II. Preziranje tijela u kojem se Bog utjelovio

U prošlom smo razgovoru u zajedništvu govorili o drugoj podtemi desetog očitovanja antikrista – preziranju tijela u kojem se Bog utjelovio. Gdje smo stali s našim razgovorom? (Kod toga kako se antikristi odnose prema Kristu ovisno o svom raspoloženju.) Stigli smo do stavke: „Njihov odnos prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju”. Prvo pregledajmo aspekte o kojima smo razgovarali. Koliko je situacija raščlanjeno u vezi s izrazom „ovisno o njihovom raspoloženju”? (Bilo je pet situacija: njihovo ponašanje kad se suoče s orezivanjem, njihovo ponašanje prema Kristu kad je bio proganjan, kad stvaraju predodžbe o utjelovljenom Bogu, kad su unaprijeđeni ili smijenjeni te kad se suoče s različitim okruženjima.) To je otprilike to. Kada slušate sadržaj ovih aspekata, čujete li samo ono što se kaže o događajima koji se tu opisuju, ili ih uspoređujete sa sobom, zadobivajući i razumijevajući istinu kroz te događaje? S kakvim stajalištem slušate? (Kad Bog razotkriva i raščlanjuje ta stanja i očitovanja, mogu ih usporediti sa sobom. Ponekad moje ponašanje možda nije potpuno isto kao očitovanja antikrista, ali otkrivena narav i priroda-bit su iste.) Stanja, očitovanja i biti koje se razotkrivaju postoje u različitim stupnjevima u svakome. Kad ljudi tek počnu vjerovati u Boga, teško im je primijetiti očitovanja tih iskvarenih naravi u sebi, ali kako se njihovo iskustvo vjere u Boga postupno produbljuje, i ne znajući to, postaju svjesni određenih naravi i ponašanja. Stoga, bez obzira na to odnose li se konkretna očitovanja iz sadržaja o kojem trenutačno raspravljamo na tebe te jesi li se u prošlosti tako ponašao, to ne znači da ta pitanja nisu povezana s tobom; ne znači da nećeš činiti takve stvari u budućnosti, niti znači da ne posjeduješ takve naravi i ponašanja. Već više od godinu dana razgovaramo u zajedništvu i razotkrivamo različita očitovanja antikrista. Mislite li, s obzirom na to da više od godinu dana razgovaramo o jednoj temi i još nismo završili, da je sadržaj našeg razgovora konkretan i temeljit? (Temeljit je.) Iznimno je konkretan i temeljit! Unatoč tome što je razgovor dosegao tu razinu, mnogi ljudi i dalje pokazuju svoje staro ponašanje, ne mijenjajući se ni najmanje. To jest, izgovorene riječi i razotkrivena stanja, naravi i biti ne pomažu im ni najmanje. I dalje ima onih koji se tijekom ovog razdoblja nepromišljeno i beskrupulozno ponašaju, postupaju proizvoljno i diktatorski te se ponašaju samovoljno i hirovito. Ostaju kakvi su bili prije, ili čak postaju još neobuzdaniji nakon što steknu status, razotkrivajući se još temeljitije. Osim toga, uvijek ima nekih ljudi koji su smijenjeni i uklonjeni – o čemu se tu radi? (To je zato što ti ljudi nikada nisu prihvatili istinu; čuli su toliko propovijedi, ali ih nisu primili k srcu.) Jedan od razloga je taj što ti ljudi nikada ne prihvaćaju istinu; osjećaju odbojnost prema istini i ne vole pozitivne stvari. Drugi je razlog taj što oni posjeduju urođenu bit antikrista, ne mogu prihvatiti istinu ni pozitivne stvari. Stoga, iako sam na tako konkretan način besjedio i razotkrio različite biti i očitovanja antikrista, ti antikristi i zli ljudi i dalje postupaju nesputano i bez straha, čineći što god žele. Nije li to određeno njihovom biti? Tim ljudima je zaista nemoguće promijeniti svoju prirodu; ostaju nepromijenjeni bez obzira na to koliko propovijedi čuli, a također se i ne kaju. Sudeći po njihovom svakodnevnom životu, njihovom stavu prema izvršavanju svojih dužnosti i načinu na koji ih izvršavaju, oni uopće ne prihvaćaju istinu i njihove se naravi nisu ni najmanje promijenile; ove su riječi potpuno neučinkovite – kao da se govori gluhima. Ove riječi ne utječu na antikriste, ali jesu li imale određeni obuzdavajući učinak na vas? Jesu li poslužile da obuzdaju određena ponašanja i podignu mjerila vaše savjesti i morala? (Donekle.) Ako na nekoga nisu imale takav učinak, je li takva osoba još uvijek čovjek? Nije; ona je đavao. Naravno, nakon što su čuli ove riječi, većina je ljudi zadobila određenu sposobnost razlučivanja o različitim narav-bitima antikrista i razvila duboku mržnju prema naravima antikrista, dok je istovremeno zadobila i određeno razumijevanje i znanje o vlastitim iskvarenim narav-bitima. To je dobar znak, dobra stvar. No ima li ljudi koji postaju sve negativniji što više slušaju? Kad čuju ove riječi, oni misle: „Gotovo je. Svaki put kad se razotkriju očitovanja, stanja i naravi antikrista, potpuno se poklapaju s mojima. Nema niti jednog slučaja koji nije povezan sa mnom. Kada ću se moći potpuno osloboditi od naravi antikrista? Kada ću moći pokazati neka očitovanja Božjeg naroda, Božjih ljubljenih sinova?” Što više slušaju, to postaju negativniji, to više osjećaju da nemaju put kojim bi išli. Je li ta reakcija normalna? (Ne.) Osjećate li se vi negativno? (Ne.) Svaki put kad čujete Mene kako razotkrivam ta očitovanja i događaje povezane s antikristima, pogađa li vas to ili uzrokuje nelagodu? Osjećate li se posramljeno? (Pogađa nas, osjećamo se posramljeno.) Bez obzira na to kakve osjećaje imate, činjenica da to ne vodi u negativnost je dobra; ostali ste postojani. Međutim, nije dovoljno ne biti negativan; time se ne postiže cilj, to nije konačni cilj. Kroz ove riječi trebate doći do spoznaje o sebi. Ne radi se o razumijevanju jednog aspekta ponašanja, već o spoznaji vlastite naravi i biti. To bi vam razumijevanje trebalo omogućiti da pronađete put primjene u životu i u izvršavanju svoje dužnosti, da znate koji postupci odgovaraju ponašanju antikrista, koji postupci otkrivaju narav antikrista, a koji su postupci u skladu s načelima. Ako to možete postići, onda niste uzalud slušali ove riječi; imale su učinak na vas. Nastavit ćemo razgovor o četvrtom očitovanju načina na koji se antikristi odnose prema utjelovljenom Bogu – samo slušaju što Krist govori, ali niti su poslušni Njegovim riječima niti im se pokoravaju.

D. Samo slušaju što Krist govori, ali niti su poslušni Njegovim riječima niti im se pokoravaju

Antikristi samo slušaju što Krist govori, ali niti su poslušni Njegovim riječima niti im se pokoravaju; dakle, kako oni slušaju? Ova fraza u biti sažima stav s kojim slušaju: nema povinovanja, nema istinske pokornosti; ne prihvaćaju srcem, već samo slušaju ušima, ne slušajući niti shvaćajući srcem. U doslovnom smislu, ponašanje i narav antikrista u tom se pogledu mogu sažeti ovim osnovnim elementima. Sa stajališta narav-biti antikrista, takvi ljudi nisu poslušni niti se prepuštaju ičemu što dolazi od Boga, ičemu što Bog ili ljudi smatraju dobrim i pozitivnim te ičemu što je u skladu s prirodnim zakonima; umjesto toga, na takve stvari gledaju svisoka i imaju svoja vlastita gledišta i stavove. Jesu li njihova gledišta u skladu s pravilima i zakonima pozitivnih stvari? Ne. Njihova se gledišta mogu svesti na dva aspekta: jedan su zakoni Sotone, a drugi je u skladu s interesima Sotone i Sotoninom priroda-biti. Stoga, što se tiče tijela u kojem se Bog utjelovio, gledišta i stavovi antikrista u biti se svode na dvije stvari: jedna su logika i zakoni Sotone, a druga je narav-bit Sotone. Krist je Božji glasnik dok na zemlji obavlja određenu etapu djela, On je izraz i utjelovljenje Boga dok na zemlji obavlja određenu etapu djela. Osim znatiželje, sklonosti preispitivanju i odnosa prema Njemu kao prema osobi od statusa kojoj se treba ulagivati i laskati, antikristi u svom srcu nemaju istinske vjere i sljedbeništva prema takvoj ulozi, a još manje stvarne ljubavi i pokornosti. Što se tiče Krista, lika koji se u očima iskvarenog čovječanstva čini beznačajnim, Njegova je pojava obična i normalna. Njegov govor, ponašanje i držanje, kao i svi aspekti Njegove ljudskosti, također su obični i normalni. Štoviše, oblik, način i metoda djela koje On obavlja svima izgledaju iznimno obično, normalno i praktično. Nisu nadnaravni, nisu prazni, nisu nejasni i nisu odvojeni od stvarnog života. Ukratko, izvana se Krist ne doima uzvišeno. Njegov govor, djela i držanje nisu dubokoumni ni apstraktni. Promatrajući ljudskim očima, ne vide se nikakva otajstva, niti išta neshvatljivo; On je jednostavno previše praktičan, previše normalan. Prije nego što počnemo raspravljati o biti i prirodi cjelokupnog djela koje obavlja utjelovljeni Bog, razmotrimo sve što ljudi izvana mogu vidjeti u toj ulozi utjelovljenog Boga: Njegov govor, ponašanje, držanje, svakodnevnu rutinu, osobnost, zanimanja, stupanj obrazovanja, pitanja o kojima brine i raspravlja, Njegov način ophođenja i interakcije s ljudima, kao i stvari o kojima prenosi znanje, i tako dalje. Sve to, po ljudskom mišljenju, nije nadnaravno, uzvišeno ili prazno, već je osobito praktično. Svi su ti aspekti test za svakoga tko slijedi Krista; ali što se tiče onih koji istinski vjeruju u Boga, koji imaju savjest i razum, nakon što shvate neke istine, oni sažimaju sva ta normalna i praktična vanjska očitovanja Krista pod kategoriju utjelovljenog Boga, kako bi to razumjeli, shvatili i pokorili se tome. Međutim, samo antikristi to ne čine; oni to ne mogu učiniti. Duboko u njihovom srcu, čini im se da tako iznimno običnom liku kao što je Krist nešto nedostaje. Što točno nedostaje? Duboko u sebi, antikristi često osjećaju da se takva obična osoba ne doima kao bog. Oni također često zahtijevaju da takva obična osoba govori, djeluje i ponaša se na način koji bi, po njima, priličio pravom bogu, kristu iz njihove mašte. Stoga, gledajući duboko u srca antikrista, može se vidjeti da oni nisu voljni prihvatiti takvu običnu osobu kao svog Gospodina, kao svog boga. Što je neki aspekt Krista normalniji, praktičniji i običniji, to ga antikristi više preziru, ismijavaju, pa čak i gledaju s neprijateljstvom. Stoga, kad je u pitanju bilo koji aspekt Kristovog ponašanja, uključujući Njegove riječi, antikristi ih duboko u sebi ne mogu prihvatiti, pa im se čak i opiru.

Što obuhvaća Kristov govor? Ponekad se radi o donošenju radnih aranžmana, ponekad o ukazivanju na nečije nedostatke, ponekad o razotkrivanju iskvarene biti određene vrste ljudi, ponekad o analiziranju biti i svih detalja nekog pitanja kako bi se raščlanili uključeni problemi, ponekad o prosuđivanju ispravnog i pogrešnog u nekoj stvari, ponekad o određivanju ishoda za određenu vrstu ljudi, ponekad o promicanju nekih ljudi, ponekad o smjenjivanju nekih ljudi, ponekad o orezivanju nekih ljudi, a ponekad o tješenju i poticanju nekih ljudi. Naravno, osim istina povezanih sa život-naravi ljudi o kojima Krist govori tijekom Svog djela, On se također često dotiče raznih pitanja, kao i nekih tema povezanih s ljudskim znanjem i raznim stručnim područjima. Krist je normalna i praktična osoba; On ne živi u vakuumu. On ima misli i gledišta o svim pitanjima koja se tiču ljudskog postojanja i života te tim pitanjima pristupa s načelima. Ako se ta načela odnose na teme opstanka ljudi, njihovog ulaska u život, štovanja Boga, može li se reći da su sve to istine? (Da.) Riječi koje se tiču ljudskog znanja, filozofije i nekih stručnih pitanja o kojima Krist govori ne mogu se izravno nazvati istinom, ali se razlikuju po gledištu, stavu i načelu od onoga što ljudi znaju o tim temama. Na primjer, ljudi bi mogli zauzeti stav poštovanja prema nekom znanju, živeći po njemu, dok Krist može raščlaniti i razlučiti sve vrste znanja i ispravno se odnositi prema njima. Uzmimo za primjer vašu stručnost u određenoj profesiji i vladanje znanjem koje je s njom povezano. Što možete postići primjenom tog znanja? Kako primjenjujete to znanje u procesu vršenja svoje dužnosti? Uključuje li to ikakva istina-načela? Ako ne razumijete istinu, onda tu nema načela i vi se u vršenju svoje dužnosti oslanjate isključivo na znanje. Iako Ja možda nisam stručnjak u toj profesiji ili nemam duboko razumijevanje tog znanja, već samo shvaćam opću ideju i poznajem neke osnove, Ja znam kako primijeniti to znanje na način i prema načelima koji će mu omogućiti da učinkovito služi Božjem djelu. U tome je razlika. Buduću da ne prihvaćaju istinu, antikristi to nikada neće uvidjeti i nikada neće razumjeti što je uistinu bit Krista. Krist posjeduje Božju bit – gdje se točno ta izjava ostvaruje i očituje, kako bi se ljudi trebali odnositi prema njoj i kakve koristi i dobitke ljudi od nje primaju? Antikristi nikada neće uvidjeti taj aspekt. Zašto je to tako? Postoji ključni razlog: bez obzira na to kako antikristi gledaju na tijelo u kojem se Bog utjelovio, oni vide samo običnog čovjeka. Procjenjuju s ljudskog stajališta, koristeći ljudsko znanje, iskustvo, intelekt, spletkarenje i lukavstvo za promatranje, ali bez obzira na to kako promatraju, ne mogu vidjeti ništa posebno u toj osobi, niti mogu razlučiti da On ima Božju bit. Recite Mi, mogu li to vidjeti golim okom? (Ne.) Što ako koriste mikroskop ili rendgenske zrake? Tada je još manje vjerojatno da će to vidjeti. Neki ljudi pitaju: „Ako se ne može vidjeti golim okom ili mikroskopom, mogu li to vidjeti oni koji su u kontaktu s duhovnim kraljevstvom?” (Ne.) Oni koji su u kontaktu s duhovnim kraljevstvom mogu imati uvid u to kraljevstvo i opažati duhove, pa zašto ne mogu razlučiti utjelovljenog Boga? Mislite li da Sotona može vidjeti Boga u duhovnom kraljevstvu? (Da.) Poput Boga, Sotona postoji u duhovnom kraljevstvu, ali priznaje li Boga kao Boga? (Ne.) Slijedi li Boga ili vjeruje li u Njega? (Ne.) Sotona može vidjeti Boga svaki dan, a ipak niti vjeruje u Njega niti Ga slijedi. Dakle, čak i kad bi oni koji su u kontaktu s duhovnim kraljevstvom mogli vidjeti Duha Božjeg, bi li priznali tog Duha kao Boga? (Ne.) Rješava li ovo objašnjenje glavni uzrok problema? (Da.) Što je ovdje glavni uzrok? (Ne priznaju Boga i ne boje Ga se.) Duboko u sebi, antikristi ne priznaju Boga. Njihovi preci, koji su sam njihov korijen, nisu priznavali Boga. Čak i kad im je Bog pred očima, oni Ga niti priznaju niti štuju. Kako bi onda mogli štovati utjelovljenog Boga, koji izgleda tako obično i beznačajno? Nipošto ne bi mogli. Stoga, bez obzira na to koja sredstva antikristi koriste za gledanje, to je uzaludno. Od vremena kad je Bog započeo Svoje djelo do sada, On je izgovorio toliko riječi i učinio tako veliko djelo. Nije li to najveći znak i čudo u ljudskom svijetu? Da su ga antikristi mogli priznati, odavno bi povjerovali; ne bi čekali do sada. Misle li neki ljudi: „Antikristi jednostavno nisu vidjeli dovoljno Božjih stvarnih djela, pa ostaju neuvjereni; kad bi Bog pokazao neke znakove i čudesa, dao im da vide kakvo je duhovno kraljevstvo uistinu, te kad bi vidjeli stvarnu Božju osobu i to da su se sve Njegove riječi ispunile, onda bi priznali i slijedili Boga”? Je li to tako? Nakon što su se toliko godina nadmetali s Bogom u duhovnom kraljevstvu, a da nisu bili uvjereni, bi li se antikristi odjednom predali u samo nekoliko godina? To je nemoguće; njihova priroda-bit je nepromjenjiva. Utjelovljeni Bog je učinio toliko djela i izgovorio toliko riječi, a ipak ih ništa od toga ne može osvojiti, niti oni mogu priznati Božji identitet i bit. To je njihova urođena priroda. Na što ukazuje ta priroda? To znači da će ljudi poput antikrista zauvijek voditi rat protiv Boga, istine i pozitivnih stvari, boreći se do samog kraja, ne odustajući do smrti. Nisu li oni zasluženo mete uništenja? Što znači „nikada ne prestajući do smrti”? To znači da bi radije umrli nego priznali Božje riječi kao istinu, radije bi umrli nego se pokorili Bogu. To zaslužuje smrt.

Kada je riječ o Kristu, toj običnoj osobi, antikristi Ga ne ispituju samo izvana, već i iznutra. Stoga, kada Krist govori i djeluje, antikristi pokazuju različita ponašanja. Razotkrijmo njihovu priroda-bit kroz različita očitovanja koja antikristi pokazuju kao odgovor na Kristov govor i djela. Na primjer, kada Krist s ljudima razgovara o radu i istina-načelima, On spominje neke konkretne načine postupanja. Ovo se odnosi na to kako bi ljudi trebali konkretno izvršiti i provesti zadatak tijekom izvršavanja svoje dužnosti. Općenito govoreći, nijedan zadatak se ne svodi na raspravljanje o teoriji, izvikivanje parola, dizanje morala svima, a zatim da svi polože zakletvu i to je kraj; svaki je zadatak povezan s dužnošću složen i uključuje određene pojedinosti. Na primjer: Kako izabrati pravu osobu; kako se nositi s različitim stanjima raznih ljudi i odnositi se prema njima; kako se u skladu s načelima nositi s raznim problemima koji se javljaju tijekom izvršavanja dužnosti; kako postići skladnu suradnju među ljudima bez samovoljnog i diktatorskog postupanja ili svojevoljnog i hirovitog ponašanja; i tako dalje, što obuhvaća različite teme. Kada ljudi trebaju provesti konkretan posao o kojem je Krist razgovarao i preuzeti odgovornost za konkretne projekte, mogu naići na poteškoće. Izvikivanje parola i propovijedanje doktrina je lako, ali stvarna provedba nije tako jednostavna. U najmanju ruku, ljudi trebaju uložiti napor, platiti cijenu i potrošiti vrijeme da bi doista izvršili te zadatke. To uključuje, s jedne strane, pronalaženje prikladnih pojedinaca, a s druge strane, učenje o dotičnoj profesiji, istraživanje općeg znanja i teorija povezanih s različitim stručnim aspektima te konkretnih metoda i pristupa radu. Osim toga, mogli bi naići na neke teške probleme. Općenito, normalni ljudi osjećaju se pomalo obeshrabreno kad čuju za te poteškoće, osjećaju određeni pritisak, ali oni koji su odani i pokorni Bogu, kada se suoče s poteškoćama i osjete pritisak, tiho će se moliti u svom srcu, moleći Boga da ih usmjerava, da im poveća vjeru, da ih prosvijetli i pruži im pomoć, a također moleći za zaštitu od činjenja pogrešaka, kako bi mogli ispuniti svoju odanost i uložiti svoj krajnji napor da bi imali čistu savjest. Međutim, ljudi poput antikrista nisu takvi. Kada od Krista čuju za konkretne radne aranžmane koje trebaju provesti i da u radu ima nekih poteškoća, počinju osjećati unutarnji otpor i nisu voljni nastaviti. Kako izgleda ta nevoljkost? Kažu: „Zašto se meni nikad ne događaju dobre stvari? Zašto se meni uvijek daju problemi i zahtjevi? Smatra li me se besposlenim ili robom kojim se može zapovijedati? Nije tako lako manipulirati mnome! Ti to tako olako kažeš, zašto ne pokušaš to sam učiniti!” Je li to pokornost? Je li to stav prihvaćanja? Što oni rade? (Opiru se, protive se.) Kako nastaju taj otpor i protivljenje? Na primjer, da im se kaže: „Idi kupi nekoliko kilograma mesa i skuhaj svima pirjanu svinjetinu”, bi li se tome protivili? (Ne.) Ali da im se kaže: „Danas idi i obradi onu zemlju, a dok obrađuješ, prvo moraš ukloniti kamenje prije nego što možeš dobiti obrok”, ne bi bili voljni. Čim to uključuje fizičku muku, poteškoću ili pritisak, njihova ogorčenost izlazi na površinu i postaju nevoljni nastaviti; počinju se opirati i žaliti: „Zašto se meni ne događaju dobre stvari? Kad je vrijeme za lake ili lagane zadatke, zašto se mene previdi? Zašto sam ja izabran za težak, naporan ili prljav posao? Je li to zato što izgledam bezazleno i lako je manipulirati mnome?” Tu počinje unutarnji otpor. Zašto se toliko opiru? Kakav „prljav i naporan posao”? Kakve „poteškoće”? Nije li sve to dio njihove dužnosti? Tko god je zadužen, trebao bi to učiniti; što se tu ima birati? Radi li se o namjernom otežavanju stvari za njih? (Ne.) Ali oni vjeruju da im se namjerno otežava, da ih se dovodi u neugodnu situaciju, pa ne prihvaćaju tu dužnost od Boga i nisu je voljni prihvatiti. Što se ovdje događa? Je li u pitanju to da kada se suoče s poteškoćama, trebaju podnijeti fizičku muku i više ne mogu živjeti u udobnosti, počinju osjećati otpor? Je li to bezuvjetna pokornost bez prigovora? Postaju nevoljki pri najmanjoj poteškoći. Svemu što ne žele raditi, svakom poslu koji smatraju teškim, nepoželjnim, ponižavajućim ili poslom na koji drugi gledaju svisoka, žestoko se opiru, protive i odbijaju ga, ne pokazujući ni najmanje pokornosti. Kada se suoče s Kristovim riječima, zapovijedima ili načelima o kojima On razgovara – čim im to stvara poteškoće ili od njih zahtijeva da pate ili plate cijenu – prva reakcija antikrista jesu otpor i odbijanje, uz osjećaj odbojnosti u svom srcu. Međutim, kada se radi o stvarima koje su voljni učiniti ili koje im koriste, njihov stav nije isti. Antikristi žele uživati u udobnosti i isticati se, no jesu li oduševljeni i prihvaćaju li rado kada se suoče s patnjom tijela, potrebom da plate cijenu ili čak rizikom da uvrijede druge? Mogu li tada postići potpunu pokornost? Ni najmanje. Njihov je stav u potpunosti stav nepokoravanja i neposlušnosti. Kada se ljudi poput antikrista suoče sa stvarima koje ne žele raditi, stvarima koje nisu u skladu s njihovim sklonostima, ukusima ili osobnim interesima, njihov stav prema Kristovim riječima postaje stav potpunog odbijanja i otpora, bez traga pokornosti.

Neki ljudi, dok slušaju Krista kako govori, počinju razmišljati: „Zašto Krist ovo govori? Kako bi se On mogao odnositi prema ovoj stvari s ovakvim gledištem? Kako bi mogao imati takvo mišljenje, kako bi mogao nešto definirati na ovaj način? Je li i ovo istina? Jesu li i ovo Božje riječi? Mislim da nisu. Način na koji Bog govori u Bibliji zabilježen je drugačije, s određenom vrstom racionalnosti, bez ulaženja u ove podrobne i sporedne stvari. Zašto Krist govori ovako? Uvijek se radi o pojedinostima i raščlanjivanju pojedinosti; može li Bog doista govoriti ovako?” Oni nemaju predodžbe svaki put kad čitaju Božje riječi, i ono što misle jest: „Ovo su Božje riječi; moram se osloniti na njih da bih zadobio život, spasenje i blagoslove.” Međutim, kada stvarno komuniciraju s Kristom, počinju stvarati mišljenja o Njegovim gledištima, komentarima i stavovima o nekim pitanjima, kao i o Njegovom načinu ophođenja s određenim ljudima, a ta se mišljenja mogu smatrati ljudskim predodžbama. Kada antikristi u svom srcu stvore predodžbe, hoće li se moliti Bogu da oreže njihove predodžbe? Nipošto. Oni neprestano procjenjuju Kristove riječi svojim vlastitim predodžbama, bez traga pokornog srca. Stoga, kada razviju predodžbe o Kristu, počinju osjećati unutarnji otpor i postupno postaju neprijateljski raspoloženi prema Kristu. Kada se takvo neprijateljstvo pojavi, planiraju li se antikristi i dalje pokoriti? Planiraju li i dalje prihvatiti? U svom srcu počinju se opirati, misleći: „Ha, sad imam adut protiv tebe. Nisi li ti bog? Nisu li sve tvoje riječi istina? Ispada da i ti logički rasuđuješ kada radiš stvari i prosuđuješ stvari na temelju onoga što vidiš svojim očima. Tvoji postupci nisu u skladu s biti boga!” U sebi počinju osjećati neposlušnost. Kada se ta neposlušnost pojavi, ona se očituje izvana. Mogli bi reći: „Čini se da je to što ti kažeš ispravno, ali moram provjeriti božje riječi da vidim što bog kaže o tome. Moram se moliti bogu da vidim kako me vodi. Moram čekati i tražiti, da vidim kako me bog usmjerava i prosvjetljuje. Što se tiče onoga što si ti rekao, to više ne razmatram i to ne može biti osnova za moje postupke.” Kakvo je ovo očitovanje? (Nijekanje Krista.) Oni niječu Krista, ali zašto i dalje čitaju „Riječ se pojavljuje u tijelu”? (Bože, mislim da oni priznaju samo nejasnog Boga na nebu i otvoreno niječu Krista na zemlji.) Antikristi dosljedno žive unutar ispraznih riječi i doktrina, štujući uzvišenog, nevidljivog Boga. Stoga visoko cijene i poštuju pisane riječi koje su zabilježene izreke Krista, a na Krista, koji je najobičniji što može biti, ipak gledaju tako kao da nema nikakav status u njihovom srcu. Nije li to proturječno? Kada gaje predodžbe o Kristu, kažu: „Moram se moliti i tražiti da vidim što božje riječi kažu.” Budući da priznaju samo Božje riječi, ali ne i Krista, tko su oni? (Antikristi.) Bez obzira na to koliko značajne ili duboke bile njihove predodžbe o Kristovim riječima, jednom kada su te riječi tiskane, njihove predodžbe nestaju. Kada riječi postanu tekst, oni ih obožavaju kao Boga. Nije li to ista pogreška koju su činili farizeji i oni u vjerskim krugovima? Nerazumijevanje istine lako dovodi do pojave tih očitovanja i predodžbi. Nakon što antikristi razviju predodžbe, njihovo srce ne može biti pokorno; nema pokornosti, ima samo otpora.

U kakvim okolnostima obični ljudi razvijaju predodžbe, ili, koja je vrsta ljudi sklona razvijanju predodžbi? Prvu skupinu čine oni koji ne razumiju Božje riječi, a drugu oni koji nemaju duhovno razumijevanje i ne prihvaćaju istinu; oni su skloni razvijanju predodžbi. Čim se pojave predodžbe, oni se u srcu počinju opirati. Na primjer, Ja bih na temelju pozadine, okruženja i ljudskih potreba u tom trenutku mogao reći ljudima da nešto rade na određeni način. Poslije, kako vrijeme prolazi i okolnosti se mijenjaju, način i metoda postupanja s time također se mogu promijeniti. Međutim, ta promjena antikristima daje priliku da razviju predodžbe: „Ti si prethodno rekao ovo, proglasivši to istinom i govoreći ljudima da to tako primjenjuju. Mi smo to napokon razumjeli i mogli smo to primjenjivati i toga se pridržavati, misleći da imamo nadu za dobivanje blagoslova, a sada od nas tražiš da postupamo drugačije – što to znači? Zar nas ne mučiš? Zar se prema nama ne odnosiš kao da nismo ljudi? Kako to točno treba obaviti?” Svaka promjena metode, pristupa ili izjave može razbjesniti neke ljude – takvi pojedinci su oni koji uopće ne razumiju istinu i ne mogu je shvatiti. Oni sve što Bog čini procjenjuju na temelju starih gledišta i teorija, koristeći se ljudskim moralnim mjerilima, mjerilima savjesti, pa čak i logičkim zaključivanjem i ljudskim znanjem. Kada je sve to u suprotnosti s onim što je Krist rekao ili kada se u tome pojave odstupanja, ne znaju kako s time postupiti. Kada nisu sigurni kako dalje, normalni bi se ljudi trebali moći najprije smiriti i prihvatiti to, a zatim postupno pokušati shvatiti. Međutim, antikristi nisu takvi. Oni se prvo opiru, a zatim se mole nejasnom Bogu, te ostavljaju dojam kao da primjenjuju istinu i jako ljube Boga. Što je cilj njihove molitve? Cilj je pronaći dovoljno dokaza kako bi mogli zanijekati Kristove riječi, osuditi i kritizirati ono što je Krist rekao, te tako postigli duševni mir. Tako oni razrješavaju svoje predodžbe. Mogu li se time riješiti njihove predodžbe? (Ne.) Zašto ne? (Zato što ne prihvaćaju istinu. Oni ne tragaju za istinom u Božjim riječima, već pokušavaju zanijekati Boga.) Točno, oni ne razrješavaju svoje predodžbe sa stavom prihvaćanja istine niti na način koji prihvaća istinu. Njihove predodžbe nisu odbačene; one ustraju u njihovom srcu. Stoga se takvim pristupom njihove predodžbe nikada neće riješiti, nikada se neće osloboditi svojih predodžbi. Umjesto toga, te se predodžbe s vremenom gomilaju; kako vrijeme prolazi i povećava se broj godina njihove vjere u Boga rastu, tako se povećavaju i njihove predodžbe i uobrazilje. Uslijed toga, njihov stav prema Kristu, prema toj običnoj osobi, neizbježno postaje sve više opterećen predodžbama. Istovremeno, raste i prepreka u njihovom srcu prema Kristu i njihova ogorčenost prema Njemu. Ako u sebi nose te prepreke i predodžbe dok izvršavaju svoje dužnosti, pohađaju okupljanja te jedu i piju Božje riječi, što na kraju mogu zadobiti? Osim što se njihove želje za blagoslovima iz dana u dan povećavaju, ne zadobivaju ništa.

Imate li vi predodžbe o Kristu? Predodžbe ljudi o Kristu oblikovane su njihovim zahtjevima prema Bogu. Odakle dolaze ti zahtjevi? Proizlaze iz ljudskih ambicija, želja, predodžbi i uobrazilja. Dakle, kakve predodžbe ljudi razvijaju? Vjeruju da bi Krist trebao reći ovo ili ono, da bi trebao govoriti i djelovati na određene načine. Na primjer, kada se netko osjeća negativno i slabo, mogao bi pomisliti: „Nije li Bog ljubav? Bog je poput majke pune ljubavi, poput suosjećajnog oca; Bog bi trebao pružiti utjehu ljudima. Ne razmišljajmo o Bogu na nebu; On je nedostižan. Sada kada je Bog došao na zemlju, ljudima je lakše jer mu mogu pristupiti. Budući da se osjećam negativno, moram doći pred Boga i otvoriti svoje srce.” I otvarajući svoje srce, liju suze, govore o svojim poteškoćama, slabostima i otvoreno govore o svojoj iskvarenoj naravi. Što ljudi zapravo u svom srcu traže? Žele biti utješeni, žele čuti ugodne riječi, žele da Bog kaže riječi koje će ublažiti njihovu tugu, razveseliti ih, donijeti im utjehu i spriječiti ih da se osjećaju negativno. Nije li tako? Osobito jedna vrsta ljudi gaji ovu uobrazilju: „Za ljude su slabost i negativnost samo to, ali za Boga, samo jedna rečenica može osobu potpuno osvježiti, a sve nevolje i tuge u njenom srcu odmah nestaju. Slabost i negativnost će se raspršiti poput dima, i ona može biti jaka pred bilo čime, više neće biti slaba niti zaglibljena u negativnosti, te će stajati postojano u svom svjedočanstvu. Pa dobro, neka Krist govori!” Recite Mi, što bih Ja trebao reći kada se suočim s takvom situacijom? Kao prvo, Ja moram shvatiti zašto se ta osoba osjeća negativno i koju dužnost obavlja; kao drugo, trebao bih razgovarati o načelima kojih se treba pridržavati u obavljanju svoje dužnosti. Nije li time sve jasno rečeno? Nekima koji su nerazumni i tvrdoglavi i ne prihvaćaju istinu, potrebno je reći nešto što ih disciplinira, kako bi ih se potaknulo, ohrabrilo. Istovremeno, potrebno je i razotkriti priroda-bit te vrste osobe, kako bi razumjeli o čemu se radi ako su uvijek negativni te zašto su neprestano negativni. Ako Ja kažem da su oni koji su uvijek negativni ljudi koji ne prihvaćaju istinu, koji ne ljube istinu, mogu li oni pronaći utjehu nakon što to čuju? (Ne.) Pretpostavimo da sam rekao ovo: „Biti neprestano negativan je normalno. To je očitovanje djetinjastog ponašanja; to je kao da dijete nosi teret odrasle osobe, postajući neprestano negativno zbog težine. Malog si rasta, mlad i nisi mnogo iskusio, pa moraš postupno učiti. Štoviše, tvoji roditelji također snose odgovornost; nisu te dobro odgojili, tako da nije tvoja krivnja.” Mogli bi tada upitati: „Pa kakva je to moja iskvarena narav?” „To nije iskvarena narav; samo si premlad i dolaziš iz dobrog obiteljskog okruženja; razmažen si i mažen. Za nekoliko godina, kako budeš odrastao, bit će bolje.” Bi li osjetili utjehu nakon što bi to čuli? Kad bih tome dodao veliki zagrljaj i prenio nešto pozitivne energije, ne bi li u sebi osjetili toplinu? Na taj bi način osjetili da su iskusili Božju ljubav i toplinu. Ali Krist obično ne postupa tako. On bi to možda učinio za stariju djecu kao oblik utjehe, ali On ne bi tako postupio sa svakom odraslom osobom; to bi značilo prevariti budalu. Umjesto toga, On će govoriti precizno, pokazati ti put, razjasniti što se zapravo događa i pustiti te da slobodno izabereš. Put kojim hodaš određuje kakva si osoba. Gledajući bit svega što Krist čini, On ne zavarava ljude niti se poigrava njima, ali oni to ne mogu prihvatiti. Ne suočavaju se s činjenicama, a ipak je to sama Kristova bit; On može djelovati samo na taj način. Ako ljudi to ne mogu prihvatiti, ne stvara li to sukob između ljudi i Boga? Ako ne mogu postići svoj cilj i također ne prihvaćaju istinu, ne stvara li to prepreku? (Da.) Ovo se ukorijeni u ljudskim srcima. Ljudi su isprva mislili da je Bog pun ljubavi, nježan poput majke ili bake. Ali sada, vidjevši da stvari nisu takve i ne osjetivši ni trunke topline, osjećaju se obeshrabreno. Može li se ispuniti njihova uobrazilja da ih „samo jedna Kristova rečenica može izvući iz negativnosti”? „Sve dok Krist dolazi riješiti moje probleme, jamčim da ću odmah u sebi osjetiti toplinu i nikada više neću biti negativan; sve će postati jasno i otvorit će se put.” Je li ta uobrazilja realna? Može li se taj cilj postići? (Ne.) Stoga, ako se u ovoj stvari ljudi uvijek oslanjaju na svoje predodžbe i uobrazilje, to neće uspjeti; moraju tragati za istinom kako bi riješili problem.

Neki ljudi rade određene stvari u potaji, a kada se sretnu sa Mnom, kažu Mi: „Počinio sam grijeh bluda kao tinejdžer.” Ja kažem: „Molim te, nemoj Mi o tome govoriti. Moli se iskreno nasamo i istinski se pokaj, tada će problem biti riješen i Bog se toga neće sjećati. Ne trebaš Mi to govoriti osobno; Ja se ne bavim tim stvarima.” Kada ih spriječim da govore, počnu razmišljati: „Jesi li Ti stvarno Bog? Moje je srce tako iskreno, srce u plamenu, a Ti si mu dao hladan tuš. Samo sam htio otvoreno razgovarati s Tobom, zašto nećeš slušati? Bilo bi dobro da poslušaš; imam još pojedinosti koje želim ispričati.” Ja kažem: „Krajnji cilj ispovijedanja tvojih grijeha jest pokajati se, a ne prepričavati brojne pojedinosti. Ako si se istinski pokajao duboko u svom srcu, forma nije bitna; beskorisno je prolaziti kroz to. To što Mi pojašnjavaš sve pojedinosti i okolnosti ne znači da si se pokajao. Ako si se istinski pokajao, čak i ako ništa ne kažeš, ipak si se pokajao. A ako se nisi pokajao, bilo bi uzaludno čak i da o tome govoriš.” Neki ljudi to ne razumiju, misleći da Ja želim čuti sve, kao na primjer da su bili bludni, krali ili osuđivali druge i podmetali drugima prije nego što su povjerovali u Boga. Misle da sam voljan slušati sve te osobne životne stvari, da želim znati i razabrati najdublje misli svake osobe i sve postupke koje su poduzeli, dobre ili loše. Nije li to ljudska predodžba? U krivu su. Ja trebam znati samo o iskvarenim naravima ljudi, njihovoj biti i putu kojim hodaju; to je dovoljno za bavljenje značajnim pitanjem njihova spasenja. Nema potrebe znati o sadašnjem ili budućem životu svake osobe; nema potrebe za takvim pojedinostima. Ljudi pretpostavljaju: „Ti si također normalan i praktičan. Postoje neke stvari koje ne znaš, pa možda želiš razumjeti obiteljsku situaciju svakog pojedinca, okruženje iz kojeg je potekao i ta posebna iskustva tijekom odrastanja, kako bi ga temeljito upoznao za potrebe posla, kako bi dobio sredstvo da mu sudiš i razotkriješ ga.” Je li to tako? (Ne.) Neki ljudi, koji imaju takve predodžbe i uobrazilje, uvijek kada se sretnu sa Mnom žele podijeliti svoje prošle postupke, govoreći: „Oh, Ti ne znaš, moja je obitelj nekada bila ovakva...” Ja kažem: „Nemoj govoriti o stvarima svoje obitelji; podijeli neka iskustva o vjerovanju u Boga.” Drugi kažu: „Oh, Ti ne znaš, imao sam toliko partnera prije,” ili, „Ti ne znaš kome sam sve podmetao prije.” Je li korisno govoriti te stvari? (Ne.) Misle da utjelovljeni Bog doista želi znati te stvari, da žarko želi razumjeti sva sramotna ponašanja među ljudima i pojedinosti njihovih promašenih života. Kada se susretnem s takvim ljudima, kažem im: „Ako se želiš ispovjediti i pokajati, moli se pred Bogom nasamo, nemoj Meni govoriti. Ja sam odgovoran samo za to da te poučavam kako dobro izvršavati svoju dužnost i kako štovati Boga u stvarnom životu, kako bih ti pomogao postići spasenje. Možemo razgovarati o bilo čemu što je povezano s tim kada se sretnemo, ali najbolje je ne spominjati stvari koje nisu povezane s tim.” Kad to čuju, neki ljudi počnu misliti: „Bog doista nema ljubavi, Bog nije tolerantan.” Prema njihovom mišljenju, kakva osoba ima ljubavi? Predsjednik mjesnog odbora, netko tko se izričito bavi svakodnevnim nebitnim stvarima drugih ljudi. Trebam li se Ja baviti takvim stvarima? Mene te stvari uopće ne zanimaju! Kako živiš svoj život, što jedeš i kako se odijevaš, kako zarađuješ novac, kakva je tvoja financijska situacija, kako se slažeš sa susjedima – Ja se ne miješam ni u što od toga. Ovakav stav ljudi imaju prema Kristu kada gaje predodžbe. Osobito kada razviju predodžbe prema Kristovim riječima ili kada su Kristove riječi u potpunoj suprotnosti s njihovim vlastitim predodžbama, antikristi ne otpuštaju svoje predodžbe i ne prihvaćaju istinu, ne analiziraju svoje predodžbe niti tragaju za istinom; umjesto toga, drže se svojih predodžbi i potajno u svom srcu osuđuju ono što Krist govori.

U ovom posljednjem razdoblju Bog obavlja djelo suda u posljednjim danima. Kako se Božje evanđelje kraljevstva širi, u Božjoj kući pojavilo se dosta poslova vezanih uz različite struke, kao što su rad vezan uz glazbu, rad na izradi tekstova, rad na filmskoj produkciji i tako dalje. Tijekom tog rada, Krist je također bio uključen u neke poslove vezane uz te struke, naravno uglavnom pružajući smjernice i određujući smjer različitih poslova; to je Njegov opseg djelovanja. Neizbježno je da Krist možda nema određeno znanje ili opće informacije vezane uz ta područja i možda postoje neke stvari koje On ne razumije. Nije li to sasvim normalno? Većini ljudi to se čini savršeno normalnim i nije ništa strašno jer su svi u procesu učenja, i pod Božjim vodstvom, svaki posao može samo napredovati, dajući sve više plodova i visokokvalitetnih rezultata. Ali za antikriste, to nije sitnica. Oni kažu: „Ti uopće ne poznaješ određeno područje, čak si i neznalica. Koje pravo ti imaš miješati se, davati nam upute i usmjeravati nas? Zašto bi tvoja riječ trebala biti presudna? Zašto bismo te svi trebali slušati? Je li slušati tebe nužno ispravno? Nećemo li krenuti pogrešnim putem ili činiti pogreške u svom poslu ako te slušamo? Nisam baš siguran.” Kada Krist pruža smjernice u radu, neki ljudi tome pristupaju sa skeptičnim stavom: „Prvo da vidimo ima li smisla ono što On kaže i je li unutar područja naše struke, te je li bolje od naših vlastitih ideja. Ako jest, prihvatit ćemo to i slijediti Njegove smjernice; ako nije, donijet ćemo drugu odluku, pronaći drugi način.” Međutim, antikristi u sebi skrivaju mentalitet potpune neposlušnosti: „Mi smo profesionalci, radili smo na ovom području mnogo godina. Mogli bismo ovaj zadatak dovršiti zatvorenih očiju. Slijediti tvoje smjernice značilo bi samo obavljati to tek reda radi, zar ne? Zašto bismo te slušali? Nisu li tvoji prijedlozi samo prazne riječi? Kad bismo te slušali, ne bismo li zbog toga ispali nesposobni? Ali sada svi slušaju i ja ne mogu ustati i prigovoriti tebi, jer bi to moglo dovesti do toga da sa mnom postupe kao s antikristom. Stoga ću se pretvarati neko vrijeme, glumiti da slušam, obaviti to tek reda radi, a kasnije nastaviti kao i obično bez ikakvog utjecaja.” Dakle, bez obzira na to kako Krist besjedi o istina-načelima, bez obzira na to koliko jasno objašnjava stvari, antikristi uvijek imaju svoje vlastite utvrđene ideje i uvijek vjeruju da razumiju struku, da su stručnjaci na tom području te stoga ne uspijevaju razumjeti što su istina-načela o kojima Krist besjedi. Kad god Krist pruži smjernice o radu vezanom uz njihovu struku, toga trenutka antikristi uspoređuju svoje sposobnosti i talente s Kristom. Što je još gore, ponekad, kada Krist govori o stvarima vezanim uz njihovu struku, antikristi to vide kao da Krist pokazuje neznanje, te potajno ismijavaju i preziru Krista, nesvjesno osjećajući još veći otpor i odbojnost prema Kristovim smjernicama u njihovom radu. U svom srcu su nisu nimalo uvjereni i kažu: „Ti nam govoriš da radimo ovo i ono, ali što ti znaš? Razumiješ li ti uopće različite korake uključene u ta područja? Znaš li ti konkretne pojedinosti o tome kako funkcioniraju? Kad nas ti usmjeravaš u snimanju filmova, znaš li ti kako glumiti autentično ili kako snimiti zvuk?” Kad god se suoče s tim stvarima, antikristi u svom srcu ne slušaju ozbiljno istina-načela uključena u svaku struku. Umjesto toga, potajno se u sebi nadmeću s Kristom, čak stoje kao promatrači kako bi ismijavali Krista i izrugivali Mu se, a srce im je ispunjeno neposlušnošću. Kada krenu obavljati svoj posao, čine to površno, prvo pregledavajući bilješke iz Božje besjede da vide što je Bog rekao, a zatim jednostavno počnu raditi, radeći stvari na stari, uobičajeni način. Neki bi mogli reći: „Bog to nije rekao, zašto to radiš ovako?” na što oni odgovaraju: „Bog to nije rekao, ali zna li bog stvarnu situaciju? Nismo li mi ti koji to zapravo moramo obaviti? Što bog zna? Bog je samo dao načelo, ali mi moramo postupati s tim prema stvarnoj situaciji. Čak i da je bog ovdje, i dalje bismo morali postupati s tim na ovaj način. Slušamo božje riječi kada uključuju istinu, ali kada se radi o stručnom poslu i ne uključuje istinu, mi odlučujemo.” Slušali su istina-načela o kojima je Bog besjedio i bilježili ih, i svi su formalno obavili stvari i pregledali bilješke, ali kada dođe do toga kako bi se stvari trebale raditi, čija je riječ presudna? U njihovom slučaju, nije istina ta koja vlada, a još manje je Krist taj koji vlada. Dakle, tko vlada? Antikrist vlada; čovjek je taj koji ima posljednju riječ. S njihova stajališta, istina je poput zraka, samo doktrine i parole koje se ležerno spomenu i s tim je gotovo – ljudi i dalje rade što god trebaju, kako god žele. U trenutku dok se govorilo, spremno su se složili i njihov se stav doimao iznimno iskrenim, ali čim dođe do stvarnog života, sve se mijenja; nije onako kako se činilo.

Budući da neprestano gaje predodžbe i otpor prema utjelovljenom Bogu te da u sebi nisu uvjereni, antikristi u svom srcu u osnovi ne priznaju utjelovljenog Boga; oni vjeruju samo u Boga na nebu. Oni su upravo poput Pavla: on nije bio istinski uvjeren u utjelovljenog Isusa, već je umjesto toga bio pun predodžbi. Zato u svim poslanicama koje je napisao nikada nije svjedočio o Isusu, nikada nije svjedočio o Isusovim riječima kao istini i nikada nije raspravljao o svojoj ljubavi prema Isusu. To su stvari koje ljudi mogu vidjeti; Pavao je pravi antikrist. Sada vi svi možete prepoznati da je Pavao pravi primjer antikrista. Čak i ako oni koji spadaju u kategoriju antikrista priznaju da su riječi koje je Bog izrazio istina, mogu li prihvatiti istinu? Mogu li se pokoriti Kristu? Mogu li svjedočiti o Kristu? To je nešto sasvim drugo. Mogu li se pokoriti svemu što Krist čini? Ako Krist uredi ili dodijeli posao, dajući upute ljudima kako da ga obave, mogu li se antikristi pokoriti? To najjasnije razotkriva ljude. Antikristi se ne mogu pokoriti; oni zanemaruju i omalovažavaju Kristove riječi. Stoga, bez obzira na to kakve konkretne smjernice Krist pruži ili kakve zadatke dodijeli u nekom poslu, antikristi ih nikada neće izvršiti. Antikristi se jednostavno ne žele pokoriti Kristu. Bez obzira na to kako On uredi posao, oni ga ne žele izvršiti, uvijek vjerujući da su njihove vlastite ideje mudrije i misleći da je najbolje slijediti svoje vlastite planove. Ako im kažeš: „Kada se suočite sa situacijama, trebate surađivati s troje ili četvero drugih, savjetovati se zajedno, više razgovarati o istina-načelima i postupati u skladu s tim načelima i ne kršiti ih,” hoće li poslušati? Uopće ne slušaju; odavno su te riječi bacili u zaborav i žele sami imati glavnu riječ. Kažeš im: „Ako postoji problem koji se ne može riješiti, možete se obratiti Višnjemu,” ali kada doista postoji problem i svi razmišljaju da se obrate Višnjemu, antikristi kažu: „Zašto pitati o takvoj sitnici? To će samo smetati Višnjemu. Možemo to riješiti sami, nema potrebe pitati! Ja imam glavnu riječ i ja ću snositi posljedice ako nešto pođe po zlu!” Kako lijepo zvuče te riječi, ali mogu li doista snositi posljedice kada nešto stvarno pođe po zlu? Ako crkveni rad pretrpi gubitak, mogu li oni snositi posljedice? Na primjer, ako su, zbog nemara vođa i djelatnika prilikom organiziranja okupljanja, braća i sestre uhićeni tijekom okupljanja, što je dovelo do toga da su neki postali negativni i slabi te posrnuli, tko može snositi takvu odgovornost? Jesu li antikristi odgovorni u onome što su rekli? Potpuno su neodgovorni! To je stav koji antikristi imaju prema radu. Recite Mi, mogu li antikristi istinski prihvatiti riječi koje Krist govori i pokoriti im se? (Ne.) U srcu antikrista, kakav je njihov stav prema primjenjivanju istine i pokoravanju Kristu? Jednom riječju: protivljenje. Oni se neprestano protive. A koja je narav sadržana u tom protivljenju? Što ga uzrokuje? Neposlušnost je ono što ga uzrokuje. U smislu naravi, to je odbojnost prema istini, to je neposlušnost u njihovom srcu, to je njihova nespremnost da se pokore. Dakle, što antikristi misle u svom srcu kada Božja kuća traži da se vođe i djelatnici nauče skladno surađivati, umjesto da jedna osoba o svemu odlučuje, da nauče kako raspravljati s drugima? „Previše je zamorno raspravljati o svemu s ljudima! Ja mogu donositi odluke o tim stvarima. Raditi s drugima, razgovarati s njima, raditi stvari prema načelu – to je za slabiće, tako sramotno!” Antikristi misle da razumiju istinu, da im je sve jasno, da imaju vlastite uvide i načine rada, te stoga nisu sposobni surađivati s drugima, ne raspravljaju ni o čemu s ljudima, sve rade na svoj način i ne popuštaju nikome drugome! Iako antikristi verbalno izjavljuju da su se voljni pokoriti i da su voljni surađivati s drugima, bez obzira na to koliko se njihovi odgovori činili dobrima izvana, koliko god njihove riječi zvučale lijepo, oni nisu u stanju promijeniti svoje buntovništvo, nisu u stanju promijeniti svoje sotonske naravi. U sebi se, međutim, žestoko protive tome. Do koje mjere? Stručno rečeno, to je pojava koja nastaje kada se dvije stvari različite prirode stave zajedno: odbojnost, što možemo protumačiti kao „protivljenje”. To je upravo narav antikrista: protivljenje Višnjemu. Oni se vole protiviti Višnjemu i nikoga ne slušaju.

Kada se suoče s Kristovim riječima, antikristi imaju samo jedan stav: neposlušnost; a njihov jedini pristup je protivljenje. Na primjer, Ja kažem: „Naše je dvorište prilično veliko i nedostaje mu hlada. Zimi sunce sja posvuda i ljudi se mogu sunčati, ali ljeti postane malo vruće. Kupimo neko drveće, ono koje brzo raste i pružit će obilje hlada u budućnosti, te koje je relativno čisto i lijepo na oko.” Koliko je ovdje načela? (Tri.) Jedno je da drveće brzo raste, drugo je da je drveće čisto i relativno lijepo, a treće je da će pružiti obilje hlada u budućnosti, što znači da mora imati guste grane i lišće. Ljudi samo trebaju primijeniti ta tri načela; obavijestio sam ih i o tome koliko ih kupiti, gdje ih posaditi i koje vrste drveća. Je li ovaj zadatak lako izvršiti? (Da.) Smatra li se ovo teškim zadatkom? (Ne.) Nije težak zadatak. Zašto nije težak? Postoje mjesta koja prodaju drveće, Božja kuća osigurava sredstva i svi su uvjeti za kupnju drveća ispunjeni. Preostaje samo da ljudi to izvrše; nema ničeg teškog u ovom zadatku. Ali za antikrista postoji poteškoća: „Što? Kupiti drveće? Trošiti novac samo za hlad i da bi se okoliš uljepšao? Nije li to žudnja za ugađanjem tijelu? Taj novac je prinos bogu, može li se tako nemarno trošiti? Što smeta malo vrućine? Sunce je stvorio bog; hoće li te sunčanje ubiti? To se zove upijanje sunca i uživanje u kiši. Ako ne želiš biti na suncu, ostani unutra. A sada želiš trošiti novac za tu udobnost – kako da ne!” Oni razmišljaju: „Ja sam ne mogu odlučivati u ovoj stvari; ako se izravno usprotivim, to ne bi bilo dobro. Mogao bih doživjeti osudu i drugi se možda ne bi složili. Stoga ću o ovome izvijestiti skupinu za odlučivanje. Također, bilo bi najbolje da i braća i sestre iznesu svoja mišljenja. Ako skupina za odlučivanje to odobri, onda ćemo kupiti drveće; ako ne odobri, onda ga nećemo kupiti, čak i ako se braća i sestre s time slože.” Okupe sve zajedno, spomenu to pitanje, a zatim puste svakoga da raspravlja i izrazi svoje mišljenje. Svi kažu: „Kupnja drveća je dobra stvar; od toga svi imaju koristi.” Antikrist to čuje i kaže: „Kako je to dobra stvar? Može li nešto biti u redu samo zato što svi imaju koristi toga? Od čijeg novca svi imaju koristi? To je trošenje božjeg novca; nije li to rasipanje prinosa? Je li to u skladu s načelima?” Svi razmišljaju: „Rasipanje prinosa za svačiju korist, za interese ljudi, doista se čini donekle neprikladnim.” Nakon rasprave, konačna odluka je da se drveće ne kupi. Novac se mora uštedjeti; bez obzira na to tko to zapovjedi, to se ne može učiniti. Nakon takve rasprave, donosi se zaključak. Koji je zaključak? „Što se tiče zapovijedi krista, ovaj put je naša konačna odluka da joj se usprotivimo; nećemo trošiti prinose niti rasipati ni jednog novčića božje kuće. Konkretno, to znači da nećemo kupiti drveće, nećemo ozeleniti dvorište.” To je odluka koju su donijeli. Nekoliko dana kasnije, primijetim da drveće još nije kupljeno, pa upitam: „Zašto nisi kupio drveće?” „Oh, uskoro ćemo.” Kada stigne sezona i tuđe drveće je prolistalo, zašto oni još uvijek nisu kupili nijedno? Nakon što sam se raspitao, saznao sam da se nakon rasprave nisu složili kupiti drveće; Moje su riječi bile uzaludne. Nakon savjetovanja, rasprave i analize, svi su zajednički odlučili odbiti Moju zapovijed, čime su zapravo poručili: „Mi ovdje vodimo glavnu riječ. Ti se skloni. Ovo je naša kuća, nema nikakve veze s tobom.” Kakav je to pristup? Nije li to protivljenje? Do koje se mjere protive? Imaju opravdanje, tvrdeći da neće rasipati ni novčića iz Božje kuće, da neće trošiti Božje prinose. Što vi mislite o tom opravdanju? Jesu li te riječi ispravne? (Ne.) Često su oni koji rasipaju i zlorabe prinose upravo ti antikristi. Žele imati glavnu riječ, pa smisle taj niz izmišljotina kako bi zaveli one koji su bezumni, neuki i nemaju razlučivanja. I doista, neki ljudi nasjednu na to i postupaju prema njihovim riječima, dok antikristi ometaju i sabotiraju Kristove riječi, uzrokujući kašnjenja u provedbi. Što je korijen ovog problema? Ključ leži u tome što Božji izabrani narod ne prozire licemjerje antikrista i uvijek ih zaludi vanjština, pa ne uspijevaju razabrati bit stvari. Antikristi poput diktatora stvaraju prepreke među tim ljudima, što dovodi do toga da često zalude i kontroliraju neke od nerazboritih među Božjim izabranim narodom.

Svaki se konkretan radni aranžman i svaka zapovijed koju Krist daje u crkvi mogu brzo provesti ako nema antikrista koji ometaju. Međutim, čim se antikrist umiješa, zadatak se odgađa i ne može se provesti. Ponekad antikristi, pod nekom izlikom, izravno odbacuju aranžmane i zapovijedi koje Krist daje ljudima da ih izvrše. Pritom koriste kolektivni način odlučivanja, govoreći: „Ovo je usvojeno glasovanjem braće i sestara; to je rezultat zajedničke odluke, ne odlučujem samo ja.” Što se time želi reći? Time se sugerira da su odluke braće i sestara u skladu s istinom i da, kada se pojavi problem, ako braća i sestre zajednički donesu odluku, to znači da istina vlada. No kada se antikrist koji je nadležan protivi onome što Krist kaže, vlada li tu istina? Jasno je da tu zapravo vlada antikrist. Nije li apsurdno i prijevarno reći da istina vlada kada antikrist u potpunosti upravlja situacijom? Antikristi su doista vješti u prikrivanju! Kada Krist od njih traži da nešto provedu i svima se stavi do znanja da je to Božje djelo, da On djeluje radi dobrobiti svih, i svi su zahvalni na Božjoj milosti, to antikristima ne godi i stvara im nelagodu. Oni tada razbijaju glavu tražeći načine da ometaju i sabotiraju. Međutim, ako je inicijativa njihova i na kraju su im svi vrlo zahvalni i cijene ih, oni je provode revnije od drugih, spremni podnijeti svaku muku. Nisu li ljudi poput antikrista odvratni? (Jesu.) Kakva je to narav? (Opaka narav.) Antikristi su sposobni prikrivati se, pretvarati se da su dobri ljudi kako bi zaludili i privukli druge, čak se pretvaraju da primjenjuju istinu. To je opačina. Koju istinu ti primjenjuješ? Odbacuješ riječi i zapovijedi koje je dao Krist, ne možeš im se pokoriti i provesti ih. Gdje je istina za koju tvrdiš da je primjenjuješ? Jesi li ti vjernik u Boga? Odnosiš li se prema Bogu kao Bogu? Bog u kojeg vjeruješ nije tvoj kolega, nije tvoj suradnik, nije tvoj prijatelj; On je Krist, On je Bog! Zar to ne prepoznaješ? Stalno analiziraš i ispituješ Kristove riječi, pokušavaš razlučiti jesu li ispravne, procjenjuješ prednosti i mane – ne zauzimaš li time pogrešan položaj? Antikristi su vješti u ispitivanju i analiziranju ljudskih riječi te na kraju to neprestano ispitivanje primjenjuju na Krista. Ispitivati Krista i tako se odnositi prema Njemu – jesu li oni Božji sljedbenici? Nisu li oni samo bezvjernici? Uvijek ispituju Krista, ali mogu li razumjeti Kristovu božansku bit? Što više ispituju Krista, to sumnjičaviji postaju, te na kraju utvrđuju da je Krist običan čovjek. Je li u njima ostalo imalo istinske vjere ili pokornosti? Nimalo. Antikrist u svom srcu Krista vidi tek kao obična čovjeka. Odnositi se prema Kristu kao prema čovjeku čini mu se prirodnim, pa smatra da može zanemariti Kristove riječi i zapovijedi, ne uzimati ih k srcu, već ih samo stavljaju na raspravu i ispitivanje tijekom okupljanja. U konačnici, onaj tko odlučuje o svemu jest antikrist, a ne Bog. Što oni vide u Kristu? Vide Ga kao običnog vođu, uopće se ne odnoseći prema Kristu kao prema Bogu. Nije li to isto kao Pavlova vjera u Boga? Pavao se nikada nije odnosio prema Gospodinu Isusu kao prema Bogu, nikada nije jeo i pio Njegove riječi, niti se trudio pokoriti Gospodinu Isusu. Uvijek je mislio da je za njega živjeti krist, pokušavajući zamijeniti Gospodina Isusa, i zbog toga je kažnjen od Boga. Budući da si prihvatio da je Krist utjelovljeni Bog, trebao bi se pokoriti Kristu. Što god Krist kaže, trebao bi to prihvatiti i pokoriti se, a ne ispitivati i raspravljati jesu li Božje riječi ispravne ili u skladu s istinom. Božje riječi nisu namijenjene da ih ti analiziraš i ispituješ, već da im se pokoriš i da ih provedeš. Kako postupati i kako odrediti postupak provedbe – to treba biti tema vašeg razgovora u zajedništvu i rasprave. Budući da antikristi u svom srcu uvijek sumnjaju u božansku bit Krista i uvijek imaju buntovnu narav, kada Krist od njih traži da nešto učine, oni to uvijek ispituju i raspravljaju o tome te traže od ljudi da utvrde je li to ispravno ili pogrešno. Je li to ozbiljan problem? (Jest.) Oni tim stvarima ne pristupaju sa stajališta pokornosti istini; umjesto toga, pristupaju im u suprotnosti s Bogom. To je narav antikrista. Kada čuju Kristove zapovijedi i radne aranžmane, oni ih ne prihvaćaju i ne pokoravaju im se, već počinju raspravljati. A o čemu raspravljaju? Raspravljaju li o tome kako primijeniti pokornost? (Ne.) Raspravljaju o tome jesu li Kristove riječi i zapovijedi ispravne ili pogrešne i ispituju treba li ih provesti ili ne. Je li njihov stav takav da ih doista žele provesti? Ne – oni žele potaknuti više ljudi da budu poput njih, da ne čine te stvari. A je li nečinjenje tih stvari primjena istine o pokornosti? Očito nije. Što oni onda rade? (Protive se.) Ne samo da se oni sami protive Bogu, već potiču i druge na protivljenje. Nije li to priroda njihovih postupaka? Zajedničko protivljenje: učiniti da svi budu poput njih, da svi misle kao oni, govore kao oni, odlučuju kao oni, da se zajednički protive Kristovoj odluci i zapovijedima. To je način na koji antikrist postupa. Antikrist vjeruje: „Nije zločin ako ga svi čine”, pa stoga potiču druge da se zajednički protive Bogu, misleći da im u tom slučaju Božja kuća neće moći ništa. Nije li to glupo? Vlastita sposobnost antikristâ da se protive Bogu izuzetno je ograničena, oni su posve sami. Stoga pokušavaju pridobiti ljude da se zajednički protive Bogu i u svom srcu misle: „Zaludit ću skupinu ljudi i natjerati ih da misle i postupaju na isti način kao ja. Zajedno ćemo odbaciti Kristove riječi, omesti Božje riječi i spriječiti da se one ostvare. A kad netko dođe provjeriti moj rad, reći ću da su svi odlučili tako raditi – pa da vidimo kako ćeš se s time nositi. Neću to učiniti za tebe, neću to provesti – pa da vidimo što ćeš mi učiniti!” Misle da imaju moć, da im Božja kuća ne može ništa, pa ni Krist. Što vi mislite, je li lako izaći na kraj s takvom osobom? Kako bi trebalo postupiti s takvom osobom? Najjednostavnija metoda jest smijeniti tu osobu i ispitati je. Jednom kad se đavao razotkrije, eliminirati ga jednim udarcem, i gotovo. Božja kuća dopušta ti da budeš vođa, ali ti se ne pokoravaš i čak se usuđuješ protiviti Bogu; nisi li ti đavao? Božja kuća te postavlja za vođu kako bi obavljao stvarni posao, kako bi se pokoravao radnim aranžmanima Božje kuće i kako bi dobro vršio svoju dužnost. Trebao bi prihvatiti Božje riječi i pokoriti im se; što god Bog kaže, trebao bi prihvatiti i primijeniti Njegove riječi, a ne Mu se protiviti. Protivljenje Bogu pretvorio si u svoju dužnost – e pa, žao mi je, ali tvoja smjena je najjednostavnije rješenje. Božja kuća ima autoritet da te upotrijebi, a i da te smijeni. Neki ljudi kažu: „Baš sam dobro radio kao vođa, zašto sam smijenjen? Nije li to kao da ubiju magarca čim se žito samelje?” Jesi li doista dobro radio kad si smijenjen? Magarac koji se rita i grize okolo i ne usredotočuje se na ono što treba raditi bez obzira na to kako ga se uči, doista će morati biti ubijen nakon što „se žito samelje”. A kada će biti ubijen, ovisi o njegovu ponašanju. Recite Mi, bi li se itko svojevoljno riješio dobrog magarca? Tijekom mljevenja, magarac je glavni pomagač. Kad je najpotrebniji, bi li itko bio dovoljno lud da ubije magarca, zaustavi mljevenje i radije ostane bez žita? Čini li to itko? (Ne.) Postoji samo jedna situacija u kojoj bi se to dogodilo: magarac ne sluša naredbe i nastavlja se divlje ritati i gristi, onemogućujući mljevenje. Tada biste morali zaustaviti mljevenje i ubiti magarca, zar ne? (Da.) Oni koji su sposobni razlučivati o ovom pitanju mogu to jasno vidjeti. Dakle, kako bi trebalo postupiti s antikristima koji su buntovni, nepokorni i ne obavljaju nikakav rad? Najjednostavnija metoda jest prvo ih smijeniti s njihovih položaja. Neki ljudi pitaju: „Završava li se sve smjenom?” Čemu žurba? Promatrajte njihovo ponašanje. Jednom kad su smijenjeni i izgube moć, ako i dalje mogu službovati u Božjoj kući, neće biti izbačeni. Međutim, ako ne službuju, već dodatno pogoršavaju stvari, šireći predodžbe, čineći zlo i izazivajući ometanja posvuda, tada, u skladu s načelima, moraju biti izbačeni. Sve u svemu, nisu li te stvari koje se očituju u antikristima mrske? (Iznimno su mrske.) A što ih čini mrskima? Ti antikristi žele prigrabiti vlast u Božjoj kući; Kristove riječi ne mogu se provesti preko njih, oni ih neće izvršiti. Naravno, mogla bi postojati i druga vrsta situacije kada se ljudi ne mogu pokoriti Kristovim riječima: neki su ljudi lošeg kova, ne mogu razumjeti Božje riječi kad ih čuju i ne znaju kako ih provesti; čak i ako ih naučiš kako, oni to i dalje ne mogu. To je druga stvar. Tema o kojoj sada razgovaramo u zajedništvu jeste bit antikrista, koja se ne odnosi na to jesu li ljudi sposobni raditi stvari ili kakav je njihov kov; odnosi se na narav i bit antikrista. Oni se potpuno protive Kristu, radnim aranžmanima Božje kuće i istina-načelima. Nemaju pokornosti, samo protivljenje. To je ono što je antikrist.

Razmotrite i razlučite pod koje od prethodno spomenutih očitovanja antikrista spada sljedeća situacija. Bio je jedan vođa koji je radio svaki dan od zore do mraka te se doimao prilično odgovornim. Ipak, rijetko ga se viđalo, što je ostavljalo dojam da je vrlo zauzet poslom i vjerojatno nije bio besposlen te je naizgled plaćao cijenu kako bi izvršavao svoju dužnost. Poslije, kada je bilo posla u njihovoj kući i dvorištu, organizirali smo da ih netko usmjerava u poslu. Kad mi nismo bili u blizini, on je trebao istupiti da pomogne usmjeravati i biti odgovoran za posao; trebao je preuzeti inicijativu. Nije li to razumno i prikladno? Trebam li ja uvijek biti tu da nadgledam te kućanske poslove i zadatke? (Ne.) Uglavnom se ovakvi naporni poslovi zapravo ne dotiču istine. Ljudi samo trebaju marljivo raditi, ne postupati destruktivno, biti poslušni i raditi što se od njih traži – to je jednostavno i lako postići. Poslije, kada su zadaci na tom području bili u biti dovršeni, ali je i dalje bilo potrebno stalno upravljanje, predao sam odgovornost tom vođi. Rekao sam mu da održava čistoću područja te osigura da se za sve što treba održavati dobro pobrine. Bile su uglavnom dvije stvari: prvo, održavati sve utvrđene prostorijeiznutra i izvana čistima i urednima. Drugo, dobro se brinuti o biljkama; na primjer, zalijevati novozasađene biljke da ne uginu, orezivati ih po potrebi prema godišnjem dobu i njihovu rastu te ih gnojiti kada je potrebno. Samo ta dva zadatka – mislite li vi da je to puno? Može li to biti naporno? (Ne.) Ta dva zadatka nisu mnogo; čovjek bi ih mogao završiti samo tijekom šetnje nakon obroka. Osim toga, ne moraš li se i ti brinuti za svoje životno okruženje? Tako je to kad se živi kao čovjek; ovakvi zadaci bitni su za normalan ljudski život. Ti trebaš upravljati svojim životnim okruženjem. Ako to ne činiš, ne razlikuješ se od životinja. Možeš li se tada još nazivati čovjekom? Životinje ne upravljaju svojim okruženjem; nemaju određena mjesta za svoje tjelesne potrebe, niti utvrđena mjesta za jelo i spavanje. Ljudi su u tom pogledu superiorniji od životinja; ljudi upravljaju svojim okruženjem, brinu o čistoći i imaju mjerila za održavanje svog okruženja. Dakle, to što sam od njega tražio nije bilo pretjerano, zar ne? (Tako je.) Nakon što sam dodijelio te zadatke, otišao sam na drugo mjesto, a vođa je trebao obaviti konkretan posao. Jednog dana, otišao sam provjeriti kako se upravlja okolišem i putem sam osjetio bol u srcu, razdraženost i bijes! Što vi mislite da se dogodilo? Što bi moglo izazvati takve osjećaje? (Nije proveo Božje zapovijedi i odredbe.) Točno, to je jedini način da se to kaže – nije ih proveo. Dok sam bio odsutan, vrijeme nije bilo osobito suho, ali mnoge novozasađene mladice imale su žute listove, a neki su čak i otpadali. Ono što je izazvalo bijes bilo je to što su listovi dvaju poznatih cvjetnih stabala prešli iz bujno zelene u ljubičasto-crvenu boju, gotovo su požutjeli. Osjećate li ljutnju dok ovo slušate? Što je bilo još gore, čista betonska platforma na ulazu bila je zatrpana košarama, plastičnim vrećicama, smećem, drvenim otpacima od završenog posla, čavlima, alatom – sve je bilo razbacano, prljavo i u neredu! Tko se ne bi razljutio vidjevši takav prizor? Postoji samo jedna vrsta ljudi koja ne bi – oni koji spadaju u kategoriju životinja, koji su bez mjerila ili osjetljivosti za svoju okolinu, ravnodušni na miris, čistoću ili udobnost i potpuno nesvjesni što je dobro ili loše. Svatko s normalnom ljudskošću, tko ima mjerila za svoje okruženje i sposobnost razmišljanja, razljutio bi se vidjevši takvo stanje. Velika skupina ljudi živjela je ondje, a ipak nisu mogli obaviti ni taj mali zadatak. Kakvi su to ljudi? Nakon što sam dao upute, ovako su se prema njima odnosili, ovako su postupili. Upravljanje okolišem i briga o tih nekoliko stvari nisu iscrpljujuće, zar ne? To te ne ometa ni u jednoj tvojoj aktivnosti, zar ne? Ne utječe na tvoja okupljanja, molitve ili čitanje Božje riječi, zar ne? Pa zašto se to ne može učiniti? Kad sam u blizini, kad nadgledam i gledam, ti ljudi nešto rade, ali čim odem, prestanu; nitko ne preuzima odgovornost. Što se ovdje događa? Smatraju li ovo mjesto svojim domom? (Ne.) I dalje govore da je Kristovo kraljevstvo njihov topli dom, ali misle li to doista? Postupaju li doista tako? Ne. Čak ni ne upravljaju okruženjem u kojem žive. Čak i nakon što im dam upute, nitko ne preuzima odgovornost i nikoga nije briga. Kad im se kaže da rade, malo rade, ali nakon što završe, nemarno bace alat u stranu, misleći: „Tko god se želi brinuti, neka se brine, to me se ne tiče. Sve dok imam hranu i smještaj, dobro sam.” Kakva je to ljudskost? Kakav je to moral? Posjeduje li takva osoba i trunku normalne ljudskosti? Vjerovati u Boga toliko godina bez ikakve promjene doista je neshvatljivo! Uložio sam toliko truda da učinim te stvari za vas, sve sam tako dobro uredio. Ja ne živim ovdje, ne uživam ni u čemu od toga – sve je to za vas. Ne trebate biti zahvalni; samo upravljajte svojim životnim okruženjem i to je dovoljno – zašto je to tako teško učiniti? Kasnije sam shvatio da postoji razlog za takvo ponašanje. Bilo da su napustili svoju obitelj i karijeru ili odustali od studija i budućih izgleda, ljudi dolaze u Božju kuću da bi vršili svoju dužnost, a ne da bi Meni bili najamnici. Zašto? Ne primaju ni novčića, pa zašto bi Me slušali? Zašto bi za Mene upravljali okolišem? Zašto bi za Mene ulagali taj napor? Tako oni razmišljaju. Smatraju da je dovoljno dobro obaviti vlastiti posao i ispuniti svoje dužnosti, da obavljanje poslova unutar njihova djelokruga rada upotpunjuje njihove odgovornosti. Bilo što drugo što tražim, sve dok se tiče njihovih dužnosti i zanimanja, možda će razmotriti, ali za ostalo bih trebao naći nekog drugog. Njihova prešutna poruka glasi: „Mi smo narod kraljevstva; kako možemo raditi tako prljav i naporan posao? Mi smo superiorni ljudi; to što nam stalno daješ da radimo niske i ponižavajuće poslove šteti našem ugledu! Mi smo ljudi s određenim identitetom, zašto nam stalno otežavaš stvari?” Nakon što sam to shvatio, stekao sam uvid u to zašto većina ljudi osjeća odbojnost prema radu, opire mu se i ne želi raditi, zašto se uspoređuju s drugima i pribjegavaju lukavstvima kako bi izbjegli svoje dužnosti dok rade – zato što većina ne teži istini. Ne težiti istini uobičajen je izraz, ali u stvarnosti, mnogi ljudi po prirodi vole lagodnost i mrze rad. U kombinaciji s time što njima upravlja mentalitet pukog preživljavanja, oni vjeruju da težiti istini znači sjediti zajedno, razgovarati i raspravljati, baš kao u zemlji velikog crvenog zmaja gdje ljudi stalno imaju sastanke, čitaju novine i piju čaj – to je, misle oni, vjerovanje u Boga i izvršavanje svoje dužnosti. Čim se spomene težački rad na polju, mnogi misle da takav život nema nikakve veze s nama kršćanima. Kršćanski život je život udaljen od „niskih zadovoljstava”. Prešutno, oni vjeruju da su iznad svjetovnih poslova – čišćenje, deratizacija, poljoprivreda, orezivanje, sadnja cvijeća i tako dalje, sve je to nevezano za njih; oni su odavno nadišli takve niske načine života. Nije li to stanje većine ljudi? (Jest.) Je li takvo stanje lako ispraviti? Neki ljudi, kada se od njih traži da nauče upravljati strojevima, ne shvaćaju to ozbiljno i čak ih namjerno zlorabe, oštećujući stroj u samo nekoliko dana. Novi strojevi se pokvare, a trošak popravka nije jeftin. Oni misle: „Nisi li ti od mene tražio da učim? Sada kad sam pokvario stroj i više ga nema, imam izgovor za odmor, zar ne? Ne moram više raditi, je li tako? Ti si stalno tražio da učim i ovo je rezultat. Je li to ono što si želio vidjeti?” Trošak popravka nekih strojeva gotovo je jednak kupnji novih. Neki se ljudi uopće ne osjećaju loše niti osjećaju krivicu nakon što naprave takve pogreške. Kada to usporedite s prethodno spomenutom predodžbom o tome da se „ne troši ni cent novca Božje kuće, jer je to prinos Bogu”, koja je izjava iskreno izrečena i koje je ponašanje stvarnost? Oni uništavaju strojeve, a trošak nekoliko popravaka dovoljan je za kupnju novog stroja. To rasipničko ponašanje je stvarnost, dok je izjava o nerasipanju prinosa lažna, prijevarna i obmanjujuća. Vraćajući se na primjer o kojem smo ranije raspravljali, ako bismo ga svrstali pod narav ili bit antikrista, s kojim bi se aspektom današnje rasprave to povezalo? Pod koji bi se aspekt svrstalo? Oni kažu: „Ovdje sam da vršim svoju dužnost, a ne da budem tvoj stalni radnik.” Je li ta izjava ispravna? Ti si ovdje da izvršavaš svoju dužnost, ali tko je definirao što ta dužnost uključuje, a što ne? Nisu li ti zadaci dio onoga što bi ti trebao raditi? Baš kao u svakodnevnom životu, tvoja je odgovornost ići na posao i zarađivati za uzdržavanje obitelji. Ako želiš povrće i odlučiš ga sam uzgajati, to je tvoj izbor, ali znači li to da drugi kućanski poslovi nisu tvoja odgovornost? Izjava da si ti ovdje da izvršavaš svoju dužnost ispravna je, ali reći da nisi ovdje da budeš stalni radnik problematično je. Što znači „stalni radnik”? Tko te tretira kao takvog? Nitko te ne smatra stalnim radnikom i obavljanje tih zadataka ili ulaganje malo truda ne čini te takvim. Ja tebe ne vidim kao stalnog radnika, niti te Božja kuća koristi kao takvog. Ti obavljaš posao koji je tvoja odgovornost; sve je to unutar opsega tvoje dužnosti. U užem smislu, radi se o održavanju tvog svakodnevnog života, osiguravanju tvog fizičkog blagostanja i normalnih fizioloških funkcija, osiguravanju dobrog života. U širem smislu, svaki je zadatak povezan sa širenjem Božjeg djela. Pa zašto si voljan raditi neke od tih zadataka, a druge ne? Zašto biraš? Zašto ulaganje malo truda, čišćenje i upravljanje okolišem smatraš poslom stalnog radnika, niskim poslom? Ovdje leži razlog: kada se radi o Kristovim zapovijedima i svim Njegovim zahtjevima, ljudi zadatke koje su voljni raditi smatraju dijelom svoje dužnosti, dok one koje ne žele raditi ili im se opiru smatraju zadacima stalnog radnika. Nije li to izvrtanje istine? To je odstupanje u ljudskom razumijevanju. Što uzrokuje to odstupanje? Ljudske sklonosti. A na čemu te sklonosti temelje? Ovise o tome pati li tijelo. Ako tijelo ne može uživati u udobnosti, ako trpi teškoće ili umor, ljudi se počinju opirati. Zadatke koje su voljni raditi, one koji donose slavu i ugled, nevoljko prihvaćaju i smatraju to izvršavanjem svoje dužnosti. Može li se takav stav svrstati u protivljenje Kristu? Ljudi se snažno protive i odbijaju raditi zadatke koje ne žele; bez obzira na to koliko dobro ti argumentiraš, oni to jednostavno odbijaju i protive se tome. Je li lako riješiti ta stanja i probleme ljudi? Sve ovisi o tome koliko osoba voli istinu. Ako netko uopće ne voli istinu i osjeća odbojnost prema njoj, onda se nikada neće promijeniti. Međutim, ako imaš odlučnost da patiš, u stanju si pobuniti se protiv tijela i posjeduješ istinsku pokornost i stav pokornosti, onda se ti problemi mogu lako preokrenuti, zar ne? (Da.) U životu nema situacije u kojoj se ne radi nikakav posao. Neki ljudi kažu: „Carevi u prošlosti nisu radili nikakav posao.” Je li to doista istina? Većina careva nije provodila sve svoje dane uživajući u palači. Neki su počeli proučavati poeziju i književnost u ranoj dobi, radeći od zore do mraka. Nakon preuzimanja prijestolja, išli su u tajne posjete kako bi razumjeli teškoće naroda, a u vrijeme nacionalne krize, neki su čak išli na bojno polje. Iako nije bilo mnogo takvih careva, doista ih je bilo. Čak i ako je bilo careva koji su radili malo ili ništa, kako neki kažu, takvih je bilo vrlo malo. Osoba koja se ne bavi nikakvom ispravnom aktivnošću, a i dalje sanja o uživanju u svemu najboljem, samo mašta.

Mnogi ljudi smatraju da je fizički rad nedostojanstven. Je li takvo gledište ispravno? Postoje i oni koji takav napor vide kao službovanje, koji vjeruju da se samo posao vođa i djelatnika koji obavljaju crkveni rad može smatrati izvršavanjem dužnosti – je li takvo razumijevanje ispravno? (Ne.) Ovo moraš razumjeti na sljedeći način: sve što Bog traži od ljudi i sve različite vrste poslova u Božjoj kući jesu stvari koje ljudi trebaju činiti – sve se to ubraja u ljudske dužnosti. Bez obzira na to koji posao ljudi obavljaju, to je dužnost koju bi trebali izvršavati. Dužnosti su obuhvatne i uključuju mnoga područja, ali bez obzira na to koju dužnost izvršavaš, jednostavno rečeno, to je tvoja obveza i nešto što bi trebao raditi. Sve dok je izvršavaš dobro i srcem, Bog će te odobriti i priznati te kao nekoga tko istinski vjeruje u Boga. Bez obzira na to tko si, ako uvijek pokušavaš izbjeći svoje dužnosti ili pobjeći od njih, onda postoji problem. Blaže rečeno, ti si previše lijen, previše prepreden, besposlen si, voliš lagodnost i mrziš rad. Ozbiljnije rečeno, ti ne želiš izvršavati svoju dužnost i nemaš predanosti ni pokornosti. Ako ne možeš preuzeti ni fizički posao, što možeš učiniti? Što uopće možeš valjano napraviti? Ako je osoba istinski predana i ima osjećaj odgovornosti kada se radi o njezinoj dužnosti, onda će, sve dok to Bog zahtijeva i sve dok je to potrebno Božjoj kući, učiniti sve što se od nje traži i neće birati prema vlastitom nahođenju. Nije li jedno od načela za izvršavanje dužnosti dobro obaviti i preuzeti ono što je čovjek sposoban i što bi trebao učiniti? (Jest.) Neki koji obavljaju fizički rad vani ne slažu se i kažu: „Vi provodite cijeli dan izvršavajući svoju dužnost u sobi, zaštićeni od vjetra i sunca. U tome nema nikakve teškoće, vaša je dužnost mnogo lagodnija od naše. Stavite se u naš položaj, da vidimo možete li vi izdržati raditi vani nekoliko sati i biti na vjetru i kiši.” Zapravo, svaka dužnost uključuje neku teškoću. Fizički rad uključuje fizičku teškoću, a umni rad uključuje umnu teškoću; svaka ima svoje poteškoće. Sve je lakše reći nego učiniti. Kada ljudi doista preuzmu zadatak, ključan je, s jedne strane, njihov karakter, a s druge strane, vole li istinu ili ne. Prvo ćemo govoriti o karakteru. Ako je osoba dobrog karaktera, ona vidi pozitivnu stranu svega i sposobna je prihvatiti i shvatiti stvari s pozitivnog stajališta i na temelju istine; to jest, njezino srce, karakter i duh su čestiti – to je sa stanovišta karaktera. Zatim ćemo govoriti o drugom aspektu – voli li netko istinu ili ne. Voljeti istinu odnosi se na sposobnost prihvaćanja istine, što će reći, bez obzira na to shvaćaš li Božje riječi ili ne, i razumiješ li Božju nakanu ili ne, bez obzira na to jesu li tvoje gledište, mišljenje i stanovište o radu, o dužnosti koju bi trebao izvršavati, u skladu s istinom, ti si i dalje sposoban prihvatiti to od Boga; ako si pokoran i iskren, onda je to dovoljno, to te čini sposobnim da izvršavaš svoju dužnost, i to je minimalni zahtjev. Ako si pokoran i iskren, onda kada radiš posao, nećeš biti površan i nećeš se lukavo izvlačiti, već ćeš uložiti sve svoje srce i snagu u to. Ako je unutarnje stanje osobe pogrešno i u njoj se pojavi negativnost, tada će izgubiti pokretačku snagu i željet će biti površna. Ako u svom srcu dobro zna da njezino stanje nije ispravno, a ipak ne pokušava to riješiti tragajući za istinom, onda takva osoba nema ljubavi prema istini – samo je neznatno voljna izvršavati svoju dužnost, ali ne želi uložiti nikakav napor niti trpjeti teškoće i uvijek se pokušava lukavo izvlačiti. Zapravo, Bog je već sve to ispitao – pa zašto ne obraća pažnju na te ljude? Bog samo čeka da se Njegov izabrani narod probudi, razluči i razotkrije te ljude i eliminira ih. Međutim, takvi ljudi i dalje u sebi misle: „Vidi kako sam pametan. Jedemo istu hranu, ali nakon posla vi ste potpuno iscrpljeni, a ja uopće nisam umoran. Ja sam pametan. Ne radim tako naporno; svatko tko naporno radi budala je.” Je li ispravno da tako gledaju na poštene ljude? Ne. Zapravo, ljudi koji naporno rade dok izvršavaju svoju dužnost primjenjuju istinu i udovoljavaju Bogu, pa su oni najpametniji. Što ih čini pametnima? Oni kažu: „Ne činim ništa što Bog od mene ne traži i činim sve što On od mene traži. Činim što god On traži, ulažem svoje srce i svu svoju energiju u to i nimalo ne radim površno. Ne radim to ni za koga, radim to za Boga. Bog me toliko voli; trebao bih to činiti da udovoljim Bogu.” To je ispravno stanje uma. Kao rezultat toga, kada crkva uklanja ljude, oni koji su lukavi u izvršavanju svoje dužnosti svi su eliminirani, dok oni pošteni ljudi koji prihvaćaju Božje ispitivanje ostaju. Stanja tih poštenih ljudi stalno se poboljšavaju i Bog ih štiti u svemu što im se dogodi. A čime zaslužuju tu zaštitu? Time što su u svom srcu pošteni. Ne boje se teškoća ni iscrpljenosti dok izvršavaju svoju dužnost i nisu izbirljivi ni u čemu što im se povjeri; ne pitaju zašto, samo rade kako im se kaže, pokoravaju se, bez provođenja ikakvih istraga ili analiza ili uzimanja u obzir bilo čega drugog. Nemaju računica i sposobni su za poslušnost u svemu. Njihovo unutarnje stanje uvijek je vrlo normalno. Kada se suoče s opasnošću, Bog ih štiti, kada ih snađe bolest ili pošast, Bog ih također štiti, a u budućnosti će samo uživati u blagoslovima. Neki ljudi jednostavno ne mogu prozrijeti tu stvar. Kada vide poštene ljude kako svojevoljno podnose teškoće i iscrpljenost u izvršavanju svoje dužnosti, misle da su ti pošteni ljudi glupi. Recite Mi, je li to glupo? To je iskrenost, to je istinska vjera. Bez istinske vjere, postoje mnoge stvari koje čovjek nikada ne može uistinu razumjeti ili objasniti. Samo oni koji razumiju istinu, oni koji uvijek žive pred Bogom i imaju normalan odnos s Njim, i oni koji se istinski pokoravaju Bogu i istinski se boje Boga, u svom srcu najjasnije znaju o čemu se zapravo radi. Zašto oni znaju, a drugi ne? To proizlazi iz toga što stječu iskustvo primjenjujući istinu i bivajući pošteni ljudi. To iskustvo ne može dati nijedna osoba, niti ga itko može ukrasti ili oduzeti. Nije li to blagoslov? Takav blagoslov obični ljudi ne mogu zadobiti. A zašto je to tako? Zato što su ljudi previše podli i opaki; nedostaje im poštenja, ne mogu biti pošteni ljudi i nemaju iskrena srca, pa je ono što primaju ograničeno. Što se tiče antikrista, njih ne treba ni spominjati. Na temelju njihovih stavova prema raznim pitanjima, kao i njihove priroda-biti, a posebno na temelju njihova stava prema Kristu, ljudi poput antikrista nikada neće primiti taj blagoslov. Zašto je to tako? Zato što je njihovo srce previše opako i lukavo! Prema ljudima se odnose različito ovisno o osobi, mijenjaju boje poput kameleona, misli im nikad ne miruju, ne poduzimaju ništa bez vlastite koristi, nisu iskreni prema Bogu, nemaju pokornosti prema Njemu i s Njim samo trguju. Kakva je posljedica takvih stavova i biti? To je da, u bilo kojoj stvari, ne mogu prozrijeti niti razumjeti bit raznih ljudi i situacija, kao ni istine uključene u te situacije. Božje riječi su pred njima, obrazovani su, znaju čitati i analizirati, imaju intelekt i znaju ispitivati, pa zašto ne mogu razumjeti? Bez obzira na to koliko dugo živjeli, čak i do 80 godina, i dalje neće razumjeti. Zašto neće razumjeti? Najvažniji razlog je taj što imaju povez na očima. Neki ljudi kažu: „Ali nismo vidjeli da su im oči pokrivene.” Njihova su srca pokrivena. Što znači biti pokriven? To znači da su njihova srca neprosvijetljena; vječno su obavijena. Prije se govorilo da je „ljudima srce otvrdnulo”. Dakle, tko je otvrdnuo srca antikrista? U stvarnosti, Bog ih nije prosvijetlio. On ih ne namjerava usavršiti niti spasiti. On samo intervenira u pravo vrijeme, u kritičnim, važnim trenucima, da ih malo zadrži i spriječi nanošenje štete interesima Božje kuće. Ali većinu vremena, kada se radi o pitanjima Božjih riječi, istine, pokoravanja Njemu, poznavanja sebe i poznavanja Njega, On ih nikada ne prosvjetljuje. Neki bi mogli reći: „To nije točno. Kako možeš reći da ih On ne prosvjetljuje? Neki koji su okarakterizirani kao antikristi vrlo su pametni. Nakon što čuju besjedu, ako si ti govorio tri sata, oni mogu govoriti šest. Nije li to prosvjetljenje?” Bez obzira na to koliko sati mogu govoriti, čak i da je 30, to je samo hrpa riječi i doktrina. Jesu li farizeji i pismoznanci bili rječitiji od tih ljudi? Svaki od njih bio je vješt u propovijedanju i svaki je od njih govorio rječito, ali kakva je bila korist od toga? Kada je Bog došao, oni su Mu se i dalje opirali i osuđivali Ga. Što im je to donijelo? Donijelo im je uništenje, propast i veliku nesreću. Na prvi pogled se čini da svi u Božjoj kući izvršavaju svoju dužnost, svaka osoba ima tri obroka dnevno, izvršava svoje dužnosti tijekom dana i odmara se noću. Međutim, nakon nekoliko godina, razlike među raznim vrstama ljudi postaju značajne, a ishodi različitih vrsta ljudi se otkrivaju i razlikuju. Neki ljudi usmeno izjavljuju da vjeruju u Boga, ali ne slijede pravi put, već jure prema paklu. Drugi vole istinu i neprestano teže za njom, pa tako postupno ulaze u istina-stvarnost. Neki uvijek žele živjeti udoban život i postaju sve lukaviji u izvršavanju svojih dužnosti te su na kraju eliminirani. Neki mogu prihvatiti istinu, postaju sve pošteniji u svom srcu i doživljavaju promjenu u svojoj život-naravi, te ih vole i Bog i ljudi. Neki se uvijek usredotočuju na propovijedanje riječi i doktrina, a nakon svog tog propovijedanja, Bog ih odbaci s prezirom i tako su uništeni. Neki nemaju duhovno razumijevanje i što više slušaju propovijedi, postaju zbunjeniji, manje zainteresirani za istinu i manje pokorni, žele postupati svojevoljno i hirovito, uvijek tražeći da zadovolje vlastite želje i ciljajući na slavu, dobitak i status – to je opasno. Neki ljudi slijede Boga nekoliko godina i nakon što jedu i piju Božje riječi i iskuse mnoge stvari, počnu razumijevati mnoge istine, imaju sve više vjere u Boga i dobiju Njegovo odobravanje. Svi ti ljudi vjeruju u Boga, žive crkveni život i izvršavaju svoje dužnosti, pa zašto su, nakon osam ili deset godina, njihovi rezultati različiti, svatko se razvrsta prema svojoj vrsti? Što to pokazuje? Ne postoje li razlike u priroda-biti ljudi? (Postoje.)

Poslušajte još jedno pitanje i razmotrite u koju kategoriju očitovanja antikrista, o kojima smo raspravljali, ono spada. U nekim crkvama postoje očito zli ljudi koji se ponašaju tiranski i nerazumno. Ne mogu obaviti nikakav konkretan posao, a ipak uvijek žele imati moć. U kojem god poslu sudjelovali, izazivaju ometanja i nered te se ne pridržavaju načela, i što god radili, nikad ne žele platiti cijenu, a ipak uvijek žele da ih drugi slušaju. Ukratko, sve dok je takva osoba u crkvi, mnogi će drugi biti ometani, a rad Božje kuće i red u crkvi bit će pogođeni i narušeni. Iako takvi ljudi nisu počinili nikakva očita velika zla djela niti naštetili braći i sestrama, kad se pogledaju njihova ljudskost, njihova bit, njihova gledišta o raznim pitanjima, kao i njihovi stavovi prema braći i sestrama, radu Božje kuće i vlastitim dužnostima, oni su jasno u redovima zlih. Kako bih Ja trebao postupiti s takvom osobom ako je sretnem prije nego što je braća i sestre primijete? Trebam li čekati da napravi tešku pogrešku ili izazove veliku katastrofu da je uklonim, da je otpravim kad „izazove skandal”? Je li to potrebno? (Ne.) Što bih onda trebao učiniti? U najmanju ruku, trebao bih je smijeniti s dužnosti. Zatim bih je trebao izolirati ili ukloniti, onemogućio joj da izvršava svoju dužnost kako bih spriječio utjecaj na druge. U ključnom radu Božje kuće, prisutnost takvih zlih ljudi nije dopuštena – je li ovo načelo ispravno? Ako nisu razotkriveni, onda u redu, ali jednom kad su razotkriveni, jasno viđeni i okarakterizirani kao zli ljudi, je li ispravno ukloniti ih? (Da.) Neki bi mogli reći: „To ne može tako. Ti si ih prozreo, ali drugi nisu. Njihovo uklanjanje utjecat će na druge. Ako ih samo ukloniš zato što si ih ti prozreo, neće li to značiti da odluku donosiš sam? Znači li to doista da istina vlada? Trebali bismo se okupiti i razgovarati s braćom i sestrama, analizirati s njima, poučiti ih, prikupiti materijale i dobiti svačije odobrenje prije nego što nastavimo. Trebao bi slijediti procedure, a ako to ne učiniš, ne kršiš li crkvene radne aranžmane? Ne bi li to bilo pogrešno? Ti bi se sam prvo trebao pridržavati crkvenih radnih aranžmana; ne smiješ ih podrivati. Štoviše, ne radi li se sve, bez obzira na to o čemu je riječ, iz obzira prema braći i sestrama? Budući da je tako, onda trebaš svu braću i sestre u potpunosti upoznati s time i razjasniti im taj aspekt istine. Ne možeš ih ostaviti u zabuni; trebaš omogućiti svoj braći i sestrama da razlučuju.” Ako se te procedure ne slijede i Ja kažem da se nekoga ukloni, kako biste vi postupili? Bili biste u nedoumici, zar ne? To što biste se našli u škripcu dokazuje da takva gledišta postoje među vama. Ovo o čemu govorim se dogodilo. U jednom ključnom radnom okruženju bio je jedan đavao loše ljudskosti, koji je, dok je vršio svoju dužnost, prijevarno izbjegavao posao, pokušavajući izbjeći teškoće i zamaranje. Na svakom je koraku prekidao i ometao rad crkve, a kad bi bio orezan, postao bi neobuzdan, potpuno odbacujući istinu. Uvijek je želio imati položaj i voditi glavnu riječ, kao i zapovijedati drugima te nikada nije uzimao u obzir interese crkve niti se pridržavao načela, postupajući isključivo prema svojim sklonostima. Tijekom razdoblja u kojem je bio zadužen za posao, zanemario je nekoliko stvari koje sam mu naložio da učini, oglušivši se o Moje riječi. Osim što nije obavljao svoje zadatke, izazivao je ometanja. Crkva je važno radno mjesto za izvršavanje dužnosti – ako je mislio da je nije došao izvršavati svoju dužnost, već živjeti poput princa u udobnosti ili uživati u prijevremenoj mirovini, onda se prevario. Božja kuća nije ni dobrotvorna ustanova ni sklonište. Takav ološ kao što je ovaj čovjek nije dobar gdje god da ode; takvi nikada nisu odani ni u jednoj svojoj dužnosti, uvijek su površni i samo plove kamo ih vjetar nosi. Stoga sam rekao da ga se odmah ukloni. Bi li to bilo lako provesti u djelo? (Da.) Međutim, za određenu vrstu osobe, čak je i tako jednostavnu stvar teško provesti. Tri mjeseca nakon što sam Ja to rekao, ta je zla osoba konačno nasilno otpravljena. Koji je bio razlog tome? Nakon što sam izdao zapovijed da se tog čovjeka ukloni, vođa te crkve počeo je „provoditi” zadatak. Kako ga je proveo? Pozvao je sve na okupljanje da glasaju o odluci. Nakon duge rasprave, većina je konačno pristala da ga se ukloni, ali bio je jedan glas protiv, pa je stvar stavljena na čekanje. Taj je vođa rekao da trebaju poraditi na osobi koja se nije složila, razgovarati s njom i tražiti njezin pristanak. U međuvremenu sam dvaput pitao je li čovjek uklonjen, a vođa je odgovorio da nije, da još uvijek prikupljaju i sažimaju materijale. Iza Mojih leđa, također je rekao: „Sve dok se jedna osoba ne slaže, ne možemo ga ukloniti.” Ono što je time mislio bilo je da ne želi ukloniti tog čovjeka, pa je pronašao ovaj apsurdni razlog. U stvarnosti, varao je druge; bojao se uvrijediti tog čovjeka i nije se usudio ukloniti ga. Konačno, od Višnjega je stigao ultimatum: „Ovaj čovjek mora biti uklonjen. Ako on ne ode, onda ti moraš ići. Jedan od vas mora otići; biraj!” Kad je to čuo, pomislio je: „Ne mogu ja otići; nisam dovoljno uživao u svom položaju!” Tek tada je uklonio tog đavla. Recite Mi, zašto je taj vođa štitio đavla? Nije li to pristup antikrista? To je upravo ponašanje antikrista.

Neki ljudi neprestano tvrde da vjeruju u Boga, ali kad im se nešto dogodi, traže mišljenje svakog brata i sestre, a nikada ne traže Kristovo mišljenje. Ne pitaju što Krist kaže, koji je Njegov zaključak, zašto On to želi učiniti ili kako bi se ljudi trebali pokoriti. Zatražili su mišljenje svakog brata i sestre i u stanju su poštovati sva njihova mišljenja i ideje, ali ne prihvaćaju ni jednu jedinu rečenicu koju je izgovorio Krist, ne pokazuju nikakvu namjeru da se pokore. Kakva je priroda toga? Nisu li oni antikristi? (Da.) Što se događa u ovoj situaciji? Zašto to ne provode? Zašto im je to tako teško provesti? Postoji razlog za to. Oni misle: „Krist ima istinu i Božju bit, ali to su sve prazne riječi, samo doktrine i parole. Kad se radi o stvarnim stvarima, ti ne možeš nikoga prozreti. Tvoje su riječi izgovorene samo da ih mi čujemo, tiskane su u knjigama i nemaju nikakve veze s tvojim stvarnim sposobnostima. Dakle, ako nekoga okarakteriziraš kao zlu osobu ili antikrista, to možda nije točno. Zašto ja nisam primijetio da je on zao ili antikrist? Zašto ja to ne razumijem?” Ne razmišljaju li oni tako? Oni vjeruju: „Ti si se s tom osobom sreo samo dvaput, čuo si je kako izgovara nekoliko riječi i vidio kako čini jednu stvar, i kažeš da je zla. Braća i sestre ne misle da jest; kako ti možeš to misliti? Zašto bi tvoje riječi trebale imati toliku težinu? Nisam vidio nikakva zla djela od te osobe, niti znam što je loše učinila, pa ne mogu reći ‚Amen’ na ono što ti kažeš. Imam predodžbe i zadrške prema onome što ti činiš. Ali, unatoč tome što imam predodžbe, ne mogu ih izravno izraziti, pa moram pribjeći neizravnim metodama: pustit ću da braća i sestre odluče o toj stvari glasanjem. Ako se braća i sestre ne slože, onda se ništa ne može učiniti – možeš li ih doista sve orezati? Osim toga, samo si nekoliko puta bio u kontaktu s tom osobom i onda je karakteriziraš kao zlu. Zašto joj ne daš priliku? Pogledaj koliko su braća i sestre tolerantni i puni ljubavi. Ne mogu ja ispasti zao; i ja moram biti pun ljubavi i davati ljudima šanse – a ne kao ti, biti tako brz u donošenju suda o ljudima. Ukloniti nekoga nije jednostavno – što ako osoba poslije postane slaba? Kad se suočava s problemima, Krist bi trebao štititi braću i sestre. On bi trebao tolerirati svaku bezumnost, buntovništvo ili neznanje braće i sestara i ne biti tako strog i bez ljubavi. Ne bi li bog trebao obilovati milosrđem? Gdje je to milosrđe nestalo? Karakterizirati svakoga tko ti se ne sviđa kao zlog i željeti ga otpraviti, to se uopće ne slaže s pravilima!” To su predodžbe, zar ne? (Da.) Kad Krist nešto učini ili donese odluku, ako se oni s time ne slažu, postaje teško to provesti. Oni otežu, koristeći razne izgovore i metode da se suprotstave; jednostavno odbijaju to provesti ili poslušati. Njihova je namjera: „Ako ja ovo ne provedem, onda se tvoj zadatak neće ostvariti!” Reći ću ti, ako ti to ne provedeš, onda ću naći nekoga tko može biti vođa, a ti se možeš vratiti odakle si došao! Ne bi li se ova stvar trebala riješiti na ovaj način? (Da.) Otpravio sam ga baš tako, izravno i učinkovito – nije bilo potrebe savjetovati se s bilo kime.

Neki ljudi nikada ne razumiju istinu i uvijek sumnjaju u Božje riječi. Oni kažu: „Je li vladavina istine isto što i Kristova vladavina? Kristove riječi nisu nužno uvijek ispravne jer on ima ljudsku stranu.” Oni ne mogu prihvatiti da Krist vlada. Da vlada Duh Božji, ne bi imali predodžbi. U čemu je ovdje problem? Dok ni najmanje ne sumnjaju u Boga na nebu, takvi ljudi uvijek sumnjaju u utjelovljenog Boga. Krist je izrazio toliko istine, a oni Ga ipak ne prepoznaju kao utjelovljenog Boga. Mogu li onda priznati da je Krist istina, put i život? To je teško reći. Čak i ako takvi ljudi slijede Krista, mogu li svjedočiti za Njega? Jesu li u suglasju s Kristom? Nema konačnog odgovora na ta pitanja. Također je neizvjesno mogu li takvi ljudi slijediti put do kraja. Neki ljudi u svom srcu u potpunosti priznaju da u Božjoj kući vlada istina. Ali kako oni razumiju to da istina vlada? Oni misle da o kojem god se poslu radilo, sve dok je povezan s Božjom kućom, svi bi trebali zajedno raspravljati i odlučivati o tome. Sve dok postoji suglasnost o nečemu, bez obzira na rezultat, to treba provesti. To je, vjeruju oni, ono što znači da istina vlada. Je li to gledište ispravno? To je teška zabluda; to je najapsurdnija i najbesmislenija izjava. Odakle dolazi istina? Izražava je Krist. Samo je Krist istina, dok iskvareno čovječanstvo uopće ne posjeduje istinu, pa kako onda ljudi mogu doći do istine kroz raspravu? Kad bi ljudi mogli doći do istine kroz raspravu, to bi značilo da iskvareno čovječanstvo posjeduje istinu. Nije li to najapsurdnija stvar? Stoga, to da istina vlada znači da Krist vlada, znači da Božje riječi vladaju, a ne da svi imaju vlast ili da svatko ima riječ. Okupljati se radi razgovora u zajedništvu o istini i Božjim riječima ispravno je; to je crkveni život. Ali kakav je učinak takvog praktičnog djelovanja? To je da se svima omogući da razumiju istinu i upoznaju Božje riječi, da se omogući da se svi mogu pokoriti Božjim riječima i raditi u skladu s njima. Ljudi se okupljaju da razgovaraju o istini upravo zato što je ne razumiju. Kad bi razumjeli istinu, mogli bi se izravno pokoriti Kristu i Božjim riječima; to bi bila istinska pokornost. Ako jednog dana svi Božji izabranici razumiju istinu, ako se svi mogu izravno pokoriti Kristu, uzvisivati Ga i svjedočiti za Njega, to će značiti da su Božji izabranici upotpunjeni. Štoviše, to će svjedočiti da u Božjoj kući vlada istina, da vlada Krist. Samo takve činjenice i svjedočanstva dokazala bi da je Bog zavladao kao kralj na zemlji i da se pojavilo Kristovo kraljevstvo. Ali kako neki antikristi i lažni vođe razumiju to da istina vlada? U njihovom djelovanju, to da istina vlada znači da braća i sestre vladaju. Koji god posao radili, ako ga mogu u potpunosti shvatiti, obavljaju ga prema vlastitoj volji; ako ne mogu, razgovaraju s nekoliko ljudi i puštaju da skupina odluči. Može li to dokazati da se primjenjuje istina? Je li odluka skupine nužno u skladu s Božjim namjerama? Može li takva primjena dovesti do toga da istina vlada? Može li to svjedočiti da Krist vlada u Božjoj kući? Oni smatraju da je dopuštanje braći i sestrama da izraze svoja mišljenja, raspravljaju o svojim gledištima i na kraju postignu suglasnost i donesu odluke isto što i vladavina istine, prešutno sugerirajući da su braća i sestre glas istine, sinonim za samu istinu. Je li takvo razumijevanje ispravno? Očito nije, ali neki antikristi i lažni vođe doista tako postupaju i tako to provode. Oni misle da time primjenjuju demokraciju, da donose demokratsku odluku i da bi se tako trebalo raditi bez obzira na to je li to u skladu s istinom ili ne. Koja je bit takvog postupanja? Jesu li stvari o kojima se odlučuje demokratski same po sebi u skladu s istinom? Predstavljaju li one samim time Boga? Kad bi demokracija bila istina, ne bi bilo potrebe da Bog izražava istinu; ne bi li bilo dovoljno samo pustiti demokraciju da vlada? Koliko god iskvareno čovječanstvo primjenjivalo demokraciju, ono time ne može doći do istine. Istina dolazi od Boga, od Kristovih izraza. Koliko god ljudska metoda bila u skladu s ljudskim idejama ili ukusima, ona ne može predstavljati istinu. To je činjenica. Ovo je u biti pristup lažnih vođa i antikrista: pod krinkom toga da istina vlada, potpuno gurnuti Krista u stranu, zamijeniti Kristovu vladavinu metodom razgovora u zajedništvu i demokratske vladavine. Je li prirodu i posljedice toga lako razlučiti? Pronicljivi bi ih ljudi trebali moći vidjeti. Lažni vođe i antikristi nisu oni koji se pokoravaju Kristu, već oni koji Ga niječu i prkose Mu. Bez obzira na to o čemu Krist besjedi u crkvi, čak i ako slušaju i razumiju, ljudi se o to oglušuju i nisu voljni to provesti. Umjesto toga, obraćaju pažnju na ono što govore lažni vođe i antikristi; na kraju oni imaju glavnu riječ. Hoće li ljudi moći provesti Kristove riječi u djelo ovisi o odlukama tih lažnih vođa i antikrista, a većina ljudi ih je sklona slijediti. Antikristi provode strogi nadzor nad crkvenim radom, samo oni mogu donositi odluke i ne dopuštaju Bogu da ima riječ ili da vlada. Oni misle: „Krist je ovdje samo da nadgleda posao. Ti možeš reći svoje i urediti posao, ali kako će se to provesti, ovisi o nama. Ne miješaj se u naš posao.” Ne rade li antikristi tako? Antikristi uvijek govore „sva su braća i sestre razgovarali u zajedništvu” ili „sva su braća i sestre postigli suglasnost” – razumiju li oni koji tako govore doista istinu? Tko su braća i sestre? Nisu li oni samo skupina ljudi koje je Sotona duboko iskvario? Koliko istine razumiju, koliko istina-stvarnosti posjeduju? Mogu li oni predstavljati Krista? Jesu li oni utjelovljenje istine? Mogu li biti predstavnici istine? Imaju li ikakve veze s istinom? (Ne.) Budući da nemaju veze s istinom, zašto oni koji tako govore uvijek smatraju braću i sestre vrhovnima? Zašto ne uzvisuju Boga i ne svjedoče za Njega? Zašto ne govore i ne postupaju u skladu s istinom? Nisu li oni koji tako govore apsurdni ljudi? Nakon što su toliko godina čitali Božje riječi i slušali propovijedi, ne razumiju nimalo istine i ne mogu vidjeti što su uistinu braća i sestre. Nisu li slijepi? Sada su svi razvrstani prema svojoj vrsti; mnogi su otkrili svoj pravi karakter, svi su oni Sotonin soj – oni su prave zvijeri. Zar vi to ne vidite jasno? Ne posjedujete nimalo istine! Neki ljudi nisu voljni slušati Mene kako raščlanjujem antikriste. Oni kažu: „Oh, nemoj uvijek govoriti o tako beznačajnoj stvari kao što su antikristi; to je sramotno. Zašto uvijek raščlanjuješ antikriste?” Bi li bilo u redu ne raščlanjivati ih? Moraju se raščlanjivati na ovaj način kako bi se ljude naučilo razlučivati. Inače, jednom kad se antikristi pojave, proširit će mnoge hereze i zablude, zaluditi mnoge ljude, pa čak i kontrolirati crkvu i uspostaviti vlastito neovisno kraljevstvo. Vidite li vi jasno koliko su ozbiljne posljedice te stvari? Maloprije smo razgovarali o tome što znači da istina vlada. Kroz taj razgovor, ljudi su vidjeli apsurdne metode i besmislena gledišta antikrista. Antikristi uvijek žele sami vladati i ne žele da Krist vlada, pa pretvaraju vladavinu istine u demokraciju, zagovarajući da je zajedničko vijećanje o stvarima isto što i vladavina istine. Nije li u tome Sotonina lukavština? Je li istina nešto do čega svatko može doći kroz vijećanje? Istinu izražava Bog i ona potječe od Boga. Zašto vi ne možete izravno primjenjivati Božje riječi, izravno se pokoravati Bogu i izravno se pokoravati Božjim aranžmanima? Zašto se o Kristovim zapovijedima mora odlučivati kroz zajedničko vijećanje? Nije li to Sotonina zavjera? Antikristi često puštaju u opticaj razne izmišljotine kako bi zaludili ljude, i koji god radni zadatak provodili, oni imaju posljednju riječ, potpuno kršeći istina-načela. Promatrano na temelju očitovanja antikrista, kakva je točno njihova narav? Jesu li oni ljudi koji vole pozitivne stvari i vole istinu? Imaju li istinsku pokornost Bogu? (Ne.) Njihova je bit odbojnost prema istini i mržnja prema njoj. Štoviše, toliko su oholi da gube svu racionalnost, čak im nedostaju i osnovna savjest i razum koje bi ljudi trebali imati. Takvi ljudi nisu dostojni zvati se ljudima. Može se samo reći da su oni Sotonin soj; oni su đavli. Svatko tko ni najmanje ne prihvaća istinu je đavao – to je izvan svake sumnje.

Postoje i neki ljudi koji prema Kristovim riječima imaju stav koji nije ni ponizan ni ohol. Niti izražavaju potpuno prihvaćanje, niti se protive. Kad Krist govori, dijeli istinu, razlučuje nekog pojedinca ili daje radni zadatak, naizgled se čini da slušaju i bilježe, pokazuju ozbiljnost i suradnju. Pedantno bilježe sve, stavljajući razne oznake, naizgled vrlo zainteresirani za istinu i visoko cijeneći ono što Krist govori, kao da osobito vole istinu i da su nepokolebljivo vjerni Kristu. Ali mogu li se iz takvih vanjskih pokazatelja vidjeti stavovi takvih ljudi prema istini, njihova narav i njihova bit? Ne mogu. Takvi ljudi naizgled bilježe i slušaju, ali što u svom srcu doista misle? Kad pogledaju što su zabilježili, misle: „Što je sve ovo? Nijedna korisna rečenica, ništa što izgleda uzvišeno ili usklađeno s istinom, niti išta što mi se čini logičnim. Mogao bih to i poderati!” Nije li to jedna vrsta stava? Vidio sam mnoge ljude kako kimaju glavom i mijenjaju izraze lica dok slušaju propovijedi, istovremeno bilježeći, ali poslije to uopće ne uzimaju ozbiljno. Ne pamte što trebaju primijeniti, niti to čuvaju u srcu niti postupaju po tome. Još je manje vjerojatno da će primijeniti ono što bi trebali. Ono što bi trebali provesti u djelo povezano je s radom Božje kuće i njihovom dužnošću, a ono u što bi trebali ući tiče se njihovog osobnog ulaska. Ne provode u djelo ono što bi trebali, a još manje ozbiljno shvaćaju svoj osobni ulazak. Oni kažu: „Rečeno je da je svaka rečenica koju je krist izgovorio i izrazio istina, da je to ono u što bi ljudi trebali ući, da je sve to istina, put i život – ali ja ne vidim nikakvu istinu ni put u onome što svaki put zabilježim, niti osjećam da je to život. Pa kako bi se onda mogla ispuniti izjava da krist ima bit boga? Kako bi se to moglo ostvariti? Kako bi se to moglo poklopiti s onim što vidim? Ne poklapa se lako.” Neki ljudi kažu: „Ako je to njihov stav nakon slušanja, zašto su uopće bilježili? Činilo se da imaju ispravan, ozbiljan i odgovoran stav; o čemu se radi?” Razlog je samo jedan. Ako netko tko ne voli istinu i osjeća izrazitu odbojnost prema njoj može izgledati osobito ozbiljno i pozorno dok Krist govori, njegova jedina namjera nije ništa drugo nego da to površno odradi, a ne da istinski prihvati. Svaki put kad čitaju Božje riječi ili se susretnu s Kristom i razgovaraju s Njim, ono što vide nije navodna Božja uzvišenost, nedokučivost ili čudesnost, već Njegova praktičnost, normalnost i beznačajnost. Stoga je njima nemoguće dovesti u vezu riječi te obične osobe s istinom, putem ili životom. Bez obzira na to kako gledaju na tu osobu, vide samo čovjeka; ne mogu Ga smatrati Bogom ili Kristom. Dakle, ne mogu te izuzetno obične riječi smatrati istinom koju treba poštivati, primjenjivati i koristiti kao smjernice za život, cilj postojanja i tako dalje – zbog toga su uznemireni. Kažu: „Kako to da ja ne vidim nikakvu istinu u ovim običnim riječima? Kako vi svi to možete vidjeti? Nisu li to samo obične riječi? To je ljudski jezik, ljudski tekst, ljudska gramatika, čak se koriste neke fraze i rječnik te se raščlanjuju neke poslovice i aspekti kulture. Kako te riječi mogu sadržavati istinu? Zašto ja to ne mogu vidjeti? Budući da vi svi kažete da je to istina, onda ću samo slijediti i ponavljati za svima; bilježit ću jer to svi rade, ali dok vi svi njega smatrate istinom, ja ga sigurno ne smatram. ‚Istina’ je tako sveta riječ, to mora biti nešto izuzetno uzvišeno! Kad se radi o istini, radi se o bogu, a kad se radi o bogu, ne može biti tako obično, tako beznačajno, tako uobičajeno. Dakle, bez obzira na to kako ispitujem i analiziram, ne mogu u njemu pronaći ni traga bogu. Ako u njemu nema ni traga bogu, kako nas on može spasiti? To je nemoguće. Ako nas njegove riječi ne mogu spasiti ili nam koristiti, zašto bismo ga slijedili? Zašto bismo njegove riječi provodili u djelo? Zašto bismo živjeli po njegovim riječima?” Sad su pokazali svoje pravo lice kao antikristi, zar ne? Od početka do kraja, njihov stav prema tijelu u kojem se Bog utjelovio jest stav ispitivanja. U načinu na koji se odnose prema Božjim riječima nema ni prihvaćanja ni pokornosti, a još manje ih primjenjuju ili proživljavaju. Umjesto toga, prema Božjim riječima odnose se sa stavom otpora, protivljenja i odbacivanja. Nevoljko prave neke bilješke kad Krist razgovara s ljudima, ali duboko u sebi ne prihvaćaju ni djelić toga. Nakon susreta s Kristom, neki ljudi kažu: „Govoriti i razgovarati s Bogom licem u lice doista je ugodno.” Antikrist kaže: „I ja ću pokušati. Razgovarat ću licem u lice s kristom i vidjeti kakvi su kristovi izrazi lica, postupci i govor kad razgovara s ljudima. Vidjet ću što se iz toga može dobiti ili otkriti, je li korisno da ljudi učvrste svoju vjeru i potvrde svoju vjeru u njega kao istinitog boga.” S takvim stavom prema Kristu i Njegovim riječima, mogu li ih oni uopće stvarno primijeniti ili provesti u djelo? Ne, ne mogu. Oni su samo promatrači koji su došli gledati predstavu, uopće nisu ovdje da bi tragali za istinom. Mislite li vi da je stav s kojim se ti ljudi odnose prema Kristu i razgovaraju s Njim pomalo nalik na skupinu susjeda koje čavrljaju na trijemu, gdje razgovor s bilo kim ne zahtijeva ozbiljnost i svatko samo govori što želi? Ti se ljudi isto tako odnose prema Kristu: „Ti iznosiš svoja gledišta, ja ću se držati svojih. Ne moramo se složiti; ne očekuj da ćeš me uvjeriti, a ja sigurno neću prihvatiti ono što kažeš.” Nije li to takav stav? Kakav je to stav? (Preziran i bez poštovanja.) Ti su ljudi čudni. Budući da ti ne priznaješ Krista kao tijelo u kojem se Bog utjelovio, zašto onda vjeruješ u Njega i slijediš Ga? Ako ne vjeruješ, zašto jednostavno ne odeš i završiš s tim? Tko te tjera da vjeruješ? Nitko te ne tjera da vjeruješ u Boga; to je tvoj vlastiti izbor.

Kad neki ljudi slušaju Moju besjedu o nekom pitanju, brzo razviju drugačija mišljenja: „Ti o tome misliš tako, ali ja mislim ovako. Ti imaš svoje mišljenje o svakoj stvari, a ja imam svoje; svatko ima svoje mišljenje.” Kakvo bi stvorenje to reklo? Kad Bog opskrbljuje ljude istinom, je li to neka vrsta argumenta? Jesu li Božje riječi akademska teorija? (Ne.) Što su onda? (One su istina.) Budite konkretniji. (One su načela i smjer za ljudsko vladanje, potrebe ljudskog života.) Zašto kažemo da Bog opskrbljuje ljude istinom? Je li ikad rečeno da On opskrbljuje znanjem? (Ne.) Zašto kažemo da su Božje riječi tu da ih ljudi jedu i piju? Božje su riječi poput ljudske hrane; mogu održati tvoje fizičko tijelo i omogućiti ti da živiš, i štoviše, omogućuju ti da živiš dobro, omogućuju ti da živiš u obličju čovjeka. One su za čovjeka život! Božje riječi nisu oblik znanja, argument ili izreka. Znanje, argumenti i tradicionalna kultura mogu samo iskvariti ljude. Ljudi mogu živjeti s njima ili bez njih, ali ako netko želi živjeti kao stvoreno biće i postati stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom, ne može to bez istine. Dakle, što je točno istina? (To je kriterij za vladanje, za postupanje i za štovanje Boga.) Točno, to je konkretnije. Vide li antikristi to tako? Oni ne prihvaćaju tu činjenicu. Oni se tome protive, opiru i osuđuju tu činjenicu, pa ne mogu zadobiti istinu. U svojim razmišljanjima i gledištima, oni misle: „Ti si samo obična osoba. Ti kažeš nešto, a drugi ljudi to primjenjuju prema tvojim riječima, pa zašto ja ne mogu reći nešto ispravno i da ljudi to isto primjenjuju? Zašto je ono što ti kažeš uvijek ispravno, a ono što ja kažem uvijek pogrešno? Zašto se tvoje riječi smatraju istinom, dok se moje smatraju znanjem i doktrinama?” To se ne temelji ni na čemu – to je činjenica, a to je određeno njihovom biti. Krist je tijelo u kojem se Bog utjelovio, a Njegova je bit Bog. Nitko to ne može poreći; čak i ako antikristi to odbijaju priznati ili prihvatiti, ne mogu to poreći. Trenutak kad se čovjek odvrati od Krista i odbaci Ga, trenutak je čovjekova uništenja. Bez Krista i Njegovih riječi, nitko ne može biti spašen. Nije li to činjenica? (Jest.) Kakvu pouku ljudima mogu dati te riječi i teorije antikrista? Ako ih ljudi ne prihvate, hoće li pretrpjeti ikakav gubitak? Ne, neće biti nikakvog gubitka. Riječi antikrista nemaju nikakav pozitivan utjecaj ni na koga, već. Da Krist nije izgovorio nijednu rečenicu i da je samo došao živjeti normalan život ma koliko dugo prije nego što je otišao, što bi čovječanstvo dobilo? Osim nošenja križa, što bi drugo čovječanstvo moglo dobiti? I dalje bi živjeli u grijehu, ispovijedajući se i kajući se, duboko zarobljeni u grijehu, postajući sve izopačeniji, i na kraju, kad Božje djelo završi, svi bi bili uništeni. To bi se dogodilo s čovječanstvom. Ali Krist je došao, izrazio sve riječi koje je Bog namjeravao reći čovjeku, opskrbio ga svom istinom koju čovjek treba i otkrio čovjeku ono što Bog ima i što jest. Nije li to donijelo prekretnicu za čovjeka? Drugim riječima, nisu li Kristove riječi stvorile prekretnicu za čovjeka? (Jesu.) Koja je to prekretnica? Prvenstveno, to je prijelaz od toga da se ljudi suočavaju s osudom i uništenjem do toga da imaju priliku i nadu za spasenje. Nije li to prekretnica? Nada za ljude je stigla; ugledali su svjetlo i imaju nadu da će biti spašeni i preživjeti. Kad Bog uništi i kazni čovječanstvo, oni mogu izbjeći uništenje i kaznu. Dakle, za takvo čovječanstvo koje može preživjeti, jesu li Krist i Njegove riječi dobra ili loša stvar? (Dobra stvar.) One su dobra stvar. To što su antikristi toliko neprijateljski raspoloženi prema takvom Kristu, takvoj običnoj osobi, i što Ga se toliko gnušaju, određeno je njihovom biti.

Postoji još jedno očitovanje antikrista u njihovom odnosu prema utjelovljenom Bogu. Oni kažu: „Čim sam vidio da je Krist obična osoba, razvio sam predodžbe. ‚Riječ se pojavljuje u tijelu’ izraz je Boga; to je istina i ja to priznajem. Imam primjerak knjige ‚Riječ se pojavljuje u tijelu’, i to je dovoljno. Ne trebam se susresti s Kristom. Ako imam predodžbe, negativnost ili slabost, mogu ih riješiti samo čitanjem Božje riječi. Lako bih mogao stvoriti predodžbe ako se susretnem s utjelovljenim Bogom, a to bi pokazalo da sam preduboko iskvaren. Ako me Bog slučajno osudi, neću imati nade za spasenje. Dakle, bolje je da sam čitam Božju riječ. Bog na nebu je taj koji može spasiti ljude.” Božje sadašnje riječi i razgovor u zajedništvu, osobito one riječi koje razotkrivaju narav i bit antikrista, najviše probadaju srca antikrista i najbolnije su im. To su riječi koje su antikristi najmanje voljni čitati. Stoga, antikristi u svom srcu žele da Bog što prije napusti zemlju, kako bi oni mogli vladati vlastitom silom na zemlji. Vjeruju da je tijelo u kojem se Bog utjelovio, ta obična osoba, suvišna. Uvijek razmišljaju: „Prije nego što sam slušao Kristove propovijedi, osjećao sam da sve razumijem i da sam u svemu ispravan, ali nakon što sam poslušao Kristove propovijedi, drugačije je. Sada se osjećam kao da nemam ništa, osjećam da sam tako beznačajan i jadan.” Stoga, oni zaključuju da Kristove riječi ne razotkrivaju njih, već se odnose na druge, i misle da nema potrebe slušati Kristove propovijedi, da je dovoljno čitati knjigu ‚Riječ se pojavljuje u tijelu’. Glavna namjera u srcu antikrista jest zanijekati činjenicu da se Bog utjelovio, zanijekati činjenicu da Krist izražava istinu, nadajući se da će na taj način biti spašeni kroz svoju vjeru u Boga i da će vladati kao kraljevi u crkvi, čime bi ostvarili svoju početnu namjeru u vjerovanju u Boga. Antikristima je urođen otpor prema Bogu; oni su s utjelovljenim Bogom nespojivi kao vatra i voda, potpuno nepomirljivi. Misle da je svaki dan u kojem Krist postoji dan u kojem će im biti teško doći do izražaja i da su u opasnosti da budu osuđeni, eliminirani, uništeni i kažnjeni. Sve dok Krist ne govori i ne djeluje, i sve dok Božji izabrani narod ne gleda u Krista, tada dolazi prilika za antikriste. Imaju priliku pokazati svoje sposobnosti. Jednim potezom ruke mase ljudi će prijeći na njihovu stranu i antikristi mogu vladati kao kraljevi. Priroda-bit antikrista jest osjećati odbojnost prema istini i mrziti Krista. Oni se natječu s Kristom oko toga tko je talentiraniji ili sposobniji; natječu se s Kristom oko toga čije riječi nose više snage i čije su sposobnosti veće. Dok rade istu stvar kao Krist, nastoje drugima pokazati da, iako su i oni i On ljudi, Kristove sposobnosti i učenost nisu bolje od sposobnosti obične osobe. Antikristi se natječu s Kristom na svaki način, nadmećući se oko toga tko je bolji, i pokušavajući iz svakog kuta zanijekati činjenicu da je Krist Bog, da je On utjelovljenje Duha Božjeg i da je On utjelovljenje istine. Također smišljaju razne načine i sredstva u svakom području kako bi spriječili Krista da ima vlast nad Božjim izabranim narodom, kako bi spriječili da se Kristove riječi šire ili primjenjuju među Božjim izabranim narodom, pa čak i kako bi spriječili da se ono što Krist čini i Njegovi zahtjevi i očekivanja od ljudi ostvare među Božjim izabranicima. Kao da njih, kad je Krist prisutan, crkva zanemaruje te osuđuje i odbacuje – kao da su gurnuti u stranu. U raznim očitovanjima antikrista možemo vidjeti da su po biti i naravi nepomirljivi s Kristom – ne mogu disati isti zrak kao On! Antikristi su od rođenja neprijateljski raspoloženi prema Bogu; oni su tu upravo da se odupru Kristu i žele poraziti i svladati Krista. Žele da sve djelo koje Krist čini bude uzaludno i beskorisno, tako da na kraju Krist ne zadobije mnogo ljudi i da, bez obzira na to gdje djeluje, ne postigne nikakve rezultate. Tek tada će antikristi biti sretni. Ako Krist izražava istine, a ljudi žude za njima, traže ih, radosno ih prihvaćaju, voljni su se dati za Krista, napustiti sve i širiti Kristovo evanđelje, tada antikristi postaju malodušni i osjećaju da nema nade za budućnost, da nikada neće biti prilike da se istaknu, kao da su bačeni u pakao. Gledajući ta očitovanja antikrista, je li ta njihova bit zbog koje se bore protiv Boga i neprijateljski se odnose prema Njemu nešto što je netko drugi usadio u njih? Nipošto nije; s tim su rođeni. Stoga su antikristi ljudi koji su rođeni kao reinkarnacija đavla, đavli koji su došli na zemlju. Oni nikada ne mogu prihvatiti istinu i nikada neće prihvatiti Krista, uzdizati Krista ili svjedočiti o Kristu. Iako se na prvi pogled ne vidi da javno sude Kristu ili Ga osuđuju, te iako mogu poslušno uložiti nešto truda i platiti cijenu, čim dobiju priliku, kad trenutak sazre, pokazat će se da su antikristi nepomirljivi s Bogom. Činjenica da se antikristi bore protiv Boga i uspostavljaju neovisno kraljevstvo postat će javna. Sve se to već događalo na mjestima gdje ima antikrista, a osobito je često ovih godina kad Bog obavlja Svoje djelo suda posljednjih dana; mnogi su ljudi to iskusili i vidjeli.

27. lipnja 2020.