II. Preziranje tijela u kojem se Bog utjelovio

Tema posljednjeg razgovora u zajedništvu bila je deseto očitovanje antikrista – preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće. Ova je stavka dalje podijeljena na još tri odjeljka za detaljan razgovor u zajedništvu. Prvi je odjeljak preziranje Božjeg identiteta i biti, drugi je preziranje tijela u kojem se Bog utjelovio, a treći je preziranje Božjih riječi. Ova se tri odjeljka koriste za raščlambu desete stavke različitih očitovanja antikrista. O prvom smo odjeljku razgovarali prošli put, a drugi odjeljak, preziranje tijela u kojem se Bog utjelovio, podijeljen je na četiri dijela. Koja su to četiri dijela? (Prvi je ulizivanje, laskanje i ljeporječivost; drugi je pomno ispitivanje i analiza, uz znatiželju; treći je da njihov odnos prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju; i četvrti je da samo slušaju što Krist govori, ali niti se pokoravaju niti su poslušni.) O prva smo dva dijela razgovarali prošli put; ovaj put ćemo razgovarati o trećem dijelu.

C. Njihov odnos prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju

Treći je dio „njihov odnos prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju”; promotrit ćemo različita očitovanja antikrista na temelju ove jednostavne fraze. U vašem dojmu ili prema onome što ste vidjeli i iskusili, ne bi li trebalo biti nekih primjera u vezi s ovim dijelom? Neki ljudi kažu: „Nikada nisam bio u kontaktu s Kristom; samo sam slušao Njegove propovijedi. Nemam stvarnog iskustva s ovim očitovanjem niti sam vidio da ga drugi iskazuju u stvarnosti.” Vi koji imate stvarnog iskustva s ovim dijelom, imate li vi ikakve osjećaje ili razumijevanja koji se podudaraju s time? Nemate? Onda doista trebamo imati podroban razgovor u zajedništvu, zar ne? (Da.) Na površini, ovaj dio uključuje različite stavove i očitovanja kada ljudi dođu u kontakt s Kristom. Zapravo, iz ovog dijela ne samo da se mogu vidjeti različita očitovanja i stavovi ljudi prema tijelu u kojem se Bog utjelovio, već se u ophođenju ljudi prema tijelu u kojem se Bog utjelovio mogu razlučiti i njihovi istinski stavovi i očitovanja prema Bogu. To jest, iz ovoga je očito s kakvim se stavom ljudi odnose prema Samom Bogu koji ima Božji identitet i bit, te imaju li bogobojazno srce, istinsku vjeru i istinsku pokornost. Kada se suočavaju s različitim situacijama, stavovi ljudi prema Kristu otkrivaju njihove stavove prema Bogu u kojeg vjeruju. Način na koji se ophodiš prema ovoj običnoj osobi, Kristu, bilo da imaš ikakve predodžbe, istinsku vjeru ili istinsku pokornost, ukazuje na to imaš li istinsku vjeru i istinsku pokornost prema Bogu u kojeg vjeruješ, Samom Bogu. U ophođenju ljudi prema Bogu na nebu – u njihovim stavovima, gledištima i onome što uistinu misle – prilično su nejasni i ne otkrivaju njihove stvarne stavove prema Bogu. Međutim, kada se ljudi stvarno susretnu s Bogom i vide opipljivo tijelo od krvi i mesa u kojem se Bog utjelovio, njihovi istinski stavovi prema Bogu postaju u potpunosti otkriveni. Riječi koje ljudi izgovaraju, misli u njihovim umovima, gledišta koja uspostavljaju i drže u svojim srcima, pa čak i njihove misli i stavovi prema Kristu u njihovim srcima, zapravo su različita očitovanja toga kako se odnose prema Bogu. Budući da je Bog na nebu nevidljiv i neopipljiv, za to kako ljudi o Njemu misle, kako se prema Njemu odnose, kako Ga ograničavaju i jesu li pokorni, u ljudima zapravo ne postoji mjerilo kojim bi se procijenilo jesu li njihova očitovanja ispravna ili u skladu s istinom. Ali kada se Bog utjelovi kao Krist, sve se to mijenja: nastaje mjerilo za procjenu svih tih očitovanja i stavova ljudi prema Bogu, čineći očitim istinske stavove ljudi prema Bogu. Ljudi često misle da imaju veliku vjeru u Boga i istinsko vjerovanje, osjećajući da je Bog velik, vrhovan i divan. Ali je li to odraz njihovog istinskog stasa ili samo raspoloženje? Teško je odrediti. Kada ljudi ne mogu vidjeti Boga, bez obzira na to koliko se dobronamjerno ophodili prema Njemu, njihovo je ophođenje prema Njemu uvijek prožeto neodređenošću, šupljinom i nepraktičnošću, uvijek ispunjeno nekim ispraznim maštarijama. Kada ljudi stvarno vide Boga i dođu u kontakt s Njim, razmjer njihove vjere u Boga, razina njihove pokornosti Bogu i imaju li istinsku ljubav prema Bogu postaju u potpunosti otkriveni. Stoga, kada se Bog utjelovi, osobito kada postane osoba koja je obična koliko god je to moguće, za sve ljude, ovo tijelo, ova obična osoba, postaje kušnja za svakoga i također otkriva vjeru i istinski rast svake osobe. Možda si mogao slijediti Boga kada si prvi put priznao Njegovo postojanje, ali kada prihvatiš utjelovljenog Boga, vidjevši da je Bog postao obična osoba, tvoj se um ispuni predodžbama. U to vrijeme, Krist u kojeg vjeruješ – ta obična osoba – postaje najveći izazov za tvoju vjeru. Danas, dakle, razgovarajmo u zajedništvu o utjecaju koji ta obična osoba, tijelo u kojem se Bog utjelovio, Krist, ima na ljude, te o stvarnim očitovanjima koja ljudi iskazuju prema toj običnoj osobi, Kristu, a koja otkrivaju njihove različite istinske stavove i gledišta prema Bogu.

Glavni sadržaj trećeg dijela jest da se ljudi odnose prema Kristu ovisno o svom raspoloženju. Na što se točno odnosi to raspoloženje jeste središte, žarište današnjeg zajedništva. Naravno, to raspoloženje je samo metonimija, generalizacija. To nije raspoloženje; iza njega se kriju različite ljudske predodžbe i maštarije, kao i sve vrste njihovih iskvarenih naravi, čak i njihova sotonska priroda-bit. Kada se osoba ne suočava ni sa kakvim preprekama u vršenju svojih dužnosti u Božjoj kući, nema ničega što utječe na njezino raspoloženje i sve teče glatko, ona često može moliti pred Bogom i živjeti vrlo redovitim životom, punim radosti i mira. Okruženje oko nje također je ugodno, većina braće i sestara dobro se slažu jedni s drugima, Bog ih često vodi u obavljanju njihovih dužnosti i u učenju profesionalnih vještina, pružajući prosvjetljenje i osvjetljenje, a načela primjene relativno su jasna – sve je tako normalno i teče tako glatko. U tom trenutku ljudi osjećaju da imaju veliku vjeru u Boga, osjećaju se posebno bliskima Bogu u svojim srcima, mogu često doći pred Boga da mole i povjeravaju se, osjećaju se prisno povezanima s Bogom i smatraju Boga posebno divnim. Njihovo je raspoloženje u tom trenutku vrlo dobro; često žive u miru i radosti, aktivno govore na okupljanjima i mogu svakodnevno redovito molitveno čitati Božje riječi i učiti himne. Kada sve ide tako dobro i glatko, ljudi neprestano zahvaljuju Bogu u svojim srcima, tiho se mole Bogu i odlučuju se dati za Boga cijeli svoj život, ponuditi sve što imaju te izdržati teškoće i platiti cijenu kako bi dobro ispunili svoje dužnosti. Osjećaju da je Bog tako velik, tako divan, te imaju odlučnost i volju ponuditi se Bogu, posvećujući Mu cijeli svoj život. Nije li ovo stanje posebno aktivno i pozitivno? Iz toga, čini se, možemo vidjeti odanost ljudi, njihovu ljubav prema Bogu i žrtve koje podnose. Sve se čini tako divno, mirno i glatko. Iz svih ovih očitovanja čini se da se ljudi samo aktivno trude sa svoje strane, surađujući s Božjim djelom i Njegovim zahtjevima, bez ičega nepovoljnog. Stoga u svojim srcima neprestano zahvaljuju Bogu, zahvaljuju Bogu na nebu i zahvaljuju Kristu na zemlji, ispunjeni beskrajnom ljubavlju i strahopoštovanjem prema Kristu. Kad god u himnama pjevaju riječi „ova neznatna osoba”, osjećaju se neizmjerno ganutima, misleći: „Uistinu je ova neznatna osoba ta koja me spasila, koja mi je dala ovu priliku, dopuštajući mi danas da vršim svoju dužnost kao stvoreno biće u Božjoj kući!” Neki se ljudi čak izravno mole: „O, praktični Bože, utjelovljeni Bože, Kriste: zahvaljujem Ti, slavim Te, jer Ti si mi dao sve ove blagoslove, Ti si me obdario milošću. Ti si Bog u mom srcu, Ti si Stvoritelj, Ti si Onaj kojeg želim slijediti. Voljan sam se cijeli svoj život davati za Tebe.” Sve su ove scene tako mirne, tako lijepe i čine se tako savršeno skladnima, kao da je spasenje tako lako i bez napora. Ali mogu li taj sklad i mir doista trajati zauvijek? Mogu li ostati nepromijenjeni? Nije to tako jednostavno.

1. Njihovo ponašanje kada su suočeni s orezivanjem

U procesu vršenja svojih dužnosti, neizbježno je da ljudi otkriju svoje iskvarene naravi, da gunđaju u okolnostima s kojima se susreću, da imaju svoja gledišta, a još više da rade stvari svojevoljno i nepromišljeno. U takvim se situacijama ljudi neizbježno suočavaju s orezivanjem. Kada se suoči s orezivanjem, ima li osoba puna entuzijazma, ispunjena maštarijama i predodžbama o Bogu, doista rast da se sa svime time suoči, da sve to istinski iskusi i da uspješno prođe kroz takve situacije? To nameće pitanje, i tu leži problem. Kada ljudi osjećaju da je sve tako divno, kada osjećaju da je Bog tako divan, da Bog toliko voli ljude, da je Njegova ljubav tako velika i tako stvarna, a onda se suoče s orezivanjem, s razotkrivanjem, oni koji ne razumiju istinu često se osjećaju smušeno i zbunjeno, uplašeno i prestrašeno. Odjednom se osjećaju kao da su pali u tamu, nesposobni vidjeti put pred sobom, ne znajući kako se suočiti s trenutačnom situacijom. Kada dođu pred Boga, traže iste osjećaje koje su imali prije, moleći se s istim raspoloženjem, mislima, gledištima i stavom kao prije. Ali tada osjećaju da više ne mogu osjetiti Boga. Kada osjete da ne mogu osjetiti Boga, počinju razmišljati: „Zar me Bog više ne želi? Odbacuje li me Bog s prezirom? Može li biti da se Bogu više ne sviđam zbog moje iskvarene naravi? Hoće li me Bog eliminirati? Ako je tako, nisam li gotov? Koji je sada smisao mog postojanja? Koji je smisao vjerovanja u Boga? Bolje da i ne vjerujem. Da nisam vjerovao, možda bih sada imao dobar posao, skladnu obitelj, svijetlu budućnost! Vjerovanje u Boga do sada mi nije donijelo ništa, ali ako doista prestanem vjerovati, ne bi li to značilo da su svi moji prethodni napori bili uzaludni, da su svi moji prethodni izdaci i žrtve bili uzaludni?” Nakon tih razmišljanja, odjednom se osjećaju neutješno i nelagodno po cijelom tijelu, misleći: „Bog na nebu je tako dalek, a ovaj Bog na zemlji, osim što razgovara o istini u zajedništvu i pruža istinu, u čemu mi još može pomoći? Što mi još može dati? Čini se tako neznatnim i tako neobazrivim. Kakva je to velika stvar imati malo iskvarene naravi? Da se ovo rješavalo na ljudski način, Bog bi previdio da ljudi imaju malo iskvarene naravi; postupio bi s blagošću i ne bi se hvatao za svaku sitnicu. Zašto me Bog orezuje i disciplinira ovako, pa me čak i ignorira, zbog tako male stvari? Nije teško otkriti takvu iskvarenu narav u ovakvoj situaciji, ali Bog se me zapravo gnuša. Voli li On doista ljude ili ne? Gdje se Njegova ljubav otkriva? Kako točno On voli ljude? U svakom slučaju, u ovom trenutku više ne mogu osjetiti Božju ljubav.” Kada ne mogu osjetiti Božju ljubav, istog se trena osjećaju vrlo udaljenima od Boga na nebu, a još udaljenijima od ovog Krista na zemlji, ove obične osobe. Kada osjete tu pustoš u svom srcu, mole se neprestano i tješe se uvijek iznova: „Ne boj se, položi svoju nadu u Boga na nebu. Bog je moj štit, Bog je moja snaga, Bog i dalje voli ljude.” U ovom trenutku, gdje je Bog o kojem govore? Na nebu, među svim stvarima, taj je Bog Onaj koji istinski voli ljude, Bog kojem se ljudi dive i kojeg obožavaju, koji može biti njihov štit, njihova uvijek prisutna pomoć i može utješiti njihova srca. On je oslonac za njihov duh, srce i tijelo. A što se tiče ovog Boga na zemlji, u srcima ljudi sada više nema oslonca u Njemu. Njihov se stav mijenja. U kojoj se situaciji mijenja? Kada su suočeni s orezivanjem i razotkrivanjem te naiđu na udarce, njihova se istinska vjera otkriva.

Jednom kada se ljudi suoče s orezivanjem, njihova takozvana istinska vjera odmah pronalazi oslonac u nejasnom Bogu na nebu. A što se tiče vidljivog Boga na zemlji, kakav je njihov stav? Prva reakcija ljudi je da Ga odbace i puste, da se više ne oslanjaju na Njega niti da vjeruju u Njega, već da Ga izbjegavaju, da se skrivaju i udaljavaju od Njega. To je vrsta raspoloženja koju ljudi imaju. Kada su suočeni s orezivanjem, istina koju ljudi razumiju, njihova takozvana istinska vjera, odanost, ljubav i pokornost, postaju tako krhki. Kada se sve te okolnosti promijene, njihov se stav prema utjelovljenom Bogu također mijenja u skladu s tim. Njihove prethodne žrtve – njihova takozvana odanost, trošak i cijena koju su platili, kao i njihova takozvana pokornost – u tom se trenutku ne otkrivaju kao bilo kakva odanost ili istinska pokornost, već samo kao entuzijazam. A što je pomiješano s tim entuzijazmom? Entuzijazam je onečišćen ljudskim osjećajima, ljudskom dobrotom i ljudskom odanošću. Ta se odanost također može shvatiti kao naglost, kao u: „Ako nekoga slijedim, moram pokazati istinsku bratsku odanost, biti spreman položiti život za njega, potruditi se za njega, primiti metak za njega, ponuditi sve za njega,” što je očitovanje ljudske naglosti. Takva se ljudska očitovanja otkrivaju u ovom trenutku. Zašto se otkrivaju? Zato što se u ljudskim mislima i gledištima čini da su prihvatili da je ta obična osoba utjelovljeni Bog, da je Krist, da je Bog i da On posjeduje Božji identitet – ali gledajući njihov stvarni rast, istinu koju razumiju i njihovo znanje o Bogu, oni nisu istinski prihvatili tu običnu osobu niti su se prema toj običnoj osobi odnosili kao prema Kristu, kao prema Bogu. Kada sve ide dobro, kada je sve onako kako čovjek želi, kada ljudi osjećaju da ih Bog blagoslivlja, osvjetljuje, vodi i obdaruje milošću, i kada se ono što ljudi primaju od Boga podudara s njihovim predodžbama i maštarijama, oni mogu subjektivno prihvatiti običnu osobu za koju je Bog posvjedočio kao Boga ljudi. Međutim, kada se sve te okolnosti promijene, kada Bog oduzme sve te stvari i kada ljudima nedostaje istinsko razumijevanje i ne posjeduju istinski rast, sve se o njima otkriva, a ono što izražavaju upravo je njihov istinski stav prema Bogu. Kako nastaje taj istinski stav? Odakle potječe? Potječe iz ljudske iskvarene naravi i njihovog nepoznavanja Boga. Zašto to kažem? Koja je to iskvarena narav u ljudima? (Nakon što ih je Sotona iskvario, ljudi se iznutra čuvaju Boga i stvaraju prepreku prema Njemu. Bez obzira na to što Bog čini, uvijek se pitaju: „Hoće li mi Bog nauditi?”) Je li odnos između ljudi i Boga samo pitanje postojanja prepreke? Je li to tako jednostavno? Nije samo pitanje postojanja prepreke; to je problem dviju različitih biti. Ljudi imaju iskvarene naravi – ima li Bog iskvarenu narav? (Ne.) Zašto onda postoji nesklad između ljudi i Boga, zašto su ljudi neprijateljski raspoloženi prema Bogu? U čemu je razlog? Je li u Bogu ili u ljudima? (U ljudima.) Na primjer, ako se dvoje ljudi posvađa i prestanu razgovarati, čak i ako razgovaraju, to će biti samo površno, s preprekom stvorenom u njihovim srcima. Kako nastaje ta prepreka? Nastaje zato što imaju različita gledišta koja se ne mogu pomiriti i nijedno nije voljno odustati od svog gledišta, što sprječava jedinstvo. Tako nastaju prepreke među ljudima. Ali ako odnos između ljudi i Boga opišemo kao da samo postoji prepreka, nije li to pomalo ublažavanje, promašivanje biti? Istina je da postoji prepreka, ali ako samo koristimo izraz „prepreka” da objasnimo problem ljudske iskvarene naravi, to bi bilo preblago. To je zato što ljudi, nakon što ih je Sotona iskvario, imaju sotonsku iskvarenu narav i bit, a njihova je urođena priroda neprijateljska prema Bogu. Sotona je neprijateljski raspoložen prema Bogu. Odnosi li se on prema Bogu kao prema Bogu? Ima li on vjeru u Boga ili pokornost prema Njemu? On nema ni istinsku vjeru ni istinsku pokornost – takav je Sotona. Ljudi su isti kao Sotona; posjeduju Sotoninu iskvarenu narav i bit, a također im nedostaje istinska vjera u Boga i pokornost prema Njemu. Možemo li onda reći da postoji prepreka između ljudi i Boga zbog tog nedostatka istinske vjere i pokornosti? (Ne.) To samo ukazuje na to da su ljudi neprijateljski raspoloženi prema Bogu. Kada se ono što Bog čini podudara s ukusima, raspoloženjima i potrebama ljudi, zadovoljava njihove sklonosti i čini da sve teče glatko i po želji, ljudi tada osjećaju da je Bog vrlo divan. Ali je li taj osjećaj da je Bog divan u takvim trenucima istinski? (Ne.) To je samo iskorištavanje situacije i nuđenje nekoliko lijepih riječi zauzvrat; to je poznato kao iskorištavanje prilike da bi se glumila dobrota. U takvim situacijama, odražavaju li riječi koje ljudi govore istinsko znanje o Bogu? Je li to znanje o Bogu stvarno ili lažno? (Lažno.) To znanje nije u skladu s istinom niti s biti Božjom. To nije istinsko znanje, već maštarija, predodžba koja proizlazi iz ljudskih osjećaja i naglosti. Kada se ta predodžba sruši, razotkrije i otkrije, ljudi se osjećaju frustrirano; to podrazumijeva da im je sve što su željeli zadobiti oduzeto. Nije li prethodna percepcija ljudi da je Bog divan i dobar na razne načine bila kritizirana i osuđena? To je upravo suprotno od onoga u što su prije vjerovali. Mogu li ljudi prihvatiti tu činjenicu? (Ne.) Kad ti Bog ne daje ništa, On ti jednostavno dopušta da živiš po Njegovim riječima, da govoriš i djeluješ, vršiš svoju dužnost, služiš Bogu, slažeš se s drugima i tako dalje, sve prema Njegovim riječima. Kada doista živiš po Njegovim riječima i možeš osjetiti Božje brižne namjere te možeš istinski voljeti Boga i pokoravati Mu se, tada su nečistoće u tebi manje, a divota i bit Božja koje osjećaš su istinske.

Kada su ljudi suočeni s disciplinom i orezivanjem, razvijaju predodžbe, pritužbe i pogrešna razumijevanja o Bogu. Kada se te stvari pojave, ljudi odjednom osjete da je Bog neobziran, kao da nije tako divan kao što su zamišljali: „Svi kažu da je Bog divan, ali zašto ja to ne mogu osjetiti? Ako je Bog doista divan, trebao bi me blagosloviti i utješiti. Kad sam na rubu pogreške, trebao bi me upozoriti umjesto da me pusti da se osramotim ili pogriješim; trebao bi te stvari učiniti prije nego što pogriješim, spriječiti me da činim pogreške ili krenem pogrešnim putem!” Takve predodžbe i misli kovitlaju se u ljudskim umovima kada se suoče s nevoljama. U tom trenutku, način na koji ljudi govore i ponašaju se postaje manje otvoren. Kada se ljudi suoče s orezivanjem, kada se suoče s nevoljama, njihovo raspoloženje se pogoršava; počinju osjećati da ih Bog ne voli toliko ili da se prema njima ne odnosi s toliko milosti, da im nije toliko sklon. Misle u sebi: „Ako me Bog ne voli, zašto bih ja volio Njega? Ni ja neću voljeti Boga.” Prije, u svojim razgovorima s Bogom, što god bi Bog pitao, oni bi odgovorili; bili su vrlo aktivni. Uvijek su htjeli više podijeliti, nikad im nije ponestajalo riječi, htjeli su izraziti i prenijeti sve u svojim srcima, želeći biti Božji pouzdanici. Ali kada se suoče s orezivanjem, osjećaju da Bog više nije tako divan, da ih Bog ne voli toliko, pa ni oni više ne žele voljeti Boga. Kada Bog nešto pita, oni jednostavno odgovaraju kratko i površno, dajući odgovore od jedne riječi. Ako Bog pita: „Koliko dobro vršiš svoje dužnosti u posljednje vrijeme?”, oni odgovaraju: „Dobro.” „Imaš li kakvih poteškoća?” „Ponekad.” „Možeš li skladno surađivati s braćom i sestrama?” U sebi misle: „Pih, ne mogu se ni za sebe pobrinuti, kako mogu skladno surađivati s drugima?” „Imaš li kakvih slabosti?” „Dobro sam.” Postaju nevoljki više govoriti, pokazujući potpuno negativan, prigovarajući stav. Cijelo njihovo biće postaje bezvoljno i malodušno, ispunjeno pritužbama i osjećajem nepravde, nevoljko reći više nego što je potrebno. Zašto je to tako? Zato što im raspoloženje sada nije dobro, donekle su malodušni i nisu raspoloženi za razgovor ni s kim. Kada ih se pita: „Jesi li se molio nedavno?”, odgovaraju: „Moje molitve i dalje sadrže iste riječi.” „Tvoje stanje u posljednje vrijeme nije bilo dobro; jesi li tražio istinu kada si se suočio s poteškoćama?” „Sve razumijem, samo ne mogu biti pozitivan.” „Razvio si pogrešno razumijevanje Boga. Vidiš li gdje je tvoj problem? Koje te iskvarene naravi sprječavaju da dođeš pred Boga? Što te navodi da budeš tako negativan da ti se čak ni ne da doći pred Boga moliti?” „Ne znam.” Kakav je to stav? (Negativan i prkosan.) Točno, nema ni trunke pokornosti, već su ispunjeni pritužbama i osjećajem nepravde. U svom duhovnom i mentalnom svijetu, oni smatraju boga sličnim kipu Bude ili Bodisatve kako ih ljudi opisuju. Bez obzira na to što ljudi čine ili kako žive, ti kipovi Bude ili Bodisatve nikada ne izgovaraju ni riječ, jednostavno se prepuštajući ljudskim manipulacijama. Oni vjeruju da ih bog ne bi trebao orezivati, a još manje povrijediti; što god pogrešno učinili, bog bi ih trebao samo tješiti, a ne orezivati, razotkrivati ili otkrivati, a zasigurno ne disciplinirati. Žele vjerovati u Boga i vršiti svoju dužnost prema vlastitim raspoloženjima i naravima, čineći što im se prohtije, misleći da bi, bez obzira na to što čine, Bog trebao biti zadovoljan, sretan i prihvatiti to. Međutim, stvari ne idu kako žele; Bog ne postupa na taj način. Ljudi tada misle: „Ako on ne postupa kako sam zamislio, je li on još uvijek bog? Je li još uvijek vrijedan mog ulaganja, davanja i žrtve? Ako nije, onda bi bilo budalasto da mu ponudim svoje iskreno srce, zar ne?” Stoga, kada dođe vrijeme za orezivanje, početna reakcija ljudi nije da slušaju, iz perspektive stvorenog bića, što Bog govori ili koji su Njegovi zahtjevi, niti koji su ljudski problemi, stanja ili naravi koje Bog razotkriva, niti kako bi čovjek trebao prihvatiti te stvari, postupati s njima ili im se pokoriti. Takve stvari ljudima nisu na umu. Bez obzira na to kako Bog govori ljudima ili kako ih vodi, ako je Njegov ton ili način govora neobziran – ako se ne uzimaju u obzir njihova raspoloženja, samopoštovanje i slabosti – tada ljudi dobivaju predodžbe i ne žele se odnositi prema Bogu kao prema Bogu niti žele biti stvorena bića. Najveći je problem ovdje u tome što su, kada Bog daruje lijepe trenutke, omogućujući da sve ide onako kako ljudi žele, oni su voljni djelovati kao stvorena bića, ali kada Bog priredi nevolju kako bi disciplinirao i razotkrio ljude, kako bi naučili lekciju i kako bi razumjeli istinu i spoznali Njegovu nakanu – u takvim Mu trenucima ljudi odmah okreću leđa i više ne žele biti stvorena bića. Kada osoba ne želi biti stvoreno biće, hoće li se tada, iz te perspektive i s tog položaja, moći pokoriti Bogu? Hoće li moći prihvatiti identitet i bit Boga? Neće. Kakva je to dramatična promjena kada dobra raspoloženja, dobra stanja i entuzijazam – ona vremena kada ljudi žele biti Božji pouzdanici – zamijene vremena kada Ga ljudi žele napustiti, suočeni s orezivanjem i okruženjima koja je Bog postavio! Što je, točno, istina u vezi s tim? Što je to što bi ljudi trebali znati? Ne bi li osoba trebala znati kakav stav treba imati prema Bogu kao stvoreno biće? Koja su načela koja treba slijediti? Kao osoba – iskvareno ljudsko biće – koju točno perspektivu i položaj čovjek treba zauzeti prema svemu što mu Bog daje i prema okruženjima koja On postavlja? Kakav stav i pristup ljudi trebaju zauzeti prema Božjem orezivanju? Ne bi li ljudi trebali promišljati o takvim stvarima? (Trebali bi.) Ljudi bi trebali promišljati o tim stvarima. Bez obzira na to kada i kako se osoba odnosi prema Bogu, njezin se identitet, zapravo, ne mijenja; ljudi su uvijek stvorena bića. Ako se ne miriš sa svojim mjestom stvorenog bića, to znači da si vrlo buntovan i da si daleko od promjene naravi, daleko od toga da se bojiš Boga i kloniš se zla. Ako se miriš sa svojim mjestom stvorenog bića, kakav bi stav trebao imati prema Bogu? (Bezuvjetnu pokornost.) U najmanju ruku, moraš posjedovati tu jednu stvar: bezuvjetnu pokornost. To znači da u bilo kojem trenutku ono što Bog čini nikada nije pogrešno; samo ljudi griješe. Bez obzira na okruženja s kojima se čovjek susreće – osobito u suočavanju s nevoljom i osobito kada ih Bog otkriva ili razotkriva – prvo što bi trebao učiniti jest doći pred Boga kako bi promislio o sebi i ispitao svoje riječi i djela te svoju iskvarenu narav, umjesto da ispituje, preispituje i prosuđuje jesu li Božje riječi i djela ispravni ili pogrešni. Ako ostaneš na svom pravom položaju, trebao bi točno znati što trebaš činiti. Ljudi imaju iskvarenu narav i ne razumiju istinu. To nije tako velik problem. Ali kada ljudi imaju iskvarenu narav i ne razumiju istinu, a ipak ne tragaju za istinom, to je velik problem. Imaš iskvarenu narav i ne razumiješ istinu, pa si sposoban samovoljno suditi Bogu te se prema Njemu odnositi i komunicirati s Njim kako ti nalažu tvoje raspoloženje, sklonosti i osjećaji. Međutim, ako ne tragaš za istinom i ne primjenjuješ je, stvari neće biti tako jednostavne. Ne samo da se nećeš moći pokoriti Bogu, već bi Ga mogao pogrešno shvatiti i žaliti se na Njega, osuditi Ga, opirati Mu se, pa čak Ga i proklinjati i odbaciti u svom srcu, govoreći da On nije pravedan, da sve što On čini nije nužno ispravno. Nije li vrlo opasno što i dalje možeš razviti takva shvaćanja? (Jest.) To je tako opasno. Ne tragati za istinom može čovjeka stajati života! A to se može dogoditi u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Koliko god tvoje emocije, odlučnost, želje ili težnje trenutačno bile snažne, i koliko god u ovom trenutku volio Boga u svom srcu, sve je to privremeno. To je baš kao kad pastor vodi vjenčanje i pita obje strane: „Uzimaš li njega (ili nju) za svog muža (ili ženu)? U bolesti i zdravlju, u nesreći, u siromaštvu i tako dalje, jesi li voljan provesti svoj život s njim (ili njom)?” Obje strane, s očima punim suza i srcima preplavljenim osjećajima, zavjetuju se da će posvetiti svoje živote jedno drugome i preuzeti doživotnu odgovornost jedno za drugo. Što su ti svečani zavjeti u tom trenutku? Oni su samo prolazne ljudske emocije i želje. Ali posjeduju li obje strane uistinu takav integritet? Posjeduju li uistinu takvu ljudskost? To ostaje nepoznanica; istina će se otkriti tijekom sljedećih deset, dvadeset ili trideset godina. Neki se parovi razvedu nakon tri do pet godina, neki nakon deset godina, a drugi, nakon trideset godina, prekinu tek tako. Kamo su nestale njihove početne želje? Što se dogodilo s njihovim svečanim zavjetima? Davno su bačeni u vjetar. Kakvu ulogu igraju ti svečani zavjeti? Nikakvu; oni su samo želje, trenutni osjećaji – osjećaji i želje ne određuju ništa. Što je potrebno da par uistinu provede cijeli život zajedno, da zajedno ostari? Idealno govoreći, u najmanju ruku, obje osobe trebaju imati integritet i čestit karakter. Konkretnije govoreći, tijekom života susrest će se s mnogim stvarima – velikim i malim, dobrim i lošim, nedaćama, preprekama, poteškoćama, uglavnom stvarima koje nisu po volji. To zahtijeva da obje strane imaju istinsku toleranciju, strpljenje, ljubav, obzirnost, brigu i druge relativno pozitivne stvari u ljudskosti kako bi podupirale jedno drugo do kraja puta. Bez tih kvaliteta, oslanjajući se isključivo na zavjete i na težnje, želje i maštarije iz vremena kada su se vjenčali, sigurno ne mogu stići do kraja. Isto vrijedi i za vjeru u Boga; ako čovjek ne traga za istinom, već se oslanja samo na malo entuzijazma i pokoju želju, definitivno ne može ostati postojan i apsolutno ne može slijediti Boga do kraja.

Kako čovjek može vjerovati u Boga i slijediti Ga, a da ne ovisi o svom raspoloženju i da na njega ne utječu njegovo raspoloženje ili okruženje? Kako se to uopće može postići? Koji je minimalni uvjet za vjerovanje u Boga? Potrebno je imati stav ljubavi prema istini i traženja istine. Neki ljudi pitaju: „Jesu li odlučnost i davanje zavjeta važni?” Oni su neophodni, ali ovise o stupnju vjere. Ako je netko u prvoj ili drugoj godini vjerovanja, bez toga se njegov entuzijazam ne može rasplamsati. Bez entuzijazma, osoba koja počne vjerovati u Boga mogla bi biti mlaka, ne baš revna u svom traženju, niti bi odustajala, već bi samo radila što god se od nje traži. Takva se osoba muči s napretkom i nedostaje joj jasan stav. Stoga je novim vjernicima potreban taj entuzijazam. Taj entuzijazam može donijeti mnogo pozitivnih stvari osobi, omogućujući joj da brzo razumije istinu, viziju i cilj Božjeg djela te da brzo postavi temelj. Osim toga, kada se ljudi aktivno i s entuzijazmom daju i plaćaju cijenu, brže ulaze u istina-stvarnost. U početku je čovjeku potreban taj entuzijazam i trebao bi imati odlučnost i težnje. Međutim, može biti opasno ako nakon više od tri godine vjerovanja u Boga čovjek ostane na stupnju entuzijazma. U čemu leži ta opasnost? Ljudi se uvijek odnose prema svojoj vjeri u Boga i pitanjima promjene naravi na temelju svojih maštanja i predodžbi. Pokušavaju spoznati Boga i steći razumijevanje Njegovog djela i Njegovih zahtjeva za ljude na temelju svojih maštanja i predodžbi. Mogu li takvi ljudi ući u istina-stvarnost ili razumjeti Božje nakane? (Ne.) Ako osoba ne može razumjeti istinu, nastaju problemi. Postoji li itko tko vjeruje u Boga i cijeli svoj život živi kao pod staklenim zvonom, uvijek u milosti i blagoslovima? Ne, prije ili kasnije, svatko se mora suočiti sa stvarnim životom i raznim okruženjima koja je Bog za njega postavio. Kada se susretneš s tim različitim okruženjima i suočiš s raznim problemima u stvarnom životu, kakvu ulogu može odigrati tvoj entuzijazam? Može te samo potaknuti da se obuzdaš, da platiš cijenu, da patiš, ali te ne može navesti na razumijevanje istine ili Božjih nakana. Međutim, ako tražiš istinu i razumiješ istinu, to je drugačije. Kako je drugačije? Kada razumiješ istinu i suočiš se s tim situacijama, više se prema njima ne odnosiš na temelju svog entuzijazma ili predodžbi. Kad god se s nečim susretneš, prvo dolaziš pred Boga tražiti i moliti, pronaći istina-načela. Tada možeš postati pokoran i imati takvu svijest i stav. Taj stav i ta svijest su presudni. Može se dogoditi da u određenoj kušnji ne dobiješ ništa, da ne uđeš preduboko u istinu i ne razumiješ što je točno stvarnost istine. Međutim, tijekom te kušnje, posjedovanje takve svijesti i stava o pokornosti omogućuje ti da istinski iskusiš kako bi ljudi, kao stvorena bića, trebali djelovati i što bi trebali činiti kako bi bili najnormalniji i najispravniji pred Bogom. Iako možda ne razumiješ Božju nakanu ili ne znaš točno što Bog želi da postigneš ili dobiješ u takvom okruženju, osjećaš da se možeš pokoriti Bogu i takvim okolnostima. Iz dubine svog srca možeš prihvatiti okruženje koje je Bog za tebe postavio. Osjećaš da si zadržao svoj pravi položaj kao stvoreno biće, da se nisi pobunio protiv Boga niti Mu se opirao, i tvoje se srce osjeća sigurno. Dok se osjećaš sigurno, tvoje oslanjanje na Boga na nebu nije maglovito i ne osjećaš se udaljeno od Boga na zemlji niti Ga odbacuješ. Umjesto toga, duboko u srcu osjećaš malo više straha, kao i malo više bliskosti. Pogledaj razliku između nekoga tko traži istinu i može se pokoriti, i nekoga tko se oslanja na entuzijazam i ima samo malo odlučnosti – je li značajna? Razlika je ogromna. Kada se osoba koja se oslanja na entuzijazam i ima samo odlučnost suoči sa nekom situacijom, opirat će se, raspravljati, žaliti se i osjećati se povrijeđeno. Mogla bi misliti: „Zašto se Bog ovako odnosi prema meni? Još sam mlad, zašto me Bog ne tješi? Zašto Bog ne uzima u obzir moja prošla postignuća? Zašto me kažnjava umjesto da me nagrađuje? Tako sam mlad, što ja znam? Čak se ni moji roditelji kod kuće nikada nisu tako ponašali prema meni; cijenili su me kao svoje dragocjeno dijete, svoju malu bebu. Sada kada sam puno odrastao nakon dolaska u Božju kuću, to što se Bog ovako odnosi prema meni čini se previše neobzirno!” To su vrste iskrivljenih argumenata koje iznose. Kako nastaju takvi iskrivljeni argumenti? Ako osoba traži i razumije istinu, može li i dalje imati te iskrivljene argumente? Ako osoba razumije i poznaje te istine dok uobičajeno vrši svoju dužnost, može li i dalje gajiti takve pritužbe i naglost kada se suoči sa situacijama? (Ne.) Definitivno ne bi tako govorila. Umjesto toga, vidjela bi sebe kao obično stvoreno biće i došla bi pred Boga, bez obzira na dob, spol ili položaj i status, jednostavno se pokoravajući i slušajući Božje riječi. Kada ljudi mogu slušati riječi koje Bog govori i Njegove zahtjeve, u svojim srcima su pokorni. Kada se osoba može svjesno pokoriti, kada ima stav pokornosti, ona uistinu stoji na položaju stvorenog bića, imajući ljubav, pokornost i strahopoštovanje prema Bogu, ne oslanjajući se na svoja raspoloženja ili osjećaje. Ovo su neke reakcije kada se ljudi suoče s orezivanjem. Koje su glavne reakcije? Osjećaju se loše, frustrirano, kao da im je učinjena nepravda i te im je potrebna utjeha. Kada ne dobiju utjehu ili toplinu, počinju gajiti pritužbe i nesporazume o Bogu u svojim srcima. Više ne žele moliti Boga i duboko u sebi razmišljaju o napuštanju Boga, želeći se udaljiti od Njega – i od Boga na nebu i od Boga na zemlji. Neki ljudi, ako ih malo orežem, izbjegnu Me sljedeći put kad se sretnemo i ne žele razgovarati sa Mnom. Obično, kada nisu orezani, uvijek su oko Mene, nude čaj, pitaju trebam li što, dobrog su raspoloženja, marljivi, razgovorljivi i bliski u svom odnosu s Bogom. Ali jednom kada su orezani, više nije isto – više ne nude čaj niti pozdravljaju, a ako im postavim još nekoliko pitanja, jednostavno odu i više ih se ne vidi.

Dok sam još bio u kontinentalnoj Kini odsjedao sam u domovima neke braće i sestara. Neki od tih ljudi imali su lošu ljudskost, neki su bili novi vjernici, neki su razvili brojne predodžbe pri našem prvom kontaktu i nisu razumjeli istinu, a drugi uopće nisu težili istini. Vidjevši te ljude kako otkrivaju svoju iskvarenost, nisam ih mogao orezivati; morao sam govoriti nježno i taktično. Da ih doista orežeš, razvili bi predodžbe i buntovništvo, pa ih trebao maziti i pregovarati s njima te više govoriti o istini u zajedništvu kako bi ih usmjeravao. Ako ne bi pregovarao ili razgovarao u zajedništvu, već samo postavljao izravne zahtjeve, to apsolutno ne bi funkcioniralo. Na primjer, mogao bi reći: „Ovaj je obrok malo preslan; možda ga sljedeći put napravi malo manje slanim. Jedenje previše soli nije dobro za zdravlje. Kao vjernici u Boga, trebali biste također primjenjivati zdrav razum i ne biti neuki; morate prihvaćati pozitivne stvari. Ako mi ne vjeruješ, možeš pitati praktičara tradicionalne kineske medicine o učincima previše soli na bubrege.” Takav je pristup za njih prihvatljiv. Ali ako kažeš: „Ova je hrana tako slana, pokušavaš li nekoga ubiti sa solju? Zašto je uvijek praviš tako slanom? Preslana je za jelo! Kako možeš biti tako neuk? Sljedeći put je nemoj praviti tako slanom!”, onda to neće funkcionirati. Sljedeći obrok možda uopće neće dodati sol. A ti onda kažeš: „Zašto je ovo tako bljutavo?” „Bljutavo? Nisi li rekao da je preslano? Previše soli šteti bubrezima, pa nije li bolje uopće ne stavljati sol? Onda neće štetiti bubrezima.” Biti preoštar neće funkcionirati; potrebno je pregovarati i maziti ih. Mnogi su ljudi prilično problematični; kada razgovaraš s njima, moraš paziti na način i vrijeme svog govora, a također uzeti u obzir njihovo raspoloženje – moraš malo pregovarati. Ponekad, ako slučajno govoriš malo preoštro, mogao bi ih povrijediti i oni bi se mogli iznutra opirati. Na površini se možda ne čini puno, ali iznutra je drugačije. Obično, kada ih pitaš da nešto učine, oni to odmah učine, ali ako povrijediš njihove osjećaje, postaju manje entuzijastični u obavljanju stvari, odugovlače i potpuno su nevoljki. Kažu: „Kako mogu biti dobar prema tebi kad sam loše volje? Bit ću ljubazniji kad sam dobre volje, ali kad nisam, dovoljno je tek odraditi.” Kakva su to stvorenja? Nije li s ljudima teško izaći na kraj? (Jest.) Ljudi su baš takvi, neprijemčivi za razum i izvan svake logike. Kada kasnije promišljaju o sebi, mogu pognuti glave, priznati svoje grijehe i gorko plakati, ali i dalje reagiraju na isti način kada se ponovno suoče s takvim stvarima i budu orezani. Je li to osoba koja traga za istinom? (Ne.) Kakva je to osoba? Takva je osoba samovoljna i uopće ne prihvaća istinu. To je stav koji ljudi imaju prema Bogu kada se suoče s orezivanjem i kada se suoče s nevoljama. Ukratko, nisu pokorni, ne mogu prihvatiti istinu, a kada su povrijeđeni, odnose se prema Bogu u skladu sa svojom naglosti. Nije li to ozbiljan problem? Kada susretnem neke ljude, čak i prije nego što ih orežem, dovoljno je da spomenem pitanje koje je pred nama, lica im se smrknu, govore mrzovoljno, imaju loš stav, pa čak i bacaju stvari. Ne možeš s njima otvoreno razgovarati; moraš okolišati i biti taktičan. Mogu li Ja govoriti na tako zaobilazan način kao što to ljudi čine? Bez obzira na to možeš li to prihvatiti ili ne, moram reći ono što je istina – u Božjoj se kući mora postupati prema istina-načelima. Neki ljudi ne pokazuju vanjsku reakciju kada su orezani, ali se iznutra dure. Može li takva osoba dobro vršiti svoju dužnost? (Ne.) Ako ne mogu pravilno vršiti svoju dužnost i stalno griješe, crkva se s njima mora nositi prema načelima.

2. Njihovo ponašanje prema Kristu kada je bio proganjan, bez mjesta gdje bi naslonio glavu

Vjerovati u Boga i slijediti Ga u kontinentalnoj Kini svakodnevno je opasno. U takvom okruženju, koje je za to iznimno surovo, postoji mogućnost uhićenja u bilo kojem trenutku. Svi ste vi iskusili okruženje u kojem ste bili proganjani – a nisam li i Ja? Živjeli smo u istom okruženju, stoga sam se u tom okruženju morao često skrivati. Bilo je trenutaka kada sam morao promijeniti lokaciju dva ili tri puta u danu; bilo je čak i trenutaka kada sam morao ići na mjesta na koja nisam ni sanjao da ću ići. Najteži su bili trenuci kada nisam imao kamo otići – održao bih okupljanje tijekom dana, a onda noću ne bih znao gdje je sigurno. Ponekad, nakon teške muke da nađem mjesto, morao sam otići sljedeći dan, jer je veliki crveni zmaj stezao obruč. Što ljudi koji istinski vjeruju u Boga misle kada vide takav prizor? „To što je Bog došao na zemlju u tijelu da spasi čovjeka cijena je koju je On platio. To je jedna od patnji koje je On podnio, i to u potpunosti ispunjava Njegove riječi koje kažu: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio” (Matej 8,20). Stvari su doista takve – i utjelovljeni Krist osobno doživljava takvu patnju, isto kao i čovjek.” Svi koji istinski vjeruju u Boga mogu vidjeti koliko je Njegovo djelo spašavanja čovjeka naporno, i zbog toga će ljubiti Boga i zahvaljivati Mu na cijeni koju plaća za čovječanstvo. Oni s posebno lošom ljudskošću, koji su zlobni i potpuno odbacuju istinu, kao i oni koji slijede Krista samo iz znatiželje ili želje da svjedoče čudima, ne razmišljaju na ovaj način kada vide takve prizore. Oni misle: „Ti nemaš gdje odsjesti? Ti si bog, radiš na spašavanju ljudi, a ne možeš ni sebe spasiti i ne znaš gdje ćeš sutra odsjesti. Sada nemaš čak ni mjesto gdje bi se sklonio – kako da vjerujem u tebe ili te slijedim?” Što su okolnosti opasnije, to se oni više raduju, misleći: „Srećom, nisam se svega u potpunosti odrekao; srećom, imam rezervni plan. Vidiš? Sad nemaš dom! Znao sam da će doći do ovoga – nemaš gdje glavu nasloniti, a ja ti čak moram pomoći pronaći sklonište.” Razotkriveni su, zar ne? Kad bi takvi ljudi svjedočili prizoru raspeća Gospodina Isusa, kako bi se ponašali? Kad je Gospodin Isus nosio križ prema Golgoti, gdje su bili takvi ljudi? Bi li Ga mogli nastaviti slijediti? (Ne.) Oni su zanijekali Božji identitet, Njegovu bit, pa čak i Njegovo postojanje. Pobjegli su, otišli se brinuti za sebe, više ne slijedeći Boga. Bez obzira na to koliko su propovijedi prije čuli, sve su one nestale iz njihovih srca, iščeznuvši bez traga. Vjerovali su da je sve što vide pred sobom stvarno i ljudskog podrijetla, nepovezano s Bogom. Mislili su: „Ova je osoba samo čovjek; gdje je u njemu identitet ili bit boga? Da je bog, bi li se ovako skrivao i prikrivao, proganjan od Sotone bez mjesta gdje bi glavu naslonio, bez mjesta gdje bi našao utočište? Da je bog, trebao bi se iznenada preobraziti i nestati pred očima sviju dok ga proganjaju, tako da ga nitko ne bi mogao vidjeti, te bi znao kako postati nevidljiv – to bi bio bog!” U opasnom okruženju kontinentalne Kine, neka su braća i sestre, vidjevši da sam došao k njima, riskirali svoju sigurnost da Me ugoste i zaštite, dok su drugi pobjegli, nestavši bez traga. Neki su čak promatrali s podsmjehom, gledajući sa strane. Tko su ti ljudi? To su bezvjernici, antikristi. Kad su ti ljudi vidjeli Krista kako ga progone iz ovog grada u drugi, kako su doživjeli tu situaciju? Kako su je razumjeli? „I krist je u opasnosti. Ako ga uhite, onda je s radom crkve gotovo, a i rad božje kuće će se zaustaviti. To će dokazati da je ono što je bog svjedočio pogrešno – da to ne dolazi od boga, već od čovjeka. Bolje da požurim kući živjeti svoj život; idem se obogatiti!” To je ponašanje antikrista. Kad se Krist suočio s progonom bez mjesta za skrivanje i bez mjesta za odmor, umjesto da jednodušno pate s Bogom i nastave rad crkve s Njim u takvom okruženju, postali su promatrači koji su Ga gledali i rugali Mu se. Čak su poticali druge da uzrokuju uništenje, prekide i ometanja, i štoviše, kad su neki ljudi vidjeli da se nemam gdje skriti ni smjestiti, iskoristili su priliku da ometaju rad crkve i prigrabe imovinu Božje kuće. To je baš kao kad je Isus bio razapet, mnogi su bezvjernici i antikristi mislili: „Crkva je gotova, Božje je djelo završeno, Sotona ga je potpuno uništio. Bolje da što prije pobjegnemo i počnemo dijeliti stvari!” Bez obzira na okolnosti s kojima se suočavaju, ti će bezvjernici i antikristi uvijek otkriti svoje opake naravi, otkrivajući pravo lice bezvjernika. Kad god crkva naiđe na najmanji znak nevolje ili nepovoljnih okolnosti, oni žele odmah pobjeći, željni da se sva braća i sestre raziđu, povuku i više ne slijede Krista. Oni žarko žele da je ovaj tok pogrešan i da Božje djelo ostane nedovršeno. To je pravo lice antikrista. To je stav antikrista prema Kristu kada se suočavaju s takvim okolnostima.

3. Njihovo ponašanje kada stvaraju predodžbe o Kristu

Druga stavka jesu očitovanja antikrista kada imaju predodžbe o tijelu utjelovljenog Boga. Na primjer, kada vide utjelovljenog Boga kako čini određene stvari ili govori određene riječi koje su vrlo ljudske, ne primjećujući ni najmanji dašak božanstva, u dubini svojih srca razvijaju otpor i stvaraju predodžbe i osudu, misleći: „Kako god je gledao, ta osoba ne izgleda kao bog; izgleda kao običan čovjek. Ako je kao čovjek, može li onda i dalje biti bog? Ako je čovjek, ne bi li bilo nevjerojatno glupo slijediti ga?” Oni stvaraju predodžbe o Kristovom govoru i djelima, o Kristovom načinu života, Njegovoj odjeći i izgledu, pa čak i o načinu na koji govori, Njegovom tonu, izboru riječi i tako dalje – o svemu tome mogu stvoriti predodžbe. Kada se te predodžbe pojave, kako se prema njima odnose? Gaje te misli i ne puštaju ih, vjerujući da je držati se tih predodžbi ravno pronalasku rješenja. Misle da to „rješenje” dolazi u pravi čas, da im, jednom kad imaju te predodžbe, to daje prednost, a kad imaju prednost, lako će se njima baviti. Tako razmišljaju antikristi; smatraju da je imati predodžbe jednako kao imati prednost, pa mogu zanijekati Krista u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu i mogu zanijekati činjenicu da tijelo u kojem je Bog utjelovljen posjeduje Božju bit. Neki ljudi pitaju: „Zašto antikristi gaje takve namjere?” Recite Mi, nadaju li se antikristi, oni iz Sotonine sljedbe, uspješnom završetku Božjeg djela ili ne? (Ne.) Zašto se ne nadaju? Što ih odaje? Antikristi su po prirodi neskloni istini, a sve riječi koje je Bog izrazio su istina; te riječi oni u svojim srcima smatraju potpuno odbojnim i ne žele ih ni slušati ni prihvatiti. Božje riječi razotkrivanja i suda čovječanstvu su osude tih antikrista i zlih ljudi, i za njih su te riječi osude, sudovi i prokletstva, zbog čega se osjećaju neugodno i nelagodno kada ih čuju. Što misle u svojim srcima? „Sve ove riječi koje bog govori sude mi i osuđuju me. Čini se da netko poput mene ne može biti spašen; ja sam od one vrste koja biva isključena i odbačena. Budući da nemam nade da ću biti spašen, koja je svrha vjerovati u boga? Ali činjenica je da je on i dalje bog, on je tijelo u kojem je bog utjelovljen, netko tko je izgovorio toliko riječi i ima toliko sljedbenika. Što da radim u vezi s tim?” Ta im stvar uzrokuje tjeskobu; ako oni ne mogu nešto dobiti, ne žele da to dobiju ni drugi. Ako drugi to mogu dobiti, a oni ne, postaju puni gorke mržnje i nesretni. Nadaju se da utjelovljeni Bog nije Bog i da je djelo koje On čini lažno i da ga ne bi obavljao Bog. Da je tako, osjećali bi se uravnoteženo iznutra, a problem bi bio riješen u korijenu. Oni misle: „Ako ova osoba nije utjelovljeni bog, ne bi li to značilo da su oni koji ga slijede prevareni? Da je tako, onda bi se ti ljudi prije ili kasnije razišli. Da su se razišli i da nitko od njih nije ništa zadobio, onda bih mogao biti miran i osjećati se uravnoteženo znajući da ni ja nisam ništa dobio, zar ne?” To je njihov način razmišljanja; oni ne mogu ništa zadobiti, pa ne žele da ni drugi išta zadobiju. Najbolji način da spriječe druge da išta zadobiju jest da zaniječu Krista, da zaniječu bit Krista, da zaniječu djelo koje je Krist učinio i da zaniječu sve riječi koje je Krist izgovorio. Na taj način neće biti osuđeni, nego će prihvatiti i pomiriti se s time da ništa ne dobivaju, više se ne moraju brinuti o tome. To je priroda-bit ljudi poput antikrista. Dakle, imaju li oni predodžbe o Kristu? A kada imaju predodžbe, rješavaju li ih? Mogu li ih otpustiti? Ne mogu. Kako se stvaraju njihove predodžbe? Lako im je stvoriti predodžbe: „Kad ti govoriš, ja te ispitujem, pokušavajući razumjeti motiv iza tvojih riječi i odakle one dolaze. Jesu li one nešto što si čuo ili naučio, ili ti je netko naložio da ih kažeš? Je li ti netko podnio prijavu ili se žalio? Koga razotkrivaš?” Oni Ga tako ispituju. Mogu li razumjeti istinu? Nikada ne mogu razumjeti istinu; u svojim joj se srcima opiru. Neskloni su istini, opiru joj se i mrze je, i s takvom priroda-biti slušaju propovijedi. Osim teorija i doktrina, sve što shvate jesu predodžbe. Kakve predodžbe? „Krist govori na ovaj način, ponekad čak i zbija šale; to nije dostojanstveno! Ponekad koristi alegorijske izreke; to nije ozbiljno! Njegov govor nije bogat riječima; nije visoko obrazovan! Ponekad mora razmisliti i promisliti o izboru riječi; nije pohađao sveučilište, zar ne? Ponekad njegov govor cilja na nekog određenog – koga? Je li se netko žalio? Tko je to bio? Zašto me krist uvijek kritizira kad govori? Gleda li me i promatra cijeli dan? Provodi li cijeli dan razmišljajući o ljudima? Što krist misli u svom srcu? Govor utjelovljenog boga ne zvuči kao gromoglasni glas boga na nebu, čije su riječi neupitne i konačne – zašto se ono što on očituje čini tako ljudskim? On je samo osoba, kako god ga gledao. Ima li utjelovljeni bog ikakvih slabosti? Mrzi li on ljude u svom srcu? Ima li on ikakvu filozofiju za ovozemaljsko ophođenje u svojim interakcijama s ljudima?” Nisu li te predodžbe brojne? (Jesu.) Misli antikrista ispunjene su stvarima koje nisu povezane s istinom, sve proizlaze iz Sotoninog razmišljanja i logike, iz Sotonine filozofije za ovozemaljsko ophođenje. Duboko u sebi, oni su prepuni opačine, ispunjeni stanjem i naravi koji su odbojni prema istini. Oni ne dolaze tražiti ili zadobiti istinu, već da ispitaju Boga. Njihove se predodžbe mogu pojaviti bilo kada i bilo gdje, i oni stvaraju predodžbe dok promatraju, dok ispituju. Njihove se predodžbe oblikuju dok sude i osuđuju, te ih se čvrsto drže u svojim srcima. Kada promatraju ljudsku stranu utjelovljenog Boga, stvaraju predodžbe. Kada vide božansku stranu, postaju znatiželjni i zapanjeni, što također dovodi do stvaranja predodžbi. Njihov stav prema Kristu i prema tijelu u kojem je Bog utjelovljen nije stav pokornosti ili istinskog prihvaćanja iz dubine njihovih srca. Umjesto toga, stoje nasuprot Kristu, promatrajući i ispitujući Njegov pogled, misli i držanje, pa čak i promatrajući i ispitujući svaki Kristov izraz, slušajući svaku vrstu tona, intonaciju govora, izbor riječi, te na koga se Kristov govor odnosi i tako dalje. Kada antikristi promatraju i ispituju Krista na ovaj način, njihov stav nije namjera da traže istinu i razumiju je kako bi mogli prihvatiti Krista kao svog Boga i prihvatiti Krista da bude njihova istina i postane njihov život. Naprotiv, oni žele ispitati tu osobu, temeljito Ga ispitati i shvatiti. Što pokušavaju shvatiti? Ispituju kako ta osoba nalikuje Bogu, i ako doista nalikuje Bogu, prihvaćaju Ga. Ako On, bez obzira na to kako Ga ispituju, ne izgleda kao Bog, onda potpuno odustaju od te ideje i nastavljaju se držati predodžbi o utjelovljenom Bogu, ili, vjerujući da nema nade da će primiti blagoslove, traže priliku da brzo odu.

Sasvim je normalno da antikristi stvaraju predodžbe o tijelu u kojem je Bog utjelovljen. Zbog svoje antikristovske biti, koja je nesklona istini, nemoguće je da otpuste svoje predodžbe. Kada se ništa ne događa, oni čitaju knjigu Božjih riječi i gledaju na te riječi kao na Boga, ali čim dođu u dodir s utjelovljenim Bogom i otkriju da On ne nalikuje Bogu, odmah stvaraju predodžbe i njihov se stav mijenja. Kada nisu u dodiru s utjelovljenim Bogom, oni samo drže knjigu Božjih riječi i smatraju Njegove riječi Bogom, i još uvijek mogu gajiti nejasnu maštariju i namjeru primiti blagoslove kako bi nevoljko uložili nešto truda, obavili neke dužnosti i igrali ulogu u Božjoj kući. Ali, čim dođu u dodir s tijelom u kojem je Bog utjelovljen, umovi su im preplavljeni predodžbama. Čak i ako nisu orezani, njihovo oduševljenje za obavljanje dužnosti može značajno oslabiti. Tako se antikristi odnose prema Božjim riječima i tijelu u kojem je Bog utjelovljen. Oni često odvajaju Božje riječi od tijela u kojem je Bog utjelovljen, tretirajući Božje riječi kao Boga, a tijelo u kojem je Bog utjelovljen kao čovjeka. Kada tijelo u kojem je Bog utjelovljen nije u skladu s njihovim predodžbama ili kada ih krši, oni se brzo okreću Božjim riječima i molitveno ih čitaju, pokušavajući nasilno potisnuti svoje predodžbe i zaključati ih. Tada štuju Božje riječi kao da štuju Samoga Boga, i čini se kao da su njihove predodžbe riješene. U stvarnosti, međutim, njihova unutarnja nepokornost, ogorčenje i prezir prema Kristu nimalo nisu riješeni. U svom odnosu prema Kristu, antikristi neprestano stvaraju predodžbe i tvrdoglavo ih se drže do smrti. Kada nemaju predodžbe, oni ispituju i analiziraju; kada imaju predodžbe, ne samo da ispituju i analiziraju, već ih se i tvrdoglavo drže. Niti rješavaju svoje predodžbe niti traže istinu; uvjereni su da su u pravu. Nisu li od Sotone? (Jesu.) To su očitovanja antikrista kada imaju predodžbe o utjelovljenom Bogu.

4. Njihovo ponašanje kada su unaprijeđeni ili smijenjeni

U crkvi neki ljudi imaju nešto malo kova i neku radnu sposobnost. Kada su promaknuti, njihovo je oduševljenje veliko, aktivno obavljaju svoje dužnosti, preuzimaju odgovornost, voljni su platiti cijenu i također su odani. Međutim, kada su smijenjeni sa svoje pozicije zbog nesposobnosti da obavljaju posao i kada izgube svoj status, njihov se stav prema Bogu mijenja. Kada su imali status, govorili su Bogu ovako: „Braća i sestre iz naše obitelji su takvi i takvi, zgradu naše obitelji treba obnoviti, dvorište naše obitelji treba urediti…” Sve se vrti oko „naše obitelji”. Kada su bili promaknuti, postali su dio Božje kuće, naizgled su bili jednodušni s Bogom, kao obitelj, sposobni brinuti se o radu Božje kuće uzimajući u obzir Božje srce i uz Njega, te komunicirati s Bogom kao jednaki. Kada su bili promaknuti i postavljeni na važnu poziciju, osjećali su se počašćeno, a istovremeno su osjećali i svoju odgovornost. Bilo da su govorili Meni ili braći i sestrama, često su govorili „naša obitelj”. Čuvši to, pomislio bi da ta osoba nije loša, da ima dobro srce, da je dobrodušna, da se prema Božjoj kući odnosi kao prema vlastitom domu, da se toliko brine i ima toliko odgovornosti prema svemu, i da o svemu unaprijed razmišlja, čineći se kao netko tko teži istini i s entuzijazmom plaća cijenu. Ali govore li i dalje tako nakon što su smijenjeni? Jednom kad su smijenjeni, više nemaju isto raspoloženje – taj je stav nestao. Više ne govore „naša obitelj”, a kada ih se zamoli da nešto učine, više nisu tako oduševljeni. Što oni misle? „Prije, kad si me ti promaknuo, imao sam status i bio sam svesrdno uz tebe. Sada kad nemam status, više nismo obitelj, pa ti to radi sam. Nemoj se sa mnom savjetovati o tome kako to radiš i nemoj mi dati do znanja, to nema nikakve veze sa mnom. Samo ću ti prenositi poruke i to je sve – učinit ću ponešto od onoga što me zamoliš, ali više nisam jednodušan s tobom.” Tada te tretiraju kao stranca. Ako ih zamoliš da nešto učine, rade kao da samo obavljaju posao za nekog drugog, obavljajući posao tek reda radi. Prije su možda obavili pet zadataka, a sada samo jedan ili dva, tek toliko da odrade posao, provlače se, radeći površno, i to je to. Zašto je to tako? Oni kažu: „Prije sam bio svesrdno s tobom, pomagao ti u ovome i onome, tretirao tvoje poslove kao svoje, kao naš zajednički zadatak, radeći u tvoju korist. Ali onda si me ti jednostavno smijenio ne obazirući se uopće na moje osjećaje! Ne obazireš se na moje osjećaje – kako da radim za tebe? Ako me ponovno promakneš i daš mi status, to će biti u redu. Ali ako mi ne daš status, onda zaboravi. Ako želiš da me ponovno pozoveš da radim nešto, to neće funkcionirati tako dobro kao prije. Ako me koristiš, moraš mi dati slavu i status. Ako nema statusa, a ti mi umjesto toga samo zapovijedaš i očekuješ da nešto uradim, gdje je tu priznanje? Trebalo bi postojati neko objašnjenje!” Bilo što da kažeš sada, ne vrijedi. Kada ih zamoliš da nešto učine, više nisu posvećeni kao prije, više ne posvećuju cijelo svoje srce i um; njihov se stav promijenio. Ako ih ponovno zamoliš da nešto učine ili ako Božja kuća od njih zatraži da nešto učine, oni to tretiraju kao dodatni zadatak, kao posao za nekog stranca, kao da vam time što će to učiniti već iskazuju veliku čast. Smatraju da ako to ne učine, to se čini neopravdanim, pogotovo jer vjeruju u Boga. Ali ako to ipak urade, čine to nevoljko i samo obavljaju reda radi. Zašto to čine? Misle: „Prije sam ti stopostotno vjerovao, tretirao tvoje stvari kao svoje, ali onda si me ti samo tako odbacio, što je povrijedilo moje srce i moje samopoštovanje; ignorirao si me. U redu, ako si ti neljubazan prema meni, nemoj mene kriviti što sam nemilosrdan. Ako me ponovno koristiš, ne mogu biti kao prije, jer je naš odnos već prekinut. Nisam ja netko kome se lako može naređivati, da dođem kad me pozovu i odem kad mi kažu da idem. Tko sam ja? Da nije vjere u boga, bih li dopustio da drugi tako manipuliraju sa mnom?” Kada su antikristi smijenjeni i izgube svoj status, njihov stav može doživjeti tako značajnu promjenu. Kada su imali status, iako su Božju kuću nazivali „naša obitelj” i često o njoj govorili, zapravo se nisu odnosili prema poslovima Božje kuće kao prema svojima. Nakon što su smijenjeni i izgubili status, ako Božja kuća od njih zatraži da obave svoju dužnost, oni to ne žele učiniti bez pregovora, pa čak i tada zahtijevaju objašnjenje ili neku vrstu priznanja. Neki čak kažu: „Prošli put si me smijenio, odbacivši me samo tako. Ako želiš da sada nešto učinim, to ću učiniti samo ako mi se osobno obrati čovjek kojeg koristi Duh Sveti ili ako sam utjelovljeni bog dođe razgovarati sa mnom; u suprotnom, zaboravi!” Kako su samo drski! Recite Mi, bi li Božja kuća trebala koristiti takve ljude? (Ne.) Oni misle da su bitni, ali zapravo, Božja kuća ne cijeni takve ljude. Bez obzira na to koliko si talentiran, sposoban ili vješt u vodstvu, Božja kuća te neće koristiti. Neki bi mogli pitati: „Je li to zato što se Ti nećeš pokloniti zlim ljudima?” Ne; to je upravna odluka Božje kuće i njezino načelo u korištenju ljudi. Kad bi se antikristima dopustilo da imaju vlast u Božjoj kući, bi li to bila dobra ili loša stvar za braću i sestre, za crkvu? (Loša stvar.) Može li Božja kuća učiniti tako lošu stvar? Apsolutno ne. Prije nego što su se razotkrili kao antikristi, Božja kuća ih je nevoljko promaknula da pružaju usluge. Jednom kad su se razotkrili kao antikristi, bi li ih Božja kuća i dalje mogla promaknuti? To nije moguće. To je samo njihovo samozavaravanje i njihove puste želje. Neki antikristi razmišljaju ovako: „Pih, Božja kuća ne može funkcionirati bez mene. Nitko u Božjoj kući ne može preuzeti ovaj posao osim mene. Tko bi me mogao zamijeniti?” Antikristi žele iznijeti tu tvrdnju. Pokažimo im može li se Božje djelo odvijati nesmetano i privesti se kraju bez tih antikrista u Božjoj kući.

Ima li sadašnji nesmetani napredak i razvoj raznih vrsta poslova u Božjoj kući ikakve veze s uklanjanjem i izbacivanjem svih vrsta antikrista i zlih ljudi iz crkve? Itekako ima! Antikristi to ne shvaćaju; nisu svjesni da upravo zato što su uklonjeni, izbačeni i ograničeni, rad Božje kuće može glatko napredovati – oni čak glume veličinu i žale se! Na što se ti žališ? Misliš da imaš talent i pamet, kov i radnu sposobnost, ali što ti možeš učiniti u Božjoj kući? Ti ljudi samo igraju ulogu Sotoninih slugu, ometajući i sabotirajući Božje djelo. Bez njihove prisutnosti, crkveni život Božjeg izabranog naroda, život obavljanja njihovih dužnosti i njihov svakodnevni život bili bi mirniji, glađi i spokojniji – to je nešto što antikristi ne shvaćaju. Ovi antikristi precjenjuju svoje sposobnosti i ne znaju koja su roba. Misle da Božja kuća ne može funkcionirati bez njih, da se posao ne može obavljati i da se razne stavke stručnog rada ne mogu odvijati bez njih. Ne razumiju da su pravednost i istina te koje imaju vlast u Božjoj kući. Zašto ne znaju? Zašto antikristi ne mogu razumjeti tako jednostavnu stvar? To samo pokazuje da antikristi imaju bit koja je odbojna prema istini i neprijateljski raspoložena prema njoj. Upravo zato što su odbojni prema istini i neprijateljski raspoloženi prema njoj, oni ne znaju što je istina, ne znaju što su pozitivne stvari. Naprotiv, misle da su njihova opaka, zlonamjerna očitovanja koja se opiru Bogu dobra i ispravna, bez ikakvih pogrešaka. Vjeruju da samo oni razumiju istinu, da su odani Bogu i da su samo oni dostojni imati vlast u Božjoj kući. U krivu su! Istina je ta koja ima vlast u Božjoj kući. Svi antikristi trebaju biti osuđeni, odbačeni i eliminirani; oni ne mogu nikako imati mjesto u Božjoj kući i mogu biti samo zauvijek odbačeni.

Neki antikristi posjeduju neke darove, malo kova i određenu sposobnost, te su vješti u igrama moći. Misle da bi u Božjoj kući oni trebali biti ti koji će biti promaknuti i postavljeni na važne pozicije. Ali gledajući na to iz današnje perspektive, to nije slučaj. Ti su ljudi osuđeni, ograničeni i odbačeni, a neki su čak uklonjeni ili izbačeni iz crkve. Nikada nisu zamišljali da će takve „plemenite” figure poput njih, s velikim sposobnostima i visokom darovitošću, zapravo posrnuti u Božjoj kući i biti odbačeni. Oni jednostavno ne mogu razumjeti zašto. Dakle, trebamo li nastaviti raditi na njima? Nema potrebe. Možeš li ti urazumiti Sotone? Pokušati urazumiti Sotone je kao zidu govoriti; za Sotone postoji samo jedan opis – otporni su na razum. To je kao kad neki ljudi kažu: „Bog traži od ljudi da budu pošteni, ali što je tako dobro u tome da si pošten? Što fali tome da se kaže pokoja laž, da se prevari ljude? Što fali tome da si nepošten i prijevaran? Što fali tome da si nelojalan? Što fali tome da si lukav, da si površan? Što fali tome da se sudi bogu? Što fali tome da se imaju predodžbe o bogu? Što fali tome da se buni protiv boga, kakva je to velika pogreška? To zapravo nije pitanje načela!” Neki čak kažu: „Nije li sasvim normalno da netko sposoban uspostavi vlastito neovisno kraljevstvo? U ovom svijetu sve se svodi na to da velika riba jede malu ribu, svijet u kojem vlada zakon jačega. Ako imaš sposobnost, samo naprijed i stvori vlastito kraljevstvo, što fali tome? Svatko ima onoliko moći koliko mu sposobnost određuje, i trebao bi vladati nad onoliko ljudi koliko mu moć dopušta!” Drugi kažu: „Što fali promiskuitetu? U čemu je problem s promiskuitetom? Što fali slijeđenju opakih trendova?” I tako dalje. Što osjećate nakon što čujete ove riječi? (Gađenje.) Samo gađenje? Nakon što čuje ove riječi, čovjek osjeća: „Svi nosimo istu ljudsku kožu, pa zašto neki ljudi ne samo da ne preziru te negativne stvari, već ih čak i cijene? A zašto neki ljudi preziru te stvari? Zašto postoji tako velika razlika među ljudima? Kako to da oni koji su neskloni istini i pozitivnim stvarima ne vole pozitivne stvari? Zašto toliko cijene negativne stvari, čak ih smatrajući blagom? Zašto ne mogu prepoznati opačinu i odvratnost tih negativnih stvari?” Takva se razmišljanja javljaju u srcima ljudi. Kada čuju te riječi od antikrista, ljudi osjećaju gađenje s jedne strane, a s druge ostaju bez riječi. Priroda takvih ljudi je nepromjenjiva; oni se ne mogu promijeniti, zbog čega Bog kaže da ne spašava đavle ni Sotone. Božje spasenje je za čovječanstvo, ne za zvijeri ili demone. Ljudi poput ovih antikrista su upravo ono što Bog naziva đavlima i zvijerima; oni se ne mogu ubrojiti u ljudski rod. To je jasno, zar ne?

5. Njihovo ponašanje prema crkvi u promjenjivim okolnostima

Odnos antikrista prema Kristu ovisi o njihovom raspoloženju – o koliko smo aspekata ove stavke upravo razgovarali u zajedništvu? Odnose se prema Kristu na određeni način kada su suočeni s orezivanjem, to je jedan aspekt. Što još? (Kada stvaraju predodžbe o utjelovljenom Bogu, kada su promaknuti ili smijenjeni, i kada je Krist bio proganjan.) To su ukupno četiri aspekta. Nastavimo s razgovorom u zajedništvu. Antikristi osjećaju odbojnost prema istini, stoga ne vjeruju u Boga da bi zadobili istinu – oni vjeruju u Boga da bi primili blagoslove; imaju vlastite planove, namjere i ciljeve. Štoviše, vole moć i utjecaj, pa u Boga vjeruju sa stavom čekanja i promatranja. Kako oni čekaju i promatraju? To znači da, dok vjeruju, također promatraju raste li broj ljudi u Božjoj kući, kako se širi djelo evanđelja, odvija li se glatko ili ne, te raste li neprestano utjecaj Božje kuće. Uz to, promatraju i raste li broj ljudi koji vrše svoje dužnosti u Božjoj kući, ima li sve više ljudi koji su voljni služiti Bogu i ima li sve više ljudi koji su voljni činiti nešto za Božju kuću. Također promatraju društveno podrijetlo i razinu obrazovanja onih koji vrše dužnosti u Božjoj kući, kakvi su doista njihov identitet i status u društvu. Tim promatranjem vide da sve više ljudi vjeruje u Boga, da se broj ljudi u Božjoj kući povećava i da je sve više ljudi voljno ostaviti svoju obitelj, posao i izglede za budućnost kako bi vršili svoje dužnosti u Božjoj kući. Kada primijete te stvari, osjećaju da više ne mogu ostati ravnodušni te da bi se i oni trebali posvetiti radu Božje kuće, redovima onih koji vrše dužnosti, postajući članovi kako bi i oni mogli imati udjela u budućim blagoslovima. Iako mogu vršiti svoje dužnosti u Božjoj kući i tamo imati određenu ulogu, nikada ne odustaju od svojih izgleda i sudbine te neprestano kalkuliraju u svom srcu. Budući da ta skupina, ti antikristi, imaju takve ambicije i naravi, to određuje da će se njihov stav prema Kristu i Bogu mijenjati kako status i ugled Božje kuće budu i dalje rasli. Stoga, dok vrše svoje dužnosti, s jedne strane, oni energično planiraju, kalkuliraju i upravljaju radi vlastitih izgleda i sudbine; s druge strane, također promatraju razvoj Božje kuće, njezin utjecaj u inozemstvu i u zemlji, povećava li se postupno broj ljudi, širi li se crkva neprestano, je li se crkva povezala s nekim poznatim ljudima u društvu, je li stekla određenu razinu ugleda na Zapadu i je li uspostavila čvrst temelj. Neprestano promatraju te stvari i raspituju se o njima. Čak i neki ljudi koji ne sudjeluju u radu crkve i ne vrše svoje dužnosti neprestano kalkuliraju radi vlastitih izgleda i sudbine, pokazujući veliku znatiželju o razvoju crkve. Stoga, traže te informacije na web-stranici crkve i raspituju se o tim stvarima unutar crkve. Kada saznaju da se rad Božje kuće u inozemstvu glatko širi i postaje obećavajući, da se rad na Zapadu sve bolje širi i da se situacija poboljšava, osjećaju se sigurnije u svom srcu. Ukazuje li njihov osjećaj sigurnosti na istinsku promjenu u njima? (Ne.) Dok se osjećaju sigurno, njihov stav prema utjelovljenom Bogu, prema Kristu, svodi se na malo više „poštovanja” i divljenja, bez istinske pokornosti.

Kad je Krist djelovao u kontinentalnoj Kini, antikristi su se često pitali: „Može li utjelovljeni bog biti uhićen? Može li pasti u ruke vlasti?” Kad su tako razmišljali, razvili su pomalo prezira prema toj „beznačajnoj osobi”. Kad su čuli da je utjelovljeni Bog često bez doma i da nema kamo glavu nasloniti, te da se skriva gdje god može kako bi izbjegao uhićenje, njihova neznatna znatiželja i vrlo nevoljko „poštovanje” prema utjelovljenom Bogu bili su potpuno srušeni. Međutim, kad su čuli da je utjelovljeni Bog, Krist, u Sjedinjenim Američkim Državama, u zemlji slobode za kojom čovječanstvo čezne, osjetili su zavist prema utjelovljenom Bogu – ne poštovanje, već zavist. Ali kad su čuli da je utjelovljeni Bog na Zapadu, odbačen, oklevetan, osuđen i prosuđivan među ljudima, u dubini srca antikrista pojavio se nemir: „Ti si bog, zašto te ljudi ne prihvaćaju? Ti si bog, zašto te vjerski svijet ne prihvaća, već umjesto toga širi toliko neosnovanih glasina o tebi? Zašto ne istupiš i ne obraniš se? Trebao bi unajmiti tim odvjetnika! Pogledaj te klevetničke i pogrdne riječi na internetu, glasine koje je stvorio vjerski svijet i koje te prikazuju u tako lošem svjetlu! Osjećamo se posramljeno što te slijedimo i neugodno nam je čak i spominjati to. Osuđen si na Istoku i na Zapadu, vjerski svijet, čovječanstvo i ovaj svijet su te odbacili. Osjećamo se osramoćeno zato što te slijedimo.” To je način razmišljanja antikrista. Dok su se u svom srcu osjećali osramoćeno, također su razvili prijezir i suosjećanje – krajnje nevoljko suosjećanje – prema toj „beznačajnoj osobi” kako su Ga vidjeli svojim očima i u svom srcu. Kako je to suosjećanje nastalo? Mislili su: „Obavljaš tako veliko djelo ne brinući se za osobni dobitak ili gubitak, što bi se moglo smatrati nesebičnom predanošću. Podnoseći tako veliku patnju i poniženje, čemu težiš? Logički govoreći, mora da si dobra osoba; inače, kako bi mogao podnijeti tako veliko poniženje i trpjeti toliku bol? To je prilično jadno i nije lako; sigurno se u srcu osjećaš vrlo povrijeđeno.” Tako su osjetili malo suosjećanja prema Kristu. Razmišljali su: „Da sam to ja, ne bih mogao podnijeti tako veliku patnju; išao bih se opravdati pred čovječanstvom. S jedne strane, unajmio bih tim odvjetnika da izbrišu te lažne glasine s interneta, a s druge, pokazao bih neka čuda i znamenja u vjerskom svijetu da vide tko je bog – tko je istinit, a tko lažan – da ušutkam usta onih koji kleveću i osuđuju, da ih kaznim i očitam im lekciju. Zar bi se usudili ponoviti to? Zašto to ne učiniš? Zašto se nikada ne braniš? Je li to zato što ti nedostaje moći, hrabrosti ili odvažnosti? Što se doista događa? Može li to biti kukavičluk? Oh, toliko toga skrivaš u svom srcu, podnosiš tako veliku nepravdu i šutiš, a i dalje širiš djelo i strpljivo i iskreno govoriš ljudima u crkvi, opskrbljuješ ih, a oni i dalje uvijek imaju predodžbe i buntovni su. Tvoje srce sigurno pati! Vidjevši da sve to možeš podnijeti, ti si doista prilično dobra osoba, zaslužuješ suosjećanje.” Tako je nastalo njihovo suosjećanje. To je suosjećanje antikrista. Od početka razotkrivanja antikrista do sada, to je jedina vrsta „dobra” koju su učinili. Koliko je dobro učinjeno to „dobro”? Je li autentično? (Ne.)

Antikristi slijede Krista i godinama prihvaćaju riječi koje je Krist izgovorio, no nikada se nisu osjećali počašćenima što mogu prihvatiti Krista kao svog Spasitelja u ovom životu niti su se ikada osjećali počašćenima što pate kao Krist, osuđeni i odbačeni od svijeta baš poput Njega. Umjesto toga, Kristove patnje smatraju izgovorom i dokazom kojim Ga preziru i niječu. Nemaju volje ni stava da s Kristom dijele sve te patnje. Radije stoje kao promatrači, gledajući sve patnje koje Krist podnosi, promatrajući kako se čovječanstvo odnosi prema Njemu, i na tim promatranjima temelje svoj odnos prema Njemu. Kada se Božje ime naviješta i djelo evanđelja postupno širi među cijelim čovječanstvom, a izgledi rada na evanđelju izgledaju obećavajuće, antikristi se postupno približavaju utjelovljenom Bogu, osjećajući prema Njemu malo poštovanja i zavisti. Istovremeno, ulažu velike napore da se približe Božjoj kući, nastojeći postati članovi Božje kuće i sudjelovati u širenju Božjeg djela. Je li to sve? Je li tako jednostavno? Ne; oni mijenjaju svoj stav prema Božjoj kući i Kristu na temelju statusa širenja različitih radnih projekata u Božjoj kući, čineći to u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Ako čuju da među čovječanstvom, a posebno na Zapadu, određena rasa ljudi kaže: „Ove su riječi doista Božje riječi, one doista imaju autoritet! Iz Božjih riječi vidimo Božju bit, sigurni smo da je ta obična osoba Bog i da je ovaj put istiniti put”, antikristi se potajno raduju u svom srcu: „Srećom, nisam otišao; to je doista istiniti put! Gledaj, čak i zapadnjaci govore gdje je utjelovljeni bog. Trebao bih više slušati njegove riječi, moram požuriti i slušati propovijedi!” U tom trenutku antikristi osjećaju da je Božji glas tako lijep, da im tako pročišćuje dušu i osjećaju da ga treba cijeniti. Međutim, kada se Božja kuća suoči s nekim povremenim neuspjesima u širenju svog djela u inozemstvu i među čovječanstvom, ili kada je djelo Božje kuće ometano ili pogođeno, pod utjecajem vanjskih sila, ili čak kada se Božja kuća suoči s nekim poteškoćama, antikristi ponovno osjećaju nemir u svom srcu: „Gdje je utjelovljeni bog? Govori li? Kako se rješava ova stvar? Hoće li bog to riješiti? Je li božji izabrani narod uplašen? Je li itko napustio božju kuću? Postoje li neki poznati ili ugledni ljudi iz vanjskog svijeta koji govore ili nešto poduzimaju za božju kuću ili se zauzimaju za nju? Čuo sam da nema nikoga. Što onda treba učiniti? Je li božja crkva gotova? Trebam li pobjeći dok još mogu?” Je li taj nemir značajan? U tom trenutku, dok ponovno slušaju Božje propovijedi, pomisle: „Nemoj više govoriti te prazne riječi niti govoriti tako uzvišeno. Sada te više neću slušati. Svijet bi mogao progutati božju kuću u svakom trenutku; kakva je korist od tih riječi? Mogu li one spasiti ljude? Utjecaj božje kuće može nestati u tren oka; njezini će se ljudi jednostavno raspršiti.” Više ne vole slušati što Ja govorim. Je li ostalo imalo poštovanja? Imalo suosjećanja? (Nije.) Što ostaje? Samo želja za promatranjem i izrugivanjem. Neki ljudi govore ružne stvari iza leđa, govore štetne riječi i zlurado se naslađuju nesrećama Božje kuće: „Mislim da se sprema nevolja, mislim da ne možeš ostati postojan. Jesu li te istine od ikakve koristi? Jesu li tvoje riječi učinkovite? Što sad? Nevolja je došla, zar ne?” Njihova demonska strana izlazi na površinu. Nije li sve što antikristi čine upravo ono što bi đavli činili? Nedostaje im čak i najosnovniji ljudski moral; oni su krajnje opaki, pljuju u tanjur iz kojeg jedu! Jedu iz Božje kuće, uživaju u opskrbi Božjim riječima, uživaju u Božjoj zaštiti i milosti, ali na prvi znak nevolje, staju na stranu tuđina, izdaju interese Božje kuće i zlurado se naslađuju njezinim nesrećama. Što su oni, ako ne đavli? Oni su đavli od glave do pete! Kada vide da Božja kuća dobiva na zamahu, oni padnu na koljena pred utjelovljenim Bogom, kao da su Božji sljedbenici. Ali kada vide da je Sotona opkolio i osudio Božju kuću, više se ne klanjaju pred Bogom. Umjesto toga, stoje ponosno i uspravno; oni su junaci kojima je ispod časti klečati pred bilo kime, željno čekajući da ti se izruguju. Ton i glasnoća njihovog govora kada razgovaraju s tobom također se pojačavaju; počinju govoriti naređivački, ponašati se nenormalno, na površinu izlazi njihovo demonsko ponašanje, koje se brzo mijenja. Recite Mi, hoće li se ti ljudi uopće ikada bojati Boga? (Nikada.) Točno tako, to je vrlo istinita izjava. Ti su ljudi Sotonin soj; nikada se neće bojati Boga jer ne prihvaćaju istinu – oni su od Sotone. To je sotonska priroda-bit, odvratno lice antikrista, koji su od Sotone. Uvijek su spremni izrugivati se Božjoj kući, uvijek gledaju kako bi ismijali utjelovljenog Boga, neprestano pripremaju i prikupljaju materijal kojim bi nijekali Krista i nijekali Božju bit, i uvijek su spremni stati na stranu tuđina i izdati interese Božje kuće. Što više nevolja zadesi Božju kuću, to su antikristi sretniji i oduševljeniji. Kada braća i sestre mogu normalno vršiti svoje dužnosti i kada se radom u Božjoj kući odvija nesmetano, osjećaju se nelagodno i nezadovoljno, želeći da nevolje odmah zadese Božju kuću, nadajući se da rad Božje kuće ne teče glatko, da nailazi na neuspjehe i prepreke. Ukratko, ako sve ide dobro u Božjoj kući, a braća i sestre mogu normalno vršiti svoje dužnosti i postupati u skladu s istina-načelima, antikristi ne nalaze radost u svom srcu. Kada braća i sestre slušaju Božje riječi, primjenjuju ih, poštuju Boga i Krista kao velike, te mogu svjedočiti o Kristu i uzvisivati Ga, to je najnepodnošljivije vrijeme za antikriste, vrijeme kada im se najviše sudi i kada su u najvećim mukama.

Antikristi se raspituju o raznim vijestima u Božjoj kući. Ako dugo vremena ne mogu saznati kako napreduje rad Božje kuće na širenju evanđelja, kako se razvijaju različiti stručni zadaci u Božjoj kući, odvijaju li se glatko, povećava li se broj ljudi u inozemstvu, širi li se opseg crkve, jesu li crkve uspostavljene u raznim zemljama, ili ako ne mogu čuti da više ambicioznih pojedinaca ili uglednih ljudi u društvu ulazi u Božju kuću, tada osjećaju da je vjerovanje u utjelovljenog Boga dosadno i nezanimljivo. Prestaju obraćati pažnju na utjelovljenog Boga i čak razmišljaju o pridruživanju drugim življim ili utjecajnijim vjerskim zajednicama. Međutim, ako povremeno čuju neke dobre vijesti o Božjoj kući, kao što su videozapisi svjedočanstava braće i sestara koji pobuđuju interes i privlače značajnu pažnju u nekim organizacijama za ljudska prava, njihovo srce se ispunjava srećom, nadom i radošću. Na primjer, ako Božja kuća privuče pažnju ili o njoj izvješćuje neka poznata medijska grupacija, postaju još više oduševljeni i uzbuđeni: „Čini se da ova obična osoba uopće nije jednostavna; izgleda da će postići nešto veliko!” Ako ime crkve, srećom, spomene neka istaknuta ličnost ili čak vođa, antikristi se još više uzvrpolje: „U ovom životu donio sam najveći i najtočniji izbor, a to je da slijedim svemogućeg boga. Od sada sam odlučan nikada ne napustiti svemogućeg boga, odnositi se prema njemu kao prema bogu i štovati ga u svom srcu, jer tog boga poštuje taj i taj vođa. Ako ga on poštuje, onda bih ga i ja trebao poštovati. Tog su boga imenovali i priznali vođe, pa kako bismo uopće mogli zažaliti zato što vjerujemo u njega i što ga slijedimo? Ne bih li ga trebao slijediti još odlučnije? Od sada sam odlučan nikada više ne gajiti pomisao o napuštanju crkve svemogućeg boga. Moram se dobro pokazati, podnijeti više patnje, platiti veću cijenu, više se savjetovati s braćom i sestrama pri obavljanju stvari i slijediti sve što crkva kaže. Možda bih u budućnosti, kako se crkva bude širila i stjecala veći ugled, mogao dobiti neku visoku titulu i proslaviti se!” Razmišljajući o tome, u srcu osjećaju oduševljenje: „Baš sam dobro i točno odabrao! Kako sam pametan! Čak sam prije razmišljao o odlasku – kako sam tada bio glup i neuk! Bio sam mlad i impulzivan, sklon donošenju pogrešnih izbora i prosudbi. Sada kad sam stariji, postao sam stabilniji i znam se sakriti te konačno vidim nadu. Srećom, nisam otišao, nisam vjerovao tim glasinama i one me nisu navele na pogrešan put niti pokolebale. To je bilo prilično opasno! Ubuduće moram biti pažljiviji. Čini se da je ova osoba izvanredna i moram se dobro odnositi prema njoj!” U naletu uzbuđenja i impulzivnosti, kupili su neke zdravstvene proizvode i neke lijepe stvari da ih prinesu, napisavši na njima: „Posvećeno mom voljenom Bogu, sa sljedećim predmetima.” Na dnu su potpisali: „Posebno predstavljeno, s poštovanjem podnio taj i taj, tog i tog datuma.” Bio je to poseban i vrijedan dar, ali iza njega stoji priča, skriveni motiv. Čuvši ovo, ne biste li rekli: „Dakle, tako Ti razumiješ darove koje ljudi daju Bogu”? Nije da Ja to tako razumijem niti svi ljudi tako postupaju, i ne dolaze svi darovi s takvim motivima. Međutim, ne može se poreći da je čin prinošenja darova kod nekih ljudi doista potaknut i vođen takvim namjerama i takvom pozadinom. Je li to objektivno? (Da.)

Kada antikristi sve kalkuliraju u svom umu, njihova primarna briga je osobni interes. Oni su sebični i prezira vrijedni, imaju vlastite kalkulacije u svemu. Što se tiče napretka različitih zadataka u Božjoj kući, većina onih koji teže istini, kao i većina svih običnih vjernika, ne žele znati niti se raspitivati o takvim stvarima, jer poznavanje tih općih stvari nema značaja za težnju istini. Biti svjestan njih nema nikakve koristi; to ne znači da posjeduješ život ili istinu niti to što za njih ne znaš podrazumijeva da si malog rasta. Te su stvari nepovezane s istinom i nimalo ne pomažu u razumijevanju istine ili postizanju straha od Boga. To je razina koju ljudi s razumom mogu doseći. Međutim, antikristi se uporno drže tih stvari, odnoseći se prema njima kao prema vrhovnoj istini. Oni se raspituju i prikupljaju informacije o tim stvarima. Nakon što prikupe informacije o tim stvarima, ne zadržavaju ih samo za sebe; šire ih posvuda, vjerujući da su sva braća i sestre znatiželjni o tim stvarima, iako u stvarnosti mnogi ljudi nisu zainteresirani. Ja osobno se rijetko raspitujem o tim stvarima. Ako slučajno sretnem nekoga tko je uključen, mogao bih porazgovarati o tome, ali ne tražim aktivno ljude kako bih se raspitao. Postoji samo jedna situacija u kojoj se raspitujem: u vezi s tim kako bi se neki posao trebao obaviti, s napretkom vaših poslova te postoje li ikakvi problemi ili propusti. Samo se u tom slučaju raspitujem, ali osim toga, nipošto se ne raspitujem iz znatiželje ili zabrinutosti. Moje se raspitivanje odnosi samo na rad, a ne na izvor informacija ili znatiželju. Antikristi, koji ne vole istinu, željni su udubiti se u te stvari i imaju konkretan razlog za to. Oni koriste vanjske situacije i okruženja, uključujući okolnosti crkve u različitim razdobljima i među različitim vjeroispovijedima, rasama i etničkim skupinama, da bi prosudili ispravnost ili pogrešnost Božjeg djela, pa čak i da bi prosudili je li Krist Bog. Kakva su to stvorenja? Vjeruju li oni u Boga? Jasno je, oni su bezvjernici. Bez obzira na to koliko istine govoriš u zajedništvu, oni je ne mogu čuti niti razumjeti. Međutim, oni se do u detalje raspituju o vanjskim ocjenama crkve i statusu i okolnostima crkve u raznim zemljama, po čemu se gotovo ne razlikuju od bezvjernika. To su očitovanja bezvjernika sa skrivenim namjerama. Ima li takvih ljudi oko vas? Možda niste primijetili. Svaki put kad se okupimo i razotkrijemo različite biti antikrista, dio tih ljudi biva osuđen. Jednom kad su razotkriveni, podviju rep i ne usuđuju se pokazati. Posebno nakon ovog razgovora, neki se ljudi više neće usuditi raspitivati. Ali iako se možda više ne usuđuju pitati izravno, i dalje ogovaraju iza kulisa. Prestaju raspitivati se među braćom i sestrama, ali se potajno raspituju na internetu. Osim toga, svim se silama trude saznati što nevjernici, vjerske zajednice i zapadne zemlje misle i govore o našoj crkvi, gotovo kao da su poludjeli. Nije li to pomalo poremećeno? Opsjednuti su, ne mogu si pomoći. Ljudi koji ne vole istinu i osjećaju odbojnost prema istini nerazumni su.

Ono što smo upravo razotkrili jest kako se antikristi, ovisno o okolnostima u kojima se nalazi crkva i o širenju Božjeg djela, odnose prema crkvi i tijelu u kojem je Bog utjelovljen. To je jedan aspekt načina na koji se antikristi odnose prema Kristu ovisno o svom raspoloženju. Događaju li se ove stvari o kojima sam raspravljao u crkvi? Jesu li to ozbiljne stvari? Jesu li vrijedne spomena? (Da.) U čemu je vrijednost razgovora u zajedništvu o tim stvarima? Znači li to da se neki ljudi, nakon što ovo čuju, više neće usuditi raspitivati o tim stvarima, više se neće usuditi biti znatiželjni o situaciji i okolnostima u kojima se crkva nalazi? Je li to jedina vrijednost? (Ne.) U čemu je, onda, vrijednost razotkrivanja tih stvari? Koju bi istinu ljudi trebali razumjeti iz ovoga? Ako još niste razmislili o tome, možete se suzdržati od govora. Ja ću o tome s vama razgovarati u zajedništvu na kraju. Te su vam stvari previše daleke, pa bi vam moglo biti teško odmah ih jasno izraziti. Morate sabrati misli i urediti svoje riječi; možda nećete znati odakle početi ili to možda nećete moći izraziti jasno. Količina stvari koje ljudi razumiju je premala, to je vrlo jadno. Nemogućnost jasnog objašnjavanja biti i uzroka neke stvari znak je da se stvari ne mogu prozreti.

Kada ljudi vjeruju u Boga na nebu te se daju i vrše svoje dužnosti za Boga, moglo bi se reći da su za njih crkva, Božja kuća i Bog u osnovi isti pojam. Vršenje dužnosti u crkvi smatra se davanjem sebe za Boga; raditi za Božju kuću isto je što i raditi za crkvu, a to je ujedno i odanost Bogu i prihvaćanje Božjeg poslanja. O njima se može govoriti naizmjenično i smatraju se jednim pojmom. Međutim, kada se Bog utjelovi i pojavi kao obična osoba, većini ljudi postaje lako odvojiti crkvu, Božju kuću i Boga (to jest, Krista). Ljudi misle: „Obavljati nešto za crkvu isto je što i obavljati nešto za Božju kuću, za Boga; obavljati nešto za Božju kuću znači vršiti svoju dužnost. Ali kada je riječ o činjenju stvari za Krista, nisam baš siguran. Ne podrazumijeva li to služenje osobi? Nekako se čini kao da radim za osobu.” Mnogima je, duboko u srcu, teško jasno razlikovati i povezati to troje. Za većinu ljudi, kada vrše svoje dužnosti u Božjoj kući, ovo je njihov osnovni pojam o tome za koga vrše svoje dužnosti: kada vrše svoje dužnosti unutar crkve, oni to čine radi zajednice koju ta crkva predstavlja, radi samog naziva. Tko je onda navodni poglavar crkve? Naravno, to je Bog na nebu, što je neupitno za svakoga. Većina ljudi shvaća obavljanje nečega za Božju kuću kao služenje samom nazivu i skupini braće i sestara, i to se svakako može svrstati u vršenje dužnosti; to je vršenje dužnosti, koje je, naravno, također usmjereno prema Bogu. Stoga se u mislima ljudi crkva, braća i sestre i Božja kuća mogu izjednačiti, a sve je usmjereno na nejasnog Boga na nebu. Što to podrazumijeva? Za većinu ljudi, bilo da vrše svoje dužnosti ili upravljaju poslovima u Božjoj kući, oni to čine za crkvu kao nematerijalnu instituciju, za materijalnu skupinu braće i sestara, a posebno za nejasnog, nevidljivog Boga na nebu – za to troje oni vrše svoje dužnosti. Što se tiče utjelovljenog Boga, ljudi Ga mogu smatrati članom crkve ili najvišim vođom među braćom i sestrama, a naravno, neki također shvaćaju Krista kao glasnogovornika ili predstavnika Božje kuće. Stoga je mnogim ljudima pojam o tome za koga vrše svoje dužnosti u crkvi vrlo nejasan. Na primjer, ako se od nekoga zatraži da učini nešto za braću i sestre ili pruži uslugu, on smatra potpuno opravdanim da to i učini. Ili ako se od njega zatraži da učini nešto za crkvu ili Božju kuću, on će to rado učiniti, osjećajući da je to njegova neosporna dužnost. Međutim, ako mu utjelovljeni Krist naloži ili mu povjeri sličan zadatak, on se osjeća obeshrabreno: „Raditi za osobu? Ne vjerujem u Boga zato da bih služio ljudima; došao sam vršiti svoju dužnost. Nisam ovdje da bih nekoga dvorio, nisam ovdje da bih nekome služio ili pružao usluge!” Mnogi ljudi vrše svoju dužnost u crkvi. Ako ih pitate da učine nešto za crkvu, za Božju kuću ili za braću i sestre, oni te zadatke prihvaćaju s radošću, osjećajući da za to imaju čvrst temelj. Koji temelj? „Prihvaćam ovo od boga; to je moja dužnost, moja odgovornost.” Ali kada ih utjelovljeni Bog zamoli da nešto učine, njihov teorijski temelj „prihvaćanja od boga” nestaje i oni postaju nevoljki i nesretni, nespremni to učiniti. Oni misle: „Da je za crkvu, bilo bi u redu, jer ja sam netko tko radi za crkvu; da je za braću i sestre, i to bi bilo u redu, jer svi oni pripadaju božjoj kući, bogu; da je za božju kuću, budući da je sam naziv ‚božja kuća’ tako svet, tako velik i plemenit, onda je rad za božju kuću savršeno opravdan i donosi slavu i priznanje. Ali učiniti nešto za beznačajnu osobu poput tebe, što je to? Je li to vršenje moje dužnosti? Ne čini se ispravnim ni prikladnim. To nije vršenje moje dužnosti niti je to rad. Kako da se postavim prema tome?” Suočavaju se s dilemom, nesigurni kako se nositi s njom. Oni razmišljaju: „Ovo nije rad, niti je vršenje moje dužnosti, a zasigurno nije ni na korist braći i sestrama. Ako tražiš od mene da to učinim za tebe, u redu, učinit ću to jednostavno, ali neću biti sretan ni zadovoljan zbog toga. Ne čini se ispravnim ni prikladnim! Tko će se toga sjećati ili znati što činim za tebe? Može li se time steći ičija naklonost? Hoću li time zaslužiti ikakvu nagradu? Računa li se to kao vršenje moje dužnosti? Trebam li to činiti u skladu s istina-načelima?” U srcu su nevoljki, osjećaju to kao neugodnost, nešto nepotrebno, kao da su prihvatili zadatak koji nisu trebali. Osjećaju se uznemireno i nevoljko to čine, sve vrijeme se nadajući nekoj koristi, pa čak i glasno izražavajući: „Ne želim ovo raditi.” pokazujući pritom veliku nevoljkost. Ja kažem, ako to ne želiš raditi, ne moraš. Ne prisiljavam nikoga da za Mene obavlja osobne zadatke. Ako to želiš raditi, radi; ako ne, naći ću nekog drugog. Tko god je voljan, njega ću zamoliti. Nije li to jednostavno? S toliko ljudi koji slijede u Božjoj kući, lako je naći nekoga tko je susretljiv i voljan obaviti posao. Mogu naći takvu osobu. Nije nužno izabrati tebe; to je vrlo lako! Je li teško u Božjoj kući naći nekoga tko je pouzdan, bezazlen i sposoban obavljati zadatke? (Ne.) Iako nisam privatno razvio posebno blizak ili dobar odnos ni s jednim pojedincem niti sam imao ikakva osobna prijateljstva ili duboke emocionalne veze, tijekom ovih trideset godina, svi u Crkvi Svemogućeg Boga jeli su, pili i slušali sve Moje riječi. Ti ljudi, bilo u biti ili duboko u svom srcu, na površini ili verbalno, vjeruju u Mene i slijede Me. Iako nikome nisam izravno dao posebne povlastice ili obećanja niti sam ikoga izravno hvalio ili promicao, svatko tko Me je slijedio od početka do sada jeo je i pio obilje Božjih riječi. Kroz ono što sam govorio, bilo da su ti ljudi razumjeli neke istine ili shvatili načela vladanja, nisu li svi dosta toga zadobili? (Da.) S te točke gledišta, ne bih vam trebao ništa dugovati, zar ne? Ne bih trebao ovo reći, ali danas to ovdje moram spomenuti. Ne biste li vi trebali dugovati nešto Meni? (Da.) Dakle, ako osobno zamolim bilo koga od vas da nešto učini, ne biste trebali biti nevoljki, zar ne? (Voljni smo.) Bez obzira na to s kojeg stajališta, kada vas zamolim da nešto učinite, trebam li vas nagovarati ili vam se ulagivati, ili vam nuditi ugodne riječi i obećanja? (Ne.) Ali neki su ljudi nevoljki i govore: „Zašto je tako neinspirativno raditi nešto za tebe? Ne samo da nema nikakve koristi, nego je i naporno i problematično!” Kako se osjećate kada ovo čujete? (Ogorčeno.) Da običnu osobu, neuglednu u očima svijeta, posjeti visokopozicionirani dužnosnik koji joj povjeri zadatak, ona bi mu na sve načine pokušala laskati, osjećajući se presretno i počašćeno, i nikada u životu ne bi zaboravila tu sitnicu. Ako se ljudi mogu tako odnositi prema nekome tko ima status, zašto ne mogu isto učiniti za Krista? Zašto im je to neostvarivo? Kako to? (Zato što su ljudi po prirodi neprijateljski raspoloženi prema Bogu.) Točno; to samo dokazuje tu tvrdnju. Ljudi se mogu slagati sa Sotonom visokog statusa, ali iz srca preziru Krista, opiru Mu se, te Ga odbacuju, niječu i napuštaju. Da ih se zamoli da se poklone đavlu i da ga obožavaju, rado bi puzali na koljenima, ali kada je riječ o Kristu, ovoj običnoj osobi od koje su toliko primili, nisu voljni čak ni stajati i razgovarati ili komunicirati s Bogom kao jednaki. Kakva su to stvorenja? To su đavli, nisu ljudi. Kasnije sam zamolio nekog drugog da obavi zadatak i ta je osoba bila u redu. Osoba koja je prenijela poruku o tome rekla je: „Čovjek koji ovaj put obavlja zadatak je stvarno sretan, vrlo je voljan učiniti nešto za Boga.” Rekao sam: „U redu, ako je voljan, to je dobro. Ali što je velika stvar u obavljanju tako malog zadatka? To se podrazumijeva, nema potrebe slati poruku da se to objavi.” Što mislite o ovoj poruci koja je prenesena? Kako se osjećate kada je čujete? Ostavlja li vas hladnima? (Da.) Zašto vas ostavlja hladnima? (To je nešto što bi ljudi trebali činiti, ali oni se pokušavaju dodvoriti Bogu, kao da je činjenje nečega za Boga iskazivanje ogromne usluge Bogu.) Dakle, kakva je osoba koja je to rekla? Kakav je njezin karakter? (Ima nizak karakter, nema savjesti.) To je nedostatak ljudskosti.

Čim čuju za Božju milost i blagoslove, za to da Bog opskrbljuje čovjeka, nekim je ljudima srce duboko ganuto i neprestano zahvaljuju Bogu: „Bog toliko ljubi čovjeka!” Preplavljeni su uzbuđenjem! Kad god se spomenu te teme, oči im se napune suzama, srce im se uzburka i odlučuju se marljivo dati za Boga. Ali kada se od njih zatraži da učine sitnicu za ovog vidljivog i opipljivog utjelovljenog Boga, osjećaju se neizmjerno poniženo, nevoljko i nespremno. Što se ovdje događa? (Oni vjeruju u nejasnog Boga, a ne u utjelovljenog Boga. Smatraju nejasnog Boga na nebu velikim, a utjelovljenog Boga beznačajnim.) Čuo sam da su neki ljudi i više nego voljni čistiti cipele, prati čarape, pa čak i prati rublje za braću i sestre, ali kada se od njih zatraži da učine sitnicu za Krista, nevoljki su. Drugi to ne mogu gledati i kažu: „Što nije u redu s tom osobom? Radije bi radila nešto za braću i sestre nego za Krista. Kakva je to osoba?” Neki ljudi, kada im dodijelim zadatak da postupaju u skladu s načelima Božje kuće i crkvenim propisima, ne shvaćaju to ozbiljno nakon što čuju. Kažu: „O čemu ti pričaš? Moram pitati braću i sestre; moram uzeti u obzir braću i sestre, tako da većina njih ima koristi.” Na primjer, zadužio sam neke ljude za sadnju voćaka i također ih uputio da posjete tržnicu kako bi vidjeli koje su vrste voćaka pogodne za uzgoj na tom području. S jedne strane, moraju biti prikladne za lokalnu klimu i tlo, a s druge strane, trebali bismo vidjeti za koje voće lokalno stanovništvo smatra da ima visoku hranjivu vrijednost i odabrati ga za sadnju u odgovarajućim količinama. Nakon što sam završio s govorom, kako su trebali postupiti oni koji su Me čuli? (Trebali su odmah provesti ono što si tražio.) Kako su to trebali provesti? (Trebali su potražiti relevantne informacije, pitati upućene ljude, saznati neke detalje, a zatim to provesti.) Provesti na taj način znači slijediti Moje upute, a to je uzeti u obzir lokalnu klimu i provjeriti koje je voće hranjivo. E sad, mislite li vi da su Moja razmatranja bila sveobuhvatna i praktična? Međutim, kako su oni koji su čuli Moje riječi to proveli? Zatražili su mišljenja svih braće i sestara u lokalnoj crkvi, pitajući sve njih koje voće vole jesti, a zatim su zbrojili omiljeno voće svih kako bi ga posadili razmjerno tome. Tako su to proveli. Tražili su mišljenja braće i sestara, smatrajući u svom srcu tu skupinu, sami taj naziv, vrhovnim. Služenje braći i sestrama svrha je i cilj njihove dužnosti. Vjeruju da je služenje braći i sestrama služenje Božjoj kući, a služenje Božjoj kući je služenje braći i sestrama. Ako su braća i sestre sretni i zadovoljni, i Bog je sretan i zadovoljan. Braća i sestre su punopravni predstavnici Boga, simboli istine i Božji glasnogovornici. Braća i sestre imaju posljednju riječ; oni su okosnica u Božjoj kući. Stoga, što god se činilo, ne može se odvojiti od naziva i skupine braće i sestara. Za svakoga tko radi ili vrši svoju dužnost u Božjoj kući, jedini pravi predmet njihove službe su braća i sestre. Tako su oni to proveli; ono što sam Ja rekao nije bilo važno. Koliko god Moje upute bile detaljne, za njih su to bile samo šuplje doktrine, puke parole. Vjerovali su da je najviša istina to što su dopustili braći i sestrama da u potpunosti izraze svoja mišljenja, što su im dali dovoljno prava da govore i odlučuju te što su primijenili demokraciju u Božjoj kući. Bez obzira na to što sam Ja rekao, ovako su oni na to gledali: „Ti samo mlatiš praznu slamu, obavljaš formalnosti, a onda je to stvar braće i sestara, više nije tvoja. Ti se možeš maknuti u stranu! Što mi jedemo i pijemo nema nikakve veze s tobom; samo daj novac i to je to. Mi imamo hranu i piće, i to je vrhovna istina. Služiti Božjoj kući, služiti braći i sestrama, usrećivati braću i sestre, dopuštati im da uživaju puna ljudska prava i slobodu, to je najviša istina.” Kakvi su to ljudi? Nije li to ono što bi antikristi činili? Prvo očitovanje odbojnosti antikrista prema istini jest da osuđuju i niječu istinu; zatim pronalaze alternativni skup teorija i parola za koje vjeruju da su održive i utemeljene kako bi ih proveli, javno prkoseći istini, javno osuđujući i odbacujući Krista. Upravo se u tako maloj stvari antikristi razotkrivaju. Jesu li to ljudi koji prihvaćaju istinu? (Ne.)

Često čujem neke ljude kako govore: „Oh, pogledaj kako su braća i sestre uzrujani”; ili: „Oh, pogledaj kako su braća i sestre sretni”; ili: „Oh, pogledaj koliko su braća i sestre shrvani; stvarno pate.” Zašto braća i sestre imaju tako visok status u njihovom srcu? Zašto toliko vole braću i sestre? Da bi voljeli toliko ljudi, koliko velikodušni moraju biti? Dobro onda; Ja ću nešto reći, a ti učini kako kažem, u redu? Ti možeš prihvatiti toliko ljudi, dodati još samo jednu osobu poput Mene ne bi trebao biti problem, zar ne? Trebao bi moći prihvatiti i Mene? Naprotiv, taj ne može prihvatiti ono što Ja kažem, niti može prihvatiti Mene. Može prihvatiti svu braću i sestre, može prihvatiti sve u crkvi, ali jednostavno ne može prihvatiti Krista. Kakvo je to stvorenje? Je li to ljudsko biće? Je li takva osoba dostojna biti Kristov sljedbenik? (Nije.) Kako bismo je onda trebali okarakterizirati? (Kao đavla, antikrista.) Ne tumače li oni pogrešno pojam demokratskih izbora u Božjoj kući? Uključivanje braće i sestara u poslove Božje kuće, dopuštanje da izraze svoja mišljenja, da biraju i smjenjuju vođe i da donose odluke – misle li oni da su braća i sestre vrhovni u Božjoj kući? Nije li to pogrešno razumijevanje demokratskih izbora u Božjoj kući? Koje je načelo demokratskih izbora? Znači li dopuštanje braći i sestrama da demokratski glasaju da oni imaju posljednju riječ? Znači li to dopustiti da ljudske iskvarene naravi imaju posljednju riječ? Znači li to dopustiti đavlima i Sotonama da drže vlast? Ne, to znači dopustiti da vlada istina koju braća i sestre shvaćaju u srcu, a ne sama braća i sestre, ti prirodno iskvareni ljudi. To ne znači dopustiti da vlada naglost, da vladaju ljudske predodžbe, da vladaju ljudska pobuna i otpor niti da vladaju ljudske opake naravi – to znači dopustiti da vlada istina. Neki ljudi pitaju: „Zašto neki crkveni izbori završe izborom antikrista, ili zašto crkveni vođe i djelatnici donose pogrešne odluke?” To je zato što je rast ljudi premalen; oni ne razumiju istinu i ne mogu razlučiti ljude. Međutim, načelo crkvenih izbora temelji se na istina-načelima; utemeljeno je na istini. Dakle, što ti antikristi – oni koji nemaju duhovno razumijevanje – pogrešno vjeruju? Oni misle da se u Božjoj kući braća i sestre poštivaju kao veliki, da se braća i sestre uzvisuju, da su naziv i skupina braće i sestara smatraju plemenitim u Božjim očima. Ali zapravo, jesu li braća i sestre plemeniti? Posjeduju li istinu? Većina braće i sestara ne posjeduje istina-stvarnost, nedostaju im načela u postupanju i čak mogu izazvati kaos u raznim radnim projektima Božje kuće. Da Višnji nije intervenirao i pravovremeno ispravljao i rješavao probleme, bi li ta braća i sestre mogli dobro vršiti svoje dužnosti? Ne samo da ne bi mogli dobro vršiti svoje dužnosti, nego bi mogli uzrokovati i mnoga ometanja i prekidanja. Imaju li ti ljudi istinu? Jesu li dostojni da ih se poštiva kao velike? Nisu. Zašto onda antikristi i dalje tako postupaju? To je njihova urođena priroda. Pronalaze izgovor da zaniječu istinu i osude Krista – nije li to njihova urođena priroda? Imaju prirodu Sotone; ona ih nekontrolirano pokreće!

Glavni fokus današnjeg razgovora u zajedništvu je na tome kako se antikristi odnose prema Kristu ovisno o svojem raspoloženju. Svaki aspekt onoga o čemu razgovaramo povezan je s raspoloženjem antikrista. Na površini se tako čini, ali zapravo, kako to raspoloženje nastaje? Određeno je iskvarenom naravi i biti antikrista. Budući da imaju bit antikrista, oni rađaju svakojake misli, a pod upravom tih raznih misli, rađaju razne predodžbe, gledišta, perspektive i stavove, stvarajući time razna raspoloženja. Nakon što ta raspoloženja nastanu, antikristi se odnose prema Bogu na nebu i Bogu na zemlji – Kristu – na razne načine i s raznim metodama i stavovima. Ti su načini, metode i stavovi dovoljan dokaz da antikristi u svojoj biti osjećaju odbojnost prema istini, da su neprijateljski raspoloženi prema istini, da niječu Krista i osuđuju Ga. Kad god se suoče sa stvarima koje uključuju istinu te bit i identitet utjelovljenog Boga, oni svjesno stoje u suprotnosti s Bogom, igrajući ulogu Božjih neprijatelja. Kada se ništa ne događa, oni uzvikuju Božje ime, čak se u svom govoru neprestano pozivaju na Boga, uzvikujući „bože, moj bože”. Sve što kažu mora započeti pozivom: „Bože, pogledaj”, „Bože, znaš li”, „Bože, slušaj me”, „Bože, imam nešto za tražiti”, „Bože, ovako stoje stvari” i tako dalje. Dok u svom srcu zazivaju „boga”, puni su predodžbi, neprijateljstva i prezira prema Kristu. Kada se crkva, Božja kuća i Krist suoče s različitim okruženjima i okolnostima, stav antikrista prema Kristu i Bogu neprestano se mijenja, prolazeći kroz različite promjene. Kada Krist od njih postavlja zahtjeve i pokazuje im dobrotu i srdačnost, njihov se stav čini prilično nježnim i krotkim; kada je Krist strog prema njima, kada ih orezuje, njihov stav prema Kristu postaje stav odbojnosti, gnušanja i prezira, te Ga čak i izbjegavaju i odbacuju. Kada im Krist jasno obeća nagrade i blagoslove, oni se potajno raduju u svom srcu, pa čak Mu se i dodvoravaju, ulaguju i laskaju Mu, ne oklijevajući žrtvovati svoje dostojanstvo i integritet kako bi zadobili te povlastice. Međutim, bez obzira na njihov stav, oni nikada nemaju istinsko prihvaćanje Krista i vjeru u Njega, a još manje Mu se istinski pokoravaju. Njihov je stav prema Kristu uvijek stav izbjegavanja, osuđivanja i promatranja sa strane, odbacujući Ga iz dubine svog srca. Bez obzira gdje se nalazili ili kakvog bili raspoloženja, njihova bit ostaje nepromijenjena. Čak i ako povremeno pokažu neke neočekivane promjene ili zaokrete, to je sve privremeno. Razlog tome je što je priroda-bit antikrista neprijateljska prema Kristu, pa oni nikada neće iskreno prihvatiti ovu običnu osobu kao svog Gospodina, svog Boga.

Razgovor u zajedništvu o različitim aspektima toga kako se antikristi odnose prema Kristu ovisno o svom raspoloženju u biti je pokriveno. Posljednje pitanje kojim se treba pozabaviti, kao što sam vas prethodno pitao, jest koja je vrijednost razotkrivanja tih stvari i koja je istina koju bi ljudi trebali razumjeti. Vrijednost razotkrivanja tih stvari može se jednostavno navesti s dva aspekta. Jedan je aspekt taj što se razotkriva bit istinskih stavova ljudi prema Bogu, omogućujući ljudima da prepoznaju različita očitovanja iskvarenosti čovječanstva. To je korisno za spoznaju samoga sebe i za spoznaju iskvarenih naravi ljudi. Drugi je aspekt taj što se ljudima daje do znanja kakav bi zapravo trebao biti ispravan stav prema Bogu. Možda misliš da način na koji se odnosiš prema Bogu već jest ophođenje prema Njemu kao prema Bogu, ali zapravo, u tome ima mnogo nečistoće, mnogo elemenata koji su od Sotone – to su očitovanja antikrista, koja Bog ne priznaje niti prihvaća. To je nečistoća koju treba očistiti. Ovdje postoji vrijednost i s pozitivne i s negativne perspektive: u najmanju ruku, s negativne perspektive, i daje ti se do znanja da su te stvari negativne, da su očitovanja antikrista. Pozitivan aspekt je taj što ti se daje do znanja da se Bogu te stvari ne sviđaju, da On ne prihvaća da se na taj način odnosite prema Njemu. To podrazumijeva da, bez obzira na to koliko ljudi vjerovali da je njihovo ophođenje prema Bogu ispravno, dobro, logično ili u skladu s ljudskim osjećajima ljudi, Bog to ne priznaje. Ako Bog to ne priznaje, što bi onda ti trebao učiniti? Ako kažeš: „Ja ću to činiti na ovaj način, vjerujem da je to dobro i držat ću se toga; bez obzira na to prihvaćaš li ti to ili ne, ja sam samo čestit”, je li to u redu? (Ne.) Nećemo raspravljati je li taj stav ispravan u pogledu drugih stvari; u ophođenju s Bogom, ovakav način postupanja vrlo je opasan i ti bi ga trebao promijeniti. Kakav bi trebao biti stav ljudi prema stvarima koje Bog ne može prihvatiti? Jedini stav koji bi ljudi trebali imati jest prihvatiti sve što dolazi od Boga; bez obzira na to čini li im se to dobro ili loše, zvuči li ugodno ili grubo i neugodno, trebali bi bezuvjetno prihvatiti i pokoriti se, odnoseći se prema tome kao prema istini kako bi se promijenili i pročistili. Koja je vrijednost razotkrivanja tih stvari? Nije li se o tome govorilo i s negativnog i s pozitivnog aspekta? Dakle, koja je istina koju bi ljudi trebali razumjeti? (Bog je istina, Bog je Stvoritelj. Bilo da se utjelovio u tijelu ili se pojavljuje na bilo koji drugi način, riječi koje On govori su istina i mi bismo se trebali bezuvjetno pokoriti i prihvatiti.) Mogu li svi reći amen na ovu izjavu? (Amen.) I Ja kažem amen na to; bezuvjetno prihvaćanje i pokoravanje, to je istina. Bez obzira na to u kojem se obliku ili na koji način Bog pojavljuje i živi među ljudima, bez obzira na to u kojem obliku Bog postoji, Bog je zauvijek Bog. To je istina, i to je istina koju bi ljudi najviše trebali razumjeti. Drugo, stav koji bi stvoreno biće trebalo imati prema Bogu jest stav bezuvjetne pokornosti. Osim toga, postoji još jedna stvar koju ljudi ne razumiju: zašto ljudi slijede Boga? Je li to kako bi ublažili dosadu? Kako bi ispunili svoje umove i riješili svoju duhovnu prazninu? Je li to kako bi riješili svoju buduću sudbinu? Je li to kako bi bili pročišćeni ili kako bi pohađali sveučilište istine? Što ljudi nastoje riješiti slijedeći Boga? To je nešto što ljudi trebaju znati. (Nastoje riješiti svoju iskvarenu narav.) Točno. Ljudi slijede Boga da bi riješili svoju iskvarenu narav. Mogu li ljudi sami riješiti svoju iskvarenu narav? Mogu li je riješiti ljudi koji imaju slavu, znanje i obrazovanje? Postoji li itko među ljudskim rodom tko može riješiti taj problem? (Nitko ga ne može riješiti.) Bog je danas došao riješiti taj problem; samo utjelovljeni Bog, samo Sâm Bog ga može riješiti. Zašto utjelovljeni Krist, koji izgleda kao čovjek, može riješiti taj problem? Ljudi imaju jezik, misli i ideje, pa zašto ga oni ne mogu riješiti? U čemu je razlika? (Bog je istina, put i život; ljudi ne posjeduju istinu.) Bog je istina, put i život. Samo prihvaćanjem te činjenice i potpunim prihvaćanjem tijela u kojem se Bog utjelovio mogu se riješiti iskvarene naravi ljudi. To podrazumijeva da ljudi dolaze pred Boga kako bi riješili svoje iskvarene naravi, što znači doći kod Boga kako bi zadobili istinu. Samo zadobivanjem istine mogu se riješiti iskvarene naravi ljudi. Kako ih možeš riješiti bez zadobivanja istine? Mogu li doktrine riješiti iskvarenu narav? Može li znanje? Mogu li predodžbe i zamisli? Ne mogu. Samo ti praktični utjelovljeni Bog može pomoći da je riješiš. Stoga je uzaludno obožavati bilo koju slavnu ličnost, velikana ili mudraca; oni ne mogu riješiti tvoje stvarne poteškoće niti te spasiti. Štoviše, učenje bilo kojeg predmeta, zanimanja ili područja znanja ne može riješiti tvoje stvarne poteškoće ili stvarne probleme. Ako kažeš: „Samo gledam svisoka na ovu običnu osobu”, onda se tvoje gledište treba promijeniti. Činjenica je takva kakva jest; tako je Bog djelovao. Ako želiš prihvatiti Boga kao svoj život, trebao bi prihvatiti svaku rečenicu koju Bog kaže i svako djelo koje Bog učini. Ako priznaješ Boga kao istinu, onda bi trebao vjerovati i priznati nedvosmislenost i apsolutnost činjenice da je On uvijek istina, bez obzira na to na koji način ili u kojem obliku postoji ili se pojavljuje. Nakon što priznaš tu činjenicu, s kakvim bi se stavom onda trebao odnositi prema tijelu u kojem se Bog utjelovio, prema ovoj običnoj osobi? U tome leži istina koju treba tražiti.

Kad se razotkrivaju očitovanja o tome kako se antikristi odnose prema Kristu ovisno o svom raspoloženju, koja je temeljna istina koju bi ljudi trebali razumjeti? Sažmite nekoliko stavki kako bi bile pojašnjene i kako biste razumjeli i bili načisto s tom istinom. (Saželi smo četiri stavke: prva je da je Bog uvijek Bog, i to je istina. Druga je da stav koji bi stvoreno biće trebalo imati prema Bogu jest stav bezuvjetne pokornosti. Treća je da je Bog istina, put i život, i samo prihvaćanjem te činjenice i prihvaćanjem sveg tijela u kojem se Bog utjelovio mogu se riješiti iskvarene naravi ljudi. Četvrta je da ako ljudi priznaju Boga kao istinu, trebali bi vjerovati i priznati neupitnost činjenice da je On uvijek istina, bez obzira na to na koji način ili u kojem obliku postoji ili se pojavljuje.) Jesu li te četiri stavke ključne? (Da.) Zapravo, svatko zna svaku od tih stavki u smislu doktrine, ali kada se radi o tome koja su istina-načela uključena u pitanje ispravnog odnosa prema Kristu, ljudi se zbune kada se suoče sa stvarnim situacijama. Ne znaju kako ih primijeniti, a istine koje su prethodno razumjeli postaju puke doktrine koje se ne mogu primijeniti. To dovoljno pokazuje da, bez obzira na to koliko doktrina ljudi razumiju, to je beskorisno; bez razumijevanja istine, njihovi se problemi i dalje ne mogu riješiti.

20. lipnja 2020. godine