Dodatak: Rješavanje pogrešnih shvaćanja ljudi o postupanju s jednom crkvom u Kanadi

Prošli put kad smo se okupili, dogodilo se nešto neobično. Što je to bilo? (Postupanje s kanadskom crkvom.) To se dogodilo prije mjesec dana. Je li vam još svježe u sjećanju? (Jest.) Je li vas ta stvar jako pogodila? (Jest.) Kada se u određenim crkvama ili kod nekih ljudi pojave problemi, Ja donesem odluku na temelju okolnosti i riješim ih u skladu s načelima; to je u osnovi bio slučaj i kad sam rješavao pitanje kanadske crkve. Zato Mi recite, zašto sam postupio na način na koji sam postupio kad se u kanadskoj crkvi pojavio antikrist i dovodio ljude u zabludu? Što vi mislite o tome? Očigledno je to neke ljude uplašilo. Zašto ih je uplašilo? Neki ljudi kažu: „Riješeno je na tako grub način. Je li bilo toliko ozbiljno? Kako se moglo tako riješiti? Je li riješeno u skladu s načelima? Nije li riješeno hirovito? Kakve će biti posljedice takvog rješavanja? Je li to što su ti ljudi učinili doista bilo toliko ozbiljno? Na temelju onoga što se tražilo od ljudi ondje te na temelju njihova stava, izjava i informacija dobivenih od njih, čini se da se s njima nije trebalo postupiti tako grubo, zar ne?” Tako neki ljudi razmišljaju. Drugi pak kažu: „Možda je Bog imao Svoje razloge i ideje za takvo postupanje.” Koje su to točno ideje? Je li postojala ikakva prvotna namjera ili razlog za takvo postupanje? Je li bilo razumno tako postupiti s tim ljudima? (Da.) Svi kažete da je bilo razumno, zato danas porazgovarajmo o tome i vidimo točno zašto je bilo razumno tako postupiti, što točno mislite o tome, kakav je utjecaj to kasnije imalo na vas, jesu li vaše ideje o tome ispravne ili pogrešne i postoji li u njima išta pogrešno ili iskrivljeno. Ako se stalno suzdržavate, grizete jezik i ne izražavate svoje mišljenje, ako se stalno osjećate antagonistički, problemi se nikad neće riješiti na najbolji način i zato moramo postići konsenzus. Koja su načela za postizanje konsenzusa? Ako ne možete prihvatiti ovaj sud koji sam donio i imate ideje i predodžbe o njemu, osjećate otpor prema njemu, pa čak i gajite nerazumijevanje prema njemu te se javljaju pitanja ili loše ideje, što bismo onda trebali učiniti? Trebali bismo razgovarati o tome. Ako imamo različita mišljenja, onda među nama nema konsenzusa. Kako onda možemo postići konsenzus? Je li u redu tražiti zajednički jezik, a istovremeno zadržati razlike? Ako riješimo sve razlike putem kompromisa, ako Ja malo popustim i vi malo popustite, bi li to bilo u redu? To očito nije u redu. To nije način za postizanje usklađenosti. Dakle, kako možemo postići konsenzus te dosljedno razumijevanje i odluku o ovoj stvari? Vi morate tragati za istinom, težiti istini i nastojati razumjeti istinu, a Ja svima moram objasniti cijelu priču i razjasniti je. Nitko ne bi trebao gajiti nikakvo nerazumijevanje o tome u svojim srcima. Na taj ćemo način postići dosljedno gledište o toj stvari i onda će ta stvar biti zaključena. Ako u budućnosti naiđem na sličnu situaciju, možda ću postupiti na isti način, a možda i neću, već ću upotrijebiti neki drugi način. Dakle, što biste vi trebali steći iz ove stvari? (Trebali bismo naučiti kako tragati za istinom i razumjeti zašto je Bog tako postupio.) Spomenuli ste dva aspekta, izvrsno. Ima li još? (Trebali bismo nastojati shvatiti načela Božjih postupaka kako ne bismo uvrijedili Božju narav. Ovo je upozorenje za nas.) To je još jedan aspekt.

Kako bismo jasno objasnili postupanje s kanadskom crkvom, moramo početi od početka. S čime bismo trebali početi? Počet ćemo od trenutka kad su ti ljudi napustili Kinu. Je li to predaleko u prošlost? Možda vi mislite da je to smiješno, ali zapravo nije. Je li ovo izravnavanje starih računa? Ne, nije. Kad čujete Moje razloge, znat ćete zašto počinjem odatle. Ostavimo po strani dolazi li svatko tko dođe u inozemstvo s poslanjem, misijom i odgovornošću, počet ćemo s manjim pitanjem – je li slučajno da baš svaka osoba može napustiti Kinu? (Ne.) To se ne događa slučajno. Od tvoje odluke i volje da napustiš Kinu kako bi vršio svoju dužnost do tvog dolaska u inozemstvo, reci Mi, tijekom cijelog tog procesa, osim tvoje suradnje, tko određuje možeš li bez problema napustiti Kinu? (Bog.) Točno. To ne ovisi o tome kakve društvene veze imaš ni o tome koliko novca imaš ili jesu li ti sve formalnosti riješene – svi koji dođu u inozemstvo trebali bi imati zajedničko razumijevanje i iskustvo. Što svi oni iskuse? Bog ima suverenost nad time može li netko bez problema napustiti Kinu; to nema nikakve veze s time koliko su sposobni ili imaju li neku veliku sposobnost. Ovdje se ne radi o prelasku iz jedne pokrajine u drugu u nekoj zemlji; ovo je napuštanje vlastite zemlje i zahtijeva mnogo složenih formalnosti. Osobito u ovo doba mahnitog tlačenja i proganjanja vjernika od strane velikog crvenog zmaja, koji pomno nadzire svakog od njih, formalnosti za napuštanje Kine nije tako lako riješiti. Stoga, to što su ti ljudi mogli bez problema stići u inozemstvo bilo je u potpunosti pod Božjom suverenošću i to pokazuje Božju svemogućnost. Tko može napustiti Kinu, rješavaju li se formalnosti glatko ili ne i koliko je vremena potrebno da se riješe, sve to određuje Bog i Božja je ruka ta koja sve to orkestrira i uređuje. Nije ti dobro da u to ne vjeruješ, niti je dobro da to ne priznaješ – to su činjenice. Stvar se zaključuje suradnjom ljudi i Božjom suverenošću. Kad bismo trebali odrediti zašto si napustio Kinu, tko je to omogućio? (Bog.) Bog je to učinio. Ljudi se nemaju čime hvaliti, već bi trebali zahvaljivati Bogu. Dakle, što bi ti trebao učiniti? (Uložiti trud u vršenje svoje dužnosti.) Trebao bi uložiti trud u vršenje svoje dužnosti i činiti to usredotočenog uma. Gledajući sveobuhvatno, možemo li donijeti konačan sud i reći da je tvoj odlazak iz Kine radi vršenja dužnosti bio zahvaljujući Božjim aranžmanima i usmjeravanju, a ne tvojoj vlastitoj sposobnosti? (Da, možemo.) Neki ljudi kažu: „Kako to nije zahvaljujući mojoj sposobnosti? Iako me Bog usmjeravao, napuštanje Kine ne bi bilo teško ni bez Božjeg usmjeravanja jer sam student poslijediplomskog studija s najvišom kvalifikacijom iz engleskog te mi polaganje TOEFL ispita ne bi bio problem.” Vrlo je malo ljudi u takvom položaju. Neki su, primjerice, bogati i mogu emigrirati na temelju vize za investitore, ali takve su okolnosti rijetkost. Dakle, događa li se odlazak tih ljudi iz Kine pod Božjom suverenošću i s Njegovim dopuštenjem? Da, događa se. Nećemo ulaziti u pojedinačne situacije; govorit ćemo samo o onima koji mogu napustiti Kinu i koji kasnije iskreno vrše svoju dužnost. To ne proizlazi u potpunosti iz njihovih vlastitih namjera. Jedan je aspekt tvog odlaska iz Kine to da imaš misiju, dok je drugi aspekt da si napustio Kinu pod Božjim usmjeravanjem. Gledajući na to s tog gledišta, što si došao raditi u inozemstvo? (Vršiti svoju dužnost.) Bez obzira na to koliko je vremena potrebno da se dovrše procedure u ranim fazama, koliko se trošiš ili kako Bog suvereno vlada nad time, u svakom slučaju, s obzirom na to da možeš napustiti Kinu i vršiti svoju dužnost u Božjoj kući, možemo sa sigurnošću reći da imaš misiju u inozemstvu. Nosiš odgovornost i teško breme i tvoj cilj dolaska u inozemstvo trebao bi biti vrlo jasan. Kao prvo, nisi emigrirao da bi uživao u životu; kao drugo, nisi došao u inozemstvo tražiti sredstva za život; kao treće, nisi došao u inozemstvo tražiti drukčiji način života; i kao četvrto, nisi došao u inozemstvo da bi vodio dobar život. Nije li tako? Nisi došao u inozemstvo iz težnje za svijetom; došao si s misijom i s Božjim poslanjem da vršiš svoju dužnost. Gledajući s te točke, što bi trebao biti tvoj glavni prioritet pri dolasku u inozemstvo? (Vršiti svoju dužnost.) Tvoj je glavni prioritet doći u Božju kuću i pronaći svoje mjesto te vršiti svoju dužnost na postojan i primjeren način u skladu s aranžmanima Božje kuće. Je li tako? (Da, jest.) Točno. Osim toga, nisi došao u inozemstvo zato što ti je netko prijetio ili te oteo – došao si dragovoljno. S kojeg god aspekta gledao, došao si u inozemstvo, pa bi trebao vršiti svoju dužnost. To je točno, zar ne? Je li ovo velik zahtjev za ljude? (Ne.) Nije velik zahtjev niti je pretjeran. Nije nerazuman. Kako bi se, onda, na temelju onoga što sam upravo rekao, trebao odnositi prema svojoj dužnosti i kako bi trebao vršiti svoju dužnost da bi bio dostojan poslanja koje ti je Bog dao? Bi li trebao razmišljati o tim stvarima? Prvo što bi trebao učiniti jest pomisliti: „Nisam više obična osoba, sada nosim breme na svojim ramenima. Kakvo breme? To je poslanje, breme, koje mi je Bog dao. Bog me usmjerio da dođem u inozemstvo i trebao bih ispuniti odgovornosti i obveze koje stvoreno biće treba ispuniti u širenju Božjeg evanđelja – to je moja dužnost. Najprije bih trebao razmisliti koju dužnost mogu vršiti, a kao drugo, trebao bih razmisliti kako tu dužnost dobro vršiti da ne bih iznevjerio Božju suverenost nada mnom i Njegove aranžmane za mene.” Nije li to način na koji bi trebao razmišljati? Je li takvo razmišljanje pretjerano? Je li lažno? Ne, nije; to je nešto o čemu bi trebala razmišljati svaka osoba s razumnošću, ljudskošću i savješću. Ako neki ljudi kažu: „Nakon što sam došao u inozemstvo, uvidio sam da nije onako kako sam mislio da će biti i žalim što sam došao”, kakvi su to ljudi? Takvi ljudi nemaju ljudskosti i iznevjerili su vjeru. No većina ljudi koji dođu u inozemstvo voljna je posvetiti se vršenju svoje dužnosti. Dosta o tome. Sada povežimo ovo s pitanjem kanadske crkve. Ljudi u kanadskoj crkvi nisu izuzeti od ovoga. Je li bilo slučajno što su otišli u Kanadu? Nije bilo slučajno, bilo je neizbježno. Zašto kažem da je bilo neizbježno? Kažem to jer je Bog odavno odredio koji će ljudi ići u koju zemlju i to „neizbježno” bilo je suvereno određeno od Boga. Kad Bog suvereno odredi da ideš u neku zemlju, onda se to i dogodi. Ljudi u kanadskoj crkvi također su imali misiju i došli su u inozemstvo po Božjoj suverenosti i aranžmanu. Bog ih je usmjerio u Kanadu i na temelju njihovih talenata, stručnih vještina, prednosti i tako dalje crkva im je dodijelila različite radne zadatke i omogućila im da vrše svoju dužnost. Od samog početka svoju su dužnost vršili pomalo kruto. Pod „kruto” ne mislim da su bili tupi i spori, već da, iako je većina njih došla vršiti svoju dužnost, nisu težili istini. Zašto kažem da nisu težili istini? Kad su se susreli s problemima, nisu tragali za istinom i nisu tragali za načelima u svojim postupcima. Ponekad, kad bi Višnji za njih napravio neke aranžmane ili im rekao da nešto učine, bili su nesuradljivi – to je stav koji su unijeli u vršenje svoje dužnosti. Nastavili su na taj površan način i vršenje njihove dužnosti dospjelo je u odvratno stanje, potpuni nered. Nije bilo ničeg dobrog u crkvenom životu ili ulasku u život tih ljudi, učinak njihove dužnosti bio je loš, nije bilo stvarnosti u njihovim razgovorima u zajedništvu o istini i uopće nisu razlučivali lažne vođe i antikriste – nije bilo ničeg dobrog ni u čemu što su radili. S vremenom se pojavio antikrist po imenu Yan i oni su postali jedno s tim antikristom. Što znači „postali su jedno”? Taj antikrist bio je samo mladić, 26 godina star, koji je radio u crkvi dvije i pol godine. Tijekom tog vremena privukao je mnoge sestre, možda čak i deset njih. Neki su mu se od tih ljudi svidjeli, a neki nisu, pa je njih ignorirao, no svi su oni obožavali tog antikrista. Dvije i pol godine prije toga ljudi u kanadskoj crkvi nisu bili bogznašto u vršenju svoje dužnosti i bili su u stanju beživotne obamrlosti. Koji god posao da im je Višnji dodijelio, odnosili su se prema njemu površno i bili su nesuradljivi te je trebalo uložiti izniman napor da bi se posao proveo. Nakon što ih je Višnji orezao, postali su potišteni, upali su u loše raspoloženje, rijetko su komunicirali s Višnjim, a i njihov stav prema poslu postao je vrlo malodušan. Nakon što je antikrist Yan postao vođe, njihova se situacija pogoršavala iz dana u dan i većina njih samo se provlačila kroz dane. Zašto su mogli doći do te faze provlačenja? S čime je to bilo povezano? Objektivni uzrok mogao bi biti povezan s vođama. Bili su bez dobrih vođa, nijedan od njihovih vođa nije težio istini, već su njegovali međuljudske odnose i bavili se mutnim poslovima. A koji je bio subjektivni uzrok? To što nitko od njih nije težio istini. Je li za skupinu ljudi koja ne teži istini lako odano i u skladu s mjerilom vršiti dužnost? (Ne.) No je li za skupinu ljudi koja jednostavno ne teži istini i za neke nevjernike lako baviti se nepoštenim aktivnostima, biti površna i protiviti se Višnjemu? (Da.) I je li za takvu skupinu ljudi lako krenuti nizbrdo i postati izopačena poput nevjernika? To je tako lako i to je bio put kojim su išli. Pod krinkom vršenja svoje dužnosti jeli su hranu Božje kuće, živjeli u smještaju koji pripada Božjoj kući i Božja ih je kuća uzdržavala. Varali su Božju kuću za hranu i piće, a svejedno su se radovali ulasku u kraljevstvo nebesko i primanju nagrada – na taj su način živjeli oslanjajući se na prijevaru. Kad je antikrist ometao rad crkve, nitko od njih Višnjemu nije prijavio nikakav problem. Samo je jedna žena prijavila problem lažnom vođi, no stvar nije riješena kao rezultat toga. Ostali su bili slijepi i, iako su vidjeli da se u crkvi pojavljuje toliko problema, nisu ih prijavili. U radnim aranžmanima Božje kuće jasno se navode načela za smjenu vođa i djelatnika, ali nitko na njih nije obraćao pažnju, već su se samo provlačili kroz dane zajedno s tim antikristom. Među tim nevjernicima bilo je, s jedne strane, onih koji su vjerovali u Boga više od 20 godina, a s druge strane onih koji su vjerovali najmanje pet godina i nitko nije prijavio te probleme. Ali što je bilo gore? Bilo je mnogo voditeljica timova i zamjenica voditeljica koje su koketirale s tim antikristom i natjecale se međusobno za njegovu pažnju. Kad muškarac i žena počnu izlaziti, odrasli i stariji ljudi to lako mogu uočiti na prvi pogled. Ljudi su svi osjetljivi na pitanje odnosa između muškaraca i žena te već na prvi pogled mogu prepoznati što se događa. No nitko to nije prijavio, nitko nije ustao da bi ih prekorio ili razotkrio i nitko ih nije mogao razlučiti. Je li itko istupio i, vidjevši da su oni skupina na čelu s tim antikristom, rekao si: „Ne mogu vas slijediti. Moram ovo prijaviti višem vodstvu i dati vas smijeniti ili ću organizirati neku braću i sestre s osjećajem za pravdu da vas svrgnu”? Ne, nitko to nije učinio. Nitko to nije prijavio, sve do trenutka kad je ta stvar otkrivena. Kakvi su to bili ljudi? Jesu li bili istinski vjernici u Boga? Jesu li težili istini? (Ne.) Da se tako velika stvar dogodi njima ispred nosa, a da oni toga nisu svjesni, jesu li ti ljudi koji nisu težili istini mogli dobro vršiti svoju dužnost? Kakav je bio njihov stav prema dužnosti? Očito su bili samo muktaše koji su se provlačili iz dana u dan. Vjerovali su da se mogu lako provlačiti u Božjoj kući, da nitko ne bi trebao reći ni riječ ako primijeti problem, da nitko ne bi trebao nikoga uvrijediti i da bi bilo užasno kad bi uvrijedili „šefa” te bi posljedice za njih bile loše. Ako se bojiš uvrijediti ljude i ne usuđuješ se to učiniti, usuđuješ li se onda uvrijediti Boga? Hoće li posljedice za tebe biti dobre ako uvrijediš Boga? Kako će Bog postupiti s tobom? Neće li biti posljedica? (Da, hoće.) Bit će posljedica. To što su se bojali uvrijediti bilo koga, naravno, nije bio glavni čimbenik. Glavni čimbenik bio je to što su oni bili opaki ljudi koji nisu voljeli istinu. Osim što nisu težili istini, činili su i mnoge gluposti. U kanadskoj crkvi nije bilo mnogo ljudi, ali imali su velike ambicije. Vršenje njihovih dužnosti očito nije imalo učinka, a ipak su i dalje željeli proširiti opseg svog posla i upustili se u kupnju nekretnine, no na kraju su uzalud platili polog za nekretninu. Sada je većina tih ljudi stavljena u izolaciju. Recite Mi, kakva je to hrpa ljudi? Nisu li oni hrpa životinja i gadova? Očito je da su oni ništa, a ipak su tako rasipali prinose. Nitko nije štitio interese Božje kuće, nitko nije imao osjećaj za pravdu – oni su samo hrpa demona! To je stvarno razbješnjujuće!

U kanadskoj crkvi nije bilo mnogo ljudi, samo nekoliko stotina. Nisu ulagali mnogo truda u svoju dužnost, zanemarivali su svoju dužnost i stvarali su klike, svi su se samo provlačili kroz dane. Nije li to razbješnjujuće? Bili su neučinkoviti u poslu i nisu napredovali, svi su spletkarili jedni protiv drugih i nisu skladno surađivali. Vođe su se s određenim ljudima bavili mutnim poslovima i nitko nije imao osjećaj hitnosti, nitko se nije ljutio i nitko zbog toga nije osjećao tugu. Nitko se nije molio u vezi s tim niti su tražili od Višnjega ili od njega molili pomoć. Nitko to nije činio i nitko nije istupio da bi rekao: „Nije ispravno da svoju dužnost vršimo na ovaj način. Ova dužnost koju vršimo poslanje je koje nam je Bog dao i ne smijemo iznevjeriti Boga!” Ništa im nije nedostajalo, imali su dovoljno ljudi, imali su dovoljno opreme. Što im je nedostajalo? Nedostajalo im je dobrih ljudi. Nitko nije imao osjećaj bremena prema radu crkve niti je itko mogao zaštititi rad Božje kuće, istupiti i progovoriti ili u zajedništvu razgovarati o istini o razlučivanju kako bi svi mogli ustati i razlučiti te razotkriti lažne vođe i antikriste; nitko to nije učinio. Je li to bilo zato što su ti bijednici bili slijepi i nisu vidjeli što se događa ili zato što im je nedostajalo kova i bili su zbunjeni zbog svoje poodmakle dobi? (Ni jedno ni drugo.) Nije bilo ni jedno ni drugo. Dakle, kakva je bila stvarna situacija? Svi su bili zajedno s antikristom, svi su štitili jedni druge i ulizivali se jedni drugima, nitko nikoga nije razotkrivao, svi su se samo okupljali u toj demonskoj jazbini. Jesu li ikada razmišljali o svojoj dužnosti ili Božjem poslanju? (Ne.) Htjeli su se samo provlačiti na taj način bez ikakvog osjećaja samoprijekora. Kakav je to fenomen kad nisu imali osjećaj samoprijekora? To je zato što Duh Sveti nije djelovao na njima i Bog ih je napustio. Postoji još jedno objašnjenje zašto ih je Bog napustio, a to je da su se Bogu, zbog svojeg stava prema dužnosti i stava prema istini i Bogu, kao i zbog svojih misli, zgadili i više nisu zaslužili vršiti tu dužnost. Zato se u njima nije vidio nikakav prijekor ili disciplina, nikakvo buđenje savjesti, a još su manje primili ikakvo prosvjetljenje ili osvjetljenje, ikakvo orezivanje, ikakav sud ili grdnju. Te stvari za njih nisu bile važne, svi su bili otupjeli i nisu se razlikovali od đavola. Godinama su slušali propovijedi u Božjoj kući, a slušali su i propovijedi o razlučivanju antikrista i propovijedi o tome kako vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, no jesu li tragali za istinom i prihvatili je tijekom tog vremena? Jesu li razlučili antikriste? Jesu li vodili ikakvu raspravu o različitim očitovanjima antikrista? Ne, nisu. Da jesu, sigurno bi postojala manjina ljudi koja bi mogla ustati i razotkriti te prijaviti antikrista i stvari ne bi postale tako loše kao što jesu. Bili su samo hrpa smušenih i beskorisnih ljudi! U skladu s njihovom stvarnom situacijom, njihovim ponašanjem i karakterizacijom koja im je dana, Ja sam ih premjestio u B skupinu na razdoblje izolacije i promišljanja. Je li bilo pretjerano od Mene da tako postupam s tom stvari? (Ne.) Ne, uopće nije bilo pretjerano. A ako nije bilo pretjerano, zar se onda ne može smatrati savršeno prikladnim? To je učinjeno kako bi im se pružila prilika. Kakva prilika? Ako doista imaju nešto ljudskosti i savjesti, ako se mogu pokajati i promijeniti smjer, imat će priliku vratiti se u crkvu; ako nemaju čak ni želju za pokajanjem, samo će ostati izolirani do kraja života, pa čak i biti uklonjeni iz crkve. Tako stoje stvari. Nisu odmah uklonjeni kako bi im se pružila prilika za pokajanje. Mogli bi reći: „Učinili smo tu lošu stvar, a Ti si se naljutio i izolirao nas. Čak i ako prije nismo imali nikakvih postignuća u vršenju svoje dužnosti, svakako smo trpjeli zbog nje. Zašto Ti to ne vidiš?”, ali zapravo, njihova izolacija pokazuje dovoljnu milost, a prema njihovim postupcima i ponašanju, trebali su biti uklonjeni. Pogledajte taj njihov stav – u takvoj su opasnosti! Kako bi se, onda, ta stvar trebala riješiti? Moram podijeliti Svoj pristup u dvije faze: Prva je faza izolirati ih, a druga je faza postupati s njima kako smatram prikladnim na temelju njihove situacije tijekom razdoblja izolacije i na temelju njihova pojedinačnog ponašanja te odlučiti hoću li ih zadržati u crkvi ili ih ukloniti. Ne pokazuje li to dovoljnu milost prema njima?

Oni ljudi u kanadskoj crkvi učinili su toliko loših stvari i njihovo izoliranje u skladu s njihovim ponašanjem pokazalo je veliku blagost, pa zašto neki ljudi i dalje imaju vlastite ideje o tome kako se postupalo s tim slučajem? Neki kažu: „Možda je bilo ispravno da si tako postupio u tom slučaju, ali i dalje postoji mali problem. Ti ljudi u kanadskoj crkvi sami su si to priuštili i dobili su što su zaslužili, ali, postupajući na ovaj način, ne kažnjavaš li ih strogo da bi poslužili kao primjer drugima?” Je li to ispravno razumijevanje? (Ne.) Čuo sam neke ljude kako govore: „Ovo je ispravan način postupanja. Trebao bi ih strogo kazniti da bi poslužili kao primjer drugima, da bi bili upozorenje za druge i pokazati snagu da bi poslao poruku drugima.” Nije li to nešto što bi rekao nevjernik? To je gledište koje bi imao nevjernik. Možda još niste u stanju proniknuti u bit ovog problema i zato još možete izražavati gledište nevjernika. Ne mislite li da je pomalo gadljivo da netko to kaže? Ako koristite takve riječi da objasnite ovaj slučaj, onda govorite stvari koje nemaju veze s vezom, a stvari ne stoje tako. Dakle, kako biste opisali način na koji sam postupio u ovom slučaju? (Postupio si u skladu s načelima.) Točno, postupio sam u skladu s načelima; to je praktično rečeno. Još netko? Nisu li si sami krivi za to? (Jesu.) A koji je najjednostavniji način da se to opiše? (Dobili su što su zaslužili.) Točno, na temelju toga kako su se ponašali, dobili su što su zaslužili i sami su si za to krivi. Bog djeluje u skladu s istina-načelima; On uzvraća ljudima u skladu s njihovim ponašanjem. Nadalje, ljudi bi trebali snositi posljedice svojih djela, a kada čine pogrešne stvari, trebali bi biti kažnjeni – to je prikladno. Bog uzvraća ljudima u skladu s njihovim ponašanjem; to je uzvraćanje tim ljudima u kanadskoj crkvi i, da upotrijebim aktualni rječnik, s njima se postupa u skladu s načelima. Recite Mi, koja od ovih stvari o njima koje sam razotkrio nije činjenica? Koja od Mojih analiza i definicija ovih pitanja, koja od Mojih karakterizacija njih nije činjenica? Sve su to činjenice. Stoga im se uzvraća prema tim očitovanjima i prema njihovim postupcima i ponašanju – što je tu pogrešno? Dakle, pokazivanje snage da bi se poslala poruka drugima, strogo kažnjavanje ljudi da bi poslužili kao primjer drugima i da bi bili upozorenje za druge – je li priroda tih postupaka ista kao i način na koji sam Ja postupio s kanadskom crkvom? (Ne.) Pa zašto strogo kažnjavati ljude da bi poslužili kao primjer drugima? Koja je priroda toga? Strogo kažnjavanje ljudi da bi poslužili kao primjer drugima, pokazivanje snage da bi se poslala poruka drugima i da bi bili upozorenje za druge – priroda te tri radnje u osnovi je ista. Koja je to priroda? To je čin vladara ili moćne osobe koja u određenoj situaciji čini nešto što smatra nužnim kako bi uspostavila svoj autoritet i koristi to da zastraši druge. To se zove strogo kažnjavanje ljudi da bi poslužili kao primjer drugima. Koji bi bio njihov cilj u tome? Bio bi natjerati druge da ih slušaju, da ih se boje i da se osjećaju zastrašeno pred njima, da ne čine ništa naglo pred njima i da ne rade što god im se prohtije pred njima. Bi li to što čine bilo u skladu s načelima? (Ne.) Zašto kažete da ne bi bilo u skladu s načelima? Vladar bi imao svoju motivaciju za takve postupke, a njegova bi motivacija bila učvrstiti svoj režim i očuvati svoju moć. Htio bi od toga napraviti veliku stvar i to bi bila priroda njegova djelovanja. Slučaj postupanja s kanadskom crkvom temeljio se na načelima istine, a ne na sotonskim filozofijama nevjernika. Antikrist je dovodio ljude u zabludu, prekidao je i ometao rad crkve, preokrenuo je crkvu naglavačke, a većina ljudi i dalje je govorila u njegovu obranu – priroda njihovih postupaka doista je tako gnusna! Da su nastavili tako životariti, bilo bi im bolje da su napustili crkvu i otišli živjeti vlastite živote. Barem se tada resursi Božje kuće ne bi rasipali i to bi bila dobra stvar. No jesu li to učinili? Njihova savjest nije imala tu svijest i rasipali su financijske i materijalne resurse Božje kuće, nisu ulagali napor u vršenje svoje dužnosti i bili su u dosluhu s antikristom i zajedno s njim činili zlo – priroda tih postupaka tako je ozbiljna! Božja kuća s njima je postupila na ovaj način kako bi ih navela da promišljaju o sebi i upoznaju sebe, kako bi znali promijeniti smjer i pokajati se, a to je za njihovo dobro. Da se s njima nije tako postupilo, možda bi za godinu dana svi izdali Boga i vratili se u svijet. Srećom, izolirani su i s njima se postupilo na vrijeme i to je spriječilo još više ljudi da čine zlo i spriječilo da rad crkve pretrpi još veći gubitak. Jesu li ovim spašeni ili eliminirani? (Spašeni su.) Zapravo su spašeni. To je učinjeno da im se pomogne, da ih se upozori, da im se oglasi zvono za uzbunu, da im se kaže da nije bilo ispravno da tako postupaju, da će, ako tako nastave, doživjeti propast i nestati te izgubiti svaku nadu u postizanje spasenja. Ako mogu shvatiti tu poantu, onda još ima nade za njih. Ako ne mogu shvatiti ni tu poantu i nastave se osjećati malodušno, degenerirati i padati u očaj, protiveći se Višnjemu i izražavajući svoje predodžbe u negativnom raspoloženju, onda će biti u nevolji. Što vi želite za njih? (Da se pokaju.) Svi vi želite da im bude dobro i da se pokaju. A što Ja želim za njih? Želim li da se ne pokaju, da ih sve mogu očistiti jer će crkvi biti bolje bez tih ljudi? Je li to ono što želim? (Ne.) Ne, to nije ono što želim. Želim da im bude dobro i da se pokaju, da se, nakon što se pokaju, vrate u Božju kuću i da više ne vrše svoju dužnost kao prije. Kako glasi onaj stih? „Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio” (Jon 3,8). Što se njih tiče, ako mogu postići taj učinak, to će biti sjećanje koje se nikada neće moći izbrisati dok god žive i izvanredno iskustvo za njih, postat će prekrasan događaj. To ovisi o onome čemu oni pojedinačno teže.

Nakon što se tako postupilo sa slučajem antikrista u kanadskoj crkvi, neki su ljudi pomislili: „Ovi ljudi vrše svoju dužnost već dugi niz godina, a ipak su izolirani jer se pojavio antikrist i izazvao smetnje.” Osjećaju krizu, misleći: „Oh, ovo je prvi put da vidim Boga kako se ljuti i proklinje ljude. Čak ni antikristovi suradnici, suučesnici i sljedbenici nisu bili pošteđeni. Bog doista nema obzira ni prema čijim osjećajima! Obično se često govori da Bog ljubi čovjeka i da je milosrdan prema njemu, ali Njegov je gnjev ovaj put doista nepodnošljiv!” Počinju osjećati nemir u svojim srcima. Recite Mi, je li ispravno da ljudi tako razmišljaju? (Ne.) Zašto ne? Kako bi ljudi trebali pristupiti ovom pitanju? Koliko godina vi slušate propovijedi? Nije li prošlo barem pet godina? I ne bismo li trebali moći postići konsenzus o mnogim pitanjima, osobito o određenim pitanjima gdje su načela relativno jasna? (Bismo.) Što znači „konsenzus”? To znači neku vrstu prešutnog razumijevanja. Ja učinim nešto ne govoreći vam razlog, a vi vrlo dobro znate zašto, u stanju ste to razumjeti, prihvatiti i shvatiti s pozitivnog stajališta – to znači imati prešutno razumijevanje. Kako dolazi do tog prešutnog razumijevanja? Recimo da ste slušali mnoge propovijedi, postigli određenu razinu razumijevanja istine i da smo se bolje upoznali. Objasnio sam vam mnoge stvari i rekao vam Svoja gledišta, Svoje ideje, Svoja načela za postupanje, kao i stvari koje vi trebate razumjeti i činiti. Rekao sam vam sve te stvari i kakva su Moja gledišta, a vi ste zatim prihvatili Moja gledišta. Ne bi li prešutno razumijevanje među nama tada sve više raslo? (Bi.) Dakle, jesmo li postigli takvu vrstu prešutnog razumijevanja u pogledu postupanja s kanadskom crkvom? Da Ja nisam objasnio stvar kao što sada činim, na što bi se svelo naše prešutno razumijevanje? „Strogo kažnjavanje ljudi da bi poslužili kao primjer drugima” i „da bi bili upozorenje za druge” – je li to naše prešutno razumijevanje? (Ne.) Ovi su ljudi godinama slušali propovijedi, pa kako je Moje poduzimanje ove radnje moglo izazvati takvu reakciju kod njih? Recite Mi, kako sam se Ja osjećao čuvši ih da iznose takva gledišta? Osjećao sam da je jako tragično što ljudi mogu reći takve stvari! Pitam te, jesam li se trebao tako osjećati? (Jesi.) Zašto to kažeš? Zato što takva vrsta izjave, takva vrsta gledišta, takva vrsta shvaćanja i takva vrsta razumijevanja nije trebala postojati niti se pojaviti. Sada se pojavila i nadmašila Moja očekivanja. Toliko je daleko od Moje procjene i očekivanja da osjećam sramotu zbog ovog slučaja! Netko će reći: „Je li to tako ozbiljno? Ne radiš li veliku stvar od ničega?” Da vam kažem, ovo nije golema stvar, ali nije ni mala. Od trenutka kad počneš vjerovati u Boga, kad priznaš da je Bog tvoj Bog i tvoj Gospodin, kad poželiš jesti i piti Božje riječi, slijediti Boga, prihvatiti Njegove orkestracije i aranžmane i pokoriti se svemu što Bog od tebe traži, od tog dana uspostavio si odnos s Bogom. Jednom kad uspostaviš taj odnos, jedan je problem najvažniji između tebe i Boga. Koji je to problem? To je da, ako ne možeš prihvatiti stvari koje Bog čini i načine na koje se Bog ponaša, ako ne možeš razumjeti te stvari i ne možeš preuzeti inicijativu da ih tražiš i shvatiš, tvoj će odnos s Bogom u svakom trenutku biti u stanju krize. A što to stanje krize označava? Bez obzira na to koliko Božjih riječi jeo i pio, bez obzira na to kako se planirao pokoriti Bogu, sve dok je to stanje krize prisutno makar i jedan dan, činjenica da želiš slijediti Boga i tvoja želja da prihvatiš Božje spasenje mogu biti uništene, mogu postati neodržive i mogu postati samo fantazija. Zašto to kažem? Sve dok tvoj odnos s Bogom nije normalan i sve dok to stanje krize postoji, hoćeš li moći održavati normalan odnos s Bogom? Kakav ćeš onda odnos imati s Bogom? Hoće li to biti odnos usklađenosti? Obiteljski odnos ili odnos između kolega? Kakav će to točno biti odnos? Sve dok je tvoj odnos s Bogom u stanju krize, bit ćeš u stanju suditi i pogrešno razumjeti Božja djela i ponašanje u bilo kojem trenutku i bilo gdje, pa ćeš čak biti sposoban protiviti se stvarima koje Bog čini i odbijati prihvatiti ih. Ne bi li tada bio u opasnosti? Kako dolazi do te opasnosti? Dolazi do nje jer ne poznaješ Boga. Nećemo govoriti s pozitivne strane, već s negativne. Na primjer, na Boga uvijek gledaš na određeni način i misliš da je Bog kralj na zemlji, najvažniji dužnosnik, vrhovna osoba koja ima vlast na zemlji. U svojim mislima uvijek misliš da je Bog netko na takvom položaju, pa koje ćeš gledište na temelju toga zauzeti o stvarima koje Bog čini i govori? Dopustite Mi da vam dam nekoliko primjera, pa ćete možda razumjeti na koje gledište mislim. U svijetu postoji ova izreka: „Biti blizu kralja opasno je kao leći s tigrom.” Dakle, postoje li ljudi koji primjenjuju ovu izreku na svoj odnos s Bogom? (Postoje.) Postoje takvi ljudi i mnogi ljudi zauzimaju to gledište o Bogu. Zatim, tu je izreka koju smo ranije spomenuli: „da bi bili upozorenje za druge”. Ne prikazuje li i to Boga kao kralja na zemlji ili nekoga s utjecajem i statusom? (Prikazuje, da.) Oni imaju takvo razumijevanje o Bogu jer imaju takvo gledište o Bogu, i to zato što imaju takvu vrstu odnosa s Bogom, jer Ga vide na taj način, jer tako razumiju Njegov identitet i status, pa Ga smatraju istim kakvim bi smatrali nekoga sa statusom u svijetu – to je prirodno. Postoji još jedna izreka koja glasi: „Kako netko može tolerirati da mu drugi zadire u sferu utjecaja?” To je način na koji se opisuju svjetovni kraljevi i ljudi sa statusom i utjecajem. Neki od vas možda poznaju takve ljude ili su se prije družili s takvim ljudima, a možda i vi primjenjujete ovu izreku na Boga. To jest, kada Bog nešto učini ili kaže, možeš povezati te izreke s Njim i na taj način gledati na Boga. Ako na taj način gledaš na Boga i imaš to gledište o Njemu, kakav će točno biti tvoj odnos s Bogom? Bit će oporbeni. Bez obzira na to koliko se divio bogu i strahovao od njega u svojim mislima, koliko poslušan možeš biti i koliko mu se možeš predati i bez obzira na to kakav je tvoj stav prema njemu, tvoj odnos s Bogom i dalje će biti oporbeni. Možda mislite da, kad tako govorim, Moje riječi zvuče pomalo apstraktno, ali ako pažljivo o njima promislite, ne vidite li onda da stvari stoje tako? Nakon što sam riješio slučaj antikrista u kanadskoj crkvi, nisam vam pažljivo i detaljno objasnio stvari i nisam vam rekao razloge zašto sam tako postupio s tim ljudima, pa su se mnogi zabrinuli za svoje izglede i sudbinu. Odakle je došla ta zabrinutost? Došla je od toga što ljudi pogrešno razumiju Boga i ne poznaju Boga – to je bio korijen problema! Ako je tvoje razumijevanje Boga u skladu s Božjom biti – na primjer, ako je tvoje razumijevanje Božje pravednosti, autoriteta i mudrosti u skladu s istinom – hoćeš li, bez obzira na to što On čini, čak i ako ne razumiješ razloge i ne razumiješ Božje namjere, pogrešno razumjeti Boga? Ne, apsolutno ne. Nakon što sam riješio problem s kanadskom crkvom, neki su ljudi rekli: „Ovo je učinjeno da bi bili upozorenje za druge i da bi nas se zastrašilo.” U čemu je njihov problem? Je li ono što su rekli u skladu s istinom? Pokazuje li to ispravno razumijevanje? (Ne.) Zašto ne? Reći ću vam nešto izuzetno jednostavno: njihovo razumijevanje bilo je u suprotnosti sa stvarnom situacijom, činjenice nisu bile takve i oni su pogrešno razumjeli. Nije li to jednostavno reći? (Jest.) Pa zašto se vi toliko trudite objasniti ovo pitanje? Ja nikada nisam tako mislio i nikada nisam htio nikoga zastrašiti. Većina ljudi tijekom godina neprestano povećava učinkovitost vršenja svoje dužnosti, no vrše li sada svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom? Ne, ne vrše, ali ti su ljudi u procesu postizanja standarda u svojoj dužnosti i, ako postoje manji problemi, preći ću preko njih. Tijekom tog procesa neki ljudi mogu uzrokovati smetnje, neki mogu odugovlačiti ili se u nekih mogu pojaviti manji problemi, ali sve u svemu, prilično su dobri. No postoji jedna stvar koju ne biste smjeli zaboraviti: vi ste došli vršiti svoju dužnost. Bez obzira na to koliko naporno radite ili koliko patite ili pak koliko ste orezani, trebali biste zahvaljivati Bogu. Bog vam je dao ovu priliku kako biste mogli iskusiti svakakve različite situacije i steći svakakva osobna iskustva. To je dobra stvar i sve se to čini kako biste mogli razumjeti istinu. Zbog čega ste onda zabrinuti? Od koga se branite? Nema potrebe za tim. Samo normalno teži istini, pronađi svoje ispravno mjesto i dobro vrši svoju dužnost i posao koji ti pripada i to je dovoljno. Ne traži se puno od vas.

Od trenutka kad se antikrist pojavio u kanadskoj crkvi i počeo izazivati smetnje pa sve do stanja u kojem su ti ljudi danas, koliko sam ih dugo podnosio? Nisam bio potpuno nesvjestan što se s njima događa, podnosio sam to dugo vremena. Koliko sam podnosio? Dugo nisu bili u stanju proizvesti dovršene uratke, nisu napredovali u svom poslu i nitko od njih nije se bavio svojim dužnostima; svi su bili samovoljni i nepromišljeni, razuzdani i neobuzdani i s njima se trebalo postupiti davno prije. Ako ste i vi sposobni biti samovoljni, nepromišljeni i ne baviti se svojim dužnostima, onda nemojte čekati da Ja postupam s vama, već preuzmite inicijativu i odustanite; to bi bilo dostojanstvenije. Bi li to bilo ispravno učiniti? Ne, ni to ne bi bilo ispravno. Nemojte stalno razmišljati o odlasku, trebate se jednodušno ovdje ukorijeniti i dobro vršiti svoju dužnost. Bez obzira na to možete li dobro vršiti svoju dužnost ili ne, barem uložite svoje srce u to i pobrinite se da na kraju izvršite sve svoje zadatke. Nemojte biti dezerter. Neki ljudi kažu: „Moj je kov loš, nisam baš obrazovan i nemam talenta. Imam nedostatke u svojoj osobnosti i uvijek nailazim na poteškoće u svojoj dužnosti. Što ću učiniti ako neću moći dobro vršiti svoju dužnost i budem smijenjen?” Čega se bojiš? Jesi li ti jedini koji može dovršiti taj posao? Ti si samo preuzeo ulogu, ne traži se od tebe da preuzmeš cijelu stvar. Samo preuzmi stvari koje trebaš učiniti, to je dovoljno. Nećeš li tada ispuniti svoje odgovornosti? To je tako jednostavno; zašto si uvijek tako sumnjičav? Bojiš se da će ti padajuće lišće udariti u glavu i razbiti je i ponajprije razmišljaš o vlastitoj odstupnici – nije li to jadno? Što znači „jadno”? Znači ne pokušavati napredovati, ne biti voljan dati sve od sebe, uvijek željeti živjeti na tuđi račun i uživati u dobrim stvarima – takvi su ljudi smeće. Neki su ljudi previše uskogrudni. Kako možemo opisati takve ljude? (Izuzetno su uskogrudni.) Izuzetno uskogrudna osoba jest podla osoba, a svaka podla osoba može mjeriti karakter gospodina prema vlastitim podlim mjerilima i smatrati druge jednako sebičnima i vrijednima prijezira kao što je i sama. Ti su ljudi beskorisni, pa čak i ako vjeruju u Boga, neće im biti lako prihvatiti istinu. Što uzrokuje da osoba ima premalo vjere? To je uzrokovano time što ne razumije istinu. Ako razumiješ premalo istina i tvoje je razumijevanje previše plitko, pa ne možeš razumjeti svako djelo koje Bog poduzima, sve što Bog čini i svaki zahtjev koji Bog ima za tebe, ako ne možeš postići to razumijevanje, tada će se u tebi pojaviti svakakve sumnje, uobrazilje, pogrešna razumijevanja i predodžbe o Bogu. Ako je tvoje srce ispunjeno samo tim stvarima, možeš li imati istinsku vjeru u Boga? Nemate istinsku vjeru u Boga i zato se uvijek osjećate nemirno i brinete se ne znajući kada biste mogli biti smijeni. Osjećate strah i mislite: „Bog bi mogao doći ovamo u bilo kojem trenutku da izvrši inspekciju.” Samo se opustite. Sve dok vi dobro obavljate posao koji vam Božja kuća povjeri, čak i ako vam donekle nedostaje težnje istini i ulaska u život, Ja ću to pustiti. Što se tiče toga kako vam idu pohađanje sastanaka i slušanje propovijedi, vaš crkveni život i vaše jedenje i pijenje Božjih riječi, neću nadzirati te stvari i neću vas ometati kada je u pitanju vaš posao. Zašto vas neću ometati? Postoji nekoliko razloga. Jedan je taj što ste s raznim stručnim vještinama bolje upoznati nego Ja. U procesu rada proteklih nekoliko godina trebali ste se poboljšati u smislu svog iskustva ili stručnih vještina i osmisliti program za svoj rad. Bilo pismeno ili usmeno, trebali ste sažeti neka pravila i propise. Ne znam koji način rada primjenjujete i nemam želju remetiti vaše planove rada i metode rada. Možete slijediti vlastite stilove ili obrasce, pravila i propise te raditi na bilo koji način koji je lak i prikladan, uz koji se svi osjećaju slobodno i oslobođeno i koji rezultira visokom razinom učinkovitosti. To jest, dajem vam potpunu slobodu u vašem radu. Iako ponekad obilazim crkve, držim se po strani, tako da Me ne vidite – trudim se najbolje što mogu da se osjećate slobodno i oslobođeno. Zašto to činim? Nitko od vas nije baš upoznat sa stručnim vještinama; trebate se postupno snalaziti kao dio procesa učenja. Bilo da ljudi uče stručne vještine ili ulaze u istinu, svi oni imaju vlastitu stopu napretka i razinu učinkovitosti. Ne možeš tjerati ljude da čine stvari koje su iznad njihovih sposobnosti. Ljudi moraju proći kroz proces, doživjeti neuspjehe, zastoje ili naučiti neke lekcije iz svojih pogrešaka, a zatim postupno sažeti put naprijed i ovladati određenim načelima u svim područjima. Tada će napredovati. Imate vlastite stilove rada i vlastite metode – bilo bi neprimjereno da vas ometam u pogledu toga. Zato se vrlo rijetko uključujem u rasprave o pitanjima vezanima za vaš posao. To je razlog koji se odnosi na vas. Postoji i glavni razlog koji se odnosi na Mene. Bit ću iskren s vama, ono što ste vi sposobni vidjeti i misliti, bilo u smislu stručnih vještina ili umjetnosti, ili još više u smislu istine, sve Mi izgleda vrlo plitko. Biste li mogli podnijeti kad bih vas pokušao požurivati da brže napredujete? Ne, ne biste. Kad bih djelovao među vama kako želim, Moji bi zahtjevi prema vama nadišli vašu trenutnu stvarnu razinu stručnih vještina i vaš stvarni stas u pogledu ulaska u život. Ne želim to činiti jer bi to bilo vrlo naporno za Mene, a i vrlo naporno za vas. Oboje bismo se našli u neugodnoj situaciji, a to ne bi bilo dobro; to nije ono što želim vidjeti. To su Moje misli o tom pitanju i tako stvari stoje. Zbog dva razloga: jednog koji se odnosi na vas i drugog koji je to da Ja imam Svoje mišljenje o ovom pitanju i da sam postupio na ovaj način. Postupanje na ovaj način prikladno je za vaš postupan rast. U pogledu ulaska u život imate knjige Božjih riječi, postoje svakakvi sastanci i propovijedi, a tu su i vođe i djelatnici koji vas poje i podržavaju; postoji toliko mnogo toga što možete jesti, piti i od čega možete dobiti hranu. Drugi je aspekt to da je proces životnog rasta ljudi sličan sjemenu posijanom u tlo koje se zalijeva i gnoji, a zatim postupno klija i raste dok konačno ne donese plod. To je vrlo spor proces. Naravno, spor proces kroz koji vi prolazite može biti i sporiji od razvoja sjemena od klijanja do ploda. Zašto je to tako? Za to postoji mnogo praktičnih i objektivnih razloga sadržanih u ljudima. Jedan je taj da ljudi imaju iskvarene naravi, ali o tome nećemo govoriti. Drugi je taj da su ljudi tromi i često postaju negativni. Lijeni su, otupjeli i spori kada je riječ o istini i pozitivnim stvarima. Nadalje, ljudi ne vole pozitivne stvari. Stoga, kada pokušavaju ući u istinu i postići ulazak u život, pred njima je težak uspon i plove protiv struje. Ići linijom manjeg otpora, životariti, težiti svjetovnom svijetu i slijediti trendove ljudima je kao plutanje niz struju, što je lako i sa subjektivnog stajališta ljudi doista žele tako postupati. No težiti istini, činiti ono što je pravedno i biti ljudi s osjećajem za pravdu koji mogu obavljati ispravne zadatke za njih je vrlo naporno. Moraju se pobuniti protiv svojih subjektivnih želja, vlastitih osjećaja, vlastitih predodžbi, a i protiv svoje lijenosti i drugih takvih negativnih stvari. Kada se suoče s ljudima, suradnicima u radu ili okruženjima koja nisu onakva kakvima su ih zamislili, ili čak kad čuju uznemirujuće ili neugodne stvari, moraju se osloniti na molitvu da to prevladaju, pa tako nailaze na ogroman otpor na putu težnje istini u svojoj vjeri u Boga. Ako su osobito odlučni i teže istini s nevjerojatnom energijom, vidjet će neki napredak nakon godinu ili dvije iskustva. No ako postupaju kako im se prohtije i samo puste da stvari idu svojim prirodnim tijekom, napredovat će vrlo sporo. Možda će nakon nekog vremena naići na poseban događaj, događaj koji za njih ima izvanredno značenje, i naučiti lekciju, bit će orezani i u najvećoj dubini srca pretrpjet će ogromnu bol i bit će duboko potreseni te će tek nakon toga moći napraviti mali preokret nabolje u smislu svog ulaska u život. Može li im taj preokret nabolje omogućiti napredak? Ne, ne može. Njihov napredak ovisi o tome kako tragaju za istinom tijekom tog razdoblja. Ako su to ljudi koji se samo znaju opravdavati, koji se prepuštaju tjelesnoj ugodi i koji zapravo ne vole istinu, onda od tog događaja ne bi dobili ništa više od površne lekcije i ne bi postigli razumijevanje istine. Ja održavam ovu udaljenost u Svom druženju s vama i usvajam ovu metodu u skladu sa sporim tempom životnog napretka koji ostvarujete. Mislite li vi da je to prikladno? (Da.) To je za vas vrlo korisno; u najmanju ruku osjećate se opušteno. Neću vam davati nikakva dodatna bremena, promatrati vas i paziti na vas cijeli dan ne dopuštajući vam 24 sata dnevno da se opustite, tjerajući vas da marljivo i neumorno radite. Neću to umjetno činiti, već ću dopustiti da stvari idu svojim prirodnim tijekom. Znači li to da se možete prepustiti samougađanju? (Ne.) Kako onda mogu s povjerenjem donijeti ovu odluku da vas ne promatram? Zato što postoji nadzor Duha Svetoga. Štoviše, ako netko teži istini, ima tu potrebu i voljan je težiti istini u najvećoj dubini svoga srca, onda će istini težiti i dalje čak i kad ga ne promatraš – on je pristojna osoba koja vrši svoje dužnosti. Ako nije pristojna osoba, neće biti nikakve koristi čak i ako ga promatraš. Kad ga promatraš, postupa na određeni način samo na površini tek toliko, a kad na trenutak ne gledaš, postupa onako kako inače radi i vraća se na staro. Težnja za istinom nije nešto što ljudi mogu nadzirati. To je nešto što Ja temeljito razumijem i zato usvajam ovu metodu da se družim i komuniciram s vama. Potpuno je prikladno da to činim.

Nije li sada slučaj kanadske crkve jasno objašnjen? I jeste li razumjeli neke istine iz ovog slučaja? Ako u budućnosti naiđete na takav slučaj, hoćete li i dalje govoriti da je to slučaj strogog kažnjavanja ljudi da bi poslužili kao primjer drugima i da bi bili upozorenje za druge? Prije nego što se ovo dogodilo, osjećao si da nitko ne može raskinuti tvoj odnos s Bogom i da si već u skladu s Bogom. No kad si naišao na ovaj slučaj, otkriven je taj mali rast koji posjeduješ. Kakav rast? Mislio si da možeš nositi teška bremena i patiti, da su tvoja odlučnost i vjera veće nego prije i da ćeš uskoro biti usavršen; to je bila pogrešna predodžba koju si gajio u svom srcu. A što sada misliš? Tvoje razmišljanje bilo je pomalo preuranjeno! Pogledajte Mene: Ja izvana izgledam ovako, može me se dotaknuti i vidjeti – može li se Moja osobnost smatrati otvorenom i jasnom? Sudeći po Mojoj osobnosti, Ja nisam netko tko, kad se pojavi problem, radi vama iza leđa i ništa vam ne govori, potajno poduzima radnje i onda vas tjera da pogađate koje su Moje namjere. Nisam takva osoba. Bez obzira na to koji se problem pojavi, uvijek vam ga jasno objasnim, a vi ste ipak i dalje u stanju sažeti takav skup teorija i reći: „Ovo je moje najviše razumijevanje Boga.” Što mislite o ovom razumijevanju? Sada ste naučili lekciju, zar ne? Zar se ne bi moglo reći da je ovo bio vaš najveći neuspjeh u razumijevanju Boga? Možete čuti riječi koje govorim i vidjeti Moju pojavu i Ja sam osoba od krvi i mesa koju se može dotaknuti i vidjeti. Poduzeo sam tu radnju i nitko od vas to nije mogao dokučiti te nismo mogli postići konsenzus – nismo imali ni natruhe tog prešutnog razumijevanja. Tako si daleko od Boga! Još si daleko od razumijevanja Boga! Ovo su istinite riječi; ovo je stvarna situacija. Nemoj misliti da samo zato što možeš obaviti dio svoje dužnosti, što vjeruješ u Boga dugi niz godina i možeš govoriti o nekim doktrinama, da razumiješ Boga. Da ti kažem, tvoje je razmišljanje preuranjeno! Nemoj misliti da se doista u nešto razumiješ. Zapravo si još daleko od razumijevanja Boga; nisi čak ni zagrebao po površini tog razumijevanja. Ljude je moguće razotkriti u svemu, a neki su se razotkrili u ovom slučaju postupanja s kanadskom crkvom. Ljudi moraju neprestano rasti i neprestano upoznavati sebe i Boga kroz različite situacije i događaje kako bi naučili o Božjim djelima i naravi, razumjeli svoju buntovnost, razumjeli točno kakav je njihov odnos s Bogom i jasno vidjeli na kojoj je točno razini njihovo razumijevanje i znanje istine te njihovo razumijevanje Boga. Kroz ove će se slučajeve izmjeriti tvoj stvarni rast i stvarno stanje. Jeste li ovaj put naučili lekciju? Nastojte da sljedeći put nemate ovakvo razumijevanje. To je tako bolno, sve je to tako nevjerojatno! Mislite li da je vrijedilo toliko dugo objašnjavati ovaj slučaj? Nije trebalo biti potrebno. Zašto kažem da nije trebalo biti potrebno? Prema riječima i doktrinama koje ste shvatili, trebali ste moći prijeći preko te prepreke; promišljajući o tome sami i svi zajedno razgovarajući o tome u zajedništvu, trebali ste to moći razumjeti na relativno čist način, a da vaše razumijevanje ne postane tako ekstremno. Ali, kako se ispostavilo, pojavila su se ekstremna razumijevanja i postalo je nužno da Ja u zajedništvu razgovaram o određenim detaljima. Nisu li vam srca sada prosvijetljena nakon što ste poslušali ovaj razgovor u zajedništvu? Sada više ne biste trebali imati nikakvih drugih ideja o ovom slučaju, zar ne? Dakle, smatrate li da je način na koji sam postupio s tim ljudima bio pretjeran? (Ne.) Završimo ovdje raspravu o ovom slučaju pa ću početi razgovarati u zajedništvu o glavnoj temi.

Raščlamba opačine, podmuklosti i prijevare antikrista

Prošli put, razgovarali smo u zajedništvu o sedmom očitovanju antikrista – Opaki su, podmukli i prijevarni. O kojem smo aspektu prvenstveno razgovarali u zajedništvu? Govorili smo o tome kako su antikristi opaki. Zašto kažemo da su opaki? Koje ih posebne naravi, očitovanja i karakteristike unutar njihove priroda-biti mogu okarakterizirati kao opake, podmukle i prijevarne? Koje su očite osobine koje dokazuju da njihova opačina postoji i da se podudara s njihovim stvarnim okolnostima? Koje su glavne karakteristike njihove priroda-biti koje nam daju razlog da kažemo da su takvi ljudi opaki? Podijelite svoja razmišljanja. (Mnogi antikristi razumiju istinu, ali joj se drsko protive. Tvrdoglavo ustraju u odabiru vlastitog puta iako jasno znaju što je ispravno. Opačina antikrista očituje se i u njihovu neutemeljenom neprijateljstvu prema onima koji istinski teže istini i prema pozitivnim pojedincima.) (Antikristi ne žele vidjeti da je drugima dobro. Kad Božja kuća uredi da se braći i sestrama pruže pogodnosti, antikristi žele da samo oni uživaju u tim pogodnostima – ne žele da braća i sestre uživaju u njima, pa ne provode taj posao.) (Bože, Tvoj prethodni razgovor u zajedništvu ostavio je snažan dojam na mene u vezi s tim kako antikristi koriste Boga i istinu kao alate za postizanje statusa, osjećam da je to osobito opako.) Većina vas pamti neke stvari, to jest, nekoliko primjera koje sam naveo dok sam u zajedništvu govorio o opakoj biti antikrista. Vi pamtite samo primjere, ali zaboravili ste sadržaj Mog razgovora u zajedništvu i raščlambu opake biti antikrista. Koliko ste onda istina kojih sam se dotaknuo dok sam u zajedništvu govorio i raščlanjivao opaku priroda-bit antikrista u stanju razumjeti? Budući da se ne možete sjetiti tih stvari, ne ukazuje li to na to da tada niste ništa od toga razumjeli? Da je Moj razgovor u zajedništvu ostavio snažan dojam na vas, zar se ne biste mogli sjetiti barem nečega? Nisu li stvari koje vam padaju na pamet one koje razumijete? Nisu li stvari kojih se ne možete sjetiti one koje smatrate vrlo teškima za razumijevanje ili koje jednostavno ne možete razumjeti? Kad ste tada čuli te istine, mislili ste da su ispravne i zapamtili ste ih na razini doktrina i to je od vas zahtijevalo velik napor. No nakon jedne prospavane noći zaboravili ste ih. Mjesec dana kasnije, potpuno su nestale. Nije li tako? Da bi prozreo neku stvar ili bit neke osobe, trebaš razumjeti istinu. Ako se i dalje držiš gledišta nevjernika te gledaš i razmatraš stvari na temelju izjava nevjernika, to dokazuje da ne razumiješ istinu. Ako nisi ništa zadobio tijekom nekoliko godina koje si proveo slušajući propovijedi i razgovore u zajedništvu i kad ljudi s tobom razgovaraju o istini, ne možeš je razumjeti, bez obzira na to kako je objašnjavaju, to ukazuje na tvoj nedostatak sposobnosti da shvatiš istinu, to se zove loš kov. Nije li tako? (Jest.) Što se tiče opačine antikrista, nitko od vas nije spomenuo najvažniju izjavu. Zašto je niste spomenuli? S jedne strane, zato što je prošlo mnogo vremena i zaboravili ste je. S druge strane, zato što niste shvatili važnost te izjave; niste znali da je ta izjava ključna, ona koja izlaže i razotkriva opaku bit antikrista. Koja je to izjava? To je da se opačina antikrista prvenstveno očituje u njihovu neprijateljstvu i odbojnosti prema svim pozitivnim stvarima i svemu što je povezano s istinom. Zašto antikristi osjećaju neprijateljstvo i odbojnost prema tim pozitivnim stvarima? Jesu li im te pozitivne stvari naštetile? Ne. Dotiču li se njihovih interesa? Ponekad možda da, ponekad uopće ne. Pa zašto onda antikristi neutemeljeno osjećaju neprijateljstvo i odbojnost prema pozitivnim stvarima? (To je njihova priroda.) Oni imaju takvu prirodu, osjećaju neprijateljstvo i odbojnost prema svim pozitivnim stvarima i istinama. To potvrđuje opaku prirodu antikrista. Je li ta izjava važna ili ne? Ne sjećate se tako važne izjave; pamtite samo stvari koje nisu ključne. Zašto sam vam postavio ta pitanja? Da biste vi govorili, a da bih Ja mogao vidjeti u kojoj mjeri shvaćate te stvari, koliko možete zapamtiti u svojim srcima i koliko ste tada uspjeli razumjeti. Kao što se i očekivalo, pamtite samo nekoliko nevažnih stvari. Sve o čemu sam govorio tretirate kao besmisleno čavrljanje. Nisam došao ovamo čavrljati – došao sam vam reći kako razlučivati ljude. Izjava koju sam izrazio najviše je istina-načelo za razlučivanje opake prirode antikrista. Ako ne možeš primijeniti tu izjavu, nećeš moći razlučiti ni spoznati opaku prirodu antikrista. Na primjer, kad je neka osoba okarakterizirana kao antikrist, neki ljudi mogu reći: „On je dobar prema nama, pun je ljubavi i pomaže nam. Zašto tako dobru osobu okarakterizirati kao antikrista?” Ne razumiju da, iako se antikristi na površini mogu činiti puni ljubavi prema drugima, oni prekidaju i ometaju Božje djelo i izričito se protive Bogu. Tu njihovu podmuklu i lukavu stranu većina ljudi ne može vidjeti. Uopće je ne mogu razlučiti i pogrešno razumiju Boga, razvijaju predodžbe o Bogu, pa čak i osuđuju Boga i žale se na Njega zbog toga. Takvi su ljudi jednostavno nitkovi i ne mogu primiti Božje spasenje. To je zato što vide samo površne stvari, na primjer kako antikristi hvataju ljude u zamku, mame ih i ulaguju im se, a ne primjećuju opaku bit antikrista niti vide metode koje antikristi koriste da bi se opirali Bogu i uspostavili neovisna kraljevstva. Zašto ne mogu vidjeti te stvari? Zato što ne razumiju istinu i ne mogu razlučivati ljude. Uvijek su zavedeni vanjskim pojavama i ne mogu prozreti bit i posljedice problema. Ujedno uvijek koriste tradicionalne ljudske predodžbe o moralu i svjetovnim običajima da bi mjerili ljude i donosili sud o njima. Kao rezultat toga, zavedeni su od antikrista, staju na stranu antikrista te nastaju sukobi i okršaji između njih i Boga. Čija je to krivnja? Kako je došlo do te pogreške? To je posljedica toga što ne razumiju istinu, ne poznaju Božje djelo i uvijek gledaju na ljude i stvari na temelju svojih predodžbi i uobrazilja.

II. Raščlamba ljubavi antikrista prema negativnim stvarima

Danas ćemo nastaviti razgovor u zajedništvu o sedmom očitovanju antikrista: Opaki su, podmukli i prijevarni. U središtu je ovog očitovanja njihova opačina jer opačina obuhvaća i podmuklost i prijevaru. Opačina predstavlja bit antikrista, dok su joj podmuklost i prijevara podređene. Prošli put u zajedništvu smo razgovarali o opakoj biti antikrista i razotkrili je. Razgovarali smo o nekim općim konceptima i nekim relativno definirajućim sadržajima, dotičući se nekih riječi o razotkrivanju ovog aspekta biti antikrista. Danas ćemo nastaviti naš razgovor o ovoj temi. Neki bi mogli pitati: „Ima li se o čemu razgovarati kad je riječ o ovoj temi?” Ima. Ovdje još postoje neki detalji o kojima treba razgovarati. Danas ćemo o ovoj temi razgovarati na drukčiji način i iz drukčije perspektive. O kojoj smo glavnoj karakteristici i očitovanju opake prirode antikrista razgovarali prošli put? Ljudi poput antikrista osjećaju neprijateljstvo i odbojnost prema svim pozitivnim stvarima i istini. Za njihovo neprijateljstvo i odbojnost prema istini i pozitivnim stvarima nije potreban razlog niti se oni događaju kao rezultat nečijeg poticanja, a zasigurno nisu rezultat opsjednutosti zlim duhom, već oni prirođeno jednostavno ne vole te stvari. Osjećaju neprijateljstvo i odbojnost prema tim stvarima; u svojim životima i u svojim kostima osjećaju odbojnost kad se susretnu s pozitivnim stvarima. Ako im svjedočiš o Bogu ili s njima razgovaraš o istini, razvit će mržnju prema tebi, a može im doći i da te napadnu. Prošli smo put u razgovoru u zajedništvu obradili ovaj aspekt neprijateljstva i odbojnosti antikrista prema pozitivnim stvarima, pa o tome nećemo ponovno raspravljati ovaj put. U ovom razgovoru u zajedništvu istražit ćemo drugi aspekt. Koji je to drugi aspekt? Antikristi osjećaju neprijateljstvo i odbojnost prema pozitivnim stvarima, pa što onda vole? Danas ćemo analizirati i raščlaniti opaku prirodu antikrista s te strane i iz te perspektive. Je li to nužno? (Jest.) Nužno je. Biste li to mogli sami shvatiti? (Ne.) Odbojnost antikrista prema pozitivnim stvarima i istini njihova je opaka priroda. Dakle, na temelju toga, pažljivo razmislite što antikristi vole i kakve stvari vole raditi, kao i njihov način i sredstva djelovanja te vrstu ljudi koju vole – nije li to bolja perspektiva i strana s koje se može promatrati njihova opaka priroda? To pruža specifičniji i objektivniji pogled. Kao prvo, antikristi ne vole pozitivne stvari, po čemu se da zaključiti da su im neprijateljski nastrojeni i da vole negativne stvari. Koji su neki primjeri negativnih stvari? Laži i prijevara – nisu li to negativne stvari? Da, laži i prijevara negativne su stvari. Dakle, što je pozitivna suprotnost lažima i prijevari? (Poštenje.) Točno, to je poštenje. Voli li Sotona poštenje? (Ne.) On voli prijevaru. Što je prva stvar koju Bog zahtijeva od ljudi? Bog kaže: „Ako želiš vjerovati u Mene i slijediti Me, kakva osoba trebaš prije svega biti?” (Poštena osoba.) Dakle, što je prva stvar kojoj Sotona uči ljude? Da lažu. Koji je prvi dokaz opake prirode antikrista? (Prijevara.) Da, antikristi vole prijevaru, vole laži te preziru i mrze poštenje. Iako je poštenje pozitivna stvar, oni ga ne vole, već osjećaju odbojnost i mržnju prema njemu. Nasuprot tome, vole prijevaru i laži. Ako netko često govori istinu pred antikristima, izgovarajući riječi kao što su: „Voliš obavljati posao s pozicije statusa, a ponekad si lijen”, kako se antikristi osjećaju zbog toga? (Ne prihvaćaju to.) Neprihvaćanje je jedan od stavova koje posjeduju, no je li to sve? Kakav je njihov stav prema toj osobi koja govori istinu? Osjećaju odbojnost i ne vole je. Neki antikristi braći i sestrama kažu: „Vodim vas već neko vrijeme. Molim vas, recite mi svi svoja mišljenja o meni.” Svi misle: „Budući da si tako iskren, dat ćemo ti povratne informacije.” Neki kažu: „Prilično si ozbiljan i marljiv u svemu što radiš i podnio si mnogo patnje. Jedva to možemo gledati i osjećamo tjeskobu zbog tebe. Božjoj kući dobro bi došlo više vođa poput tebe! Kad bismo morali istaknuti neku manu, to bi bilo da si previše ozbiljan i marljiv. Ako se preopteretiš i izgoriš, nećeš moći nastaviti raditi, pa nećemo li onda biti gotovi? Tko će nas voditi?” Kad antikristi to čuju, osjećaju se zadovoljno. Znaju da je to laž, da im se ti ljudi ulaguju, ali voljni su to slušati. Zapravo, ljudi koji to govore igraju se s tim antikristima kao s budalama, ali ti bi antikristi radije ispali budale nego razotkrili te riječi. Antikristi vole ljude koji im se tako ulizuju. Ti pojedinci ne spominju mane, iskvarene naravi ili nedostatke antikrista, već ih potajno hvale i uzdižu. Iako je jasno da su njihove riječi laži i laskanje, antikristi ih rado prihvaćaju te ih smatraju utješnima i ugodnima. Te su riječi za antikriste bolje od uživanja u najfinijim delicijama. Nakon što čuju te riječi, osjećaju se samodopadno. Što to ilustrira? To pokazuje da unutar antikrista postoji određena narav koja voli laži. Pretpostavimo da im netko kaže: „Previše si ohol i nepravedno postupaš s ljudima. Dobar si prema onima koji te podržavaju, ali ako se netko drži podalje od tebe ili ti se ne ulaguje, omalovažavaš ga i ignoriraš.” Nisu li to istinite riječi? (Jesu.) Kako se antikristi osjećaju nakon što to čuju? Postaju nesretni. Ne žele to čuti i ne mogu to prihvatiti. Pokušavaju pronaći izgovore i razloge da objasne stvari i izglade situaciju. Što se tiče onih koji stalno laskaju antikristima osobno, koji uvijek govore milozvučne riječi da bi ih potajno hvalili, čak ih i jasno varaju svojim riječima, antikristi nikada ne istražuju te ljude, već ih koriste kao važne osobe. Čak stavljaju okorjele lažljivce na važne položaje, dodjeljuju im određene važne i dostojanstvene dužnosti, dok one koji uvijek govore iskreno i često prijavljuju probleme raspoređuju da svoje dužnosti obavljaju na manje upadljivim položajima, sprječavajući ih da imaju pristup višem vodstvu ili da budu poznati ili bliski većini ljudi. Nije važno koliko su ti ljudi talentirani ili koje dužnosti mogu obavljati u Božjoj kući – antikristi sve to ignoriraju. Brinu se samo o tome tko se može baviti prijevarom i tko im je od koristi; to su pojedinci koje stavljaju na važne položaje, nimalo ne uzimajući u obzir interese Božje kuće.

Antikristi vole prijevaru i laži. Pretpostavimo, na primjer, da crkve za koje su odgovorni ne obraćaju nikakvu pažnju na rad na evanđelju i ne usredotočuju se na obučavanje ljudi da propovijedaju evanđelje, pa kao rezultat toga, rad na evanđelju postiže slabe rezultate i malo je ljudi zadobiveno. Antikristi se, međutim, boje da bi ljudi mogli izvijestiti o stvarnoj situaciji. Mrze svakoga tko govori iskreno, a vole one koji mogu lagati, baviti se prijevarom i prikrivati loše vijesti. Dakle, kakav razgovor antikristi najviše vole čuti? „Svatko tko propovijeda evanđelje u našoj crkvi sposoban je svjedočiti i svatko je od njih stručnjak za propovijedanje evanđelja.” Nije li namjena tih riječi da prevare ljude? Ali antikristi uživaju slušati takve stvari. Kako antikristi reagiraju nakon što to čuju? Kažu: „Sjajno, rezultati rada na evanđelju naše crkve stalno se poboljšavaju, puno su bolji od rezultata drugih crkava. Ljudi koji propovijedaju evanđelje u našoj crkvi svi su majstori u tome.” Antikristi i oni koji im laskaju na taj način hvale jedni druge, a antikristi ne razotkrivaju njihovo besramno laskanje. Antikristi rade na ovaj način: kad ih njihovi podređeni prevare, oni dragovoljno nasjednu na to. Antikristi jednostavno tako zabušavaju. Ako netko zna stvarnu situaciju i istupi da kaže: „Ovo nije točno. Od deset pojedinaca kojima smo propovijedali evanđelje, utvrdili smo da dvoje njih ne prihvaća istinu i već su odustali od istraživanja. Samo troje od ostalih osam istinski vjeruje u Boga. Potrudimo se svim silama dovesti to troje.” Kad se stvarnost situacije razotkrije, kako antikristi reagiraju? Misle: „Nisam znao za te stvari!” Kad netko govori istinu o stvarnoj situaciji o stvarima kojih antikristi nisu bili svjesni, slažu li se ili ne slažu s njima, jesu li sretni ili nesretni? Nesretni su. Zašto su nesretni? Oni su vođe, a ipak nisu svjesni i ne shvaćaju pojedinosti i činjenice u vezi s radom crkve – čak im je potreban netko tko razumije što se stvarno događa da im sve to objasni. Kad netko tko razumije situaciju i govori iskreno razjasni te stvari, koji je početni osjećaj antikrista? Osjećaju se kao da su potpuno izgubili obraz i da će im se ugled srozati. S obzirom na opaku prirodu antikrista, što će učiniti? U njima će se pojaviti mržnja i mislit će: „Ti brbljavče! Da ti nisi progovorio, ovo bi prošlo nezapaženo. Zahvaljujući tebi, svi znaju za to i mogli bi se početi diviti tebi umjesto meni. Ne čini li me to nesposobnim, kao da ne obavljam nikakav stvarni posao? Zapamtit ću te. Govoriš istinu, izazivaš me i protiviš mi se na svakom koraku. Pobrinut ću se da zažališ!” Razmislite o tome kako gledaju na one koji savjesno rade, koji govore iskreno i koji odano vrše svoje dužnosti? Vide ih kao protivnike. Nije li to iskrivljavanje činjenica? Ne samo da ne uspijevaju odmah surađivati i ispraviti svoje pogreške u radu, već i dalje zanemaruju svoje dužnosti. Čak gaje mržnju prema onima koji govore istinu i koji su pažljivi i odgovorni u svom radu. Mogu čak pokušati i mučiti ih. Nije li to ponašanje antikrista? (Jest.) Kakva je to narav? To je opačina. Opačina antikrista razotkriva se na ovaj način. Kad god se pojavi poštena osoba, kad god netko izgovori poštene, istinite riječi i kad god se netko drži načela i istražuje pravu prirodu stvari, antikristi osjećaju odbojnost i preziru ih, a njihova opaka priroda izbija iz njih i otkriva se. Kad god postoji prijevara i kad god se govore laži, antikristi postaju oduševljeni, uživaju u tome, pa čak i zaborave na sebe. Je li itko od vas čitao „Carevo novo ruho”? Ponašanje antikrista donekle je slične prirode. U toj priči car je gol paradirao ulicama, a tisuće ljudi uzvikivalo je: „Carevo novo ruho uistinu je prekrasno! Car izgleda tako divno! Car je tako velik! Carevo novo ruho doista je čarobno!” Svi su govorili laži. Je li car znao? Bio je potpuno gol, kako je mogao biti nesvjestan činjenice da ne nosi odjeću? To se zove glupost. Dakle, tim opakim antikristima, unatoč tome što su podmukli i prijevarni, nedostaje mudrosti. Zašto kažem da im nedostaje mudrosti? Zato što su poput tog golog cara. Nije imao sposobnost razlučiti riječi čija je namjena bila da ga se prevari. Čak je bio sposoban hodati uokolo gol, izlažući svoju ružnoću. Nije li to glupost? Dakle, što to opačina antikrista često otkriva? Njihovu glupost.

S obzirom na to da antikristi imaju opaku prirodu, vole prijevaru i laži, a ne vole poštenje i s obzirom na to da mrze istinit govor, u crkvama koje su pod vlašću antikrista oni pojedinci koji su ili pošteni ili teže poštenju, oni koji primjenjuju istinu i ne žele varati ili lagati često su podvrgnuti mučenju. Nije li tako? Što istinitije govoriš, to će te antikrist više mučiti i što istinitije govoriš, to će te on više mrziti. Suprotno tome, oni koji im laskaju i varaju ih, stječu naklonost i omiljeni su u njihovim očima. Nisu li antikristi opaki? Imate li takve opake antikriste oko sebe? Jeste li ih ikada susreli? Ne dopuštaju ljudima da govore istinu; tko god govori istinu, ušutkaju ga. Ako uspiješ lagati i složiti se s onim što govore, postajući njihov suučesnik, tada ti više neće biti protivnici. Ako ustraješ u govorenju istine i rješavanju stvari u skladu s istina-načelima, mučit će te prije ili kasnije. Je li itko od vas bio mučen? Bili ste mučeni samo zato što ste razotkrili zla djela lažnih vođa i antikrista i na kraju ste bili mučeni do te mjere da se niste usuđivali ništa reći čak i da ste htjeli. Je li se to ikad dogodilo? Govorenje istine i prijavljivanje problema dovelo je do toga da si bio mučen. Je li u raznim crkvama itko od vas bio mučen zbog prijavljivanja problema? Ako je netko tko laže i vara crkvu orezan, je li on mučen? (Ne.) To je normalna disciplina; to nije isto što i mučenje. To se događa zato što si nemaran u svojoj odgovornosti, kršiš načela i radiš s pogrešnim namjerama, lažući i varajući, što dovodi do toga da si orezan. Dakle, u Božjoj prisutnosti nikad nećeš snositi nikakve posljedice za govorenje istine. No u prisutnosti Sotone i antikrista moraš biti oprezniji. To odražava izreku: „Biti blizu kralja opasno je kao leći s tigrom.” Kad razgovaraš s njima, uvijek moraš uzeti u obzir njihovo raspoloženje, procjenjivati njihovu sreću i je li im izraz lica mračan ili vedar, a zatim odlučiti što reći kako bi bilo u skladu s njihovim mislima. Na primjer, ako antikrist kaže: „Zar danas neće padati kiša?”, ti moraš reći: „Prognoza kaže da će danas padati kiša.” U stvarnosti, kad antikrist kaže da bi danas mogla padati kiša, to je zato što ne želi izaći i vršiti svoju dužnost. Ako kažeš: „Prognoza kaže da će danas biti sunčano”, on će se naljutiti. Morat ćeš brzo reći: „Oh, pogriješio sam. Danas će padati kiša.” Antikrist kaže: „Upravo si rekao da neće padati kiša. Kako sada možeš reći da će padati kiša?” Morat ćeš odgovoriti: „Samo zato što je sada sunčano ne znači da će tako i ostati. Kao što su stari rekli: ‚Nebo ima svoje neočekivane oluje.’ Vremenske prognoze nisu uvijek točne, ali vaša je prosudba točna u dlaku!” Kad antikrist to čuje, postaje zadovoljan i hvali te što si razuman. Ponašate li se ikada ovako? Ponašate, zar ne? Jeste li sposobni činiti ono što antikristi često čine, ne dopuštajući ljudima da govore istinu i mučeći svakoga tko to čini? Zar niste svi gledali dvorske drame? Kakav je odnos između cara i njegovih ministara na dvoru? Njihov odnos možda nije lako izraziti jednom rečenicom, ali među njima postoji jedan fenomen, a to je da car ničije riječi ne shvaća doslovno. On analizira i pomno ispituje sve što njegovi ministri kažu i nikada to ne uzima kao istinu. To je njegovo načelo za slušanje govora svojih ministara. Što se tiče ministara, oni moraju biti vješti u razumijevanju onoga što nije izrečeno. Na primjer, kad car kaže: „Premijer Wang danas je nešto spomenuo”, i tako dalje i tako dalje, svi to slušaju i misle: „Čini se da car želi promaknuti premijera Wanga, ali najviše se boji da ljudi stvaraju frakcije, traže osobnu korist i bune se, pa ne mogu otvoreno podržati premijera Wanga. Moram stajati u sredini, niti mu se protiviti niti ga podržavati, tako da car ne može razlučiti moje prave namjere – ali da se ni ne protivim carevoj volji.” Vidiš, u njihovim umovima čak i jedna jedina izjava uključuje toliko razmišljanja, sa zaokretima i obratima zamršenijim od zmijskog puta. Srž onoga što govore ostaje neuhvatljiva, obavijena dvosmislenošću. Potrebne su godine nakupljenog iskustva da bi se analiziralo koje su izjave istinite ili lažne i morate dešifrirati njihovo namjeravano značenje na temelju toga kako se obično ponašaju i govore. Ukratko, u njihovu govoru nema nijedne istinite izjave i sve što kažu su laži. Svačiji dijalog, bilo onih nižeg ili višeg ranga, sadrži vlastiti način govora. Oni govore sa svog stajališta, ali ono što kažu nikada nije doslovno značenje koje čuješ – to su samo laži. Kako nastaju laži? Budući da ljudi u svoj govor i postupke unose određene namjere, svrhe i motive, kad govore, paze na svoje riječi i njihove implikacije, okolišaju i imaju vlastiti način govora. Jednom kad imaju način, je li to i dalje istinit govor? Ne, nije. Njihove riječi sadrže mnogo slojeva značenja, kombinaciju istine i laži – nešto istinito, nešto lažno – a nešto je namijenjeno da prevari. U svakom slučaju, nisu istinite. Uzmimo primjer premijera Wanga koji je upravo spomenut. Netko se na dvoru otvoreno protivi premijeru Wangu. Njegovo protivljenje nije odmah očito kao istinito ili lažno. Morate gledati dalje. U sljedećoj sceni on pije u tajnoj sobi u kući premijera Wanga. Ispostavlja se da njih dvojica rade zajedno. Ako samo gledaš scenu u kojoj se ta osoba protivi premijeru Wangu, kako možeš vidjeti da njih dvojica rade zajedno? Zašto mu se protivio? Da bi izbjegao sumnju i iskoristio to da car spusti gard i ne posumnja da su u dosluhu. Nije li to taktika? (Jest.) Ti ljudi žive u tom krugu gdje se ne usuđuju reći ni jednu jedinu riječ istine. Ako je svakodnevno govorenje laži tako iscrpljujuće, zašto ne odu? Čak posjećuju grob protivnika koji je umro – o čemu se tu radi? Oni se jednostavno vole boriti protiv drugih; bez borbe osjećaju da je život dosadan. Misle da je život prejednoličan ako nema borbe. Kad nemaju mjesta gdje bi iskoristili sve te spletke i zavjere u svom umu, potreban im je suparnik protiv kojeg će se boriti da vide tko je superioran. Tada osjećaju da njihov život ima vrijednost. Ako njihov protivnik umre, osjećaju kao da u njihovu životu više nema smisla. Recite Mi, mogu li se takvi ljudi popraviti? (Ne mogu.) To je njihova priroda. Antikristi imaju takvu prirodu: svakodnevno se bore protiv drugih i s vođama i djelatnicima. Čak se bore i protiv Boga, svakodnevno govoreći laži i varajući, prekidajući i ometajući rad Božje kuće. Ne mogu mirovati ni trenutka. Ne mogu prihvatiti istinu, bez obzira na to kako im se o njoj govorilo u zajedništvu. Poput velikog crvenog zmaja, neće mirovati dok ne budu potpuno uništeni.

Antikristi ne vole one koji govore istinu, ne vole poštene ljude. Uživaju u prijevari i lažima. Kakav je, onda, njihov stav prema Bogu? Na primjer, kakav je njihov stav prema tome što Bog od ljudi zahtijeva da budu pošteni? Kao prvo, oni se prema toj istini odnose s prijezirom. Njihova sposobnost da preziru pozitivne stvari doista ukazuje na njihov problem i već dokazuje da je njihova priroda opaka. Međutim, to nije potpuna ili cjelovita slika. Ako dublje istražimo, kako antikristi shvaćaju Božji zahtjev da ljudi budu pošteni? Oni bi mogli reći: „Biti poštena osoba, govoriti bogu o svemu, sve mu reći i sve otvoreno dijeliti s braćom i sestrama – ne znači li to da gubim svoje dostojanstvo? To znači nemati dostojanstva, nemati sebe, a zasigurno ni privatnosti. To je užasno; kakva je to istina?” Ne gledaju li oni na to tako? Antikristi ne samo da u dubini srca osjećaju prijezir prema Božjim riječima i zahtjevu da se bude pošten, već ih mogu čak i osuditi. Ako ih mogu osuditi, mogu li biti pošteni ljudi? Nipošto ne, nipošto ne mogu biti pošteni. Kakva je reakcija antikrista kad vide da neki ljudi priznaju da su lagali? Iz dubine srca preziru i ismijavaju takvo ponašanje. Vjeruju da su ljudi koji pokušavaju biti pošteni previše glupi. Nije li opako definirati poštene ljude kao budale? (Jest.) To je opako. Oni misle: „Tko govori istinu u današnjem društvu? Bog od tebe traži da budeš pošten, a ti doista pokušavaš biti pošten – čak i o takvim stvarima pošteno govoriš. Doista si nevjerojatno glup!” Prezir koji u dubini srca osjećaju prema poštenim ljudima dokazuje da osuđuju tu istinu i gnušaju je se te da je niti prihvaćaju niti joj se pokoravaju. Nije li to opačina antikrista? Ta je istina očito pozitivna stvar i aspekt proživljavanja normalne ljudskosti koju bi ljudi trebali posjedovati u smislu svog vladanja, ali antikristi je osuđuju. To je opako. U crkvi često postoje ljudi koji, zato što prijave probleme ili opišu stvarno stanje stvari Višnjemu, na kraju budu „orezani” od strane određenih vođa – budu mučeni. Ponekad, kad Višnji pita o situaciji u crkvi, neki vođe izvještavaju samo o pozitivnim stvarima, a izostavljaju negativne. Kad neki ljudi čuju da izvještaji tih vođa nisu činjenični i zatraže od njih da kažu istinu, ti ih vođe gurnu u stranu i spriječe ih da kažu istinu. Neki ljudi ne prihvaćaju način na koji antikristi rade. Misle: „Budući da nećeš pošteno govoriti, neću te smatrati vođom. Reći ću istinu Višnjemu. Ne bojim se da će me orezati.” I tako, oni vjerno izvijeste Višnjega o stvarnoj situaciji. Kad to učine, to digne crkvu na noge. Kako to? Zato što su ti ljudi razotkrili činjenice o tim antikristima – razotkrili su stvarno stanje stvari. Slažu li se antikristi s tim? Mogu li to tolerirati? Nipošto neće poštedjeti ljude koji su prijavili problem. Što antikristi čine? Ubrzo nakon toga sazovu sastanak o tom pitanju, zatraže od ljudi da o tome raspravljaju i promatraju njihove reakcije. Većina ljudi, koja je lako povodljiva, razmatra stvar i misli: „Netko je prijavio činjenice i sada je ovaj vođa u opasnosti. Mi nismo prijavili što se događa – ako Višnji odluči kazniti ovog vođu, nećemo li i mi s njime biti upleteni u to?” Stoga ti ljudi pronalaze načine da obrane vođe i, kao rezultat toga, ljudi koji su prijavili istinu postaju izolirani. Na taj način antikristi mogu raditi što god žele jer, bez obzira na to kakva zla činili, nitko se ne usuđuje prijaviti situaciju Višnjemu i time postižu svoje ciljeve. Stoga za neke ljude prijavljivanje situacije Višnjemu predstavlja mnoge stvarne poteškoće. Oni znaju činjenice, ali antikristi ih uvijek žele ušutkati. Popuštaju iz straha i plašljivosti te ne postaju li time žrtve prisile antikrista? Kad ti antikristi na kraju budu razotkriveni i smijenjeni, što misliš kako se osjećaju ljudi koji su pristali na kompromis? Žale li zbog toga? (Da, žale.) Osjećaju i zadovoljstvo i kajanje, misleći: „Da sam znao da će ovako završiti, ne bih bio odustao. Trebao sam ga nastaviti razotkrivati i prijavljivati njegove probleme dok ne bude smijenjen.” Ali većina ljudi to ne može učiniti; previše su plašljivi.

Antikristi vole prijevaru i laži te se gnušaju poštenja; to je prvo jasno očitovanje njihove opake prirode. Vidiš, neki ljudi uvijek govore na način koji je teško shvatiti. Ponekad njihove rečenice imaju početak, ali nemaju kraj, a ponekad imaju kraj, ali nemaju početak. Ne možeš uopće razaznati što žele reći, ništa što kažu nema ti smisla, a ako ih pitaš da ti jasno objasne, neće. U govoru često koriste zamjenice. Na primjer, izvještavaju o nečemu i kažu: „Onaj tip – hm, on je mislio to, a onda braća i sestre nisu baš…” Mogli bi tako satima, a da se i dalje ne izraze jasno, mucajući i zamuckujući, ne dovršavajući rečenice, izgovarajući samo pojedinačne riječi koje nemaju veze jedna s drugom, ostavljajući te nimalo pametnijim nakon što si to čuo – pa čak i tjeskobnim. Zapravo su puno učili i dobro su obrazovani – pa zašto onda nisu u stanju izgovoriti potpunu rečenicu? To je problem naravi. Toliko su ljigavi da im je potreban velik napor da izgovore i mrvicu istine. U onome što antikristi govore nema fokusa, uvijek postoji početak, ali nema kraja; izlanu pola rečenice, a drugu polovicu progutaju i uvijek ispipavaju teren jer ne žele da razumiješ što misle, žele da pogađaš. Da ti kažu izravno, shvatio bi što govore i prozreo bi ih, zar ne? Oni to ne žele. Što žele? Žele da sam pogađaš i sretni su ako vjeruješ da je to što si pogodio istina – u tom slučaju oni to nisu rekli, pa ne snose nikakvu odgovornost. Osim toga, što dobivaju kad im kažeš svoje nagađanje o tome što su mislili? Ono što si rekao upravo je ono što su pokušali izvući iz tebe i to im govori o tvojim idejama i gledištima o toj stvari. Nakon toga govorit će selektivno, birati što reći, a što ne i kako to reći, a zatim će poduzeti sljedeći korak u svom planu. Svaka rečenica završava zamkom i, dok ih slušaš, ako im stalno dovršavaš rečenice, potpuno ćeš upasti u zamku. Je li im naporno uvijek tako govoriti? Njihova je narav opaka – ne osjećaju umor. To im je potpuno prirodno. Zašto ti žele stvarati te zamke? Zato što ne mogu jasno vidjeti tvoja gledišta i boje se da ćeš ih prozreti. U isto vrijeme dok tebi pokušavaju onemogućiti da ih razumiješ, oni pokušavaju razumjeti tebe. Žele iz tebe izvući tvoja gledišta, ideje i metode. Ako uspiju, njihove su zamke uspjele. Neki ljudi odugovlače često govoreći „hm” i „ha”; ne izražavaju određeno gledište. Drugi odugovlače govoreći „kao” i „pa…”, prikrivajući ono što stvarno misle, koristeći to umjesto onoga što zapravo žele reći. U svakoj njihovoj rečenici ima mnogo beskorisnih pomoćnih riječi, priloga i pomoćnih glagola. Kad bi snimio njihove riječi i zapisao ih, otkrio bi da nijedna od njih ne otkriva njihova gledišta ili stavove o toj stvari. Sve njihove riječi sadrže skrivene zamke, iskušenja i mamce. Kakva je to narav? (Opaka.) Vrlo opaka! Ima li tu prijevare? Te zamke, iskušenja i mamci koje stvaraju nazivaju se varkom. To je zajednička karakteristika ljudi s opakom biti antikrista. Kako se ta zajednička karakteristika očituje? Izvještavaju o dobrim vijestima, ali ne i o lošima, govore isključivo ono što zvuči lijepo, govore isprekidano, djelomično skrivaju pravo značenje koje žele reći, govore zbunjujuće, govore dvosmisleno, a njihove riječi nose iskušenja. Sve su to zamke i sve su to sredstva prijevare.

Većina antikrista iskazuje ta očitovanja te govori i postupa na taj način. Biste li to mogli razlučiti da ste s njima dugo u kontaktu? Biste li ih mogli prozreti? Najprije moraš utvrditi jesu li pošteni ljudi. Bez obzira na to koliko zahtijevaju od drugih da budu pošteni i govore istinu, moraš vidjeti jesu li oni sami pošteni ljudi, nastoje li biti pošteni te kakvo je njihovo gledište i stav prema poštenim ljudima. Pogledaj osjećaju li u dubini srca odbojnost prema poštenim ljudima, gnušaju li ih se i diskriminiraju li ih ili pak i oni duboko u sebi žele biti pošteni ljudi, ali im je to teško i izazovno, pa to ne mogu postići. Trebaš shvatiti kakva je njihova situacija. Bi li to mogao razlučiti? Možda to nećeš moći u kratkom vremenskom razdoblju jer ako su vješti u svojim prijevarnim metodama, možda ih nećeš prozreti. No s vremenom će ih svatko moći prozreti; ne mogu zauvijek skrivati istinu o sebi. To je kao kad veliki crveni zmaj često govori da „služi narodu” i da je „javni sluga naroda”. Ali tko danas još vjeruje da je to narodna stranka? Tko još vjeruje da donosi odluke u ime naroda? Nitko više u to ne vjeruje, zar ne? U početku su ljudi imali optimistična očekivanja, misleći da s Komunističkom partijom mogu promijeniti svoju sudbinu i postati gospodari, da će ona služiti narodu i djelovati kao njegov javni sluga. Ali tko danas još vjeruje u njezine đavolje riječi? Kako je ljudi sada ocjenjuju? Postala je javni neprijatelj naroda. Dakle, kako je od javnog sluge postala javni neprijatelj? Kroz njezina djela i uspoređujući njezina djela s njezinim riječima, ljudi su otkrili da su sve što je govorila bile samo prijevarne laži, neistine i riječi namijenjene da zataška istinu o sebi. Govorila je najljepše riječi, ali je činila najgore stvari. I antikristi su takvi. Na primjer, braći i sestrama govore: „Trebate odano vršiti svoje dužnosti – ne dopustite da budu onečišćene osobnim nečistoćama.” Ali razmislite, postupaju li oni sami tako? Kad im nešto predložiš, čim samo malo otkriješ svoje mišljenje, neće se složiti s tim niti ga prihvatiti. Kad se njihovi osobni interesi sukobe s njihovim dužnostima ili interesima Božje kuće, bore se za svaki novčić i ne odstupaju ni za dlaku. Razmisli o njihovu ponašanju, a zatim ga usporedi s onim što govore. Što primjećuješ? Njihove riječi zvuče lijepo, ali sve su to neistine s ciljem varanja ljudi. Kad spletkare i bore se za svoje interese, njihovo ponašanje, kao i namjere, sredstva i metode njihovih postupaka, sve je to pravo – nije lažno. Na temelju tih stvari možeš steći određenu sposobnost razlučivanja o antikristima.

Antikristi vole laži i prijevaru – što još vole? Vole taktike, spletke i zavjere. Rade prema Sotoninoj filozofiji, nikada ne tragaju za istinom, u potpunosti se oslanjaju na laži i prijevaru te se koriste spletkama i zavjerama. Bez obzira na to koliko im jasno u zajedništvu govoriš o istini, čak i ako kimnu glavom u znak slaganja, neće postupati prema istina-načelima, već će razbijati glavu i postupati koristeći se spletkama i zavjerama. Nije važno koliko im jasno u zajedništvu govoriš o istini, čini se da je ne mogu razumjeti; oni jednostavno rade stvari onako kako su voljni raditi, onako kako žele i na bilo koji način koji je u njihovu vlastitom interesu. Govore slatkorječivo, skrivajući svoje pravo lice, zavaravajući i varajući ljude, a kad drugi nasjednu na to, osjećaju se zadovoljno, a njihove su ambicije i želje ispunjene. To su dosljedna metoda i pristup antikrista. Što se tiče onih poštenih ljudi koji su izravni u svom govoru, koji govore pošteno i u zajedništvu otvoreno govore o vlastitoj negativnosti, slabosti i buntovnim stanjima i koji govore iz srca, antikristi u sebi osjećaju odbojnost prema njima i diskriminiraju ih. Vole ljude koji, poput njih, govore na iskrivljen i prijevaran način i ne primjenjuju istinu. Kad susretnu takve ljude, u srcu se osjećaju oduševljeno, kao da su pronašli nekoga poput sebe. Više se ne brinu da su drugi bolji od njih ni o tome da su ih u stanju razlučiti. Nije li to očitovanje opake prirode antikrista? Ne pokazuje li to da su opaki? (Da, pokazuje.) Zašto te stvari mogu pokazati da su antikristi opaki? Pozitivne stvari i istina ono su što bi svako razumno stvoreno biće sa savješću trebalo voljeti. No kad se radi o antikristima, oni te pozitivne stvari smatraju trnom u oku. Svatko tko ih se pridržava ili ih primjenjuje postaje njihov neprijatelj, a oni su neprijateljski raspoloženi prema takvim pojedincima. Ne nalikuje li to prirodi Sotonina neprijateljstva prema Jobu? (Da.) To je ista priroda, ista narav kao Sotonina i ista bit. Priroda antikrista potječe od Sotone i oni pripadaju istoj kategoriji kao Sotona. To znači da su antikristi u savezu sa Sotonom. Je li ta izjava pretjerana? Nimalo; potpuno je točna. Zašto? Zato što antikristi ne vole pozitivne stvari. Uživaju u prijevari, vole laži, iluzorne privide i pretvaranje. Mogu li se pokoriti i radosno to prihvatiti ako netko razotkrije njihovo pravo lice? Ne samo da to ne bi mogli prihvatiti, već bi odgovorili bujicom uvreda. Ljudi koji govore istinu ili razotkrivaju njihovo pravo lice razljutili bi ih i natjerali ih da pobjesne. Može, na primjer, postojati antikrist koji je vrlo vješt u pretvaranju. Svi ga doživljavaju kao dobru osobu: punu ljubavi, sposobnu suosjećati s ljudima, razumjeti tuđe poteškoće, osobu koja često podržava one koji su slabi i negativni i pomaže im. Kad god drugi imaju poteškoća, on je u stanju pokazati razumijevanje i opravdati ih. U srcima ljudi taj je antikrist veći od Boga. Što se tiče te osobe koja se pretvara da je časna, može li prihvatiti ako razotkriješ njezino pretvaranje i prijevaru, ako joj kažeš istinu? Ne samo da to neće prihvatiti, već će početi pojačavati svoje pretvaranje i prijevaru. Reci Mi, da si razotkrio prijevaru farizeja kad su nosili sveto pismo na uglove ulica da bi se molili i naglas ga čitali da ih svi čuju i rekao im da to rade radi pokazivanja, bi li oni priznali to što si rekao? Bi li to rado prihvatili? Bi li razmislili o tvojim riječima? Bi li mogli priznati da je to što su radili prijevara i varka? Bi li mogli razmisliti, pokajati se i nikada više tako ne postupiti? Nipošto ne bi. Da si nastavio govoreći: „Tvoji postupci zaluđuju ljude i ići ćeš u pakao i bit ćeš kažnjen”, ne bi li to bilo govorenje istine? (Bi.) To je govorenje istine. Bi li to prihvatili? Ne, odmah bi pobjesnjeli i rekli: „Što? Kažeš da ću ići u pakao i biti kažnjen? Svašta! Ja vjerujem u boga, a ne ti! Tvoje riječi ne znače ništa!” Je li to kraj? Što bi sljedeće učinili? Nastavili bi, govoreći: „Proputovao sam nadugo i naširoko, propovijedao evanđelje tolikim ljudima, donio toliko ploda, ponio toliko križeva i toliko sam patio u zatvoru – ti, dijete jedno, kad sam ja počeo vjerovati u gospodina, ti si još bio u majčinoj utrobi!” Njihova je priroda razotkrivena, zar ne? Ne propovijedaju li strpljenje i toleranciju – zašto onda ne mogu tolerirati tu sitnicu? Zašto je ne mogu tolerirati? Zato što si rekao istinu, otkrio si njihovo pravo lice i nemaju odredišta. Mogu li to još tolerirati? Ako nisu antikristi, već su samo na putu antikrista, ali mogu prihvatiti istinu, a pokazuju i očitovanje prijevare, što će učiniti ako razotkriješ njihovu prijevaru? Možda neće odmah razmisliti o sebi, a reći da to čine može zvučati nerealno i šuplje. Međutim, prva reakcija većine normalnih ljudi kad to čuju jest da osjete probijajući bol u srcu. Što taj probijajući bol označava? Znači da su pogođeni onim što čuju; nisu očekivali da će se netko usuditi postupiti tako drsko, reći istinu i osuditi ih tako pred njima – te su riječi nešto što nikada nisu očekivali i nikada prije nisu čuli. Nadalje, imaju osjećaj srama i žele sačuvati obraz. Dok razmišljaju o tome da si im rekao da je stajanje na uglu ulice da se mole i čitaju sveto pismo zaluđivanje ljudi, nakon samoispitivanja otkrivaju da su to doista činili kako bi pokazali ljudima koliko su predani, koliko vole Gospodina i koliko mogu trpjeti, da je to prijevara i da je ono što si rekao bila istina. Otkrivaju da, ako nastave tako postupati, neće moći pokazati svoje lice drugim ljudima. Imaju osjećaj srama i s tim osjećajem srama možda će se moći donekle obuzdati i zaustaviti svoja zla djela ili svoje postupke koji su besramni i zbog kojih bi izgubili obraz. Što znači kad ne nastave tako postupati? To podrazumijeva naznaku pokajanja. Nije sigurno da će se definitivno pokajati, ali barem postoji mogućnost pokajanja, što je mnogo bolje od antikrista i farizeja. Po čemu je to bolje? Zato što imaju savjest i osjećaj srama riječi kojima ih drugi ljudi razotkrivaju bodu ih u srce. Iako se možda osjećaju posramljeno i kao da im je dostojanstvo povrijeđeno, mogu barem priznati da su te riječi ispravne. Čak i ako ne mogu sačuvati obraz, duboko u sebi već su priznali i pokorili se tim riječima, već su ih prihvatili. Po čemu su antikristi drukčiji? Zašto kažemo da su antikristi opaki? Opačina antikrista leži u činjenici da, kad čuju nešto što je ispravno, ne samo da to ne mogu prihvatiti, već, naprotiv, to mrze. Osim toga, pribjegavaju vlastitim načinima, tražeći izgovore, razloge i razne objektivne čimbenike kako bi se obranili i opravdali. Koji cilj žele postići? Cilj im je pretvoriti negativne stvari u pozitivne, a pozitivne u negativne – žele preokrenuti situaciju. Nije li to opako? Oni misle: „Bez obzira na to koliko si u pravu, ili koliko su tvoje riječi u skladu s istinom, možeš li se oduprijeti mom rječitom jeziku? Iako su sve riječi koje izgovaram očito lažne, prijevarne i zaluđujuće, i dalje ću poricati i osuđivati ono što ti kažeš.” Nije li to opako? Doista, to je opako. Misliš li da antikristi, kad vide dobre ljude, ne smatraju te ljude poštenima u srcu? Smatraju ih poštenim ljudima i onima koji teže istini, ali koja je njihova definicija poštenja i težnje za istinom? Misle da su pošteni ljudi glupi. Osjećaju odbojnost prema težnji za istinom, gnušaju je se i neprijateljski su raspoloženi prema njoj. Vjeruju da je to lažno, da nitko ne bi mogao biti toliko glup da ostavi sve u težnji za istinom, da bilo kome bilo što kaže i da sve povjeri Bogu. Nitko nije toliko glup. Smatraju da su svi ti postupci lažni i ne vjeruju ni u jedan od njih. Vjeruju li antikristi da je Bog svemoguć i pravedan? (Ne vjeruju.) Dakle, iza svih tih stvari u svojim mislima stavljaju upitnike. Što to implicira? Kako da protumačimo tu hrpu upitnika? Oni ne samo da u to sumnjaju ili da to preispituju; već na kraju to i poriču te ciljaju na preokretanje situacije. Na što mislim pod preokretanjem situacije? Oni misle: „Koja je korist od toga da si tako pravedan? Ako se laž ponovi tisuću puta, postaje istina. Ako nitko ne govori istinu, onda to nije istina i nema koristi – to je samo laž!” Nije li to izvrtanje ispravnog i pogrešnog? To je Sotonina opačina – iskrivljavanje činjenica i izvrtanje ispravnog i pogrešnog – to je ono što oni vole. Antikristi se ističu u pretvaranju i prijevari. Ono u čemu se ističu, naravno, inherentno je njihovoj srži, a ono što je inherentno njihovoj srži upravo je ono što je u njihovoj priroda-biti. Štoviše, to je ono za čime žude i što vole, a to je i pravilo po kojem preživljavaju na ovom svijetu. Vjeruju u izreke poput „Dobri umiru mladi, dok zli žive do duboke starosti”, „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Čovjekova je sudbina u njegovim vlastitim rukama”, „Čovjek će pobijediti prirodu” i tako dalje. Je li ijedna od tih izjava u skladu s ljudskošću ili prirodnim zakonima koje normalni ljudi mogu shvatiti? Nijedna. Pa kako onda antikristi mogu toliko voljeti te đavolje izreke Sotone i čak ih smatrati svojim geslima? Može se samo reći da je to zato što je njihova priroda previše opaka.

Bio je jedan crkveni vođa s kojim sam došao u kontakt nekoliko puta tijekom otprilike godinu dana. Imali smo nekoliko prilika za susret, ali naši su razgovori bili ograničeni jer on nije bio od onih koji slobodno govore. Što to znači – „ne govoriti slobodno”? To znači da ne bi rekao mnogo čak ni kad bi mu ti postavljao pitanja. A je li bio takav i u ophođenju s drugima u crkvi? Postojale su dvije moguće situacije. Svojim istomišljeniciam imao je mnogo toga reći. Međutim, s onima koji nisu bili istomišljenici postao bi oprezan i govorio bi manje slobodno. Kasnije sam zaključio da je tijekom Mojih interakcija s njim izgovorio ukupno pet „klasičnih” fraza. Nije slobodno govorio, a kad bi nešto rekao, to bi postala „klasična” fraza. Kakva je to osoba? Možemo li ga nazvati „uglednom osobom”? Sasvim je normalno da crkveni vođe ili djelatnici budu u kontaktu sa Mnom i raspravljaju o stvarima, zar ne? Međutim, ta je osoba bila posebna. Izgovorio je samo pet fraza, pet nevjerojatno „klasičnih” fraza. Poslušajte što te fraze čini tako „klasičnima”. Svaka njegova fraza ima svoj kontekst i malu priču u pozadini. Počnimo s time odakle je potekla njegova prva fraza.

U crkvi koju je taj vođa vodio bila je jedna zla osoba koja je učinila nekoliko loših stvari i omela rad crkve. Svi su vidjeli da je riječ o zloj osobi, pa su započeli razgovarati u zajedništvu i raspravljati o njoj. Ako je trebala biti izbačena i otjerana, u crkvi je trebalo objaviti obavijest o njoj kako bi svi znali koje je loše stvari učinila i zašto je okarakterizirana kao zla osoba i otjerana. Dok su se razotkrivale neke od loših stvari koje je ta zla osoba učinila, ovaj vođa, koji obično nije puno govorio, progovorio je i rekao: „Imao je dobru namjeru.” Kako je on gledao na to što je ta zla osoba činila te loše stvari i ometala rad crkve? „Čovjek je imao dobru namjeru.” Vjerovao je da su loše stvari koje čini loša osoba u skladu s istinom, sve dok ta osoba ima dobru namjeru. Njemu su, bez obzira na prirodu njezinih postupaka, bili oni dobri ili loši, ili na posljedice njezinih postupaka, sve dok ima dobru namjeru, čak i prekidi i ometanja koja uzrokuje u skladu s istinom. „Imao je dobru namjeru.” To je bila prva fraza koju je ovaj vođa izgovorio. Jeste li ikada čuli takav govor? Zla osoba očito čini zlo, a ipak netko kaže da je gajila dobre namjere dok je činila te loše stvari. Mogu li svi razlučiti ovu frazu? Vjerujem da bi neki ljudi mogli biti zaluđeni ovom frazom jer većina ljudi misli da, sve dok netko ima dobru namjeru, ne bi se trebalo pozabaviti njime te da, ako netko učini nešto loše s dobrim namjerama, ne čini zlo namjerno. Nakon što ih je ovaj vođa tako potaknuo i zaludio, bilo je moguće da neki ljudi pređu na njegovu stranu i počnu suosjećati sa zlom osobom. Da nije bilo zaluđivanja od strane ovog vođe većina bi ljudi ispravno shvatila ovu stvar i mislila da zlu osobu treba izbaciti i otjerati jer je činila zlo. Međutim, nakon što ih je ovaj vođa potaknuo i zaludio, neki su ljudi pomislili: „Imao je dobru namjeru, to ima smisla. Ponekad smo i mi takvi. Dakle, ako učinimo nešto loše s dobrim namjerama, hoćemo li i mi biti uklonjeni i otjerani?” Kao rezultat toga, prešli su na stranu ovog vođe. Zašto? Razmišljali su o vlastitoj budućnosti. Nije li ljudima bilo lako prihvatiti frazu koju je ovaj vođa izgovorio? Koje su bile posljedice njezina prihvaćanja? Razvili su sumnje u Boga, u Njegovu pravednu narav i u Njegova načela za činjenje stvari. Razvili su sumnje u načela koja Božja kuća ima za činjenje stvari, stavili su upitnike na njih, a zatim su ih osudili. Gajili su te sumnje u svom srcu. U stvarnosti ovoj zloj osobi nije prijetilo da bude otjerana zato što je učinila jednu lošu stvar. Nitko iz Božje kuće nije otjeran samo zato što je povremeno pogriješio, bez obzira na to obavlja li fizički posao, posebnu dužnost ili dužnost koja uključuje tehničke vještine. Svi oni prolaze zajedničku karakterizaciju svojeg dosljednog ponašanja od strane crkvenih vođa te braće i sestara i tek se tada s njima postupa. Na primjer, ako je netko uvijek lijen kad bi trebao raditi i izmišlja izgovore da izbjegne posao, je li prikladno smijeniti ga na temelju takvog ponašanja? (Da.) Tako je, prikladno je. Ako ti je, primjerice, dodijeljeno da čistiš, a ti često jedeš sjemenke suncokreta, piješ čaj, čitaš novine i nehajno bacaš ljuske sjemenki uokolo, ne zanemaruješ li svoje odgovornosti? Ne samo da ne čistiš, već i stvaraš nered, što znači da zanemaruješ svoje odgovornosti. Ako si nesposoban u svom poslu, potpuno je u skladu s načelima da te se otjera i ne bi se trebao prepirati oko toga. Međutim, ovaj crkveni vođa tvrdio je da je osoba imala dobru namjeru, što je zaludilo ljude. Nakon što je vođa ovako potaknuo i zaludio ljude, neki su ga od njih poslušali i postigli su konsenzus. Ali kamo su smjestili Boga i istina-načela kad su tako postupili? Postali su poput obitelji, govoreći o „našoj crkvi” i „našoj Božjoj kući”. Kako se definiraju „crkva” i „Božja kuća”? Može li postojati Božja kuća tamo gdje nema Boga? (Ne.) Ako na nekom mjestu nema Boga, može li crkva postojati ili biti uspostavljena? (Ne, ne može.) Dakle, što je značilo kad su rekli „naša”? Značilo je da su se odvojili od Boga. Crkva je postala crkva ovog smućenog vođe, on je postao gospodar crkve, dok su ta takozvana braća i sestre i smućeni ljudi s njim stvorili bandu i ponašali se prema njemu kao rođaci. Udaljili su se od Boga, pa je Bog preuzeo ulogu izvan „Božje kuće”. To su bile posljedice koje su nastale kad je ovaj vođa izgovorio tu prvu frazu u tim okolnostima. Svi su ga osobito odobravali, misleći: „Naš je crkveni vođa pravedan, obziran prema nama, oprašta naše slabosti, pa čak i govori u našu korist. Kad pogriješimo, Bog nas uvijek razotkriva i orezuje. Ali naš nas vođa uvijek štiti, baš kao što kvočka štiti svoje piliće. Kad je on u blizini, nećemo pretrpjeti nikakve nepravde.” Svi su mu bili zahvalni. To su bile posljedice prve fraze koju je izgovorio ovaj vođa.

Nastavimo s drugom frazom koju je izgovorio ovaj vođa. U crkvi je trebalo obaviti nešto što se ticalo vanjskih poslova koje većina ljudi nije mogla obavljati ili su bili prezauzeti svojim dužnostima da bi se za njih pobrinuli. Bilo je nekih vjernika samo po imenu koji su bili vješti u rješavanju vanjskih poslova, pa je Božja kuća dodijelila nešto novca da bi netko takav obavio te zadatke, a ponekad bi Božja kuća potrošila i malo više da bi on u njezino ime obavio podosta zadataka. Recite Mi, je li Božja kuća prekršila načela time što je potrošila dodatnih 200 juana za rješavanje takvih poslova? To je bio jedini način da se ti poslovi riješe i donio je dobre rezultate, pa se tako i postupilo. Davanje toj osobi dodatnih 200 juana olakšalo je Božjoj kući rješavanje tih poslova i mnogi su problemi riješeni. Je li se isplatilo potrošiti tih dodatnih 200 juana? (Isplatilo se.) U potpunosti se isplatilo. Bilo je prikladno tako postupiti. Da je Božja kuća tih 200 juana dala nekome tko ne bi mogao obaviti te zadatke, to bi bio samo gubitak. Davanje tih 200 juana toj osobi značilo je da se zadaci mogu dobro obaviti – je li, dakle, bilo u skladu s načelima da Božja kuća tako postupi? (Bilo je u skladu s načelima.) Dakle, je li bilo u skladu s načelima ne raspravljati o tome i ne komunicirati o tome s braćom i sestrama? (Bilo je u skladu s načelima.) Ima li Višnji pravo tako postupati? (Da.) Da, to je sigurno. Ali ovaj je crkveni vođa rekao: „Braća i sestre rekli su da je toj osobi dano još 200 juana… Ja samo pitam o ovoj stvari u ime braće i sestara. Oni ne razumiju ovo načelo i želimo tražiti kako razgovarati u zajedništvu o ovom aspektu istine.” Govorio je samo u polurečenicama. To je bila njegova druga fraza. Ta je fraza, očito, bila pitanje u značenju: „Ti kažeš da je sve što radiš u skladu s načelima, ali ova stvar nije i neka braća i sestre imaju mišljenja i predodžbe o tome, pa te moram ispitati o tome u njihovo ime. Kako to objašnjavaš? Daj mi objašnjenje.” To je pitanje, zar ne? Sada izvolite, analizirajte koliko je poruka sadržano u ovome – kakvo je vaše gledište kad čujete ovakvu stvar? Kako gledate na ovu osobu na temelju ove stvari? (Bože, u njegovoj je frazi bio upitni ton. Ispitivao je Boga. On je zapravo imao vlastite predodžbe o ovoj stvari. Nije izrazio vlastite istinske misli, već je rekao da su braća i sestre ti koji ne mogu prihvatiti odluku Višnjega, da oni imaju mišljenja o tome. On je, kao crkveni vođa, kad su braća i sestre imali predodžbe, trebao s njima razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješio taj problem, ali ne samo da ga nije riješio, već je došao ispitivati Boga s tim predodžbama. U njemu postoji prijevarna i opaka narav.) Spomenute su dvije točke: jedna je da je ispitivao Višnjega, a druga je činjenica da je već imao predodžbe u sebi, a ipak je rekao: „Braća i sestre ne razumiju načela i žele ih tražiti.” Postoji li problem s ovom frazom? Jesu li mu braća i sestre bili toliko važni? Budući da je ulazak u život braće i sestara smatrao tako važnim, zašto nije riješio njihove probleme kad su razvili tako snažne predodžbe? Nije li zanemarivao svoju odgovornost? Zanemarivao ju je. Nije riješio problem te je čak i besramno donio predodžbe braće i sestara sa sobom da ispita Višnjega. Kakva je onda korist bila od njega? Zbog čega je bio sposoban da ispituje? Nije li i on imao predodžbe? Nije li i on imao svoje mišljenje o odluci Višnjega? Nije li i on smatrao da se s tom stvari postupilo neprimjereno? Tih 200 juana nije potrošeno na njega, pa je osjećao da je zakinut, zar ne? Mislio je: „Ja sam trebao dobiti tih dodatnih 200 juana, mi to zaslužujemo. Taj je tip bezvjernik, on to ne bi trebao dobiti. Mi istinski vjerujemo u boga i mi smo ljudi božje kuće, a on nije.” Nije li to mislio? (Da.) Točno je to mislio. I nije to rekao izravno; promucao je to. Nakon što ste ovo čuli, razumijete li to? Koje je vaše stajalište o ovom pitanju trošenja novca? Većina ljudi može razumjeti ovu manje važnu stvar. S obzirom na ogroman posao Božje kuće, je li taj vođa doista morao primijetiti potrošenih dodatnih 200 juana? Osim toga, nije išlo iz njegova džepa, pa zašto se toliko uzrujao zbog toga? Nije li samo osjetio zavist vidjevši da su drugi dobri ljudi? Nije li to ono što je mislio? Jeste li u stanju razumjeti to što sam vam upravo objasnio? Ima li među vama onih koji se ne slažu i kažu: „Ne! Potrošiti dodatnih 200 juana bez našeg znanja – strašno je što nemamo pravo znati o tome. Nije li to rasipanje prinosa Božje kuće?” Što je pojam Božje kuće? Što je pojam prinosa? Reći ću ti: prinosi ne pripadaju svima, ne pripadaju braći i sestrama; da postoje samo braća i sestre, a nema Boga, to se ne bi zvalo Božja kuća. Kad se Bog pojavi i djeluje, kad pozove ljude preda Se i uspostavi crkvu – to je Božja kuća. Kad braća i sestre prinose desetinu, ona se ne prinosi Božjoj kući ni crkvi, a zasigurno se ne prinosi nijednom pojedincu. Ona se prinosi Bogu. Jednostavnim rječnikom, taj je novac dan Bogu; to je Njegovo privatno vlasništvo. Što Njegovo privatno vlasništvo podrazumijeva? Da ga Bog može raspodijeliti kako Mu je volja i da vođa nije bio kvalificiran u to se miješati. Moram ti reći da je postavljati pitanja i htjeti tragati za istinom zbog ove stvari bilo je malo pretjerano i nepotrebno; to je bilo njegovo glumatanje i pretvaranje! Bilo je toliko važnih stvari u kojima ovaj vođa nije tragao za istinom, a ipak je izabrao tragati za njom u ovoj stvari. Zašto se nije pozabavio onom zlom osobom? Zašto nije tražio, govoreći: „Ova je osoba pokazala neka očitovanja činjenja zla; zgadila se svoj braći i sestrama. Ne bih li se trebao pozabaviti njome?” Vođa nije pitao o tome; bio je potpuno slijep za tu zlu osobu. Nije li to problem? Koja je bila prva fraza koju je izgovorio ovaj vođa? (Imao je dobru namjeru.) „Imao je dobru namjeru.” Pogledajte koliko je „dobronamjeran” bio ovaj čovjek; kakav licemjer! Bio je opak, a ipak su mu riječi bile pune dobronamjernosti i morala; u riječima mu je bio med, a u srcu bodeži i nije se ponašao kao čovjek. Koja je bila njegova druga fraza? „Božja kuća dala je dodatnih 200 juana nekome da dovrši zadatak. Želim u ime braće i sestara tražiti kako bismo trebali razumjeti i shvatiti načelo u ovoj stvari.” Ja sam ovo naveo kao potpunu rečenicu; naravno, on to nije tako rekao. Govorio je oklijevajući, otežavajući razumijevanje onoga što je mislio. Jednostavno je tako govorio. To je bila druga fraza koju je izgovorio taj vođa.

Sada poslušajte treću frazu koju je izgovorio taj vođa. Svi su zajedno radili, kopali. Svakoj je osobi bilo dodijeljeno da napuni jednu košaru zemlje. Bila je jedna osoba koja je radila brzo i završila prva, a zatim je sjela, popila malo vode i odmarala se, čekajući sve ostale. Tada je nešto pošlo po zlu. Što je pošlo po zlu? Pojavio se treći problem. Ovaj je vođa ponovno došao pitati Višnjega, govoreći: „Imamo ovdje nekoga tko radi brzo i okretan je, ali jedna stvar s njim nije u redu. Nakon što završi posao, samo sjedi i ne pomaže nikome drugome, pa svi počinju stvarati mišljenje o njemu.” Višnji je brat upitao: „Je li obično lijen kad radi?” Ovaj je vođa odgovorio: „Ne, nije. Samo radi brzo, a nakon što završi, samo sjedi i čeka te nikome ne pomaže, pa braća i sestre imaju mišljenje o njemu, kažu da mu nedostaje suosjećanja.” Kad su braća i sestre to spomenuli, to je uznemirilo ovog vođu. Pomislio je: „O, joj, pogledaj kako je ta osoba okrutna! Moja su braća i sestre umorni od rada, rade sporo i nitko im ne pomaže.” Cijela se skupina osjećala uzrujano, pa se i on osjećao uzrujano. Kako je „obziran”! Došao je s tim „bremenom” izvijestiti Višnjega. Prvo što je upitao bilo je: „Može li se nekog takvog kazniti?” Recite Mi, mislite li da se nekog takvog može kazniti? (Ne.) Dakle, kakva je vaša reakcija nakon što ste ovo čuli? Imate li pomiješane osjećaje u vezi s tim? Osjećate li se uzrujano? (Da.) Božja kuća uvijek je u zajedništvu razgovarala o tome da ljudi moraju razumjeti istinu i pošteno se odnositi prema drugima, ali on nije mogao učiniti ni tu sitnicu. Vjerovao je da bi kažnjavanje te osobe bilo pošteno. Nije li to opako? (Da.) Mislio je: „Moja braća i sestre pate i prijavili su mi da ovoj osobi nedostaje suosjećanja. Kako kao vođa mogu pridobiti te ljude, umiriti ih, zaštititi ih, spriječiti da im se nanese nepravda ili da se osjećaju zakinutima?” Njegova je prva reakcija bila kazniti tu osobu misleći da će se njezinim kažnjavanjem ublažiti bijes svih drugih i da će sve biti pošteno i pravedno. Nije li to htio učiniti? (Da.) Mislio je: „Svi jedemo istu hranu, živimo na istom mjestu i prema svima se postupa jednako. Otkud ti pravo raditi tako brzo? Ako ti radiš brzo, zašto ne pomogneš drugima?” Recite Mi, kako se ljudi osjećaju nakon što ovo čuju? „Grijeh je brzo raditi. Čini se da nikada ne smijemo raditi brzo – to nam neće donijeti ništa dobro u rukama ovog vođe. Nije dobro brzo raditi, kao što nije dobro ni biti proaktivan. Opravdano je biti spor!” Višnji je upitao vođu: „A što je s onima koji rade sporo? Nagrađuješ li ih?” Vođa je bio zatečen, ali nije bio smušen. Rekao je: „Ne, ne mogu ih nagraditi. Međutim, onaj tip koji radi brzo trebao bi biti kažnjen. Sva braća i sestre kažu da ga treba kazniti.” To je bila fraza koju je izgovorio. Recite Mi, predstavlja li ova fraza uistinu braću i sestre ili predstavlja samog vođu? (Predstavlja samog vođu.) Ostavimo braću i sestre po strani – među njima ima svakakvih smušenih ljudi: onih koji ne vole istinu, onih koji govore na pokvaren način, onih koji su sebični i služe samo sebi, onih koji potiču svađe, onih koji govore bez načela i onih koji rade bez moralnih granica. Kakva se osoba ne može naći među njima? Dakle, koja je bila njegova odgovornost kao crkvenog vođe? Je li njegova odgovornost bila govoriti u ime utjecajne braće i sestara, braniti te opake trendove i zle postupke? (Ne.) Koja je onda bila njegova odgovornost? Kad je otkrio probleme iskrivljenja i odstupanja među braćom i sestrama, njegova je odgovornost bila riješiti te probleme koristeći istinu kako bi ti ljudi mogli razumjeti u čemu su problemi i koji su problemi s njihovim stanjem, voditi ih da upoznaju sebe i shvate istinu te ih dovesti pred Boga. Nije li to odgovornost crkvenog vođe? (Jest.) Je li je ispunio? Ne samo da je nije ispunio, već je čak i poticao te opake trendove i zle prakse, štiteći, potičući i odobravajući njihovo množenje i širenje u crkvi. Nije li to opako? (Jest.) Recite Mi, nakon što Višnji oreže i razotkrije osobu s ovakvom opakom naravi, hoće li ona biti prkosna u svom srcu? (Da.) Sigurno će biti prkosna. Hoće li se pošteno odnositi prema ljudima u skladu s načelima koja joj je dao Višnji? Nikako. Iz riječi koje je govorio vidiš da je bio potpuno podmukao. Kasnije sam pomislio: „Kad bi se kažnjavalo one koji brzo rade, tko bi se usudio brzo raditi? Svi bi postali spori kao kornjača koja se ni nakon tri dana petljanja ne može popeti na obalu rijeke.” Ne bi li tako bilo? Osim što nije bio sposoban pošteno se odnositi prema ljudima, najopasniji i najgori aspekt tog vođe, i to aspekt koji bi mogao ponajviše navesti ljude na pogrešan put, bio je taj što bez obzira na loše stvari koje su braća i sestre radili ili koja su pogrešna i apsurdna gledišta širili, ne samo da ih nije razlučio i ispravio, već ih je odobravao, štitio, čak im pokušavao ugoditi. Nije li on bio opasna osoba? (Jest.) Bio je iznimno opasan! To je bila treća fraza koju je izgovorio taj vođa.

Prijeđimo sada na četvrtu frazu. Često sam posjećivao crkvu za koju je taj vođa bio zadužen, a ondje su uzgajali nešto kokoši. Svaki put kad bih došao u posjet, on bi zaklao jednu kokoš. Jednom bi se od kokoši skuhala bistra juha; drugi bi se dan pirjala kokoš; dan nakon toga pripremila bi se dimljena. Pomislio sam da bi, ako nastavim dolaziti svaki dan, to jato kokoši moglo nestati u nekoliko dana. Zašto je to bilo tako? Kad bi se kokoš skuhala, ponekad bih pojeo komad, a ponekad ne bih htio ništa, ali ti su je ljudi svejedno jeli i svaki put bi se pojela cijela kokoš. Kasnije sam razmislio o ovome: kad bi se svaki put kad dođem u posjet pojela cijela kokoš, bez obzira na to koliko kokoši imali, ne bi dugo potrajale da ih se tako jede. Stoga sam rekao vođi da više ne može klati kokoši. Nije li to bilo ispravno učiniti? (Da.) E, to ga je stvarno dovelo u nepriliku. Postavio je pitanje, govoreći: „Ako ne možemo klati kokoši, onda…” Nemaš pojma što je sljedeće pitao. Što je na kraju jedva izustio? „Što onda želiš jesti?” Rekao sam: „Zar nema ničeg drugog za jelo osim kokoši? Nije li vrt pun povrća? Meni je dobro bilo što od toga.” Mislio je da bih Ja, ako im nije dopušteno klati kokoši, svejedno trebao jesti neko meso. „Obziran” je, zar ne? Rekao sam: „Kakvo meso! Ako imate povrća, onda neću jesti meso. Ako ti ne kažem da kolješ kokoši, nemoj ih klati!” Ovo je trebalo biti lako razumjeti, zar ne? (Da.) Ali u njegovom slučaju, to je postala dilema. To što nije mogao klati kokoši doista je u njemu pobudilo nelagodu; počeo se ponašati vrlo čudno, kao opsjednut čovjek. Budući da taj put nije mogao jesti piletinu, sljedeći put kad sam došao u posjet postavio je drugo pitanje, što nas dovodi do pete fraze. Poslušajte kako su njegova pitanja postajala sve smješnija. Koje je bilo pitanje? Rekao je: „Budući da ne možemo klati kokoši, a držimo i zečeve – bi li umjesto toga jeo njih?” To Me je stvarno naljutilo. Rekao sam: „Mali zečevi koje držimo tako su slatki s tim jarkocrvenim očima i potpuno bijelim krznom. Sjajno se zabavljaju igrajući se. Zašto stalno razmišljaš o jedenju mesa? Zar ne možeš bez mesa?” Nisam razumio. U njihovoj kuhinji nikad nije nedostajalo mesa; bilo je beskrajno mnogo pilećih bataka i svinjskih kotleta. Nije da nije imao mesa koje bi jeo, pa zašto je onda stalno pitao o klanju zečeva i jedenju njihova mesa? Samo sam mu odbrusio ovim riječima: „Nije ti dopušteno da ih kolješ! Čemu sve to klanje?” Kad je vidio da sam tako odgovorio, uplašio se da će biti orezan i nije se usudio više postavljati pitanja. Kakva je jela pripremao nakon toga? Tijekom lipnja i srpnja u vrtu je bilo svakojakih stvari; bilo je obilje lisnatog zelenog povrća i plodova. Jednog je dana taj vođa pripremio stol pun jela. Što je pripremio? Pržene klice mungo graha, juhu od sojinih klica, tofu kuhan s ribom, prženi zeleni grašak s jajima, pržene gljive judino uho – na stolu nije bilo nimalo lisnatog zelenog povrća. Bacio sam pogled na sva ta suha jela. Bila je sezona svježeg povrća, ali hrana koju je pripremio nije bila nimalo sezonska. Pomislio sam, nije li ova osoba opaka? U vrtu je bilo svakojakog povrća; zašto nije pripremio nešto lisnatog zelenog povrća? Na kraju sam rekao da ga treba brzo otjerati. Ako je za kuhanje zadužen netko poput njega, ljudi nikad ne bi jeli sezonsku hranu, već bi uvijek jeli hranu koja nije sezonska. Je li to normalno? Definitivno nije normalno!

Kroz pitanja koja je postavio ovaj vođa i njegov način kuhanja primijetio sam da je, kao prvo, njegov karakter bio loš; kao drugo, da je imao opaku i podmuklu narav i, kao treće, da nije težio istini. Međutim, postojala je jedna neočekivana stvar; mogli biste je čak nazvati bizarnom. U toj crkvi svaki put dotad kad bi se održavali izbori, on bi dobio najviše glasova, a čak bi i na ponovljenim izborima dobio najviše glasova. Što se događalo da takva osoba opetovano dobiva najveći broj glasova? Nisu li s obje strane postojali razlozi za to? (Jesu.) Postojali su razlozi s obje strane. Koji su bili glavni razlozi? S jedne strane, većina braće i sestara nije težila istini niti ju je razumjela i nedostajala im je sposobnost razlučivanja ljudi. S druge strane, ovaj crkveni vođa bio je izuzetno sposoban zaluditi ljude. Ne znate tko je ta osoba bila, niste vidjeli što je radila i ne znate kakva je osoba bila iza zatvorenih vrata. No što biste rekli samo na temelju stvari o kojima sam govorio i tih pet fraza koje je izgovorio, kakva je osoba bio? Je li bio podoban da bude crkveni vođa? (Ne.) Zašto su ga onda ta braća i sestre stalno birali? Zato što je imao strategije i zaludio je te ljude. Nipošto nije bio tako bezazlen i prizemljen kao što se činio na površini; definitivno je imao strategije. Kasnije sam rekao da u toj crkvi nema ljudi podobnih da preuzmu funkciju vođe i da bi trebalo poslati nekog drugog da služi na tom položaju. No neki ljudi nisu razumjeli; smatrali su da tog vođu nisu izabrali braća i sestre. Kako bi trebalo definirati „braću i sestre”? Predstavljaju li braća i sestre istinu? Definiraju li se tako? (Ne.) Kad braća i sestre kolektivno stvore zahtjev, propis ili mišljenje i argument, jesu li te stvari nužno u skladu s istinom? Treba li Bog razmotriti njihove probleme i najprije se pobrinuti za njih? Može li Bog to učiniti? (Ne.) Kako bi se onda trebalo odnositi prema njima? Kako bi trebalo definirati tu braću i sestre? Većina je njih voljna obavljati svoje dužnosti, truditi se i raditi, ali ne teže istini. Nedostaju im sposobnost i kov da shvate istinu, glupi su, otupjeli i tupoglavi, nesposobni su razlučiti ljude ili prozreti stvari te su sebični i samovoljni. Iako imaju neke dobre namjere i voljni su se odreći stvari, dati se i truditi se za Boga, koja je njihova kobna mana? Ne razumiju istinu niti je prihvaćaju. Drže se načela: „Tko me hrani, majka mi je, a tko mi daje novac, otac mi je.” Tko god je dobar prema njima ili im je od koristi, tko god govori u njihovo ime i štiti ih, to je osoba koju biraju. Da je takvim ljudima dopušteno da biraju vlastitog vođu, bi li mogli izabrati dobrog vođu? Ne bi. Bi li mogli napredovati u svom ulasku u život? Da im je Višnji dopustio da budu tako samovoljni i da nastave tako nepromišljeno postupati, ne bi li to bilo neodgovorno? (Da.) Bili su smućeni, ali Višnji to nije, pa je vođa kojeg su ti ljudi izabrali smijenjen i zamijenjen nekim drugim. Iako ti ljudi nisu bili voljni prihvatiti novog vođu, sve dok je ta osoba mogla obavljati neki stvaran posao, bila je mnogo bolja od onog lažnog vođe koji je zaluđivao ljude. Iako ta braća i sestre nisu razumjeli uređenje Višnjega, doći će dan kad će shvatiti neke istine i imati neko razumijevanje stvari i tad će znati tko je bio dobar, a tko loš. Postupajući na ovaj način, Višnji je u potpunosti preuzeo odgovornost za njih. Je li bilo prikladno tako postupiti? (Bilo je prikladno.) Iako nisu razumjeli, nije im se moglo dopustiti da jednostavno rade kako im je volja birajući koga god žele. Žele li se pobuniti? Ako žele činiti zlo, postati Sotonini suučesnici, bit će potpuno uništeni. Stoga je Višnji donio odluku umjesto njih i izabrao drugog vođu. Ali oni to nisu prihvatili; ustrajali su na tome da je osoba koju su izabrali bila podobna. Nije li to opako? Zašto su uvijek mislili da je on dobar? Što je bilo tako dobro u vezi s njim? Zašto su bili tako odlučni da ga zadrže? U tom je bio problem: ovaj ih je lažni vođa zaludio i naštetio im, a da toga nisu bili svjesni. Uistinu su bili gomila budala. Završio sam s razgovorom o ovoj stvari. Uzimamo ljude poput ovog lažnog vođe kao tipičan slučaj za raščlambu i analizu unutar ove teme – to je ispravno. Uostalom, opakost u njihovim naravima sama je po sebi tipična.

Što se tiče našeg razgovora u zajedništvu o opačini u okviru sedmog očitovanja antikrista, je li vam ova tema postala imalo jasnija nakon što su predstavljeni, analizirani i uspoređeni konkretni primjeri? Hoće li ova osoba o kojoj sam upravo govorio u budućnosti moći težiti istini, nije poznato, teško je reći i zasad ćemo se suzdržati od donošenja bilo kakvih zaključaka. Međutim, jedno je sigurno: njegova narav, bit i priroda bile su opake. Dakle, što je on volio? Je li volio poštenje i pravednost? Je li volio razne istine koje je Bog izgovorio? Je li volio biti poštena osoba, pošteno se odnositi prema drugima, postupati prema načelima i tragati za istinom? Je li volio te stvari? Nije volio nijednu od njih – to je sto posto sigurno. Kroz ovih nekoliko fraza koje je izgovorio i ovih nekoliko pitanja koja je postavio razotkrivene su stvari koje je volio duboko u svom srcu i u svojoj srži. Među njima nije bilo nijedne stvari koja je bila u skladu s pozitivnim stvarima. Tko su bili ljudi koji su mu se sviđali i koje je bio voljan štititi? Štitio je one koji su činili zlo, koji su ometali rad crkve, kojima je potpuno nedostajalo odanosti i koji su činili mnoga zla pri vršenju svojih dužnosti. Nije na takve ljude gledao s ljutnjom ili mržnjom; čak se zauzimao za njih i branio ih. Na što to ukazuje? Da su bili istog soja: dijelili su zajedničke interese i zajedničku bit. Po prirodi su se međusobno slagali i bili su istog pokvarenog kova. Kad su neki braća i sestre neprestano gajili predodžbe i nerazumijevanja o Božjim riječima i djelima, kako se ovaj vođa osjećao? Je li nosio breme kad je trebalo riješiti te probleme? (Ne.) Nije nosio to breme; nije se bavio tim problemima niti je obraćao pažnju na te stvari – zažmirio je na njih. Kad je netko sramotio Božje ime ili prekidao i ometao rad Božje kuće, kad je nekome nedostajalo odanosti i bio je površan u obavljanju svoje dužnosti ili je pak štetio interesima Božje kuće i unosio ometanje i uzrokovao uništenje dok je obavljao svoju dužnost ili izbacivao negativnost i širio predodžbe, je li mogao išta od toga prepoznati kao problem? Nije to mogao prepoznati kao probleme; mislio je: „Normalno je da ti problemi postoje; tko nema otkrivenja iskvarenosti?” Što je time implicirao? Implicirao je da ti ljudi moraju tako postupati jer tada on ne bi izgledao tako loše – mogao bi se „sakriti” i bio bi „zaštićen”. Nije li to opako? Ti su ljudi neprestano uzrokovali prekide i ometanja, a on se nije pozabavio njima. Na temelju ovoga, recite Mi, je li imao osjećaj za pravdu? Je li volio istinu? Za kakvo je mjesto smatrao Božju kuću? Nije želio da Božja kuća bude ispunjena poštenim ljudima, ljudima koji su odani Bogu, ljudima koji slijede Božji put i znaju svoje mjesto dok obavljaju svoje dužnosti. Nije želio da se svi otvore i razgovaraju u zajedništvu o Božjim riječima, da se pokoravaju Bogu i svjedoče o Njemu. Nije mu se sviđalo da su svi u Božjoj kući takvi. Što je onda to što je on volio? Volio je kad su svi stvarali veze iz vlastitog interesa, čuvali interese jedni drugih ne šteteći nikome drugome niti otkrivajući ičije prljavo rublje. Volio je kad su se svi međusobno branili i štitili skrivajući od vanjskih osoba bilo kakve loše stvari koje su drugi činili i djelujući kao jedinstvena fronta. To je ono što je volio. Kad je netko na vidjelo iznio tuđa zlodjela i stvarne okolnosti i učinio te stvari javnima, govoreći izravno o njima i dajući ih svima na znanje, mrzio je takve postupke i gnušao ih se. Volio je kad su zlodjela ostajala skrivena i obavijena velom, kad laži nisu bile razotkrivene i kad se s onim tko se bavio prijevarom ili štetio interesima Božje kuće nije postupalo u skladu s načelima. Što je bilo s Božjim riječima te upravnim odlukama i radnim aranžmanima Božje kuće u crkvi koju je nadzirao? Postali su prazne riječi i nisu se mogli provesti. Zašto se nisu mogli provesti? Zato što ih je on blokirao; postao je zid koji ih je odsjekao. To je opaka narav koju antikristi otkrivaju izobličavanjem činjenica, primjenom određenih taktika i upuštanjem u određene spletke i lukavstva kako bi zavarali i prevarili druge radi postizanja vlastitih ciljeva.

U crkvama gdje antikristi imaju moć, radni aranžmani Božje kuće ne mogu se provesti. Istovremeno, u tim se crkvama javlja čudna pojava pri kojoj se obavlja samo posao koji nema veze s radnim aranžmanima Božje kuće ili im je protivan, što dovodi do različitih mišljenja i rasprava među braćom i sestrama te unosi kaos u crkvu. Kako postupaju lažni vođe? Ne rade prema radnim aranžmanima Božje kuće; kao da nemaju što raditi i uopće ne reagiraju na radne aranžmane. Ljudi pod tim vođama nemaju pojma ni o čemu; poput hrpe rasutog pijeska, nitko ih ne organizira – svatko radi što hoće i kako hoće. Lažni vođe ne daju nikakve izjave i ne preuzimaju tu odgovornost. Antikristi, međutim, postupaju drukčije. Ne samo da ne provode radne aranžmane, već smišljaju i vlastite izjave i načine postupanja. Neki uzimaju radne aranžmane Višnjega i mijenjaju ih, pretvarajući ih u vlastite izjave koje zatim provode, dok drugi uopće ne postupaju prema radnim aranžmanima Višnjega, već rade po svome. Zadržavaju radne aranžmane Višnjega i ne prosljeđuju ih dalje, držeći one ispod sebe u neznanju dok rade što god žele, čak izmišljajući vlastite teorije i izjave kako bi zaludili i obmanuli one pod sobom. Zato nemojte gledati koliko se toga antikristi naizgled mogu odreći ili kakvu patnju mogu podnijeti. Ostavite po strani njihove površne postupke i ponašanja i pogledajte bit onoga što čine. Kakav odnos imaju s Bogom? Protive se svemu što je Bog rekao i učinio, svemu što Bog zahtijeva da braća i sestre razumiju i svemu što zahtijeva da se provede niže u crkvi – protive se svemu tome. Neki bi mogli pitati: „Je li neprovođenje tih stvari isto što i protivljenje?” Zašto ne provode te stvari? Zato što se s njima ne slažu. S obzirom na to da se s njima ne slažu, jesu li oni viši od Božje kuće? S obzirom na to da se s tim stvarima ne slažu, imaju li bolji plan? Ne, nemaju. Pa zašto se onda usuđuju ne provoditi te stvari samo zato što se s njima ne slažu? Zato što žele dominirati u crkvi i kontrolirati crkvu. Vjeruju da bi, kad bi sve proveli u potpunosti u skladu s radnim aranžmanima i zahtjevima Višnjega, njihov doprinos mogao proći nezapaženo, ne bi se istaknuo i nitko ga ne bi vidio. Za antikriste bi to bila nesreća. Kad bi svi svjedočili za Boga i redovito razgovarali u zajedništvu o istini, kad bi svi mogli razumjeti istinu, rješavati stvari u skladu s načelima, tragati za istinom te moliti se Bogu i zazivati Ga kad se suoče s problemima, koja bi bila njihova funkcija? Antikristi ne teže istini, pa ne bi imali nikakvu funkciju; postali bi puki ukrasi. Kad bi postali ukrasi i nitko više ne bi obraćao pažnju na njih, bi li to prihvatili? Ne, ne bi. Smislili bi načine kako spasiti situaciju. Antikristi posjeduju opaku narav i opaku bit – mogu li predvidjeti da će biti razotkriveni ako sva braća i sestre budu težili istini? Antikristi su tako loši i ne teže istini; opaki su, podli, podmukli i ne vole pozitivne stvari. Kad bi svi razumjeli istinu, imali bi sposobnost razlučivanja o antikristima. Znaju li antikristi to? Da, znaju. Mogu to osjetiti u svom duhu. To je kao kad odeš nekamo i susretneš zlog duha. Kad te zli duh pogleda, ne sviđaš mu se, a ti samo jednim pogledom osjetiš odbojnost prema zlom duhu i ne želiš s njim razgovarati. Zapravo, on te nije uvrijedio niti ti je naudio, ali ti ga je odvratno gledati, a slušajući njegov govor osjećaš još veću odvratnost. U stvarnosti, on ne poznaje tebe, a ti ne poznaješ njega. O čemu se ovdje radi? U svom duhu možeš osjetiti da niste iste vrste. Antikristi su neprijatelji Božjeg izabranog naroda. Ako nemaš nikakvu percepciju ili svijest kad komuniciraš s njima, nisi li onda prilično otupio? Recimo da, kad antikrist ne govori puno i kaže samo nekoliko riječi dok iznosi argument, predlaže gledište ili gaji određeni stav u svojim postupcima, ti to ne možeš jasno vidjeti. Ako dugo komuniciraš s njim i još nemaš tu svijest te ga jednog dana Višnji okarakterizira kao antikrista i ti tek tad doživiš spoznaju i osjetiš strah, misleći: „Kako nisam razlučio tako očitog antikrista! To je bilo za dlaku!”, koliko spor i otupio moraš biti!

Opačina antikristâ ima jednu očitu karakteristiku i podijelit ću s vama tajnu kako je razlučiti: to je da im i u govoru i u postupanju ne možeš dokučiti dubine niti zaviriti u srce. Kad razgovaraju s tobom, oči im stalno vrludaju i ti ne možeš shvatiti kakvu spletku smišljaju. Ponekad odaju dojam da su odani ili prilično iskreni, ali to nije tako – nikad ih ne možeš prozreti. U svom srcu imaš poseban osjećaj, osjećaj da u njihovim mislima postoji duboka suptilnost, nedokučiva dubina, da su podmukli. To je prva karakteristika opačine antikristâ i ukazuje na to da antikristi posjeduju svojstvo opakosti. Koja je druga karakteristika opakosti antikristâ? To je da je sve što govore i čine vrlo zaluđujuće. U čemu se to očituje? U njihovoj posebnoj vještini da procijene psihologiju ljudi, da govore stvari koje se uklapaju u predodžbe i uobrazilje ljudi i koje je lako prihvatiti. Međutim, postoji jedna stvar koju bi ti trebao razlučiti: oni nikada ne provode u djelo te lijepe stvari o kojima govore. Na primjer, propovijedaju doktrinu drugima, govoreći im kako biti pošteni ljudi i kako se moliti i dopustiti Bogu da im bude gospodar kad ih nešto zadesi, ali kad se nešto dogodi samim antikristima, oni ne primjenjuju istinu. Sve što čine jest da postupaju po vlastitoj volji i smišljaju bezbroj načina kako bi sebi pribavili korist, tjerajući sve druge da im služe i obavljaju njihove poslove. Nikad se ne mole Bogu niti Mu dopuštaju da im bude gospodar. Govore stvari koje su uhu ugodne, ali njihovi postupci nisu u skladu s time što govore. Prva stvar koju uzimaju u obzir kad nešto poduzimaju jest korist za sebe; ne prihvaćaju Božje orkestracije i aranžmane. Ljudi vide da nisu poslušni kad nešto rade, da uvijek traže način da sebi pribave korist i put naprijed. To je podla i opaka strana antikrista koju ljudi mogu vidjeti. Dok rade, antikristi ponekad mogu podnijeti teškoće i platiti cijenu, čak se ponekad mogu odreći sna i hrane, ali to čine samo kako bi stekli status ili ime. Trpe teškoće radi svojih ambicija i ciljeva, ali su površni prema važnom poslu koji im Božja kuća dodijeli, koji uopće ne izvršavaju. Dakle, jesu li pokorni Božjim aranžmanima u svemu što čine? Vrše li svoje dužnosti? Ovdje postoji problem. Postoji i druga vrsta ponašanja, a to je kad braća i sestre iznesu drugačija mišljenja, antikristi će ih odbiti na zaobilazan način, okolišajući, navodeći ljude da misle kako su antikristi s njima razgovarali u zajedništvu i raspravljali – ali na kraju se svodi na to da svi moraju raditi kako oni kažu. Uvijek traže načine kako odbaciti prijedloge drugih ljudi da bi ljudi slijedili njihove ideje i radili kako oni kažu. Je li to traganje za istina-načelima? Zasigurno nije. Koje je, dakle, načelo njihova rada? To je da ih svi moraju slušati i biti im poslušni, da nema nikoga boljeg od njih koga treba slušati i da su njihove ideje najbolje i najuzvišenije. Antikristi bi htjeli da svi osjećaju da je ono što oni govore ispravno, da su oni istina. Nije li to opako? To je druga karakteristika opačine antikristâ. Treća je karakteristika opačine antikristâ da, kad svjedoče o sebi, često svjedoče o svojim doprinosima, teškoćama koje su pretrpjeli i korisnim stvarima koje su učinili za sve, utuvljujući to ljudima u glavu kako bi ti ljudi zapamtili da se griju na svjetlu antikrista. Ako netko pohvali antikrista ili mu zahvali, on može čak izgovoriti neke vrlo duhovne riječi, poput: „Hvala bogu. Sve je to djelo božje. Milost božja nam je dovoljna”, kako bi svi vidjeli da je prilično duhovan i da je dobar sluga Božji. U stvarnosti, on uzvisuje sebe i svjedoči o sebi i u njegovu srcu uopće nema mjesta za Boga. U svačijem umu status antikrista već je daleko premašio Božji. Nije li to stvarni dokaz da antikristi svjedoče o sebi? U crkvama gdje antikrist drži vlast i ima kontrolu, on ima najviši status u srcima ljudi. Bog može doći tek na drugo ili treće mjesto. Ako Bog dođe u crkvu gdje antikrist ima vlast i nešto kaže, hoće li ono što On kaže doprijeti do tamošnjih ljudi? Hoće li to prihvatiti od srca? Teško je reći. To je dovoljno da dokaže koliko truda antikristi ulažu u svjedočenje o sebi. Oni uopće ne svjedoče za Boga, već sve prilike da svjedoče za Boga koriste kako bi umjesto toga svjedočili o sebi. Nije li ta taktika koju antikristi koriste podmukla? Nije li nevjerojatno opaka? Pomoću ove tri karakteristike o kojima se ovdje razgovaralo u zajedništvu lako je razlučiti antikriste.

Antikristi imaju još jednu karakteristiku, a ona je ujedno i glavno očitovanje njihove opake naravi. To je da, bez obzira na to kako se u kući Božjoj u zajedništvu razgovara o istini, kako Božji izabrani narod razgovara u zajedništvu o samospoznaji ili prihvaća sud, grdnju i orezivanje, antikristi na to ne obraćaju pažnju. Oni i dalje teže slavi, dobitku i statusu i nikad se ne odriču svoje namjere i želje da zadobiju blagoslove. U mislima antikrista sve dok je netko sposoban vršiti dužnost, platiti cijenu i pretrpjeti neke teškoće, Bog bi ga trebao blagosloviti. I tako, nakon što neko vrijeme obavljaju crkveni posao, počinju zbrajati poslove koje su obavili za crkvu, doprinose koje su dali Božjoj kući i što su učinili za braću i sestre. Sve to čvrsto drže u svojim mislima, čekajući da vide kakve će im milosti i blagoslove to donijeti od Boga kako bi mogli utvrditi isplati li se to što rade. Zašto se uvijek zaokupljaju takvim stvarima? Čemu teže u dubini svog srca? Koji je cilj njihove vjere u Boga? Od samog početka njihova vjera u Boga bila je usmjerena na zadobivanje blagoslova. I bez obzira na to koliko godina slušali propovijedi, koliko Božjih riječi jeli i pili, bez obzira na to koliko doktrina razumjeli, nikada se neće odreći svoje želje i namjere da budu blagoslovljeni. Ako od njih tražiš da budu poslušno stvoreno biće i da prihvate Božju suverenost i aranžmane, reći će: „To nema nikakve veze sa mnom. Nije to ono čemu bih trebao težiti. Ono čemu bih trebao težiti jest: kad se izborim, kad uložim potreban napor i pretrpim potrebne teškoće – kad to učinim prema onome što bog zahtijeva – bog bi me trebao nagraditi i dopustiti mi da ostanem i da budem okrunjen u kraljevstvu te da imam viši položaj od naroda božjeg. Trebao bih biti zadužen za barem dva ili tri grada.” To je ono do čega je antikristima najviše stalo. Bez obzira na to kako se u Božjoj kući u zajedništvu razgovara o istini, njihova namjera i želja da zadobiju blagoslove ne može se odagnati; oni su ista vrsta osobe kao Pavao. Ne krije li takva ogoljena transakcija neku vrstu opake i zlobne naravi? Neki religiozni ljudi kažu: „Naš naraštaj slijedi boga na putu križa. Bog nas je izabrao, pa imamo pravo biti blagoslovljeni. Trpjeli smo i platili cijenu i pili smo iz gorke čaše. Neki su od nas čak bili uhićeni i osuđeni na zatvor. Nakon što smo pretrpjeli sve te teškoće, čuli toliko propovijedi i naučili toliko o Bibliji, ako jednog dana ne budemo blagoslovljeni, otići ćemo na treće nebo i raspraviti se s bogom.” Jeste li ikad čuli nešto slično? Kažu da će otići na treće nebo raspraviti se s Bogom – koliko je to odvažno? Ne plaši li vas već i samo slušanje toga? Tko se usuđuje pokušati raspravljati se s Bogom? Srećom, Isus u kojeg vjeruju odavno je uzašao na nebo. Da je Isus još na zemlji, ne bi li Ga pokušali ponovno razapeti? Naravno, neki bi ljudi u početku, kad tek počnu vjerovati u Boga, mogli takve riječi smatrati moćnima i impresivnima te pomisliti da bi ljudi trebali imati takvu kičmu i odlučnost. Ali kako vi, vjerujući sve do sada, gledate na te riječi? Nisu li takvi ljudi arhanđeli? Nisu li oni Sotone? Možeš se raspravljati s bilo kime, ali ne s Bogom. To ne bi smio činiti, čak ni pomišljati na to. Blagoslovi dolaze od Boga: On ih daje kome god želi. Čak i ako ispunjavaš uvjete za primanje blagoslova, a Bog ti ih ne udijeli, svejedno se ne bi smio raspravljati s Bogom. Cijeli svemir i cijelo čovječanstvo pod Božjom su vlašću; Bog odlučuje. Kako se ti, sićušno ljudsko biće, usuđuješ raspravljati s Bogom? Kako možeš toliko precjenjivati svoje sposobnosti? Zašto se ne pogledaš u ogledalo da vidiš tko si? Usuđujući se tako galamiti protiv Stvoritelja i natjecati se s Njim, ne prizivaš li smrt? „Ako jednog dana ne budemo blagoslovljeni, otići ćemo na treće nebo i raspraviti se s bogom” izjava je koja otvoreno galami protiv Boga. Kakvo je mjesto treće nebo? To je mjesto gdje Bog prebiva. Usuditi se otići na treće nebo radi rasprave s Bogom ravno je pokušaju „svrgavanja” Boga! Nije li tako? Neki bi mogli pitati: „Kakve to veze ima s antikristima?” Ima mnogo veze s njima jer svi oni koji žele otići na treće nebo raspravljati se s Bogom antikristi su. Samo antikristi mogu reći takve stvari. Riječi poput ovih glas su koji antikristi gaje duboko u svom srcu. To je njihova opačina. Iako antikristi možda ne izgovaraju otvoreno te riječi, oni doista gaje te stvari u svom srcu, samo se ne usuđuju otkriti ih i ne dopuštaju da itko zna za njih. Međutim, želje i ambicije u dubinama njihova srca gore poput neugasive vatre. Zašto je to tako? Zato što antikristi ne vole istinu. Ne vole Božju poštenost i pravednost, Božji sud i grdnju, a zasigurno ne vole Božju svemogućnost, mudrost i Njegovu suverenost nad svime. Ne vole ništa od toga – oni to mrze. Pa što onda vole? Vole status i stalo im je do nagrada. Kažu: „Imam darove, talente i sposobnosti. Trudio sam se za crkvu, pa mi Bog mora uzvratiti i dati mi nagrade!” Nisu li u nevolji? Ne priziva li to smrt? Nije li to izravan izazov Bogu? Ne izaziva li to Stvoritelja? Usuditi se usmjeriti vrhove svojih kopalja izravno na Boga, Stvoritelja – to je nešto što samo arhanđeo, Sotona, može učiniti. Ako doista postoje ljudi s takvim gledištima, koji su sposobni za takve postupke, onda nema sumnje da su oni antikristi. Na zemlji se samo antikristi usuđuju otvoreno opirati Bogu i ovako Mu suditi. Neki bi mogli reći: „Antikristi koje smo vidjeli nisu bili ovako drski ili bestidni.” To treba promatrati u skladu s kontekstom i okruženjem u kojem se antikristi nalaze. Kako bi se usudili pokazati svoje oštre rubove kad još nisu u potpunosti stekli moć i učvrstili se? Antikristi znaju kako kupiti vrijeme i čekaju pogodan trenutak da se uzdignu. Kad dođu na svoje, njihovi oštri rubovi bit će potpuno razotkriveni. Iako se neki antikristi prilično dobro skrivaju dok nemaju status i na površini se ne vide nikakvi problemi, čim steknu status i učvrste se, njihova opačina i ružnoća bivaju u potpunosti ogoljene. To je kao s nekim ljudima kojima nedostaje istina-stvarnost. Kad nemaju nikakav status, mogu se samo nevoljko pokoriti orezivanju i nisu prkosni u svom srcu. Međutim, ako postanu vođe ili djelatnici i steknu neki ugled među Božjim izabranim narodom, kad budu orezani, vrlo je vjerojatno da će razotkriti svoje pravo ja i početi se raspravljati s Bogom i galamiti protiv Njega. To je kao kad neki ljudi dobro vrše svoje dužnosti i nemaju nikakvih pritužbi u normalnim okolnostima, ali ako se suoče s umiranjem i smrću koja se brzo približava, vrlo je vjerojatno da će razotkriti svoje pravo ja. Počet će se žaliti na Boga, raspravljati se s Njim i galamiti protiv Njega. Antikristi, ta skupina ljudi, osjećaju odbojnost prema istini i mrze istinu te nikad ne primjenjuju istinu. Zašto su onda, čak i nakon što su razotkriveni i otkriveni, i dalje voljni službovati u crkvi, pa čak i biti najmanji od sljedbenika? O čemu se radi? Imaju cilj: nikada se nisu odrekli svoje namjere da zadobiju blagoslove. Razmišljaju ovako: „Uhvatit ću se za ovu posljednju slamku spasa. Ako ne mogu dobiti blagoslove, nikada neću ostaviti boga na miru. Ako ne mogu dobiti blagoslove, onda bog nije bog!” Kakva je to narav? Usuditi se drsko nijekati Boga i galamiti protiv Njega – to je opačina. Sve dok imaju i najmanju nadu da će dobiti blagoslove, ostat će u Božjoj kući i čekati te blagoslove. Kako se to može primijetiti? Oni su poput farizeja, uvijek se pretvaraju da su dobri – nisu li namjera i cilj iza toga očiti? Bez obzira na to koliko se njihovo vanjsko ponašanje činilo dobrim, bez obzira na to koliko izvana trpjeli, oni nikada ne primjenjuju istinu, ne traže istinu kad rade niti se mole Bogu i tragaju za Njegovim namjerama. Nikada ne čine stvari koje se Bogu sviđaju, već čine ono što su voljni činiti i što im se sviđa, težeći samo zadovoljenju vlastite ambicije i želje za blagoslovima. Neće li ih to dovesti u nevolju? Ne razotkriva li to bit antikrista? Ono što antikristi vole i čemu teže samo predstavlja njihovu sotonsku narav. Oni ono što vole i čemu teže smatraju pozitivnim stvarima koje su Bogu ugodne i pokušavaju Ga navesti da ih prihvati i blagoslovi. Je li to u skladu s istina-načelima? Nije li to protivljenje Bogu i postavljanje sebe protiv Njega? Antikristi na svakom koraku pokušavaju sklapati poslove s Bogom. Koriste vlastitu patnju i plaćanje cijene kako bi od Boga zahtijevali nagrade i krune, kako bi ih zamijenili za dobro odredište. Ali nisu li se preračunali? Opirući se Bogu na ovaj način, kako da ih ne stigne Božja kazna? To je ono što zaslužuju za svoje grijehe. To je kazna.

Bio je jednom jedan antikrist koji je znao ponešto o vještini pjevanja i plesa, a u to je vrijeme bilo uređeno da on vodi braću i sestre u zboru kako bi naučili tu vještinu. Ta braća i sestre bili su mladi i većina njih nije dugo vjerovala u Boga; bili su jednostavno entuzijastični i voljni vršiti svoje dužnosti, to je bilo sve, ali nisu razumjeli istinu, a neki od njih nisu čak ni postavili temelj. Dok je taj antikrist radio, vodio ih je da iskuse osjećaj djela Duha Svetoga, navodeći ih da iskuse razliku između osjećaja Božje prisutnosti i Njegove odsutnosti – uvijek ih je navodio da se oslanjaju na svoje osjećaje. Nije razumio istinu niti je imao ikakvo stvarno iskustvo, ali je ovako zaluđivao i pogrešno usmjeravao braću i sestre na temelju svojih predodžbi i uobrazilja. Višnji je znao da on nema istina-stvarnost i samo ga je zamolio da podučava i objašnjava vještinu. Ispunjavanje tog aspekta njegove dužnosti već bi se smatralo ispunjavanjem dužnosti u skladu s mjerilom i ispunjavanjem njegovih odgovornosti. Ali on je i dalje želio „razgovarati u zajedništvu o istini” i navoditi ljude da dokuče svoje osjećaje i oslanjaju se na njih. Postupajući tako, ne bi li mu bilo lako uvesti ljude u nadnaravni osjećaj djela zlog duha? To je preopasno! Jednom kad zli duh iskoristi takvu priliku i opsjedne osobu, ta je osoba uništena. Tijekom razdoblja obuke navodio je te ljude da se mole, a nakon molitve tražio je od njih da vide kako Duh Sveti djeluje te znoje li se, plaču li ili imaju bilo kakve druge osjećaje u svom tijelu. Naglašavao je te stvari, ali u stvarnosti su te stvari već bile dovoljno jasno objašnjene. Postoji toliko mnogo istina, ali on nije razgovarao u zajedništvu o njima niti je vodio te ljude da jedu i piju Božje riječi i zanemario je svoj pravi posao. Nije dopuštao braći i sestrama da koreografiraju plesove, već je umjesto toga pustio da svi plešu na pozornici do mile volje, improvizirajući kako im se prohtije, čak govoreći: „U redu je, Bog nas vodi, pa se ne bojimo, Duh Sveti djeluje!” Ovaj antikrist nije razumio istinu, pa je uvijek radio gluposti. Braća i sestre nisu imali nimalo sposobnosti razlučivanja, pa su ga slušali i počeli se moliti: „Bože, molim Te, djeluj, Bože, molim Te, djeluj…” Trudili su se moliti se „svim srcem”, pa su čak i plakali nakon molitve, a zatim bi izašli na pozornicu i improvizirali plesove. Oni koji su gledali na pozornicu osjećali su da je atmosfera sjajna i da Duh Sveti čini moćno djelo! Plakali su dok su gledali druge kako plešu, kao da su osjetili djelo Duha Svetoga. Na kraju su ti ljudi sve to zabilježili i fotografirali da Ja vidim. Neki od ljudi na slikama plakali su zatvorenih očiju, a usred zime lica su im bila sva crvena od vrućine. Vidio sam da se sprema nevolja i da će ih on uništiti. Od njega se samo tražilo da podučava vještinu, a on nije razumio nimalo istine. Samo je slijepo postupao na temelju svojih uobrazilja, želeći pronaći osjećaj djela Duha Svetoga. Je li djelo Duha Svetoga stvar osjećaja? Moraš razumjeti istinu – to je stvarno. Sami su osjećaji prazni i beskorisni. Možeš li razumjeti istinu i Božje namjere na temelju svojih osjećaja? Nipošto ne. Ne moraš tražiti osjećaj, samo moraš tragati za načelima i Božjim namjerama na temelju Božjih riječi, a zatim ih usporediti sa stvarima koje te zadese – to je vrlo praktično i polako ćeš doći do razumijevanja istine. Kad primjenjuješ Božje riječi, Duh Sveti prirodno će početi djelovati. Čak i ako Duh Sveti ne djeluje, s obzirom na to da si primjenjivao Božje riječi, Bog će te priznati kao Svog sljedbenika – to je tako praktično, to je najistinitije. Taj antikrist nije na taj način razgovarao u zajedništvu, već je neprestano poticao te ljude da traže osjećaje, stvari poput znakova i čudesa i snova. To je bio laik kojem je nedostajalo duhovnog razumijevanja, a vodio je skupinu bezumne i neuke djece da čine apsurdne stvari. Ljudi na slikama plakali su i jecali. Što to predstavlja? Ne predstavlja ništa, ali postoji nešto što objašnjava prirodu onoga što je radio. Ovaj je antikrist sve to fotografirao i nazvao „detaljima Božjeg djela”. Koji su to bili „detalji”? Ti ljudi nisu razumjeli istinu, bez dobrog razloga tražili su osjećaj djela Duha Svetoga i improvizirali i svaki put kad su plesali bilo je drugačije jer je svaki put osjećaj bio drugačiji, a Božje „vodstvo” bilo je drugačije – to su bili „detalji”. Što su još ti „detalji” uključivali? Antikrist je također rekao da su to rezultati djela Duha Svetoga. Kad je to rekao, braća i sestre uzbudili su se kao da su im vjera i stas odjednom znatno porasli. Zašto je rekao „detalji”? Odakle je došla riječ „detalji”? Jednom sam spomenuo detalje Božjeg djela. Na što se ti detalji odnose? To su rezultati Božjeg djela na ljudima koje čovjek može vidjeti i dokučiti i oni nisu ni nadnaravni ni nejasni. To je nešto što možeš osjetiti. To je kad Bog učini mnogo djela na tebi, izgovori ti mnogo riječi, uloži cijelo svoje srce i time promijeni tvoj način postojanja, tvoja gledišta na stvari, stav koji gajiš dok radiš stvari, tvoj stav prema Bogu, kao i druge tvoje dijelove. To jest, to su dobici i plodovi Božjeg djela – to je ono što se misli pod detaljima. I taj je antikrist stvari koje je činio također nazvao „detaljima”. Ostavimo li zasad po strani prirodu tih stvari, što možete vidjeti samo iz analize te fraze? Bog radi na ljudima i rekao je da će ljudi vidjeti detalje djela koje On čini na njima, ali ovaj je antikrist vodio sve da divljaju i od svega je napravio nered, a ipak je i to nazvao „detaljima” – što je pokušavao učiniti? (Želio je biti jednak Bogu.) Točno. Odakle mu upotreba izraza „detalji”? Proizašla je iz njegove želje da bude jednak Bogu i da oponaša Boga. Upotrebom tog izraza mislio je: „Bog detaljno radi, a ono što ja vodim ovu skupinu ljudi da čini također je detaljno.” Dodatak imenici „detalji” jest „Božjeg djela”, ali zapravo, u svom je srcu rezultate detalja djela Duha Svetoga pripisivao sebi, što je ono što antikristi čine. Kad god postoji prilika da stupe u središte pozornosti, kad god postoji tračak prilike, oni je neće propustiti; natjecat će se s Bogom za ljude. Za kakve se ljude natječu? Neki od njih ne razumiju istinu, ne mogu razlučiti ljude prema istina-načelima te su bezumni i neuki; neki od njih ne teže istini i vole slijediti gomilu i slijepo postupati izvana; a ima i onih koji su novi vjernici i imaju plitak temelj – još ne razumiju o čemu se radi u vjerovanju u Boga i zavedeni su od strane antikrista. To je ponašanje kasnije zaustavljeno, baš na vrijeme. Činjenica da je zaustavljeno nije baš izvanredna, ali je značila da su gluposti koje je antikrist činio odjednom razotkrivene. Dok su svi razgovarali u zajedništvu i prisjećali se, rekli su: „Prije nego što je ovaj antikrist došao, iako ponekad nismo mogli pronaći svoj put u pogledu profesionalnih i tehničkih aspekata pjevanja, kad smo pjevali, osjećali smo da to možemo primiti k srcu i da svaku riječ možemo pjevati iz srca. Nakon što je on došao i govorio o nekim profesionalnim teorijama, svi smo se osjećali isušeno i nismo više željeli pjevati jer nismo mogli okusiti ono što je Bog govorio u svakoj riječi – nismo mogli osjetiti Boga.” Nisu li ti ljudi bili u nevolji? Čim antikristi pruže ruke da bi nešto učinili, posljedice koje donose jesu da ljudi više ne mogu osjetiti gdje je Bog i ne znaju kako ispravno postupiti. Izgube smjer. Jednom kad ljudi ne mogu osjetiti Boga, mogu li i dalje ispunjavati svoje dužnosti? Mogu li i dalje činiti stvari s odanošću kako bi svjedočili za Boga? Nakon što ih je Sotona iskvario, ljudi su razvili određenu karakteristiku, a to je da vole slijediti gomilu. Oni su poput muha: ne treba postojati jasan cilj, sve dok postoji vođa, drugi će im se pridružiti u slijepom ludiranju jer je tako življe i kad tako postupaju, ne trebaju se suzdržavati, nema temelja za njihove postupke i nitko ne radi u skladu s načelima. Ne trebaju se moliti ni tražiti, ne trebaju biti pobožni ni tihi; dovoljno je da imaju glavu i da dišu pa da mogu tako postupiti. Nije li to više-manje isto kao životinje? Budući da iskvareni ljudi posjeduju tu karakteristiku, lako ih je zaluditi, ali ako razumiješ istinu i možeš razlučiti te stvari, neće te tako lako zaluditi. Nakon što je ovaj antikrist razotkriven, svi su raščlanili zaluđujuće stvari koje je rekao i taktike koje je koristio da tako postupa, uspoređujući to s Božjim riječima. Shvatili su da je taj tip bio stvarno dobar u zaluđivanju ljudi, da je unio nered i da, iako se ono što ih je naveo da čine činilo prilično impresivnim i kao da su osjećali moćno djelo Duha Svetoga, u stvarnosti uopće nisu mogli osjetiti Boga. Na površini je izgledalo kao da su svi obuzeti velikim žarom i da su im vjera i stas odjednom porasli; ali u stvarnosti, to je bila iluzija, čin zlog duha. Pojavile su se te nadnaravne okolnosti, pa Duh Sveti nije djelovao. Neko vrijeme nakon toga, razgovarajući u zajedništvu o istini, svi su uspjeli razlučiti antikrista, a njihova su se stanja malo-pomalo vratila u normalu. Te je ljude zaludio antikrist i udaljili su se od Mene. Kad sam Ja govorio, ti su me ljudi gledali kao da sam nepoznata osoba, nisu željeli odgovarati na Moja pitanja i odmah smo postali kao stranci. Čekali su da antikrist progovori prije nego što bi išta poslušali; slušali su sve što je antikrist rekao i što god je on rekao, predstavljalo je njih. Dakle, ti ljudi nisu imali pravo glasa, ali su bili voljni nemati pravo glasa; čekali su da on progovori i on ih je kontrolirao. Zli duhovi i antikristi čine takve stvari da bi zaludili ljude.

Neke se opake stvari mogu jasno izraziti riječima i raščlaniti, ali za druge se može samo reći da u njima djeluju zli duhovi i ne mogu se jasno izraziti riječima, već se mogu razlučiti samo na temelju tvojih osjećaja ili na temelju istina koje razumiješ i tvojih iskustava. Ovaj je antikrist brzo razabran i riješen, a crkveni se život vratio u normalu. Poslije je svima ostao osjećaj straha kad su u zajedništvu razgovarali o tom događaju. Rekli su: „To je bilo stvarno opasno! Antikristovi takozvani ‚detalji’ toliko su nam naštetili da nas je zamalo uništio.” Stoga morate naučiti kako razlučiti antikriste. Ako razlučivanje antikrista nikad ne shvatiš ozbiljno, bit ćeš u opasnosti i tko zna kada i u kojoj će te prilici oni zaludjeti. Možeš čak i smeteno slijediti antikrista, ne znajući što se događa. U tom trenutku nećeš osjećati da s tim nešto nije u redu, pa ćeš čak i smatrati da je ono što taj antikrist govori ispravno – na taj ćeš način biti nesvjesno zaluđen. Činjenica da si zaluđen pokazuje da si izdao Boga, a tada te Bog neće moći spasiti. Postoje neki ljudi koji se obično dobro ponašaju, ali ih neko vrijeme obmanjuju antikristi, a crkva ih na kraju vrati kroz odvraćanje i razgovaranje u zajedništvu. Međutim, postoje neki koji se ne vraćaju bez obzira na to koliko se s njima u zajedništvu razgovaralo o istini i tvrdoglavo odluče ići s antikristima – nisu li oni tada potpuno uništeni? Čvrsto se odbijaju vratiti, a Bog više ne djeluje u njima. Nekim ljudima nedostaje sposobnost razlučivanja i žao im je takvih ljudi te govore: „Ta je osoba prilično pristojna: mnogo je godina vjerovala u Boga, odricala se stvari i davala se; nekoć je prilično odano vršila svoju dužnost, njezina je vjera u Boga bila velika i bila je istinski vjernik – ne bismo li joj trebali dati još jednu priliku?” Je li to gledište ispravno? Je li u skladu s istinom? Ljudi mogu vidjeti samo površinu druge osobe, ali ne mogu vidjeti njezino srce; ne mogu jasno vidjeti kakva je ona zapravo osoba ili kakvu bit ima. Moraju biti u kontaktu s njom ili je promatrati neko vrijeme i ta se osoba mora suočiti s događajima koji je razotkrivaju kako bi je ljudi mogli prozreti. Štoviše, ako pokušaš pomoći tim ljudima iz dobrote svog srca, ali se oni ne vrate bez obzira na to koliko s njima razgovaraš u zajedništvu, nećeš znati koji je razlog iza svega toga. U stvarnosti, Bog je već prozreo te ljude i isključio ih. Zašto ih je Bog isključio? Najizravniji je razlog taj što su neki antikristi očito zli duhovi i mogu se okarakterizirati kao antikristi u kojima djeluju zli duhovi. Ako ih ljudi slijede neko vrijeme, srca će im potamnjeti i postat će toliko slabi da će se srušiti, što dokazuje da je Bog odavno odustao od njih. Bog ima pravednu narav i mrzi Sotonu. Budući da ti ljudi slijede Sotonu i zle duhove, može li ih Bog i dalje priznavati kao Svoje sljedbenike? Bog je svet i prezire zlo. On ne želi one koji su slijedili zle duhove; čak i ako drugi misle da su dobri ljudi, On ih ne želi. Što znači da Bog prezire zlo? Na što ukazuje „preziranje zla”? Slušajte što sada kažem i razumjet ćete. Počevši od trenutka kad Bog izabere osobu, pa sve dok ta osoba ne prizna da je Bog istina, pravednost, mudrost i svemogućnost, da je On jedan i jedini – kad jednom shvati te stvari i nakon što stekne neka iskustva, imat će duboko u svom srcu osnovno razumijevanje Božje naravi, biti i onoga što On ima i jest i to će osnovno razumijevanje postati njezina vjera. To će je također motivirati da slijedi Boga, daje se za Boga i vrši svoju dužnost. Jednom kad stekne iskustvo, shvati istinu, a njezino razumijevanje Božje naravi i njezino znanje o Bogu puste korijenje u njezinu srcu – kad bude postigla taj duhovni rast – neće zanijekati Boga. Ali ako nema istinsko znanje o Kristu, praktičnom Bogu, i ako je sklona obožavati i slijediti antikrista, onda je i dalje u opasnosti. Može i dalje okrenuti leđa utjelovljenom Kristu kako bi slijedila opakog antikrista. To bi bilo otvoreno nijekanje Krista i prekidanje veza s Bogom. Podtekst je toga: „Više ne slijedim Boga – slijedim Sotonu. Volim Sotonu i voljan sam mu služiti; voljan sam slijediti Sotonu. Bez obzira na to kako se prema meni odnosi, kako me uništava, gazi i kvari, više sam nego spreman. Bez obzira na to koliko je Bog pravedan i svet, bez obzira na to koliko istine izražava, nisam Ga voljan slijediti. Ne volim istinu. Volim slavu, status, nagrade i krune; čak i ako ih ne mogu dobiti, volim ih.” I tako je ta osoba slijedila osobu koja nema nikakve veze s njom, pobjegla je s antikristom koji se protivi Bogu. Bi li Bog i dalje želio takvu osobu? Sigurno ne. Je li razumno da je Bog ne želi? I te kako. Iz doktrine trebaš znati da je Bog onaj Bog koji prezire zlo i da je svet. Razumiješ tu doktrinu, ali znaš li kako Bog postupa s takvim ljudima? Ako Bog nekoga odbaci s prezirom, odustat će od njega bez oklijevanja. Nije li tako? (Jest.) Tako stoje stvari. Znači li, dakle, to što Bog odustaje od takve osobe da On ima okrutno srce? (Ne.) Bog u Svojim postupcima ima načela. Ako znaš tko je Bog, ali Ga ne voliš slijediti – ako znaš tko je Sotona, a ipak ustraješ u tome da ga slijediš – onda te Bog neće prisiljavati. Samo naprijed, slijedi Sotonu zauvijek. Ne vraćaj se; Bog je odustao od tebe. Kako se može razumjeti Božja narav? Božja je narav pravedna i sveta, a u Njegovoj naravi postoji element koji prezire zlo. Drugim riječima, ako si ti, kao stvoreno biće, voljan biti izopačen, što drugo Bog može reći? Bog nikada ne prisiljava ljude na nešto što nisu voljni činiti. On nikada ne prisiljava ljude da prihvate istinu. Ako želiš biti izopačen, to je tvoj osobni izbor – na kraju ćeš snositi posljedice i sam ćeš si biti kriv. Božja načela za postupanje s ljudima nepromjenjiva su, pa ako si ti zadovoljan izopačenošću, tvoj je neizbježan kraj da budeš kažnjen. Nije važno koliko si godina slijedio Boga; ako želiš biti izopačen, Bog te neće prisiljavati da se pokaješ. Ti si taj koji je voljan slijediti Sotonu, biti zaluđen i uništen od Sotone, pa na kraju ti moraš snositi posljedice. Nekim je ljudima žao takvih ljudi i uzalud troše dobrotu pomažući im, ali bez obzira na to koliko ih ti ljudi poticali, oni se neće vratiti. Što se ovdje događa? Činjenica je da Bog ne spašava takvu osobu; On je ne želi. Što čovjek tu može učiniti? To je temeljni razlog. Ali kad ljudi ne mogu jasno vidjeti situaciju, trebaju činiti ono što bi trebali činiti te ispunjavati obveze i odgovornosti koje bi trebali. A što se tiče rezultata ispunjavanja tih zadataka, moraju se osloniti na Božje vodstvo. Niste li kroz ove detalje o kojima sam govorio došli do nekog razumijevanja izraza „Bog je onaj Bog koji prezire zlo”? To je jedan njegov aspekt, da Bog ne želi one koji su okaljani zlim duhovima. Koji je razlog zašto ih Bog ne želi? Ako si izabrao Sotonu, kako bi te Bog i dalje mogao željeti? Kako bi i dalje mogao imati milosti i potaknuti tvoje srce da se vratiš? Je li Bog sposoban to učiniti? I više je nego sposoban, ali On odlučuje ne činiti to djelo jer je Njegova narav pravedna i jer je On Bog koji prezire zlo.

Prošli smo se put tijekom razgovora u zajedništvu usredotočili na to kako je glavno očitovanje opake biti antikrista njihovo neprijateljstvo i odbojnost prema svim pozitivnim stvarima i istinama. Danas u zajedništvu govorim iz druge perspektive, a to je da antikristi vole sve što je suprotno pozitivnim stvarima. A što je to? (Negativne stvari.) Da, to su negativne stvari, to jest, sve što se protivi istini, što joj proturječi i što se s njom ne slaže. Antikristi ne vole pozitivne stvari, pa mora postojati nešto što vole, zar ne? A što oni vole? Vole prijevare i laži, kao i spletke, urote i taktike. Postoje li antikristi koji u slobodno vrijeme čitaju Trideset i šest strategija? Pretpostavljam da da. Misliš li ti da Ja čitam Trideset i šest strategija? Ne čitam. Ne proučavam to. Kakva je korist od čitanja toga? Od čitanja toga dođe mi mučno i zlo u želucu. Kako se vi osjećate nakon čitanja Trideset i šest strategija? Ne osjećate li zbog toga još veće gađenje prema opakom čovječanstvu? Doživljavate li taj osjećaj? Što više to čitate, to veće gađenje osjećate. Osjećate da je čovjek jednostavno previše loš! Isplati li se morati koristiti strategije za svaku sitnicu, ići u tolike krajnosti, ne moći spavati noću ni jesti danju i razbijati glavu kako bi se smislilo kako se boriti? Neki antikristi možda u slobodno vrijeme proučavaju Trideset i šest strategija i nadmudruju se s drugom osobom i s Bogom. Uživaju u lažima, prijevarama, urotama, spletkama, kao i u taktikama i strategijama – ali vole li Božju pravdu i pravednost? Što je antonim za pravdu i pravednost? (Opačina i ružnoća.) Opačina i ružnoća. Oni vole ružne stvari, sve što je nepravedno i nepošteno, sve što je nepravično i neprilično. Na primjer, to što ljudi teže istini pravedna je stvar – kako antikristi to definiraju? Oni kažu: „Oni koji teže istini su budale! Koja je vrijednost življenja života ako ga se ne živi onako kako se želi? Ljudi moraju živjeti za sebe, a što se tiče onih koji žive za istinu i za pravdu, ti su ljudi svi budale!” To je njihovo gledište. Dakle, jesu li oni sposobni činiti pravedne stvari? Nisu. Mogu li ustati i progovoriti kad se u crkvi pojave stvari koje ometaju i prekidaju rad crkve? Ne samo da ne ustaju, nego se potajno zabavljaju i raduju toj nesreći – oni su zli izdanak. Nikada nisu zabrinuti za stvari povezane s radom Božje kuće niti ikada ustaju i čine bilo što da bi zaštitili Božji izabrani narod. Oni koji se potajno zabavljaju na račun Božje kuće i ismijavaju je kad vide zle ljude kako čine zlo i loše ljude kako tiraniziraju crkvu – kakvi su to ljudi? Oni su opaki pojedinci. A kakvi su ljudi vođe koji pružaju utočište tim zlim ljudima? Oni su antikristi. Neće dopustiti da se našteti njihovim vlastitim interesima, ali ne trepnu okom kad se našteti interesima crkve i nimalo nisu tužni. Iza zatvorenih vrata čak su i sretni što nisu ništa izgubili. To je opačina antikrista.

Upravo smo govorili o tome kako antikristi osjećaju odbojnost prema istini, kako vole nepravedne i opake stvari, teže interesima i blagoslovima, nikada ne napuštaju svoju namjeru i želju da dobiju blagoslove i uvijek pokušavaju sklapati poslove s Bogom. Dakle, kako bi se ta stvar trebala razlučiti i okarakterizirati? Kad bismo to nazvali stavljanjem dobiti ispred svega, to bi bilo preblago. To je kao kad je Pavao priznao da ima trn u tijelu i da bi trebao raditi kako bi okajao svoje grijehe, ali je na kraju ipak želio dobiti krunu pravednosti. Kakva je priroda toga? (Opakost.) To je vrsta opake naravi. Ali kakva je priroda toga? (Sklapanje poslova s Bogom.) Ima tu prirodu. Tražio je dobit u svemu što je radio, tretirajući sve kao transakciju. Među nevjernicima postoji izreka: „Ništa nije besplatno.” Antikristi također gaje tu logiku, misleći: „Ako radim za tebe, što ćeš mi dati zauzvrat? Kakve koristi mogu dobiti?” Kako bi se ta priroda trebala sažeti? To znači biti vođen dobiti, stavljati dobit ispred svega te biti sebičan i prezira vrijedan. To je priroda-bit antikrista. Oni vjeruju u Boga isključivo u svrhu stjecanja dobiti i blagoslova. Čak i ako podnesu neku patnju ili plate neku cijenu, sve je to kako bi sklopili posao s Bogom. Njihova je namjera i želja da dobiju blagoslove i nagrade golema i čvrsto se toga drže. Ne prihvaćaju nijednu od mnogih istina koje je Bog izrazio, u svojim srcima uvijek misle da je poanta vjere u Boga dobivanje blagoslova i osiguravanje dobrog odredišta, da je to najviše načelo i da ga ništa ne može nadmašiti. Misle da ljudi ne bi trebali vjerovati u Boga osim radi stjecanja blagoslova te da vjera u Boga, kad ne bi bila radi blagoslova, ne bi imala smisla ni vrijednosti, da bi izgubila svoj smisao i vrijednost. Jesu li te ideje antikristima usadili neki drugi? Proizlaze li iz nečijeg obrazovanja ili utjecaja? Ne, one su određene urođenom priroda-biti antikrista, što je nešto što nitko ne može promijeniti. Unatoč tome što utjelovljeni Bog danas govori toliko riječi, antikristi ne prihvaćaju nijednu od njih, već im se opiru i osuđuju ih. Priroda njihova osjećaja odbojnosti prema istini i njihove mržnje prema istini nikada se ne može promijeniti. Ako se ne mogu promijeniti, na što to ukazuje? Ukazuje na to da je njihova priroda opaka. To nije pitanje težnje ili netežnje istini; to je opaka narav, to je drsko galamljenje protiv Boga i suprotstavljanje Njemu. To je priroda-bit antikrista; to je njihovo pravo lice. Budući da su antikristi sposobni drsko galamiti protiv Boga i opirati Mu se, kakva je njihova narav? Opaka je. Zašto kažem da je opaka? Antikristi se usuđuju opirati Bogu i galamiti protiv Njega radi stjecanja blagoslova te radi slave, dobitka i statusa. Zašto se usuđuju to činiti? Duboko u njihovim srcima postoji sila, opaka narav koja njima upravlja, pa su sposobni bezobzirno postupati, raspravljati se s Bogom i galamiti protiv Njega. Čak i prije nego što Bog kaže da im neće dati krunu, prije nego što im Bog oduzme odredište, njihova opaka narav izbija iz njihovih srca i kažu: „Ako mi ne daš krunu i odredište, otići ću na treće nebo i raspraviti se s tobom!” Da nije njihove opake naravi, gdje bi našli takvu energiju? Može li većina ljudi smoći takvu energiju? Zašto antikristi ne vjeruju da su Božje riječi istina? Zašto se uporno drže svoje želje za blagoslovima? Nije li to opet njihova opačina? (Jest.) Upravo su blagoslovi koje Bog obećava ljudima postali ambicija i želja antikrista. Odlučni su da ih dobiju, ali ne žele slijediti Božji put i ne vole istinu, već teže blagoslovima, nagradama i krunama. Čak i prije nego što Bog kaže da im te stvari neće dati, oni se žele nadmetati s Bogom. Koja je njihova logika? „Ako ne mogu dobiti blagoslove i nagrade, raspravljat ću se s tobom, suprotstavit ću ti se i reći ću da ti nisi bog!” Ne prijete li oni Bogu govoreći takve stvari? Ne pokušavaju li Ga svrgnuti? Čak se usuđuju nijekati Božju suverenost nad svime. Sve dok se Božji postupci ne podudaraju s njihovom voljom, usuđuju se nijekati da je Bog Stvoritelj, jedan istiniti Bog. Nije li to Sotonina narav? Nije li to Sotonina opačina? Postoji li ikakva razlika između toga kako antikristi postupaju i Sotonina stava prema Bogu? Ta se dva pristupa mogu potpuno izjednačiti. Antikristi odbijaju priznati Božju suverenost nad svime i žele oteti blagoslove, nagrade i krune iz Božjih ruku. Kakva je to narav? Na temelju čega žele tako postupati i otimati stvari? Kako mogu smoći takvu energiju? Sada se razlog za to može sažeti: to je opačina antikrista. Antikristi ne vole istinu, a ipak žele dobiti blagoslove i krune te oteti te nagrade iz Božjih ruku. Nije li to igranje sa smrću? Shvaćaju li da se igraju sa smrću? (Ne shvaćaju.) Možda i imaju blagi osjećaj da je dobivanje nagrada nemoguće, pa najprije daju izjave kao: „Ako ne mogu dobiti blagoslove, otići ću na treće nebo i raspraviti se s bogom!” Već predviđaju da će im biti nemoguće dobiti blagoslove. Uostalom, Sotona već godinama u prazno galami protiv Boga, a što mu je Bog dao? Božja je jedina izjava njemu: „Nakon što se djelo završi, bacit ću te u bezdan. Ti pripadaš bezdanu!” To je Božje jedino „obećanje” Sotoni. Nije li uvrnuto da on i dalje želi nagrade? To je opačina. Urođena bit antikrista antagonistička je prema Bogu, a sami antikristi čak i ne znaju zašto je to tako. Njihova su srca isključivo usredotočena na stjecanje blagoslova i kruna. Kad god nešto uključuje istinu ili Boga, u njima se javlja otpor i bijes. To je opačina. Normalni ljudi vjerojatno ne mogu razumjeti unutarnje osjećaje antikrista; antikristima je prilično teško. Antikristi posjeduju tako goleme ambicije, gaje tako golemu opaku energiju u sebi i tako veliku želju za blagoslovima. Može ih se opisati kao da gore od želje. Ali Božja kuća neprestano govori o istini u zajedništvu – mora im biti vrlo bolno i teško to slušati. Sami sebi čine zlo i toliko se pretvaraju kako bi to izdržali. Nije li to neka vrsta opake energije? Da obični ljudi ne vole istinu, smatrali bi crkveni život nezanimljivim i čak bi osjećali odbojnost prema njemu. Čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini za njih bi više bili patnja nego zadovoljstvo. Pa kako onda antikristi to mogu izdržati? To je zato što je njihova želja za blagoslovima toliko golema da ih tjera da sami sebi čine zlo i nevoljko to trpe. Štoviše, ušuljaju se u Božju kuću kako bi djelovali kao Sotonine sluge i posvećuju se izazivanju prekida i ometanja rada crkve. Vjeruju da je to njihova misija i, dok ne dovrše svoj zadatak opiranja Bogu, srca su im nemirna, kao da su iznevjerili Sotonu. To je određeno prirodom antikrista.

Jasno je da antikristi vole status i to svi znaju. Do koje mjere vole status? Koja su očitovanja toga? Kao prvo, oni koriste svaku priliku da se popnu na ljestvici, bilo putem ulizivanja ili lukavih metoda ili pakčineći dobra djela kako bi pridobili srca ljudi. U svakom slučaju, kad god postoji prilika za uspon, oni je iskoriste. Jednom kad postignu status, oni ga cijene još više nego prije. Kad normalni ljudi postignu status, osjećaju sram i malo se suzdržavaju. Štoviše, položaj vođe ili djelatnika u Božjoj kući predstavlja dužnost. To nije status ni službena titula, već dužnost. Ponekad ti normalni ljudi mogu otkriti malo svojih iskvarenih naravi pokazujući se, misleći da su sada na službenom položaju. Normalni ljudi smatraju da je donekle prihvatljivo ponašati se tako povremeno, ali ako to čine redovito, osjećat će odbojnost prema sebi i bojat će se da će to primijetiti njihova braća i sestre. Imaju dostojanstvo i osjećaj srama, pa se malo suzdržavaju. Nakon što shvate istinu, postupno počinju manje cijeniti status. Kakav će pozitivan utjecaj to imati i kakve će dobre rezultate donijeti? Omogućit će im da svoju dužnost obavljaju mirne savjesti. Bez obzira na njihovu trenutnu ulogu, smatrat će je dužnošću. Budući da su izabrani da vode, a vođenje je istovremeno i teret i dužnost za čovjeka, najprije moraju razumjeti što sve spada u opseg te dužnosti. Kad nemaš ulogu vođe, ne moraš se brinuti za određene stvari i zapravo nemaš nikakvih tereta. Ali kad preuzmeš posao vođenja, moraš shvatiti kako dobro obavljati svoje zadatke i kako vršiti svoju dužnost u skladu s načelima i radnim aranžmanima Božje kuće. Oni koji teže istini mogu na taj način napredovati u pozitivnom smjeru. Dakle, u čemu je razlika između antikrista i onih koji teže istini u smislu njihova pristupa statusu? Antikristi su entuzijastični prema svom statusu, teže mu, cijene ga i upravljaju njime. Stalno razmišljaju o svom statusu. Status im je poput žile kucavice. Ako ih drugi ne cijene ili ako slučajno kažu nešto pogrešno i drugi ih podcjenjuju pa izgube svoje mjesto u srcima drugih ljudi, stalno će osjećati tjeskobu u vezi sa svojim statusom i postat će izuzetno oprezni u svojim postupcima i riječima. Bez obzira na to kako u zajedništvu razgovarate o težnji istini, oni je neće moći razumjeti. Koja je jedina stvar koju mogu razumjeti? „Kako mogu dobro obavljati ovu „službu” i ponašati se kao dužnosnik?” Postoje određena specifična očitovanja toga. Na primjer, kad crkveni vođa snimi grupnu fotografiju s više od 20 braće i sestara, gdje bi osoba s dostojanstvom i osjećajem srama odabrala sjediti? Pronašla bi kutak sa strane da sjedne. Gdje obično sjede antikristi? (U sredini.) Je li sjedenje u sredini ono što svi žele ili njihova osobna želja? (Njihova osobna želja.) Ponekad je moguće da svi ostali ostave mjesto u sredini za njih, gurajući ih u središnju poziciju, a oni u svojim srcima osjećaju veliko zadovoljstvo, „Pogledajte koliko me svi podržavaju! Moram sjediti ovdje. Vidim iz ovoga da imam mjesto u srcima svih. Ne bi mogli bez mene!” Osjećaju se prilično sretno i zadovoljno. Da im se nije svidjela ideja da im svi ostave mjesto u sredini, zašto bi sjeli na njega? Jasno je da u tom trenutku u potpunosti uživaju u svom položaju i u osjećaju koji on donosi. Zaista trebaju i cijene osjećaj tog trenutka u vremenu, pa zato ne odbijaju taj položaj. Ovaj vođa sjedi točno u sredini, okružen desecima drugih ljudi, a čak koristi i jastučić kako bi se istaknuo. Misli: „Neće biti dobro ako sam iste visine kao i svi ostali. Kako me to može istaknuti kao vođu? Moram se malo podići, sjesti u sredinu, tada ću biti uočljiv. Treba znati koje je pravo mjesto za sjedenje. Kad ljudi pogledaju fotografiju, najprije će vidjeti mene. Reći će: ‚Ovo je naš vođa taj i taj.’ Kako sjajno! Ova će fotografija trajati toliko godina. Ako me ljudi ne budu mogli vidjeti i ako me polako zaborave, koji je onda smisao toga što sam vođa?” Tako visoko cijene svoj status.

Jednom sam potražio neke ljude iz jedne crkve da se raspitam o tamošnjoj situaciji. Nakon što su uključili videoprikaz, svi su sjeli ispred kamere i ostavili prostor u sredini. Nisam razumio zašto i predložio sam da se primaknu bliže sredini jer kadar kamere nije bio tako velik, a izgledali su nezgrapno jer im se vidjela samo polovica lica. Nakon toga su se malo pomaknuli prema sredini, ali su i dalje ostavili prazno sjedalo u sredini. Promrmljao sam u Sebi: „Zašto nitko ne sjedi u sredini? Kao da je tamo neki sveti Buddha – zašto se nitko ne usudi sjesti ondje?” Tada je prišao prilično debeo čovjek i svalio se točno u sredinu, izgledajući baš poput svetog „Buddhe”, sav okrugao i bucmast. Ispostavilo se da je mjesto u sredini bilo rezervirano za njega. Možete li pogoditi tko je ta osoba bila? (Vođa.) Točno, sjeo je točno u sredinu. To je simbol statusa. Kad je taj đavao stigao i sjeo ondje, izgledajući poput Buddhe, sasvim je prirodno zauzeo to mjesto, kao da je to njegovo pravo mjesto. Svi su bili sasvim zadovoljni sjedenjem sa strane i gledali su ga s posebnom naklonošću, kao da ga neizmjerno „razumiju”. Činilo se kao da su hrpa ulizica, kao da govore: „Ah, napokon si stigao. Toliko smo te dugo čekali.” Dok sam Ja govorio, nitko Me nije slušao; čekali su vođu. Najprije je trebalo tog svetog „Buddhu” smjestiti na prijestolje. Da ga nisu smjestili, Ja ne bih mogao nastaviti govoriti. Kako je on mogao sjediti ondje, i to tako prirodno? Ima li to ikakve veze s njegovim uobičajenim sklonostima, prioritetima i težnjama? (Da.) Kakvu bi scenu ti ljudi obično predstavljali? Upotrijebite svoju maštu i razmislite o tome. Kad taj vođa vodi okupljanje ili uđe u prostoriju gdje ljudi vrše svoje dužnosti, kako se prema njemu odnose? Kao da je stigao predak ili Buddha: brzo mu ponude sjedalo i glavno mjesto mora biti rezervirano za njega. Bi li bilo u redu da mu ga ne rezerviraju? Na temelju pojave koju sam u tom trenutku vidio na kameri, vjerojatno ne bi bilo u redu da mu nisu ostavili glavno mjesto – to je postalo pravilo, nepisano pravilo. Kad „Buddha” stigne, odmah mu se mora dati glavno mjesto. Ako „Buddha” nije ondje, glavno mjesto mora ostati prazno. To se zove status. Ponašate li se vi ikada ovako i smatrate li status višim od svega ostalog? Što možete primijetiti iz scene koju sam upravo opisao? Različiti se ljudi različito odnose prema statusu. Oni koji vole istinu smatraju svoj status dužnošću i cijene Božje poslanje u svojim srcima. Prihvaćaju svoju dužnost, ali ne ističu svoj status. Neki ljudi vide status kao teret, vjeruju da je to dodatni teret koji im donosi pritisak, ograničenja, čak i nevolje. Međutim, oni koji obožavaju status, smatraju ga službenom pozicijom i uvijek uživaju u njegovim povlasticama. Ne mogu živjeti bez statusa. Jednom kad ga postignu, spremni su žrtvovati sve za njega, uključujući svoje živote i samopoštovanje – čak su spremni prodati svoje tijelo za njega. Nije li to opako? (Jest.) To se zove opačina. Što je status u njihovim očima? To je put i sredstvo da se bude iznad drugih i metoda za promjenu svog identiteta, sudbine i položaja među ljudima. Stoga oni vrlo visoko cijene status. Jednom kad ga postignu i ljudi ih slušaju, pokoravaju im se, ugađaju im i ulizuju im se u svemu, umjesto da osjećaju odbojnost prema svemu tome, oni u tome nalaze iznimno zadovoljstvo. Baš kao onaj vođa koji je zauzeo središnje mjesto – njegovo je držanje bilo tako opušteno i lagodno i imalo je tako golem osjećaj zadovoljstva i užitka. Nije li to opako? Ako osoba jako uživa u svim osjećajima nadmoći i svim prednostima koje status donosi te osobito teži tim stvarima i cijeni ih te ih se ne želi odreći, onda je ta osoba iznimno opaka. Zašto kažem da je iznimno opaka? Kad se radi o onima koji laskaju, govore ugodne riječi i daju komplimente ljudima sa statusom, što je to što oni govore? Oni izgovaraju lažne riječi, besramne riječi, odvratne i mučne riječi i riječi prijevare, pa čak i neke stvari koje su uvredljive za uho. Recimo, primjerice, da netko sa statusom ima sina koji je stvarno prilično ružan, sa šiljastim licem i obrazima poput majmunskih – govore li ti laskavci da je ružan? Što kažu? (Stvarno je zgodan.) Je li dovoljno da samo kažu „stvarno je zgodan”? Moraju reći nešto sladunjavo, poput: „Ima visoko i široko čelo i široku, okruglu čeljust. Ima lice nekoga tko će biti bogat i imati visok status u budućnosti!” Iako je jasno da to nije slučaj, oni se i dalje usuđuju otvoreno izgovarati te laži. Kad taj službenik to čuje, osjeća se ushićeno, voli čuti te stvari – uživa ih slušati. Koliko ih voli slušati? Da nitko pred njim ne izgovara te licemjerne riječi, laskave riječi i riječi prijevare, da nitko ne govori lažne i odvratne riječi kako bi ga usrećio i udovoljio mu, smatrao bi život nezanimljivim. Nije li to opako? (Jest.) To je iznimno opako. Kad sam govori laži, to je već prilično mučno, ali on uživa imati i druge lažljivce koji se vrte oko njega poput roja smrdljivih muha i nikada se toga ne umori. Voli rječite ljude, vješte laskavce i ulizice, one koji govore zaobilazno – te ljude drži blizu sebe i postavlja ih na važne položaje. Nisu li takvi vođe u opasnosti? Kakav posao mogu obaviti? Ne bi li crkva bila gotova da padne pod njihovu kontrolu? Bi li i dalje mogla imati djelo Duha Svetoga?

Čuo sam da neki vođe vole jesti. Kad su živjeli s braćom i sestrama koji nisu bili vješti u kuhanju i nisu pripremali dobre obroke, pronašli bi domaćina koji im se znao ulagivati i laskati im i koji bi im svaki dan posebno pripremao ukusna jela. Svaki dan vođe bi jeli i pili do mile volje, govoreći: „Hvala bogu, svaki dan uživamo u božjoj gozbi. To je uistinu božja milost!” Takvi su ljudi u opasnosti. Čak i ako još nisu antikristi, njihovo je ponašanje već razotkrilo da imaju priroda-bit i opaku narav antikrista, a i da trenutno hodaju putem antikrista. Mogu li postati antikristi ili jesu li antikristi, ovisi o putu koji kasnije odaberu. Sasvim je očito da trenutno hodaju putem antikrista i da je njihova narav-bit u skladu s narav-biti antikrista, a to je zato što vole negativne stvari, a pozitivne im se ne sviđaju. Oni u svojim srcima preziru pozitivne stvari, osuđuju ih i odbacuju. Što prihvaćaju? Dvoličnost, laži i sve što je povezano s negativnim stvarima. Kad Ja dođem na neko mjesto, neki ljudi kažu: „Ne izgledaš dobro; odmori se malo.” Jesam li dobro ili ne i kada se trebam odmoriti, te stvari znam Ja sâm. Ne trebaš se pretvarati da si pametan i ne trebaš se razmetati svojom pameću. Ja to ne prihvaćam; Ja to prezirem. Kakve ljude volim? One koji mogu odmah razgovarati u zajedništvu kad se nešto dogodi i reći Mi što im je na srcu. Ja razgovaram s tobom u zajedništvu kako bih riješio tvoje poteškoće i da možeš biti u bliskijem odnosu sa Mnom. Nemoj se baviti ulagivanjem i pokušajima da Mi ugodiš – to je užasno odvratno! Takvi bi se ljudi trebali držati podalje od Mene, jer su Mi odbojni. Ja te karakteriziram kao dosadnu muhu ili nametnika. Drži se podalje! Neki ljudi kažu: „Ne treba li Ti netko uz da bude uz Tebe i da Ti služi?” Prema tvojem gledištu, trebao bi postojati neki odgovarajući tretman i usluga s obzirom na Moj identitet i status. Ali Meni to ne treba. Ne smiješ to raditi, razumiješ li? Osjećam gađenje i odbojnost prema tim stvarima. Ako uistinu u srcu želiš biti obziran prema Meni i brinuti za Mene, postoji mnogo ispravnih načina da to učiniš. Na primjer, ako ti kažem da nešto učiniš, ti to poslušno izvrši, a kad naiđeš na poteškoće, možeš odmah o njima sa Mnom razgovarati. No, što god radio, nemoj oponašati način na koji se nevjernici ulaguju ljudima na položaju i izgovarati mnogo milozvučnih laskanja – ne volim ih slušati. Očito je da nisam visok, a ti ipak inzistiraš na tome da kažeš: „Možda nisi visok, ali si viši od nas.” Ne volim to čuti, pa što god radio, nemoj Mi to govoriti; to govoriš pogrešnoj osobi. Antikristi vole čuti takve riječi. Na primjer, pitaju braću i sestre pod sobom: „Izgledam li debelo?” A neki ljudi kažu: „Čak i ako si debeo, izgledaš bolje od nas.” „Jesam li onda mršav?” „Čak i ako si mršav, izgledaš nevjerojatno. U svakom slučaju, izgledaš kao lutka iz izloga; sve ti dobro stoji.” Kad antikristi to čuju, osjećaju se oduševljeno i smatraju te svojim drugom i saveznikom. Sve te stvari koje antikristi vole odbojne su i opake – kako bi ih se inače moglo nazvati opakima? Vole li antikristi elemente normalne ljudskosti kao što su savjest, razum, osjećaja srama i dostojanstva, kao i sposobnost razlučivanja između dobra i zla, crnog i bijelog te ispravnog i pogrešnog te ostale stvari normalne ljudskosti? Vole li antikristi ljude s osjećajem srama? Vole li ljude s dostojanstvom? Oni vole one koji su besramni, koji mogu sladunjavo govoriti bez ikakve svijesti i bez srama. Ne nedostaje li im osjećaj srama? Što su tvoje riječi sladunjavije, to su oni sretniji. Gledajući sklonosti antikrista i njihove stavove prema raznim stvarima, kao i njihove izbore i usmjerenje, očito je da njihova opačina ne poznaje granice. Zaboravi na one koji razumiju istinu – čak ni ljudi s trunkom osjećaja za pravdu u društvu ne cijene takvo ponašanje. Vidiš, neki se ljudi u službenim krugovima očajnički ulaguju onima na položaju. Daju onima na položaju sve što im treba, čak se odriču i vlastitih žena – ne nedostaje li im dostojanstva? (Nedostaje.) Nadalje, neke dužnosnike privlače istospolne veze, pa neki ljudi istog spola kao ti dužnosnici postaju intimni s njima čak i ako to osobno ne žele. Biste li vi mogli činiti takve stvari? (Ne, ne bismo mogli.) Ali oni bi mogli. Oni nemaju moralno dno, nemaju osjećaj srama, nemaju svijest o savjesti, nemaju racionalnost – zato čine te stvari. Stvari koje oni govore ti ne bi mogao izustiti ni kad bi se od tebe tražilo da ih izvedeš kao dio predstave; ti su ljudi još sladunjaviji od scenskih izvođača. Što mislim pod scenskim izvođačima? Mislim na one kojima ne smeta i koji ne trepnu okom kad ih se vidi ili posjeti dok su potpuno goli. Takvi se ljudi nazivaju scenskim izvođačima. Dakle, ti su laskavci sa svojim mučnim i odbojnim riječima i sklonošću prema opakim stvarima još gori od tih scenskih izvođača. Potonji samo prodaju svoja tijela, ali što prodaje ta banda opakih ljudi poznatih kao antikristi? Oni prodaju svoje duše. Oni su hrpa zlih demona kojima nema spasa. Zato je govoriti istinu tim ljudima kao bacati biserje pred svinje – nemoguće je da zavole istinu. Ovako pristupaju statusu i uživaju u raznim osjećajima nadmoći te drugim dobrim osjećajima koji s njim dolaze. Koji su to razni osjećaji koji proizlaze iz tog užitka? Jesu li to pozitivne ili negativne stvari? To su sve negativne stvari. Kad postignu status, očekuju da će uživati u laskanju, udovoljavanju i podilaženju drugih. Žele uživati i u posebnom tretmanu – njihova hrana, smještaj i stvari koje koriste moraju biti posebni i moraju se u svemu razlikovati od drugih. Je li to njegovo fizičko tijelo doista išta drugačije od tijela drugih? Jednom kad antikristi osiguraju status, vjeruju da su plemeniti i izvanredni, kao da na zemlji više nema mjesta koje bi ih moglo primiti – moraju sjediti na prijestolju i dobivati prinose od drugih. Nije li tako? Recite Mi, jesu li to ideje koje normalni ljudi obično gaje? Bez obzira na to imaju li status ili ne, normalni ljudi mogu imati određenu težnju i želju za njim, ali s obzirom na to da posjeduju osjećaj srama, savjest i racionalnost, uz to što sada imaju i nešto razumijevanja istine, njihova se vezanost za status smanjuje i blijedi. Nadalje, mogu pridavati manju važnost prednostima koje dolaze sa statusom, a ako mogu statusne povlastice vidjeti kao nevažne, mogu i osjećati odbojnost prema tuđem laskanju, slatkorječivosti, ulizivanju i drugim takvim ponašanjima te se mogu distancirati od takvih stvari ili im čak okrenuti leđa i ostaviti ih. No mogu li antikristi ostaviti ili pustiti te stvari? Nikako. Ako od njih tražiš da puste te stvari, to je kao da tražiš njihov život. Zašto bi inače neki ljudi rekli: „Neću više vjerovati, neću više živjeti, život nije vrijedan življenja”, čim izgube svoj status? Ne događa li se ovdje nešto? Zašto im je status toliko važan? Ne mogu živjeti mirnim i običnim životom; moraju imati status, moraju stajati iznad masa i uživati u štovanju, obožavanju i uzdizanju od drugih, kao i u lažima kojima im podilaze, varaju ih i laskaju im. Žele se prepustiti tim stvarima. Prepuštaju li se ljudi s normalnom ljudskošću voljno takvim stvarima? Sigurno ne; to ih čini nemirnima. Zašto antikristi vole uživati u tim stvarima? Zato što u sebi imaju sotonsku narav. Samo oni Sotonina soja teže tim stvarima i imaju takve zahtjeve. Normalni bi ljudi mogli uživati u tim stvarima neko vrijeme, ali bi shvatili da su besmislene, pa čak i dosadne, i onda bi se klonili svega toga. Ali neki ljudi tvrdoglavo odbijaju pustiti ih. Na primjer, zašto se neke filmske zvijezde nikada ne povlače iz svijeta filma, unatoč poodmaklim godinama? Zato što im je bez te aureole, bez ljudi koji ih okružuju život dosadan. Imaju osjećaj da nebo nije tako plavo, da njihov život nema smjera i da je postao besmislen i bezvrijedan. Osjećaju da im cijeli život postaje mračan, pa se moraju vratiti u filmsku industriju kako bi ponovno proživjeli osjećaj da su zvijezde. Antikristi dijele istu osobinu s njima: posjeduju jednako opaku narav i bit. Kad antikristi steknu status, razmeću se njime posvuda, čak preuzimaju autoritarnu ulogu u svojim domovima i tjeraju članove svoje obitelji da ih slušaju. Antikristi posjeduju opaku narav i bit a statusu iskazuju posebnu naklonost, trudeći se da ga pokažu i razmeću se njime. Što nam to pokazuje? Imaju li ti ljudi osjećaj srama? Nemaju. Oni dobiju status i misle da se njihov identitet promijenio, pa se čak i njihov odnos s roditeljima mijenja. Nije li tu problem? To je perverzno! To što mogu imati takav stav prema statusu jedna je vrsta dokaza koji razotkriva njihovu opaku bit.

Bog je Stvoritelj, a Njegovi su identitet i status vrhovni. Bog posjeduje autoritet, mudrost i moć i ima Svoju narav i Svoje odlike i biće. Zna li itko koliko godina Bog djeluje u čovječanstvu i svemu stvorenom? Točan broj godina tijekom kojih Bog djeluje i upravlja cijelim čovječanstvom nije poznat; nitko ne može dati precizan podatak, a Bog o tim stvarima ne izvještava čovječanstvo. Međutim, da Sotona učini nešto takvo, bi li izvijestio o tome? Sigurno bi. On se želi razmetati kako bi zaludio više ljudi i kako bi više ljudi postalo svjesno njegovih doprinosa. Zašto Bog ne izvještava o tim stvarima? Postoji ponizan i skriven aspekt Božje biti. Što je suprotno od poniznosti i skrivenosti? To su oholost i razmetanje. Bez obzira na to koliko veliko djelo Bog čini, On ljudima govori samo ono što mogu dokučiti i shvatiti i zadovoljan je time da im dopusti da steknu znanje, da upoznaju Njegovu bit kroz djelo koje On čini. Kakve to koristi donosi ljudima? Kakav se rezultat time postiže? Je li to da ljudi moraju znati te stvari kako bi štovali Boga? Zapravo nije. To što ljudi mogu štovati Boga konačni je objektivni ishod, ali koja je Božja prvotna namjera u tome da ljudima te stvari da do znanja? To je da im, nakon što steknu znanje o tim stvarima, nakon što shvate kako Bog upravlja čovječanstvom i kako On ima suverenost nad čovječanstvom i uređuje ga, omogući da se mogu pokoriti Božjoj suverenosti, da se više ne upuštaju u uzaludan otpor i da više ne skreću s puta – na taj će način ljudi mnogo manje patiti. Ako budeš živio prirodno i postojao u skladu s načinima i zakonima koje Bog pruža te prema Njegovim zahtjevima i načelima koje On daje, nećeš više pasti u Sotonine kandže niti ćeš po drugi put biti iskvaren i zgažen, već ćeš zauvijek živjeti prema pravilima koja je uspostavio Bog, živjeti u obličju čovjeka i kao stvoreno biće te primati Božju brigu i zaštitu. To je prvotna namjera i svrha Božjeg djela. Dakle, s obzirom na ogromno djelo koje Bog čini, je li se On ikada time razmetao? Je li ikada rekao ljudima što je učinio? Nije nikad. Mnogi ljudi ne znaju što je Bog učinio ni koje je vrste stvari učinio Bog, a koje nije. Bog je u stvarnosti učinio mnogo toga, ali nikada nije te stvari objavio čovječanstvu. Bog ih ne objavljuje čovječanstvu; sve što ti trebaš učiniti jest biti načisto s onim što trebaš znati. U budućnosti će čovječanstvo moći normalno postojati na zemlji i prihvaćati Božje vodstvo, a kad Bog dođe među čovječanstvo, ljudi će moći normalno komunicirati s Bogom, primati Ga, štovati Ga, slušati Njegove riječi i više neće hodati sa Sotonom. Na taj će se način Božje kraljevstvo pojaviti na zemlji i na zemlji će postojati skupina ljudi sposobnih da Ga štuju, skupina ljudi koja može slušati Njegove riječi i provoditi ih u djelo. Božje će djelo tako biti dovršeno; dovoljno je postići taj rezultat. Dakle, kad Bog neštoo čini, ako ti to ne razumiješ ili nisi toga svjestan, Bog ti to neće objasniti. Zašto ne objašnjava? Nema potrebe za tim. Postoji mnogo stvari koje ne razumiješ i Bog ti neće otkriti određene tajne kako bi te naveo da to spoznaš ili da shvatiš Njegov identitet i bit ili da shvatiš Njegovu moć. Bog to ne radi. Na što je Bog trenutno usredotočen? Usredotočen je na to da navede ljude da shvate istinu. Jednom kad shvatiš istinu, upoznat ćeš Boga, imat ćeš temelj za svoj život i moći ćeš se u budućnosti pokoriti Bogu i štovati Ga, a moći ćeš i razlučiti Sotonu te ga napustiti i više nećeš biti zaluđen od njega niti ćeš ići s njim – tada je Njegovo djelo dovršeno. Što se tiče tih tajni, čovječanstvo će imati priliku razumjeti ih u budućnosti, ali tajne Božjih djela nevjerojatno su goleme i čak i ako ti ih Bog otkrije, to ne mora nužno značiti da ćeš ih ti razumjeti. Čak i ako dođeš u dodir s njima, možda ih nećeš moći shvatiti ili dokučiti. Zašto je to tako? Zato što postoji udaljenost između stvorenih bića i Boga, između ljudskih misli i Božjih ideja. Ti, na primjer, možda znaš da je duga znak saveza između Boga i čovječanstva, ali znaš li kako duga nastaje? Kad bi ti Bog objasnio tu tajnu, bi li razumio? Ne bi i zato ti Bog to ne govori. Kad bi to učinio, to bi ti bilo opterećenje jer bi to trebao proučavati i analizirati, što bi ti stvorilo probleme. Stoga Bog ne govori mnogo o tajnama. Ali može li čovjek, koji je od Sotone, šutjeti ako zna za te tajne? Nikako. U tome se njihova bit razlikuje. Objašnjava li Bog mnoge stvari koje godinama otkriva čovječanstvu, ali koje ljudi nikada ne mogu razumjeti? Čini li On nadnaravne stvari? Ne, ne čini. Bog je stvorio čovječanstvo i Bog zna koliko ljudi mogu razumjeti i do koje mjere to mogu razumjeti. Te su stvari stavljene ljudima pred oči, ali ako nije nužno da ih razumiju, nema potrebe prosvjetljivati ih ili im nametati te stvari i pretvarati ih u teret za njih, stoga Bog ne radi na taj način. Zato postoje načela u Božjim djelima. Njegov je pristup čovječanstvu pristup čuvanja, obzirnosti i ljubavi. Bog želi ono što je najbolje za ljude – to je izvor i prvotna namjera iza svih Božjih djela. S druge strane, Sotona se razmeće, nameće stvari ljudima, navodi ih da ga štuju i da budu zaluđeni od njega te ih vodi da postanu izopačeni tako da se postupno pretvaraju u žive đavle i idu prema propasti. Ali kad vjeruješ u Boga, ako razumiješ i zadobiješ istinu, možeš pobjeći od utjecaja Sotone i postići spasenje – nećeš se suočiti s ishodom propasti. Sotona ne može podnijeti da vidi ljude kako im je dobro i ne brine ga žive li ljudi ili umiru; on brine samo o sebi, o vlastitoj dobiti i vlastitom zadovoljstvu i nedostaje mu ljubavi, milosrđa, snošljivosti i širokogrudnosti. Sotona ne posjeduje te osobine; samo Bog posjeduje te pozitivne stvari. Bog čini veliko djelo na ljudima, no govori li ikada o tome? Je li ikada to objasnio? Je li ikada to objavio? Ne, nije. Bez obzira na to kako ljudi pogrešno razumiju Boga, On ne objašnjava. Iz Božje perspektive, bez obzira na to imaš li ti šezdeset ili osamdeset godina, tvoje je razumijevanje Boga vrlo ograničeno i na temelju toga koliko malo znaš još si dijete. Bog ti to ne uzima za zlo; još si nezrelo dijete. Nije važno što neki ljudi možda žive mnogo godina i njihovo tijelo pokazuje znakove starenja; njihovo razumijevanje Boga još je vrlo djetinjasto i površno. Bog ti to ne uzima za zlo – ako ne razumiješ, ne razumiješ. To je tvoj kov i tvoj kapacitet i to se ne može promijeniti. Bog ti neće ništa nametati. Bog zahtijeva da ljudi svjedoče o Njemu, no svjedoči li On o Sebi? (Ne.) S druge strane, Sotona se i za najmanju stvar koju učini boji da ljudi neće znati. Antikristi nisu ništa drukčiji: hvale se svakom sitnicom koju učine pred svima. Slušajući ih, čini se kao da svjedoče o Bogu – ali kad se pozorno sluša, otkriva se da ne svjedoče o Bogu, već se razmeću, veličaju sebe. Namjera i bit iza onoga što govore jest natjecati se s Bogom za Njegov izabrani narod i za status. Bog je ponizan i skriven, a Sotona se razmeće. Postoji li razlika? Razmetanje naspram poniznosti i skrivenosti: koje su pozitivne stvari? (Poniznost i skrivenost.) Može li se Sotona opisati kao ponizan? (Ne.) Zašto? Sudeći po njegovoj opakoj priroda-biti, on je bezvrijedno smeće; bilo bi nenormalno da se Sotona ne razmeće. Kako bi se Sotona mogao nazvati „poniznim”? „Poniznost” se povezuje s Bogom. Božji identitet, bit i narav uzvišeni su i časni, ali On se nikada ne razmeće. Bog je ponizan i skriven, tako da ljudi ne vide što je On učinio, ali dok On djeluje u takvoj skrovitosti, čovječanstvo je neprestano opskrbljeno, nahranjeno i usmjeravano – i sve je to uredio Bog. Nije li to skrivenost i poniznost što Bog nikada ne objavljuje te stvari, nikad ih ne spominje? Bog je ponizan upravo zato što je sposoban činiti te stvari, ali ih nikad ne spominje niti objavljuje i ne raspravlja se o njima s ljudima. Kakvo ti imaš pravo govoriti o poniznosti kad ne možeš činiti takve stvari? Nisi učinio ništa od toga, a ipak inzistiraš na preuzimanju zasluga – to se zove biti besraman. Usmjeravajući čovječanstvo, Bog obavlja tako veliko djelo i predsjeda cijelim svemirom. Njegova vlast i sila tako su goleme, a ipak nikad nije rekao: „Moja je sila izvanredna.” On ostaje skriven među svim stvarima, predsjedajući svime, hraneći i opskrbljujući čovječanstvo, dopuštajući cijelom čovječanstvu da se nastavlja iz generacije u generaciju. Uzmite za primjer zrak i sunčevu svjetlost ili sve materijalne stvari potrebne za ljudsko postojanje na zemlji – sve one neprestano teku. To da Bog opskrbljuje čovjeka neupitno je. Da Sotona učini nešto dobro, bi li to prešutio i ostao nepoznati junak? Nikad. To je kao što u crkvi postoje neki antikristi koji su prethodno na sebe preuzimali opasan posao, koji su se odricali stvari i trpjeli, koji su možda čak bili u zatvoru; postoje i neki koji su jednom doprinijeli jednom aspektu rada Božje kuće. Oni nikada ne zaboravljaju te stvari, misle da zaslužuju doživotnu zaslugu za njih, misle da je to njihova životna stečevina – što pokazuje koliko su ljudi maleni! Ljudi su uistinu maleni, a Sotona je besraman.

Recite Mi, kad bi antikristi imali status ravan Božjemu, što bi morali jesti i nositi? Morali bi jesti najbolja jela i nositi najbolje marke, zar ne? Recite Mi, dakle, što se tiče njihovih zahtjeva za materijalnim stvarima, nemaju li oni određene specifikacije? Kad nekamo idu, moraju ići zrakoplovom. Kad stignu onamo, mogu li ih obična braća i sestre ugostiti u svojim domovima? Čak i da mogu, ti antikristi ne bi odsjeli kod njih – moraju odsjesti u hotelu visoke kategorije. Nisu li antikristi vrlo izbirljivi u pogledu svojih specifikacija? Što se tiče časti, užitka i taštine koje bi dobili statusom, mogu li se odreći tih stvari? Sve dok imaju prave uvjete i prilike, oni grabe te stvari šakom i kapom i uživaju u njima. Koja su njihova načela? Sve dok imaju status, mogu se dočepati novca te nositi odjeću i modne dodatke poznatih marki. Ne žele nositi obične stvari; moraju nositi poznate marke. Njihove kravate, odijela, košulje, manžete, zlatne ogrlice i remeni – sve je markirano. To nije dobar znak i ne pate li braća i sestre zbog toga? Novac koji braća i sestre daju kao prinose ti antikristi koriste za kupnju markirane robe. Nije li to veliko zlo koje su počinili? Nije li to uzrokovano njihovom opačinom? To je vrsta stvari koje oni mogu činiti. Bio je jedan čovjek koji se odijevao skromno kad je prvi put preuzeo vodeću ulogu i imao je samo tri do pet kompleta odjeće koji nisu bili markirani ni skupi. Nakon nekoliko godina na vodećem položaju, s obzirom na to da nije radio nikakav stvaran posao, bio je smijenjen. Kad je odlazio, odnio je pun auto stvari: markiranu odjeću, torbe, svakakve lijepe stvari. Nije zarađivao novac kao vođa, pa odakle su te stvari došle? Došle su od njegova statusa. Da je odbio kad su mu drugi kupovali te stvari, bi li braća i sestre i dalje inzistirali na tome da mu ih kupuju? Bi li se takvo što dogodilo? Da on nije želio te stvari, braća i sestre ne bi mu ih kupili. U čemu je ovdje problem? On je prisilno i pohlepno prisvajao tu robu. S jedne strane, iznuđivao je od braće i sestara, a s druge ih je aktivno sam kupovao. Štoviše, dopuštao je da mu braća i sestre kupuju te stvari, a ako bi tko odbio, mučio bi ga i zagorčavao mu život. Svih tih nekoliko razloga dolazi do izražaja. Na kraju je imao „obilnu žetvu” i obogatio se. Zavidite li takvom vođi? Da imate priliku, biste li i vi mogli steći takvo bogatstvo? Kažem ti, nije dobro tako se obogatiti – postoje posljedice! Kad neki ljudi postanu vođe, boje se da im se takve stvari ne dogode. Misle da bi iskušenja bila prevelika, da bi ih bilo teško izbjeći ili se nositi s tim iskušenjima i da bi bilo lako pokleknuti pred njima. Ali neki ljudi ne mare i misle: „To je normalno. Tko dođe na položaj, a da ne uživa u takvim stvarima? Zašto se uopće dolazi na položaj? To je cijela poanta!” Kakav je to glas? To je glas antikrista i ti su ljudi u opasnosti.

Djelujem sad već gotovo trideset godina. Jesam li ikada išta iznudio od ikoga? Na primjer, da sam vidio nekoga tko nosi lijep nakit, jesam li ga iznudio od te osobe poslavši poruku poput: „Daj Mi svoj nakit; ne odgovara ti. Zlatni i srebrni nakit namijenjen je ljudima sa statusom, a oni bez statusa ne bi ga trebali nositi”? Je li se to ikad dogodilo? Nije. Čak i kad su neka braća i sestre imali nešto novca i kupili Mi kožnu jaknu ili nešto slično, uvijek sam to vratio. Nije da mi se nije svidjelo; jednostavno nisam imao koristi od takvih stvari. Kasnije sam razmišljao o tome: „Kako bih trebao postupati s tim stvarima na odgovarajući način? Što bih trebao učiniti da se ljudi koji su ih kupili ne osjećaju povrijeđeno?” Odnio sam te stvari u crkvu kako bi ih braća i sestre mogli raspodijeliti u skladu s načelima. Ako je netko bio voljan kupiti vrijedne predmete, crkva bi ih prodala po sniženoj cijeni. Nije se radilo o zarađivanju novca; radilo se o postupanju na način koji je bio prikladan za obje strane. Nitko ne bi trebao dobiti te stvari besplatno jer izvorno nisu bile namijenjene njima. Tih je predmeta bilo u ograničenom broju i nisu se mogli ravnomjerno raspodijeliti svima, pa nije bilo prikladno da se ikome daju. Stoga je jedina opcija bila da oni koji su imali novca i bili voljni kupiti ih, to i učine. Sigurno su bili jeftiniji od onoga što se prodavalo na tržištu, pa je to bila pogodnost od Božje kuće. Imao sam pravo tako postupiti. To je zato što jednom kad mi je nešto dano, postalo je Moje i imao sam pravo postupati s tim kako sam smatrao prikladnim. To više nije imalo nikakve veze s osobom koja je to prva kupila. Postupajući na taj način, već sam pazio na dostojanstvo te osobe. Nije trebalo biti nikakvih prigovora jer je taj pristup bio potpuno prikladan. Mnoga su mi braća i sestre kupovali stvari. Nisam ih zadužio za to da mi kupuju stvari, a kamoli da sam to zahtijevao od njih. Imali su srce za to, što sam cijenio, ali bilo je mnogo stvari koje nisam mogao prihvatiti jer mi nisu trebale. To je praktično pitanje. Je li ono što sam rekao prikladno? (Da.) Je li i Moje postupanje s tim bilo prikladno? (Da.) Bilo je i neke braće i sestara koji su znali da sam osjetljiv na hladnoću i da ne jedem hladnu hranu, pa su mi kupili neki lijek za „prehlađen želudac”. No nisam se baš osjećao dobro nakon uzimanja tih lijekova – Moje tijelo ne može izdržati takve eksperimente, pa postoji mnogo lijekova s kojima moram biti oprezan. Morate to razumjeti. Neka su braća i sestre kupili i neke dodatke prehrani, poput planinskog ginsenga, crvenog ginsenga i drugih vrsta tonika. Nisam mogao uzimati ništa od toga. Zašto? Jer mi nisu odgovarali. Nije da sam s prezirom gledao na to što su mi braća i sestre kupili ili odakle su to kupili; jednostavno ih nisam mogao koristiti; nisam ih bio u stanju koristiti. Nisu sve dobre stvari prikladne za svakoga. Postoji mnogo dobrih stvari i ako uzmeš nešto dobro, a to ti uzrokuje nuspojave ili alergijsku reakciju, onda to nije dobro za tebe. Kako bi se, onda, s time trebalo postupati? Najbolje je pustiti da to koriste oni za koje je prikladno. Stoga vam kažem, bez obzira na to tko troši novac da mi kupi stvari, zapamtite ove riječi – nemojte ih kupovati. Ako mi nešto zatreba, reći ću ti izravno i neću okolišati. Razumiješ? Ali kad mi donesete te stvari, a ja kažem da mi ne trebaju ili da nisu prikladne, to nije ni moja pristojnost prema Vama. Nije lažno ili licemjerno. Sve što kažem jest stvarno; sve je istina. Molim nemojte čitati između redaka kad govorim. Kad kažem da mi nešto ne treba, to znači da mi ne treba. Kad kažem da to ne mogu koristiti, to znači da to ne mogu koristiti. Što god radili, nemojte tratiti vrijeme razmišljajući o kupnji stvari ili trošiti novac beskorisno. Nemoj misliti da bi se sve dobre stvari trebale dati Bogu – znaš li uopće trebaju li mi ili ne? Ako mi ne trebaju, nisi li ih kupio uzalud? Ako si uistinu želio nešto kupiti za Mene, onda ti kažem – nemojte mi ništa kupovati. Ako kažeš da si to kupio za Mene da podijelim sa svima, onda u redu, mogu to proslijediti. Kad se radi o tome kako postupam s takvim stvarima i kako postupam s materijalnim dobrima koje donose status i položaj, to je Moj stav. Postupaju li antikristi s tim stvarima na isti način? (Ne, ne postupaju.) Kao prvo, oni sigurno ne odbijaju ništa – što više, to bolje. Bez obzira na to tko im šalje darove ili što su oni, oni ih prihvaćaju. Kao drugo, oni nesumnjivo iznuđuju određene stvari od ljudi i na kraju uzimaju neke stvari za sebe. To je ono što traže i što žele; to je ono što im donosi status kojem teže.

Što se tiče opake biti antikrista, na temelju našeg razgovora u zajedništvu od prošlog puta i od danas, možete li smisliti sažetak u jednoj rečenici koji razotkriva tu opaku bit? Najveća je karakteristika opačine u antikrista ova: oni osuđuju sve pozitivno, sve pravedno i u skladu s istinom te sve što se smatra lijepim među čovječanstvom. Oni mrze te stvari i osjećaju odbojnost prema njima. Suprotno tome, sve negativno i sve što ljudi sa savješću, razumom i osjećajem za pravdu osuđuju i preziru upravo je ono u čemu antikristi uživaju. To su stvari kojima teže i koje cijene. Postoji i druga rečenica kojom se to može sažeti: Antikristi mrze sve pozitivno što dolazi od Boga i mrze ono što Bog voli, a umjesto toga vole upravo ono što Bog prezire i osuđuje. To je opačina u antikrista. Koja je primarna karakteristika te opačine? To da imaju posebnu sklonost prema svemu ružnom i negativnom dok preziru sve što je lijepo, pozitivno i u skladu s istinom te se s neprijateljstvom odnose prema tome. To je opačina. Razumijete to, zar ne? Današnji razgovor u zajedništvu obuhvaćao je temu „što antikristi vole”. Dali smo i neke primjere, od kojih su neki bili tipičniji od drugih, ali se svi mogu koristiti kao dokaz za objašnjenje opake priroda-biti antikrista. Ono što trebate učiniti nakon ovoga jest promisliti i razgovarati u zajedništvu o tome koje opake ili pozitivne stvari vidite i razumijete, koje negativne stvari antikristi vole, koje pozitivne stvari mrze i što je to što možete razumjeti, kao i što vidite i doživljavate. Neki su problemi naravi i biti zajednički antikristima i običnim iskvarenim ljudima i dok se ozbiljnost tih zajedničkih crta može razlikovati, biti su njihovih naravi iste. Putovi kojima hodaju i ciljevi kojima teže također se mogu razlikovati, ali oni otkrivaju mnoge iste iskvarene narav-biti. Stoga je razotkrivanje različitih aspekata biti antikrista korisno za svaku iskvarenu osobu. Ako je Božji izabrani narod sposoban razlučiti bit antikrista, može biti siguran da neće biti zaluđen od njih i da ih neće ni obožavati ni slijediti.

7. kolovoza 2019.