vidio, shvatio sam da je to nepogrešiva istina. Tijelo u kojem se bog utjelovio doista je drugačije od drugih.” Nije li ovo očita besmislica? Moja je pojava obična, uobičajena. Da ništa ne radim ili ne govorim kada sam među ljudima, možda Me nitko ne bi prepoznao ni nakon jedne ili dvije godine. U bilo kojoj grupi, Ja sam samo običan član; nitko ne može vidjeti ništa posebno na Meni. Sada radim u crkvi, i zbog Božjeg svjedočanstva, vi slušate kad Ja govorim među vama. Ali bez Božjeg svjedočanstva, koliko bi Me slušalo ili obraćalo pažnju na Mene? To ostaje pitanje, nešto nepoznato. Neki ljudi kažu: „Meni on izgleda baš kao bog. Uvijek sam osjećao da je on izvanredan, drugačiji od drugih.” Kako sam Ja drugačiji? Imam li tri glave i šest ruku? Kako možeš uočiti razliku? Bog je jednom rekao: Ja namjerno ne dopuštam ljudima da opaze ni natruhu božanstva u Meni. Ako Bog ne dopušta ljudima da opaze Njegovo božanstvo, kako ga ti možeš vidjeti? Nije li ono što ti ljudi govore sporno? To očito nije ništa drugo do blebetanje prezira vrijednih ulizica, čije riječi nemaju nikakve suštine. Vanjska pojava utjelovljenog Boga je pojava obične osobe. Kako ljudske oči mogu razaznati Kristovo božanstvo? Da Krist nije radio i govorio, nitko Ga ne bi mogao prepoznati niti znati Njegov identitet i bit. To je činjenica. Što je onda s onima koji kažu: „Mogao sam na prvi pogled reći da si ti tijelo u kojem se bog utjelovio, da se razlikuješ od drugih,” ili „Čim sam te vidio, znao sam da možeš učiniti velike stvari”? Kakve su to izjave? To su čiste gluposti! Prije nego što je Bog dao Svoje svjedočanstvo, kako ga nisi mogao razaznati bez obzira na to koliko si puta gledao? Nakon Božjeg svjedočanstva, kad sam započeo Svoje djelo, kako si ga odjednom mogao primijetiti na prvi pogled? To su očito prijevarne riječi, čista ludost.

Neki se ljudi prilikom susreta ili komunikacije sa Mnom žele pokazati u najboljem svjetlu. Misle: „Ne sreće se često utjelovljeni bog; ovo je prilika koja se pruža jednom u životu. Moram se dobro pokazati, predstaviti rezultate svoga dugogodišnjeg vjerovanja u boga i dobra postignuća koja sam ostvario otkad sam prihvatio sadašnju fazu božjeg djela, da bi bog to znao.” Što misle pod tim da bih Ja to znao? Nadaju se prilici da budu promaknuti. U crkvi možda za života ne bi imali priliku istaknuti se ili biti promaknuti; nitko ih ne bi izabrao. Misle da je sada došla prilika, pa razmišljaju kako govoriti na način koji ne otkriva nikakve probleme i ne pokazuje kako se pokušavaju prikazati u najboljem svjetlu. Moraju biti taktičniji i vještiji, koristeći neke spletke i trikove, pribjegavajući sitnim lukavstvima. Kažu: „Bože, zasigurno smo imali mnogo koristi od vjerovanja u tebe tijekom ovih godina! Cijela naša obitelj vjeruje, svi su ostavili sve da bi se dali za boga. Ali to nije najvažnije. Najvažnije je da su tvoje riječi tako velike, i ti si učinio toliko mnogo posla. Svi smo voljni vršiti svoje dužnosti i dati se za boga.” Ja na to kažem: „Ali od toga zapravo nema nikakve koristi.” „Ima – milost koju je bog dao je obilna. Zahvaljujući božjim riječima dobili smo mnogo novog svjetla, uvida i razumijevanja. Braća i sestre su svi tako puni energije, svi voljni dati se za boga.” „Ima li onih koji su slabi i negativni? Ima li onih koji uzrokuju prekidanje i ometanje?” „Ne, naš crkveni život je vrlo dobar. Sva braća i sestre teže ljubiti boga, ostavljajući sve kako bi propovijedali evanđelje. Sve što bog kaže je dobro. Svi smo motivirani i ne možemo više vjerovati kao prije, tražeći milost i tražeći da se najedemo kruha. Moramo sve ostaviti za boga, ponuditi se bogu i dati se za boga.” „Onda, jeste li tijekom ovih proteklih nekoliko godina stekli ikakvo razumijevanje Božjih riječi?” „Da, jesmo. Tvoje riječi, bože, tako su velike, svaka rečenica pogađa ravno u naše ključne probleme, razotkrivajući našu priroda-bit! Primili smo veliko svjetlo u razumijevanju sebe i u tvojim riječima. Bože, ti si spasitelj cijele naše obitelji, cijele naše crkve. Bez tebe, odavno bismo nestali tko zna gdje. Bez tebe, ne bismo znali kako nastaviti. Svi u našoj crkvi čeznu da te vide, moleći se svaki dan da te sretnu u snovima, nadajući se da će biti s tobom svaki dan!” Ima li u njihovom govoru ijedna suštinski iskrena ili istinska riječ? (Ne.) Kakve su onda to riječi? One su licemjerne, prazne i beskorisne. Kad ih zamolim da govore o samospoznaji, kažu: „Otkad sam prihvatio božje djelo, osjećam da sam đavao i Sotona, da mi nedostaje ljudskosti.” „Kako ti nedostaje ljudskosti?” „Postupam bez načela.” „U kojim postupcima ti nedostaju načela?” „Ne mogu skladno surađivati s drugima, moji odnosi s drugima nemaju načela, moje ophođenje s ljudima nema načela. Ja sam đavao i Sotona, potječem od Sotone, Sotona me duboko iskvario. Opirem se bogu na svakom koraku, neprestano se suprotstavljajući i konfrontirajući s bogom.” Ove riječi na površini zvuče dobro. Kad ih upitam: „Kako je taj i taj u vašoj crkvi sada?”, kažu: „Sada je dobro. Prije je bio smijenjen iz rukovodstva crkve, ali se onda pokajao, pa su ga braća i sestre ponovno izabrali.” „Je li ta osoba netko tko teži istini?” „Ako bog kaže da teži istini, onda teži; ako bog kaže da ne teži, onda ne teži.” „Ova osoba izgleda entuzijastično, ali kov joj je prilično loš, zar ne?” „Loš? Da, pomalo. Inače, zašto bi ga braća i sestre prošli put smijenili?” „Ako mu je kov loš, može li obavljati konkretan posao? Može li ispuniti obvezu vođenja crkve?” Čuvši Moje riječi, oni ih shvate kao da hoću reći da netko lošeg kova ne može ispuniti obvezu, i kažu: „Onda je ne može ispuniti. Braća i sestre su ga izabrali kao najboljeg od najgorih; nije bilo nikog boljeg, pa su izabrali njega. Sva braća i sestre kažu da mu je kov prosječan, ali nas još uvijek može voditi. Ako mu je kov loš, mislim da ga braća i sestre možda neće izabrati sljedeći put. Bože, trebam li ja poraditi na braći i sestrama?” „Ta stvar ovisi o rastu braće i sestara u vašoj crkvi. Oni biraju nekoga za koga misle da je dobar na temelju načela – taj je proces ispravan, ali neki su ljudi nerazumni i ne mogu prozrijeti ljude ili stvari, pa ponekad izaberu pogrešnu osobu.” Što sam mislio kad sam ovo rekao? Jednostavno sam iznosio činjenicu, bez namjere da smijenim tu osobu. Ali kako je antikrist to shvatio nakon što je čuo? Nije to rekao naglas, već je pomislio u sebi: „Je li ovo nagovještaj od boga da se smijeni ova osoba? Dobro, onda bih trebao dodatno ispitati što bog zaista misli. Ako se ova osoba smijeni, tko drugi može voditi crkvu, tko može raditi ovaj posao?” Antikristi su slijepi za Boga, On nema mjesta u njihovim srcima. Kad se susretnu s Kristom, odnose se prema Njemu kao prema običnoj osobi, stalno hvatajući Njegov izraz lica i ton glasa, mijenjajući svoju priču kako situacija nalaže, nikada ne govoreći što se zaista događa, nikada ne govoreći ništa iskreno, već samo govore prazne riječi i doktrine, pokušavajući prevariti i obmanuti praktičnog Boga koji stoji pred njihovim očima. Oni uopće nemaju bogobojazno srce. Nisu čak ni sposobni govoriti Bogu iz srca, reći bilo što stvarno. Govore kao što zmija gmiže, vijugavom i neizravnom putanjom. Način i smjer njihovih riječi su poput vriježe dinje koja se penje uz kolac. Na primjer, kad kažeš da je netko dobrog kova i da bi mogao biti promaknut, oni odmah govore o tome kako je dobar i što se u njemu očituje i otkriva; a ako ti kažeš da je netko loš, brzo govore o tome kako je loš i zao, o tome kako uzrokuje ometanja i prekide u crkvi. Kad ti pitaš o nekim stvarnim situacijama, nemaju što reći; izmotavaju se, čekajući da ti doneseš zaključak, osluškujući značenje u tvojim riječima, kako bi svoje riječi uskladili s tvojim mislima. Sve što govore su ugodne riječi, laskanje i podilaženje; nijedna iskrena riječ ne izlazi iz njihovih usta. Tako komuniciraju s ljudima i tako se odnose prema Bogu – toliko su prijevarni. To je narav antikrista.

Neki ljudi dolaze u doticaj sa Mnom, ne znajući kakve riječi ili stvari volim čuti; ipak, čak i ne znajući to, oni pronađu način. Odaberu određene teme za razgovor sa Mnom, misleći: „Ove bi te teme mogle zanimati, mogle bi biti ono što želiš znati ili čuti, ali ti je previše neugodno pitati, pa ću ja preuzeti inicijativu da ti kažem.” Kad se sretnemo, kažu: „Nedavno su u našem kraju bile obilne kiše, poplavile su cijeli grad. Javni red se također pogoršava; sada ima toliko lopova. Kad čovjek izađe, postoji rizik da bude opljačkan. Čuo sam da su na nekim mjestima oteta mnoga djeca i da su ljudi u stanju panike. Nevjernici kažu da je društvo postalo previše kaotično, potpuno nenormalno. Ljudi u religiji još uvijek se drže Biblije i propovijedaju evanđelje, govoreći da su došli posljednji dani, da će bog uskoro sići i da su velike katastrofe pred nama.” A ima i nekih ljudi koji, čim Me sretnu, odmah kažu: „Prije nekoliko dana, na jednom su se mjestu na nebu pojavila tri mjeseca i mnogi su ljudi to fotografirali. Neki narodni gataoci kažu da će se na nebu uskoro pojaviti velike vizije, da se pojavio istinski gospodar.” Govore takve stvari – posebno su zainteresirani za takve pojave društvenog kaosa, katastrofe i razne neobične događaje i astronomske fenomene te prikupljaju informacije o njima. Kad se sretnu sa Mnom, koriste to kao temu za razgovor kako bi izgradili bliži odnos sa Mnom. Neki vjeruju: „Utjelovljeni bog je obična osoba. Razlika između njega i drugih leži u činjenici da on radi božje djelo i predstavlja boga. Stoga, dok se većina ljudi nada svjetskom miru, da ljudi žive u skladu i zadovoljstvu, krist u tijelu nije poput normalnih ljudi. On se nada velikom kaosu u svijetu, da dođu vizije i velike katastrofe, da se božje veliko djelo brzo ostvari i da se božje djelo upravljanja brzo završi, kako bi ispunio riječi koje je izgovorio. To su teme do kojih mu je stalo i koje ga zanimaju. Dakle, kad ga sretnem, govorit ću o tim stvarima i on će biti posebno zadovoljan. Kada mu tako udovoljim, možda bih mogao biti promaknut i možda će postojati prilika da provedem više dana uz njega.” Ima li takvih ljudi? Jednom sam sreo mladu djevojku koja je bila slatkorječiva; bila je elokventna, bistra i točno je znala što kome reći, vješta u dodvoravanju drugima i snalaženju na sve strane, posebno vješta u komunikaciji s onima koji imaju vlast i status. U interakciji sa Mnom, čim smo se sreli, odmah bi rekla: „Na tom i tom mjestu podzemlje divlja; čak i lokalna policija ima članove bandi. Bio je jedan vođa bande koji je lokalno učinio mnogo loših stvari. Jednog dana, na cesti je naišao na visokog dužnosnika, glavnog demona. Njegov je automobil pretekao automobil glavnog demona, a glavni demon je rekao svom tjelohranitelju: ‚Čiji je to automobil? Ne želim ga više vidjeti!’ Sljedećeg dana, bio je likvidiran.” Ima li takvih stvari u društvu? (Da.) Takve stvari postoje, ali je li korisno učiniti ih glavnom temom razgovora pri susretu sa Mnom? To nisu teme do kojih Mi je stalo ili koje želim čuti, ali ona to nije znala. Mislila je da volim slušati te uzbudljive priče. Recite Mi, jesu li katastrofe, vizije, prirodne i ljudske nesreće teme do kojih Mi je stalo, one koje želim čuti? (Ne.) U redu je slušati te stvari da se krati vrijeme, ali ako ti misliš da ih Ja zaista volim slušati, onda se varaš. Mene te stvari ne zanimaju, nije Mi stalo da slušam o njima. Neki ljudi pitaju: „Slušaš li ti kad ljudi govore o tim stvarima?” Nemam ništa protiv da čujem, ali to ne znači da volim slušati niti znači da želim prikupljati te informacije, te priče. Što to znači? Znači da duboko u Svom srcu nemam nikakve znatiželje o tim stvarima, apsolutno nikakvog interesa. Neki ljudi čak misle: „Zar ti u svom srcu ne mrziš posebno velikog crvenog zmaja? Ako mrziš velikog crvenog zmaja, ispričat ću ti o kazni koja ga je zadesila: došlo je do unutarnjih sukoba među visokim dužnosnicima unutar velikog crvenog zmaja, nekoliko se frakcija borilo međusobno, zamalo ubivši određenog glavnog demona. Ti su glavni demoni preživjeli nekoliko pokušaja atentata, to je stvarno opasno! Bi li ti bio sretan da to čuješ?” Biste li vi svi bili sretni slušati o takvim stvarima? Ako biste bili sretni, onda budite sretni; ako ne volite to čuti, onda ne slušajte – to nema veze sa Mnom. Ukratko, što se tiče tih stvari, bilo da se radi o epidemiji u nekoj zemlji, kako je epidemija nastala, koliko je ljudi umrlo, koja je zemlja doživjela veliku katastrofu, u kakvom je stanju vlade neke zemlje, koliko su brutalne unutarnje borbe u državnom vrhu neke zemlje, ili društveni nemiri, mogao bih poslušati ako slučajno čujem o njima, ali se neću truditi tražiti specifične detalje o tim događajima, slušati vijesti, čitati novine ili pretraživati internet za sadržaje povezane s tim događajima samo zato što nisam čuo za njih. Apsolutno neću, i nikada ne radim takve stvari. Mene te stvari ne zanimaju. Neki ljudi kažu: „Sve je to pod Tvojom kontrolom, sve je to Tvoje djelo; zato Tebe to ne zanima.” Je li ta izjava točna? Točna je u smislu doktrine, ali u suštini, nije tako. Bog ima suverenost nad ljudskom sudbinom, svakom rasom, svakom skupinom ljudi, svakim dobom. Sasvim je normalno da se u svakom dobu dogode neke katastrofe i neobični događaji – sve je to u Božjim rukama. Bez obzira na doba, događaju li se značajni ili manji događaji, kad dođe vrijeme da se doba promijeni, čak i ako nema promjene ni u jednoj vlati trave ili drvetu, to doba mora proći. To je stvar Božje suverenosti. Ako neko doba ne treba završiti, onda čak i ako dođe do velikih promjena u nebeskim pojavama ili u svim stvarima na zemlji, ono ne bi trebalo završiti. Sve su to Božje stvari, izvan ljudskog uplitanja ili pomoći. Ono što bi ljudi najviše trebali činiti jest ne baviti se tim stvarima, ne prikupljati dokaze i informacije o tim događajima kako bi zadovoljili svoju znatiželju. Što se tiče stvari koje Bog čini, trebaš razumjeti onoliko koliko možeš, a ne forsirati razumijevanje tamo gdje nije moguće. Među iskvarenim čovječanstvom, te su stvari i previše normalne, previše uobičajene. Sve te stvari – mijenjanje doba, preobrazba svjetskog poretka, sudbina rase, upravljanje i status režima, i tako dalje – sve je u Božjim rukama, sve je pod Njegovom suverenošću. Ljudi samo trebaju vjerovati, prihvatiti i pokoriti se; to je dovoljno. Nemoj gajiti misao o razumijevanju više tajni, misleći da što više tajni razumiješ, to se čini modernijim, kao da vjerovanjem u Boga imaš veliki rast i duhovnost. Imati takav način razmišljanja znači da je tvoj pogled na vjerovanje u Boga pogrešan. Ta pitanja nisu značajna. Pravo značajno pitanje, ono čime bi se ljudi najviše trebali baviti, jest srž Božjeg plana upravljanja – spasenje čovječanstva, omogućavanje da čovječanstvo bude spašeno unutar djela Božjeg plana upravljanja. To je najveće i središnje pitanje. Ako ti razumiješ istine i vizije povezane s tim pitanjem, onda prihvatiš ono što Bog čini u tebi i istinu koju ti pruža, i prihvatiš svaki trenutak orezivanja, suđenja i grdnje; ako sve to prihvatiš, onda je to vrijednije od istraživanja nebeskih pojava, misterija, katastrofa ili politike.

Neki ljudi nauče malo povijesti, razumiju nešto politike i, u jednom smislu, vole se time hvaliti; u drugom, misle: „Utjelovljeni bog posjeduje božju bit i istinu. On zna činjenicu da bog ima suverenost nad svim stvarima i razumije detalje unutar toga. Dakle, ako ja razumijem politiku i povijest, mogu li zadovoljiti njegove potrebe? Mogu li zadovoljiti njegovu znatiželju o svim tim stvarima?” Kažem ti, varaš se! Ono što Me najviše odbija je, prvo, politika, i drugo, povijest. Ako razgovaraš o povijesti, prepričavaš duhovite anegdote nalik pričama, ili neobavezno čavrljaš da se krati vrijeme, to je u redu. Ali ako te riječi, te stvari, tretiraš kao nešto ozbiljno o čemu ćeš raspravljati sa Mnom, da bi se ulizivao, da bi izgradio odnos, onda se varaš; nemam želje slušati te stvari. Neki ljudi pogrešno misle: „Ti besjediš o istini i držiš okupljanja za ljude jer moraš; duboko u sebi, ono što najviše voliš je veliki kaos u svijetu. Ti se bojiš da svijet nije dovoljno kaotičan. Kad god se dogodi katastrofa, tko zna koliko si ti sretan iza kulisa, možda čak i pališ vatromet da proslaviš!” Kažem ti, to nije tako. Čak i ako veliki crveni zmaj nestane i propadne, Ja ću ostati kakav jesam. Neki ljudi pitaju: „Zar Ti ne bi bio sretan da veliki crveni zmaj propadne? Kad veliki crveni zmaj bude uništen i kažnjen, zar ne bi trebao paliti vatromet? Zar ne bi trebao održati veliku gozbu i slaviti s Božjim izabranim narodom?” Recite Mi, je li to ono što bih trebao činiti? Je li ispravno ili pogrešno to činiti? Je li to u skladu s istinom? Neki kažu: „Veliki crveni zmaj je toliko progonio Božji izabrani narod, širio neutemeljene glasine o Bogu i klevetao Njegovo ime, hulio na Boga i sudio Mu. Zar ne bismo trebali malo proslaviti kad primi svoju odmazdu?” Ako vi slavite, dopuštam to, jer vi imate svoje osjećaje. Ako ste svi radosni, ostajete budni tri dana i tri noći, okupljate se da čitate Božje riječi, pjevate himne i plešete da slavite Božju pravednost, radujući se što je Bog konačno uništio i zgazio velikog crvenog zmaja, neprijatelja, pod noge, i što Božji izabrani narod više neće trpjeti njegovo progonstvo i mučenje, što više neće biti u nemogućnosti da se vrate svojim domovima, i što se konačno mogu vratiti svojim obiteljima, vaše je raspoloženje razumljivo. Ako želite slaviti i opustiti se na taj način, pristajem. Ali što se Mene tiče, Ja ću činiti ono što trebam činiti; ne bavim se tim aktivnostima. Neki ljudi pitaju: „Zašto imaš takav stav? Zar to ne umanjuje elan ljudi? Zašto ne pokažeš malo snažnih emocija? Ako nisi prisutan u najkritičnijem trenutku, kako možemo slaviti?” Slavlje nije pogrešno, ali postoji jedna stvar o kojoj trebamo jasno razgovarati: recimo da je veliki crveni zmaj kažnjen, Bog ga je uklonio; ovaj đavolji kralj, koji je nekoć služio za usavršavanje Božjeg izabranog naroda, uništen je i iskorijenjen – dakle, što je s rastom Božjeg izabranog naroda? Koliko ste istine razumjeli? Ako svi vi možete vršiti svoje dužnosti u skladu s mjerilom, svi ste stvorena bića u skladu s mjerilom, sposobni bojati se Boga i kloniti se zla, pri čemu svaka osoba posjeduje rast Joba i Petra, i svi ste već spašeni, onda je to doista radostan trenutak, nešto vrijedno slavlja. Međutim, ako jednog dana veliki crveni zmaj padne, a vaš rast ne dosegne razinu odanog vršenja vaših dužnosti, ako u vama još uvijek nema straha od Boga i niste u stanju kloniti se zla, izuzetno daleko od rasta Joba i Petra, nesposobni istinski se pokoriti Božjoj suverenosti i ne možete se smatrati stvorenim bićima koja su u skladu s mjerilom, čemu se onda vi imate radovati? Nije li to samo isprazno veselje? Takvo slavlje bilo bi besmisleno i bezvrijedno. Neki ljudi kažu: „Veliki crveni zmaj nas toliko progoni; sigurno je u redu da ga mrzimo? Prepoznati njegovu bit trebalo bi biti u redu, zar ne? Toliko nas je progonio; zašto ne možemo biti sretni kad je uklonjen?” U redu je biti sretan, izraziti svoje osjećaje. Međutim, ako misliš da uništenje velikog crvenog zmaja označava završetak Božjeg plana upravljanja, da je čovječanstvo spašeno, ako izjednačavaš uništenje velikog crvenog zmaja s dovršetkom Božjeg plana upravljanja, kao i s tvojim vlastitim spasenjem i usavršavanjem, nije li to razumijevanje pogrešno? (Da.) Dakle, što sada razumijete? Što se tiče Božjeg neprijatelja, velikog crvenog zmaja, njegova sudbina i kakav je, to su Božje stvari i nemaju nikakve veze s tvojom težnjom za promjenom naravi ili spasenjem. Veliki crveni zmaj je samo kontrast, predmet služenja, podložan Božjim orkestracijama. Što on čini i kako ga Bog koristi da služi, to je Božja stvar i nema veze s ljudima. Stoga, ako si previše zabrinut za njegovu sudbinu, dopuštajući da ti to odvraća srce, onda postoji nevolja, postoji problem. Bog ima suverenost nad svim stvarima, uključujući velikog crvenog zmaja i sve đavle i Sotone, tako da što god đavli i Sotone čine, kakvi god da jesu, nema nikakve veze s tvojim ulaskom u život ili promjenom naravi. Što te se tiče? Ti trebaš prepoznati zlu i opaku bit njegovog otpora Bogu, njegovu bit neprijateljstva prema Bogu i toga da je Božji neprijatelj – to je ono što ti trebaš razumjeti. Što se tiče ostalog, kakve katastrofe Bog donosi na njega, kako Bog orkestrira njegovu sudbinu, to nema nikakve veze s tobom, i od tog znanja nema nikakve koristi. Zašto nema koristi? Zato što čak i ako ti to znaš, ne možeš razumjeti zašto Bog djeluje na takav način. Čak i ako ti to vidiš, nećeš znati zašto Bog odlučuje djelovati na taj način, ne možeš temeljito uočiti istinu iza toga. Završit ću ovu temu ovdje sa samo ovih nekoliko kratkih napomena.

Očitovanja antikrista koji koriste ulizivanje, laskanje i ljeporječivost se, naravno, nalaze i kod običnih iskvarenih ljudi, ali što razlikuje antikriste od običnih iskvarenih ljudi? U njihovom ulizivanju, laskanju i ljeporječivosti nema poštovanja, nema iskrenosti. Umjesto toga, oni se žele poigravati s utjelovljenim Bogom, iskušavati Ga i iskorištavati, što dovodi do takvih postupaka; oni imaju svoje ciljeve. Oni se nastoje poigravati s običnom osobom koju vide pred sobom kroz ulizivanje, laskanje i ljeporječivost, kako bi prevarili Krista, čineći da Krist ne može prozrijeti tko su oni zapravo, kakve iskvarene naravi imaju, kakav integritet, kakvu bit posjeduju i kojoj kategoriji ljudi pripadaju. Žele varati i obmanjivati, zar ne? (Da.) Ima li u njihovom ulizivanju, laskanju i ljeporječivosti ijedna iskrena riječ? Nijedna. Namjera i svrha antikrista je da obmanjuju, varaju i poigravaju se. Nisu li ti postupci suština preziranja istine od strane antikrista? (Da.) Oni misle da svi obični ljudi vole čuti ugodne riječi, uživaju u laskanju i vole da drugi pužu pred njima, što im daje osjećaj važnosti i čini da se njihov status čini poštovanijim i veličanstvenijim od prosječne osobe. Naprotiv, ako se netko ponaša previše sluganski pred Kristom, bez integriteta i dostojanstva, izražavajući se neodređeno, uvijek pokušavajući prevariti i uvijek pokušavajući prikriti činjenice, odnoseći se prema Kristu prijetvorno i lažno, ne samo da Krist neće povjerovati ni u što od toga, već će u Svom srcu biti iziritiran tobom. Do koje mjere? Bog bi rekao da je ta osoba odvratna, ne izgovara ni jednu jedinu istinu, samo razmišlja kako da se dodvori, nije nimalo dobra, nije pozitivan lik – takva je osoba nepouzdana i nedostojna povjerenja. Nepouzdana i nedostojna povjerenja; tako se opisuju takvi ljudi. Na površini, to su samo te dvije fraze, ali u stvarnosti, takva osoba ne voli istinu, ne može dobiti istinu i malo je vjerojatno da će biti spašena. Koji je značaj i vrijednost vjerovanja u Boga za takvu osobu ako ne može dobiti istinu i malo je vjerojatno da će biti spašena? Ako ne uzrokuju prekidanje ili ometanje, mogu igrati samo ulogu kontrasta ili predmeta služenja u Božjoj kući, baš kao i veliki crveni zmaj. Što znači igrati ulogu nečega? Znači privremeno, ići dokle god mogu, kako kada vučeš neka kolica, vučeš ih sve dok ih ne prevrnu. Zašto im je dodijeljena takva uloga? Zato što takvi ljudi ne teže istini. Oni toliko preziru i omalovažavaju istinu u svojim srcima, toliko se rugaju i poigravaju s istinom, da im je konačni zajamčen kraj poput Pavlovog, da nisu sposobni da stignu do kraja. Stoga, ova vrsta osobe može igrati samo ulogu privremenog služitelja u Božjoj kući. S jedne strane, oni omogućuju onima koji istinski teže istini da rastu u razlučivanju i razumijevanju. S druge strane, oni rade sve za što su sposobni u Božjoj kući, služeći koliko god mogu, jer takvi ljudi ne mogu stići do kraja puta.

Jednog dana, kad sam izašao, naletio sam na jednu poznanicu. Prije nego što sam uspio progovoriti, ona me prva upitala: „Prošlo je toliko vremena otkad smo se zadnji put sreli. Čekala sam te ovdje svaki dan, toliko si mi nedostajao da ne mogu ostati kod kuće. Samo te tražim među gomilom koja ovdje prolazi!” Pomislio sam u Sebi, ova osoba možda nije baš sva svoja. Jesam li se dogovorio s tobom? Zašto bi ti Mene čekala ovdje svaki dan? Budući da smo se sreli, razgovarajmo o nečem suštinskom. Upitao sam je: „Kako si u posljednje vrijeme?” Odgovorila je: „Oh, bolje da ne počinjem. Od našeg posljednjeg susreta, toliko sam zaokupljena mislima o tebi da ne mogu ni jesti ni spavati. Samo sam se nadala da ću te jednog dana vidjeti.” Rekao sam: „Razgovarajmo o nečem suštinskom. Kakvo je tvoje stanje u ovom razdoblju?” „Prilično dobro. U redu je.” „Je li vaša crkva održala izbore? Je li još uvijek isti vođa?” „Ne, izabrali su tog i tog.” „Kakav je on?” „U redu je.” „Zašto je onda prethodni vođa crkve smijenjen?” „Nisam sigurna; bio je u redu.” „Budi konkretnija, nemoj samo govoriti ‚u redu je’. Je li stvar u tome da nije mogao obavljati konkretan posao?” „Mislila sam da je u redu.” „A što je s ljudskošću novoizabranog vođe? Kakvo je njegovo poimanje istine? Može li obavljati konkretan posao?” „U redu je.” Bez obzira na to što sam je pitao, njezin je odgovor uvijek bio „u redu je”, što je onemogućilo razgovor. Pa sam otišao. Što mislite o ovoj priči? Kako bi se ova priča trebala zvati? („U redu je.”) Ova priča je „u redu”. U Mojim interakcijama s mnogim ljudima, malo ih govori iz pozicije ljudskog razuma, a kamoli u skladu s načelima istine. Usta većine ljudi puna su laži, besmislica, zabluda i preuzetnih riječi; nema ni jedne jedine istinite izjave. Čak ni ne zahtijevam da svaka rečenica koju izgovoriš bude u skladu s istinom ili da ima istina-stvarnost, ali bi barem trebao moći govoriti kao čovjek, pokazati malo iskrenosti, pokazati malo istinskog osjećaja. Bez toga, može li biti dijaloga? Ne može. Uvijek govoriš prazne riječi i lažeš; kad se suočiš sa situacijama, izlaze besmislice, zablude, uvredljive riječi i preuzetne riječi, a pojavljuju se i riječi opravdanja i obrane, što onemogućuje slaganje ili komunikaciju, zar ne? (Da.)

Mnogi ljudi jedu i piju Božje riječi, vjerujući da su te riječi povezane samo s Bogom na nebu, samo s Duhom Božjim i samo s Bogom koji je nevidljiv i nedodirljiv. Budući da je taj Bog tako daleko, Njegove se riječi smatraju dovoljno dubokima da bi se mogle nazvati istinom. Međutim, smatra se da ova obična osoba pred njima, osoba koja se može vidjeti i čuti, ima malo povezanosti sa istinom, sa Bogom ili sa Božjom biti. To je zato što je On vidljiv i vrlo blizak ljudima, zato što ni na koji način ne utječe na njihovo srce ili oči i ne donosi im nikakav osjećaj zagonetne znatiželje. Ljudi osjećaju da je ova obična, opipljiva osoba koja govori previše laka za shvatiti, previše prozirna. Čak misle da mogu proniknuti u Njega i prozrijeti Ga na prvi pogled. Kao rezultat toga, ljudi se nesvjesno odnose prema Kristu na isti način na koji bi se odnosili prema čovjeku, na isti način na koji bi se odnosili prema bilo kojoj osobi sa statusom ili moći. Je li to u skladu s istina-načelima? Kako se Krist može izjednačiti s iskvarenim ljudima koji imaju status i moć? Kad se ljudi ulizuju i laskaju iskvarenim pojedincima koji imaju status i moć, oni stječu koristi i njihovo odobravanje. Iskvareni ljudi uživaju u tome; oni žele tuđe ulizivanje, laskanje i podilaženje, jer ih to čini naizgled plemenitijima i superiornijima, dodatno naglašavajući njihov vlastiti status i moć. Međutim, Krist, koji ima Božju bit, suprotnost je tome. Kad čovjek ima status i slavu, to nije zato što posjeduje plemenitu bit ili karakter; stoga se mora koristiti svim vrstama sredstava kako bi naveo druge da ga idoliziraju i laskaju mu da bi prikazao svoju slavu i status. Nasuprot tome, Krist, koji ima Božju bit, po svojoj prirodi posjeduje identitet i status Boga, koji su viši od biti i statusa bilo kojeg stvorenog bića. Njegov identitet i bit postoje objektivno, ne treba Mu potvrda kroz dodvoravanje bilo kojeg stvorenog bića; niti Mu je potrebno ulizivanje ili laskanje bilo kojeg stvorenog bića da bi pokazao Svoj identitet, bit ili Svoj plemeniti status. To je zato što je izvorna činjenica da Krist posjeduje bit Boga; nije Mu je dodijelila nijedna osoba, a još manje je zarađena kroz godine iskustva među ljudskim rodom. To jest, bez svih stvorenih bića, identitet i bit Boga ostaju kakvi jesu; bez ijednog stvorenog bića koje štuje ili slijedi Boga, Božja bit ostaje nepromijenjena – to je činjenica koja se ne mijenja. Antikristi pogrešno vjeruju da što god Krist kaže ili učini, ljudi moraju koristiti lijepe riječi, moraju klicati, moraju slijediti i moraju se ulizivati kako bi udovoljili Njegovim sklonostima i ako ne bi išli protiv Njegovih namjera, misleći da bi to moglo učiniti da Krist osjeti postojanje Svog identiteta i statusa. Ovo je teška zabluda! Kako itko među iskvarenim ljudskim rodom tko ima slavu, moć i status stječe svoju slavu i moć? (Ulizivanjem i podilaženjem.) To je jedan aspekt. Dodatno, to uspijevaju uglavnom kroz svoje borbe i napore među ljudima, čak i kroz manipulaciju, te zarađivanjem ili otimanjem na različite načine. To je samo ugled, visoka pozicija ili rang među ljudima. Ovaj visoki ugled, visoki rang i visoki status čine da se netko ističe u gomili, postaje vođa, donositelj odluka s pravom da vodi glavnu riječ. Ali koja je bit te osobe sa statusom i slavom, koja stoji iznad drugih među ljudima? Postoji li ikakva razlika između njih i drugih? Njihov identitet i bit potpuno su isti kao i kod bilo kojeg običnog iskvarenog čovjeka; on je obično stvoreno biće iskvareno pod Sotoninom vlašću, sposobno izdati istinu i pozitivne stvari, izokrenuti ispravno i pogrešno, ići protiv činjenica, činiti zlo, opirati se Bogu te prkositi Nebu i proklinjati ga. Njegov pravi identitet i bit su identitet i bit osobe koju je Sotona iskvario, one koja se može opirati Bogu, čineći njihovu slavu i status pukim praznim titulama. Oni koji su nemilosrdni, brutalni i dovoljno zlobni, koji bi ubili ili naudili drugima radi statusa i slave, stječu visoke položaje. Oni koji znaju spletkariti, koji imaju metode i mogu smišljati urote, postaju vođe drugima. Ti su pojedinci zlobniji, brutalniji i opakiji od običnih iskvarenih ljudi. Vole da se prema njima ophodi isključivo s lijepim riječima, podilaženjem, ulizivanjem i laskanjem. Ako im kažeš istinu, riskiraš svoj život. Antikristi donose ta svjetovna pravila igre i filozofije za ovozemaljsko ophođenje u Božju kuću, primjenjujući ih u svojim interakcijama s Kristom. Pretpostavljaju da ako Krist želi učvrstiti svoj položaj, i On mora voljeti da Mu se ulizuje, laska i govori lijepim riječima. Čineći to, oni neprimjetno tretiraju tijelo u kojem se Bog utjelovio kao samo još jednog člana iskvarenog ljudskog roda, što je pristup antikrista. Stoga je narav koju antikristi pokazuju u svojim interakcijama s Kristom nedvojbeno opaka. Oni su opake naravi, vole nagađati i razmišljati o mislima ljudi, vole procjenjivati tuđe riječi i izraze lica i vole koristiti određena sredstva, neka pravila igre koja koriste svjetovni ljudi, u ophođenju s Kristom i u stvarima koje se tiču njihovih interakcija s Njim. Koju najozbiljniju pogrešku čine? Zašto mogu tako postupati? Što je uzrok tome? Bog kaže da je utjelovljeni Bog obična osoba. Antikristi, čuvši to, oduševe se i kažu: „Dobro, onda ću se prema tebi odnositi kao prema običnoj osobi; sada imam temelj za to.” Kad Bog kaže da tijelo u kojem se Bog utjelovio ima Božju bit, antikristi odgovaraju: „Božja bit? Kako to da je ne vidim? Gdje je? Kako se očituje? Što on otkriva da dokaže da ima Božju bit? Znam samo ulizivati se i laskati onima sa statusom. Nikad ne mogu pogriješiti s ulizivanjem i laskanjem ljudima; to je uvijek pravi put. U svakom slučaju, bolje je nego govoriti istinu.” To je opakost antikrista. Tako antikristi ne vjeruju u istinu niti je prihvaćaju, živeći isključivo po Sotoninoj filozofiji.

Neki ljudi kažu: „Svi vole one koji se znaju ulizivati, laskati i govoriti ugodne riječi; jedino Bog ne voli takve ljude. Pa, kakvu osobu Bog zapravo voli? Kako bi netko trebao biti u interakciji s Bogom da bi Mu se svidio?” Znate li? (Bog voli poštene ljude, ljude koji Bogu govore iz srca, ljude koji otvaraju svoja srca i razgovaraju s Bogom bez prijevare.) Još nešto? (One koji imaju bogobojazno srce, koji su u stanju slušati i prihvatiti Božje riječi.) (One čije je srce okrenuto prema Božjoj kući, koji su jednog srca s Bogom.) Svi ste spomenuli nekoliko aspekata poštene osobe koje bi trebalo primjenjivati. Biti poštena osoba zahtjev je koji Bog postavlja pred čovjeka. To je istina koju čovjek mora primjenjivati. Koja su, dakle, načela kojih bi se čovjek trebao pridržavati u svom ophođenju s Bogom? Biti iskren: to je načelo koje treba slijediti pri interakciji s Bogom. Ne upuštajte se u ponašanja nevjernika koja se sastoji od ulizivanja ili laskanja; Bogu nije potrebno čovjekovo ulizivanje i laskanje. Dovoljno je biti iskren. A što znači biti iskren? Kako bi to trebalo provesti u djelo? (Jednostavno se otvoriti Bogu, bez pretvaranja, skrivanja ili čuvanja tajni, stupati u interakciju s Bogom poštena srca i biti izravan, bez ikakvih loših namjera ili lukavstva.) Točno. Da bi bio iskren, moraš prvo ostaviti po strani svoje osobne želje. Umjesto da se usredotočiš na to kako se Bog odnosi prema tebi, trebaš se razotkriti pred Bogom i reći što god ti je u srcu. Ne razmišljaj niti uzimaj u obzir posljedice svojih riječi; reci što god misliš, ostavi po strani svoje motive i ne govori stvari samo da bi postigao neki cilj. Imaš previše osobnih namjera i primjesa; uvijek si proračunat u načinu na koji govoriš, razmatrajući: „O ovome bih trebao govoriti, a o onome ne, moram paziti što govorim. Reći ću to na način koji mi koristi, koji prikriva moje nedostatke i ostavit će dobar dojam na boga.” Nisu li to skriveni motivi? Prije nego što otvoriš usta, um ti je ispunjen podmuklim mislima, nekoliko puta ispravljaš ono što želiš reći, tako da riječi, kad izađu iz tvojih usta, više nisu tako čiste i nimalo nisu iskrene te sadrže vaše vlastite motive i Sotonine spletke. To nije ono što znači biti iskren; to je posjedovanje zlokobnih motiva i loših namjera. Štoviše, kad govoriš, uvijek se ravnaš prema izrazima lica ljudi i pogledu u njihovim očima: ako imaju pozitivan izraz lica, nastavljaš govoriti; ako ne, suzdržiš se i ne kažeš ništa; ako je pogled u njihovim očima loš i čini se da im se ne sviđa ono što čuju, razmisliš i kažeš sam sebi: „Dobro, reći ću nešto što te zanima, što te čini sretnim, što će ti se svidjeti i što će te učiniti blagonaklonim prema meni.” Je li to iskreno? Nije. Neki ljudi ne prijave kad vide nekoga da čini zlo i uzrokuje ometanje u crkvi. Misle: „Ako bih ja prvi prijavio ovo, uvrijedio bih tu osobu, a ako bih slučajno pogriješio, morao bih biti orezan. Pričekat ću da drugi to prijave pa ću im se pridružiti. Čak i ako pogriješimo, nije velika stvar – na kraju krajeva, ne može se osuditi gomila. Kako se kaže: ‚Tko prvi istupi, prvi nastrada’. Neću ja biti taj; moraš biti budala da inzistiraš na isticanju.” Je li to iskreno? Zasigurno nije. Takva je osoba doista lukava; kad bi postala crkveni vođa ili nadzornik, ne bi li nanijela gubitak radu crkve? Zasigurno bi. Takva se osoba nipošto ne smije koristiti. Možete li vi razlučiti takvu vrstu osobe? Recimo, na primjer, postoji vođa koji je učinio neke loše stvari i ometao rad crkve, ali nitko ne razumije što se zapravo događa s tom osobom, niti Višnji zna kakva je – samo ti znaš što se zapravo događa s njom. Bi li ti u takvim okolnostima iskreno prenio problem Višnjemu? To je pitanje koje najviše otkriva čovjeka. Ako to kriješ i nikome ništa ne kažeš, čak ni Bogu, i čekaš dan kada će taj vođa učiniti toliko zla da izazove kaos u radu crkve, i svi ga razotkriju i obračunaju se s njim, da ustaneš i kažeš: „Cijelo vrijeme sam znao da nije dobra osoba. Samo što su neki ljudi mislili da jest; da sam išta rekao, nitko mi ne bi vjerovao. Zato nisam progovorio. Sad kad je učinio neke loše stvari i svi mogu vidjeti tko je, mogu progovoriti o tome što se stvarno događa s njim,” je li to iskreno? (Ne.) Ako ti, svaki put kad se nečiji problemi razotkriju ili se problem prijavljuje, slijediš gomilu i posljednji ustaješ da ih razotkriješ ili prijaviš problem, jesi li iskren? Ništa od toga nije iskreno. Ako ti se netko ne sviđa, ili te netko uvrijedio, i znaš da nije zla osoba, ali ga ti, budući da si sitničav, zamrziš i želiš mu se osvetiti, napraviti budalu od njega, možeš smisliti načine i tražiti prilike da Višnjemu kažeš neke loše stvari o njemu. Možda samo iznosiš činjenice, ne osuđujući tu osobu, ali pri iznošenju tih činjenica, tvoja je namjera otkrivena: želiš se poslužiti rukom Višnjega ili navesti Boga da kaže nešto kako bi se s njim obračunao. Prijavljivanjem problema Višnjemu, pokušavaš postići svoj cilj. To je očito pomiješano s osobnim namjerama i zasigurno nije iskreno. Ako je riječ o zloj osobi koja ometa rad crkve, a ti to prijaviš Višnjemu kako bi zaštitio rad, i povrh toga, problemi koje prijaviš potpuno su činjenični, to je drugačije od rješavanja stvari pomoću sotonskih filozofija. To proizlazi iz osjećaja za pravdu i odgovornost, i to je ispunjenje tvoje odanosti; tako se očituje iskrenost.

Bog ne voli ljude koji se ulizuju, laskaju ili govore lijepe riječi. Pa, kakvu osobu Bog voli? Kako Bog voli da ljudi s Njim imaju interakciju i razgovaraju u zajedništvu? Bog voli poštene ljude, voli da su ljudi iskreni prema Njemu. Ne moraš uzimati u obzir Njegov ton glasa i izraz lica ili Mu se dodvoravati; samo trebaš biti iskren, imati iskreno srce, srce bez prikrivanja, paravana ili maske, i dopustiti da se tvoj vanjski izgled podudara s tvojim srcem. To jest, kad se ophodiš prema Kristu i u interakciji si s Njim, ne trebaš ulagati nikakav napor, raditi nikakvu „domaću zadaću”, niti se unaprijed pripremati ili nešto činiti; ništa od toga nije potrebno. Bog voli iskrenost: srdačan, normalan, prirodan razgovor i interakciju. Čak i ako kažeš nešto pogrešno ili upotrijebiš neprikladne riječi, to nije problem. Na primjer, recimo da odem na neko mjesto i kuhar Me pita: „Imaš li kakvih prehrambenih ograničenja? Koju hranu jedeš, a koju ne? Što da pripremim?” Ja kažem: „Ne jedem preslanu i ljutu hranu, a također ni previše masnu i prženu hranu. Što se tiče osnovnih namirnica, može i riža i tjestenina.” Jesu li ove upute komplicirane? (Ne.) Svatko tko zna kuhati odmah bi razumio, bez potrebe za nagađanjem, razmišljanjem ili posebnim uputama ili objašnjenjima. Samo kuhaj prema svom iskustvu, to je jednostavna stvar. Ali čak i najjednostavnija stvar je za ljude neostvariva jer imaju iskvarene naravi i sebični su. Ja kažem ne previše masno, ali onda tijekom kuhanja, oni koriste veliku žlicu ulja za mali tanjur povrća, u osnovi ga pržeći, dajući mu vrlo mastan okus. Ja kažem ne preslano, a oni stave samo mrvicu soli, pa je gotovo bez okusa. S toliko ulja i tako bljutavim okusom, može li to i dalje biti ukusno? Kuhar ne može ni ovu sitnicu napraviti kako treba, pa čak i kaže: „Božje je namjere teško dokučiti. Svaka riječ koju bog kaže je istina; ljudima je to teško provesti u djelo!” Što znači „teško provesti u djelo”? Nije da je teško provesti, nego ti to ne provodiš. Tvoja je sebičnost prevelika; uvijek imaš svoje vlastite namjere i osobne primjese. Uvijek želiš raditi stvari po svojoj volji, po svom ukusu. Ja kažem: „Nemoj praviti ljuta jela. Ako svi vi volite ljutu hranu, napravi Mi nešto što nije ljuto.” Ali kad kuha, on inzistira na tome da bude ljuto; navaljuje na jelo i misli da je odlično. Ja kažem: „Rekao sam ti da ne praviš ljuto. Zašto si to učinio?” „Ovo jelo mora biti ljuto. Nije ukusno bez začina, gubi okus bez njega.” Kakva je to osoba? Ima li dobre namjere? Neki ljudi vole jesti meso; Ja kažem: „Ako voliš meso, napravi sebi jelo s puno mesa. U ono koje praviš Meni stavi manje mesa ili mi samo napravi jelo od povrća.” On se spremno složi s tim, ali kad kuha, zanemaruje Moj zahtjev, dodajući velike komade mesa u lonac, čak dodajući i čili papričice. Meso je već masno, a on ga još i prži, praveći začinjeno po svom ukusu. Ako mu to ne dopustim, nije mu pravo; čak kaže: „Preteško ti je udovoljiti. Ovo je ukusno! Svi drugi to jedu, zašto ti ne jedeš? Zar ja ovo ne kuham za tebe? Jesti više je dobro za tvoje zdravlje, daje ti energiju. Ako si zdrav, ne možeš li održati više propovijedi? Ja mislim i na tebe i na braću i sestre u crkvi.” Nije li ova osoba užasno problematična? Ima snažne želje u svemu, vlastita mišljenja i ideje u svemu. Da ne spominjemo posjeduje li imalo istine ili ne, nema čak ni najosnovniju ljudskost. Je li to iskreno? (Ne.) U početku, kad me ta osoba pitala, činilo se da je pristojna, kao da bi trebala znati prilično dobro kuhati. Ali kad je obrok poslužen, znam – govori lijepo, čini se dobra prema Meni, ali zapravo je samo sebičan i prezira vrijedan čovjek.

Postoji slična osoba koju često viđam; ona je prirodno proračunata i oštroumna. Kad je u interakciji sa Mnom, čim uzmem Svoj lijek, ona već donosi vodu; kad se spremam izaći, odmah zgrabi Moju torbu, a vidjevši da je vani hladno, donosi i šal i rukavice. Pomislim: brza je, ali zašto se osjećam nelagodno? Bilo da ulazim ili izlazim, oblačim odjeću, cipele ili kapu, uvijek postoji netko brži od Mene. Što vi mislite, kakav je Moj osjećaj? Trebam li biti sretan ili iznerviran? (Iznerviran.) Biste li vi bili iznervirani takvim ponašanjem? (Da.) Ako biste svi vi bili iznervirani, mislite li da sam i Ja iznerviran? (Da.) Neki ljudi, nakon što sve to učine za Mene, osjećaju se prilično zadovoljno i ponosno na sebe, govoreći: „Kad sam radila, moj šef me volio. Kamo god idem, ljudi me vole jer brzo razmišljam.” To implicira da se zna dodvoravati, ulizivati i laskati; nije tupa, spora ili glupa; brza je u djelovanju i oštrog uma, pa je voljena kamo god ide. Kaže da je svi vole, što znači da bih je i Ja trebao voljeti. Volim li je Ja? Užasno me živcira! Izbjegavam takve ljude kad god ih vidim. Ima i drugih koji, vidjevši kako tjelohranitelji i ulizičke sluge šefova podzemlja i glavnih demona u svijetu otvaraju vrata automobila i štite glave svojih šefova, čine isto Meni. Prije nego što uopće uđem u auto, oni već pružaju ruku da otvore vrata, a zatim Mi rukom štite glavu, tretirajući Me kao što nevjernici tretiraju vodeći kadar. Osjećam gađenje prema tim ljudima. Ti ljudi, koji ni najmanje ne teže istini, imaju ljudskost koja je sebična, prezira vrijedna i prljava, i nedostaje im svaki osjećaj srama. Kad si u interakciji s drugima, ulizujući se i laskajući onima sa statusom i slavom, i neprestano im podilaziš, čak i nekim ispravnim ljudima to je odbojno i gledaju s prezirom na takve ljude. Ako to činiš sa Mnom, Ja to smatram još odbojnijim. Nikad se nemoj tako ponašati sa Mnom; ne treba Mi to, gadi Mi se. Ono što Mi treba nije tvoje ulizivanje, laskanje ili podilaženje. Trebam da budeš iskren sa Mnom, da srdačno razgovaramo kad se sretnemo, da govoriš o svom razumijevanju, iskustvima i nedostacima, da razgovaraš o iskvarenosti koju otkrivaš u procesu obavljanja svoje dužnosti i o stvarima za koje osjećaš da im nisi dorastao u svojim iskustvima. Možeš se upustiti u traganje i razgovor u zajedništvu u vezi sa svim tim stvarima, a možeš ih i istraživati. Bez obzira o kojoj temi razgovaramo u zajedništvu ili razmjenjujemo mišljenja, trebaš biti iskren i imati takvo srce i stav. Nemoj misliti da ćeš ulizivanjem, podilaženjem, laskanjem ili dodvoravanjem ostaviti dobar dojam – to je potpuno beskorisno. Naprotiv, takvo ponašanje ne samo da ne donosi nikakvu korist, već ti može uzrokovati i veliku sramotu i razotkriti tvoju nepromišljenost.

Oni koji ne mogu biti iskreni čak ni s Kristom, kakvi su to ljudi? Ako si iskren u svom ophođenju s drugima, bojiš se da bi oni mogli saznati tvoju pravu situaciju i nauditi ti, bojiš se da bi te mogli prevariti, iskoristiti, ismijati ili prezreti. Međutim, čega se bojiš kad si iskren s Kristom? Ako u tvom srcu postoje te bojazni, to je problem. Ako ne možeš biti iskren, to je također tvoj problem; to je područje u kojem trebaš težiti istini i boriti se za promjenu. Ako uistinu vjeruješ i priznaješ da je osoba pred tobom Bog u kojeg vjeruješ, Bog kojeg slijediš, onda bi bilo bolje da se prema Njemu ne ophodiš s ulizivanjem, laskanjem i lijepim riječima. Umjesto toga, budi iskren, govori iz srca i izgovaraj činjenične riječi. Ne govori stvari koje služe za pretvaranje, niti izgovaraj laži ili riječi kojima se prikriva, niti se upuštaj u lukavstvo ili spletkarenje. To je najbolji način za interakciju s Kristom. Možete li to postići? Što je pozitivno: biti iskren, ili ulizivati se i laskati? (Biti iskren.) Biti iskren je pozitivno, dok su ulizivanje i laskanje negativni. Ako ljudi ne mogu postići tako pozitivnu stvar kao što je iskrenost, to ukazuje na problem u njima, na iskvarenu narav. Je li ovaj Moj zahtjev pretjeran? Ako mislite da je pretjeran, ako mislite da Ja ne zaslužujem takav tretman, da ne zaslužujem da ste sa Mnom u interakciji na tako iskren način i s takvim iskrenim stavom, imate li onda bolju metodu, bolji način? (Ne.) Onda primjenjujte ovaj pristup. Završimo ovdje naš razgovor u zajedništvu o ovoj stavci.

B. Pomno ispitivanje i analiza, uz znatiželju

Sada dolazimo do druge stavke – pomno ispitivanje i analiza, uz znatiželju. Je li ovu stavku lako razumjeti? Što se tiče postupaka i riječi utjelovljenog Boga, kao i osobnosti ili naravi koja se otkriva u svakoj Njegovoj riječi i djelu ili čak u Njegovim sklonostima, normalni ljudi bi se prema tome trebali ispravno odnositi. Oni koji istinski slijede Boga i teže istini smatraju ta vanjska Kristova otkrivenja normalnom stranom Njegova tijela. Što se tiče riječi koje Krist izgovara, oni ih mogu slušati i shvatiti sa stavom da se prema njima odnose kao prema istini, iz tih riječi razumijevajući Božje namjere, razumijevajući načela primjene i pronalazeći put primjene kako bi ušli u istina-stvarnost. Ali antikristi se ponašaju drugačije. Kad promatraju Krista kako govori i djeluje, ono što se nalazi u njihovim srcima nije prihvaćanje ili pokornost, već pomno ispitivanje: „Odakle dolaze ove riječi? Kako su izgovorene? Rečenice se nižu jedna za drugom – jesu li unaprijed smišljene ili nadahnute duhom svetim? Jesu li ove riječi naučene ili pripremljene unaprijed? Zašto ja to ne znam? Neke od ovih riječi zvuče prilično obično, samo običan govor. Ovo ne izgleda kao bog; govori li bog zaista tako normalno, tako obično? Ne mogu to shvatiti kroz pomno ispitivanje, pa ću promatrati što on radi u pozadini. Čita li novine? Je li čitao neke poznate knjige? Uči li gramatiku? S kakvim ljudima obično komunicira?” Oni nemaju stav pokornosti ili prihvaćanja istine, već radije pomno ispituju Krista sa stavom učenjaka koji provodi znanstveno istraživanje ili proučava akademske predmete. Oni pomno ispituju sadržaj Kristovih riječi i Njegov način govora, slušatelje kojima se Krist obraća, kao i Kristov stav i svrhu svaki put kad govori. Kad god Krist govori ili djeluje, sve što dopre do njihovih ušiju, sve što mogu vidjeti i sve što čuju postaje predmetom njihovog pomnog ispitivanja. Oni pomno ispituju svaku riječ i rečenicu koju je Krist izgovorio, svaki postupak koji poduzme, svakog pojedinca s kojim postupa, Njegov način ophođenja s ljudima, Njegov govor i držanje, pogled i izraze lica, čak i Njegove životne navike i rutine, te Njegov način interakcije i stavove prema drugima – sve to oni pomno ispituju. Kroz to pomno ispitivanje, antikristi zaključuju: kako god gledam Krista, čini se da posjeduje normalnu ljudskost; prilično je običan, bez ičega posebno posebnog osim sposobnosti da izražava istinu. Može li ovo zaista biti utjelovljeni Bog? Bez obzira na to koliko pomno ispitivali, ne mogu doći do konačnog zaključka; bez obzira na to koliko pomno ispitivali, ne mogu utvrditi je li Krist Bog kojeg priznaju u svojim srcima. Oni su ti koji pomno ispituju Krista, a ne oni koji doživljavaju Božje djelo – kako mogu spoznati Boga?

Antikristi, u svom pomnom ispitivanju Krista, nisu u stanju vidjeti Božje veličanstvo, nisu u stanju vidjeti Božju pravednost, svemoć i autoritet. Bez obzira na to koliko pomno ispitivali, ne mogu doći do zaključka da Krist posjeduje Božju bit; nisu u stanju proniknuti u to i razumjeti. Neki ljudi kažu: „Tamo gdje ne možeš proniknuti ili razumjeti, postoji istina koju treba tražiti.” Na to bi antikrist odgovorio: „Ja ovdje ne vidim nikakvu istinu koju treba tražiti; postoje samo sumnjivi detalji vrijedni dubokog pomnog ispitivanja.” Nakon svog pomnog ispitivanja i analize, oni zaključuju: ovaj Krist može samo izgovoriti neke riječi i, osim toga, nema ništa drugačije od običnih ljudi. Nedostaju Mu posebni darovi, nema jedinstvenih sposobnosti i čak ne posjeduje nadnaravne moći da čini znamenja i čuda kao što je to činio Isus. Sve što On kaže riječi su smrtnika. Dakle, je li On zaista Krist? Taj rezultat čeka daljnju analizu i pomno ispitivanje. Bez obzira na to kako gledali, ne mogu vidjeti Božju bit u Kristu; bez obzira na to koliko pomno ispitivali, ne mogu zaključiti da Krist ima Božji identitet. U očima antikrista, tijelo u kojem se bog utjelovio trebalo bi posjedovati izvanredne moći, posebne darove, sposobnost prikazivanja čuda te bit i sposobnost očitovanja i izvršavanja Božje vlasti. Međutim, ovoj običnoj osobi koja je pred njima nedostaju sve te kvalitete, a Njegovo izražavanja nije visoko elokventno; čak i kad opisuje mnoge stvari, On koristi kolokvijalni jezik koji se ne uklapa u ljudske predodžbe, ne dostižući čak ni razinu sveučilišnog profesora. Bez obzira na to kako antikristi pomno ispitivali Kristov govor, kako pomno ispitivali Kristova djela, kao i Njegov stav i način na koji čini stvari, ne mogu vidjeti da Krist – ta obična osoba – posjeduje Božju bit. Stoga, u srcima antikrista, ono zbog čega ovu običnu osobu najviše vrijedi slijediti jesu mnoge stvari, riječi i pojave u koje ne mogu proniknuti – to je ono što je vrijedno njihovog pomnog ispitivanja i analize, to je njihova najveća motivacija da slijede tu osobu. Koji su sadržaji i teme vrijedni njihovog pomnog ispitivanja i analize? To su ove riječi o ulasku u život koje je izgovorio Krist; obični ljudi zaista ne mogu reći takve stvari, oni ih uistinu nemaju, i takve se riječi doista ne mogu naći kod druge osobe u ljudskom rodu – nepoznato je odakle dolaze. Antikristi pomno ispituju iznova i iznova, ali nikada ne mogu ništa zaključiti o tome. Na primjer, kada govorim o tome kakav je netko, koja je njegova bit i narav, obični će ljudi pedantno uskladiti te detalje sa stvarnom osobom i provjeriti to pitanje. Kad antikristi čuju te riječi, oni ne usvajaju stav prihvaćanja kako bi uskladili i razumjeli to pitanje, već analiziraju. Što analiziraju? „Kako znaš u kakvoj se situaciji nalazi ta osoba? Kako znaš da ona ima takvu narav? Koja je tvoja osnova da je tako karakterišeš? Nisi imao puno kontakta s njom, pa kako je razumiješ? Mi smo u kontaktu s njom toliko dugo, zašto ne možemo proniknuti u nju ili je razumjeti? Moram to promotriti, a ne samo vjerovati ti na riječ. Tvoje riječi možda nisu točne ili ispravne.” Tijekom interakcije a nekim ljudima, mogu ih usmjeravati u određenom poslu ili profesiji. Ako se način i metoda tog usmjeravanja podudaraju s tehničkim znanjem koje posjeduju i zadovoljava ih, oni će to nevoljko izvršiti. Ali ako ih ne zadovoljava, odupirat će se u svojim srcima i razmišljati: „Zašto to radiš na ovaj način? Nije li to suprotno od onoga kako se to radi u ovoj struci? Zašto bih te slušao? Ako tvoje riječi nisu u redu, ne mogu te slušati; moram to raditi na svoj vlastiti način. Ako si u pravu, moram razumjeti kako si u pravu, kako si to spoznao. Jesi li to učio? Ako nisi učio, kako bi uopće mogao znati? Ako to nisi učio, ne bi trebao razumjeti; ako razumiješ, to je nenormalno. Kako to razumiješ? Tko ti je rekao, ili si to potajno sam naučio?” Oni u sebi analiziraju i pomno ispituju. Svaka rečenica koju izgovorim, svaka stvar kojom se bavim, mora proći kroz filter antikrista, podvrgnuti se njihovoj provjeri. Samo ako prođe njihovu provjeru, oni će to prihvatiti; ako ne prođe, kritizirat će, donositi sudove i stvarati otpor.

Tijelo u kojem se Bog utjelovio najveće je otajstvo za sve ljude. Nitko ne može shvatiti što se uistinu događa u tom pogledu, niti itko može razumjeti kako se Božja bit ostvaruje u tom tijelu – kako je Bog postao osoba, kako ta osoba može govoriti riječi iz Božjih usta i vršiti Božje djelo, i kako točno Duh Božji vodi i usmjerava tu osobu. U cjelokupnom tom djelu ljudi nisu vidjeli ni velike vizije niti su primijetili ikakve značajne pokrete od tog tijela – ne čini se da se događa išta posebno; sve izgleda normalno. Neprimjetno, Bog je donio slavu koja je bila u Izraelu na Istok. Kroz govor i djelovanje te osobe, tako je započelo novo doba, a staro je završilo, a da nitko nije shvatio kako se to dogodilo. Međutim, oni koji istinski vjeruju u Boga, koji su jednostavni i otvorena srca, koji posjeduju ljudskost i razum, ne ispituju pomno te stvari. Ako ne ispituju pomno, što onda čine? Samo pasivno čekaju? Ne – oni vide da su te riječi istina, vjeruju da je izvor svih tih riječi Bog, i tako priznaju činjenicu da je ta obična osoba Krist, prihvaćajući Ga kao svog Gospodina i Boga, ne uzimajući u obzir ništa drugo. Antikristi, s druge strane, ne mogu vidjeti da sve te riječi i cjelokupno to djelo dolaze od Boga, da je izvor sveg tog govora i djelovanja Bog, i stoga ne prihvaćaju tu običnu osobu kao svog Gospodina i Boga. Umjesto toga, oni pojačavaju svoje pomno ispitivanje i opiru se u svojim srcima. Čemu se opiru? „Bez obzira na to koliko ti govorio, bez obzira na to koliko veliko djelo ti činio, bez obzira na to tko je tvoj izvor, sve dok si ti obična osoba, sve dok se tvoj način govora ne podudara s mojim predodžbama, sve dok tvoj izgled nije dovoljno veličanstven da mi zapne za oko ili zasluži moje poštovanje, ja ću te pomno ispitivati i analizirati. Ti si predmet mog pomnog ispitivanja; ne mogu te prihvatiti kao svog gospodina, kao svog boga.” U procesu svog pomnog ispitivanja i analize, antikristi ne samo da ne uspijevaju riješiti svoje predodžbe, buntovništvo i iskvarene naravi, već njihove predodžbe rastu iz dana u dan i postaju sve ozbiljnije. Na primjer, kad se crkveni vođa razotkrije kao antikrist, uzrokujući smetnje i uništenje u toj crkvi, prva reakcija antikrista, kad se takav događaj dogodi, jest da pitaju: „Zna li krist za ovo? Tko je imenovao tog crkvenog vođu? Kakva je kristova reakcija na ovo? Kako se on nosi s tim? Poznaje li krist tu osobu? Je li krist prethodno rekao da je ta osoba antikrist, ili prorekao ovaj događaj? Sad kad se tako veliko pitanje pojavilo u ovoj crkvi, je li krist prvi saznao?” Ja kažem da nisam znao, i ja sam tek saznao. „To nije u redu – ti si bog, ti si krist; zašto ne znaš? Trebao bi znati.” Upravo zato što sam Ja Krist, obična osoba, ne moram znati. Crkva ima svoje upravne odluke i načela za postupanje s ljudima. Kad se pojave antikristi, mogu biti uklonjeni i izbačeni u skladu s crkvenim načelima. To odražava Boga koji ima vlast, to odražava istinu koja ima vlast. Ne trebam znati sve. Ako crkva ne uspije postupiti u skladu sa svojim upravnim odlukama i načelima za postupanje s ljudima, onda ću se Ja umiješati. Međutim, ako braća i sestre razumiju načela Božje kuće u uklanjanju i izbacivanju ljudi, ne trebam se miješati. Tamo gdje istina vlada, ne trebam se miješati. Nije li to vrlo normalno? (Da.) Ali antikristi mogu stvarati probleme i razvijati predodžbe o ovom pitanju, čak i koristeći te predodžbe da zaniječu Krista i osude činjenicu da Krist posjeduje Božju bit. Upravo to antikristi čine. Budući da se nešto ne podudara s njihovim predodžbama, zamislima ili očekivanjima, oni mogu zanijekati Kristovu suštinu. Njihovo pomno ispitivanje svakog aspekta Krista dovodi do ovog zaključka: oni ne vide Božju suštinu u Kristu; stoga, ne mogu definirati tu osobu kao onu s Božjom biti i identitetom. To dovodi do situacije u kojoj, kada se ništa ne događa, sve je u redu, ali čim se nešto dogodi, antikristi su prvi koji iskaču i niječu Kristov identitet te osuđuju Krista. Dakle, koja je svrha pomnog ispitivanja antikrista? Oni ne vrše pomno ispitivanje i analizu kako bi bolje razumjeli istinu, već kako bi pronašli dokaz i stekli prednost, kako bi zanijekali činjenicu da se Bog utjelovio u tijelu, kako bi zanijekali činjenicu da je tijelo u kojem se Bog utjelovio Krist i sâm Bog. To je motiv i cilj koji stoji iza pomnog ispitivanja i analiziranja Krista od strane antikrista.

Antikristi, dok slijede Krista i pretvaraju se da su sljedbenici, nose stav pomnog ispitivanja i analize, te na kraju ne uspijevaju razumjeti istinu niti utvrditi činjenicu da je Krist Gospodin, da je Bog. Ali zašto Ga i dalje tako nevoljko, tako nespremno slijede i borave u Božjoj kući? Jednu smo stvar već prije raspravili, a to je da gaje namjeru primanja blagoslova; oni su ambiciozni. Druga je stvar da antikristi posjeduju znatiželju kakva se ne nalazi kod običnih ljudi. Kakvu vrstu znatiželje? To je njihova fascinacija čudnim i neobičnim pojavama. Antikristi su posebno znatiželjni u vezi sa svim čudnim i neobičnim pojavama, svim događajima u svijetu koji nadilaze zakone prirode. Imaju želju proniknuti u mnoge stvari i otkriti što stoji iza njih. Koja je bit tog istraživanja? To je čista oholost, želja da se sve razumije, da se sazna istina iza svega, kako ne bi ispali nesposobni. Bez obzira na to koja je stvar u pitanju, žele prvi saznati, biti najinformiraniji i najupućeniji u sve detalje te stvari – žele postati „naj” u svakom pogledu. Stoga, ne zaobilaze i ne propuštaju ni pitanje utjelovljenja Boga u tijelu. Oni kažu: „Utjelovljenje Boga najveće je otajstvo u ljudskom svijetu. Što se točno događa s tim najvećim otajstvom, tom najčudesnijom stvari? Budući da nadilazi obična očekivanja i ovo se tijelo razlikuje od običnih ljudi, u čemu je razlika? Moram to sam vidjeti i razumjeti.” Što misle kad kažu „sam vidjeti i razumjeti”? Misle: „Putovao sam u razne zemlje svijeta, posjetio poznate planine i povijesne znamenitosti te intervjuirao poznate i mudre pojedince; svi su oni samo obični ljudi. Jedini kojeg nisam sreo ili od kojeg nisam učio jest ovaj krist. Koja je točno bit ovog krista? Moram to sam vidjeti i razumjeti.” Što točno žele vidjeti i razumjeti? „Čuo sam da bog može činiti znamenja i čuda. Kažu da je Isus gospodin, da je krist; koja je znamenja i čuda on učinio da zadovolji ljudsku znatiželju? Sjećam se jednog događaja gdje je, nakon što je gospodin Isus prokleo smokvu, ona uvenula. Može li ovaj krist sada učiniti isto? Moram to vidjeti i razumjeti, i ako dobijem priliku, iskušati ga da vidim može li izvesti takva djela. Rečeno je da utjelovljeni bog posjeduje božji autoritet, omogućujući uzetima da hodaju, slijepima da vide, gluhima da čuju, a bolesnima da budu izliječeni. To su čudesni i novi događaji; u ljudskom svijetu, smatraju se izvanrednim sposobnostima koje obični ljudi nemaju. To je nešto što moram sam vidjeti.” Osim toga, postoji još jedna, najznačajnija, stvar koja zaokuplja njihov um. Kažu: „Što je točno sa prošlim i sadašnjim životima, i krugom reinkarnacije u ovom ljudskom svijetu? Obični ljudi to ne mogu jasno objasniti. Budući da se bog utjelovio i bog svime upravlja, zna li krist za to? Kad bude prilike, moram ga pitati i raspitati se o toj stvari; dat ću mu da mi promotri izgled i vidi je li mi sudbina dobra, što sam bio u prošlom životu, jesam li bio životinja ili čovjek. Ako on zna te stvari, onda ću biti impresioniran; to bi ga učinilo izvanrednim, iznad običnih ljudi, i moguće kristom. Također, kažu da na nebu postoji božje prijestolje i prebivalište, pa zna li ovaj utjelovljeni bog gdje su božje prebivalište i kraljevstvo nebesko? Rečeno je da kraljevstvo nebesko ima ulice popločane zlatom, blistave i veličanstvene; kad bi nas ovaj utjelovljeni Bog mogao povesti u obilazak, zar nam cijeli život ne bi bio vrijedan truda, zar naša vjera ne bi bila uzaludna? Štoviše, ne bismo trebali obrađivati zemlju; kad ogladnimo, krist bi jednostavno jednom rečenicom mogao pretvoriti kamenje u hranu. S pet kruhova i dvije ribe nahranio je pet tisuća ljudi; ne bi li to za nas bila velika prednost? A što je s tim kad krist govori? Kažu da on pruža opskrbu živom vodom, ali gdje je ta živa voda? Kako se ona dobavlja, kako teče? Sve su to pitanja vrijedna istraživanja, svako je prilično novo. Kad bih mogao svjedočiti samo jednoj od tih stvari vlastitim očima, tada bih u ovom životu postao osoba sa širokim znanjem i iskustvom, a ne obična osoba.” Zar ih ne obuzima znatiželja? (Da.)

Neki ljudi počinju vjerovati u Boga, prihvaćati Krista i slijediti Krista, ne da bi zadobili istinu, već s drugim idejama na umu. Neki ljudi, čim Me sretnu, pitaju: „Što znači sedam pošasti i sedam čaša u Otkrivenju? Što označava bijeli konj? Je li već stigla katastrofa od tri i pol godine?” Ja odgovaram: „Što vi to pitate? Što je Otkrivenje?” Oni uzvraćaju: „Ti čak ni ne znaš za Otkrivenje? Kažu da si bog, ali nisam baš siguran!” Drugi pitaju: „Tijekom procesa propovijedanja evanđelja, susrećemo ljude koji pitaju o mističnim stvarima. Što bismo trebali učiniti?” Ja čak ni ne čekam da završe i kažem: „Svatko tko uvijek pita o otajstvima umjesto da traži istinu nije netko tko prihvaća istinu; oni se u budućnosti ne mogu spasiti. Oni koji uvijek traže otajstva ne valjaju; takvim ljudima ne propovijedajte evanđelje.” Zašto to kažem? Tko, na kraju krajeva, postavlja ta pitanja? Nije to netko drugi; to su oni sami. Oni žele postaviti ta pitanja i znati odgovore na njih, i misle da ne znam tko pita, kao da ih ne mogu prozreti! Nakon što čuju moje riječi, oni pomisle: „Bog je rekao da ne valjam, pa neću više pitati.” Kakav je Moj pristup? Nije li im to učinkovito začepilo usta? Da sam im odgovorio, ne bih li upao ravno u njihovu zamku? Oni bi tada dobili prst i htjeli cijelu ruku, postavljajući pitanja bez kraja. Imam li obvezu objašnjavati im te stvari? Što bi ti uopće mogao s tim znanjem? Čak i da znam, ne bih ti rekao. Zašto bih ti rekao? Jesam li tumač Pisama? Jesi li ti došao ovdje na teološki studij? Dolaziš pomno Me ispitivati, a bih li trebao samo otvoriti Svoje srce za tvoje pomno ispitivanje? Je li to prikladno? Dolaziš iskušavati Me, a bih li trebao dopustiti da Me iskušavaš? Je li to prikladno? Ti nisi ovdje da prihvatiš istinu; ti dolaziš postavljati pitanja sa stavom neprijateljstva, sumnje i ispitivanja. Ne bih ti nikako dao odgovore. Neki ljudi kažu: „Nije li potrebno odgovoriti na svako pitanje?” To ovisi o stvari. Kad se radi o istini i crkvenom radu, još uvijek moram razmotriti situaciju. Ako sam ti već prije rekao, a i dalje se pretvaraš da ne znaš, pretvaraš se da ponizno pitaš, onda ti neću odgovoriti. Orezat ću te, i nakon toga ćeš razumjeti. Iz perspektive toga kako antikristi pomno ispituju i analiziraju Krista, i njihove znatiželje o biti Krista i Boga, što točno antikristi pomno ispituju? Oni pomno ispituju istinu. Oni sve što Bog čini tretiraju kao predmete svog pomnog ispitivanja i analize, koristeći to kao način da ubiju vrijeme. Oni slijede Boga kao da su učenjaci koji proučavaju određeno područje ili određeno znanje, baš kao nevjernici koji pohađaju teološku školu. Mogu li takvi ljudi primiti Božje prosvjetljenje? Mogu li primiti svjetlo? Mogu li razumjeti istinu? (Ne.)

U crkvi postoje neki zadaci s kojima se nikada prije nismo susreli, a neki uključuju stručni rad. Kad Ja usmjeravam takav rad, neki ljudi slušaju ozbiljno i ponizno, shvaćajući načela kojih se treba pridržavati u obavljanju tih dužnosti, te istina-stvarnost koju treba primjenjivati i u koju treba ući. Međutim, neki ljudi razbijaju glavu pomno ispitujući u svojim srcima i misle: „Ti nisi proučavao ta područja. Osim toga, možeš li ti zaista naučiti toliko mnogo područja? Tko može sve razumjeti i znati? Na temelju čega nas ti usmjeravaš? Zašto bismo te mi slušali? Iako ponekad ono što ti kažeš dok nas usmjeravaš zaista ima smisla, kako ti to znaš? Ako ja nešto ne proučavam, neću znati o tome. Moram razmisliti, nastojati naučiti više, vidjeti više, čuti više i pokušati doći do točke gdje mi ne treba tvoje usmjeravanje i mogu to sam učiniti. Čini se da i ti učiš u hodu, svladavajući to malo po malo.” Oni samo gledaju vanjski izgled, ne videći da, s jedne strane, bez obzira na to što ta osoba kaže ili učini, postoje načela – bez obzira na to koji se rad vodi, on se obavlja prema načelu, a to je načelo povezano sa stvarnim potrebama ljudi i željenim rezultatima stvarnog rada. S druge strane, i što je najvažnije, ta osoba nije ništa učila; Njegovo znanje, učenje, uvid i iskustvo nisu izvanredni. Ali postoji jedna stvar koju ljudi ne bi smjeli zaboraviti: bez obzira na to jesu li Njegov uvid, znanje, iskustvo i stručnost bogati ili vrijedni spomena, izvor odgovoran za obavljanje sadašnjeg djela nije ovo vanjsko tijelo, već suština ovog tijela – Sâm Bog. Stoga, ako sudiš na temelju izgleda ovog tijela – Njegove visine i izgleda, tona, intonacije i načina govora – nećeš moći objasniti ili dokučiti zašto On može preuzeti i biti kompetentan za te zadatke, nećeš moći proniknuti u to. Znači li nemogućnost pronicanja u to da je to nerješiva stvar? Ne, može se riješiti. Ti ne trebaš proniknuti u to; samo trebaš znati, zapamtiti i priznati jednu stvar: Krist je tijelo u kojem se Bog utjelovio. Načela, stav i odnos koje bi ljudi trebali imati prema Kristu nisu pomno ispitivanje, analiziranje ili zadovoljavanje znatiželje, već priznavanje, prihvaćanje, slušanje i pokoravanje. Ako pomno ispituješ i analiziraš, hoće li ti to na kraju omogućiti da vidiš Božju bit? Neće. Bog ne dopušta nikome da Ga analizira ili pomno ispituje; što Ga više pomno ispituješ i analiziraš, to će se Bog više sakriti od tebe. Što ljudi osjećaju kad se Bog sakrije? Osjećaju da pojam Boga u njihovom srcu postaje nejasan, njihov pojam istine postaje nejasan, i sve u vezi s putem kojim bi trebali ići je zamućeno. To je kao da ti zid blokira pogled; ne možeš vidjeti smjer ispred sebe, sve je maglovito. Gdje je Bog? Tko je Bog? Postoji li Bog zaista? Ta su pitanja poput crnog zida koji stoji ispred tebe, što znači da Bog skriva Svoje lice od tebe, čineći da Ga ne možeš vidjeti. Sve te vizije postaju ti nejasne, gube se, a tama ispunjava tvoje srce. Kad je tvoje srce potamnjelo, imaš li još uvijek put ispred sebe? Znaš li još uvijek što trebaš činiti? Ne znaš. Bez obzira na to koliko su tvoj prvotni smjer i ciljevi bili jasni, kad pomno ispituješ i analiziraš Boga, oni će postati nejasni i tamni. Kad ljudi padnu u takvu situaciju, takvo stanje, u opasnosti su; to se događa onima koji se usredotočuju na pomno ispitivanje Boga. Antikristi su uvijek u takvoj situaciji, s mrklim mrakom ispred sebe, nesposobni razlučiti što su pozitivne stvari, što je istina. Bez obzira na to što Bog čini, oni nisu u stanju potvrditi da je to doista Bog, da je to Sâm Bog; bez obzira na to kako gledali, oni vide utjelovljenje samo kao osobu, jer uvijek pomno ispituju i analiziraju, pa ih Bog također nastavlja zasljepljivati. Vidiš ih kako gledaju širom otvorenih očiju, svijetlih i velikih, ali oni su i dalje slijepi. Kad Bog sakrije Svoje lice od ljudi, to je kao da su im srca okorjela, uronjena u potpunu tamu. Oni vide samo površne pojave, nesposobni uočiti put koji leži unutra, ne uspijevajući razumjeti temeljnu istinu – štoviše, ne mogu vidjeti Božju bit ili Njegovu narav.

Podvrgavanje Božje pojave i djela analizi i pomnom ispitivanju neće dati nikakve rezultate. Ključno je ne pasti u stanje analiziranja i pomnog ispitivanja; to je put negativnosti. Koji je onda pozitivan put? Pozitivan put je kada čvrsto vjeruješ da je to Božje djelo, da je ova obična osoba tijelo u kojem je Bog utjelovljen i ima Božju bit, onda trebaš prihvatiti i pokoriti se bezuvjetno. Ljudi osjećaju da ovo tijelo ima mnogo aspekata koji su neprihvatljivi, mnogo aspekata koji su suprotni ljudskim predodžbama i maštarijama; to je problem s ljudima. Bog djeluje na ovaj način, i ono što se treba promijeniti jesu ljudske predodžbe, njihove iskvarene naravi i njihovi stavovi prema Bogu, a ne tijelo u kojem se Bog utjelovio. Ljudi ovdje trebaju tražiti istinu, tražiti Božje namjere i zauzeti ispravnu perspektivu i položaj, umjesto da Ga priznaju kao Boga, a ipak Ga i dalje žele pomno ispitivati, ili analizirati i raspravljati o onome što On radi i govori. To bi bio velik problem. Kad su tvoj položaj i tvoj kut prihvaćanja istine pogrešni, ishod toga kako gledaš na sve će se promijeniti, utječući na put i smjer tvoje težnje. U svemu što Bog čini ili govori, odgovara li to ljudskim predodžbama ili ne, samo je privremeno pitanje. Doprinos i vrijednost za čovječanstvo svega što Bog čini, vrijednost koju to donosi ljudskom životu, vječni su. Ne može ih promijeniti nijedna osoba, nijedna akademska disciplina, nijedna izjava ili argument, niti bilo koji trend. To je vrijednost istine. Možda je trenutno tako da riječi i djela ove obične osobe ne mogu zadovoljiti tvoju znatiželju ili taštinu, niti te mogu potpuno uvjeriti ili pridobiti i srcem i govorom; međutim, doprinosi svih riječi koje On danas govori i sveg djela koje On čini u ovom dobu i tijekom ovog razdoblja cijelom čovječanstvu, cijelom dobu i cjelokupnom Božjem planu upravljanja, vječno su nepromjenjivi – to je činjenica. Stoga, jednog dana ćeš shvatiti: „Prije dvadeset ili trideset godina, pomno sam ispitivao, pogrešno tumačio, opirao se, pa čak i osuđivao određenu izjavu koju je dala ova obična osoba. Dvadeset ili trideset godina kasnije, kad ponovno pogledam tu izjavu, moje je srce ispunjeno osjećajem duga i samoprijekorom.” Iskvareni ljudi su ponizni i beznačajni pred Bogom, oni su zauvijek dojenčad, nisu vrijedni spomena. Bez obzira na to koliko posla osoba obavi, u usporedbi s doprinosom cijelom čovječanstvu svake riječi koju je Bog izgovorio u bilo kojem razdoblju i u bilo kojem kontekstu, razlika je kao ona između neba i zemlje! Dakle, moraš razumjeti da Bog nije predmet za ljudsko pomno ispitivanje, analiziranje i sumnju. Djelo Božje i tijelo u kojem se Bog utjelovio nisu ovdje da bi zadovoljili ljudsku znatiželju. On ne čini sve ovo djelo da bi ubio vrijeme ili protraćio dane – Njegova je namjera spasiti ljude jednog doba, spasiti cijelo čovječanstvo, a rezultati djela koje On namjerava postići trebaju trajati zauvijek. Antikristi tretiraju Krista kao običnu osobu da bi Ga pomno ispitivali i analizirali, da bi zadovoljili svoju znatiželju. Koja je priroda toga? Može li se to razumjeti ili oprostiti? Oni su grešnici za sva vremena, prokleti i vječno neoprostivi! Ako osoba ima ljudskost, razumije istinu i posjeduje istina-stvarnost, čak i pomno ispitivanje takve osobe je prilično odbojno. Tretirati Krista kao običnu osobu i iznutra Ga pomno ispitivati, tretirati sve što On čini s neprijateljstvom i klevetom te tražiti samo zadovoljenje svoje znatiželje o riječima koje On govori – čak i neki ljudi, kad Me vide, kažu: „Besjedi nam još malo o istini, govori još o jeziku trećeg neba, reci još nešto što ne znamo” – za koga oni smatraju tu osobu? Za nekoga tko će im ublažiti dosadu? Kako Bog karakterizira tu stvar? Nije li to bogohuljenje? Ako je usmjereno na ljude, to se zove izrugivanje i ismijavanje; ako je usmjereno na Boga, to je bogohuljenje.

Unutar sadržaja ovog očitovanja – pomno ispitivanje, analiza i znatiželja – priroda-bit antikrista otkriva se kao opačina, kao odbojnost prema istini. Oni ignoriraju sve pozitivne stvari; preziru ih i tretiraju ih s omalovažavajućim stavom, ne štedeći čak ni tijelo u kojem se Bog utjelovio. Oni trebaju zadovoljiti svoju znatiželju u svim stvarima, podvrgavajući sve svom pomnom ispitivanju, želeći donijeti zaključke i proniknuti u suštinu svega, shvatiti što se događa, kako bi ispali znalci i inteligentni. To je iskvarena narav ljudi. Naviknuvši se da sve pomno ispituju, sada su svoje pomno ispitivanje okrenuli prema Bogu. I što im to donosi? Usavršavanje i spasenje? Ne, donosi im samo propast i uništenje! Tako se antikristi karakteriziraju. Oni su prokleti i vrijedni osude. U svom pristupu tijelu u kojem se Bog utjelovio, oni nikada ne zauzimaju položaj sljedbenika ili stvorenih bića da bi Ga prihvatili i gledali; umjesto toga, oni Ga percipiraju i pristupaju Mu iz kuta i stajališta učenjaka, onoga koji misli da sve zna, nekoga prepunog znatiželje, i ohole osobe koja nije sposobna shvatiti istinu i koja prezire pozitivne stvari. Sasvim je jasno da se takvi ljudi ne mogu spasiti.

6. lipnja 2020.