Današnji razgovor u zajedništvu o različitim očitovanjima antikrista odnosi se na dvanaestu stavku: Žele se povući kada nemaju statusa ili nade u stjecanje blagoslova. Ova se stavka također bavi naravima antikrista i jedno je od njihovih konkretnih očitovanja. Površinski gledano, antikrist će se htjeti povući ako mu nedostaje statusa i nema nade u stjecanje blagoslova. Jednom kada izgubi te dvije stvari, poželjet će se povući. Čini se da je površinsko značenje vrlo lako razumjeti – ne čini se vrlo složenim ili apstraktnim, ali koja su ovdje specifična očitovanja? Drugim riječima, kakve situacije navode antikrista da se poželi povući zbog utjecaja na njegov status ili nadu u stjecanje blagoslova? Je li to nešto što je vrijedno dubinskog razgovora u zajedništvu? Kad bi se od vas tražilo da podijelite besjedu o ovome, što biste imali za reći o njegovim specifičnim pojedinostima i očitovanjima? Neki bi mogli reći: „Toliko smo puta u zajedništvu o razgovarali o ovome. Antikristi vole status i moć, uživaju imati visok ugled, a njihov je cilj u vjeri da budu blagoslovljeni, okrunjeni i nagrađeni. Ako se te nade sruše i izgube, onda će izgubiti interes za vjerovanje u Boga i više neće htjeti vjerovati.” Bi li vaš razgovor o ovome bio tako jednostavan kao samo ovih nekoliko riječi? (Da.) Kad bi to bio slučaj, kad bi se ovaj razgovor mogao zaključiti s ovih nekoliko izjava, onda ovaj aspekt očitovanja antikrista ne bi zaslužio vlastiti odjeljak u našem nizu razgovora o očitovanjima antikrista, niti bi se dotaknuo ikakve posebne priroda-biti. Međutim, budući da je ova stavka povezana s biti i naravi antikrista, kao i s njihovim osobnim težnjama i pogledima na postojanje, onda je to zasigurno složena tema. Dakle, što je točno uključeno? To jest, koja pitanja s kojima se antikristi susreću uključuju njihov status i njihovu nadu u stjecanje blagoslova? Koji su njihovi pogledi, misli i stavovi o tim pitanjima? Naravno, bit će nekog preklapanja između našeg razgovora o ovim pitanjima i naših prethodnih razgovora o pogledima antikrista na različita pitanja, ali fokus današnjeg razgovora drugačiji je i pitanju pristupa iz druge perspektive. Danas ćemo posebno razgovarati o očitovanjima koja se pojavljuju kada antikristi izgube svoj status i svoje nade u stjecanje blagoslova, koja mogu dokazati da antikristi imaju neispravno stanovište u pozadini svoje težnje i da njihova vjera u Boga nije istinita; također mogu dokazati da ti ljudi doista posjeduju bit antikrista.

I. Pristup antikrista orezivanju

Prvo, trebali bismo promotriti ponašanja koja antikristi očituju kada ih se orezuje, kako se nose s takvim situacijama, koji su njihovi stavovi, misli i pogledi na orezivanje te što, konkretno, govore i čine – ova pitanja zaslužuju našu raščlambu i analizu. Podosta smo u zajedništvu razgovarali o temama koje uključuju orezivanje; to je uobičajena tema s kojom ste svi upoznati. Tek nakon što su nekoliko puta orezani, većina ljudi doživi neku preobrazbu – mogu tragati za istinom i rješavati stvari u skladu s načelima kada obavljaju svoju dužnost, i tek tada njihova vjera počinje iznova te prolazi kroz neku promjenu nabolje. Može se reći da je svaki slučaj grubog orezivanja utisnut u srce svake osobe; ono ostavlja neizbrisivo sjećanje. Naravno, svaki slučaj grubog orezivanja ostavlja neizbrisivo sjećanje i na antikriste, ali u čemu su razlike? Stav antikrista prema orezivanju i različita očitovanja u vezi s tim, kao i njegove misli, pogledi, ideje i slično što proizlazi iz te situacije, sve se to razlikuje od onih obične osobe. Kada se antikrista orezuje, prvo što čini jest da se tome opire i odbacuje to duboko u svom srcu. Bori se protiv toga. A zašto je to tako? To je zato što antikristi, po samoj svojoj priroda-biti, osjećaju odbojnost prema istini i mrze je, te uopće ne prihvaćaju istinu. Naravno, bit i narav antikrista sprječavaju ga da prizna vlastite pogreške ili da prizna vlastitu iskvarenu narav. Na temelju te dvije činjenice, stav antikrista prema orezivanju jest da ga odbacuje i prkosi mu, potpuno i u cijelosti. Prezire ga i opire mu se iz dna duše te nema ni najmanjeg traga prihvaćanja ili pokornosti, a kamoli ikakvog istinskog promišljanja ili pokajanja. Kada se antikrista orezuje, bez obzira na to tko to čini, na što se odnosi, koliki je stupanj njegove krivnje za tu stvar, koliko je očita njegova pogreška, koliko zla počini, ili kakve posljedice njegovo zlo stvara za rad crkve – antikrist ništa od toga ne uzima u obzir. Za antikrista se onaj tko ga orezuje namjerio na njega ili mu traži mane kako bi ga mučio. Antikrist može čak misliti da ga se zlostavlja i ponižava, da ga se ne tretira kao čovjeka te da ga se omalovažava i prezire. Nakon što ga se oreže, antikrist nikada ne promišlja o tome što je zapravo pogrešno učinio, koju je iskvarenu narav otkrio i je li tražio načela kojih se trebao pridržavati, je li postupao u skladu s istina-načelima ili ispunio svoje odgovornosti u stvari zbog koje ga se orezuje. On ništa od toga ne ispituje niti o tome promišlja, niti razmišlja o tim pitanjima i razmatra ih. Umjesto toga, prema orezivanju se odnosi u skladu sa svojom voljom i s naprasitošću. Svaki put kada se antikrista orezuje, on će biti pun gnjeva, neposluha i ogorčenja te neće slušati ničije savjete. Odbija prihvatiti da ga orezuju i nije u stanju vratiti se pred Boga da spozna sebe i promisli o sebi, da se osvrne na svoje postupke koji krše načela, kao što su površnost ili nekontrolirano ponašanje u svojoj dužnosti, niti se koristi tom prilikom da riješi svoju vlastitu iskvarenu narav. Umjesto toga, pronalazi izgovore da se obrani, da se opravda, pa će čak reći i svašta da bi izazvao neslogu i huškao druge. Ukratko, kada se antikriste orezuje, njihova specifična očitovanja su neposluh, nezadovoljstvo, otpor i prkos, a u njihovom srcu javljaju se neke pritužbe: „Platio sam tako visoku cijenu i obavio toliko posla. Iako u nekim stvarima nisam slijedio načela ili tragao za istinom, nisam to sve radio za sebe! Čak i ako sam nanio neku štetu radu crkve, nisam to učinio namjerno! Tko ne griješi? Ne možete se uhvatiti za moje pogreške i neprestano me orezivati, a da ne uzmete u obzir moje slabosti i da ne brinete za moje raspoloženje ili samopoštovanje. Božja kuća nema ljubavi za ljude i tako je nepravedna! Nadalje, orezujete me zbog tako male pogreške – ne znači li to da me gledate poprijeko i želite me eliminirati?” Kada se antikriste orezuje, prvo što im je na umu nije da promisle o tome što su pogrešno učinili ili o iskvarenoj naravi koju su otkrili, već da se prepiru, objašnjavaju i opravdavaju, dok istovremeno nagađaju. Kako nagađaju? „Platio sam tako veliku cijenu obavljajući svoju dužnost u božjoj kući samo da bi me se orezivalo. Čini se da nema puno nade da ću steći blagoslove. Može li biti da Bog ne želi nagraditi ljude, pa se koristi ovom metodom da ih razotkrije i eliminira? Zašto bih se trudio ako nema nade u stjecanje blagoslova? Zašto bih podnosio teškoće? Budući da nema nade za stjecanje blagoslova, mogao bih isto tako uopće ne vjerovati! Nije li svrha vjerovanja u Boga stjecanje blagoslova? Ako nema nade u to, zašto bih se davao za Boga? Možda bih jednostavno trebao prestati vjerovati i završiti s tim? Ako ne vjerujem, možeš li me i dalje orezivati? Ako ne vjerujem, ne možeš me orezivati.” Antikristi uopće ne mogu prihvatiti orezivanje od Boga. Oni ga ne mogu prihvatiti i poslušati s ispravnim gledištem i stavom. Ne mogu kroz to promišljati o sebi i razumjeti svoju iskvarenu narav kako bi se njihova iskvarena narav mogla očistiti. Umjesto toga, oni podlim i uskogrudnim umom nagađaju i proučavaju svrhu svog orezivanja. Pažljivo promatraju razvoj situacije, osluškuju tonove ljudi dok govore, promatraju kako ih ljudi oko njih gledaju, kako s njima razgovaraju i kakav je njihov stav, te se koriste tim stvarima kako bi potvrdili ima li ikakve nade da budu blagoslovljeni ili su zaista razotkriveni i eliminirani. Jedan jednostavan slučaj njegovog orezivanja proizvodi tako veliki nemir i toliko razmišljanja u srcu antikrista. Kad god ih se orezuje, njihova prva reakcija je odbijanje, a u srcu osjećaju odbojnost prema tome, odbacuju to i bore se protiv toga, prije nego što počnu promatrati riječi i izraze lica ljudi, nakon čega slijedi upuštanje u nagađanja. Upotrebljavaju svoj mozak, svoje misli i svoju sitničavu lukavost da promatraju razvoj situacije, promatraju kako ih ljudi oko njih gledaju i promatraju stav viših starješina prema njima. Iz tih stvari prosuđuju koliko nade još imaju da budu blagoslovljeni, imaju li i trunku nade da budu blagoslovljeni ili su zaista razotkriveni i eliminirani. Kada ih stjeraju u kut, antikristi ponovno počinju istraživati Božje riječi, pokušavajući u Božjim riječima pronaći točan temelj, tračak nade i slamku spasa. Ako ih, nakon što su orezani, netko tješi i podržava te im pomaže s ljubavlju u srcu, to im daje osjećaj da ih se i dalje smatra članovima Božje kuće, vjeruju da još uvijek postoji nada da budu blagoslovljeni, da je njihova nada još uvijek jaka, te će odagnati svaku pomisao na povlačenje. Međutim, onog trenutka kada se situacija preokrene, tako da vide da su njihove nade u blagoslov postale slabe i nestale, njihova prva reakcija je: „Ako ne mogu steći blagoslove, onda više neću vjerovati u Boga. Tko god voli vjerovati u Boga, neka vjeruje u Njega, ali ja u svakom slučaju neću prihvatiti da me orezuješ i sve što kažeš dok me orezuješ pogrešno je. Ne želim to čuti, nisam to voljan slušati i neću prihvatiti orezivanje čak i kada kažeš da je to najkorisnija stvar za osobu!” Kada vide da se njihove nade u blagoslov rasplinjuju kao dim, kada vide da će njihov dugo traženi status i snovi o ulasku u kraljevstvo nebesko propasti i biti izgubljeni, ne razmišljaju o promjeni načina svoje težnje ili o promjeni ciljeva koje slijede, već radije razmišljaju o odlasku i povlačenju, više ne žele vjerovati u Boga i misle da više nemaju nikakve nade da će biti blagoslovljeni u svojoj vjeri u Boga. Ako su za antikrista nestale njegove fantazije i nade u nagrade, blagoslove i krune koje je želio steći kada je prvi put počeo vjerovati u Boga, tada nestaje njegova motivacija za vjerovanje u Boga, kao i njegova motivacija da se daje za Boga i obavlja svoju dužnost. Kada njegova motivacija nestane, više ne želi ostati u crkvi, više se ne želi ovako bezizražajno vrtjeti i želi napustiti svoju dužnost i otići iz crkve. To je sve o čemu antikristi razmišljaju kada ih se orezuje, a njihova priroda-bit u potpunosti je razotkrivena. Sve u svemu, i u onome što govore i u onome što čine, antikristi nikada ne prihvaćaju istinu. Kakva je to narav neprihvaćanja istine? Nije li to odbojnost prema istini? Upravo to i jest. Jednostavan čin orezivanja sam po sebi prilično je lako prihvatiti. Prvo, osoba koja ih orezuje nema zle namjere; drugo, sigurno je da su, sudeći po stvarima zbog kojih se antikriste orezuje, morali raditi protiv uređenja Božje kuće i protiv istina-načela, da je u njihovom radu došlo do pogreške ili propusta koji je donio prekid i ometanje radu crkve. Orezuje ih se zbog nečistoće njihove ljudske volje, zbog njihove iskvarene naravi jer, zbog nedostatka razumijevanja istina-načela, djeluju bezobzirno. To je vrlo normalna stvar. U cijelom svijetu svaka velika organizacija, svaka skupina ili tvrtka ima pravila i propise, i svakoga tko prekrši ta pravila i propise mora se kazniti i disciplinirati. To je savršeno normalno i savršeno ispravno. Međutim, antikrist smatra da je prikladno discipliniranje zbog kršenja pravila i propisa istovjetno tome da su se drugi namjerili na njega, da ga muče, traže mu mane i prave mu probleme. Je li to stav prihvaćanja istine? Očito je da nije. Bez stava prihvaćanja istine je li moguće da netko ovakav izbjegne činjenje pogrešaka i izazivanje prekida i ometanja u obavljanju svoje dužnosti? Sigurno nije. Je li ovakva osoba pogodna za obavljanje dužnosti? Strogo govoreći, nije. Malo je vjerojatno da će ovakva osoba biti kompetentna za ikoji zadatak.

Obavljanje dužnosti prilika je koju Bog pruža Svom izabranom narodu kako bi se mogli uvježbavati, ali ljudi to ne znaju cijeniti. Umjesto toga, kada ih se orezuje, oni prave scene; bore se protiv toga i bune se protiv toga; nepokorni su i ogorčeni. Kao da su sveci koji nikada nisu pogriješili. Tko među iskvarenim ljudima ne griješi? Sasvim je normalno griješiti. Božja kuća samo te verbalno orezuje, ne smatra te odgovornim niti te osuđuje zbog toga, a još te manje proklinje. Ponekad ovo orezivanje može biti prilično grubo, riječi mogu zvučati oštro ili neugodno, a tvoji osjećaji mogu biti povrijeđeni. Oni koji su nanijeli štetu financijama ili opremi Božje kuće Božja kuća disciplinirat će ih novčanim kaznama ili zahtjevom za odštetom – računa li se to kao grubo? Ili se može smatrati ispravnim? Ne traži se od tebe da pružiš dvostruku odštetu, niti se od tebe iznuđuje novac, samo trebaš nadoknaditi isti iznos. Nije li to vrlo ispravno? To je mnogo blaže od kazni koje se izriču u nekim zemljama svijeta. U nekim gradovima bit ćeš teško kažnjen samo za pljuvanje na tlo ili bacanje komadića papira. Bi li se tome mogao suprotstaviti ili odbiti platiti kaznu? Ako bi odbio, vjerojatno bi te poslali u zatvor i uslijedile bi još oštrije zakonske kazne. Takav je sustav. Neki ljudi to ne razumiju i misle da je orezivanje ljudi na ovaj način od strane Božje kuće pregrubo te da je držanje ljudi pod kontrolom na ovaj način previše drakonski. Ako se takve ljude orezuje na malo grublji način, pa im je ponos povrijeđen i njihova sotonska priroda uzburkana, osjećaju da je to nepodnošljivo i da nije u skladu s njihovim predodžbama. Vjeruju da, budući da je ovo Božja kuća, s ljudima se ne bi trebalo tako postupati, da bi Božja kuća trebala u svakom trenutku pokazivati toleranciju i strpljenje te dopustiti ljudima da djeluju samovoljno i rade što god žele. Misle da je sve što ljudi čine dobro i da bi Bog to trebao pamtiti. Je li to razumno? (Ne.) Kakvu priroda-bit ljudi posjeduju? Jesu li oni uistinu ljudi? Da se ljepše izrazimo, oni su Sotone i đavli. Da se grublje izrazimo, oni su životinje. Ljudi ne znaju pravila ponašanja, vrlo su prosti, kao i lijeni, vole dokolicu i mrze naporan rad te žele samovoljno činiti loše stvari. Najproblematičniji dio jest to što mnogi koji obavljaju dužnost u Božjoj kući uvijek žele sa sobom donijeti svjetovne filozofije za ovozemaljsko ophođenje, metode i zle trendove. Čak ulažu svoju energiju u istraživanje, učenje i oponašanje tih stvari, što rezultira stvaranjem kaosa i nemira u nekim poslovima Božje kuće. To je nepodnošljivo za sve, te čak i neka braća i sestre koji su novi u vjeri kažu da ti ljudi nisu pobožni, da su njihovi postupci odraz svjetovnih trendova i da nimalo ne nalikuju postupcima kršćanina – čak ni ti novi vjernici ne mogu prihvatiti postupke tih ljudi. Ti ljudi plate malu cijenu, imaju malo entuzijazma te trunku poleta i dobre volje, i u Božju kuću donose sve besmislice koje su naučili te ih primjenjuju na svoju dužnost i rad, što rezultira uzrokovanjem prekida i ometanja u radu crkve, te na kraju budu orezani. Neki ljudi to ne razumiju: „Ne kaže li Bog da će pamtiti dobra djela ljudi? Zašto me se onda orezuje zbog obavljanja moje dužnosti? Zašto to ne mogu razumjeti? Kako se Božje riječi ispunjavaju? Može li biti da su to sve samo prazne, visokoparne riječi?” Zašto onda ne promisliš o tome jesu li tvoji postupci dobra djela koja zaslužuju da ih se pamti? Što je Bog zahtijevao od tebe? Jesu li dužnost koju si obavio, posao koji si napravio te ideje i prijedlozi koje si pružio u skladu s dostojanstvom svetaca? Jesu li u skladu s zahtijevanim standardima Božje kuće? Jesi li razmišljao o svjedočanstvu Boga i imenu Boga? Jesi li uzeo u obzir ugled Božje kuće? Jesi li razmišljao o dostojanstvu svetaca? Priznaješ li da si kršćanin? Ništa od ovoga nisi uzeo u obzir, stoga što si onda zapravo učinio? Jesu li tvoji postupci vrijedni pamćenja? Napravio si nered od crkvenog rada, a Božja kuća samo te orezala, a da ti nije oduzela pravo na obavljanje dužnosti. To je najveća ljubav, najistinitija ljubav. A ipak, ti se uzrujavaš. Imaš li ikakvog razloga za to? Vrlo si nerazuman!

Ima nekih ljudi koji vjeruju u Boga tek dvije ili tri godine, a njihovi postupci, način na koji govore i smiju se te gledišta koja otkrivaju, pa čak i njihovi izrazi lica te pokreti dok razgovaraju s drugima neugodni su i pokazuju da su oni u potpunosti bezvjernici i nevjernici. Te ljude treba držati pod kontrolom, treba ih orezivati i za njih treba postaviti pravila, kako bi znali što je normalna ljudskost, što je dostojanstvo svetaca i kakav bi kršćanin trebao biti te kako bi naučili kako se vladati i mogli imati obličje čovjeka. Ima nekih koji vjeruju u Boga osam ili deset godina, ili čak i duže, ali sudeći po njihovim mislima i pogledima, riječima i postupcima te načinu na koji rješavaju stvari i idejama koje im padaju na pamet kada ih nešto zadesi, jasno je da su oni u potpunosti nevjernici i bezvjernici. Ti su ljudi poslušali podosta propovijedi i imaju nešto iskustva i uvida; dosta su bili u kontaktu sa svojom braćom i sestrama te bi trebali imati vlastiti oblik svakodnevnog govora, a ipak većina njih nije u stanju podijeliti svjedočanstvo, a kada govore i izražavaju svoja gledišta, njihov je govor pretjerano plitak i ne mogu ništa jasno objasniti. Oni su uistinu duhovno siromašni, jadni i slijepi – očito imaju krajnje jadno držanje. Kada netko takav obavlja dužnost i preuzme malo odgovornosti, uvijek ga se orezuje. To je neizbježno. Zašto će ga se orezivati? Zato što njegovi postupci previše krše istina-načela; ne mogu čak ni doseći savjest i razum normalnih ljudi, a govore i ponašaju se kao nevjernici, to je kao da je nevjernik unajmljen da dođe obavljati posao Božje kuće. Dakle, kakva je kvaliteta posla koji ti ljudi obave u obavljanju svojih dužnosti? Koja je njegova vrijednost? Postoji li ijedan dio njih koji je pokoran? Nemaju li previše problema i ne uzrokuju li samo prekide i ometanja? (Da.) Ne bi li onda te ljude trebalo orezivati? (Da.) Neki ljudi pišu scenarije o životu kršćanina, o tome kako protagonist prolazi kroz progonstvo, nevolje i razne situacije te kako doživljava Božje riječi. Međutim, tijekom cijele se priče protagonist jedva da ikada moli, a ponekad kada se suoči s nečim, čak ni ne zna što bi rekao u molitvi. Prije su neki ljudi pisali jedno te isto molitvu za molitvom; kada bi se protagonist susreo s nečim, molio bi: „O Bože, trenutno sam tako uzrujan! Tako sam jadan, tako potpuno jadan! Molim Te, usmjeri me i prosvijetli me.” Pisali su samo takve trivijalne riječi, ali suočen s drugačijim događajem, drugačijom situacijom, drugačijim raspoloženjem, protagonist nije znao kako se moliti i nije imao što reći. Zbog toga Se pitam, ako ti ljudi prikazuju svoje protagoniste kako se ne mole kada naiđu na probleme, imaju li oni sami naviku moliti se? Ako se ne mole kada se s nečim susretnu, na što se onda oslanjaju u svom svakodnevnom životu i pri obavljanju svoje dužnosti? O čemu razmišljaju? Imaju li Boga u svom srcu? (Nemaju Boga u svom srcu. Oslanjaju se na vlastito razmišljanje i darove u stvarima koje čine.) Rezultat toga je da ih se orezuje. Što vi mislite, kako ću Ja procijeniti ovu stvar? Ljude poput ovih treba orezivati. Ti ljudi, koji ne napreduju, koji su pametni, ali nemaju srca, koji su bili vjernici godinama, a ipak nemaju pojma što reći u molitvama kada se susretnu s problemom; oni nemaju što reći Bogu, niti se znaju povjeriti Bogu, i s Bogom ne vode otvorene i prisne razgovore. Bog je Onaj tko ti je najbliži, Onaj tko je najvrjedniji tvog povjerenja i oslanjanja, a ipak Mu ti nemaš ni jednu jedinu stvar za reći – pa za koga čuvaš svoje najdublje misli? Bez obzira na to o kome se radilo, ako nemaš što reći Bogu, kakva si ti onda osoba? Nisi li osoba kojoj najviše nedostaje ljudskosti? Ako u scenariju nema ničega o čovječnosti protagonista, njegovom životu kao vjernika te o tome kako doživljava Božje riječi i tako dalje, ako je to samo šuplja ljuštura od scenarija, što onda želiš pokazati ljudima snimajući taj film? Kakva je korist od tog scenarija koji pišeš? Svjedočiš li o Bogu ili o to malo znanja i obrazovanja koje imaš? Najbolji konkretan dokaz za svjedočanstvo o Bogu jest kako se osoba moli i traži te kako se njezine ideje, stav, pogledi i njezine misli o Bogu preobražavaju kada je nešto zadesi ili kada naiđe na poteškoće. Nažalost, neki ljudi nemaju apsolutno nikakvo razumijevanje o ovome. Još uvijek ne znaju kako se moliti nakon nekoliko godina vjere – nije ni čudo što još uvijek nisu napredovali. Njihove stručne vještine nisu se poboljšale i nisu napredovali u svom ulasku u život. Ne bi li takve ljude trebalo orezivati? I tako, postoji razlog zašto se ljude orezuje. Ako odbijete prihvatiti orezivanje ili ako vas se ne orezuje, posljedica toga i vaš ishod bit će opasni. Imate sreće što sada imate ljude koji vas orezuju i discipliniraju. Ova divna, korisna stvar nešto je što antikristi ne mogu prihvatiti. Oni misle da kada ih se oreže, to znači da su gotovi, da više nemaju nade, da mogu vidjeti kakav će im biti ishod. Misle da orezivanje pokazuje da ih više ne cijene i da više nisu miljenici Višnjeg, te da će vjerojatno biti eliminirani. Tada gube motivaciju u svojoj vjeri i počinju praviti planove da odu u svijet i zarade mnogo novca, da slijede svjetovne trendove, da jedu, piju i vesele se, a njihove pokvarene namjere počinju izlaziti na vidjelo. To ih dovodi u opasnost i njihov sljedeći korak odvest će ih da prijeđu prag, da napuste Božju kuću.

Kad antikrist ima status i moć u Božjoj kući, kada može iskorištavati svaku priliku i izvlačiti korist, kada ga ljudi gledaju s poštovanjem i laskaju mu te kada misli da su mu blagoslovi i nagrade te predivno odredište nadohvat ruke, tada se na površini čini da je prepun vjere u Boga, u Božje riječi i Njegova obećanja čovječanstvu, te u rad i izglede Božje kuće. Međutim, čim ga se oreže, kada je njegova želja za blagoslovima ugrožena, tada razvija sumnje i pogrešna razumijevanja prema Bogu. U tren oka njegova naizgled obilna vjera nestaje i nigdje je se ne može naći. Jedva može skupiti snage čak i za hodanje ili govorenje, gubi interes za obavljanje svoje dužnosti te gubi sav entuzijazam, ljubav i vjeru. Izgubio je i ono malo dobre volje što je imao te ne obraća pažnju ni na koga tko s njim razgovara. U trenutku se pretvara u potpuno drugu osobu. On je razotkriven, zar ne? Kada se takva osoba drži svojih nada u blagoslov, čini se da ima bezgraničnu energiju, da je odana Bogu. Može ustati rano i raditi do kasno u noć te je u stanju trpjeti i platiti cijenu. Ali kada izgubi nadu u blagoslov, on je poput ispuhanog balona. Želi promijeniti svoje planove, pronaći drugi put i odustati od svoje vjere u Boga. Postaje obeshrabren i razočaran Bogom, i ispunjen je pritužbama. Je li to izraz nekoga tko teži istini i voli je, nekoga s ljudskošću i integritetom? (Ne.) On je u opasnosti. Kada naiđete na ovakvu osobu, ako je u stanju vršiti službu, onda budite nježni kada je orezujete i pronađite neke ugodne riječi kojima ćete je hvaliti. Laskajte joj i hvalite je bez prestanka, pa će od ponosa skakati do neba. Možeš reći stvari poput: „Tako si blagoslovljen, imaš sjaj u očima i vidim da imaš bezgraničnu energiju, te ćeš sigurno biti oslonac u Božjoj kući. Božje kraljevstvo nikada ne bi moglo bez tebe i bez tebe bi rad Božje kuće pretrpio gubitak. Ali imaš samo jednu sićušnu manu. Možeš je nadvladati s malo truda i jednom kada se to popravi, sve će biti u redu, onda će najveća kruna od svih sigurno biti tvoja.” Kada osoba poput ove učini nešto pogrešno, možete je izravno orezati. Kako biste to trebali učiniti? Samo recite: „Tako si pametan. Kako si mogao napraviti tako osnovnu pogrešku? To se nije smjelo dogoditi! Ti imaš najbolji kov i najobrazovaniji si u našem timu, te si najugledniji među nama. Ti nisi trebao biti taj koji će napraviti ovakvu pogrešku – kakva sramota! Pazi da opet ne napraviš ovakvu pogrešku, inače će to sigurno povrijediti Boga. Ako to ponoviš, to će naštetiti tvojem ugledu. Neću ti ovo reći pred svima – govorim ti o tome u tajnosti kako braća i sestre ne bi stekli pogrešan dojam o tebi. Samo želim osigurati da ne izgubiš obraz i uzimam u obzir tvoje osjećaje, u redu? Vidiš, nije li Božja kuća puna ljubavi?” Tada on kaže: „Jest.” „Pa što je sljedeće?” A on će odgovoriti: „Nastaviti s dobrim radom!” Što mislite o takvom postupanju s njom? Takva osoba samo želi steći blagoslove službovanjem, nikada ne traži istina-načela u svojim riječima ili djelima i uopće ne prihvaća istinu. Nikada ne razmišlja o tome treba li govoriti to što govori ili činiti to što čini, niti uzima u obzir posljedice onoga što čini, niti se moli, razmišlja, traži ili sudjeluje u razgovoru u zajedništvu. Samo radi stvari prema vlastitim idejama, radi što god želi. Kada netko svojim riječima ili djelima povrijedi njezin ponos ili interese, razotkrije njezine mane ili probleme ili joj da razuman prijedlog, tada ona proključa od bijesa, zamjeri im i želi se osvetiti, a u ozbiljnijim slučajevima, želi napustiti svoju vjeru i otići prijaviti crkvu velikom crvenom zmaju. Imamo način kako se nositi s ovakvom osobom, to jest izbjegavati je orezivati i umjesto toga joj povlađivati.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o tome kako antikristi kada ih se orezuje, to uvijek povezuju sa svojim nadama u stjecanje blagoslova. Taj stav i gledište neispravni su i opasni. Kada netko ukaže na mane ili probleme antikrista, on osjeća da je izgubio svoju nadu u stjecanje blagoslova; a kada ga se orezuje ili disciplinira ili ukori, također osjeća da je izgubio svoju nadu u stjecanje blagoslova. Čim nešto ne ide po njegovom ili nije u skladu s njegovim predodžbama, čim ga se razotkrije i oreže, osjećajući da je njegovo samopoštovanje pretrpjelo udarac, njegove misli odmah se okreću pitanju ima li još uvijek nade u stjecanje blagoslova. Nije li to preosjetljivo od njega? Nije li previše željan stjecanja blagoslova? Recite Mi, nisu li takvi ljudi jadni? (Jesu.) Oni su doista jadni! A na koji su način jadni? Ima li stjecanje blagoslova ikakve veze s orezivanjem? (Ne.) Oni nisu povezani. Zašto onda antikristi osjećaju da su izgubili nadu u stjecanje blagoslova kada ih se orezuje? Nema li to veze s njihovom težnjom? Čemu oni teže? (Stjecanju blagoslova.) Oni nikada ne odustaju od svoje želje i namjere da steknu blagoslove. Namjeravali su steći blagoslove od samog početka svoje vjere u Boga i iako su poslušali mnogo propovijedi, nikada nisu prihvatili istinu. Nikada nisu odustali od svoje želje i namjere da steknu blagoslove. Nisu ispravili niti promijenili svoja gledišta o vjeri u Boga, a njihova namjera u obavljanju dužnosti nije pročišćena. Uvijek sve čine čvrsto se držeći svoje nade i namjere da steknu blagoslove, a na kraju, kada su njihove nade u stjecanje blagoslova pred slomom, planu od bijesa i ogorčeno se žale, konačno razotkrivajući ružno stanje svoje sumnje u Boga i svoje nijekanje istine. Ne izlažu li se opasnosti? Takva je neizbježna posljedica toga što antikristi ni najmanje ne prihvaćaju istinu, niti prihvaćaju orezivanje. U svom iskustvu Božjeg djela sav Božji izabrani narod može spoznati da su Božji sud, grdnja i Njegovo orezivanje Njegova ljubav i blagoslovi – no antikristi vjeruju da je to samo nešto što ljudi govore i ne vjeruju da je to istina. Stoga oni ne vide orezivanja kao lekcije iz kojih treba učiti, niti tragaju za istinom ili promišljaju o sebi. Naprotiv, vjeruju da je orezivanje rođeno iz ljudske volje, da je to namjerno mučenje, opterećeno ljudskim namjerama, i sigurno ne od Boga. Odlučuju se oduprijeti i zanemariti ga, pa čak i proučavati zašto bi se netko tako ponašao prema njima. Uopće se ne pokoravaju. Sve što se događa u obavljanju njihove dužnosti povezuju sa stjecanjem blagoslova i nagrada te smatraju stjecanje blagoslova najvažnijom težnjom u svom životu, kao i konačnim i najvišim ciljem svoje vjere u Boga. Smrtno se drže svoje namjere da steknu blagoslove, bez obzira na to kako Božja kuća u zajedništvu razgovara o istini, te je ne puštaju, misleći da je vjera u Boga koja nije radi stjecanja blagoslova idiotizam i ludost, da je to velik gubitak. Misle da je svatko tko odustane od svoje namjere da stekne blagoslove prevaren, da bi samo budala odustala od nade u stjecanje blagoslova te da je prihvaćanje orezivanja pokazatelj idiotizma i nesposobnosti, nešto što pametna osoba ne bi učinila. To su razmišljanje i logika antikrista. Dakle, kada se antikrista orezuje, on se u srcu jako opire i vješt u izvrtanju riječi i pretvaranju; ni najmanje ne prihvaća istinu, niti se pokorava. Umjesto toga, on je prepun neposluha i prkosa. To ga lako može dovesti do protivljenja Bogu, donošenja suda o Bogu i borbe protiv Boga te na kraju do toga da bude razotkriven i eliminiran.

II. Pristup antikrista izmjenama u njihovom zaduženju

Antikristi imaju nevjerojatno tvrdoglav stav kad je riječ o zadobivanju blagoslova. Oni se grčevito drže svoje namjere da zadobiju blagoslove, a kad ih se oreže, osjećaju otpor te se svim silama trude to osporiti i obraniti se. Iz ovoga možemo utvrditi da antikristi uopće ne prihvaćaju istinu. Kad ih se smijeni ili se njihova zaduženja izmijene, vrlo su osjetljivi na pitanje zadobivanja blagoslova. Zašto su na to osjetljivi? Zato što su srca takvih ljudi ispunjena željom i ambicijom da zadobiju blagoslove. Sve što čine je radi zadobivanja blagoslova, a ne radi ičega drugog. Njihova najveća životna želja je zadobiti blagoslove. Zbog toga, kad ih se smijeni ili se njihova zaduženja izmijene, osjećaju da je njihova nada u zadobivanje blagoslova nestala te se prirodno odbijaju pokoriti i neprestano se prepiru u svoju korist. Oni uzimaju u obzir samo vlastite interese i ne uzimaju u obzir djelo Božje kuće. Na primjer, neki ljudi vjeruju da su vješti u pisanju, pa snažno zahtijevaju da obavljaju dužnost koja se na to odnosi. Naravno, kuća Božja ih neće razočarati, kuća Božja cijeni darovite pojedince i koje god darove ili jače strane ljudi imali, kuća Božja dat će im prostora da ih iskoriste, pa im crkva tako organizira rad na izradi tekstova. Ali nakon nekog vremena otkrije se da oni zapravo ne posjeduju tu vještinu i da nisu u stanju pravilno obavljati tu dužnost; potpuno su neučinkoviti. Njihov dar i kov čine ih posve nesposobnima za taj posao. Dakle, što bi trebalo učiniti u takvim okolnostima? Je li moguće samo ih trpjeti i govoriti: „Ti imaš entuzijazma i, iako nemaš mnogo dara i prosječnog si kova, sve dok si voljan i nije ti mrsko naporno raditi, kuća Božja tolerirat će te i dopustit će ti da nastaviš obavljati ovu dužnost. Nije važno ako je ne obavljaš dobro. Kuća Božja zažmirit će na jedno oko i nema potrebe da te se zamijeni”? Je li to načelo po kojem kuća Božja rješava stvari? Očito nije. U takvim okolnostima obično im se dodjeljuju odgovarajuće dužnosti na temelju njihova kova i jačih strana; to je jedna strana priče. Ali nije dovoljno osloniti se samo na to jer u mnogim slučajevima ljudi sami ne znaju za koju su dužnost prikladni, pa čak i ako misle da su dobri u nečemu, to ne mora nužno biti točno, stoga to moraju isprobati i obučavati se neko vrijeme; odlučivanje na temelju toga jesu li učinkoviti ili ne ispravan je način. Ako se obučavaju neko vrijeme, a ne postižu nikakve rezultate niti napreduju, te se potvrdi da se u njih ne isplati ulagati, njihovo zaduženje treba izmijeniti i treba im se dodijeliti odgovarajuća dužnost. Ovakvo preraspoređivanje i izmjenjivanje zaduženja ljudi ispravno je i također je u skladu s načelom. Ali neki ljudi nisu u stanju poslušati aranžmane Božje kuće i umjesto toga uvijek slijede svoje tjelesne sklonosti u obavljanju svojih dužnosti. Na primjer, pretpostavimo da netko kaže: „Moj najveći san bio je postati jedan od književnika ili novinar, ali zbog obiteljskih okolnosti i drugih razloga nisam to uspio ostvariti. Ali sada u Božjoj kući radim na izradi tekstova. Napokon sam dobio što sam želio!” Međutim, njegovo poimanje istine jednostavno nije dovoljno dobro, nema mnogo duhovnog razumijevanja i nije dorastao radu na izradi tekstova, pa mu se nakon što je neko vrijeme obavljao svoju dužnost, dodjeljuje druga. On se žali: „Zašto jednostavno ne mogu raditi posao koji želim? Ne sviđa mi se nijedna druga vrsta posla!” U čemu je ovdje problem? Božja kuća izmijenila je njegovo zaduženje u skladu s načelima, pa zašto on ne može prihvatiti izmjenu? Nije li to problem s njegovom ljudskošću? On ne može prihvatiti istinu i ne pokorava se Bogu – to je jednostavno nedostatak razuma. On uvijek obavlja svoju dužnost na temelju osobnih sklonosti i uvijek želi sam birati. Nije li to iskvarena narav? Jamči li činjenica da ti uživaš radeći nešto da to možeš dobro obaviti? Znači li činjenica da ti uživaš u obavljanju određene dužnosti da je možeš obavljati na način koji je u skladu s mjerilom? Samo zato što ti uživaš radeći nešto ne znači da si za to prikladan, a možda nećeš moći prozrijeti za što si prikladan. Stoga, trebaš posjedovati razum i naučiti se slušati. Dakle, kad se tvoje zaduženje izmijeni, kako bi trebao primjenjivati poslušnost? S jedne strane, moraš vjerovati da je Božja kuća izmijenila tvoje zaduženje na temelju istina-načela, a ne na temelju tvojih sklonosti ili predrasuda bilo kojeg starješine ili djelatnika. Moraš vjerovati da je o izmjeni tvojeg zaduženja odlučeno na temelju tvojih darova, jačih strana i drugih stvarnih okolnosti te da nije proizašla iz zamisli jedne osobe. Trebao bi se naučiti slušati kad se tvoje zaduženje izmijeni. Nakon što se neko vrijeme budeš obučavao u svojoj novoj dužnosti i postigneš rezultate u njezinu obavljanju, otkrit ćeš da si prikladniji za obavljanje te dužnosti i shvatit ćeš da je odabir dužnosti na temelju vlastitih sklonosti bio pogreška. Ne rješava li to problem? Ono najvažnije, kuća Božja dodjeljuje ljudima obavljanje određenih dužnosti ne na temelju ljudskih sklonosti, već na temelju potreba rada i toga može li nečije obavljanje te dužnosti postići rezultate. Biste li rekli da bi kuća Božja trebala dodjeljivati dužnosti na temelju pojedinačnih sklonosti? Bi li se trebala koristiti ljudima pod uvjetom zadovoljavanja njihove osobne sklonosti? (Ne.) Koje je od toga u skladu s načelima kuće Božje pri korištenju ljudi? Koje je u skladu s istina-načelima? To je odabir ljudi u skladu s potrebama rada u Božjoj kući i rezultatima ljudi koji obavljaju svoje dužnosti. Ti imaš neke sklonosti i interese te imaš malu želju da obavljaš svoje dužnosti, ali bi li tvoje želje, interesi i sklonosti trebali imati prednost pred radom kuće Božje? Ako tvrdoglavo ustraješ govoreći: „Moram raditi ovaj posao; ako mi se ne dopusti da ga radim, ne želim živjeti, ne želim obavljati svoju dužnost. Ako mi se ne dopusti da radim ovaj posao, neću imati entuzijazma ni za što drugo, niti ću u to ulagati sav svoj trud”, ne pokazuje li to da postoji problem s tvojim stavom prema obavljanju dužnosti? Nije li to potpuni nedostatak savjesti i razuma? Da bi zadovoljio svoje osobne želje, interese i sklonosti, ne ustručavaš se utjecati na rad crkve i odgađati ga. Je li to u skladu s istinom? Kako bi se trebalo odnositi prema stvarima koje nisu u skladu s istinom? Neki ljudi kažu: „Treba žrtvovati pojedinačno ‚ja’ radi kolektivnog ‚ja’.” Je li to točno? Je li to istina? (Ne.) Kakva je to izjava? (To je sotonska zabluda.) To je lažna izjava, zaluđujuća i prikrivena. Ako primijeniš izraz „Treba žrtvovati pojedinačno ‚ja’ radi kolektivnog ‚ja’” na kontekst obavljanja svojih dužnosti, onda se protiviš Bogu i huliš na Njega. Zašto to huli na Boga? Zato što namećeš svoju volju Bogu, a to je bogohuljenje! Pokušavaš razmijeniti žrtvu svojeg pojedinačnog ‚ja’ za Božje usavršavanje i blagoslove; tvoja namjera je nagoditi se s Bogom. Bog ne treba da žrtvuješ išta od sebe; ono što Bog zahtijeva jest da ljudi primjenjuju istinu i pobune se protiv tijela. Ako ne možeš primjenjivati istinu, tada se buniš protiv Boga i protiviš Mu se. Svoju si dužnost loše obavljao jer su tvoje namjere bile pogrešne, tvoji pogledi na stvari bili su netočni, a tvoje izjave u potpunosti su proturječile istini. Ali kuća Božja nije te lišila prava da obavljaš dužnost; samo je tvoje zaduženje izmijenjeno jer ti nije odgovarala posljednja dužnost i dodijeljena ti je ona koja ti odgovara. To je vrlo normalno i lako razumljivo. Trebao bi se ispravno odnositi prema ovom pitanju. Koji je ispravan način odnosa prema ovom pitanju? Kad se to dogodi, moraš prvo prihvatiti procjenu kuće Božje o tebi. Iako ti se subjektivno možda sviđa tvoja dužnost, zapravo joj nisi dorastao niti si vješt u njoj, pa ne možeš raditi taj posao. To znači da ti se dužnost mora preraspodijeliti. Trebao bi poslušati i prihvatiti svoju novu dužnost. Prvo se neko vrijeme obučavaj u njoj – ako i dalje misliš da nisi dovoljno dobar i da ti nedostaje kova, trebao bi reći crkvi: „Nisam dorastao ovoj dužnosti. Ako se ovako nastavi, to će ometati rad.” To je vrlo razuman način postupanja! Što god radio, ne pokušavaj se držati te dužnosti. To će ometati rad. Ako rano izneseš problem, crkva će ti dodijeliti prikladnu dužnost na temelju tvoje situacije. Božja kuća ne prisiljava ljude da obavljaju dužnosti. Nije li iskustvo izmjene tvojeg zaduženja za tebe dobra stvar? Prije svega, može ti omogućiti da racionalno pristupiš vlastitim sklonostima i željama. Možda si u prošlosti imao sklonost prema tome i volio si književnost i pisanje, ali rad na izradi tekstova zahtijeva i duhovno razumijevanje. U najmanju ruku, trebaš razumjeti duhovnu terminologiju. Ako ti nedostaje i najmanje razumijevanje istine, posjedovanje samo malo vještine pisanja neće biti dovoljno dobro. Morat ćeš postići duhovno razumijevanje, razumjeti duhovni rječnik i steći jezik duhovnog života kroz razdoblje iskustva. Tek ćeš onda moći obavljati rad na izradi tekstova u Božjoj kući. Kroz razdoblje iskustva i proživljavanja teških perioda otkrit ćeš da ti nedostaje jezik životnog iskustva, vidjet ćeš svoju zapanjujuću manjkavost, spoznat ćeš svoj stvarni duhovni rast i omogućit ćeš Božjoj kući i svojoj braći i sestrama da jasno vide tvoj kov i duhovni rast. To je za tebe dobra stvar. U najmanju ruku, to će ti pokazati koliko je visok ili nizak tvoj kov i omogućiti ti da se ispravno odnosiš prema sebi. Više nećeš imati uobrazilje o vlastitom kovu i sklonostima. Spoznat ćeš svoj stvarni duhovni rast, vidjet ćeš točnije i jasnije za što jesi, a za što nisi prikladan, i bit ćeš postojaniji i praktičniji dok obavljaš svoju dužnost. To je jedan aspekt toga. Drugi, koji je najvažniji, jest da bez obzira na to koji stupanj razumijevanja zadobiješ ili možeš li razumjeti te stvari, kad Božja kuća radi aranžmane za tebe, u najmanju ruku moraš prvo zauzeti stav poslušnosti, umjesto da budeš izbirljiv ili sitničav, ili da imaš vlastite planove i izbore. To je razum koji prije svega moraš posjedovati. Ako nisi u stanju razmisliti o tome kakve nečistoće postoje u obavljanju tvoje dužnosti, to je u redu. Važno je samo da u srcu imaš pokornost i da možeš prihvatiti istinu, ozbiljno shvatiti svoju dužnost i pokazati svoju odanost, te da kad se pojave problemi ili kad otkriješ iskvarenost, možeš razmisliti o sebi, razumjeti vlastite nedostatke i mane te tragati za istinom da riješiš svoje probleme ili otkrivenja iskvarenosti. Na taj će način, a da toga nisi ni svjestan, tvoj život i tvoj duhovni rast postupno rasti dok obavljaš svoju dužnost i doći ćeš do toga da svoju dužnost obavljaš na način koji je u skladu s mjerilom. Sve dok se iskreno daješ za Boga i nikada ne prestaješ tragati za istinom da riješiš svoje probleme dok doživljavaš Božje djelo, primit ćeš Njegove blagoslove i On te neće zapostaviti.

Kad se njihova zaduženja izmijene, ako je odluku donijela crkva, ljudi bi to trebali prihvatiti i poslušati, morali bi razmisliti o sebi i razumjeti bit problema te vlastite nedostatke. To je vrlo korisno za ljude i nešto što bi trebalo primjenjivati. Kad je nešto tako jednostavno, obični ljudi mogu to shvatiti i ispravno se prema tome odnositi, bez suočavanja s previše poteškoća ili nesavladivih prepreka. Kad se njihova zaduženja izmijene, ljudi bi se trebali barem pokoriti, imati koristi od razmišljanja o sebi i imati točnu procjenu o tome je li obavljanje njihovih dužnosti u skladu s mjerilom. Ali to nije slučaj s antikristima. Ono što oni očituju razlikuje se od normalnih ljudi, bez obzira na to što im se dogodi. U čemu se očituje ta razlika? Oni ne slušaju, ne sudjeluju proaktivno, ni najmanje ne tragaju za istinom. Umjesto toga, osjećaju odbojnost prema izmjeni, opiru joj se, analiziraju je, promišljaju o njoj i naprežu mozak nagađajući: „Zašto mi nije dopušteno obavljati ovu dužnost? Zašto su mi dodijelili nevažnu dužnost? Je li ovo način da me se otkrije i eliminira?” Oni u mislima neprestano prevrću ono što se dogodilo, beskrajno to analizirajući i premišljajući. Kad se ništa ne događa, oni su sasvim dobro, ali kad se nešto zaista dogodi, u njihovim srcima sve se počinje uzburkavati kao u olujnim vodama, a glava im je puna pitanja. Izvana može izgledati kao da su bolji od drugih u promišljanju o problemima, ali antikristi su samo zapravo opakiji od normalnih ljudi. Kako se ta opačina očituje? Njihova su razmatranja ekstremna, složena i tajnovita. Stvari koje ne bi pale na pamet normalnoj osobi, osobi sa savješću i razumom, za antikrista su svakodnevica. Kad se izvrši jednostavna izmjena njihovog zaduženja, ljudi bi trebali odgovoriti stavom poslušnosti, činiti kako im Božja kuća kaže i činiti što mogu te što god da čine, činiti to najbolje što je moguće u njihovoj moći, svim svojim srcem i svom svojom snagom. Ono što je Bog učinio nije pogrešno. Tako jednostavnu istinu mogu primjenjivati ljudi s malo savjesti i razuma, ali to je izvan sposobnosti antikrista. Kad je riječ o izmjeni zaduženja, antikristi će odmah ponuditi argumente, lažnu logiku i prkos, a duboko u sebi odbijaju to prihvatiti. Što je točno u njihovom srcu? Sumnjičavost i sumnja; zatim ispituju druge koristeći se svim vrstama metoda. Ispituju teren svojim riječima i djelima, pa čak i beskrupuloznim sredstvima prisiljavaju i mame ljude da kažu istinu i govore iskreno. Pokušavaju shvatiti: zašto je točno njihovo zaduženje izmijenjeno? Zašto im nije bilo dopušteno obavljati svoju dužnost? Tko točno stoji iza toga? Tko im je pokušavao pomrsiti račune? U svom srcu neprestano pitaju zašto, neprestano pokušavaju shvatiti što se doista događa kako bi mogli pronaći nekoga s kime će se prepirati ili obračunati. Ne znaju doći pred Boga da razmisle o sebi, da pogledaju koji je problem u njima, ne traže razlog u sebi i ne mole se Bogu te ne razmišljaju o sebi govoreći: „U čemu je bio problem s načinom na koji sam obavljao svoju dužnost? Je li to bilo zato što sam bio nemaran i bez ikakvog načela? Je li uopće bilo ikakvog učinka?” Umjesto da si ikada postave ta pitanja, oni neprestano u svom srcu ispituju Boga: „Zašto je moje zaduženje izmijenjeno? Zašto se sa mnom ovako postupa? Zašto su tako bezobzirni? Zašto su nepravedni prema meni? Zašto ne misle na moj ponos? Zašto me napadaju i isključuju?” Sva ta „zašto” živo su otkrivenje iskvarene naravi i karaktera antikrista. Nitko ne može zamisliti da će oko tako male stvari kao što je izmjena zaduženja, antikristi dići takvu galamu, izazvati takav nered i pokušati svim raspoloživim sredstvima stvoriti tako velike valove. Zašto bi tako jednostavnu stvar učinili tako složenom? Postoji samo jedan razlog: antikristi nikada ne slušaju aranžmane Božje kuće te uvijek usko povezuju svoju dužnost, slavu, dobitak i status sa svojom nadom u zadobivanje blagoslova i svojim budućim odredištem, kao da jednom kad izgube svoj ugled i status, nemaju nade u zadobivanje blagoslova i nagrada, a to je za njih kao da gube život. Oni razmišljaju: „Moram biti oprezan, ne smijem biti nemaran! Na božju kuću, braću i sestre, starješine i djelatnike, pa čak ni na Boga, ne može se osloniti. Ne mogu vjerovati nikome od njih. Osoba na koju se najviše možeš osloniti i koja je najvrjednija povjerenja si ti sam. Ako ne praviš planove za sebe, tko će se onda brinuti o tebi? Tko će uzeti u obzir tvoju budućnost? Tko će uzeti u obzir hoćeš li ili nećeš primiti blagoslove? Stoga moram pažljivo isplanirati i kalkulirati za svoje dobro. Ne smijem griješiti niti biti i najmanje nemaran; u suprotnom, što ću ako me netko pokuša iskoristiti?” Stoga se čuvaju starješina i djelatnika Božje kuće, bojeći se da će ih netko razotkriti ili prozrijeti, te da će tada biti smijenjeni i da će im se snovi o blagoslovima uništiti. Oni misle da moraju održati svoj ugled i status kako bi imali nadu u zadobivanje blagoslova. Antikrist vidi zadobivanje blagoslova kao nešto veće od neba, veće od života, važnije od traganja za istinom, promjene naravi ili osobnog spasenja te važnije od dobrog obavljanja svoje dužnosti i toga da se bude stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom. Oni misle da biti stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom, dobro obavljati svoju dužnosti i biti spašen jesu sve beznačajne stvari koje jedva da su vrijedne spomena ili primjedbe, dok je zadobivanje blagoslova jedina stvar u cijelom njihovom životu koja se nikada ne smije zaboraviti. S čime god se susretnu, bez obzira na to koliko veliko ili malo, oni to povezuju sa zadobivanjem blagoslova te su nevjerojatno oprezni i pažljivi i sebi uvijek ostavljaju izlaz. Dakle, kad se njihovo zaduženje izmijeni, ako je to promaknuće, antikrist će misliti da ima nadu da će biti blagoslovljen. Ako je to degradacija s vođe tima na pomoćnika vođe tima, ili s pomoćnika vođe tima na običnog člana skupine, oni predviđaju da je to veliki problem i misle da je njihova nada u zadobivanje blagoslova slaba. Kakvo je to gledište? Je li to ispravno gledište? Nipošto nije. To je gledište apsurdno! Hoće li netko zadobiti Božje odobravanje ne temelji se na tome koju dužnost obavlja, već na tome posjeduje li istinu, pokorava li se istinski Bogu i je li odan. To su najvažnije stvari. Tijekom razdoblja Božjeg spasenja za ljude oni moraju pretrpjeti mnoge kušnje. Posebno u obavljanju svoje dužnosti moraju proći kroz mnoge neuspjehe i zaokrete, ali na kraju, ako razumiju istinu i posjeduju istinsku pokornost Bogu, bit će netko tko ima Božje odobravanje. U pitanju izmjene njihova zaduženja može se vidjeti da antikristi ne razumiju istinu i da uopće nemaju sposobnost razumijevanja.

Od svih onih koji obavljaju dužnost, uvijek će biti nekih koji ništa ne rade dobro. Nisu dobri u pisanju članaka jer ne razumiju istinu i čak ne vladaju duhovnom terminologijom, jezikom koji kršćani često koriste. Možda imaju vještine pisanja i nešto obrazovanja, ali nisu dorasli zadatku. Ako im date da lektoriraju dokumente, nakon kratkog vremena postane jasno da ni u tome nisu dobri. Nedostaje im kova i uvijek propuštaju stvari, pa ponovno izmijenite njihovo zaduženje. Kažu da imaju računalne vještine, ali nakon što neko vrijeme obavljaju dužnost u tom području, ni u tome nisu dobri. Čini se da su dobri kuhari, pa im date da pripremaju hranu za braću i sestre. Ispostavi se da svi javljaju da su jela koja pripremaju ili preslana ili preblaga te da naprave ili previše ili premalo. Vidjevši da nisu prikladni za kuhanje, rasporedite ih da propovijedaju evanđelje, ali čim čuju da će se pridružiti timu za evanđelje, osjećaju se obeshrabreno i pomisle: „To je to. Gurnut sam u stranu i nema nade da ću biti blagoslovljen. Ne preostaje mi ništa drugo nego plakati.” Zatim, s negativnim i potištenim raspoloženjem, tonu i propadaju te se ne mogu usredotočiti na propovijedanje evanđelja i svjedočenje o novom Božjem djelu. Umjesto toga, neprestano razmišljaju: „Kada ću se moći vratiti na dužnost izrade tekstova? Kada ću ponovno moći hodati uzdignute glave? Kada ću ponovno moći razgovarati s višnjim ili sudjelovati u donošenju odluka na višoj razini? Kada će svi opet biti svjesni da sam starješina?” Čekaju nekoliko godina, a da nisu vraćeni na staro mjesto, a onda počnu razmišljati: „Nema smisla vjerovati u Boga. Ja sam baš poput onih ljudi koji doživljavaju mnoge prepreke na putu do položaja zvaničnika vani u svijetu, nisam li?” Pri pomisli na te mnoge prepreke, postaju još malodušniji i osjećaju se potpuno obeshrabreno. Kažu: „Nakon svih ovih godina kao vjernik nisam čak nijednom bio glavni starješina. Nakon što sam konačno uspio služiti kao vođa tima, bio sam smijenjen, a ni u drugim dužnostima nisam obavio dobar posao. Stvarno imam užasnu sreću – ništa mi nikad ne ide od ruke. To je baš kao borba kroz mnoštvo prepreka na putu do položaja zvaničnika. Zašto me kuća božja neće promaknuti? Moj status i ugled stvarno su dotaknuli dno dna. Nitko se čak ni ne sjeća tko sam, a višnji me nikad me ne spominje. Moji dani slave su prošli. Što da radim sa svojim nedostatkom uspjeha? Toliko volim boga i stvarno volim kuću božju, pa zašto nisam doživio uspjeh? Nema smisla vjerovati u boga. Stvarno sam želio ostvariti svoje velike planove ovdje u božjoj kući, iskoristiti svoju energiju i snage, ali bog me jednostavno ne postavlja na važne položaje niti me primjećuje. Nema smisla.” Što misle pod tim kad neprestano galame o tome da nema smisla? Misle da nema smisla obavljati svoju dužnost, težiti promjeni naravi, slušati istinu i slušati propovijedi, čitati Božje riječi i tragati za istina-načelima. Što njima onda ima smisla? Imati službeni položaj, zadobivati blagoslove, ispuniti svoju želju i ambiciju za blagoslovima, razmetati se na svakom koraku, biti obožavan i imati prestiž. Za njih ništa drugo nema smisla. Kad osjete da nema smisla, kad su obeshrabreni, tada otkriju da im se noge same od sebe kreću prema vratima. Žele napustiti Božju kuću, povući se. To znači da su u opasnosti. Postoje neki ljudi koji obavljaju dužnost, posebno oni koji obavljaju neupadljivu dužnost koja ih stavlja u čest kontakt s nevjernicima, a neki članovi te skupine imaju jednu nogu unutra, a drugu vani. Što to znači? To znači da se ti ljudi mogu povući u bilo kojem trenutku i ako se njihova posljednja linija obrane sruši, njihova druga noga odlučno će zakoračiti van te će se oni potpuno odvojiti od Božje kuće i u potpunosti je napustiti. Kad je riječ o izmjeni njihova zaduženja, stvari poput toga kamo su premješteni, koju dužnost obavljaju, zadovoljava li dužnost njihove osobne želje, omogućuje li im da budu cijenjeni te kakav je položaj i rang njihove nove dužnosti, sve to ti ljudi povezuju sa svojom namjerom i željom da zadobiju blagoslove. Na temelju stava i gledišta koje antikristi gaje prema izmjeni svojih zaduženja, u čemu leži njihov problem? Je li to veliki problem ili ne? (Jest.) U čemu je problem? (Oni povezuju normalnu izmjenu svojih zaduženja sa svojim statusom u crkvi i time mogu li ili ne zadobiti blagoslove. Kad se njihova zaduženja izmijene, umjesto da prihvate i poslušaju aranžmane Božje kuće, oni misle da gube svoj status i da više ne mogu zadobiti blagoslove te tada osjećaju da nema smisla vjerovati u Boga i žele napustiti Božju kuću.) Ovdje je njihova najveća pogreška povezivanje izmjene njihovih zaduženja sa zadobivanjem blagoslova. To je apsolutno posljednja stvar koju su trebali učiniti. Zapravo, između to dvoje uopće nema veze, ali kako je antikristima srce ispunjeno željom da zadobiju blagoslove, bez obzira na to koju dužnost obavljali, oni će je povezati s time mogu li ili ne zadobiti blagoslove, što znači da je za njih nemoguće da dobro obavljaju dužnost te ih se može samo otkriti i eliminirati. Time jednostavno sami sebi stvaraju probleme i stavljaju se na put osuđen na propast.

Kako se trebaš odnositi prema pitanju obavljanja svoje dužnosti? Moraš imati ispravan stav, što je preduvjet za dobro obavljanje svoje dužnosti. Dužnost koja je prikladna za tebe trebala bi se temeljiti na tvojim jačim stranama. Ako ponekad dužnost koju ti je dodijelila crkva nije nešto u čemu si dobar ili nije nešto što želiš raditi, možeš iznijeti problem i riješiti ga komunikacijom. Ali ako možeš obavljati tu dužnost i to je dužnost koju bi trebao obavljati, a ne želiš je raditi samo zato što se bojiš patnje, onda postoji problem s tobom. Ako si voljan poslušati i možeš se pobuniti protiv svog tijela, onda se za tebe može reći da si relativno razuman. Međutim, ako uvijek pokušavaš izračunati koje su dužnosti prestižnije i pretpostavljaš da će te zbog određenih dužnosti drugi gledati svisoka, to dokazuje da imaš iskvarenu narav. Zašto si tako pun predrasuda u svojem razumijevanju dužnosti? Je li moguće da možeš dobro obaviti dužnost ako je to ona koju odabereš na temelju vlastitih ideja? To nije nužno istina. Ovdje je najvažnije riješiti svoju iskvarenu narav, a ako to ne učiniš, nećeš moći dobro obavljati svoju dužnost, čak i ako je to dužnost u kojoj uživaš. Neki ljudi obavljaju svoje dužnosti bez načela i njihovo obavljanje dužnosti uvijek se temelji na vlastitim sklonostima, pa nikada nisu u stanju riješiti poteškoće, uvijek zbrda-zdola obavljaju svaku dužnost i na kraju bivaju eliminirani. Mogu li se takvi ljudi spasiti? Ti moraš odabrati dužnost koja ti odgovara, dobro je obavljati i biti u stanju tragati za istinom da bi riješio svoje iskvarene naravi. Tek tada ćeš moći ući u istina-stvarnost. Ako uvijek težiš tjelesnoj udobnosti i želiš dobro izgledati u svojoj dužnosti, nećeš moći dobro obavljati svoju dužnost. Ako nisi u stanju dobro obavljati nijednu dužnost, tada ćeš morati biti eliminiran. Neki ljudi nezadovoljni su bez obzira na to koju dužnost obavljali, uvijek gledaju na svoje dužnosti kao na privremene, površni su i ne tragaju za istinom da bi riješili iskvarene naravi koje otkrivaju. Kao rezultat toga, obavljaju svoje dužnosti nekoliko godina bez zadobivanja ikakvog ulaska u život. Postaju službenici i bivaju eliminirani. Zar si nisu to sami navukli na vrat? Zli ljudi i antikristi nikada nemaju ispravan stav u svojim dužnostima. Što oni misle kad se njihova zaduženja izmijene? „Mislite li da sam ja samo služitelj? Kad me trebate, natjerate me da vam pružam usluge, a kad ste gotovi sa mnom, samo me otjerate. E pa, neću pružati takve usluge! Želim biti starješina ili djelatnik, jer je to ovdje jedini ugledan posao. Ako mi ne dopuštate da budem starješina ili djelatnik, a i dalje želite da se mučim, jednostavno možete zaboraviti na to!” Kakav je to stav? Pokoravaju li se? Na temelju čega pristupaju izmjeni svojeg zaduženja? Na temelju plahovitosti, vlastitih ideja i svoje iskvarene naravi, zar ne? A koje su posljedice takvog pristupa? Prije svega, hoće li moći biti odani i iskreni u svojoj sljedećoj dužnosti? Ne, neće. Hoće li imati pozitivan stav? U kakvom će stanju biti? (Stanju malodušnosti.) Koja je bit malodušnosti? To je antagonizam. A koji je krajnji rezultat antagonističkog i malodušnog raspoloženja? Može li netko tko se tako osjeća dobro obavljati svoju dužnost? (Ne.) Ako je netko uvijek negativan i antagonističan, je li prikladan za obavljanje dužnosti? Bez obzira na to koju dužnost obavlja, ne može je dobro obaviti. To je začarani krug i neće dobro završiti. Zašto je tome tako? Takvi ljudi nisu na dobrom putu; ne tragaju za istinom, nisu pokorni i ne mogu ispravno razumjeti stav i pristup Božje kuće prema njima. To je problem, zar ne? To je savršeno prikladna izmjena njihova zaduženja, ali antikristi kažu da im to rade kako bi ih se mučilo, da se s njima ne postupa kao s ljudskim bićem, da kući Božjoj nedostaje ljubavi, da se s njima postupa kao sa strojem, poziva ih se kad su potrebni, a zatim ih se šutne u stranu kad nisu. Nije li to izopačen argument? Ima li netko tko govori takve stvari savjesti ili razuma? Oni nemaju ljudskosti! Oni iskrivljuju savršeno ispravnu stvar; potpuno prikladnu praksu izvrću u nešto negativno – nije li to opačina antikrista? Može li netko tko je tako opak razumjeti istinu? Nipošto ne može. To je problem antikrista; što god da im se dogodi, oni će o tome razmišljati na izopačen način. Zašto razmišljaju na izopačen način? Zato što je njihova priroda-bit tako opaka. Priroda-bit antikrista prvenstveno je opaka, a slijedi je pakost, i to su njihove glavne karakteristike. Opaka priroda antikrista sprječava ih da išta ispravno shvate te umjesto toga sve iskrivljuju, idu u krajnosti, tjeraju mak na konac i ne mogu se ispravno nositi sa stvarima niti tragati za istinom. Zatim se aktivno bore i traže osvetu, čak šireći predodžbe i izbacujući negativnost, potičući i uvlačeći druge da ometaju rad crkve. Oni potajno šire neke pritužbe, osuđuju kako Božja kuća postupa s ljudima, neka od njezinih upravnih pravila, kako određeni starješine rade te osuđuju te starješine. Kakva je to narav? To je zloba. Ne samo da su antikristi otporni i prkosni, oni uvlače još više ljudi da budu prkosni uz njih, da stanu na njihovu stranu i bodre ih. Takva je priroda-bit antikrista. Ne mogu se čak ni ispravno odnositi prema jednostavnoj izmjeni svog zaduženja, niti je racionalno prihvatiti i pokoriti joj se. Umjesto toga, dižu galamu i daju razne izgovore za sebe, od kojih su neki neprimjereni i izazivaju gađenje i prijezir kod drugih. Nakon što iznesu neke zablude i hereze, antikristi će pokušati spasiti situaciju za sebe i natjerati druge da im vjeruju. Ako te mjere ne uspiju, hoće li antikristi biti sposobni vratiti se? Ako ne mogu nastaviti tim putem, hoće li biti sposobni tragati za istinom? Hoće li posjedovati ikakvu volju za pokajanjem? Nipošto neće. Reći će: „Ako me zaustaviš u zadobivanju blagoslova, ja ću vas sve zaustaviti u njihovom zadobivanju! Ako ne mogu zadobiti blagoslove, prestat ću vjerovati!” U prošlosti sam govorio o tome kako su antikristi potpuno nerazumni; priroda-bit koja stoji iza te nerazumnosti jest da su ti ljudi izuzetno opaki i zlobni. Stavka o kojoj sada razgovaramo u zajedništvu očitovanja su i otkrivenja koja u potpunosti pokazuju tu priroda-bit, i to je najautentičniji dokaz te priroda-biti. Neki od tih ljudi naljute se ako se njihova zaduženja izmijene čak i jednom, a neki od njih, nakon što su nekoliko puta premješteni i bili prešli s jedne dužnosti na drugu, ne mogu nijednu od njih dobro obaviti te na kraju misle da nemaju nade u zadobivanje blagoslova i žele se povući. Ukratko, bez obzira na to kako se njihova zaduženja izmijenila, ako dođe do bilo kakvih izmjena, ti će ih ljudi analizirati, prosuđivati i premišljati u svojem srcu te će biti mirni samo ako otkriju da izmjene nisu povezane s njihovim zadobivanjem blagoslova. Čim otkriju da izmjene imaju i najmanje veze sa zadobivanjem blagoslova ili da utječu na njihovu nadu u zadobivanje blagoslova, odmah će se prkosno pobuniti, razotkrivajući svoju priroda-bit. Ako ne uspiju u toj pobuni te budu razotkriveni i odbačeni, pripremit će planove za nepredviđene situacije za sebe i napustiti Božju kuću čvrsto i bez oklijevanja, više ne vjerujući da postoji Bog i više ne priznajući da vjeruju u Boga. Njihov svakodnevni život odmah će se promijeniti i sve obličje vjernika u Boga nestaje s njih. Odmah će nastaviti s pićem, pušenjem, nošenjem neobične odjeće i teške šminke te će se besprijekorno odijevati. Budući da nisu mogli uživati u tim stvarima kao vjernici u Boga, požurit će nadoknaditi to izgubljeno vrijeme. Kad razmišljaju o povlačenju, smjesta će razmišljati o svom sljedećem koraku, o tome kako mogu naporno raditi u svijetu kako bi napredovali, pronašli mjesto za sebe i živjeli dobar život, kao i o tome gdje leži njihov izlaz. Uskoro će pronaći izlaz za sebe, locirati mjesto za sebe među tim zlim trendovima i unutar ovog zlog svijeta te će odrediti što će raditi, bilo da se radi o poslu, politici ili nekom drugom pothvatu, što će im omogućiti da žive bolji život od drugih, donijeti im sreću i radost do kraja života, učiniti njihovo tijelo udobnijim, omogućiti im da u potpunosti uživaju u životu i pridružuju se jelu, piću i zabavi.

Kad je antikrist orezan i kad se njegovo zaduženje izmijeni, ono o čemu razmišlja jest zadobivanje blagoslova koji su vrlo blisko povezani s njim. Kad pomisle da im za to nije preostalo nade, poželjet će se povući, otići iz Božje kuće i željet će se vratiti životu nevjernika. Na temelju toga, očito je da je priroda-bit osobe izuzetno važna, stoga nisu li i njezina težnja i izbori također vrlo važni? To je samo razlika u jednoj misli: jedna ispravna odluka, i na kraju možeš nastaviti prihvaćati Božje spasenje, dok te jedan pogrešan izbor u tren oka može pretvoriti u nevjernika, u nekoga tko nema nikakve veze s kućom Božjom, s Božjim djelom ili svojom dužnošću. Samo jedna misao, jedan trenutak ili jedna mala stvar mogu potpuno promijeniti nečiju sudbinu. Jedan neobavezan odabir, jedna neobavezna mala misao ili jednostavno gledište mogu izmijeniti sudbinu osobe i odrediti gdje će završiti u sljedećem trenutku. Dok ljudi nisu naišli ni na kakav problem, dok se nisu suočili ni s kakvom odlukom, osjećaju da razumiju mnoge istine, posjeduju rast i da mogu čvrsto stajati. Ali kad se suočiš s odlukom, velikim načelom ili velikim problemom, ono što zapravo odabereš, kakav je tvoj stav prema Bogu i kakvo je tvoje gledište i stav prema tom pitanju, odredit će tvoju sudbinu te hoćeš li ostati ili otići. Izbori koje antikristi obično čine i njihove najdublje subjektivne želje u njihovom srcu, svi su suprotni istini; u tim stvarima nema pokornosti, samo antagonizam, nema istine ni ljudskosti, samo ljudske iskvarene naravi i ljudske zablude i hereze. Te će stvari često dovesti do misli poput napuštanja kuće Božje i potpunog posvećivanja zlim trendovima, te ih u bilo kojem trenutku mogu navesti da pomisle: „Ako nemam nade da ću biti blagoslovljen, zašto ne napustiti božju kuću? Ako je tako, neću nastaviti vjerovati niti obavljati svoju dužnost. Ako se božja kuća ovako odnosi prema meni, onda više neću priznavati da postoji bog.” Takve vrste nečuvenih buntovnih misli, takve hereze i zablude, takve opake ideje, često su prisutne i zadržavaju se u antikristovu srcu. Zbog toga im je, čak i ako se ne povuku na pola puta u svom slijeđenju Boga, vrlo teško da će hodati putem do samog kraja i većina njih bit će uklonjena i izbačena iz crkve zbog velike količine zla koju su učinili te prekidanja i ometanja koje su uzrokovali. Čak i ako mogu sebe prisiliti da izdrže do kraja, zapravo, iz priroda-biti antikrista možemo vidjeti da je neizbježno da će se povući iz crkve. Možda čak duboko u sebi misle: „Nipošto ne mogu napustiti božju kuću. Čak i ako imam takve misli, ne mogu otići. Ostat ću ovdje čak i do svoje smrti. Držat ću se Božje kuće; slijedit ću boga do kraja.” Bez obzira na to koliko ih njihova subjektivna volja tjera da ne napuste Božju kuću i koliko ustraju u svojoj subjektivnoj volji da moraju ostati, na kraju im je suđeno da ih Bog s prezirom odbaci i da svojevoljno napuste Božju kuću, jer osjećaju odbojnost prema istini i opaki su do srži.

III. Kako antikristi pristupaju tome što su smijenjeni

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o dva očitovanja antikrista: jedno je kad se suoče s orezivanjem, a drugo kad dođe do izmjene njihovih zaduženja. Naš razgovor je bio usredotočen na to koji stav antikristi zauzimaju kad ih takve stvari zadese te koje odluke donose. Naravno, bez obzira na to kakvi su gledište i stav antikrista kad ga se orezuje ili kad se izmjenjuju njegova zaduženja, on te stvari uvijek povezuje s time hoće li primiti blagoslove ili ne. Ako je siguran da neće biti blagoslovljen, da nema baš nikakve nade, onda će se prirodno povući. Za običnu osobu, za nekoga tko nema nikakvih ambicija ni želja, ni orezivanje ni izmjena zaduženja zapravo nisu velika stvar. Ni jedno ni drugo neće imati velik utjecaj na nju. Nije joj oduzeto njezino pravo da vrši dužnost, niti joj je oduzeta nada da će biti spašena, stoga za običnu osobu nema potrebe za pretjeranom reakcijom, strahom, povrijeđenošću ili smišljanjem planova za nepredviđene situacije. Međutim, kod antikrista to nije tako. On na to gleda kao na vrlo ozbiljne probleme jer ih povezuje s blagoslivljanjem, a to na kraju u njemu rađa svakojake buntovne misli i ponašanja, što zauzvrat dovodi do ideja i planova o povlačenju, o napuštanju Boga. Antikristi mogu čak doći na ideju o povlačenju i kad ih snađu ovakve stvari koje su krajnje obične. Dakle, kad je u pitanju netko tko ima status i odgovaran je za važan posao u Božjoj kući, kakav bi on stav imao kad se suoči sa smjenjivanjem? Kako bi se s time nosio i kakav bi izbor napravio? Takve stvari još su slikovitije. Za antikrista, status, moć i ugled najvažnije su vrste interesa i to su stvari koje on izjednačuje sa svojim vlastitim životom. Zbog toga, kad antikrista smijene, on to smatra potpuno neprihvatljivim jer kad izgubi svoju titulu „vođe” i više nema status, što znači da je izgubio moć i ugled, on više neće primati poseban tretman u vidu poštovanja, podrške i divljenja, jer antikrist status i moć smatra samim životom. Kad je antikrist smijenjen, njegova prva reakcija je kao da ga je grom pogodio, kao da se nebo srušilo i njegov svijet se urušio. Nestalo je onoga u što je mogao polagati svoje nade, kao i njegova prilika da živi sa svim povlasticama statusa, zajedno s porivom koji ga je tjerao da bezobzirno čini zle stvari. To je ono što mu je najviše neprihvatljivo. Njegova prva misao je: „Sad kad više nemam status, kako će me ljudi gledati? Što će braća i sestre iz mog rodnog grada misliti o meni? Kako će me svi koji me poznaju gledati? Hoće li mi se i dalje ulizivati? Hoće li biti tako prijateljski nastrojeni prema meni? Hoće li me i dalje podržavati na svakom koraku? Hoće li me i dalje slijediti u stopu? Hoće li se i dalje brinuti o svim stvarima koje trebam u životu? Kad budem razgovarao s njima, hoće li i dalje biti uljudni i dočekivati me s osmijehom? Kako ću se snalaziti bez svog statusa? Kako ću kročiti putem koji slijedi? Kako mogu steći uporište za sebe među drugim ljudima? Sad kad sam izgubio status, ne znači li to da imam manje nade da budem blagoslovljen? Hoću li moći dobiti velike blagoslove? Hoću li dobiti ikakve značajne nagrade ili veliku krunu?” Kad pomisli da su mu nade u blagoslove uništene ili da su se ozbiljno smanjile, to je kao da će mu glava zamalo eksplodirati, to je kao da mu srce udaraju čekićem i bolno je kao da ga režu nožem. Kad mu malo nedostaje da izgubi blagoslov ulaska u nebesko kraljevstvo za kojim je danonoćno čeznuo, to mu se čini kao strašna vijest koja se pojavila niotkuda. Nemati status za antikrista je isto što i nemati nadu u blagoslov; on postaje poput hodajućeg leša, tijelo mu postaje poput prazne ljušture, lišeno duše, bez ičega što bi usmjeravalo njegov život. On nema nade i nema se čemu radovati. Kad se antikrist suoči s razotkrivanjem i smjenjivanjem, prvo što mu padne na pamet jest da je izgubio svaku nadu u blagoslov. Dakle, bi li u tom trenutku jednostavno odustao? Bi li bio voljan pokoriti se? Bi li iskoristio ovu priliku da se odrekne svoje želje za blagoslovima, otpusti položaj, dragovoljno bude običan sljedbenik i da rado služi Bogu te dobro izvršava svoju dužnost? (Ne.) Može li mu to biti prekretnica? Bi li ga ta prekretnica potaknula da se razvija u dobrom smjeru i na pozitivan način ili bi ga potaknula da se razvija u gorem smjeru i na negativan način? Na temelju priroda-biti antikrista očigledno je da to što je smijenjen nipošto nije početak njegova odricanja od želje za blagoslovima, niti početak njegove ljubavi i traganja za istinom. Umjesto toga, on će se još više truditi da se izbori za priliku i nadu da bude blagoslovljen; čvrsto će se držati svake prilike koja mu može donijeti blagoslove, koja mu može pomoći da se vrati na scenu i koja će mu omogućiti da ponovno stekne svoj status. Zato će se antikrist, kad se suočava sa smjenjivanjem, osim što će biti uzrujan, razočaran i neprijateljski raspoložen, također boriti rukama i nogama protiv toga da bude smijenjen i nastojat će preokrenuti situaciju, promijeniti je. Radi očuvanja svoje nade u blagoslov i zadržavanja svoga statusa, ugleda i moći u istom stanju, on se bori iz sve snage. Kako se bori? Pokušajima da se obrani, davanjem opravdanja, iznošenjem izgovora i pričanjem o tome kako je radio to što je radio, što ga je navelo da pogriješi, kako je probdio noći pomažući drugima i razgovarajući u zajedništvu s njima, te o tome što je bio uzrok njegova nemara u tom pitanju. On će u potpunosti razjasniti i objasniti svaki dio tog pitanja kako bi spasio situaciju i izbjegao nesreću da bude smijenjen.

U kojim su kontekstima i u kojim slučajevima antikristi najskloniji razotkriti svoju sotonsku prirodu? Kad ih se razotkriva i smjenjuje, to jest, kad izgube status. Glavno očitovanje koje antikristi pokazuju jest da se iz petnih žila trude opravdati i služe se mudrovanjem. Bez obzira na to kako s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni se opiru i odbijaju prihvatiti ono što govoriš. Kad se suoče s time da Božji izabrani narod razotkriva sve činjenice o njihovim zlodjelima, oni to uopće ne priznaju jer se boje da će, ako to učine, biti proglašeni krivima i uklonjeni ili izbačeni. Dok odbijaju priznati optužbe protiv sebe, čak i svoje pogreške i odgovornosti prebacuju na leđa drugih ljudi. Ta činjenica u dovoljnoj mjeri pokazuje da antikristi nikada ne prihvaćaju istinu, ne priznaju svoje pogreške niti istinski spoznaju sebe, a to još više dokazuje da je njihova priroda ohola i samopravedna, da osjeća odbojnost prema istini, da je mrzi i da je uopće ne prihvaća, te im stoga nema spasa. Oni s trunkom ljudskosti i nešto razuma mogu priznati i prihvatiti vlastite pogreške, pognuti glavu kad se suoče s činjenicama i osjećati žaljenje zbog zlih stvari koje su učinili; antikristi su, međutim, za to nesposobni. To pokazuje da antikristi uopće ne posjeduju savjest ni razum i da su potpuno bez ljudskosti. U svom srcu antikristi uvijek izjednačuju to koliko je visoko ili nisko njihov status s time koliko su veliki ili maleni njihovi blagoslovi. Bilo u Božjoj kući ili u bilo kojoj drugoj skupini, za njih su status i klasa ljudi razgraničeni, kao i njihovi konačni ishodi; visina nečijeg statusa i količina moći koju ima u Božjoj kući u ovom životu jednaki su veličini blagoslova, nagrada i krune koje će primiti u budućem svijetu – te su stvari povezane. Drži li to gledište vodu? Bog to nikada nije rekao, niti je ikada išta takvo obećao, ali to je vrsta razmišljanja koja se javlja u antikristu. Zasad se nećemo upuštati u razloge zašto antikristi imaju takve misli. Međutim, što se tiče njihove priroda-biti, rođeni su s ljubavlju prema statusu te se također nadaju da će u ovom životu imati istaknut status i velik ugled, da će imati na raspolaganju moć, te žele nastaviti uživati u svemu tome u budućem svijetu. Kako će onda sve to postići? U mislima antikrista, oni će to postići radeći neke stvari za koje su sposobni te koje žele i vole raditi dok imaju status, moć i ugled u ovom životu, a zatim će te stvari zamijeniti za buduće blagoslove, krune i nagrade. To je filozofija antikrista za ovozemaljsko ophođenje te je to način na koji vjeruju u Boga i gledište koje imaju u svojoj vjeri u Boga. Njihove misli, gledišta i način na koji vjeruju u Boga nemaju uopće nikakve veze s Božjim riječima i obećanjima – potpuno su nepovezani. Recite Mi, ti antikristi nisu baš pri sebi, zar ne? Nisu li krajnje opaki? Oni ignoriraju i odbijaju prihvatiti išta što Božje riječi kažu, smatraju da je način na koji razmišljaju i vjeruju u Boga ispravan, te u tome nalaze zadovoljstvo, uživajući i diveći se samima sebi. Oni ne tragaju za istinom, niti istražuju govore li Božje riječi takve stvari ili je li Bog dao takva obećanja. Antikristi uzimaju zdravo za gotovo da su urođeno pametniji od drugih ljudi, urođeno mudri, talentirani i visoko nadareni; osjećaju da bi trebali biti istaknuta figura među ljudima, da bi trebali biti šefovi, da bi se drugi trebali ugledati u njih, da bi trebali imati moć, da bi trebali vladati nad drugima, kao da bi svi vjernici u Boga trebali biti pod njihovom vlašću i da bi svi trebali biti tu da ih oni vode. To su sve stvari koje žele postići u ovom životu. Također žele zadobiti blagoslove koje drugi ljudi u budućem svijetu ne mogu, i to smatraju nečim što se podrazumijeva. Budući da antikristi imaju takve misli i gledišta, ne čini li ih to prilično besramnima? Nisu li pomalo lišeni razuma? S kojim pravom tako razmišljaš? S kojim pravom želiš da te drugi visoko cijene? S kojim pravom želiš upravljati drugima? S kojim pravom želiš imati moć i biti na visokom položaju među ljudima? Je li Bog to predodredio, ili ti posjeduješ istinu i ljudskost? Jesi li kvalificiran da namećeš svoj status i vodiš druge samo zato što imaš nešto obrazovanja i znanja te zato što si donekle visok i zgodan? Čini li te to kvalificiranim da izdaješ zapovijedi? Čini li te to kvalificiranim da kontroliraš druge ljude? Gdje u Svojim riječima Bog kaže: „Ti si zgodan, posjeduješ jače strane i darove, te bi stoga trebao voditi druge ljude i imati trajan položaj”? Je li ti Bog dao tu moć? Je li Bog to predodredio? Ne. Kad te braća i sestre izaberu za vođu ili djelatnika, daju li ti oni status? Je li to blagoslov koji zaslužuješ u ovom životu? Neki ljudi tumače uživanje u tim stvarima kao primanje stostrukog u ovom životu i misle da, sve dok imaju status i moć te mogu izdavati zapovijedi i vladati nad mnogo ljudi, moraju biti okruženi pratnjom sljedbenika i uvijek imati ljude koji im služe i vrte se oko njih kamo god pošli. S kojim pravom želiš uživati u tim stvarima? Braća i sestre biraju te za vođu kako bi mogao vršiti tu dužnost; ne zato da bi mogao ljude navoditi na pogrešan put, da bi te braća i sestre visoko cijenila i ugledala se u tebe, a još manje da bi mogao imati moć i uživati u povlasticama statusa, već zato da bi mogao vršiti svoju dužnost u skladu s radnim aranžmanima i istina-načelima. Štoviše, Bog nije predodredio da netko koga su braća i sestre izabrali za vođu ne može biti smijenjen. Misliš li da si netko koga koristi Duh Sveti? Misliš li da te nitko ne može smijeniti? Pa što je loše u tome da te smijene? Ako nisi izbačen, to je zato što te se sažalijeva i daje ti se prilika da se pokaješ, ali ti još uvijek nisi zadovoljan. O čega se ti prepireš? Ako se želiš povući i više ne vjerovati u Boga jer su ti nade u blagoslov srušene, onda se samo povuci! Misliš li da Božja kuća ne može bez tebe? Da će se bez tebe svijet prestati okretati? Da se bez tebe rad Božje kuće ne može ostvariti? E pa, prevario si se! Gubitak bilo koje osobe neće zaustaviti okretanje svijeta, ni izlazak sunca – samo je Bog nezamjenjiv, a ne bilo koje ljudsko biće – rad crkve nastavit će se odvijati kao i obično. Ako netko misli da crkva ne može bez njega i da Božja kuća ne može bez njega, nije li on antikrist? Navikao si uživati u povlasticama statusa, zar ne? Navikao si uživati u tome da se ugledaju u tebe, da te jako cijene i da ti se drugi ulizuju, zar ne? Kako si ti kvalificiran da uživaš u tome da se drugi ugledaju u tebe? Kako si kvalificiran da te drugi dočekuju s osmijehom? Želiš li i da ti se ljudi klanjaju i obožavaju te? Ako je tako, ne znači li to da si potpuno besraman? Kad neke ljude smijene s njihove dužnosti, postanu uzrujaniji i pate više nego da im je umro član obitelji. Oni iznose sve argumente i prepiru se s Božjom kućom, kao da nitko drugi ne bi mogao voditi crkvu, kao da su oni jedini do sada podržavali rad crkve – to je velika pogreška. To što Božji izabrani narod ne napušta Boga učinak je postignut Božjim riječima, i oni prisustvuju okupljanjima i žive crkvenim životom jer vjeruju u Boga i imaju istinsku vjeru u Boga. Nije slučaj da Božji izabrani narod ostaje postojan i normalno prisustvuje okupljanjima zato što je on razumio istinu i dobro ih napojio. Crkveni vođe bivaju zamijenjeni, uvijek iznova, mnoge lažne vođe i lažni djelatnici bivaju smijenjeni, a Božji izabrani narod prisustvuje okupljanjima te jede i pije Božje riječi kao i obično – to nema uopće nikakve veze s tim lažnim vođama i lažnim djelatnicima. Koji je smisao iznošenja tih argumenata? Ne iznosiš li samo pogrešne i smušene argumente? Ako uistinu posjeduješ istina-stvarnost i riješio si mnoge probleme Božjeg izabranog naroda s ulaskom u život, onda će Božji izabrani narod u svojim srcima to znati; ako ne posjeduješ istina-stvarnost i ne možeš u zajedništvu razgovarati o istini da bi riješio probleme, onda normalan razvoj rada crkve nema nikakve veze s tobom. Toliko je lažnih vođa i lažnih djelatnika koji, jednom kad ih se smijeni, neprestano iznose isprike, kao da su toliko doprinijeli crkvi, a zapravo nisu radili nikakav stvarni posao, a normalan red crkvenog života nisu oni održavali; bez njih, Božji izabrani narod nastavlja normalno prisustvovati okupljanjima te kao i obično vršiti svoje dužnosti. Ako ne posjeduješ istina-stvarnost i ne možeš raditi nikakav stvarni posao, onda bi trebao biti smijenjen kako bi te spriječili da nastaviš odgađati rad crkve i utjecati i na njega te na ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Božja kuća neće koristiti lažnog vođu ili lažnog djelatnika poput tebe – jesi li mislio da Božja kuća nema moć da te smijeni? Napravio si takav nered u svom poslu, prouzročio si toliko nevolje i tako velike gubitke radu crkve, natjerao si Višnjeg da se toliko brine, tako je problematično imati posla s tobom i izazivaš u ljudima takvo gađenje, odbojnost i gnušanje. Ti si tako glup, neupućen i tvrdoglav te ne zaslužuješ čak ni da te orezuju, pa te Božja kuća želi izbaciti, odmah eliminirati i završiti s tim. A ti još uvijek želiš da ti Višnji da još jednu priliku da ostaneš vođa? Zaboravi! Kad se radi o lažnim vođama i antikristima koji su bez savjesti i razuma te koji čine zlo i uzrokuju ometanja, jednom kad su eliminirani, eliminirani su zauvijek. Ako možeš raditi stvarni posao, onda će te koristiti; ako ne možeš obavljati stvarni posao i još činiš zlo i uzrokuješ ometanja, onda će te odmah eliminirati – to je načelo Božje kuće za korištenje ljudi. Neki se antikristi ne predaju i kažu: „Smjenjujete me jer ne obavljam stvarni posao – zašto mi nećete dati priliku da se pokajem?” Nije li to izvrnut argument? Ti si smijenjen jer si počinio mnogo zla, i smijenjen si tek nakon što su te toliko puta orezali, a ti si se još uvijek u potpunosti odbijao pokajati, pa koje druge argumente možeš iznijeti? Težio si slavi, dobitku i statusu i nisi obavljao stvarni posao, doveo si rad crkve do zastoja, a nagomilalo se toliko problema koje nisi rješavao – koliko se Višnji morao brinuti zbog tebe? Dok te Višnji podržavao i pomagao ti u tvojem poslu, ti si potajno radio stvari iza leđa Višnjeg, radio si toliko stvari koje krše načela, sramotne stvari, samovoljno trošeći Božje prinose da bi kupio toliko stvari koje nisi smio kupovati, nanoseći toliku štetu interesima Božje kuće i donoseći tako veliku nesreću radu crkve! Zašto nikada ne govoriš o tim zlim postupcima? Kad te Božja kuća želi smijeniti, ti potpuno besramno kažeš: „Možete li mi dati još jednu priliku?” Treba li ti Božja kuća dati još jednu priliku kako bi mogao nastaviti bezobzirno činiti zlo? Zar te nimalo nije sram od Božje kuće tražiti da ti da još jednu priliku? Može li ti se dati još jedna prilika kad ti uopće ne poznaješ svoju prirodu, a kamoli da u srcu imaš ikakvo kajanje? Takvi ljudi nemaju srama, ne znaju za sram, i oni su zli ljudi i antikristi!

Neki vođe i djelatnici uopće ne mogu obavljati nikakav stvarni posao, čak ni nakon što ih Višnji neko vrijeme usmjerava i pomaže im. Ne mogu čak ni dobro obavljati opće poslove, a to pokazuje da im previše nedostaje kova. Višnji također mora redovito provoditi ispitivanja i inspekcije svih aspekata rada i tražiti od braće i sestara da odmah prijave bilo kakve probleme; Višnji također treba provoditi provjere, davati smjernice i razgovarati u zajedništvu o načelima u vezi sa svim aspektima rada. Nakon što Višnji završi razgovor o načelima, neki ljudi i dalje ne znaju kako raditi neke stvari i rade ih loše, a neki čak i bezobzirno čine zlo; bez obzira na to koji posao obavljaju, nikada ne traže smjernice od Višnjeg, nikada Višnjem ne prijavljuju nikakve probleme, već samo potajno rade stvari – kakav je to problem? Kakva je priroda tih ljudi? Vole li oni istinu? Vrijedi li ih obučavati? Zaslužuju li i dalje biti vođe i djelatnici? Prvo, ne tragaju prije nego što nešto učine; drugo, ne podnose nikakve izvještaje dok to rade; i treće, ne daju nikakve povratne informacije nakon što su to obavili. Ponašaju se tako besramno i još uvijek ne žele biti smijenjeni te se ne predaju nakon što su smijenjeni – nije li tim ljudima uzaludno pomagati? Recite Mi, nije li većina ljudi kojima nema pomoći potpuno besramna i uopće nema razuma? Ništa ne rade dobro, lijeni su i prepuštaju se ugodi; kad obavljaju bilo kakav posao, samo miču ustima da bi izdavali zapovijedi, a jednom kad progovore, ne rade ništa drugo. Nikada ne nadziru, ne provjeravaju niti prate rad i osjećaju odbojnost i ogorčenost prema svakome tko to čini, te žele da ta osoba pati – nisu li to klasični antikristi? To je sramotno ponašanje antikrista; ne znaju što su, ponašaju se tako besramno i još uvijek žele biti blagoslovljeni, još uvijek se žele natjecati za superiornost s Božjom kućom i Višnjim, te se još uvijek žele prepirati – ne traže li time smrt? Kad se takvo smeće smijeni, vrlo su ogorčeni i tvrdoglavi. Oni su uistinu bez srama te bez i trunke razuma! Kad vrše svoju dužnost, bezobzirno čine zlo te prekidaju i ometaju crkveni rad, a kad ih se smijeni, ne samo da odbijaju priznati vlastite pogreške, već i prebacuju odgovornost na leđa drugih i traže nekog drugog da preuzme krivnju umjesto njih, govoreći: „On je učinio ovo, a ja nisam jedini odgovoran za ono. Svi su zajedno raspravljali o tome i nisam ja bio taj koji je predvodio.” Oni uopće ne preuzimaju odgovornost, kao da će preuzimanjem odgovornosti biti osuđeni i eliminirani te potpuno izgubiti svaku nadu u blagoslov. Stoga bi radije umrli nego priznali svoje pogreške i priznali da su izravno odgovorni, te umjesto toga inzistiraju na prebacivanju odgovornosti na leđa drugih. Sudeći po njihovu načinu razmišljanja, borit će se protiv Boga do samoga kraja! Jesu li to ljudi koji prihvaćaju istinu? Jesu li to ljudi koji prihvaćaju Božji sud i grdnju? Biti u stanju boriti se protiv Božje kuće na ovaj način pokazuje da nešto ozbiljno nije u redu s njihovom naravi. Kad se radi o tome kako pristupaju svojim pogreškama, oni, kao prvo, ne tragaju za istinom, a kao drugo, ne promišljaju o sebi; također prebacuju odgovornost, a kad ih Božja kuća okarakterizira na određeni način i smijeni s dužnosti, oni se bore protiv Božje kuće te šire svoje pritužbe i negativnost kamo god pođu, pokušavajući pridobiti suosjećanje Božjeg izabranog naroda. Vjeruju u Boga, a ipak Mu se usuđuju suprotstaviti – ne traže li time smrt? Ti ljudi uistinu nemaju nimalo razuma! Pa što ako ih smijene s njihove dužnosti i oni izgube svoj status? Nisu ih izbacili, a njihovo pravo na život nije im oduzeto; mogu se pokajati, početi iznova i ponovno ustati ondje gdje su pogriješili i pali. Antikristi ne mogu prihvatiti ni tako jednostavnu stvar – tim ljudima uistinu nema spasa! Naravno, kad neke antikriste smijene, oni se izvana nevoljko pokoravaju i ne ponašaju se previše malodušno niti pokazuju ikakvo neprijateljstvo, ali znači li to da prihvaćaju istinu i pokoravaju se Bogu? Ne, ne znači. Antikrist ima narav i bit antikrista, a to je ono što ga razlikuje od normalne osobe. Iako izvana ne govori ništa nakon što ga smijene, u srcu se nastavlja opirati. Ne priznaje svoje pogreške i, bez obzira na to koliko vremena prođe, nikada neće biti sposoban istinski spoznati sebe. To je odavno dokazano. Postoji i nešto drugo kod antikrista što se nikada ne mijenja: bez obzira na to gdje radio, želi biti drugačiji, želi da se drugi ugledaju u njega i da ga cijene; čak i ako nema legitiman položaj i titulu crkvenog vođe ili vođe tima, i dalje želi biti iznad drugih u pogledu svog položaja i vrijednosti. Bez obzira na to obavlja li posao, kakvu ljudskost ili životno iskustvo ima, smislit će svakojake načine i uložiti velike napore da pronađe prilike da se pokaže, da osigura naklonost ljudi, da osvoji srca ljudi te da mami i zaluđuje ljude kako bi stekao njihovo poštovanje. U vezi čega antikristi žele da im se drugi dive? Iako su ih smijenili, misle da je „oslabljeni medvjed i dalje jači od jelena” te da su i dalje orao koji leti iznad kokoši. Nije li to oholost i samopravednost antikrista, te ono što je kod njih drugačije? Ne mogu se pomiriti s time da budu bez statusa, da budu obični vjernici i obične osobe, da jednostavno dobro vrše svoju dužnost s nogama čvrsto na zemlji, da ostanu na svom mjestu ili da samo dobro rade posao, pokazujući svoju odanost i dajući sve od sebe u poslu koji im je povjeren. Te ih stvari ni izbliza ne zadovoljavaju. Nisu voljni biti takva vrsta osobe niti raditi takve stvari. Koja je njihova „velika težnja”? To je da ih se cijeni i da se ugledaju na njih, te da imaju moć. Dakle, čak i ako po imenu nema određenu titulu, antikrist će se boriti za sebe, govoriti u svoju korist i opravdavati se, čineći sve što može da se istakne, u strahu da ga ljudi neće primijetiti ili da mu nitko neće posvetiti pažnju. Ugrabit će svaku priliku da postane poznatiji, da poveća svoj ugled, da natjera više ljudi da vide njegove darove i jače strane te da pokaže da je superioran u odnosu na druge. Dok to radi, antikrist je spreman platiti bilo koju cijenu da bi se razmetao i hvalio kako bi svi mislili da je, čak i ako nije vođa i nema položaj, i dalje superioran u odnosu na obične ljude. Tada će antikrist postići svoj cilj. On nije voljan biti obična osoba; želi moć i ugled te biti iznad drugih. Neki ljudi kažu: „To je neshvatljivo. Koja je korist od statusa, ugleda i moći?” Za osobu s razumom, moć i status su beskorisni i nisu stvari kojima bi trebali težiti. Ali za antikriste koji gore od ambicije, status, moć i ugled od vitalnog su značaja; nitko ne može promijeniti njihovo gledište i nitko ne može promijeniti način na koji žive i njihove životne ciljeve – to je priroda-bit antikrista. Stoga, ako vidiš nekoga tko proaktivno vrši svoju dužnost i štiti svoj status kad ga ima, a i dalje želi učiniti sve što može da zaštiti vlastiti ugled kad nema statusa – takvoj osobi nema spasa, i ona je pravi pravcati antikrist.

Prije i nakon što antikrista smijene, kad i dalje ne uspije dobiti status, kao ni moć i ugled koje želi unatoč nizu napora, on se neće odreći položaja i svoje želje za blagoslovima. Neće te stvari ostaviti po strani i umjesto toga težiti istini, niti će dobro vršiti svoju dužnost, na prizemljen i pristojan način. Nikada se neće istinski pokajati za išta loše što je učinio, već će umjesto toga raditi opetovane procjene poput: „Hoću li imati ikakve nade da u budućnosti zadobijem status? Bez statusa, imam li ikakve nade da budem blagoslovljen? Hoće li moja želja za blagoslovima biti zadovoljena? Koji sam ja rang u božjoj kući, u crkvi? Gdje sam ja u hijerarhiji?” Kad zaključi da u crkvi nema velik ugled, da ga većina ljudi ne gleda blagonaklono i da se mnogi čak koriste njime kao negativnim primjerom za podučavanje, osjeća da je njegov ugled u crkvi potpuno uništen, da nema podršku većine ljudi i da je nemoguće da ga većina ljudi ponovno odobri, te da je njegova nada u blagoslov praktički nepostojeća. Kad sve to vidi, kad dođe do tih zaključaka u svojoj procjeni, njegova misao i stav i dalje neće biti da odbaci vlastite namjere i želje te da se istinski pokaje Bogu, ili da se u potpunosti posveti služenju Bogu i da odano vrši svoju dužnost. To nije ono što mu je na umu – pa što jest? „Budući da neću ostvariti svoje težnje niti imati ikakav položaj u božjoj kući, u crkvi, zašto bih onda nastavio slijediti ovaj slijepi put? Promjena mjesta ljudima može donijeti novu priliku. Stvari bi za mene mogle krenuti nabolje ako odem negdje drugdje. Zašto ne bih otišao s ovog mjesta koje mi je slomilo srce? Zašto ne bih napustio ovo mjesto gdje ne mogu ispuniti svoje težnje, gdje je teško ostvariti svoje težnje?” Kad antikrist razmišlja o tim stvarima, ne znači li to da se sprema napustiti crkvu? Biste li htjeli da takva osoba ode ili da ostane? Treba li ju nagovarati da ostane? (Ne treba je nagovarati, a neće ni ostati čak i ako je ljudi pokušaju nagovoriti.) Nitko je ne može natjerati da ostane – to je istina. Što je uzrok tome? Kad se sve zbroji i oduzme, antikristi ne vole istinu, pa će im boravak u Božjoj kući samo uzrokovati bol. Bilo bi to kao da pokušavate natjerati prostitutku, drolju, da pomaže svom mužu i odgaja svoju djecu, da bude kreposna žena te dobra supruga i brižna majka. Bi li ona to mogla? (Ne.) To je pitanje nečije prirode. Dakle, ako vidiš da se antikrist želi povući, što god da činiš, nemoj ga pokušavati uvjeriti u suprotno, osim ako se ne radi o određenoj situaciji, gdje on kaže: „Iako sam antikrist, želim službovati za božju kuću. Prisilit ću se da ne činim zlo i pobunit ću se protiv Sotone.” U takvom slučaju, treba li ga potjerati kao muhu? (Ne.) U takvom slučaju, možemo pustiti da stvari idu svojim prirodnim tijekom, ali mora se primijeniti jedan postupak: više ljudi mora nadzirati i paziti na tog antikrista, a na prvi znak nevolje, kao što je želja da počini zlo, moraju ga brzo ukloniti. Ako ne može podnijeti da ga drugi nadziru i paze te osjeća da se prema njemu loše odnose i nije voljan službovati, kako bi se onda trebalo postupati s takvom osobom? Trebali biste mu pomoći na njegovu putu i reći: „Talentiran si i trebao bi otići u svijet nevjernika te ostvariti svoje velike planove. Ti si riba prevelika za ovaj ribnjak, crkva ti ne odgovara. Ovdje ne možeš raširiti svoja krila; ovaj posao je nedostojan tvojih talenata. Ako se vratiš u svijet, onda ćeš možda biti promaknut, zaraditi mnogo novca i obogatiti se. Možda ćeš postati slavna osoba!” Brzo ga ohrabrite da ode. Ako teži bogatstvu i statusu te žudi za povlasticama statusa, onda ga pustite da se vrati u svijet da radi i zarađuje novac, da zatim postane dužnosnik i uživa u svom životu tijela. Neki će možda pitati je li takvo odnošenje prema njima odnošenje bez ljubavi u srcu. Zapravo, čak i ako mu ne kažeš takve stvari, antikristi će u svom srcu misliti: „Hm, jedan dan unaprijeđen, a već sljedeći smijenjen. Daju mi status, a ipak me promatraju, nadziru i orezuju – kakva je to muka! Ovu vrstu statusa nije mi teško naći, a da ne vjerujem u boga, u svijetu bih dosada već bio bogat i uspeo bih se na društvenoj ljestvici, bio bih barem gradski kadar. Rođen sam da budem dužnosnik. Izvanredan sam bez obzira na to što radim u svijetu, sve radim dobro, mogu steći ime u bilo kojoj industriji i poduzetan sam.” Čak i ako mu ne kažeš takve stvari, on će reći takve stvari, i zato bi ti brzo trebao reći neke ugodne riječi koje on želi čuti i ohrabriti ga da brzo napusti crkvu – to će svima koristiti. Antikristi teže statusu, moći i ugledu; ne žele biti obični ljudi, već umjesto toga uvijek žele biti iznad drugih, dok na kraju ne unište svoj ugled i položaj te ne budu prokleti od Boga. Dakle, jeste li voljni biti obični ljudi? (Da.) Biti običan čovjek zapravo je smisleno. Ne težiti slavi i dobitku, već se umjesto toga zadovoljiti stvarnim životom, živjeti u miru i radosti, biti prizemljen u srcu – to je ispravan put u životu. Ako netko uvijek želi biti superioran i biti iznad drugih, onda je to jednako kao da se peče na vatri i stavlja samog sebe u stroj za mljevenje mesa – traži nevolju. Zašto ima takve osjećaje? Je li biti daleko iznad drugih dobra stvar? (Ne, nije.) Nije dobra stvar. A ipak, antikristi inzistiraju na odabiru tog puta. Što god radili, nemojte slijediti taj put!

Kad obična iskvarena osoba još nema temelj u svojoj vjeri u Boga, kada nije razvila istinsku vjeru u Boga, vjera joj je slaba i rast malen. Kad se takva osoba suoči s poteškoćom, loše će misliti o sebi i mislit će da je Bog ne voli, da je On prezire. Kad vidi da udara o zid i na svakom koraku doživljava neuspjeh, te da nije sposobna udovoljiti Bogu, osjećat će se obeshrabreno; također će iskusiti nešto slabosti i negativnosti, a ponekad će joj se javiti misli o napuštanju crkve. Ali to nije isto što i prkos. To je vrsta misli koju netko dobije kad je malodušan i klonuo duhom, a to je potpuno drugačija stvar od povlačenja antikrista. Kad se antikrist želi povući, radije bi umro nego se pokajao, ali kad je obična iskvarena osoba obeshrabrena i razmišlja o napuštanju crkve, uz pomoć i razgovor u zajedništvu s drugima, uz vlastitu aktivnu suradnju, uz molitvu i traženje, te čitanje Božjih riječi, Božje riječi mogu postupno utjecati na nju, promijeniti je i promijeniti to hoće li ostati ili otići, kao i njezinu odluku i njezin um. Istovremeno, Božje riječi također joj mogu pomoći da postupno razvije pokajanje, pozitivan stav i odlučnost da ustraje, omogućujući joj da postupno ojača. To je očitovanje procesa ulaska u život za normalnu osobu. Antikrist će se, s druge strane, boriti do gorkog kraja. Nikada se neće pokajati i radije bi umro nego priznao da je pogriješio, nego spoznao sebe, nego se odrekao svoje želje za blagoslovima. On ne posjeduje ni najmanji ulazak u život. Dakle, za nekoga takvog, tko nije voljan službovati ili tko to ne radi dobro, samo ga savjetujte da napusti crkvu. To je mudra odluka i najmudriji način za rješavanje takve stvari. Čak i ako mu to ne savjetuješ, hoćeš li moći postići da ostane? Možeš li promijeniti njegovu metodu težnje ili njegovo gledište? Nikada nećeš moći promijeniti te stvari. Postoje neki ljudi koje se potiče da ostanu i kojima Božja kuća pomaže i podržava ih, jer su njihova negativnost, slabost i iskvarene naravi koje su pokazali uobičajene za sve obične iskvarene ljude i spadaju u okvire normalnosti. Kroz razgovor u zajedništvu o Božjim riječima, kroz pomoć i podršku drugih, oni mogu postupno ojačati, zadobiti rast, razviti vjeru u Boga i biti iskreni u vršenju svoje dužnosti. To je vrsta osobe kojoj bismo trebali pomoći i poticati je da ostane. Međutim, što se tiče antikrista koji ne žele službovati ili ne službuju dobro, ohrabri ih da odu jer, davno prije nego što im savjetuješ da odu, oni su to već željeli učiniti ili su bili na rubu odlaska u svakom trenutku. To su različita očitovanja i misli koje antikristi imaju kad se suoče sa smjenjivanjem i žele se povući.

IV. Ponašanje antikrista kada nisu unaprijeđeni

Postoji još jedna vrsta ljudi koji ne teže istini. Budući da takvi ljudi ne teže istini, oni ne obavljaju važne dužnosti i posljedično rijetko doživljavaju orezivanje u Božjoj kući, nikada nisu doživjeli smjenu sa svojih dužnosti i, naravno, vrlo im se rijetko izmijeni zaduženje. Međutim, kada ni nakon nekoliko godina vjere u Boga još uvijek nisu unaprijeđeni, često počinju procjenjivati koliko nade imaju da će biti blagoslovljeni. Osobito kada vide da Božje riječi kažu: „Oni koji ne teže istini ne mogu postići spasenje”, osjećaju da su im nade u blagoslov vrlo male i počinju razmišljati o povlačenju. Neki od tih ljudi koji nikada ne teže istini posjeduju određeno znanje i jače strane, a budući da nisu unaprijeđeni, osjećaju se nezadovoljno i počinju prigovarati; žele se povući, ali se boje da će izgubiti priliku za blagoslov, a ako se ne povuku, i dalje neće biti unaprijeđeni – čini im se kao da su između dvije vatre. Što vi mislite o ovome? Iako ti ljudi ne teže istini, neki među njima prilično su marljivi i motivirani; koju god dužnost obavljaju, uvijek su voljni steći relevantno stručno znanje, uvijek žele da ih Božja kuća unaprijedi i čeznu za danom kada će se moći istaknuti te time zadobiti status i razne povlastice koje žele. Takvi ljudi su u društvu drugih naizgled tihi, neprimjetni, marljivi i savjesni, ali srce im je ispunjeno ambicijom i željom. Koja je njihova krilatica? Sreća prati spremne. Naizgled su potpuno neprimjetni i ne ističu se, ne natječu se i ne posežu za stvarima, ali u srcu imaju „veliku težnju”. Zato kad vide da nekoga unaprijeđuju i da netko postaje starješina ili djelatnik u crkvi, osjećaju se više uzrujano i razočarano. Bez obzira na to tko je unaprijeđen, koga odgajaju ili tko je dobio neku važnu ulogu, za njih je to uvijek udarac. Čak i kada braća i sestre nekoga visoko cijene, hvale i podržavaju, u srcu se osjećaju ljubomorno i nesretno, a neki od njih će čak i potajno liti suze, često se pitajući: „Kada će mene visoko cijeniti i predložiti za nešto? Kada će za mene znati višnji? Kada će neki vođa vidjeti moje jače strane, moje zasluge, moje darove i talente? Kada će mene unaprijediti i odgajati?” Osjećaju se tjeskobno i negativno, ali ne žele tako nastaviti, pa potajno sebe ohrabruju da ne budu negativni, da imaju snagu volje ustrajati, da ih neuspjesi ne obeshrabre i da nikada ne odustanu. Često upozoravaju sebe: „Ja sam osoba s velikom težnjom. Ne smijem se zadovoljiti time da budem obična, prosječna osoba, ne smijem se zadovoljiti užurbanim, osrednjim životom. Moja vjera u Boga mora biti izvanredna i mora donijeti velika postignuća. Ako nastavim živjeti ovakvim tihim i prosječnim životom, to je onda tako kukavički i sputavajuće! Ne mogu biti takva osoba. Radit ću dvostruko više, dobro ću iskoristiti svaki trenutak, više ću čitati i recitirati božje riječi, stjecat ću više znanja i više ću proučavati struku. Moram postići sve što drugi mogu učiniti i moram biti u stanju razgovarati u zajedništvu o onome o čemu drugi mogu razgovarati.” Nakon što se neko vrijeme trude, dođu crkveni izbori, ali oni i dalje nisu izabrani. Svaki put kad crkva traži nekoga koga bi odgajala, unaprijedila i dala mu važnu ulogu, oni nisu izabrani; svaki put kad pomisle da ima nade da će biti unaprijeđeni, na kraju se razočaraju, a zbog svakog se razočaranja osjećaju malodušno i negativno. Vjeruju da je blagoslov u njihovoj vjeri u Boga vrlo daleko od njih, pa im se u mislima javlja ideja o povlačenju. Međutim, nisu se voljni povući, već se žele ponovno truditi i boriti. Što se više tako trude i bore, to više čeznu da ih netko preporuči, da budu unaprijeđeni. Tu čežnju osjećaju sve više, a ono što na kraju dobiju zauzvrat i dalje je razočaranje, te ih tako muče njihova taština i želja za blagoslovom. Svako razočaranje za njih je kao da su spaljeni i kaljeni u vatri. Ne mogu dobiti ono što žele; žele se povući, ali osjećaju da ne mogu; ne mogu dohvatiti ono što žele dohvatiti, i sve što im preostaje su razočaranje, malodušnost i beskrajno čekanje. Žele se povući, ali boje se da će izgubiti velike blagoslove, a što se očajnije žele uhvatiti za blagoslove, to ih manje uspijevaju dohvatiti. Posljedica toga je da padaju u stanje u kojem se neprestano bore između nade u blagoslov i muke razočaranja, i to im silno muči srce. Ali hoće li se moliti Bogu u vezi s tim? Ne, neće. Misle: „Kakva je korist od molitve? Braća i sestre me ne hvale, a vođe me ne cijene, pa može li bog učiniti iznimku i dati mi važnu ulogu?” Znaju da će ih polaganje nade u druge razočarati i da također nije sigurno polagati nadu u to da ih Bog blagoslovi. Budući da su vidjeli da Božje riječi kažu: „Oni koji ne teže istini ne mogu postići spasenje”, osjećaju se malodušno i razočarano. Nitko u crkvi ne obraća pažnju na njih i ne mogu vidjeti nikakvu nadu. Kad pogledaju svoje lice, i dalje ne vide nikakvu nadu za zadobivanje blagoslova te misle: „Trebam li se povući ili ostati? Zar doista nemam nikakve nade da ću biti blagoslovljen?” Godine prolaze dok oni neprestano oklijevaju i duboko razmišljaju o tim stvarima, a svejedno ne uspijevaju biti unaprijeđeni ili postavljeni na važan položaj. Žele se boriti za status, ali osjećaju da to nije baš racionalno ni ispravno, sram ih je to raditi, ali ako se ne bore za status, kada će uopće biti unaprijeđeni i dobiti važnu ulogu? Razmišljaju o ljudima koji zajedno s njima vjeruju u Boga, koji zajedno s njima prisustvuju okupljanjima i obavljaju dužnosti. Toliko ih je unaprijeđeno i dobili su važne uloge, dok oni sami ne mogu dobiti važnu ulogu bez obzira na to koliko se trudili, i osjećaju se zbunjeno te bez puta naprijed. Nikada ne razgovaraju u zajedništvu niti se ikome drugom otvaraju o svojim idejama, svojim stanjima, svojim mislima i stavovima, svojim odstupanjima i nedostacima – potpuno su zatvoreni. Naizgled govore prilično razumno i čini se da postupaju na donekle racionalan način, ali njihove unutarnje ambicije i želje vrlo su intenzivne. Naporno se trude i bore, podnose patnju i plaćaju cijenu kako bi ostvarili svoje ambicije i želje, te sve mogu dati radi svoje nade u blagoslov. Međutim, kada ne mogu vidjeti rezultat koji žele postići, ispunjavaju se neprijateljstvom i gnjevom prema Bogu, Božjoj kući, pa čak i prema svima u crkvi. Mrze sve jer ne vide koliko se oni trude, jer ne vide njihove jake strane i njihove dobre strane, a mrze i Boga jer im ne daje prilike, jer ih ne unapređuje i ne daje im važnu ulogu. S tako golemom ljubomorom i mržnjom rođenom u njihovom srcu, mogu li voljeti svoju braću i sestre? Mogu li slaviti Boga? Mogu li se odreći svojih ambicija i želja kako bi prihvatili istinu, dobro obavljali svoju dužnost čvrsto stojeći na zemlji i bili obična osoba? Mogu li donijeti takvu čvrstu odluku? (Ne.) Ne samo da nemaju tu odlučnost, nego nemaju čak ni želju da se pokaju. Nakon što su se toliko godina tako skrivali, njihova mržnja prema Božjoj kući, prema braći i sestrama, pa čak i prema Bogu, postaje sve jača i jača. Koliko jaka postaje njihova mržnja? Nadaju se da njihova braća i sestre neće moći dobro obavljati svoje dužnosti, nadaju se da će rad Božje kuće stati i da Božji plan upravljanja neće uspjeti, a čak se nadaju i da će njihovu braću i sestre uhvatiti veliki crveni zmaj. Mrze svoju braću i sestre, a mrze i Boga. Žale se da Bog nije pravedan, proklinju svijet jer nema spasitelja, i njihovo đavolje obličje potpuno se razotkriva. Takva je osoba obično duboko skrivena i na površini se vrlo dobro pretvara, glumeći da je ponizna, nježna i puna ljubavi, dok je zapravo vuk u ovčjem runu. Nikada ne otkrivaju svoju tajnu zlu namjeru, nitko ih ne može prozrijeti i nitko ne zna kakvi su zapravo ili što misle. Oni koji se s njima druže neko vrijeme mogu vidjeti da su vrlo ljubomorni ljudi, da se uvijek natječu s drugima i guraju se u centar pažnje, da su toliko željni nadmašiti druge i da doista žele osvojiti prvo mjesto u svemu što rade. Tako izgledaju izvana, ali jesu li doista takvi? Zapravo, njihova želja za blagoslovima još je jača; nadaju se da, dok oni potiho naporno rade, daju se i plaćaju cijenu, drugi mogu vidjeti njihove dobre strane i njihove radne sposobnosti, te da im se tako može dati važna uloga u Božjoj kući. A koji je rezultat toga da im se da važna uloga? To je da ih svi mogu visoko cijeniti i da konačno ostvare svoju veliku težnju; oni mogu biti izvanredna figura među drugima, netko koga svi visoko cijene i na koga se ugledaju, te će se sve njihove godine napornog rada, plaćanja cijene i truda isplatiti – to su ambicije i želje koje ti ljudi gaje u dubini svojeg srca.

Takvi ljudi ne teže istini, a ipak uvijek žele biti unaprijeđeni i dobiti važnu ulogu u Božjoj kući. U svom srcu oni vjeruju da što osoba ima veću radnu sposobnost, što više dobiva važne položaje, što je više unaprijeđena i cijenjena u Božjoj kući, to su joj veće šanse da primi blagoslove, krunu i nagrade. Vjeruju da ako netko nema radnu sposobnost ili nema neku posebnu jaku stranu, onda taj nije kvalificiran za blagoslov. Misle da darovi, jače strane, sposobnosti, vještine, stupanj obrazovanja, radna sposobnost osobe, pa čak i takozvane snage i zasluge unutar njihove ljudskosti koje se cijene u svijetu, kao što su njihova odlučnost da nadmaše druge i nepokoriv stav, mogu poslužiti kao kapital za primanje blagoslova i nagrada. Kakvo je to mjerilo? Je li to mjerilo u skladu s istinom? (Ne.) Nije u skladu s mjerilima istine. Dakle, nije li to logika Sotone? Nije li to logika opakog doba i opakih svjetovnih trendova? (Jest.) Sudeći po logici, metodama i kriterijima koje takvi ljudi koriste za procjenu stvari, zajedno s njihovim stavom i pristupom tim stvarima, činilo bi se kao da nikada nisu čuli ni pročitali Božje riječi, da ih uopće nisu svjesni. Ali, zapravo, oni svakodnevno slušaju, čitaju i molitveno čitaju Božje riječi. Zašto se onda njihova perspektiva nikada ne mijenja? Jedno je sigurno – bez obzira na to koliko slušali ili čitali Božje riječi, nikada u svojem srcu neće biti sigurni da su Božje riječi istina i da su one kriterij za mjerenje svega; oni tu činjenicu neće razumjeti niti prihvatiti iz dubine srca. Zato će se oni zauvijek držati svog pogleda, bez obzira na to koliko apsurdan i iskrivljen bio, te bez obzira na to koliko Božje riječi bile ispravne, oni će ih odbacivati i osuđivati. To je opaka priroda antikristâ. Čim ne uspiju dobiti važnu ulogu, a njihove želje i ambicije ostanu neispunjene, oni otkrivaju svoje pravo lice, pokazuje se njihova opaka priroda i žele zanijekati Božje postojanje. Zapravo, čak i prije nego što zaniječu Božje postojanje, oni niječu da su Božje riječi istina. Upravo zato što njihova priroda-bit niječe istinu i niječe da su Božje riječi kriterij po kojem se sve mjeri, oni su u stanju na taj način biti neprijateljski raspoloženi prema Bogu te razmišljati o nijekanju, izdaji i odbacivanju Boga te napuštanju Božje kuće kada i dalje nisu postavljeni na važan položaj nakon sveg tog njihovog kalkuliranja, kovanja zavjera i napornog rada. Iako se ne čini da se bore za moć i dobit s drugim ljudima, ili da idu svojim putem, ili da otvoreno uspostavljaju svoje neovisno kraljevstvo ili upravljaju vlastitim statusom, iz njihove priroda-biti vidimo da su oni pravi pravcati antikristi. Misle da je svaka njihova težnja ispravna te bez obzira na to što Božje riječi kažu, za njih te riječi nisu vrijedne spomena ni slušanja, a zasigurno nisu vrijedne korištenja. Kakva su to stvorenja ovakvi ljudi? Božje riječi na njih uopće ne djeluju; ne pokreću ih, niti im dotiču srce niti ih privlače. Pa što oni cijene? Ljudske darove, talente, sposobnosti, znanje i strategije, kao i njihove ambicije te njihove velike planove i pothvate. To su stvari koje oni cijene. Što su sve te stvari? Jesu li to stvari koje Bog cijeni? Ne. To su stvari koje iskvarena ljudska bića štuju i cijene, a to su također stvari koje Sotona cijeni i obožava. One su u potpunoj suprotnosti s Božjim putem, Njegovim riječima i onim što On zahtijeva od ljudi koje spašava. Ali takvi ljudi nikada nisu pomislili da su te stvari od Sotone, da su opake i da su protivne istini. Umjesto toga, oni cijene sve te stvari te ih se čvrsto i odlučno drže, drže ih iznad svega i koriste ih umjesto težnje istini i prihvaćanja istine. Nije li to nečuveno buntovno? I na kraju, što će biti jedini ishod njihovog nečuvenog buntovništva, toga što su toliko nerazumni? To da tim ljudima neće biti spasa i da ih nitko neće moći promijeniti. Suđen im je takav ishod. Recite, nisu li to ljudi koji samo potajno skupljaju snagu i čekaju svoj trenutak? Načelo kojeg se pridržavaju jest da je pravom zlatu suđeno da kad-tad zasja, da moraju naučiti potajno jačati svoju snagu, čekati svoj trenutak i pravu priliku, a u međuvremenu se pripremati i planirati za svoju budućnost te za svoje želje i snove. Sudeći po načelima kojih se pridržavaju, njihovim načelima preživljavanja, ciljevima kojima teže i onome za čime čeznu u svojoj unutarnjoj biti, ti su ljudi pravi pravcati antikristi. Neki ljudi kažu: „Ali zar antikristi ne uspostavljaju svoja neovisna kraljevstva i ne bore se za status?” Onda, jesu li takvi ljudi sposobni uspostaviti neovisno kraljevstvo nakon što zadobiju moć? Jesu li sposobni mučiti ljude? (Da.) Jednom kada su na vlasti, bi li bili sposobni činiti stvari u skladu s istina-načelima? Bi li bili sposobni težiti istini? Bi li mogli dovesti ljude pred Boga? (Ne.) Što bi se dogodilo da takvi ljudi dobiju važan položaj? Unaprijedili bi ljude koji su daroviti, rječiti i obrazovani, bez obzira na to mogu li ti ljudi obavljati posao; unaprijedili bi ljude koji su poput njih samih, dok bi potiskivali sve one ispravne ljude, koji imaju duhovno razumijevanje, teže istini i pošteni su. Kada se takva situacija dogodi, nije li bit antikrista u takvim ljudima razotkrivena? Ne postaje li to vrlo očito? Postoje neki ljudi koji nisu baš razumjeli kada sam na početku rekao da su svi oni koji se žele povući kada ne dobiju važnu ulogu i nemaju nade u blagoslov antikristi. Ali sada, vidite li da su to antikristi? (Da.)

Kada su neki ljudi smijenjeni s položaja vođe i čuju od Višnjeg kako govori da više neće biti odgajani ni korišteni, osjećaju se nevjerojatno tužno i gorko plaču, kao da ih eliminiraju – kakav je to problem? Znači li to što više neće biti odgajani ni korišteni da ih eliminiraju? Znači li to da onda ne mogu postići spasenje? Jesu li im slava, dobitak i status doista toliko važni? Ako su oni netko tko teži istini, onda bi trebali promisliti o sebi kada izgube svoju slavu, dobitak i status te osjetiti istinsko kajanje; trebali bi izabrati put težnje istini, okrenuti novi list i ne biti toliko uzrujani niti toliko plakati. Ako u srcu znaju da ih je Božja kuća smijenila jer ne rade stvaran posao i ne teže istini, te čuju Božju kuću kako govori da više neće biti unaprijeđeni ni korišteni, onda bi se trebali osjećati posramljeno, osjećati da duguju Bogu i da su iznevjerili Boga; trebali bi znati da ne zaslužuju da ih Bog koristi, i na taj se način može smatrati da imaju zrno razuma. Međutim, postaju negativni i uzrujani kada čuju da ih Božja kuća više neće odgajati ni koristiti, a to pokazuje da teže slavi, dobitku i statusu te da nisu netko tko teži istini. Njihova želja za blagoslovima toliko je jaka, i toliko cijene status i ne rade stvaran posao, stoga bi trebali biti smijenjeni te bi se trebali preispitati i shvatiti vlastite iskvarene naravi. Trebali bi znati da je put koji slijede pogrešan, da koračaju putem antikrista ako teže statusu, slavi i dobitku, da ne samo da ih Bog neće odobriti, već da će i uvrijediti Njegovu narav, te da će, ako počine svakojaka zla, biti i kažnjeni od Boga. Nemate li i vi taj problem? Biste li bili nesretni da vam sada kažem da nemate duhovnog razumijevanja? (Da.) Kada neki ljudi čuju vođu višeg ranga kako kaže da nemaju duhovnog razumijevanja, osjećaju da nisu sposobni razumjeti istinu, da ih Bog sigurno ne želi, da nemaju nade u blagoslov; ipak, unatoč tome što se osjećaju tužno, i dalje su u stanju normalno obavljati svoju dužnost – takvi ljudi imaju malo razuma. Kada neki ljudi čuju kako netko kaže da nemaju duhovnog razumijevanja, postanu negativni i više ne žele obavljati svoju dužnost. Misle: „Kažeš da nemam duhovnog razumijevanja – ne znači li to da nemam nade u blagoslov? Budući da u budućnosti neću dobiti nikakve blagoslove, zašto još uvijek vjerujem? Neću prihvatiti da služim. Tko bi se za tebe trudio ako za to ne dobije ništa zauzvrat? Nisam toliko glup!” Posjeduju li takvi ljudi savjest i razum? Uživaju toliko milosti od Boga, a ipak ne znaju kako je uzvratiti, i ne žele čak ni služiti. S takvim je ljudima gotovo. Ne mogu čak ni služiti do kraja i nemaju istinsku vjeru u Boga; oni su bezvjernici. Ako imaju iskreno srce za Boga i istinsku vjeru u Boga, onda će im, bez obzira na to kako su ocijenjeni, to samo omogućiti da sebe upoznaju istinitije i točnije – trebali bi ispravno pristupiti toj stvari i ne dopustiti da to utječe na njihovo slijeđenje Boga ili obavljanje dužnosti. Čak i ako ne mogu primiti blagoslove, trebali bi i dalje biti voljni do kraja služiti Bogu, i to rado, bez prigovora, te bi se trebali prepustiti milosti Božjih orkestracija svih stvari – tek tada će biti netko sa savješću i razumom. Hoće li osoba primiti blagoslove ili pretrpjeti nesreću u Božjim je rukama, Bog je suveren nad time i to uređuje, i to nije nešto što ljudi mogu zatražiti ili za što mogu raditi. Umjesto toga, ovisi o tome može li ta osoba slušati Božje riječi, prihvatiti istinu i dobro obavljati svoju dužnost prema Božjim zahtjevima – Bog će svakoj osobi uzvratiti prema njezinim djelima. Ako netko ima tu trunku iskrenosti i posveti svu snagu koju može smoći dužnosti koju bi trebao obavljati, onda je to dovoljno, i zaslužit će Božje odobravanje i blagoslov. Suprotno tome, ako netko ne obavlja svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilima, pa čak i čini svakojaka zla, a ipak želi primiti blagoslove od Boga, nije li takvo postupanje toliko lišeno razuma? Ako osjećaš da nisi učinio dovoljno, da si uložio velik napor, ali još uvijek nisi u stanju rješavati stvari prema načelima, te osjećaš da duguješ Bogu, a On te ipak blagoslivlja i iskazuje ti milost, ne znači li to da ti Bog iskazuje naklonost? Ako te Bog želi blagosloviti, onda je to nešto što nitko ne može oduzeti. Ti možda misliš da nisi baš puno učinio, ali u Božjoj procjeni, On kaže da si ti iskren i da si dao sve od sebe, te ti želi iskazati milost i blagosloviti te. Ništa što Bog čini nije pogrešno i ti moraš slaviti Njegovu pravednost. Što god Bog čini, to je uvijek ispravno, pa čak i ako ti gajiš predodžbe o onome što Bog čini, vjerujući da ono što čini nije obzirno prema ljudskim osjećajima, da ti nije po volji, ti bi i dalje trebao slaviti Boga. Zašto biste to trebali činiti? Ne znate razlog, zar ne? To je zapravo vrlo lako objasniti: zato što je Bog Bog, a ti si čovjek; On je Stvoritelj, a ti si stvoreno biće. Ti nisi kvalificiran zahtijevati da Bog postupa na određeni način ili da se prema tebi odnosi na određeni način, dok je Bog kvalificiran postavljati zahtjeve tebi. Blagoslovi, milost, nagrade, krune – kako se sve te stvari daju i kome, ovisi o Bogu. Zašto ovisi o Bogu? Te stvari pripadaju Bogu; one nisu imovina u zajedničkom vlasništvu čovjeka i Boga koja se može jednako raspodijeliti među njima. One pripadaju Bogu, i Bog ih daruje onima kojima ih obeća darovati. Ako Bog ne obeća da će ih darovati tebi, ti bi Mu se i dalje trebao pokoravati. Ako zbog toga prestaneš vjerovati u Boga, koje će to probleme riješiti? Hoćeš li prestati biti stvoreno biće? Možeš li pobjeći od suverenosti Boga? Bog i dalje ima suverenost nad svim stvarima, i to je nepromjenjiva činjenica. Identitet, status i bit Boga nikada se ne mogu izjednačiti s identitetom, statusom i biti čovjeka, niti će te stvari ikada doživjeti bilo kakvu promjenu – Bog će zauvijek biti Bog, a čovjek će zauvijek biti čovjek. Ako osoba to može razumjeti, što bi onda trebala učiniti? Trebala bi se pokoriti Božjoj suverenosti i aranžmanima – to je najracionalniji način postupanja i, osim ovoga, nema drugog puta koji se može izabrati. Ako se ne pokoriš, onda si buntovan, a ako si prkosan i raspravljaš, onda si nečuveno buntovan i trebao bi biti uništen. Sposobnost pokoravanja Božjoj suverenosti i aranžmanima pokazuje da imaš razum; to je stav koji ljudi moraju imati, i samo je to stav koji bi stvorena bića trebala imati. Na primjer, recimo da ti imaš malog mačka ili psa – je li taj mačak ili pas kvalificiran zahtijevati da mu ti kupuješ razne vrste ukusne hrane ili zabavne igračke? Postoje li mačke ili psi koji su toliko nerazumni da postavljaju zahtjeve svojim vlasnicima? (Ne.) I postoji li pas koji bi odlučio da ne bude sa svojim vlasnikom nakon što vidi da pas u tuđoj kući ima bolji život od njega? (Ne.) Njihov prirodni instinkt je da misle: „Moj vlasnik mi daje hranu i mjesto za boravak, pa moram čuvati kuću za svog vlasnika. Čak i ako mi vlasnik ne daje hranu ili mi daje hranu koja nije baš dobra, i dalje moram čuvati njegov dom.” Pas nema drugih nepriličnih misli o prekoračenju svojeg položaja. Bez obzira na to je li njegov vlasnik dobar prema njemu ili ne, pas je tako sretan kad god se njegov vlasnik vrati kući, rep mu neprestano maše, sretan je koliko god može biti. Bez obzira na to sviđa li se svom vlasniku ili ne, kupuje li mu vlasnik ukusne stvari za jelo ili ne, on se uvijek isto ponaša prema svom vlasniku te i dalje čuva njegov dom. Sudeći po ovome, nisu li ljudi gori od pasa? (Da.) Ljudi uvijek postavljaju zahtjeve Bogu i uvijek se bune protiv Njega. U čemu je korijen ovog problema? U tome što ljudi imaju iskvarene naravi, ne mogu ostati na mjestu stvorenih bića, pa gube svoje instinkte i postaju Sotone; njihovi se instinkti pretvaraju u sotonski instinkt da se protive Bogu, da odbacuju istinu, da čine zlo i da se ne pokoravaju Bogu. Kako se njihovi ljudski instinkti mogu povratiti? Treba im vratiti savjest i razum, da čine stvari koje osoba treba činiti, da obavljaju dužnost koju trebaju obavljati. To je kao kad pas čuva kuću, a mačka lovi miševe – bez obzira na to kako se njihov vlasnik odnosi prema njima, oni se koriste svom svojom snagom da rade te stvari, bacaju se na te zadatke, ostaju na svom mjestu i u potpunosti koriste svoje instinkte, pa se sviđaju svom vlasniku. Kad bi ljudima to uspjelo, onda Bog ne bi trebao izgovoriti sve ove riječi niti izreći sve ove istine. Ljudi su toliko duboko iskvareni, lišeni su razuma i savjesti i niskog su integriteta; njihove iskvarene naravi uvijek stvaraju nevolje, otkrivaju se u njima, utječu na njihove izbore i razmišljanje, čineći ih buntovnima protiv Boga i nesposobnima da Mu se pokore, te čineći da uvijek imaju svoje subjektivne želje, ideje i sklonosti, tako da istina nikada ne može zavladati u njima i ne može postati njihov život. Sve je to razlog zašto im Bog mora suditi, iskušavati ih i oplemenjivati ih Svojim riječima – kako bi mogli biti spašeni. S druge strane, antikristi uvijek igraju negativne uloge među ljudima. Oni su pravi pravcati đavli i Sotone; ne samo da ne prihvaćaju istinu, nego i ne priznaju da imaju iskvarene naravi, a također su i nasilno grabežljivi, želeći dobiti blagoslove, krunu i nagrade od Boga. Koliko daleko idu u svojoj borbi? Do točke apsolutne besramnosti i potpune nerazumnosti. Ako su, nakon što su počinili svakojaka zla, razotkriveni i eliminirani, gajit će ozlojeđenost u svom srcu. Proklet će Boga, proklet će vođe i djelatnike, te će mrziti crkvu i sve istinske vjernike. To u potpunosti razotkriva ružno obličje svih zlih ljudi i antikrista.

Dvanaesta točka različitih očitovanja antikristâ jest: žele se povući kada nemaju status ili nadu u zadobivanje blagoslova. Jednostavnim riječima govorit ćemo o tome što znači povlačenje. Doslovno značenje povlačenja jest povući se s jednog mjesta na drugo – to je poznato kao „povlačenje”. U Božjoj kući uvijek postoje neki ljudi koji ne vole istinu i koji svojevoljno napuštaju crkvu te braću i sestre jer osjećaju odbojnost prema prisustvovanju okupljanjima i slušanju propovijedi, te nisu voljni obavljati svoju dužnost – to se zove povlačenje. To je povlačenje u doslovnom smislu riječi. Međutim, kada je netko u Božjim očima uistinu definiran kao onaj tko se povukao, to zapravo nije samo pitanje toga da je napustio Njegovu kuću, da ga se više ne viđa ili da je izbrisan s popisa članova crkve. Činjenica je da ako osoba nikada ne čita Božje riječi, onda bez obzira na veličinu njezine vjere i bez obzira na to priznaje li sebe kao vjernika u Boga, to dokazuje da u svom srcu ne priznaje da Bog postoji, niti da su Njegove riječi istina. Za Boga, ta se osoba već povukla i više se ne ubraja u članove Njegove kuće. Oni koji ne čitaju Božje riječi jedna su vrsta ljudi koji su se povukli. Druga vrsta su ljudi koji nikada ne sudjeluju u crkvenom životu i koji nikada ne sudjeluju u aktivnostima vezanim za crkveni život, kao što je kada braća i sestre zajedno pjevaju himne, molitveno čitaju Božje riječi i u zajedništvu razgovaraju o svojem osobnom iskustvenom razumijevanju. Bog te ljude vidi kao one koji su se već povukli. Postoji i treća vrsta: oni koji odbijaju obavljati dužnosti. Kakav god zahtjev Božja kuća postavi pred njih, kakav god posao želi da rade, koju god dužnost želi da obavljaju, u velikim i malim stvarima podjednako, čak i u nečemu tako jednostavnom kao što je povremeno prenošenje poruke – oni to ne žele učiniti. Oni, samoproglašeni vjernici u Boga, ne mogu čak ni obaviti zadatke za koje bi se moglo zamoliti nevjernika da pomogne. To je odbijanje prihvaćanja istine i odbijanje obavljanja dužnosti. Bez obzira na to kako ih braća i sestre potiču, oni odbijaju i ne prihvaćaju to; kada im crkva dodijeli neku dužnost, oni to ignoriraju i daju obilje izgovora da to odbiju. To su ljudi koji odbijaju obavljati dužnosti. Za Boga, takvi su se ljudi već povukli. Njihovo povlačenje nije stvar toga da ih je Božja kuća uklonila ili izbrisala sa svojeg popisa članova; stvar je u tome da oni sami nemaju istinsku vjeru – ne priznaju sebe kao vjernike u Boga. Svatko tko se uklapa u jednu od ove tri kategorije jest netko tko se već povukao. Je li ovo točna definicija? (Da.) Ako ne čitaš Božje riječi, ubrajaš li se u vjernike? Ako ne živiš crkvenim životom, ako ne komuniciraš ili se ne družiš sa svojom braćom i sestrama, smatraš li se vjernikom? Još manje. Osim toga, ako odbijaš obavljati svoju dužnost te čak ne ispunjavaš svoje obveze kao stvoreno biće, onda je to još ozbiljnije. Ove tri vrste ljudi su one koje Bog vidi kao one koji su se već povukli. Nije da su izbačeni ili uklonjeni iz Božje kuće; umjesto toga, povukli su se svojevoljno i odustali su svojevoljno. Njihovo ponašanje temeljito otkriva da ne vole niti prihvaćaju istinu i da su klasični primjeri ljudi koji se samo žele najesti kruha i nadaju se blagoslovima.

17. listopada 2020.