Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o jedanaestoj stavci različitih očitovanja antikrista: Ne prihvaćaju orezivanje, niti imaju stav pokajanja kada počine bilo što loše, već šire predodžbe i javno donose sudove o Bogu. Konkretan sadržaj ove stavke tiče se toga kako se antikristi odnose prema orezivanju; to jest, kakav stav imaju kada se s time suoče, što potom čine i kakva očitovanja imaju dok gaje takav stav. Jesmo li već razgovarali u zajedništvu o sadržaju koji se odnosi na to kako se antikristi odnose prema orezivanju? (Da, to je obrađeno tijekom razgovora o tome kako se antikristi odnose prema svojim izgledima i sudbini.) Dakle, kakav je stav antikrista prema orezivanju? Nismo li tada razgovarali o poznatim izrekama koje antikristi izgovaraju kada su orezani? (Jesmo.) Oni imaju dvije poznate izreke za takvu situaciju. Jedna je: „Bog je pravedan, a ja vjerujem u boga, ne u nekog čovjeka!”, a druga je: „Previše si zelen da bi mene orezivao. Da ne vjerujem u boga, ne bih mario ni za koga!” Također, oni mrze svakoga tko ih orezuje i, k tomu, čim su orezani, sumnjaju da će biti eliminirani. Na kraju smo također razgovarali o tome kako oni ne samo da odbijaju prihvatiti orezivanje, već i posvuda šire svoje predodžbe. Nije li to ono o čemu smo govorili? (Jest.)

I. Razlozi zašto se antikristi orezuju

Upravo sam dao kratki pregled našeg prethodnog razgovora u zajedništvu o tome kako se antikristi odnose prema orezivanju kada su u pitanju njihovi osobni interesi. Danas ćemo o ovome razgovarati u zajedništvu i analizirati to iz drugog kuta, te pogledati koje specifične naravi antikristi otkrivaju kada su orezani i kakav stav imaju, kao i koja su njihova specifična gledišta, te ćemo analizirati njihovu narav na temelju tih gledišta. Budući da ovo uključuje temu orezivanja, prvo ćemo razgovarati o razlozima zašto se antikristi orezuju. Orezivanje nije nešto što se čini bezrazložno, pa u kojem kontekstu i pod kojim okolnostima će se to dogoditi antikristu? Bi li to bilo samo zato što je ta osoba antikrist? Neki ljudi kažu: „Svatko tko ima status, tko je u središtu pozornosti, na kraju će biti orezan.” Je li to istina? (Nije.) Dakle, što antikristi čine što uzrokuje da budu orezani? Hoće li biti strogo orezani ako naprave običnu pogrešku? Ne bi li se o tome trebalo razgovarati u zajedništvu? (Da.) Zašto se antikristi orezuju? Gledajući teoretski, antikristi imaju oholu narav, ne pokoravaju se istini, ne ljube Božje riječi niti pozitivne stvari, osjećaju odbojnost prema istini, mrze istinu i Božji su neprijatelji, pa bi ih trebalo orezati ili čak nemilosrdno razotkriti. Je li ova izjava točna? Na temelju njihovih očitovanja i razotkrivanja, mogu se okarakterizirati kao antikristi, pa zaslužuju biti orezani i čak nemilosrdno razotkriveni; kako god bili orezani, ne zaslužuju sažaljenje, trebali bi biti odbačeni i opravdano je da ih bilo tko orezuje. Je li tako? (Nije.) Jeste li sigurni? Zašto se antikriste orezuje? Upravo sam naveo nekoliko razloga za to. Neki među vama možda smatraju da ti razlozi nisu točni, ali niste sigurni u to; to je zato što razumijete samo doktrine i ne možete proniknuti u bit stvari. Činjenica da to niste prepoznali pokazuje da niste proniknuli u pitanje zašto se antikriste orezuje. Većina ljudi razumije samo doktrine u vezi s ovim pitanjem, i u srcu znaju da antikrista treba orezati i nemilosrdno razotkriti, ali im nedostaje razlučivanje u pogledu stvarnog ponašanja antikrista; to ukazuje na to da ne mogu proniknuti u bit ovog problema niti u bit antikrista. Oni koji ne posjeduju istina-stvarnost razumiju samo doktrine, slijepo primjenjuju propise, pa ako bi se zaista pojavio antikrist koji nešto čini, ne bi ga mogli prozrijeti.

Zašto bi antikrist mogao biti orezan? Razlog je vrlo jednostavan – to je zbog njegovih različitih očitovanja, te različitih postupaka i ponašanja koja se otkrivaju iz njegove biti. A koji su to postupci, ponašanja i očitovanja? Prvo, antikristi uspostavljaju vlastita neovisna kraljevstva. Zbog svoje biti antikrista, oni se natječu s Bogom za Njegov izabrani narod, te se natječu za područje djelovanja i za srca ljudi – sve je to uspostavljanje vlastitih neovisnih kraljevstava. Kada netko uspostavlja vlastito neovisno kraljevstvo, vrši li on svoju dužnost? (Ne.) Oni se bave vlastitim poslom, upravljaju vlastitom sferom utjecaja i svojim autoritetom, pokušavajući steći isključivu kontrolu nad vlastitim područjem djelovanja, formirati vlastitu frakciju, zaluditi Božji izabrani narod kako bi odbacili Boga i umjesto Njega slijedili njih. To nije vršenje dužnosti, to je otvoreno neprijateljstvo prema Bogu. Kada antikrist pokazuje ta očitovanja, kada čini te stvari, treba li ga orezati? (Da.) Je li to jedan od razloga za orezivanje antikrista? Je li to jedno od njegovih konkretnih očitovanja? (Jest.) Pa zašto vi to niste mogli reći maloprije? Nisu li vam te riječi i na usnama i u mislima? (Jesu.) Je li ovo očitovanje u sukobu s teoretskim razlozima koje sam upravo naveo? Koja je razlika među njima? (Ti su razlozi prilično općeniti, dok je očitovanje koje je Bog upravo naveo podrobno – to je praktično očitovanje antikrista.) Prethodno navedeni razlozi općeniti su, to su samo neke doktrine; to uopće nisu konkretni razlozi orezivanja antikrista. Ovo očitovanje je jedan od stvarnih razloga. Prvo očitovanje je da oni pokušavaju uspostaviti vlastita neovisna kraljevstva. Drugo očitovanje je njihova zakulisna manipulacija. To je iste prirode kao i pokušaj uspostavljanja vlastitog neovisnog kraljevstva, ali konkretni postupci su drugačiji. Dakle, što se podrazumijeva pod zakulisnom manipulacijom? Je li to pozitivan ili negativan pojam? Ima li pohvalne ili pogrdne konotacije? (Pogrdne konotacije.) Što se obično podrazumijeva pod zakulisnom manipulacijom? Koje vrste očitovanja to uključuje? (Antikristi koji rade stvari iza kulisa kako bi učvrstili svoj status. Na primjer, tijekom crkvenih izbora prikupljaju glasove iza kulisa.) To je jedna od stvari koje to uključuje. Ukratko, ova vrsta očitovanja znači raditi određene stvari potajno, bez rasprave s drugima, bez transparentnosti, manipulirajući situacijama svima iza leđa, osobito tako da Višnji ili viši starješine ne doznaju za to. Antikristi rade neke stvari u tajnosti, znajući vrlo dobro da su te stvari protivne načelima i da nisu u skladu s istinom, da one štete Božjoj kući i da ih se Bog gnuša. Oni i dalje ustraju u činjenju tih stvari, koristeći se Sotoninim trikovima i ljudskim taktikama kako bi manipulirali situacijom, a zatim postupaju u tajnosti. Koji su ciljevi njihovog tajnog postupanja? Jedan cilj je prigrabiti vlast, a drugi je ostvariti koje god interese žele. U te svrhe čine stvari koje krše istina-načela, crkvena pravila, Božje namjere, a još više, vlastitu savjest. U njihovim postupcima nema transparentnosti – oni kriju stvari od svih, ili ih govore samo malom broju suučesnika unutar svoje sfere utjecaja, kako bi postigli svoj cilj kontroliranja situacije, obmanjivanja viših starješina i Božjeg izabranog naroda. Zakulisna manipulacija znači da donose određene odluke i orkestriraju neke stvari, dok većina ljudi toga uopće nije svjesna, a kad se te stvari dogode, većina ljudi ne zna njihov izvor, tko ih je pokrenuo ni što se stvarno dogodilo. Zašto je većina ljudi u neznanju? To je opačina, zloba antikrista. On u svojim postupcima namjerno obmanjuje braću i sestre, više starješine i Višnjeg. Koliko god ti pokušavao proniknuti u te stvari ili koga god upitao, nitko ne zna što stoji iza njih, a posebno kad je riječ o stvarima koje su se dogodile davno, većina ljudi još uvijek ne zna što se događalo. To je zakulisna manipulacija. To je uobičajena taktika koju koriste antikristi – kada žele nešto učiniti, potajice spletkare i planiraju, ni s kim drugim o tome ne raspravljaju. Spletke smišljaju u svojim glavama ako nemaju nikoga kome vjeruju; ako imaju suučesnike, onda će spletkariti i planirati s njima u tajnosti, i bilo tko unutar njihove sfere utjecaja može postati meta njihove manipulacije, njihovih spletki. Koja je primarna karakteristika ove vrste postupanja? To je nedostatak transparentnosti, pri čemu većina ljudi nema pravo znati što se događa, nego su, u stanju zbunjenosti, predmet poigravanja, manipulacije i zaluđivanja antikrista. Zašto se antikristi upuštaju u zakulisnu manipulaciju i ne postupaju otvoreno ni transparentno, niti daju svima pravo da znaju što se događa? To je zato što oni savršeno dobro i jasno znaju da ono što rade nije u skladu s načelima ni pravilima Božje kuće, i da bezobzirno čine nedjela. Znaju da bi se, kad bi većina ljudi bila svjesna onoga što rade, neki od njih pobunili i suprotstavili im se, a da bi, kad bi viši starješine znali, bili orezani i smijenjeni, i tada bi njihov status bio ugrožen. Zato oni usvajaju metodu zakulisne manipulacije u nekim stvarima koje rade i ne dopuštaju drugima da znaju za njih. Jesu li posljedice njihove zakulisne manipulacije korisne za rad crkve i Božji izabrani narod? Jesu li one poučne za sve? Naravno da nisu. Većina ljudi je zaluđena i obmanuta, i od toga uopće nemaju koristi. Je li ova metoda zakulisne manipulacije koju antikristi primjenjuju u skladu s istina-načelima? Je li to postupanje u skladu s Božjim zahtjevima? (Nije.) Dakle, kada se otkriju ova očitovanja antikrista koji se upuštaju u zakulisnu manipulaciju, treba li antikriste orezati? Treba li ih razotkriti i odbaciti? (Da.) Upuštanje u zakulisnu manipulaciju jedno je konkretno očitovanje antikrista.

Koja su još uobičajena očitovanja u djelovanju antikrista? (Antikristi tlače i muče ljude radi vlastitog statusa.) Mučenje drugih ljudi najčešća je stvar za antikriste i jedno od njihovih konkretnih očitovanja. Kako bi održali svoj status, antikristi uvijek zahtijevaju da im se svi pokoravaju i da ih slušaju. Ako otkriju da ih netko ne sluša ili prema njima osjeća odbojnost i otpor, upotrijebit će taktike tlačenja i mučenja te osobe kako bi je podčinili. Antikristi često tlače one čija se mišljenja razlikuju od njihovih. Često tlače ljude koji teže istini i odano vrše svoje dužnosti. Često tlače relativno pristojne i čestite ljude koji im ne laskaju niti im se ulizuju. Tlače one koji se ne slažu s njima niti im se pokoravaju. Antikristi se ne odnose prema drugima na temelju istina-načela. Ne mogu se pošteno odnositi prema ljudima. Kada im se netko ne svidi, kada se čini da im se netko u srcu nije pokorio, pronalaze prilike i izgovore, pa čak smišljaju i razne povode kako bi napali i mučili tu osobu, i idu tako daleko da, pod krinkom obavljanja crkvenog rada, tlače tu osobu. Ne popuštaju sve dok ljudi ne postanu popustljivi i ne usude im se reći „ne”; ne popuštaju sve dok ljudi ne priznaju njihov status i moć, ne pozdrave ih s osmijehom, ne izraze im odobravanje i slaganje s njima, i dok se ne usude imati bilo kakve ideje o njima. U bilo kojoj situaciji, u bilo kojoj skupini, riječ „pravednost” ne postoji u odnosu antikrista prema drugima, a riječ „ljubav” ne postoji u njegovom odnosu prema braći i sestrama koji istinski vjeruju u Boga. Svakoga tko predstavlja prijetnju njihovom statusu smatraju trnom u oku, i pronaći će prilike i povode da ih muče. Ako se ta osoba ne podčini, muče je i ne prestaju dok ta osoba ne bude pokorena. To što antikristi čine uvelike je u neskladu s istina-načelima i u sukobu s istinom, pa treba li ih orezati? Ne samo to – treba ih razotkriti, razlučiti i okarakterizirati. Antikrist prema svakome postupa prema vlastitim sklonostima, vlastitim namjerama i ciljevima. Pod njegovim autoritetom, svatko tko ima osjećaj za pravdu, svatko tko može govoriti pošteno, svatko tko se usuđuje boriti protiv nepravde, svatko tko se drži istina-načela, svatko tko je istinski talentiran i učen, svatko tko može svjedočiti za Boga – svi takvi ljudi naići će na ljubomoru antikrista i bit će potlačeni, isključeni, pa čak i zgaženi nogama antikrista do te mjere da se više ne mogu podići. Takva je mržnja kojom antikrist postupa prema dobrim ljudima i onima koji teže istini. Može se reći da su gotovo svi oni na koje je antikrist ljubomoran i koje tlači, pozitivne osobe i dobri ljudi. Većinom su to ljudi koje će Bog spasiti, koje može upotrijebiti i koje će Bog usavršiti. Koristeći takve taktike tlačenja i isključivanja protiv onih koje će Bog spasiti, upotrijebiti i usavršiti, nisu li antikristi protivnici Boga? Nisu li oni ljudi koji se opiru Bogu? Time što su ljubomorni na one koji tragaju za istinom, napadaju ih i isključuju, oni izravno ometaju rad crkve i ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Ovakav antikrist nije samo neprijateljski nastrojen prema utjelovljenom Bogu, već i prema onima koji slijede Boga i onima koji teže istini. Ovo je pravi antikrist. Treba li Božji izabrani narod razlučivati ovu vrstu očitovanja antikrista? Treba li razotkriti i odbaciti antikriste? Može li se narav kakvu antikristi imaju riješiti razgovorom u zajedništvu o istini? Njihova narav je narav mržnje prema istini i Bogu, i oni nipošto neće prihvatiti istinu niti joj se pokoriti. Stoga, jedini način postupanja s takvim pravim antikristima je razotkriti, razlučiti, a zatim odbaciti takve ljude. To je u potpunosti u skladu s istina-načelima i s Božjim namjerama. Ovakvim mučenjem Božjeg izabranog naroda antikristi jasno pokazuju da se suprotstavljaju Bogu i natječu se s Bogom za Njegov izabrani narod. Oni zavide onima one koje ne mogu zaluditi i kontrolirati i mrze ih. Ne mogu zadobiti te ljude, ali ne dopuštaju ni Bogu da ih zadobije. Ne igraju li oni na taj način ulogu Sotone u crkvi koji se natječe s Bogom za Božji izabrani narod i donosi im štetu i propast? Antikristi žele držati Božji izabrani narod koji teži istini pod svojom kontrolom i spriječiti Boga da ih zadobije, a također žele zaluditi sve one koji slijede Boga i natjerati ih da slijede njih, čime im upropaštavaju priliku za spasenje. Tek tada će postići svoj cilj. Nisu li antikristi koji ljude odvode u smrt Božji najveći neprijatelji? Vi biste ih trebali moći razlučiti.

Koja još očitovanja imaju antikristi? (Oni se suprotstavljaju radnim aranžmanima i jednostavno rade stvari na svoj način.) Postoje neke sličnosti između ovoga i uspostavljanja vlastitog neovisnog kraljevstva i zakulisne manipulacije, ali to je također još jedno konkretno očitovanje. Kako antikristi rade stvari na svoj način? (Višnji izdaje radne aranžmane kako bi zahtijevao od Božjeg izabranog naroda da razlučuje lažne starješine i antikriste, ali neki antikristi ne provode te radne aranžmane, već koriste izgovor da „druge ljude možete razlučiti tek kada ste u stanju razlučiti sebe” kako bi naveli sve da spoznaju sebe, sprječavajući braću i sestre da razluče lažne starješine i antikriste.) To je suprotstavljanje radnim aranžmanima Višnjeg, kao i rađenje stvari na svoj način. Što još? (Antikristi imaju vlastite ideje o radnim aranžmanima Višnjeg. Izvana se čini da su u stanju provesti te aranžmane i da razgovaraju u zajedništvu s braćom i sestrama, ali nikada ne prate te stvari niti se raspituju o njima, i jednostavno ih nakon toga zanemaruju.) To što antikristi rade stvari na svoj način prvenstveno znači da bez obzira na to koji posao Višnji uređuje ili koji posao Višnji zahtijeva da njegovi podređeni provedu, antikristi će to staviti po strani, ignorirat će, neće prenijeti niti provesti, a zatim će raditi ono što žele, ono što su voljni raditi i ono što će im koristiti. Na primjer, kad je riječ o izdavanju knjiga Božjih riječi, prema crkvenim načelima o raspodjeli knjiga, svatko tko živi normalnim crkvenim životom treba imati knjigu. Ali kada to vidi, antikrist pomisli: „Knjiga za svakoga? Ne bih li ja time bio na gubitku? Ne može biti jedna knjiga po osobi – moram obaviti i provesti ovaj posao prema onome što svaka osoba konkretno misli o meni. Ne bi se trebalo ravnati prema tome živi li tko normalan crkveni život, već prema tome tko općenito daje više priloga. Bez iznimke, ljudi koji ne daju nikakve priloge ili koji su siromašni ne bi trebali dobiti knjigu. Ako me mole za jednu i daju nešto novca, onda ću prema njihovu ponašanju odlučiti hoću li im je dati.” Je li ovo postupanje prema načelima? Što on radi? On radi stvari na svoj način. Raditi stvari na svoj način znači uspostavljati vlastita neslužbena pravila izvan postojećih radnih aranžmana, postupati prema tim pravilima u svojoj lokalnoj crkvi, uopće ne provoditi radne aranžmane i načela koja zahtijeva Božja kuća, već postupati umjesto toga prema vlastitim ciljevima i namjerama. Naizgled je podijelio knjige i čini se da je zadatak izvršen. Ali na temelju čega je to učinio? Nije se temeljilo na radnim aranžmanima Božje kuće niti na crkvenim pravilima, temeljilo se na njegovim vlastitim neslužbenim pravilima, njegovim vlastitim pristupima. To je rađenje stvari na svoj način. On uopće ne pokazuje nikakvu pokornost radnim aranžmanima Božje kuće; nije u stanju strogo ih provoditi niti izvršavati, i umjesto toga potajno uspostavlja mnoga vlastita pravila i propise koje primjenjuje i provodi unutar svoje lokalne crkve. To nije samo uspostavljanje vlastitog neovisnog kraljevstva, još više, to je rađenje stvari na svoj način. Drugim riječima, kada provodi radne aranžmane u svojoj lokalnoj crkvi, to su njegovi vlastiti aranžmani, nešto drugačiji od radnih aranžmana koje je izdao Višnji i koji se provode u drugim crkvama. Izvana se čini da radi točno kako treba, primio je radne aranžmane i pročitao ih, ali ima vlastite metode kako ih konkretno provodi. On jednostavno zanemaruju radne aranžmane Božje kuće i otvoreno ih krši. To se zove rađenje stvari na svoj način. Zašto antikristi rade stvari na svoj način? (Žele imati vlast unutar crkve i žele imati zadnju riječ o svemu.) Točno. Oni samo žele imati vlast; traže i hvataju svaku priliku da steknu vlast i kontroliraju druge, da navedu druge da ih slušaju, pokoravaju im se i boje ih se. Žele koristiti svoje različite postupke kako bi kontrolirali druge, kako bi svima dali do znanja da samo oni imaju vlast na ovom mjestu, i nitko drugi, da je jednostavno nemoguće da drugi ne idu preko njih, da ih zaobiđu, i da ih nitko ne može nadmašiti. Oni prvenstveno žele kontrolirati Božji izabrani narod i prigrabiti vlast. Vrlo je jasno da ponašanje antikrista na ovaj način nije postupanje prema istina-načelima niti zahtjevima Božje kuće. To nije nešto što bi starješina, ili bilo tko tko normalno vrši svoju dužnost, trebao raditi. Dakle, kada antikristi pokazuju ovo očitovanje, treba li ih orezati? Treba li ih razotkriti i odbaciti? (Da.)

Koja su druga očitovanja antikrista? (Antikristi kradu prinose, troše novac Božje kuće za vlastiti užitak i uživaju u posebnim povlasticama.) Uživanje u posebnim povlasticama jedno je konkretno očitovanje. Čim antikrist stekne položaj, više ga ništa ne može zaustaviti – druge ljude vidi kao predmete koje može gaziti, a u svemu što radi želi ukrasti svu pozornost, izvući svu korist. Što god radi, želi biti ispred drugih, pa tako i kad govori. Na kojem god mjestu sjedio, želi da ono bude posebno. Kakav god tretman uživao u Božjoj kući, želi da bude bolji od onoga koji imaju drugi. Želi da ga svi više cijene i imaju bolje mišljenje o njemu nego o bilo kome drugome. Kad nema položaj, želi ga ugrabiti, a čim ga dobije, postaje nevjerojatno ohol. Svatko tko s njim govori mora podizati pogled prema njemu; nitko ne može hodati rame uz rame s njim, već mora ostati korak ili dva iza; nitko mu se ne smije obraćati preglasno ili preoštro, koristiti pogrešne riječi ili ga gledati na pogrešan način. Svemu će naći zamjerku i o svemu će imati što reći. Nitko ga ne smije uvrijediti niti kritizirati; umjesto toga, svi ga moraju poštovati, ulagivati mu se i laskati mu. Jednom kad antikrist stekne položaj, ponašat će se samovoljno i svojevoljno kamo god pođe te će se razmetati kako bi ga drugi poštovali. Ne samo da uživa u položaju i uistinu cijeni poštovanje drugih, već su mu i materijalni užici posebno važni. Želi odsjesti kod domaćina koji pružaju najbolji tretman. Tko god mu je domaćin, ima posebne zahtjeve u pogledu onoga što jede, a ako hrana nije dovoljno dobra, naći će priliku da oreže svog domaćina. Odbija prihvatiti bilo kakve užitke ispod standarda – njegova hrana, odjeća, smještaj i prijevoz moraju biti iznad prosjeka, prosječno jednostavno nije dovoljno. Ne može prihvatiti stvari koje su iste kao one koje dobivaju obična braća i sestre. Ako drugi ustaju u 5 ili 6 ujutro, on će ustati u 7 ili 8. Najbolja hrana i predmeti moraju biti sačuvani za njega. Čak i prinosi koje ljudi daju moraju najprije proći kroz njegove ruke, i zadržat će sve što je lijepo, vrijedno ili što mu zapne za oko, a ostatke će ostaviti crkvi. A postoji još jedna, najodvratnija stvar koju antikristi čine. Što je to? Jednom kad steknu položaj, apetit im raste, vidici im se šire i nauče uživati, nakon čega razviju želju za trošenjem novca, za konzumiranjem, i zato žele prisvojiti sav novac koji crkva koristi za svoj rad, kako bi ga raspodijelili kako god žele i kontrolirali ga prema svojim željama. Antikristi posebno uživaju u takvoj moći i takvom tretmanu, i jednom kad imaju moć, žele se potpisivati na sve, poput svih čekova i raznih sporazuma. Žele uživati u tom osjećaju neprestanog potpisivanja kemijskom olovkom, rasipanja novca kao vode. Kad antikrist nema položaj, nitko u njemu ne može vidjeti ta očitovanja, niti može vidjeti da je takva osoba, da ima takvu narav, da bi činio takve stvari. Ali čim stekne položaj, sve se to razotkrije. Ako je izabran ujutro, do poslijepodneva postaje nevjerojatno ohol, podigne nos, slava mu udari u glavu i na obične ljude gleda svisoka. Promjena se događa vrlo brzo. Ali zapravo, nije se promijenio – samo se razotkrio. Poprimi te ohole manire, i što onda čini? Želi živjeti na račun crkve, uživati u povlasticama položaja. Svaki put kad netko postavi stol pun ukusne hrane, počinje se prežderavati, istovremeno zahtijevajući dodatke prehrani kako bi održao to svoje smrdljivo tijelo. Antikristi često uživaju u posebnim povlasticama; razlike su samo u stupnju ozbiljnosti. Kad god neka osoba koja se drži tjelesnih užitaka postane starješina, želi uživati u posebnim povlasticama. To je narav antikrista. Onog trenutka kad stekne položaj, potpuno se promijeni. Sve užitke i poseban tretman koji dolaze s položajem drži čvrsto i sigurno u svom stisku, i neće pustiti, olabaviti stisak ni za mrvicu, niti će dopustiti da im i najmanji djelić toga izmakne. Koje je od ovih očitovanja i postupaka antikrista u skladu s istina-načelima? Nijedno. Svako od njih izaziva gađenje i odbojnost; ne samo da njegovi postupci i očitovanja nisu u skladu s istina-načelima, već zasigurno nema ni najmanje savjesti, razuma ili osjećaja srama. Kad antikristi imaju položaj, osim što bezobzirno čine nedjela i rade na vlastitoj moći i položaju, ne samo da ne čine ništa što bi koristilo crkvenom radu ili ulasku braće i sestara u život, već i uživaju u povlasticama položaja, tjelesnim užicima te u tome da ih ljudi gledaju s poštovanjem i štuju. Neki antikristi čak traže da im ljudi služe, da im drugi poslužuju čaj koji piju, da im peru odjeću koju nose, pa čak imaju i posebnu osobu koja im riba leđa dok se kupaju i onu koja ih poslužuje dok jedu. Što je još gore, neki čak imaju i unaprijed određen jelovnik za svaki od tri obroka u danu, a povrh toga žele uzimati dodatke prehrani i da im se kuhaju svakakve juhe. Imaju li antikristi srama? Ne, nemaju! Biste li rekli da je preblago samo orezati takvu osobu? Hoće li ih orezivanje natjerati da osjete sram? (Neće.) Dakle, kako se to pitanje može riješiti? Prilično je jednostavno. Nakon orezivanja, razotkrijte ih i dajte im do znanja što su. Bez obzira na to hoće li se povinovati tome, trebaju biti smijenjeni i svatko bi ih trebao odbaciti. Kad otkrijete antikrista, možete li ga odbaciti? Usuđujete li se ustati da ga prijavite i razotkrijete? (Da.) Usuđujete li se uistinu ili ne? Sada kad imaš druge da te podrže, usudit ćeš se ustati i razotkriti ga, ali bez podrške, hoćeš li i dalje imati tu hrabrost? Sigurno je tu gdje si sada, bez vladavine velikog crvenog zmaja, pa misliš: „Čega se imam bojati? Nisu li oni samo antikristi? S Bogom kao našom potporom, imam hrabrosti razotkriti antikrista i ne bojim se!” Međutim, drugačije je u zemlji velikog crvenog zmaja. Ako razotkriješ antikrista i on izgubi svoj položaj, usudit će se mučiti te, izdati te i predati te u ruke vlasti. Bi li se i dalje usudio razotkriti ga? (Možda ne.) Možda ne. Tvoj stav odmah će se promijeniti; u tom se okruženju ne bi usudio razotkriti ga. Dakle, je li ispravno ne usuditi se razotkriti ga? Nije ispravno, nemaš svjedočanstvo, i to znači da nisi pobjednik; to nije nešto što bi sljedbenik Božji trebao reći. Pretpostavimo da šutiš, ali tvoje srce vapi iznova i iznova: „Ti antikriste, ti đavle i Sotono, razotkrit ću te. Upotrijebit ću mudrost da te odbacim i uklonim te iz crkve! Nisi dostojan boraviti u Božjoj kući, ti si đavao, ti si Sotona! Iako te ne razotkrivam javno svojim riječima, odbacujem te iz dubine svog srca. Potražit ću još braće i sestara koji razumiju istinu i zajedno ćemo te odbaciti. Nećemo prihvatiti tvoje vodstvo ni tvoju manipulaciju!” Je li ovo ispravan način postupanja? (Jest.) Okruženje može biti nepovoljno i javno razotkrivanje antikrista može te dovesti u opasnost, ali se Božjeg poslanja, istina-načela i svoje dužnosti ne možeš odreći niti ih napustiti. Što se tiče onih antikrista koji uživaju u posebnim povlasticama, koji se besramno naslađuju povlasticama položaja, trebamo ih odbaciti i ne dopustiti im da postanu paraziti u kući Božjoj, ili da naštete ili zalude još braće i sestara. Trebamo ih ukloniti. Resursi Božje kuće nisu za uzdržavanje tih parazita. Nisu dostojni jesti u Božjoj kući niti su dostojni uživati u svemu u Božjoj kući. Zašto je to tako? Zato što su đavli i zaslužuju biti odbačeni. Ovo je još jedno očitovanje antikrista – uživanje u posebnim povlasticama, besramno uživanje u posebnim povlasticama. Bez ikakvog doprinosa, čim steknu vodeći položaj, grabe moć, odaju se povlasticama svog položaja i tjeraju braću i sestre da im kuhaju i kupuju ukusnu hranu, otimajući im njihovu teško stečenu imovinu i iznuđuju njihov novac i stvari. Za njih je to nešto što se podrazumijeva, prilika koja se ne propušta. Nije li to način na koji đavao razmišlja? To je tako besramno razmišljanje. Braća i sestre trebaju takvu osobu orezati, razotkriti i odbaciti.

Koja su druga očitovanja antikrista? Je li varanje onih iznad i ispod sebe konkretno očitovanje? (Jest.) Antikristi su u biti opaki; nemaju pošteno srce, srce koje voli istinu niti srce koje voli pozitivne stvari. Često žive u mračnim zakutcima – ne postupaju s poštenim stavom, ne govore istinito te gaje opaka i prijevarna srca i prema ljudima i prema Bogu. Žele prevariti druge, ali i Boga. Neće prihvatiti nadzor drugih, a još manje Božje ispitivanje. Kad su među ljudima, nikad ne žele da itko zna što duboko u sebi misle i planiraju, kakve su osobe i kakav stav imaju prema istini, i tako dalje; ne žele da drugi znaju išta od toga, a također žele zavarati Boga, držati Ga u neznanju. Zato, kad antikrist nema položaj i nema prilike manipulirati situacijom unutar skupine ljudi, onda nitko ne može uistinu shvatiti što se krije iza njihovih riječi i postupaka. Ljudi će se pitati: „O čemu razmišljaju svaki dan? Postoje li ikakve namjere iza njihovog vršenja dužnosti? Otkrivaju li iskvarenost? Osjećaju li ljubomoru ili mržnju prema drugima? Imaju li predrasuda prema ljudima? Kakvi su njihovi stavovi o onome što drugi govore? Što misle kad se susretnu s određenim stvarima?” Antikristi nikad ne dopuštaju drugima da znaju što se uistinu događa s njima. Čak i ako izraze nekoliko riječi svojeg mišljenja o nečemu, bit će nejasni i dvosmisleni, okolišat će tako da drugi ne mogu razaznati što pokušavaju prenijeti i što žele reći, ili što pokušavaju izraziti, ostavljajući sve u nedoumici. Nakon što netko takav stekne položaj, postaje još prikriveniji u svom ponašanju prema ljudima. Želi zaštititi svoje ambicije, svoj ugled, svoj imidž i ime, svoj položaj i dostojanstvo, i tako dalje. Zato ne želi biti iskren o tome kako radi stvari ili o svojim motivima za to. Čak i kad pogriješi, otkrije iskvarenu narav, ili kad su motivi i namjere iza njegovih postupaka pogrešni, ne želi se otvoriti i dopustiti drugima da to saznaju, i često stvara privid nevinosti i savršenstva kako bi prevario braću i sestre. A s Višnjim i Bogom govori samo lijepe stvari te često koristi prijevarne taktike i laži kako bi održao svoj odnos s Višnjim. Kad izvještava Višnjeg o svom radu i razgovara s Njim, nikad ne govori ništa neugodno, tako da nitko ne može otkriti nijednu njegovu slabu točku. Nikada neće spomenuti što je radio dolje, niti bilo koje probleme koji su se pojavili u crkvi, niti probleme ili nedostatke u svom radu, kao ni stvari koje ne može razumjeti ili prozrijeti. Nikada o tim stvarima ne pita niti traži od Višnjeg, nego jednostavno prikazuje sliku i privid kompetentnosti u svom radu, sposobnosti da u potpunosti preuzme svoj posao. Ne izvještava Višnjeg ni o kakvim problemima u crkvi, i koliko god kaotične stvari bile u crkvi, koliko god veliki bili nedostaci u njegovu radu ili što god je točno radio dolje, on sve to opetovano prikriva, nastojeći da ni glas o tome ne dopre do Višnjeg. Ide čak toliko daleko da premješta ljude koji su povezani s tim stvarima ili koji znaju istinu o njemu na udaljena mjesta, u nastojanju da sakrije što se uistinu događa. Kakvi su to postupci? Kakvo je to ponašanje? Je li to vrsta očitovanja koju bi osoba koja teži istini trebala imati? Vrlo jasno, nije. Ovo je ponašanje đavla. Antikristi će dati sve od sebe da sakriju i prikriju sve što bi moglo utjecati na njihov položaj ili ugled, skrivajući to od ljudi i od Boga. To je varanje onih iznad i ispod njih. Često će reći onima ispod sebe: „Višnji me toliko cijeni i toliko me vrednuje. Višnji mi je dodijelio te i te zadatke, i povjerio mi je tako važan posao. Stvarno se dobro brine za mene, daje mi upute za rad, a također je preuzeo odgovornost i za moj život. Višnji me orezao zbog tih i tih stvari, a ja sam to prihvatio na taj i taj način, i moje razumijevanje toga je takvo i takvo. Pogledajte koliko me bog voli – on me osobno orezao i pružio mi je osobno usmjeravanje u mom radu.” A pred Višnjem će nastupati kao da preuzimaju veliku odgovornost za svoj rad, da duboko brinu za braću i sestre te da u potpunosti ulažu svoje srce i snagu, ali nikada neće izustiti ni riječ o tome da im je brat ili sestra iznio drugačiju ideju ili mišljenje, niti o bilo kakvim nedostacima ili odstupanjima u svom radu. Daju sve od sebe da održe dobar odnos s onima ispod sebe, dok se najviše trude sakriti razne istine o sebi od Višnjeg, prestravljeni da će biti smijenjeni ako Višnji sazna što se uistinu događa s njima. Nije li to varanje onih iznad i ispod njih? Onog trenutka kad antikrist preuzme vlast, čini baš sve što može kako bi sakrio istinu o sebi, da nitko ne bi mogao prozrijeti njegovo pravo stanje, njegovu stvarnu situaciju niti njegovu stvarnu ljudskost ili radne sposobnosti. Koristi razne taktike i sredstva kako bi prikrio te stvari, da bi učvrstio svoj položaj i zauvijek uživao u svojoj moći i povlasticama položaja. Varanje onih iznad i ispod sebe svojstveno je samo antikristima. Je li to u skladu s istina-načelima? Je li ovo očitovanje koje bi netko tko služi Bogu trebao posjedovati? Je li to očitovanje koje bi netko tko teži istini trebao posjedovati? (Nije.) Dakle, kad antikrist posjeduje takvo očitovanje, takvu narav, treba li ga orezati? (Da.)

Upravo smo govorili o šest razloga zašto se antikriste orezuje. Prvi je bio uspostavljanje vlastitih neovisnih kraljevstava; drugi, upuštanje u zakulisnu manipulaciju; treći, mučenje drugih; četvrti, obavljanje stvari na svoj način; peti, uživanje u posebnim povlasticama; i šesti, varanje onih iznad i ispod sebe. Postoje li još neki? (Širenje hereza i zabluda kako bi zaludili braću i sestre.) (Nikada ne uzvisuju Boga niti svjedoče o Njemu, već uvijek svjedoče o sebi i sipaju riječi i doktrine kako bi zaludili ljude.) (Osuđivanje, napadanje i mržnja prema čovjeku kojeg upotrebljava Duh Sveti.) Od ove tri stvari, koja je po svojoj biti relativno bliska sa šest razloga o kojima smo već raspravljali? (Uvijek uzvisuju sebe i svjedoče o sebi, a nikada ne svjedoče o Bogu.) Ta je po prirodi relativno ozbiljna. Nakon toga slijedi napadanje i osuđivanje čovjeka kojeg upotrebljava Duh Sveti, a zatim širenje zabluda kako bi zaludili ljude. Trebala bi postojati još neka konkretna očitovanja antikrista, ali ova uglavnom predstavljaju sve, tako da danas ne trebamo ulaziti u nepotrebne podrobnosti o svakoj od njih. To nije fokus današnjeg razgovora u zajedništvu; već je današnji fokus na tome kako antikrist ne prihvaća orezivanje, niti ima stav pokajanja kad počini bilo što loše, već širi predodžbe i javno donosi sudove o Bogu. Drugim riječima, stav antikrista nakon što je orezan, korijen tog stava i kakva je uistinu njegova narav-bit – to je središnja tema o kojoj bismo trebali razgovarati. Ostale stvari koje smo upravo spomenuli sporedne su teme koje su donekle povezane s ovom. Budući da smo o njima ranije raspravljali dovoljno podrobno, danas smo o njima razgovarali samo široko i općenito, sažimajući različita očitovanja antikrista o kojima smo prethodno razgovarali. Antikristi posjeduju ta očitovanja, te naravi i biti, i činili su takve stvari, stoga moraju biti orezani i odbačeni. Međutim, bi li pravi antikrist, netko tko posjeduje bit antikrista, priznao te stvari koje je učinio ili priznao da su ta njegova očitovanja očitovanja antikrista? (Ne, ne bi.) Kada si ti uopće vidio da Sotona i đavli priznaju da se protive Bogu? Nikada neće priznati da se protive Bogu, i kakve god greške napravili, nikada neće priznati da su bili u krivu. Dakle, započnimo današnji razgovor o ovoj temi iz perspektive ove biti antikrista.

II. Kako se antikristi ponašaju kada ne prihvaćaju orezivanje

A. Odbijanje priznanja da su učinili nešto loše

Koliko god veliku pogrešku antikrist učini i koliko god zla počini, kada je orezan, prvo čemu pribjegava jest potpuno poricanje da je učinio nešto loše, očajnički se služeći sofizmima kako bi se opravdao. Time pokazuje nedostatak stava pokajanja kada učini nešto loše, što se spominje u jedanaestom očitovanju antikrista. Antikristi nemaju stav pokajanja, pa o čemu onda razmišljaju duboko u sebi? Zašto nemaju stav pokajanja? (Zato što vjeruju da nisu učinili ništa loše.) Točno. Antikristi nipošto ne priznaju da su učinili nešto loše. Mogu li onda priznati da su antikristi? To je još teže. Ako uspiješ sastaviti popis činjenica kako bi razotkrio antikrista, hoće li on to moći prihvatiti? Bez trunke sumnje, još će manje biti sposoban to prihvatiti. Kroz ovakva očitovanja možemo vidjeti da je bit antikrista opiranje Bogu i izdaja Boga, te da je njegova narav takva da osjeća odbojnost prema istini, mrzi istinu i nema nimalo ljubavi prema istini. Stoga, kada su antikristi razotkriveni i orezani, prvo što čine jest da traže razne razloge u svoju obranu, da traže svakojake izgovore kako bi se pokušali izvući, te time postigli svoj cilj izbjegavanja odgovornosti i ostvarili svoju nakanu da im bude oprošteno. Ono čega se antikristi najviše boje jest da će Božji izabrani narod prozreti njihov karakter, njihove slabosti i mane, njihovu slabu točku, njihov stvarni kov i radnu sposobnost – stoga se svim silama trude uljepšati sliku o sebi kako bi prikrili svoje nedostatke, probleme i iskvarenu narav. Kada se njihovo zlodjelo raskrinka i razotkrije, prvo što čine nije da priznaju ili prihvate tu činjenicu, niti daju sve od sebe da isprave i nadoknade svoje pogreške, već pokušavaju smisliti razne načine kojima će to prikriti, kojima će obmanuti one koji znaju za njihova djela i zaluditi ih, kako Božji izabrani narod ne bi vidio pravo stanje stvari i saznao koliko su njihovi postupci bili štetni za Božju kuću, koliko su prekidali i ometali rad crkve. Naravno, ono čega se najviše boje jest da će Višnji saznati, jer jednom kada Višnji sazna, s njima će se postupiti po načelima i za njih će sve biti gotovo te će sigurno biti smijenjeni i eliminirani. Stoga, kada se zlodjelo antikrista razotkrije, prvo što čine nije da promišljaju o tome gdje su pogriješili, gdje su prekršili načela, zašto su učinili to što su učinili, koja ih je narav vodila, koje su im bile namjere, u kakvom su stanju bili u to vrijeme, je li to bilo zbog samovolje ili zbog nečistih namjera. Umjesto da analiziraju te stvari, a kamoli da promišljaju o njima, oni razbijaju glavu tražeći bilo kakav način da prikriju stvarne činjenice. Istovremeno, daju sve od sebe da se objasne i opravdaju pred Božjim izabranim narodom kako bi ga obmanuli, prikazujući velike probleme kao male, a male probleme kao beznačajne i izvlačeći se iz toga blefiranjem kako bi mogli ostati u Božjoj kući bezobzirno čineći nedjela i zloupotrebljavajući svoju moć, te nastaviti zaluđivati i kontrolirati ljude, i navoditi ih da se ugledaju na njih i čine kako im kažu da bi zadovoljili svoje ambicije i želje. Što antikristi zapravo čine, od početka do kraja? Sve što antikristi čine jest da razbijaju glavu pokušavajući govoriti, činiti i zaokupljati se stvarima radi vlastitog statusa i ugleda, umjesto da dođu pred Boga moliti se i priznati svoje pogreške i prijestupe, te spoznati vlastite namjere i iskvarenu narav. Ne priznaju niti štetu koju njihove pogreške nanose radu crkve te braći i sestrama. Umjesto toga, neprestano mahnito pretražuju dubine svoga srca: „Gdje sam točno pogriješio? Gdje nisam bio oprezan, čime sam dopustio da mi netko nađe slabu točku? Gdje se nisam dovoljno potrudio ili sveobuhvatno promislio, čime sam dopustio da nešto pođe po zlu i pretvori se u izvor kritike ili adut koji se može iskoristiti protiv mene?” O tim stvarima razmišljaju i probiru ih iznova i iznova, i ne mogu ni jesti ni spavati. Ali antikrist nikada ne promišlja o sebi niti spoznaje sebe, a još se manje moli Bogu i priznaje da je učinio nešto loše, i ne traži odgovore na temelju Božje riječi, ne traga za istinama koje bi trebao primjenjivati niti za istina-načelima kojih bi se trebao pridržavati, a još manje traži braću ili sestre koji razumiju istinu da im se otvori u razgovoru u zajedništvu i s njima traga za istinom kako bi riješio probleme. Kada se suoči s nečim, on ne traga niti se pokorava, već pokušava iskoristiti sva raspoloživa sredstva da sakrije svoje probleme, misleći da što manje ljudi zna za njih, to bolje, i da je očuvanje ugleda i statusa najbolja politika. Srce antikrista tako je mračno i ispunjeno buntovništvom i opakošću, bez i najmanje namjere da se pokori Bogu. Antikristi uvijek traže načine da spriječe štetu svojem ugledu i statusu. Tko god s njima razgovara u zajedništvu o istini kako bi ih podržao i pomogao im, oni to ne prihvaćaju, misleći u sebi: „Sve ja razumijem, ne treba mi vaša pomoć! Čak i kad imam problema, bolji sam od vas. Mislite da mi možete pomoći s to malo razumijevanja? Stvarno precjenjujete svoje sposobnosti!” Antikristi su upravo tako oholi i samopravedni. Čine toliko loših stvari, a ipak odbijaju priznati da su učinili nešto loše ili da imaju bilo kakvih problema. U svojem su srcu previše nepopustljivi i jednostavno neće slušati ništa što itko kaže. Jedino što ih u mislima muči je to kakav će utjecaj njihovi postupci kasnije imati na njihov ugled i status. To je stvar koja ih najviše brine i zaokuplja.

Koliko god loših stvari antikristi učine, kakvegod loše stvari čine, bilo da se radi o zloupotrebljavanju, rasipanju ili nenamjenskom korištenju Božjih prinosa, ili prekidanju i ometanju rada crkve, stvarajući ogroman nered i izazivajući Božji gnjev, oni uvijek ostaju mirni, sabrani i potpuno nezabrinuti. Kakvo god zlo antikrist počini ili kakve posljedice ono donese, on nikada ne dolazi odmah pred Boga priznati svoje grijehe i pokajati se, niti dolazi pred braću i sestre sa stavom razotkrivanja sebe i otvaranja kako bi priznao svoja nedjela, spoznao svoje prijestupe i iskvarenost, te se pokajao za svoja zla djela. Umjesto toga, on razbija glavu tražeći razne izgovore da izbjegne odgovornost i prebaci krivnju na druge kako bi povratio vlastiti obraz i status. Ono do čega mu je stalo nije rad crkve, već je li njegov ugled i status na bilo koji način oštećen ili ugrožen. On uopće ne razmatra niti smišlja načine kako nadoknaditi gubitke nanesene Božjoj kući zbog njegovih prijestupa, niti pokušava nadoknaditi svoj dug Bogu. To jest, nikada ne priznaje da je sposoban učiniti nešto loše ili da je pogriješio. U srcu antikrista, proaktivno priznavanje pogrešaka i iskreno iznošenje činjenica nesposobnost je i glupost. Ako se njihova zla djela otkriju i razotkriju, antikristi će priznati samo pogrešku zbog trenutne nepažnje, a nikada vlastiti nemar i neodgovornost, i pokušat će pripisati odgovornost nekom drugom kako bi oprali ljagu sa svog imena. U takvim trenucima antikriste ne brine kako nadoknaditi gubitke nanesene Božjoj kući, kako se otvoriti, priznati svoje pogreške ili položiti račun za to Božjem izabranom narodu. Njih brine kako pronaći načine da velike probleme prikažu kao male, a male probleme kao beznačajne. Oni navode objektivne razloge kako bi druge naveli da ih razumiju i suosjećaju s njima. Daju sve od sebe da u očima drugih povrate svoj ugled, da umanje izuzetno negativan utjecaj svojih prijestupa na sebe, da Višnji ne stekne loš dojam o njima niti da ih ikada pozove na odgovornost, smijeni, istraži situaciju ili poduzme ikakve mjere protiv njih. Kako bi povratili svoj ugled i status, te zaštitili svoje interese, antikristi su voljni podnijeti bilo kakvu patnju i smislit će sve moguće načine da riješe bilo koju poteškoću. Od samog početka svog prijestupa ili pogreške, antikristi uopće nemaju namjeru preuzeti ikakvu odgovornost za loše stvari koje čine; uopće nemaju namjeru priznati, razotkriti, analizirati motive, namjere i iskvarenu narav u pozadini loših stvari koje čine ili o tome razgovarati u zajedništvu; i zasigurno nemaju namjeru nadoknaditi štetu koju nanose radu crkve i gubitak koji su prouzročili ulasku u život Božjeg izabranog naroda. Stoga, iz koje god perspektive to promatrali, antikristi su ljudi koji tvrdoglavo odbijaju priznati svoja nedjela i koji se ni po cijenu života ne bi pokajali. Antikristi su besramni i drski, za njih nema nade u otkupljenje, i nisu ništa drugo do živuće Sotone. Bez obzira na to koliko velike pogreške čine unutar crkve, oni se prse i drže glavu visoko, potpuno ravnodušni prema tome, uvjereni da nisu učinili ništa loše i nemaju ni najmanje namjere pokajati se. Oni nikada neće proliti suzu zbog loših stvari koje su počinili niti ikada osjećaju tugu ili kajanje zbog toga. Naprotiv, bol ili tugu osjećaju ako se nehotice razotkriju, čime dopuste većini ljudi da vide njihovo pravo lice i odbace ih. Nakon što pogriješe i njihovi postupci nanesu štetu Božjem izabranom narodu te prouzroče gubitke radu crkve, svaka riječ koju kažu i sve što čine nije usmjereno na ispravljanje tih pogrešaka ili nadoknadu gubitaka, već na održavanje vlastitih namjera i smišljanje svih mogućih načina kako bi se opravdali i pretvarali. Njihov je cilj navesti što više ljudi da povjeruju kako je ono što su učinili bilo nenamjerno, tek trenutak nepažnje, kako bi zadobili njihov oprost, naveli ih da govore u njihovu korist te zadobili povjerenje i naklonost Božjeg izabranog naroda i tako postigli svoj cilj ponovnog povratka na položaj.

Nakon što su orezani, neki se antikristi ne preispituju kako bi shvatili zašto su orezani i saznali gdje je zapravo bila njihova pogreška u onome što je razotkriveno i kako bi to trebali nadoknaditi u budućnosti. Umjesto toga, iskorištavaju činjenicu da su orezani; razgovaraju u zajedništvu s drugima o tome kako su prihvatili orezivanje, kako su iz toga naučili lekciju, kako su se uspjeli pokoriti i kako su zadobili poštovanje Višnjeg nakon što su bili u bližem kontaktu s Njim. Istovremeno, ti antikristi također, pod krinkom razgovara u zajedništvu o tome kako su prihvatili orezivanje, šire vlastito nezadovoljstvo i predodžbe o Višnjem, i ostavljaju dojam kod ljudi da Višnji nema načela za orezivanje ljudi, da ih orezuje nasumično, te da je bezosjećajan, neobziran prema osjećajima ljudi i njihovim slabostima. A antikristi su se, unatoč svemu tome, ipak u potpunosti pokorili i još uvijek bili u stanju dati sve od sebe u poslu koji im je pripao, nisu postali negativni, slabi niti su pružali otpor, niti su odustali od svoje dužnosti. Kada antikrist izgovori sve te stvari, to ne samo da ne navodi ljude da se pokore istini i dragovoljno prihvate orezivanje, već naprotiv, navodi ih da razviju predodžbe i mišljenja o Bogu i postanu oprezni prema Njemu, dok istovremeno u njima potiče zavist, divljenje i poštovanje prema samom antikristu. Nakon što se ta dva rezultata postignu, ljudi previde ono najvažnije, a to je prijestup koji je antikrist počinio, pogreške koje je učinio te činjenicu da je nanio gubitke radu crkve i Božjoj kući zato što nije bio sposoban za svoj posao i zato što je bezobzirno činio nedjela. To je jedna od taktika antikrista – iznošenje lažne protuoptužbe i time zaluđivanje drugih. On nikada ne spominje činjenicu da je donio toliko nevolja radu Božje kuće i prouzročio tako velike gubitke životu braće i sestara jer je bio nemaran u svojoj dužnosti, jer je bio glup i neuk, jer je pokušao uspostaviti vlastito neovisno kraljevstvo. Nikada to ne priznaje niti analizira, nikada ne spominje istinu o tome, nikada ne spominje razlog svoje smjene ili zašto je bio orezan. Sve o čemu govori jest kako ga je Višnji orezao, kako je orezivanje Višnjeg bilo brutalno, kako mu je Višnji strogo govorio, koliko je plakao, kako je bio žrtveno janje i koliko je patio, kako je, unatoč tome, ipak izdržao kao i uvijek te nastavio nepokolebljivo obavljati svoju dužnost. Ima li antikrist, od početka do kraja, ikada i najmanji stav priznavanja vlastitog nedjela? Nema. Kada glupi i neuki ljudi koji ne znaju stvarnu situaciju niti razumiju istinu čuju o tome, pomisle: „Višnji nema nikakvih načela u tome kako orezuje ljude. Bez obzira na to koliko dobro netko radi svoj posao ili kako plaća cijenu, bit će svejedno orezan, a nakon toga ne smije pokazati nikakvu slabost, samo se mora pokoriti.” Nakon jednog takvog razgovora antikrista i njegova zaluđivanja, te nakon što uloži puno truda u obavljanje stvari, rezultat koji postiže jest taj da u srcima ljudi stvori nesporazume i oprez prema Bogu, tako da će, kada budu orezani, ljudi osjećati više odbojnosti i otpora, umjesto da bolje razumiju Božje srce ili da se radosno pokore i prihvate orezivanje, i potom spoznaju vlastitu iskvarenu narav, svoju glupost i neznanje, te tko su oni zapravo. Spominje li antikrist tijekom svog razgovora u zajedništvu ikada što je učinio pogrešno? Pokazuje li ikada imalo stava priznavanja svog nedjela? Ni najmanje. Tijekom cijelog procesa nikada ne priznaje vlastitu pogrešku. Jeste li ikada čuli da je neki antikrist, nakon što je smijenjen, priznao da je njegova pogreška nanijela gubitak Božjoj kući? (Ne.) Ako je ta osoba antikrist, ona to neće priznati. Ranije smo govorili o nekoliko antikrista, poput onog „ženskog starješine” i nekoliko drugih poznatih antikrista, čiji su postupci nanijeli Božjim prinosima gubitke od desetaka tisuća, ali na kraju nikada nisu priznali da su učinili nešto loše. Nisu izustili ni jednu jedinu riječ o tome što su učinili pogrešno, već su se samo žalili kako drugi nisu surađivali s njima. Svu odgovornost, nedjelo i krivnju prebacili su na druge, dok su sebi pripisivali zasluge za sve dobre stvari, sve što je učinjeno ispravno i sve ispravne odluke. Tijekom svih tih događaja, iako su oni bili glavni odgovorni, tvrdili su da su sve pogreške napravili drugi. Ako je tako, što su onda oni radili? Antikristi nanesu gubitke Božjoj kući, a drugi ljudi moraju preuzeti odgovornost za to. A čim se postigne i najmanji uspjeh, antikristi se odmah pojave i govore da su oni to učinili, jedva čekajući da svi u crkvi, čak i nevjernici, saznaju za to. Kada naprave i najmanju pogrešku, žure pronaći žrtveno janje da se riješe odgovornosti. Velike probleme prikazuju kao male, a male probleme kao beznačajne, pokušavajući sasjeći svaki problem u korijenu. To čine da nitko ništa ne sazna, da svi što prije zaborave na to i da nitko ne dozna što se stvarno dogodilo kako bi mogli odmah povratiti tuđe poštovanje i brzo vratiti svoj prijašnji status i moć. Kada antikrist učini nešto loše, koliko god ga ljudi praktično orezivali ili koliko god precizno pogodili samu srž problema, on će se suprotstavljati, protiviti i potpuno odbijati. Čak i ako postoje svjedoci ili dokazi, tvrdoglavo će odbijati priznati svoje pogreške, i neće priznati orezivanje niti ga prihvatiti u svom srcu. Antikrist će reći: „Čak i da sam pogriješio u ovome, i drugi su bili uključeni. Zašto se njih ne orezuje, nego samo mene? Zašto se samo mene istražuje radi odgovornosti, a nikog drugog?” Bez obzira na to koliko je orezivanje u skladu s istinom i sa stvarnošću, on će smatrati da je nepravedno optužen, da mu se nanosi nepravda, da se s njim ne bi trebalo tako postupati nakon što je toliko patio i platio toliku cijenu, i da se na njega ne bi trebalo tako obrušiti zbog jedne male pogreške. Vjeruje da ne bi trebao prihvatiti takvo orezivanje. Ako ga orezuje običan brat ili sestra, odmah će uzvratiti i odupirati se, imat će ispad bijesa i pokazati svoju naglost, ili će se možda čak usuditi dići ruku na njih. Ako ga Višnji orezuje, nevoljko će šutjeti, ali u sebi će se osjećati nevjerojatno povrijeđeno. Nezadovoljan je i nevoljan, i često će iznositi iskrivljene argumente, govoreći: „Valjda sam samo imao nesreću što ste vi saznali za ovo. Zapravo, mnogi starješine na svim razinama te braća i sestre učinili su tako strašne stvari za koje ne znate, a ja sam taj koji je uhvaćen. Toliko o mojoj sreći!” Kako god ga Višnji ili braća i sestre orezuju, on to jednostavno ne može prihvatiti, ne može priznati istinu o stvarima niti preuzeti odgovornost. Kao da bi ga priznavanje odgovornosti i onoga što se stvarno dogodilo ubilo. Nikada neće priznati da je učinio nešto loše, da je odgovoran za to, a još manje da je to uzrokovalo veliki gubitak Božjoj kući. Nije li to narav antikrista? (Jest.) To je narav antikrista.

Nakon što je orezan zbog toga što je učinio nešto loše, antikrist to ne prihvaća niti se pokorava iz dubine srca, niti iz toga razumije istinu i istina-načela kojih bi se trebao pridržavati, niti priznaje da je i sam sposoban učiniti nešto loše. Njegova glavna karakteristika je neuvjerenost, neprihvaćanje i nepriznavanje. Antikristi se tako ponašaju uglavnom zato što vjeruju da su savršeni ljudi, da su nesposobni učiniti nešto loše. Za njih je svatko tko ih optuži da su pogriješili u krivu – ta osoba ima pogrešno gledište, drugačiju perspektivu i stav o toj stvari. Antikristi misle da svatko tko ih orezuje to čini zato što još nije vidio njihove vrline, da im otežava stvari, traži im mane i namjerno ih napada. Nije li to narav kakvu ima antikrist? (Jest.) Antikrist neće prihvatiti da bude orezan zbog toga niti će se imalo pokajati, ponajprije zato što sebe nikada nije vidio kao nekoga tko može pogriješiti – vjeruje da je savršen i da je jedino on nesposoban za pogreške. To podrazumijeva da on svakako vjeruju da je pravedan, da je svetac. Kad bi doista priznao da je iskvarena osoba, onda bi trebao priznati da posjeduje iskvarenost, da je sposoban činiti loše stvari i da je, budući da je čovjek, sklon griješiti. Neki ljudi izgledaju prilično bezazleno, ali u njihovoj ljudskosti postoji nešto se, prema predodžbama ljudi, smatra vrlinom, a to je natjecateljski duh i izražena želja za nadmašivanjem drugih. Ti ljudi imaju izvrsnu samokontrolu i vrlo visoke zahtjeve prema sebi. Vrlo su strogi prema sebi; u svemu što rade zahtijevaju savršenstvo i najbolje, ne dopuštajući ni najmanju manu ni propust. Istovremeno, podsvjesno vjeruju da ne mogu učiniti ništa loše jer su u svemu što rade nevjerojatno pažljivi, izvrsno promišljaju stvari i čine to izuzetno temeljito; sve rade bez ikakvih mana, a svaku stvar razmatraju temeljito i savršeno. Zbog toga vjeruju da nikada neće pogriješiti. Kada su orezani, ono što im je najteže prihvatiti jest činjenica da su sposobni pogriješiti. Zato takvi ljudi ne znaju kako promišljati o sebi niti će to ikada učiniti. Natjecateljski duh i želju za nadmašivanjem drugih u svojoj ljudskosti vide kao pozitivne stvari i pridržavaju ih se kao da su istina-načela; misle da, ako obavljaju stvari i vrše svoju dužnost na temelju tih načela, nikada neće posrnuti, a čak i ako se pogreške dogode, vide to kao pitanje perspektive, različitih gledišta ljudi, i misle da to sigurno ne znači da je ono što su učinili bilo pogrešno. Stoga, nije važno tko ih orezuje niti slaže li se orezivanje ili ono što je razotkriveno s činjenicama – oni to neće prihvatiti. Ako saznaju da su doista učinili nešto loše, hoće li to priznati? (Neće.) Neće to priznati, odmah će zašutjeti i bit će posljednji koji će to ikada spomenuti. Nikada, nikada to neće spomenuti. Ako antikrist naiđe na nekoga tko razotkrije neke pogreške ili mane u njegovom radu i vidi da se od toga ne može sakriti, pretvarat će se da uporno istražuje tko je pogriješio. No neočekivano, nakon dugog traženja, otkrije se da je on odgovoran. Ako netko kaže: „Ti si to učinio, a ne netko drugi; samo si zaboravio na to,” kako bi antikrist na to odgovorio? Što bi normalna osoba trebala učiniti u tim okolnostima? Normalna osoba koja ima srama trebala bi pocrvenjeti, osjećati se posramljeno i neugodno, i odmah to priznati, govoreći: „Zaboravio sam na to. Ja sam to učinio, to je moja pogreška. Hajdemo brzo smisliti kako to nadoknaditi i ispraviti stvari, kako se pogreška ne bi nastavila.” Netko tko ima srama, savjesti i razuma odmah bi priznao svoju pogrešku, zatim je riješio i ispravio. Antikrist je, s druge strane, bestidan; onog trenutka kada netko otkrije da je on počinio pogrešku, onog trenutka kada ga netko razotkrije i sazna za to, odmah će promijeniti ploču i smišljati razne načine kako izbjeći priznavanje svoje pogreške, kako izbjeći prihvaćanje da je on taj koji ju je napravio – izgovarat će bezočne laži i opravdavati se. Svima oko njega bit će neugodno i nelagodno, ali antikrist neće osjećati baš ništa. Velike će probleme prikazati kao male, a male probleme kao beznačajne, a zatim to više nikada neće spomenuti. U toj je stvari njegova glupost razotkrivena, pa će otvoreno poricati svoju pogrešku i lagati pred tolikim ljudima, pokušavajući izbjeći odgovornost, a da mu se lice ne zacrveni niti da trepne. Imaju li antikristi imalo srama? (Nemaju.)

Kada su neki antikristi tek smijenjeni, ispunjeni su ogorčenošću; osjećaju gubitak, da više nemaju status, da ih nitko više ne cijeni niti ih poslužuje, i da više ne mogu uživati u statusnim povlasticama. Smatraju da se cijena koju su platili i sva njihova prošla patnja nisu isplatile, a srce im je ispunjeno osjećajem nepravde. Međutim, ne osjećaju ni trunke krivnje za očitovanja koja su pokazali kada su bili orezani ili za bilo što loše što su učinili. Smatraju da je to nepravedno, srce im je puno ogorčenosti i pritužbi, kao i nerazumijevanja prema Bogu. Ne samo da odbijaju priznati svoju pogrešku, ne planiraju nadoknaditi svoje propuste niti prihvatiti orezivanje i ovu smjenu, već naprotiv, misle: „Bog nije pravedan. Koliko god netko trpio i kakvu god nepravdu doživio, nema gdje to izreći. To je tako bolno! Čak se ni na boga ne može osloniti, nemam se na koga osloniti. Čak i ako nastavim vršiti dužnost u Božjoj kući, morat ću postupati s krajnjim oprezom i nikome se ne može vjerovati.” Puni su obrambenog stava i nerazumijevanja prema Bogu. Kakva je to narav? Koliko god stvari učinili pogrešno, kolike god gubitke nanijeli radu crkve ili koliko god ugrozili rad crkve, misle da se te stvari mogu jednostavno zanemariti i neće preuzeti nikakvu odgovornost niti priznati ikakvu pogrešku. Umjesto toga, uzet će i najmanju trunku ogorčenosti koju imaju, svaku beznačajnu, bezvrijednu cijenu koju su platili, te će je preuveličati, vjerujući da ih je Božja kuća iznevjerila i da ih je Bog nepravedno optužio. Gubitak koji je njihova pogreška uzrokovala Božjoj kući za njih je potpuno beznačajan. Oni misle: „Nema potrebe to računati niti se time zamarati. Tko bi to nazvao gubitkom? Koji starješina ionako ne rasipa dio prinosa? Kako to da sam ja jedini? Koji starješina nikada ne nanese neke gubitke božjoj kući? Što su božji prinosi? Taj novac pripada svima, pa ako ga drugi smiju trošiti, zašto ja ne smijem? Drugi ga smiju rasipati, a ja ne smijem? Ako govorimo o gubicima nanesenima božjoj kući, drugi nanesu mnogo više od mene. Zašto sam ja jedini koji je strogo orezan i smijenjen? Što se tiče nepostupanja u skladu s načelima, već bezobzirnog činjenja nedjela, neki su ljudi u tom pogledu mnogo gori od mene, pa zašto oni nisu smijenjeni nakon što su orezani? Što se tiče plaćanja cijene, platio sam veću od većine ljudi. U pogledu iskrenosti, čija se može usporediti s mojom? A propovijedi? Održao sam ih više od bilo koga drugog. A što se tiče razumijevanja istine, tko je razumije koliko i ja? Kada je riječ o prihvaćanju orezivanja od strane Višnjeg, tko ga prihvaća više od mene? U pogledu odricanja, tko se odrekao više od mene? Što se tiče pomaganja braći i sestrama i rješavanja njihovih problema, tko to čini više od mene? Kada je riječ o trčanju uokolo i radu u crkvi, nitko mi nije ravan. Kada je riječ o tome za koga braća i sestre glasaju, koga podržavaju i odobravaju, tko dobiva više glasova od mene?” Vidite, tako se antikristi uspoređuju. Kada se tek suoče s orezivanjem, antikristi govore samo o uključenim stvarima. Da si priznao sve pogreške koje si napravio i sva istina-načela koja si prekršio, da si prihvatio i orezivanje i pokorio mu se, da si od tada nadalje postupao na temelju načela i dao sve od sebe da nadoknadiš gubitke koje si nanio radu crkve, bi li se Božja kuća i dalje bavila tvojim problemima? Bi li te osudila? Bi li te bacila u pakao? Je li doista potrebno da ulažeš toliko truda u objašnjavanje i izgovore? Je li doista potrebno da se ovako neizravno neprestano žališ na svoju ogorčenost? Je li doista moguće da nemaš iskvarenu narav i da si nesposoban griješiti? Nakon što si čuo toliko propovijedi, zar još uvijek nemaš pojma kakav si zapravo? Nakon što si malo orezan, osjećaš se povrijeđeno – da nisi učinio nikakvo zlo, tko bi te htio ili želio orezati? Osim toga, da nisi starješina, da ne snosiš odgovornost, tko bi te bio voljan orezati? Bog daje ljudima pravo slobodnog izbora i dopušta im da žive crkveni život, a što se tiče toga kojim putem ljudi idu i čemu teže, to je njihova stvar. Nitko se u to neće miješati. Ali ako sada, kao starješina u Božjoj kući, nadzornik, pogriješiš, gubici koje to nanese Božjoj kući neće biti mala stvar, a ako kažeš nešto pogrešno, utjecaj koji to ima na Božji izabrani narod također neće biti mala stvar, jer odgovornost koju snosiš drugačija je od odgovornosti obične osobe. Zato je sasvim normalno da te Višnji orezuje. Bi li Višnji to činio da nemaš taj status ili da nisi preuzeo tu odgovornost? Koliko je običnih vjernika Višnji orezao? Budući da snosiš veliku odgovornost i da je opseg tvojeg posla također vrlo velik, kad god pogriješiš, utjecaj je vrlo velik, i stoga ćeš sigurno biti orezan. To je vrlo normalno. Ako ne možeš prihvatiti čak ni orezivanje, jesi li onda sposoban biti starješina? Nesposoban si za to, nisi kvalificiran da te braća i sestre izaberu – ti si toga nedostojan! Kada pogriješiš, nemaš čak ni hrabrosti preuzeti odgovornost za to, priznati to. Nemaš čak ni toliko razuma, pa kako onda možeš biti starješina? Nesposoban si i nedostojan!

Upravo zato što posjeduju bit antikrista, antikristi ne mogu priznati da su počinili pogrešku, stoga, kada su orezani, nisu voljni preuzeti odgovornost niti tragati za istina-načelima. S obzirom na to da nisu voljni činiti te stvari i odbijaju priznati svoja nedjela, mogu li oni provesti istinu u djelo? Mogu li provoditi radne aranžmane Božje kuće? Nipošto ne. Stoga, kada je antikrist starješina, osim što se bavi vlastitim poslom, on ne može učiniti ništa što bi koristilo radu Božje kuće, i nikada neće raditi stvari prema istina-načelima, niti će ikada obavljati posao u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće. Bilo da je antikrist orezan zbog male pogreške ili zbog velikog propusta koji uzrokuje velike gubitke radu crkve, on nije u stanju priznati svoju pogrešku niti može priznati da je počinio prijestup i da u tome duguje Bogu. Naprotiv, bez obzira na okolnosti, radije bi umro nego priznao da je imao ikakve veze s gubicima koje je to uzrokovalo, i neće priznati da snosi primarnu odgovornost, da su njegovi postupci bili pogrešni, da je izabrao pogrešan put, niti će priznati svoju pogrešku namjernog činjenja zla unatoč tome što dobro zna što je istina, a još će manje priznati da u tome ima neizbježnu odgovornost. Neće priznati da je imao neispravne namjere u postupanju, da nije mogao surađivati ni s kim, da je postupao proizvoljno i svojevoljno, da je uživao u statusnim povlasticama, bio nemaran u svojoj dužnosti i nanio gubitke radu Božje kuće. Umjesto toga, nakon što pogriješi, na svakom će koraku objašnjavati koliko je patio, da je bio u zatvoru, ali nikada nije postao Juda, koliku je cijenu platio i koliko je mnogo doprinio radu Božje kuće. Te će stvari širiti i objavljivati posvuda. Osim što će objavljivati svoj doprinos i cijenu koju je platio, također će širiti da je Božja kuća bila u krivu i nepravedna u svom orezivanju i u načinu na koji je postupala s njim. Povrh toga što nema stav pokajanja, posvuda će osuđivati Boga i način na koji je Božja kuća postupala s njim. Ako više ljudi povjeruje u ono što govori, ako ga pokušaju braniti, ako ga priznaju i prihvate cijenu koju je platio za Božju kuću, te povjeruju da je Božja kuća bila nepravedna i da mu je nanijela nepravdu u postupanju s njim, tada će antikrist postići svoj cilj. On se nikada neće pokolebati u činjenju tih stvari, a još manje će se suzdržavati. Nema srce koje se boji Boga, a još manje ikakvu namjeru da se pokaje. Nakon što učini nešto loše, ne samo da to odbija priznati, već pokušava izbjeći odgovornost, a istovremeno je više zabrinut za svoje buduće odredište. Kada antikrist vidi da mu je odredište ugroženo ili čuje da Božja kuća više neće odgajati ljude poput njega, osjetit će još veću mržnju u dubini srca prema ljudima koji su ga orezali i razotkrili i ljudima zbog kojih je izgubio obraz. Tijekom cijelog procesa orezivanja, antikrist se uopće neće pokajati. Ako doista sazna da njegov status i odredište nisu sigurni, da se njegove želje i ambicije nikada neće ostvariti, tada će pokazati svoje pravo lice i počet će potajno širiti svoje predodžbe i negativnost. Osuđivat će braću i sestre ili više starješine koji su ih orezali, a također će osuđivati i napadati čovjeka kojeg upotrebljava Duh Sveti, govoreći da nije imao razloga da ga orezuje, da mu uopće nije dopustio da sačuva obraz. On je jednostavno nerazuman. Takva osoba ne može razumjeti istinu niti imati imalo bogobojazno u srce, bez obzira na to koliko propovijedi čuje; ne može posjedovati čak ni savjest niti razum koje bi trebala imati, bez obzira na to koliko godina vjeruje u Boga. Doista je jadna i odvratna! Od trenutka kada je antikrist strogo orezan zbog bezobzirnog činjenja nedjela, on nikada ne priznaje da je učinio nešto loše. Istovremeno je ispunjen osjećajem nepravde dok se žali i osuđuje Božju kuću zbog nepravednosti prema njemu, i na kraju počinje otvoreno širiti svoje predodžbe, pokazujući svoje pravo lice i galameći protiv Božje kuće, te na kraju biva izbačen. Postoji li i najmanje normalne ljudskosti u ponašanju antikrista u bilo kojoj od ovih faza? A savjesti i razuma? Postoje li ikakva očitovanja ljubavi prema istini i pozitivnim stvarima? Postoji li imalo bogobojazno srce? Ne, ništa od toga ne postoji. Antikrist je do krajnosti odvratan, lišen srama i potpuno nerazuman! Kada više ne može uživati u statusnim povlasticama, diže ruke od sebe i počinje se ponašati bezobzirno. Koliko god bio nesposoban u svom poslu i koliko god mu nedostajalo radne sposobnosti, on i dalje želi uživati u statusnim povlasticama i poštovanju drugih. Status i ugled smatra važnijima od svog života i, koliko god veliku pogrešku napravi, ne osjeća nikakvu krivnju. Je li on uopće čovjek? On je vuk u janjećoj koži. Izvana nosi ljudsku kožu i izgleda kao osoba, ali iznutra nije čovjek. Zaista je odbojan – odvratan i ogavan!

B. Odbijaju priznati da imaju iskvarenu narav

Kada je antikrist orezan, ne samo da se ne kaje, već također širi predodžbe i otvoreno donosi sudove. Prvi glavni razlog za to je što odbija priznati da je učinio nešto loše. Koji je drugi razlog? To je da antikrist ne priznaje da ima iskvarenu narav. Nije li to ozbiljnije i konkretnije od odbijanja priznanja da je učinio nešto loše? Najosnovnije što bi trebao znati svatko tko prihvaća Božje djelo, tko prihvaća Božji sud i grdnju, jest prvo priznati da su ljudi iskvareni, da ih je Sotona iskvario, da nemaju razuma ni ljudskosti, da ne posjeduju istinu niti poznaju Boga, te da su oni ti koji se opiru Bogu. Samo antikristi nikada ne bi priznali da su previše iskvareni i da su svi iskvareni ljudi od Sotone, a još manje bi priznali da su oni sami đavli i Sotone. Osobito u trenucima kada je većina ljudi u stanju preispitivati se, spoznati sebe i prihvatiti orezivanje, antikrist ne može čak ni priznati da ima iskvarenu narav – to je ozbiljan problem. Zašto kažem da je ozbiljan? Budući da antikristi nisu u stanju priznati istinu i ne vjeruju da su Božje riječi istina, oni iz dubine srca odbijaju prihvatiti išta što je rečeno u Božjim riječima. Neki ljudi kažu: „Kako možeš reći da oni to odbijaju prihvatiti? Priznali su da su đavli i Sotone, da su Božji neprijatelji.” Kako se to može smatrati priznanjem? Čak bi i nevjernik mogao reći da nije dobra osoba, ali smatra li se to priznanjem da ima iskvarenu narav? Ne smatra. Istinsko priznanje da imate iskvarenu narav znači prvo znati kakva ste osoba. To također znači biti sposoban povezati sebe s različitim iskvarenim naravima koje je Bog u većoj ili manjoj mjeri opisao, te dalje priznati različite iskvarene naravi koje otkrivate u različitim stanjima. Nisu li to neka konkretna očitovanja? (Jesu.) Ali antikrist nema te stvari, jer ne priznaje Božje riječi – naprotiv, on ih prezire. Zato on samo sluša Božje riječi koje razotkrivaju iskvarene naravi čovječanstva, i tu staje; nikada ne preispituje sebe, ne analizira sebe, niti sebe uspoređuje s tim riječima duboko u svom srcu. Drugim riječima, on ne analizira niti uspoređuje svoja različita očitovanja, namjere, misli i gledišta s tim Božjim riječima; uopće to ne čini. Što znači to što on ne čini te stvari? To znači da su za njega te riječi koje je Bog izgovorio samo jedan način gledanja na stvari, drugačija perspektiva – tek drugačiji način opisivanja ljudske naravi, osobnosti, postupaka i biti, i nikako nisu kriterij za definiranje ljudskih naravi. Ovo je točan opis toga kako antikristi ne smatraju Božje riječi istinom. Antikristi u svom umu imaju samo približno razumijevanje Božjeg razotkrivanja različitih iskvarenih naravi čovječanstva, ali to nikada ne prihvaćaju duboko u svom srcu. Budući da to ne prihvaćaju, kada ih nešto zadesi, mogu li upotrijebiti Božje riječi da obuzdaju svoju narav, promijene svoje postupke i isprave svoja neispravna gledišta? Nipošto ne. Antikristi ne prihvaćaju istinu, što znači da ne priznaju da imaju iskvarenu narav. Uzmimo za primjer oholost – Božje riječi koje razotkrivaju ovu narav govore o nekim načinima na koje se ona očituje u čovjeku. Osoba koja teži istini i priznaje da su Božje riječi istina, uspoređivat će svoje ponašanje i svoju narav s tim Božjim riječima. Uspoređivat će to iznova i iznova, a zatim će priznati: „Imam oholu narav. To je narav koju sam otkrio kada sam ovo učinio. Ove moje misli, djela i stavovi su oholi. Ovi načini na koje se odnosim prema drugima, na koje obavljam posao i pristupam dužnosti su oholi.” Nije li to priznavanje da su Božje riječi istina? (Jest.) Ona gleda na Božje riječi kao na mjerilo i upotrebljava ga za usporedbu s vlastitim ponašanjem, a kada pronađe vezu, nesvjesno priznaje da ima iskvarenu narav, da je sve što Bog kaže istina i nimalo lažno. Nemojmo za sada ulaziti u to mogu li ljudi upotrebljavati Božje riječi da riješe svoju iskvarenu narav nakon što su priznali da je imaju. Razgovarajmo najprije samo o tome priznaju li ljudi da imaju iskvarenu narav. Kada je riječ o priznavanju, većina ljudi koji su razumni, savjesni i normalno razmišljaju mogu zadobiti prosvjetljenje i osvjetljenje iz Božje riječi, a zatim mogu nesvjesno prihvatiti i reći „Amen” Božjim riječima, priznati da su Božje riječi istina i time priznati da su oni iskvareno ljudsko biće i da imaju iskvarenu narav, te se tako pokloniti pred Bogom. Jednom kada priznaju da imaju iskvarenu narav, imat će ispravan, prikladan stav prema Bogu i istini, a posebno prema orezivanju. To jest, kad priznaju da imaju iskvarenu narav, tada će se, kada budu orezani, moći nehotice i podsvjesno pokoriti iz srca tom orezivanju i biti voljni prihvatiti ga. Ima čak i ljudi koji čeznu da ih drugi obuzdavaju i discipliniraju kroz orezivanje, i oni vrlo prirodno razvijaju pozitivne osjećaje prema orezivanju; imaju pozitivan stav prema tome. To su normalni ljudi. Jedini nenormalni ljudi su antikristi; takvi ljudi ne prihvaćaju Božje riječi, često na njih prezrivo frkću, te im se u srcu opiru i osuđuju ih. Stoga imaju isti stav prema Božjem razotkrivanju i određivanju čovjekovih iskvarenih naravi. Kakav je to stav? Uzmimo za primjer – Bog kaže da ljudi imaju oholu narav i govori o njezinim konkretnim očitovanjima. Kada antikrist čuje o tim konkretnim očitovanjima, ne samo da to odbija prihvatiti, već još jače prezire ta konkretna očitovanja o kojima Bog govori. Zašto to čini? Zato što slijedi logiku Sotone, to jest, Sotonin stav prema istini i pozitivnim stvarima. On kaže: „Ti to nazivaš ohološću, ali tko od sposobnih ljudi nije razmetljiv? Tko od ljudi s liderskim talentom ne govori s autoritetom? Tko od ljudi sa statusom nije malo razmetljiv? Ništa od toga nije velika stvar. Sve je to sasvim normalno u svijetu nevjernika, a svi vi ovdje radite od muhe slona. I zar se poduzimanje akcije bez razgovora s drugima doista smatra ohološću? Je li to doista samovolja? Sposobni ljudi trebaju voditi glavnu riječ, a mogućnost monopoliziranja moći naziva se kompetentnošću. Kakve koristi ima od rasprave s vama običnim ljudima? Što vi znate? Dakle, ja nisam ohol, samo sam kompetentan i sposoban. To se zove imati lidersku sposobnost i to je urođeni talent. Imam tako velik talent, mogu sve. Bez obzira na okolnosti ili u kojoj sam skupini, mogu preuzeti odgovornost – to znači biti talentirani pojedinac! Talentirane pojedince ne treba gaziti niti ih treba razotkrivati. Umjesto toga, bez obzira na to u kojoj su skupini, treba ih preporučiti, uzvisiti i dati im važne uloge! Budući da su sposobni, talentirani pojedinci s liderskim sposobnostima trebali bi imati držanje starješine, poglavara. Ako to potisnu, nije li to pretvaranje?” On koristi to izopačeno rezoniranje i te hereze da osudi i prokaže Božje razotkrivanje ohole naravi, pa bez obzira na to što kažeš, on nikada neće priznati različita očitovanja iskvarenih naravi koje je Bog opisao i definirao. On misli: „Ono što je bog rekao samo je jedan način izražavanja. Prilično je pozitivno, pravovjerno i tradicionalno, ali se ne može definirati kao istina. Odgovara samo nekim ljudima. Na primjer, neki su ljudi prilično bezazleni i nemaju nikakav talent, niti su vrlo sposobni ili pametni, i štoviše, nemaju nikakve liderske sposobnosti. Ako nemaju odgovarajućeg suradnika, moraju se savjetovati s drugima kada nešto rade, a ako to ne čine, ne mogu iznijeti svoj posao – to je vrsta osobe kojoj božje riječi odgovaraju.” Svi argumenti poput ovih sotonske su hereze i zablude.

Antikristi nikada ne vjeruju da su Božje riječi istina, pa svaki put kad ih slušaju, čine to reda radi; oni su poput farizeja – koriste Božje riječi da bi održali privid. Ne prihvaćaju ih duboko u svom srcu niti čine Božje riječi svojim životom i ciljem svoje primjene. Zato, kada antikrist počini pogrešku i kada ga ti orežeš i razotkriješ zbog toga, on neće priznati da je učinio nešto loše, a još će manje to prihvatiti kada ga orežeš u vezi s naravi i biti koju je pritom otkrio. Kao i kad odbija priznati da je učinio nešto loše, tako i kada otkrije iskvarenu narav, antikrist će uvijek imati neki razlog, neki izgovor, neko objašnjenje da porekne da ima iskvarenu narav. Na primjer, kada u određenoj stvari otkrije oholu narav, reći će da mu se žurilo, da je to bio loš izbor riječi i da je malo povisio glas. Kada netko kaže da je u drugoj stvari bio prijevaran i da nije bio otvoren, reći će da je većina ljudi lošeg kova te da je rekao što se događa, drugi ga ne bi razumjeli i pogrešno bi shvatili što je rekao, i zato nije bio otvoren. Koju god iskvarenu narav otkrije, uvijek će pronaći izgovore i objašnjenja. Sve u svemu, koju god iskvarenu narav otkrije, koliko god ona bila očita ili ozbiljna, nikada neće priznati da je to iskvarena narav. Antikrist često laže i u lice govori ljudima jedno, a drugo iza njihovih leđa, i nitko ne može reći – niti znati – kada govori istinu, a kada laže. Međutim, nikada neće priznati da je prijevarna, a ne poštena osoba. Naprotiv, često se opravdava i objašnjava kako je potpuno bezazlen, kako je posebno iskren s drugima te koliko želi pomoći iz dobrote svoga srca kada god netko ima poteškoća. Antikristi ne samo da ne priznaju da imaju iskvarenu narav, nego se uvijek pokušavaju prikazati u boljem svjetlu, hvaleći se kako su dobri i ljubazni ljudi. Ne samo da ne priznaju da imaju iskvarenu narav, nego se istovremeno hvale kako su sjajni u radu s ljudima, kako su dobri u zadobivanju naklonosti ljudi i osvajanju njihovih srca. Hvale se kako su taktični i sposobni kada je riječ o postupanju i govoru među ljudima, kako ih nitko ne može nadmašiti i prestići, kako nitko nije kompetentniji za njihov posao. Kada antikrist plati malu cijenu, kada je u stanju propovijedati neke uzvišene doktrine i teorije te nakratko učini nešto što zaludi ljude i navede većinu da ga cijeni, tada će misliti da je uspješno prikrio svoju iskvarenu narav i da je naveo ljude da je zanemare. Dakle, na temelju ovih očitovanja antikrista i ovakvog razumijevanja i stava koji gaje prema svojoj iskvarenoj naravi, kada budu orezani, njihova prva reakcija bit će da se tome usprotive i opiru, da učine sve što mogu kako bi sprali ljagu sa svojeg imena. Povrh odbijanja da priznaju gubitke koje su nanijeli radu crkve, također će odbiti priznati iskvarenu narav koju su otkrili u toj stvari, i pogrešku koju su počinili pod prinudom svoje iskvarene naravi. S obzirom na ovo očitovanje i bit antikrista, je li moguće da oni promijene narav? (Nije.)

Susreo sam neke antikriste koji prave greške u svom poslu, koji su lijeni, ne obavljaju svoj posao i zanemaruju konkretne zadatke, dok i dalje naređuju ljudima, bezobzirno čine nedjela i rade stvari na svoj način. Kada se takvi antikristi zbog toga orezuju, na površini izgledaju vrlo poslušno, ali iza kulisa se nimalo ne kaju. Sudeći po njihovom stavu nepokajanja, nimalo nisu prihvatili orezivanje. Sudeći po tome što ne prihvaćaju orezivanje, nikada nisu ispitali kakva otkrivenja iskvarenih naravi imaju. Umjesto toga, nakon što su orezani, nastavljaju raditi što god žele, rade stvari na svoj način, upuštaju se u zakulisnu manipulaciju, varaju one iznad i ispod sebe, uspostavljaju vlastita neovisna kraljevstva i uživaju u posebnim povlasticama, bez i najmanje promjene. Zašto se ni najmanje ne mijenjaju? Upravo zato što antikristi nimalo ne priznaju da imaju iskvarenu narav niti prihvaćaju istinu; stoga, oni grabe priliku da drže veliku moć i maksimalno je iskoriste, a zatim to vrijeme iskoriste da rade što god žele, da daju sve od sebe da čine loše stvari, te da ometaju rad Božje kuće i potkopavaju normalan poredak Božje kuće. Dok uživaju u svim vrstama materijalnih dobara Božje kuće, oni uopće ne čine nikakve dobre stvari. Osim što obavljaju neki površan posao, što rade potajno? Sazivaju okupljanja, propovijedaju riječi i doktrine, pa se čak i miješaju u tuđe poslove – osim toga, samo naređuju ljudima. Ne obavljaju nijedan konkretan posao koji im je dodijelio Višnji i ne pojavljuju se osobno da pruže detaljne upute, nadzor ili smjernice. Jednostavno naređuju ljudima odozgo, i povremeno, kada doista nemaju izbora, pojavljuju se na radnom mjestu da obave neke stvari i daju neke upute. To je samo trenutačni iskaz entuzijazma i ubrzo nakon toga nema ih nigdje. Kada nekoga promaknu ili imenuju na položaj, nitko ne smije reći da ta osoba nije dobra niti se tome usprotiviti, a antikristi nikada ne provjeravaju niti nadziru rad te osobe. Koliko god loše stvari osoba koju su promaknuli ili imenovali čini, oni ne dopuštaju nikome da je razotkrije, nitko je ne može smijeniti niti je itko smije prijaviti. Tko god prijavi tu osobu, postaje njihov protivnik. Kolike god gubitke osoba koju upotrebljavaju nanosi radu crkve, kolika god ometanja rada uzrokuje, antikristi će dati sve od sebe da je zaštite, a ako u tome ne uspiju, onda će požuriti ograditi se od te osobe i brzo se osloboditi odgovornosti. Što god antikristi činili, bilo pred drugima ili iza njihovih leđa, oni uopće nemaju bogobojazno srce. Oni su nevjernici, đavli i živući Sotone, a ipak i dalje besramno žele zauzeti položaj i uživati u statusnim povlasticama; paraziti su koji žive na račun Božje kuće. Ima čak i nekih koji se, kada su orezani i kad vide da neće moći zadržati svoj status, osjećaju obeshrabreno, razočarano i potišteno. Zašto se osjećaju potišteno? Zašto se osjećaju obeshrabreno? Zato što ne mogu zadržati svoj status, njihova prilika za uživanje u posebnim povlasticama i njihov poseban tretman su nestali, nitko ih više ne cijeni, a njihovi dani igranja s moći su gotovi. Morat će početi sve raditi sami – više neće imati priliku samo stajati i izdavati naredbe. Ne osjećaju grižnju savjesti niti su uzrujani zbog štetnih posljedica koje je donijela njihova iskvarena narav. Umjesto toga, uzrujani su, liju suze i osjećaju gubitak zbog toga što više ne mogu uživati u statusnim povlasticama. Ima čak i nekih koji, nakon što su smijenjeni, drsko iznova i iznova traže još jednu priliku. Recite Mi, može li se takvim ljudima dati još jedna prilika? Što namjeravaju učiniti s tom prilikom? Živjeti na račun crkve, biti paraziti i ponašati se bezobzirno. Da im se pruži još jedna prilika, bi li spoznali vlastitu iskvarenu narav? Bi li mogli spoznati sebe? (Ne.) Da dobiju još jednu priliku, bi li stekli malo osjećaja srama? Bi li se njihov karakter promijenio? Kad bi imali još jednu priliku, bi li počeli raditi stvari prema istina-načelima i bi li prestali pokušavati uspostaviti vlastita neovisna kraljevstva? (Ne bi.) Ne bi učinili ništa od toga – nisu li onda gotovi? Kad biste bili orezani, i kad bi to bila tako ozbiljna stvar da Višnji ne bi imao drugog izbora nego da vas smijeni, što biste mislili? („Da bih doista trebao biti smijenjen, jer je moja priroda tako opaka, učinio sam toliko stvari koje krše načela i opiru se Bogu, počinio sam toliko zla i uzrokovao sam toliko gubitaka radu crkve. Trebao bih biti smijenjen.”) Razumna osoba prvo bi se preispitala: „Što sam doista radio u ovom razdoblju? Zašto sam orezan? Je li to što sam orezan zbog tih stvari i ono što je ta osoba rekla kad me orezivala, doista ispravno? Kako bih ih trebao prihvatiti? Kako bih trebao pristupiti ovom orezivanju?” Zatim bi ispitala što je doista učinila, je li u njezinim postupcima bilo primjesa ljudske volje, je li bila savjesna i razumna, je li ono što je učinila bilo u skladu s istina-načelima, koliko je onoga što je učinila bilo u skladu s Božjim zahtjevima i koliko je stvari učinila prema vlastitoj volji. Razumna osoba trebala bi ispitati te aspekte, a ne opterećivati se time je li izgubila status, je li Božja kuća bila pravedna prema njoj, što će ljudi misliti o njoj ako nema status, ili kakvi su joj izgledi i odredište. Razumna se osoba ne bi opterećivala takvim stvarima.

Koliko su samo besramni neki antikristi? Nakon što ti antikristi budu smijenjeni, ako braća i sestre više nemaju poštovanja prema njima, ako nisu tako srdačni ni ljubazni, već su hladni i zanemaruju ih, ti antikristi to neće moći podnijeti. Zašto su tako osjetljivi na te stvari, a nisu osjetljivi na vlastitu iskvarenu narav? Je li to dio njihove prirode? Imaju li dostojanstva? Imaju li srama? (Ne.) Dvije najdragocjenije stvari u ljudskosti su sram i čestitost. U antikristu nema ni traga ni jednoj od njih. Antikristi su besramni i koliko god iskvarenih naravi otkrivali ili koliko god zla činili, oni ne osjećaju baš ništa, ne osjećaju krivnju, a ipak i dalje žele produžiti svoj boravak i živjeti kao paraziti na račun Božje kuće. Nakon što su orezani i razotkriveni, nakon što su smijenjeni i više nemaju nikakav status, i dalje žele da se braća i sestre prema njima odnose s dubokim poštovanjem i uljudnošću. Nije li to nerazumno? Zvuči li vam ovo očitovanje antikristā odvratno? (Da.) Svaka osoba osjeća gubitak kad je orezana, osobito kad je smijenjena i izgubi status. Osjeća da je dovedena u neugodnu situaciju i da je pomalo posramljena pred drugima te joj je previše neugodno suočiti se s bilo kim. Međutim, osoba koja ima srama neće iznositi iskrivljene argumente. Što znači ne iznositi iskrivljene argumente? To znači biti u stanju ispravno se odnositi prema svemu, ne razmišljati niti pričati o stvarima na iskrivljen način, nego iskreno priznati ono si pogrešno učinio i odnositi se prema tome pošteno i racionalno. Što znači pošteno i razumno? To znači da, budući da si orezan zbog nečega, mora postojati problem u onome što si učinio – ostavimo po strani kakvu iskvarenu narav imaš, recimo samo da ako si pogriješio u toj stvari, onda sigurno snosiš dio odgovornosti za to; a budući da snosiš odgovornost, trebaš je preuzeti i priznati da si to učinio. Jednom kad to priznaš, trebao bi preispitati sebe i upitati: „Koju sam iskvarenu narav otkrio u ovome? Ako me nije vodila iskvarena narav, jesu li onda moji postupci bili onečišćeni ljudskom voljom? Je li to uzrokovano glupošću? Je li to imalo ikakve veze s mojom težnjom, s putem kojim idem?” Biti u stanju preispitati sebe na ovakav način znači imati razumnost, imati srama, gledati na stvari na pošten, objektivan način, na način koji je vjeran činjenicama. Upravo to nedostaje antikristima. Kad ih se orezuje, prvo pomisle: „Kako si me mogao dostojanstvenog starješinu poput mene tako nemilosrdno orezati pred tolikim ljudima, čak i razotkriti moju sramotnu tajnu? Gdje je moj ugled kao starješine? Nisi li ga uništio orezujući me? Tko će me odsad slušati? Ako me nitko ne sluša, kako mogu imati ikakav status kao starješina? Ne bih li tada bio samo marioneta? Kako ću onda uživati u statusnim povlasticama? Neću li više moći uživati u stvarima koje prinose braća i sestre?” Je li ova ideja ispravna? Je li u skladu s istinom? Je li opravdana? (Nije.) To je lišeno razuma i predstavlja iznošenje iskrivljenih argumenata. Što misliš pod ugledom? Što je starješina? Zasigurno nisi lišen iskvarenosti? Što misliš pod „razotkrivanjem tvoje sramotne tajne”? Što je tvoja sramotna tajna? To je tvoja iskvarena narav. Tvoja iskvarena narav ista je kao i kod svakog drugog – to je tvoja sramotna tajna. Nisi ništa drugačiji, nisi iznad drugih. Božja kuća je samo vidjela da imaš nešto kova i da možeš obaviti neki posao, pa te promaknula, obučavala i dala ti posebno breme, malo više tereta da nosiš. Ali to nikako ne znači da više nemaš iskvarenu narav nakon što dobiješ status. Pa ipak, antikristi se hvataju za to, govoreći: „Sad kad imam status ne bi me trebao orezivati, osobito ne pred tolikim ljudima, što bi omogućilo da većina sazna moju pravu situaciju.” Nije li ovo iskrivljen argument? Gdje se takav pristup može primijeniti? U društvu, kad želiš nekoga uzdići, moraš mu laskati da je savršen i stvarati o njemu sliku savršenstva, bez i najmanje mane. Nije li to varljivo? Bi li Božja kuća to činila? (Ne.) To je ono što Sotona čini, a to je i ono što antikristi zahtijevaju. Sotona je lišen razuma, a antikristi su mu u tome nalik. Osim toga, oni iznose iskrivljene argumente i postavljaju pretjerane zahtjeve. Kako bi zaštitili svoj status, traže od Višnjeg da pazi na to kako ih se orezuje, u kojim prilikama i kakvim se tonom pritom koristi. Je li to potrebno? Ti si iskvareno ljudsko biće i orezuju te zbog nečega što je stvarno i istinito – zašto je to potrebno činiti na poseban način? Ne bi li tvoje uzdizanje štetilo braći i sestrama? Treba li tebe, zlu osobu, uzdizati i štititi tvoj status kako bi mogao bezobzirno činiti nedjela među onima ispod i uspostaviti svoje neovisno kraljevstvo? Bi li to bilo pošteno prema braći i sestrama? Pokazuje li se time odgovornosti prema njima? To nije način pokazivanja odgovornosti prema njima. Dakle, kad se antikrist tako ponaša, tako razmišlja i postavlja takve zahtjeve, to je čisto iznošenje iskrivljenih argumenata i namjerno izazivanje nevolja, potpuno lišeno srama. Kad ga se orezuje zbog nečega što je učinio loše, antikrist ne priznaje da ima iskvarenu narav niti preispituje koja ga je iskvarena narav navela da učini takvo što. Nakon što iznese gomilu iskrivljenih argumenata, ne samo da odbija preispitati sebe, već smišlja i protumjere. „Tko je ovo prijavio? Tko je ovo dojavio onima gore? Tko je starješinama prijavio da sam ovo učinio? Moram saznati tko je to bio i očitati mu lekciju. Moram ga ukoriti tijekom okupljanja i pokazati mu koliko sam opasan.” Kad ga se orezuje, antikrist će učiniti sve što može da se obrani, da nađe izlaz, misleći: „Ovaj put sam bio neoprezan i izdao sam se, pa se moram potruditi da se to ne dogodi sljedeći put i pokušati drugačije pristupiti kako bih zavarao one gore, zajedno s braćom i sestrama dolje, tako da nitko od njih ne dozna. Kad učinim nešto ispravno, trebao bih požuriti istupiti i preuzeti zasluge za to, ali kad pogriješim, moram brzo prebaciti odgovornost na nekog drugog.” Nije li to besramno? To je vrhunac besramnosti! Kad se normalna osoba orezuje, duboko u sebi si prizna: „Nisam dobar – imam iskvarenu narav. Nema se što više reći. Moram se preispitati.” U tišini odlučuje postupiti u skladu s onim što Bog zahtijeva kad se ponovno nađe u takvoj situaciji. Bez obzira na to može li to postići, u svakom slučaju, kad je orezana, prihvaća to u svom srcu na razuman način, a razumnost joj govori da je doista učinila nešto pogrešno i da, budući da ima iskvarenu narav, to mora priznati. U srcu se pokorava bez ikakvog otpora i, premda se osjeća malo povrijeđeno, njezin je temeljni stav pozitivan. U stanju je preispitati sebe, osjetiti grižnju savjesti i odlučiti da će nastojati ne ponoviti istu pogrešku u budućnosti. S druge strane, antikrist ne samo da ne osjeća grižnju savjesti, već se u srcu opire, i ne samo da nije u stanju napustiti zlo koje čini, već čak pokušava pronaći drugi put kako bi mogao nastaviti bezobzirno činiti nedjela, nastavljajući sa svojim zlim ponašanjem. Kad ga se orezuje, on ne preispituje vlastitu iskvarenu narav, izvor svoje pogreške, svoje namjere niti različita stanja i gledišta koja su se u njemu pojavila kad se njegova iskvarena narav otkrila. Nikada ne preispituje te stvari niti ih razmatra, niti prihvaća kad mu bilo tko daje prijedloge, savjete ili ga razotkriva. Umjesto toga, pojačava svoje napore u potrazi za različitim načinima, sredstvima i taktikama kako bi prevario one iznad i ispod sebe, kako bi mogao zaštititi svoj status. Pojačava svoje napore u izazivanju nemira u Božjoj kući i koristi svoj status za činjenje zla. On je uistinu nepopravljiv!

Kad antikristi preuzmu bilo koji dio posla, površni su i gledaju kroz prste zlim ljudima i onima koji ometaju rad Božje kuće, ili ih čak znaju pokrivati, povlađivati im i štititi ih. Nakon što bude smijenjen, hoće li se antikrist promijeniti kad bude vršio drugu dužnost? (Neće.) Zašto? (Zbog problema s njegovom priroda-biti.) Nakon što počini tako veliku pogrešku, on se ipak ne kaje i još uvijek u srcu gaji predodžbe i ogorčenje. Može li onda biti imalo iskren u bilo kojoj dužnosti koju vrši? Bezobzirno čini nedjela u svojoj dužnosti čak i prije nego što ima ikakve predodžbe ili ogorčenja, pa kad gaji te stvari, može li biti iskren u svojoj dužnosti? (Ne.) A bez iskrenosti, hoće li biti površan? Hoće li bezobzirno činiti nedjela? (Hoće.) Neki od vas možda nisu uvjereni. Onda dobro pogledaj sam i doći će dan kad ćeš se uvjeriti. Antikrist se nikada ne može promijeniti, i gdje god ga se postavi, nikada neće biti dobar. Kad je netko tko teži istini orezan zbog otkrivanja iskvarene naravi, on doživljava neke promjene. Njegovo se stanje postupno popravlja, njegov stav postaje sve proaktivniji, njegovo gledište postaje sve pozitivnije, ciljevi i smjer njegove težnje postaju sve ispravniji, sve više razvija bogobojazno srce, a njegova ljudskost izgleda sve dostojnija poštovanja. Nasuprot tome, što se antikrista više orezuje, to njegova unutarnja ogorčenost sve više raste, postaje sve oprezniji, u srcu se osjeća sve povrijeđenijim, a njegove predodžbe, mržnja i pritužbe na Boga sve su veće. Kad nije orezivan, njegovo tijelo može platiti neznatnu cijenu, ali kad ga se puno orezuje, nema ni najmanje iskrenosti. On je uistinu nepopravljiv! Promotrite ovo sami – takva osoba uvijek propovijeda kako bi podržala druge, ali ona sama uopće to ne primjenjuje niti ima ikakav ulazak – to je jedna karakteristika. Druga karakteristika je da, koji god posao obavlja, čim stekne status, može istupiti i pokazati nešto entuzijazma, ali uvijek je površna i bezobzirno čini nedjela u svom poslu. Kad izgubi status, skida rukavice, otpisuje svoju situaciju kao beznadnu, čak se i ponaša drsko i nepromišljeno, kao divljak bez zakona, potpuno lišen bogobojaznog srca. Među cijelim čovječanstvom ovakva je osoba klasični antikrist. U stanju je vrlo jasno i logično analizirati stanja drugih ljudi na način koji je lako razumljiv i koji u tebi ostavlja dojam da i ona sama sebe tako razumije. Ali kad napravi neku pogrešku, kad otkrije iskvarenu narav, a ti je pokušaš razotkriti i analizirati, pogledaj kakav stav ima. Bit će potpuno nespremna to prihvatiti i smislit će svaki mogući način da to opovrgne i da se obrani, ne priznajući to. Nitko je neće moći ni dotaknuti, a tko god je dirne u živac ili razotkrije neki njezin problem, taj će se naći u nevolji i bit će tretiran kao njezin neprijatelj.

Kad antikrist ima status, može podnijeti malo teškoća i platiti određenu cijenu kako bi ga zaštitio. Također je u stanju staviti masku ljubaznosti – suosjećanja prema svima, želje da svakoga spasi – licemjernu masku. Međutim, onog trenutka kad izgubi status, sva njegova dobrohotnost nestaje, a ipak se i dalje želi držati i uživati u podršci, poštovanju i posebnoj pažnji koju je uživao u prošlosti. On je jednostavno krajnje besraman! U kojoj god se skupini antikrist nalazio, nikome ne pruža ni najmanju pomoć niti pouku, a ipak i dalje želi uživati u podršci i poštovanju svih ostalih. Ako netko prizna da ima iskvarenu narav, antikrist neće progovoriti i reći da je i on ima, niti će govoriti o tome kakvu je iskvarenu narav otkrio u prošlosti. Nikada ne analizira samoga sebe, a kad je stjeran u kut, reći će samo nešto poput: „Da, ja sam đavao, ja sam Sotona”, i to je to. Reći će samo nekoliko takvih službenih, praznih fraza. Ako ga upitaš: „Koja konkretna očitovanja i otkrivenja toga što si đavao i Sotonom imaš? Kakve motive i namjere imaš pri postupanju?”, tada neće reći baš ništa. Nije li on Sotona? Otkako je došao na vlast, veliki crveni zmaj počinio je bezbrojna zla i tijekom svoje vladavine neprestano priznaje i ispravlja svoje pogreške, a istodobno neprestano pojačava svoje zlostavljanje vlastitog naroda. Kad ga vidiš kako priznaje svoje pogreške, možda pomisliš da će se pokajati i započeti novi život, da ima stav ispovijedi i da vjerojatno više neće činiti takve pogreške. Ali sudeći prema onome što se događa nakon toga i kako se stvari razvijaju, priznavanje pogrešaka velikog crvenog zmaja služi isključivo zaštiti njegovog imidža i statusa, utirući put da nastavi držati vlast i čini još strašnije stvari kojim zlostavlja svoj narod. Antikristi su isti – imaju istu priroda-bit kao i đavli, Sotona i veliki crveni zmaj. Dobri su u prerušavanju i kronični su lažljivci; nemaju srama, osjećaju odbojnost prema istini i pozitivnim stvarima i nimalo ne prihvaćaju istinu. Osim toga, ne govore ništa osim lijepih riječi, a čine svakojake loše stvari. Među braćom i sestrama antikristi često govore ispravne stvari i čine stvari koje na površini izgledaju ispravno, ali kad ih se zatraži da strogo primjenjuju u skladu s Božjim riječima i istina-načelima, da provode radne aranžmane Božje kuće, tada neće učiniti ništa od toga, već će nestati bez traga. Ako ih ostavite bez nadzora ili poticaja, tada će bezobzirno činiti nedjela i uspostaviti svoje neovisno kraljevstvo. Da bi postigli svoj cilj i došli do vlasti, podnijet će svaku teškoću i platiti svaku cijenu. Iz ovoga možemo vidjeti da antikristi imaju još jednu priroda-bit, a to je da su sebični i prezira vrijedni. Osim što plaćaju malu cijenu kad čine nešto za sebe, ako ih se zatraži da učine ili kažu nešto za braću i sestre, za kuću Božju, bez da išta dobiju zauzvrat, hoće li biti tako dobrodušni? Hoće li preuzeti to breme? (Neće.) Dakle, kad se radi o stvarima koje je Višnji tražio od njih da provedu, kad dođe vrijeme za provjeru tog posla, neće provesti nijednu od njih. Zašto je to tako? Zato što bi to zahtijevalo da se umaraju i pate; morali bi platiti cijenu, a vjerojatno od toga ne bi imali velike koristi. Dakle, jednostavno to neće učiniti. Kad bi većina ljudi od toga imala koristi, kad bi većina time zadobila neko dobro, bi li antikrist bio voljan platiti cijenu za to? Ne bi. Kad bi to bilo nešto zbog čega bi ga većina ljudi cijenila i pamtila, te obožavala i hvalila, i kad bi ga se po tom dobrom djelu pamtilo generacijama, kako bi postupio? Odmah bi krenuo u akciju, i to radosnije od ikoga. To je besramno, zar ne? Sotona, đavao, uistinu je besraman. Počinio je bezbrojna zla, a ipak i dalje želi da su mu svi duboko zahvalni, da ga ljudi pomno slijede i da mu se ulizuju. Toliko zlostavlja ljude, a ipak i dalje želi da ga hvale. Antikristi su isti. Nije važno koliko je propovijedi antikrist čuo niti koliko doktrina razumije, ako ga zamoliš da obavi neki posao ili izvrši dužnost, a da ne bude površan, on to ne može postići. Ako ga zamoliš da se suzdrži od uspostavljanja vlastitog neovisnog kraljevstva ili bezobzirnog činjenja nedjela, on to ne može učiniti. Ako ga zamoliš da se suzdrži od uživanja u statusnim povlasticama, od prepuštanja udobnosti, od uživanja u statusu i posebnim povlasticama, on to ne može učiniti. Ako ga zamoliš da ne muči druge ili da ne laže, on to ne može postići. Ako ga zamoliš da ne rasipa prinose i da štiti interese Božje kuće, on to ne može učiniti. Ako ga zamoliš da ne svjedoči o sebi, on to nikada neće moći učiniti; ako ga zamoliš da plati malu cijenu za Božji izabrani narod bez da išta dobije zauzvrat, ili da obavi malo posla u tajnosti, on to neće moći učiniti. Što on može činiti? Može bezobzirno činiti nedjela, uspostavljati vlastito neovisno kraljevstvo, svjedočiti o sebi, rasipati prinose, živjeti na račun crkve, mučiti druge, izvikivati parole, iznositi doktrine, širiti hereze i zablude kako bi zaludio ljude, i tako dalje – bez napora čini te stvari. Ima li takvih oko vas? Onog trenutka kad stekne vlast, čim dobije trunku moći, želi se domoći blagajne Božje kuće; što god kupuje, želi nabaviti stvari koje su visoke kvalitete, skupe i markirane, i o tome ne razgovara ni s kim niti sluša što itko drugi ima za reći. Čim dobije malo vlasti, uživa u njoj. Kad dobije malo vlasti, želi formirati klike i raditi stvari na svoj način, i odbija slušati Višnjeg ili ikoga drugog. Kad dobije malo vlasti, osjeća se kao da je postao bog i želi svjedočiti o sebi kako bi ga drugi podržavali, i želi formirati frakciju, stvoriti vlastitu družinu. Kad dobije malo vlasti, želi da braća i sestre budu čvrsto pod njegovom kontrolom. Ako rad Božje kuće zahtijeva da se netko premjesti od njega, to će biti prilično teško. On to mora odobriti i netko će morati o tome razgovarati s njim, a neće prihvatiti stav te osobe ako mu se ne sviđa. Želi da cijeli svijet zna da ima moć i utjecaj, i svi moraju biti puni poštovanja i obzira prema njemu. To je općepoznata činjenica. Antikrist nikada neće priznati da ima iskvarenu narav. Promotrite ovo sami – vidite mogu li se oni koji ne priznaju da imaju iskvarenu narav pokajati nakon što učine nešto loše i otkriju iskvarenu narav, i u kojem se smjeru razvijaju i kojim putem na kraju krenu, kako se ponašaju dok vrše svoju dužnost i u interakciji s drugima, kako se odnose prema statusu i koji su njihovi načini i metode za obavljanje stvari. Hoćete li moći ovo razabrati? Ako možete donijeti zaključke o ovim stvarima, onda imate nešto razboritosti.

C. Odbijaju priznati da su Božje riječi istina i mjerilo prema kojem se sve mjeri

Postoji i treći razlog zašto antikristi odbijaju prihvatiti orezivanje i nemaju stav pokajanja kad učine nešto loše, a to je da odbijaju priznati da su Božje riječi istina i mjerilo prema kojem se sve mjeri. O prethodna dva razloga relativno sam podrobno razgovarao u zajedništvu; ovaj se razlog po svom doslovnom značenju malo razlikuje od prva dva, ali po svojoj su biti povezani s onim da antikristi odbijaju priznati da su Božje riječi istina, pa o tome možemo samo ukratko razgovarati. Kad je antikrist orezan, a ti s njim razgovaraš o istini, govoriš o istina-načelima i načelima za obavljanje stvari, hoće li on to moći prihvatiti nakon što to čuje? (Neće.) Kad god antikrist čuo istinu, njegov će stav prema njoj uvijek biti isti – osuda i otpor. Što su istina-načela? Ona su mjerilo po kojem se mjeri kako nešto učiniti. Sve dok se nešto čini potpuno u skladu s istinom Božjih riječi, tada je ono što osoba čini utemeljeno na načelima. To je činjenje stvari u skladu s načelima. Ako je tvoj razgovor u skladu s istina-načelima, antikrist ga nipošto neće prihvatiti; što je tvoj razgovor pozitivniji, praktičniji, pošteniji, ispravniji i utemeljeniji na činjenicama, to će antikristu biti neprihvatljiviji. Odgovarat će iskrivljenim argumentima, odbijajući prihvatiti istinu ili činjenice. Ako mu govoriš o tome kako postupati da bi ispunio svoje odgovornosti u toj stvari, on će ti pričati o tome kako je patio i platio cijenu; ako mu govoriš o tome kako postupati u skladu s istina-načelima, onda će ti pričati o tome koliko je putova prešao, koliko je patio i koliko je pričao. Ako mu govoriš o tome kako biti poštena osoba, kako postupati i vršiti dužnost s poštenim i iskrenim srcem, to ga neće zanimati i ignorirat će te. U svom postupanju će se usredotočiti samo na taktike, spletke i trikove. Sve u svemu, antikrist ima vlastiti skup jedinstvenih načela za svoje postupke, i koliko god ona bila pogrešna, niska, smiješna i apsurdna u očima drugih ili u očima Boga, nikada se neće umoriti od slijeđenja tih metoda i načela. Neće prihvatiti Božje riječi kao istina-načela niti će se odreći vlastitih načela, pa bez obzira na to da li ga orezuješ, razotkrivaš ili smjenjuješ, njegovi kriteriji, gledišta i pogledi za mjerenje stvari nikada se neće promijeniti. Neki od tih mjerila potječu iz ljudske znanosti, neki iz znanja, neki iz tradicionalne kulture, a neki iz zlih trendova ovoga svijeta, ali koliko god te stvari bile pogrešne, antikrist ih se ne može odreći. Prihvatit će sve zle trendove, sve izreke i gledišta koji su popularni u društvu, ali Božje riječi ili istina nikada nisu njegovo mjerilo za mjerenje svih stvari i događaja, za mjerenje svega. Dok slijedi Boga i živi na račun Božje kuće, on poriče istinu i osuđuje je. Dok poriče istinu i osuđuje je, on štuje svakojake hereze i zablude iz svijeta i ugleda se na njih. Jedino što ne može prihvatiti su Božje riječi, istina. Sudeći prema ovoj biti antikrista, iako idu na okupljanja, čitaju Božje riječi i vrše dužnost tijekom svoje vjere, jedno je sigurno – njihova se narav nikada neće promijeniti, kao ni njihova gledišta koja pripadaju svijetu i zlim trendovima. Ako zamoliš antikrista da govori o ulasku u život ili promjeni naravi, pitat ćeš se zašto njegove riječi zvuče tako bizarno, mučno i nespretno. Zvučat će kao riječi autsajdera. On je jednostavno smušena osoba koja nema duhovno razumijevanje, ali se pretvara da je duhovan i da posjeduje život. To je uistinu odvratno do krajnosti! Može li netko tko nikada nije priznao Božje riječi kao istinu niti ih prihvatio kao svoj život posjedovati život? To je šala, zar ne? Pogledajte oko sebe i provjerite ima li netko tko stalno govori: „Taj i taj slavni čovjek rekao je ovo; ta i ta knjiga rekla je ovo; ta i ta TV serija je rekla ovo; to i to remek-djelo reklo je ovo” ili „Naša tradicionalna kultura je ovo; odakle ja dolazim kažemo ovo; u našoj obitelji imamo ovo pravilo”, i tako dalje i tako dalje. Promotrite tko uvijek ima cijelu gomilu takvih stvari za reći, tko ostaje ravnodušan na Božje riječi nakon što ih čuje, i, kad uspije razgovarati u zajedništvu o svom razumijevanju Božjih riječi, izgovara samo smušene, apsurdne riječi i riječi kojima nedostaje duhovno razumijevanje, i tko, iako ne shvaća niti razumije Božje riječi, pokušava ih na silu sklepati i pretvara se da je duhovan. To je krajnje mučno! Ti ljudi vjeruju u Boga dugi niz godina, slušali su propovijedi i pohađali okupljanja dugi niz godina, i, nevjerojatno, ali još uvijek ne znaju da imaju iskvarenu narav i nisu otkrili da imaju pogrešna gledišta niti da su njihova lažna gledišta u potpunoj suprotnosti i proturječju s Božjim riječima. Koji je razlog tome? To je treći razlog zašto antikristi odbijaju prihvatiti orezivanje i nemaju stav pokajanja kad učine nešto loše: odbijaju priznati da su Božje riječi istina i mjerilo prema kojem se sve mjeri. To je korijen problema.

Zašto antikristi odbijaju prihvatiti orezivanje? Kad se suoče s nečim, zašto se ne kaju, već šire razne predodžbe, pa čak i donose sudove o Bogu? Razlozi su vrlo jasni: prvo, antikristi nikada ne priznaju da mogu učiniti nešto loše; drugo, nikada ne priznaju da imaju iskvarenu narav; treće, odbijaju priznati da su Božje riječi istina i mjerilo prema kojem se sve mjeri. Za sve one koji ne prihvaćaju orezivanje, sve one koji jasno otkrivaju iskvarenu narav kad prave pogreške, sve one koji često nanose štetu Božjem izabranom narodu, koji odgađaju ulazak u život nebrojenih pripadnika Božjeg izabranog naroda i uzrokuju gubitke radu Božje kuće, ako ti ljudi nemaju grižnju savjesti ni stav pokajanja kad su orezani, onda je jedno sigurno, a to je da posjeduju sva tri ova očitovanja antikristā. Je li tako? (Tako je.) Sve u svemu, postoje tri razloga zašto antikristi odbijaju prihvatiti orezivanje. Pročitajte ih ponovno. (Prvo, antikristi nikada ne priznaju da mogu učiniti nešto loše; drugo, nikada ne priznaju da imaju iskvarenu narav; treće, odbijaju priznati da su Božje riječi istina i mjerilo prema kojem se sve mjeri.) Ukupno ih je tri. O prva dva razloga prilično smo podrobno razgovarali u zajedništvu. Posljednji je malo drugačiji, ali po svojoj su biti prva dva povezana s odbijanjem antikrista da priznaju da su Božje riječi istina, pa o tom razlogu nećemo više podrobno razgovarati. U redu, završimo naš današnji razgovor ovdje. Doviđenja! (Doviđenja, Bože!)

19. rujna 2020.