Dodatak: Darovi

Prije nego što prijeđem na glavnu temu ovog razgovora u zajedništvu, ispripovijedat ću vam priču. Kakvu priču da ispripovjedam? Ako nema utjecaja na ljude ili ako ne poučava i ne koristi onima koji vjeruju u Boga u smislu ulaska u život i spoznavanja Boga, onda je nema smisla pripovijedati. Ako ću ispripovijedati priču, ta priča sama po sebi mora biti donekle poučna – mora imati vrijednost i smisao. Zato danas poslušajte ovu priču i vidite može li vam biti poučna i korisna. Neke su priče istinite, dok su neke izmišljotine utemeljene na stvarnim događajima; nisu istinite, ali često u životu nailazimo na njih, pa nisu odvojene od stvarnosti. Bilo da su izmišljene ili su se doista dogodile, sve su usko povezane sa životom ljudi. Pa zašto vam pripovijedam takve priče? (Da bismo mogli razumjeti istinu.) Točno: da biste iz njih mogli razumjeti istinu – neke istine koje ljudi teško spoznaju u stvarnom životu. Poslužimo se pripovijedanjem kako bismo ljudsku spoznaju istine i Boga približili stvarnosti i ljudima olakšali razumijevanje istine i Boga.

Kada tijekom nekog dugog razdoblja imam česte kontakte s mnoštvom ljudi, neobični i zabavni događaji su neizbježni. Ovaj se zbio u proljeće ove godine. Kako je zima jenjala, a proljeće se približavalo, vrijeme je postajalo sve ugodnije i sve vrste biljaka počele su nicati, rastući iz dana u dan na suncu i kiši. Neke od tih biljaka bile su divlje, a neke uzgojene; bilo je onih za životinjsku ishranu, onih za ljudsku ishranu i onih za ishranu i životinja i ljudi. Bio je to proljetni prizor: zelen i živopisan krajolik. I tu priča počinje. Iznenadio sam se kad sam jednog dana primio poseban dar. Kakav dar? Vrećicu divljeg zelenja. Osoba koja Mi ju je dala rekla je: „Ovo je rusomača – jestiva je i dobra za Tvoje zdravlje. Možeš je popržiti s jajima.” U redu. Zatim sam je usporedio s rusomačom koju sam ranije kupio, i čim sam to učinio, pojavio se problem. Možete li pogoditi što je to bilo? Naišao sam na „misterij”. Kakav misterij? Rusomača u inozemstvu izgleda drugačije od rusomače u Kini. Je li tu nešto pogrešno? (Da, jest.) Da je to bila ista stvar, onda bi trebala izgledati isto, pa što bi vam prvo palo na pamet kad otkrijete da izgleda drugačije? Je li ovo rusomača ili nije? Nisam mogao biti siguran. Ne bih li trebao pitati tu osobu o čemu se radi? Tako sam kasnije otišao i pitao ga: „Jesi li siguran da je ovo rusomača?” On je razmislio o tome i odgovorio: „Oh, nisam siguran je li to rusomača ili nije.” Ako nije bio siguran, kako Mi ju je mogao pokloniti? Zašto bi se usudio dati Mi je? Srećom, nisam je samo tako pojeo. Dva dana kasnije, postao sam siguran da to doista nije bila rusomača. Što je ta osoba rekla? Rekla je: „Kako si shvatio da to nije rusomača? Nisam siguran, ali zaboravi na to: nemoj je jesti.” Može li se takvo što još jesti? (Ne može.) Ne može se jesti. Ako kažem: „Nisi siguran, ali riskirat ću i pojesti je, budući da si tako ljubazan”, ima li to smisla? (Nema.) Kakva je priroda takvog postupanja? Bi li to bilo glupo? (Bilo bi.) Da, to je glupost. Srećom, nisam je pojeo, niti sam dalje istraživao, pa se dalje time nisam bavio.

Nakon nekog vremena, u poljima su počele rasti divlje biljke svih vrsta: visoke i niske, cvjetnice i one bez cvijeta, te biljke svih boja i oblika. Bilo ih je sve više, rasle su sve gušće i sve su više poprimale svoj oblik. Jednog sam dana primio još jednu vrećicu s darom, ali to nije bila vrećica rusomače. Umjesto toga, sadržavala je kineski pelin, od istog čovjeka. Bio je dovoljno ljubazan da pošalje još jednu vrećicu, a s njom i upute: „Kušaj ovo. To je kineski pelin: tjera hladnoću, a možeš ga jesti i s prženim jajima.” Pogledao sam ga: nije li to bio slatki pelin? Kineski pelin nalazi se u mnogim dijelovima Kine, a njegovi listovi imaju poseban miris, ali to nije bilo ono što je čovjek poslao – kako bi to moglo proći kao kineski pelin? Listovi imaju nešto sličnosti, ali je li to bio on ili nije? Pitao sam čovjeka koji Mi ga je dao, ali rekao je da ne zna – čime je potpuno skinuo odgovornost sa sebe. Čak je pitao: „Zašto još nisi ništa od toga pojeo? Iako nisam siguran što je to, moraš nešto pojesti. Ja sam jeo i stvarno je ukusno.” Nije bio siguran, a ipak Me nagovarao da ga pojedem. Što vi mislite, što sam trebao učiniti? Jesam li se trebao prisiliti da ga pojedem? (Ne.) Svakako ga nije trebalo jesti, jer osoba koja ga je poslala nije ni znala što je to. Da sam riskirao i pojeo ga da kušam nešto novo, možda se ništa ne bi dogodilo, jer je osoba koja ga je jela rekla da će biti u redu. Ali što je s time da netko misli da je to u redu i pojede ga u neznanju? Nije li to nepromišljeno postupanje? Kakva osoba radi takve stvari bez razmišljanja? Samo netko tko je grub i nepromišljen bi to učinio – netko tko misli: „Svejedno je; više-manje je dovoljno dobro.” Mislite li da bih Ja to trebao učiniti? (Ne.) Zašto ne? Ima toliko toga za jesti; zašto se izlagati opasnosti jedenjem nepoznate biljke? U vrijeme gladi, kad doista više nema hrane, možete iskopati razno divlje zelenje i pokušate ga jesti te možete preuzeti neke rizike. U takvim situacijama mogli biste jesti nepoznatu biljku. Ali je li ovo sada jedna od tih situacija? (Nije.) Ima toliko toga što možete jesti, pa zašto ići brati divlje zelenje? Je li potrebno izlagati se opasnosti samo radi neke male koristi koja je nevidljiva, neopipljiva i nestvarna? (Nije.) Dakle, odlučio sam da ga neću jesti. Srećom, nisam ga pojeo; niti sam dalje istraživao, pa se ni time nisam dalje bavio.

Nešto kasnije, čovjek Mi je dao još jedan dar; to je bio treći put. Dar je ovaj put bio prilično poseban: nije izrastao iz zemlje niti je kao plod rodio na drvetu. Što je to bilo? Dva ptičja jajeta[NM1] [NP2], uredno zamotana u papirnatu vrećicu na kojoj je pisalo „Ptičja jaja za Boga”. Smiješno, zar ne? Kad sam otvorio papirnatu vrećicu, vidio sam da su ljuske dvaju jaja bile prekrasne boje. Nikad prije nisam vidio ništa slično, pa nisam mogao reći koja ih je ptica snijela; pomislio sam potražiti informacije na internetu, ali nisam mogao pronaći nikakve smjernice, jer je bilo mnogo jaja istoga uzorka i boje, pa ih nije bilo moguće odrediti čija su na temelju veličine i boje. Misli li itko od vas da bi bilo ikakve koristi da sam tog čovjeka pitao o kakvim se ptičjim jajima radi? (Ne.) Zašto ne? (Ni on ne bi znao.) Pogodili ste; ni on ne bi znao. Zato ga nisam pitao. Da jesam, povrijedio bih njegove osjećaje, i on bi pomislio: „Toliko sam dobronamjeran i brižljiv, ali Ti i dalje sumnjaš u mene. Zašto ih moraš tražiti na internetu? Budući da Ti ih dajem da ih pojedeš, samo ih pojedi!” Što mislite, jesam li trebao pojesti ta jaja ili ne? (Nisi trebao.) Da ih je dao vama, biste li ih pojeli? (Ne.) Ne bih ni Ja. Ta su jaja za izlijeganje i razmnožavanje ptica. Ne bi li bilo okrutno pojesti ih? (Bilo bi.) To nisam mogao učiniti, pa se dalje nisam bavio tim ptičjim jajima, ali takve su se stvari nastavile događati.

Jednog sam dana negdje na ogradi naišao na slatki pelin – koji je izgledao kao kineski pelin – kako se suši, pa sam upitao jednu sestru čemu služi. „Nije li ovo ista vrsta kineskog pelina koji Ti je onaj čovjek dao prošli put?” odgovorila je. „Kineski pelin može ukloniti vlagu i otjerati hladnoću. Nisi li Ti osjetljiv na hladnoću? Čovjek je rekao da će ga, kad se osuši, sačuvati za Tebe da ga koristiš u vrućoj kupki za stopala, da istjeraš hladnoću.” Što vi svi mislite kakva je bila Moja reakcija kad sam to čuo? Dvije riječi. (Bez riječi.) Točno, ostao sam bez riječi. U ovakvim okolnostima, nisam li trebao razmisliti o tome koliko je ta osoba brižljiva i kako se doista potrudila? Kako sam mogao ostati bez riječi? Jednostavno, ta osoba nekoliko puta prije toga nije bila pronicljiva u tim stvarima pa je promijenila pristup, kao da je htjela reći: „Dao sam Ti zelenje i jaja da jedeš, ali Ti ih nisi pojeo, pa sam Ti osušio kineski pelin za vruću kupku za stopala, kako moj trud ne bi bio uzaludan.” S obzirom na taj prizor, doista sam ostao bez riječi. Kasnije sam nekom drugom govorio da mnoge ljekarne sada drže kineski pelin. Možete ga kupiti koliko god želite: dolazi u raznim pakiranjima, proizvode ga razne zemlje i higijenski je obrađen. Puno je bolji od onoga što Mi je čovjek poslao, pa nije li to gubljenje vremena, brati ga uz cestu i onda ga stavljati na ograde da se suši na suncu? Mislite li da ga želim ako ga on osuši i da Mi ga? (Ne želiš.) Ne želim ga. S vremenom na ogradama više nije bilo pelina, jer je ono što sam rekao doprlo do njega i prestao ga je slati. Kasnije, kad je u polju bilo više divljeg zelenja, očito se više nije smatralo rijetkim, pa Mi nitko više nije slao divlje zelenje. A pretpostavljam da su se ptičja jaja u međuvremenu vjerojatno izlegla i više se nisu mogla skupljati, pa sve do sada nisam primio više nijedno ptičje jaje ni divlje zelenje. I to je bila Moja priča.

Ukupno su u priči bila četiri događaja, a svi su se ticali stvari koje su Mi poslane: dva su se ticala slanja nepoznatog divljeg zelenja, jedan slanja nepoznatih ptičjih jaja, a još jedan „tradicionalnog kineskog lijeka” sušenog na suncu. Možda zvuči pomalo smiješno govoriti o tim stvarima, ali što se tiče samih događaja, kakve dojmove stječete, ako ih uopće imate, nakon što ste ih čuli? Postoji li nešto što biste trebali razumjeti u njima ili iz njih izvući, ikakve pouke koje biste trebali naučiti? O čemu ste svi razmišljali dok ste slušali? Jesu li stvari o kojima sam govorio bile usmjerene na neku određenu osobu? Sigurno ne. Ali onda, ako nisu bile usmjerene ni na koga posebno, zašto o njima govorim? Je li to smisleno? Ili je to samo besciljan razgovor? (Nije.) Budući da vi to ne smatrate besciljnim razgovorom, znate li zašto o tome govorim? Zašto je taj čovjek činio takve stvari? Kakva je bila priroda njegova ponašanja? Koji je bio njegov motiv? U čemu je ovdje problem? Treba li ga staviti u kontekst? Moći ćete razumjeti istinu ako prozrete ljude i prirodu samih događaja u kontekstu. Mislite li da je čovjek koji je činio te stvari imao dobre ili loše namjere? (Dobre namjere.) Prije svega, jedno je sigurno: bio je dobronamjeran. Što je bilo pogrešno u njegovim dobrim namjerama? Znači li činjenje stvari s dobrim namjerama da ste brižljivi? (Ne nužno.) Ako su dobre namjere nečiji motiv za nešto, je li nečistoća iskvarene naravi nužno odsutna? Nije. Onda vas sve pitam, ako si pun poštovanja i poslušan prema svojim roditeljima, zašto im ne bi poslao te stvari da jedu? Ili ako voliš svoje šefove i vođe i stalo ti je do njih, zašto im ne bi dao takve stvari da jedu? Zašto se ne bi usudio to učiniti? Zato što se bojiš da će nešto poći po zlu. Bojiš se nanijeti štetu svojim roditeljima, svojim vođama i svojim šefovima, pa zar se ne bojiš nanijeti štetu Bogu? Koje su tvoje namjere? Što tvoja dobrota podrazumijeva? Pokušavaš li prevariti Boga? Pokušavaš li se poigravati s Njim? Bi li se usudio činiti takve stvari s Bogom kao duhovnim bićem? Bi li imao bogobojazno srce kad bi vidio da je Božje tijelo tijelo normalne ljudskosti i, umjesto da Ga se bojiš, usudio si se činiti takve stvari? Da nisi imao bogobojazno srce, bi li onda doista bilo brižljivo od tebe činiti takve stvari? To nije brižljivost: to je varanje i poigravanje s Bogom i to je iznimno odvažno od tebe! Ako si doista odgovorna osoba, zašto prvo sam ne pojedeš i ne kušaš nešto, da se uvjeriš da ništa nije loše prije nego što to doneseš Bogu? Ako to donosiš izravno Bogu, a da sam nisi jeo i kušao, nije li to poigravanje s Bogom? Ne osjećaš li da time vrijeđaš Božju narav? Je li to nešto što Bog može zaboraviti? Čak i ako ti to zaboraviš, Bog neće. Dok radiš nešto ovakvo, što ti prolazi kroz glavu? Nisi to kušao i nemaš znanstvenih dokaza, a ipak se usuđuješ dati to Bogu. Je li to odgovorno ponašanje? Kad bi nanio štetu Bogu, kakvu bi odgovornost snosio? Čak i da te zakon ne kazni, Bog bi te kažnjavao vječno. Ne bi ni pomislio da je to smeće dovoljno dobro da ga daš nevjerničkim vođama i dužnosnicima i smatrao bi to nedostojnim, pa kakve bi namjere imao dajući ga Bogu? Vrijedim li Ja tako malo? Kad bi svom šefu dao vrećicu divljeg zelenja, što bi on pomislio? „Zar samo toliko vrijedim? Ljudi mi daju novac i brendirane stvari, a ti mi daješ šaku korova?” Bi li bio sposoban to provesti do kraja? Sigurno ne. Ali ako bi to ipak učinio, o čemu bi se brinuo? Prvo o čemu moraš razmisliti jest: „Što šef voli? Treba li mu ova stvar? Ako mu ne treba, a ja mu je ipak dam, hoće li mi stvarati probleme? Hoće li me zlostavljati i mučiti na poslu? Ako stvari postanu ozbiljne, hoće li me otpustiti tražeći izgovor i hvatajući me u pogrešci?” Razmišljaš li o ičemu od toga? (Razmišljam.) Ako želiš ugoditi svom šefu, što je prvo što bi mu trebao dati? (Nešto što voli.) Samo mu dati nešto što voli nije dovoljno. Ako mu, na primjer, sada treba šalica, možeš li potrošiti 10 ili 20 juana da mu je kupiš i daš? (Ne.) Moraš mu dati nešto zlatno, nešto srebrno, nešto pristojno. Zašto mu dati nešto što ti sebi ne bi rado kupio? (Da bi mu ugodio.) Koja je svrha ugađanja šefu? Prije svega, kao minimum, on te može uzeti pod svoje okrilje i svojom moći te može braniti i učiniti tvoj posao i plaću stabilnima i sigurnima. U najmanju ruku, neće ti stvarati probleme. Dakle, nikada mu nećeš pokloniti svežanj nepoznatog divljeg zelenja. Nije li tako? (Jest.) Ne možeš to učiniti ni svom šefu, pa zašto bi čovjek koji Mi je dao taj korov to učinio Meni? Je li razmišljao o posljedicama? Sigurno nije. A zašto ne? Neki bi rekli: „Zato što nas Ti nećeš mučiti.” Je li to tako jednostavno? Zato što mu neću stvarati probleme, je li to to? Kako se usudio davati takve stvari? (Mislio je da su mu namjere dobre.) Točno – svu svoju ružnoću i opačinu prekrio je dobrim namjerama, misleći: „Imam dobre namjere prema Tebi, ali drugi nemaju! Pogledaj sve ovo divlje zelenje. Tko ga je iskopao za Tebe? Nisam li ja?” Kakav je to stav? Kakav je to način razmišljanja? Jesu li te dobre namjere u skladu s ljudskošću? Ako nisu ni u skladu s ljudskošću, mogu li biti u skladu s istinom? (Ne mogu.) Ne mogu biti dalje od istine! Kakve su to dobre namjere? Jesu li to doista dobre namjere? (Nisu.) Onda kakav stav one uključuju? Kakve nečistoće i biti sadrže? Čak i vi mladi ljudi koji ste malo svijeta vidjeli razumijete da ne možete svom šefu davati darove bilo kako; morate razmišljati o posljedicama. Pa ako Mi čovjek od četrdeset ili pedeset godina, naročito iskusan, daje takve stvari, po vašem mišljenju, kakva je priroda toga? Je li vrijedno da o tome ovdje raspravljamo? (Jest.) Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, kakva je priroda toga? Čovjek Mi je nehajno dao neko divlje zelenje, tražeći da ga pojedem, a da ni sam nije znao što je to. Kad sam rekao da ne izgleda kao ta vrsta divljeg zelenja, nije gubio vrijeme govoreći Mi da ga ne jedem – i to nije sve. Poslao Mi je drugu vrstu divljeg zelenja da jedem. Nisam ga jeo, a on je rekao: „Uzmi malo, ukusno je. Kušao sam ga.” Kakvo je to ponašanje? (Bez poštovanja i neodgovorno.) Točno. Osjećate li svi vi takvo ponašanje? (Osjećamo.) Je li dobronamjerno? Ovdje nema ničeg dobronamjernog! Dobio je nešto nasumce, a da ga to nije ništa stajalo, a onda je to stavio u plastičnu vrećicu i dao Meni, tražeći da to pojedem. Čak i kad bi brao divlje zelenje da nahraniš ovce i zečeve, još uvijek bi morao razmisliti: „Mogu li se životinje otrovati ako ovo pojedu?” Nije li to nešto o čemu bi trebao razmisliti? Ako ne bi bio voljan riskirati hraneći stoku, kako onda možeš samo zgrabiti bilo kakav svežanj starog divljeg zelenja i dati ga Meni da jedem? Kakva je to narav? Kakva je priroda problema? Razumijete li? Ako se takva osoba ovako odnosi prema Meni, kako mislite da bi se odnosila prema svojim podređenima ili nekome koga smatra običnom osobom? To je samo ležerno poigravanje. Kakva je to narav? Opaka je i zlobna. Može li se smatrati dobrom osobom? (Ne, ne može.) Ne smatra se dobrom osobom. Ne shvaćati ozbiljno tijela i živote ljudi, kockati se s njima i poslije ne osjećati ništa i zapravo nemati uopće nikakvu grižnju savjesti, već biti u stanju neprestano ponavljati istu stvar: to je doista čudno.

Na početku priče rekao sam nekoliko riječi na koje vi možda niste obratili puno pozornosti. Rekao sam da je dio tog divljeg zelenja bio za ljudsku ishranu, dio za životinjsku ishranu, a dio i za ljudsku i za životinjsku ishranu. Ovo je „poznata izreka” i za nju postoji izvor. Znate li odakle dolazi? To je aluzija na jednu priču. Dolazi od čovjeka koji je dao tih nekoliko darova u toj priči. Taj je čovjek bio zadužen za sjetvu i posijao je tri vrste kukuruza. Koje tri vrste? Vrstu koju jedu ljudi, vrstu koju jedu životinje i vrstu koju jedu i ljudi i životinje: te tri. Te tri vrste kukuruza prilično su zanimljive. Jeste li čuli za njih prije? Niste, a i Ja sam tada prvi put čuo za njih – jer su rijetkost. Na kraju, budući da su ljudi koji su ih sijali bili toliko neodgovorni, te tri vrste kukuruza su se pomiješale: onaj za životinjsku ishranu davan je ljudima, dok je onaj za ljudsku ishranu davan životinjama. Nakon što su ga pojeli, svi su se žalili da je kukuruz neukusan, da nema okus žitarica i da ima pomalo travnat okus. Što su to učinili ljudi koji su sijali kukuruz? Zbog svoje neodgovornosti u vršenju dužnosti, pomiješali su ono što je bilo za ljudsku ishranu i ono što je bilo za životinjsku ishranu, sve dok ih nitko više nije mogao razlikovati, pa su morali kupiti još sjemena i sve ponovno posijati. Što vi svi mislite, kako je taj posao obavljen? Nemaju li takvi ljudi nikakvih načela u svojim postupcima? (Nemaju.) Tragaju li u svojim postupcima za istinom? (Ne tragaju.) S takvim stavom u svojim postupcima, budući da su toliko bez poštovanja i neodgovorni prema svima, što takvi ljudi misle o vjerovanju u Boga? Kakav je njihov pristup istini? Koliku težinu istina ima u njihovim srcima? Koliko je značajan Božji identitet? Znaju li oni? (Ne znaju.) Ne bi li trebali znati o tako važnim stvarima? Zašto onda ne znaju? To ima veze s njihovom naravi. Kakva je to narav? (To je opačina.) To je opačina i to je osjećaj odbojnosti prema istini. Nisu svjesni prirode onoga što čine i nikada ne pokušavaju razmišljati ili tragati, niti se propituju nakon što nešto učine. Umjesto toga, rade što god žele, misleći da im, sve dok imaju dobre i ispravne namjere, ne treba nitko da ih nadzire ili kritizira; misle da su njihove odgovornosti i obveze ispunjene. Je li tome tako? Neki ljudi kažu: „Razumijemo priču koju si nam Ti ispričao, ali još uvijek ne razumijemo dio koji nas najviše brine, a to je: kakav je Tvoj stav prema takvim događajima? Kakav je Tvoj stav prema osobi koja čini takve stvari? Je li to ljutnja, odbacivanje s prezirom i odbojnost? Ili Ti se sviđa takva osoba?” (To je odbacivanje s prezirom.) Ne bi li trebalo s prezirom odbaciti takve stvari? (Trebalo bi.) Što biste vi mislili da se takvo što dogodi vama? Pretpostavimo da ti dobra osoba neprestano daje neke nepoznate stvari, trudeći se uvjeriti te: „Pojedi ih, dobre su za tvoje tijelo; pojedi ih, pomoći će ti da održiš zdravlje; pojedi ih, poboljšat će tvoj izgled i vitalnost. Ne bi bilo loše da me poslušaš!” Što bi ti mislio kad bi se, nakon provjere, ispostavilo da te stvari nemaju nikakvu vrijednost? (Da se to meni dogodilo, vjerojatno se više ne bih htio zamarati takvom osobom; bio bih iznerviran i bez riječi – takve bih osjećaje imao.) Trebalo bi takve ljude odbaciti s prezirom i osjećati gađenje prema njima. Što još? Treba li osjećati ljutnju, tugu ili bol? (Nema smisla.) Nema smisla, zar ne? Ne govore li neki ljudi: „Ta je osoba vjerojatno to učinila jer ne razumije istinu”? Većina ljudi ne razumije istinu, pa ipak, koliko ih je sposobno činiti takve stvari? Ne razlikuju li se ljudi jedni od drugih? (Razlikuju se.) Ljudi se razlikuju. To je kao kad ljudi imaju posla jedni s drugima: kad postoji razmjena materijalnih dobara, neki ljudi traže poštenje i razumnost. Čak i ako ti ljudi dopuste da ih druga strana malo iskoristi, to im ne smeta – na taj način njihov odnos traje; posjeduju ljudskost i osjećaju da nije velika poteškoća biti u malo nepovoljnijem položaju. Drugi ljudi nemaju ljudskosti i uvijek vole iskorištavati druge: oni održavaju odnose s drugima isključivo radi iskorištavanja i stjecanja dobiti na tuđi račun. Ako mogu izvući neku korist od tebe, ugađat će ti i održavati odnos s tobom, ali ako ne mogu, onda će te odbaciti. Ne pokazuju nikakvu iskrenost prema tebi; takvi ljudi nemaju ljudskosti.

Što vi mislite o takvim ljudima koji daju darove kao u danas ispripovijedanoj priči? Zašto takvi ljudi daruju stvari? Je li to slučajnost? Da se dogodilo jednom tijekom mnogo godina, mogla bi biti slučajnost, ali može li se i dalje smatrati slučajnošću ako se ista stvar dogodi četiri puta unutar jednog godišnjeg doba? (Ne može.) Njegovo ponašanje nije bilo slučajno, niti se takva narav može nazvati trenutnim očitovanjem i izrazom iskvarenosti. Kakva je onda bila priroda njegova ponašanja? Kao što smo ranije rekli, njegovo je ponašanje bilo bez poštovanja, neodgovorno, nepromišljeno, brzopleto i impulzivno te neuljuđene naravi. Pa zašto je to učinio? Zašto te stvari nije dao nikome drugome, nego samo Meni? Moj drugačiji identitet i status kvalificirali su Me da primim te darove. Čini li to očitom namjeru čovjeka koji je dao darove i prirodu onoga što je učinio? Koji je bio njegov cilj? (Ulagivati se.) Točno. Kojom bi se rječju najtočnije opisalo to njegovo ulagivanje? To je jeftin trik: ulagivanje i oportunizam. To je pametan način da ti se ulaguje, da te namami u rupu koju je iskopao, a da ti to ni ne shvatiš i da na tebe ostavi dobar dojam, dok on zapravo nije ni najmanje iskren – želi postići vlastite ciljeve ne plativši nikakvu cijenu. Učinio je to bez ikakvog podrobnog razmatranja posljedica i samo ti je dao nešto što je besplatno pokupio, navodeći te da osjetiš da je brižljiv i uljuljkujući te u stanje sreće. Što to zapravo znači? To znači da te je, ne potrošivši ni novčića, naveo da se osjećaš kao da si silno na dobitku na njegov račun, što očito znači da te pravi budalom. Ne znači li to upravo to? On misli u sebi: „Ne trošim ni novčića i ne trudim se posebno; nemam nikakve iskrenosti prematebi. Samo ću ti dati nešto po čemu ćeš me pamtiti, kako bi mislio da sam ljubazan, brižljiv i odan te da u srcu imam ljubavi prema tebi.” Navesti te da pogrešno vjeruješ da je on takav jeftin je trik, a to je i oportunizam. Korištenje najjeftinije takozvane dobrote za najveću korist i najveću prednost bez plaćanja ikakve cijene ili imanja ikakve iskrenosti jeftin je trik. Bi li itko od vas to učinio? Svi to čine – samo što vi niste učinili istu stvar kao on, ali biste je učinili da ste imali priliku. To je prva stvar koju sam zaključio u ophođenju s takvim ljudima, naime da im vrlo dobro idu jeftini trikovi. Oni ne vjeruju u Boga; ono što slijede jest netko za koga misle da će im koristiti, blagosloviti ih i koga je vrijedno slijediti. Ovaj jedan događaj potpuno je razotkrio vjeru takve osobe i istinu o tome kakva je zapravo. Razumijevanje ljubavi, odanosti i pokornosti Bogu kod takvih ljudi previše je pojednostavljeno i oni žele, služeći se jeftinim trikovima, zadobiti Božje odobrenje i primiti blagoslove. Jesu li iskreni prema Bogu? Jesu li na bilo koji način bogobojazni? (Nisu.) Onda druge stvari još više ne dolaze u obzir. To je prva stvar koju sam zaključio. Po vašem mišljenju, jesam li u pravu? (Jesi.) Etiketiram li ga nepravedno? Pravim li od muhe slona? Nipošto ne. Sudeći po njegovoj biti, puno je ozbiljnije od toga. U najmanju ruku, on vara Boga i poigrava se s Njim.

Drugo što sam zaključio jest ono što se može vidjeti na takvim ljudima. Ljudsko je srce užasno! Recite Mi, u čemu je ta strahota? Zašto kažem da je ljudsko srce užasno? (Taj se čovjek ulaguje Bogu kako bi zadovoljio svoju namjeru i želju da zadobije blagoslove, a zatim je neodgovoran i ne razmišlja o tome što će se dogoditi s Božjim tijelom nakon što On pojede te stvari ili kakve će biti posljedice. Uvijek će razmotriti posljedice svega što daje jesti vlastitoj obitelji, ali kad nešto daje Bogu, uopće ne razmišlja o posljedicama. To čini isključivo kako bi postigao vlastite ciljeve ulagujući se Bogu bilo kojim sredstvima; vidi se da je izrazito sebičan i prezira vrijedan, da u svom srcu nema mjesta za Boga i da se ne odnosi prema Bogu kao prema Bogu.) Ne znači li to, implicitno, da se prema Meni ne odnosi kao prema ljudskom biću? Može li se to tako reći? (Može.) Kakve užasne namjere! (Da, ne bi prevario Boga, čak i kad bi se prema Bogu odnosio kao prema vlastitom rođaku.) To je doista užasno. Da ti je netko prijatelj, bi li se tako odnosio prema tebi? Ne bi. Rekao bi ti što je dobro jesti, a da jedenje nečega ima nuspojave, odlučno bi te odgovorio od toga da to pojedeš; to čak i prijatelji mogu učiniti. Ali može li ta osoba to učiniti? Ne. Budući da je Meni učinio tako nešto, sigurno bi to učinio i vama. Koje još strahote postoje u vezi s njim? (On je duboko proračunat. Prikriva to površnom srdačnošću, ali iznutra spletkari, pokušavajući izvući najveću korist iz najjeftinije moguće stvari, i osjećaj je užasan.) Dobro je to tako vidjeti. Ono na što ste se ranije osvrnuli njegova je sebična strana, dok se ovo odnosi na njegovo spletkarenje. Sudeći samo po onome što ste vi svi rekli, odakle dolaze te stvari duboko u čovjeku, te stvari koje se otkrivaju iz njegove ljudskosti, stvari koje može ili ne može dotaknuti, a koje drugi mogu ili ne mogu vidjeti ili protumačiti? Uče li ih roditelji? Uče li se u školi? Ili ih njeguje društvo? Kako nastaju? Jedno je sigurno: one su nešto urođeno. Zašto to kažem? S čime su povezane urođene stvari? Povezane su s nečijom priroda-biti. Dakle, je li to što je on tako razmišljao bilo dugo promišljanje ili iznenadni hir? Je li ga nadahnulo nešto što je vidio da netko drugi radi ili je to morao učiniti pod određenim okolnostima? Ili sam mu Ja naložio da tako postupi? Ništa od toga. Iako se te sitnice izvana mogu činiti običnima, priroda koja leži u osnovi svake od njih je izvanredna. Je li osoba koja je činila te stvari mogla shvatiti posljedice toga? Nije. Zašto ne? Pretpostavimo da ti kupiš jeftin predmet na uličnom štandu da ga daš svom šefu. Prije nego što ga daš, zar ne moraš procijeniti stvari i upitati se: „Može li šef pronaći ovaj predmet na uličnom štandu? Može li na internetu saznati koliko stoji? Može li mu itko otkriti koliko stoji? Što će misliti o meni kad ga vidi?” Zar to nisu stvari koje bi ti morao procijeniti? Ti bi to prvo procijenio, a zatim kupio. Da si nakon procjene osjetio da bi darivanje tog predmeta imalo nepovoljne posljedice, bi li ga ti i dalje poklonio? Sigurno ne bi. Da si ti mislio da bi bilo jeftino dati taj predmet svom šefu i da bi to usrećilo tvog šefa, onda bi mu ga ti sigurno poklonio. Ali čovjek iz priče nije procijenio ništa od toga, pa o čemu je razmišljao? Razmišljao je samo o tome da je to jedini način da postigne svoje namjere. Sada, analizirajući to, otkriva se priroda ove stvari. Što se može vidjeti kroz prirodu ove stvari? Drugi rezultat koji se vidi na ljudima kroz kontakt s njima jest da su njihova srca užasna. Može li se donijeti zaključak o iskvarenoj naravi koju takvi ljudi otkrivaju, bilo da je to namjerno ili nehotično? Što uzrokuje da ljudsko srce bude tako užasno? Je li to zato što je previše neosjetljivo? Neosjetljiva osoba je ona kojoj nedostaje sposobnost opažanja. Bi li bilo točno opisati ih kao neosjetljive? (Ne bi.) Dakle, je li to zbog neznanja? (Nije.) Čemu bi se onda uzrok u konačnici trebao pripisati? Trebao bi se pripisati opakoj naravi ljudi. Moram vam reći u čemu leži strahota ljudi: u činjenici da đavli prebivaju u njihovim srcima. Kako se vi svi osjećate u vezi s tim? Zašto kažem da đavli prebivaju u srcima ljudi? Kakvo je vaše razumijevanje? Ne mislite li vi da je ovo užasna izjava? Ne plašite li se vi kad to čujete? Vi prije niste mislili da đavli prebivaju u vašim srcima; samo ste mislili da imate iskvarenu narav, ali niste znali da u vama prebivaju đavli. Sada znate. Nije li to ozbiljan problem? Mislite li vi da sam u pravu? (Da.) Ne dopire li se time do korijena problema? (Dopire.) Razmislite o tome zašto sam rekao da đavli prebivaju u srcima ljudi. Razmislite o ovome: bi li osoba sa savješću i razumom prevarila Boga na ovaj način? Je li to pokornost Bogu? To znači opirati se Bogu širom otvorenih očiju i uopće se ne odnositi prema Njemu kao prema Bogu. Sada kada je Bog došao na zemlju spasiti čovječanstvo, kakav je odnos između čovjeka i Boga? Je li to odnos nadređenog i podređenog? Prijateljstvo? Rodbinski odnos? Kakav je to zapravo odnos? Kako ti postupaš s tim odnosom i kako mu pristupaš? Kakav bi način razmišljanja trebao imati kad stupaš u kontakt s Bogom i slažeš se s Njim? Što bi ti trebao čuvati u svom srcu da bi se slagao s Bogom? (Strah.) Čini se da je strah nerealan za sve. (Užas.) Užas se ne može postići. Ako se ti prema Meni odnosiš kao prema običnoj osobi – samo kao prema poznaniku, ne razumijete se predobro i još nedovoljno da biste bili prijatelji – kako onda naš odnos može biti skladan i prijateljski? Osoba sa savješću trebala bi znati kako takve stvari raditi na odgovarajući način. (Potrebno je poštovanje.) To je najmanje što bi trebao imati. Pretpostavimo da se dvoje ljudi sretnu: još se ne poznaju i ne znaju si imena. Ako jedan od njih vidi da je drugi bezazlen i želi se poigrati s njim, nije li to ponašanje nasilnika? Ako nema ni minimuma poštovanja, ima li uopće preostale ljudskosti? Da bi se ljudi slagali jedni s drugima, bez obzira na to kakve se nesuglasice ili sukobi mogli pojaviti, moraju se barem međusobno poštovati. Poštovanje je osnovni zdrav razum u vladanju i postoji minimum poštovanja među svim ljudskim bićima. Dakle, postoji li to poštovanje kad ljudi stupaju u interakciju s Bogom? Ako ti ne možeš doći ni do te točke, kakav je onda, u tvom umu, zapravo odnos između Boga i tebe? Onda uopće nema odnosa – čak ni onog sa strancem. Stoga je čovjek koji je dao darove mogao tako postupati s Bogom: ne samo da nije poštovao Boga, već Ga je htio i prevariti. U svom srcu nije osjećao da Boga treba poštovati ili da treba pažljivo i pomno razmotriti Njegovo zdravlje i posljedice Njegova jedenja darova – to nije bilo u okviru njegovih razmatranja. Njemu je bilo dovoljno samo upotrijebiti trikove kako bi prevario Boga da mu bude naklonjen; za njega je najbolje bilo moći prevariti Boga. Takvo je bilo njegovo srce. Nije li strašno da čovjek ima takvo srce? Užasno je!

Neki ljudi vjeruju u Boga i naizgled se čini da Ga slijede. Ali jesu li duboko u svom srcu ikada razmislili o putu kojim su išli i cijeni koju su platili? Jesu li provjerili i pokušali vidjeti jesu li ispunili dužnosti koje im je Bog povjerio? Kakav je točno stav ljudi u njihovu ophođenju s Bogom? Sudeći po raznim stvarima koje ljudi pokazuju i otkrivaju, pa čak i po njihovu najskrivenijem spletkarenju, a da ne spominjemo sve naravi otkrivene u tim stvarima koje čine u ophođenju s Bogom, što su ljudi učinili za Boga? Osim što plaćaju cijenu i temeljito razmatraju stvari koje su im od koristi, kakvi su stavovi ljudi prema Bogu i što Mu nude? Ništa osim spletkarenja, proračunatosti, opreza i prezirnog stava. Prezir je stav, a koje je ponašanje koje proizlazi iz tog stava, ako se izrazi kao glagol? „Ismijavati.” Jeste li ikada čuli za tu riječ? (Jesmo.) „Ismijavati” je donekle formalan izraz. Što kažemo u svakodnevnom govoru? Kažemo „zadirkivati”, „podvaljivati nekome”, „šaliti se s nekim”. Izgledaš im neugledno, činiš se bezazlenim; u njihovim očima si nitko i usuđuju se otvoreno te ismijavati – kakva je to narav? Za nekoga s takvom naravi, prebiva li u njihovu srcu anđeo ili đavao? (Đavao.) To je đavao. Ako se mogu tako odnositi prema Bogu, što su oni zapravo? Mogu li oni primjenjivati Božje riječi? Mogu li se oni pokoriti Božjim riječima? Netko poput čovjeka koji Mi je poslao darove, na primjer – on ne traga za istinom niti razumije Božje namjere. Nema ni najmanju predodžbu o tome što Bog zahtijeva od čovjeka, što Bog želi vidjeti ili što Bog želi zadobiti od čovjeka. On je baš poput nekoga tko komunicira sa svojim šefom, usredotočen na to kako mu se ulagivati i prevariti ga, odnoseći se prema njemu onako kako mu to omogućuje da postigne svoje ciljeve – prema čemu takva osoba zapravo živi? Živi od ulizivanja, provodeći prezira vrijedan život u ulagivanju svojim vođama. Zašto Mi je ponudio takvu „brigu” i „dobrotu”? Nije si mogao pomoći, zar ne? Je li mogao predvidjeti kako bih se Ja osjećao u vezi s tim? (Ne.) Točno; nije razumio. Potpuno mu nedostaje normalan ljudski um. Niti je znao niti ga je bilo briga kako bih Ja mogao shvatiti, odrediti ili procijeniti njegovo ponašanje i narav. Do čega mu je stalo? Stalo mu je do toga da Mi se ulaguje kako bi postigao svoje ciljeve i onda na Mene ostavio dobar dojam. To je njegova namjera kad nešto čini. Kakva je to ljudskost? Je li to ono što bi osoba s istinskom savješću i razumom učinila? Živio si toliko godina, pa bi trebao razumjeti: prvo, ne treba Mi tvoje ulagivanje. Drugo, ne treba Mi da Mi išta poklanjaš. Treće i najvažnije, trebao bi razumjeti da bez obzira na to što činiš, bez obzira na to kakve su tvoje namjere i ciljevi i kakva je priroda onoga što činiš, Ja sve to definiram i donosim zaključak o svemu tome. Nije stvar u tome da nešto učiniš i onda je gotovo; naprotiv, Ja moram jasno vidjeti koje su tvoje namjere i motivi. Ja gledam samo tvoju narav. Neki će vjerojatno reći: „Tako si strog prema ljudima!” Jesam li? Uopće ne mislim tako. Zato što Ja uopće nisam strog, neki ljudi pokušavaju iskoristiti situaciju. Nije li tako? Čim neki ljudi dođu u kontakt sa Mnom, razmišljaju: „Vidim te samo kao običnu osobu. Ne treba ti pridavati puno pozornosti. Prilično si sličan meni: također jedeš tri obroka dnevno i ne vidim da imaš ikakav autoritet ili moć. Nećeš imati što reći bez obzira na to kako se ja prema tebi odnosim. Što mi možeš?” Kakav je to način razmišljanja? Odakle dolazi? Dolazi iz nečije naravi. Zašto ljudi imaju takvu narav? Zato što u njihovom srcu prebivaju đavli. S đavlima koji prebivaju u njihovom srcu, bez obzira na to koliko velikim smatraju Boga, bez obzira na to koliko plemenitim smatraju Božji status, bez obzira na to kako vjeruju da Bog izražava istinu da spasi ljude, bez obzira na to koliko riječima izražavaju svoju zahvalnost i bez obzira na to kako iskazuju svoju spremnost da pate i plate cijenu, kad dođe vrijeme da vrše svoju dužnost, đavli će gospodariti u njihovom srcu i đavli su ti koji se bacaju na posao. Kakva se osoba, po vašem mišljenju, usuđuje prevariti i ismijavati čak i Boga? (Đavao.) To je đavao; to je sigurno.

U našem ranijem razgovoru u zajedništvu, iz kojeg dijaloga između Sotone i Boga možemo vidjeti Sotoninu narav? Bog je rekao: „Sotono, odakle dolaziš?” Što je Sotona odgovorio? („Evo prođoh zemljom i obiđoh je” (Job 1,7).) Kakav je to govor? (Đavolski govor.) To je đavolski govor! Da se Sotona odnosio prema Bogu kao prema Bogu, rekao bi: „Bog me je pitao, pa ću na pristojan način reći odakle dolazim.” Nije li to razumno govorenje? (Jest.) To je rečenica u skladu s normalnim ljudskim razmišljanjem: potpuna rečenica, gramatički ispravna i odmah razumljiva. Je li to Sotona rekao? (Ne.) Što je rekao? „Evo prođoh zemljom i obiđoh je.” Razumijete li vi ovu rečenicu? (Ne.) Čak ni dan-danas nitko ne razumije što ona znači. Dakle, odakle je Sotona dolazio? Gdje je išao amo-tamo? Odakle je dolazio i kojim je putem išao? Postoje li konačni odgovori na ta pitanja? Do dana današnjeg, oni koji tumače Bibliju nisu uspjeli odgonetnuti odakle je Sotona doista dolazio ili koliko mu je trebalo da stigne pred Boga i razgovara s Njim; ništa od toga nije poznato. Kako je onda Sotona mogao odgovoriti na Božje pitanje takvim tonom i takvim jezikom? Je li mu Bog postavio pitanje s ozbiljnošću? (Jest.) Je li onda on odgovorio na sličan način? (Nije.) Kakav je stav zauzeo odgovarajući Bogu? Stav ismijavanja. To je baš kao kad nekoga pitaš: „Odakle si?”, a on odgovori: „Pogodi.” „Ne mogu pogoditi.” On zna da to ne možeš pogoditi, ali te svejedno tjera da pogađaš. On se samo šali s tobom. Upravo se taj stav naziva poigravanjem s nekim ili ismijavanjem. On nije iskren i ne želi da znaš; samo se želi poigravati s tobom i šaliti se s tobom. Sotona je upravo takve naravi. Rekao sam da nekim ljudima u srcu prebivaju demoni; ne odnose li se oni tako prema Bogu? Sudeći po vanjskom dojmu koji ostavljaju trčeći uokolo, obavljajući poslove i povremeno podnoseći neke teškoće i plaćajući malu cijenu, ne bi se činilo da su takvi ljudi; čini se da imaju Boga u svojim srcima. Ali iz njihovih stavova u načinu na koji se odnose prema Bogu i istini, vidite da je ono što prebiva u njihovim srcima đavao i to je sve. Ne mogu čak ni izravno odgovoriti na Božja pitanja – oni su onakvi ljudi koji idu u krug poput zmija, sve dok ne možeš pronaći odgovor i ne možeš dokučiti ni glavu ni rep onoga što govore. Kakvi su to zapravo ljudi? Mogu li oni biti iskreni u svom ophođenju s Bogom? Sa stavom prezira i nadmenosti s kojim se odnose prema Bogu, mogu li takvi ljudi primjenjivati Božje riječi kao istinu? (Ne.) Zašto ne? Zato što u njihovom srcu prebivaju đavli. Nije li tako? (Jest, oni se uopće ne odnose prema Bogu kao prema Bogu.) To je opačina tih ljudi. Njihova se opačina sastoji u tome što misle da Božji integritet, poniznost, normalnost i praktičnost koje vide nisu ono što Boga čini divnim – ali što su onda? Misle da su to Božji nedostaci; da su to područja koja ljude čine sklonima stvaranju predodžbi; da su to najveće nesavršenosti u Bogu u kojeg vjeruju; da su to mane, problemi i greške. Kako bi trebalo gledati na takve ljude? To je način i stav s kojim se odnose prema Bogu; to je sramotno za Boga, ali što je sa njima samima? Imaju li oni od toga ikakve koristi? To je uvreda i za njih same. Zašto to kažem? Kao običnoj osobi, da ti netko ležerno da nešto za jelo, a to uzmeš i pojedeš kao budala, ne mareći za činjenice i čak ne pitajući o čemu se radi, ne bi li to ukazivalo na to da nešto nedostaje tvojoj ljudskosti? Je li osoba kojoj nešto nedostaje u ljudskosti normalna osoba? Ne. Da utjelovljeni Krist ne posjeduje čak ni takvu normalnu ljudskost, bi li On i dalje bio dostojan ičijeg vjerovanja? Ne bi. Koji su znakovi ljudskosti utjelovljenog Boga? Njegova razumnost, razmišljanje i savjest su najnormalniji. Posjeduje li On sposobnost prosuđivanja? (Da.) Da Ja to nemam, da sam samo smušenjak bez zdravog razuma i uvida, nesposoban razmišljati kad Me nešto snađe, bih li se i dalje mogao smatrati normalnim ljudskim bićem? To bi bila manjkava ljudskost, a ne normalna ljudskost. Bi li se takva osoba mogla nazvati Kristom? Kad se Bog utjelovio, bi li On izabrao takvo tijelo? (Ne.) Sigurno ne. Da sam Ja to nepromišljeno učinio, bi li takav Bog, Onaj poznat kao utjelovljeni Bog, bio vrijedan slijeđenja? Ne, i vi biste bili na pogrešnom putu. To je jedan aspekt, s Moga gledišta. S druge strane, s vašega gledišta, ako Njega smatraš Bogom, predmetom svog slijeđenja, i kao Njegov sljedbenik se odnosiš prema Njemu na ovaj način – kamo onda sebe svrstavaš? Nije li to sramotno za tebe? (Jest.) Ako je Bog u kojeg vjeruješ u tvojim očima toliko nedostojan tvog poštovanja, a i dalje vjeruješ u Njega, što to onda tebe čini? Jesi li smeten? Jesi li zbunjeni sljedbenik? Ne bi li se sramotio? (Bih.) Ali ako misliš da On posjeduje sve te aspekte normalne ljudskosti, da je On utjelovljeni Bog, a svejedno to činiš, ne sramotiš li Boga? Oba su gledišta valjana. Problem možete vidjeti bez obzira na to gledate li ga s Božjega gledišta ili iz čovjekova – a problem je ovdje ozbiljan! Nije li tako? (Jest.) S ljudskoga gledišta, ako Njega smatraš Bogom i onda se tako odnosiš prema Njemu, onda otvoreno sramotiš Boga. Ako misliš da On nije Bog, već ljudsko biće, ali Ga i dalje slijediš, ne bi li to bila proturječno? Ne bi li se sramotio? Razmislite o ta dva aspekta; jesam li u pravu? Nije li tako? Zašto ljudi ne mogu razmišljati o tim stvarima? Zašto i dalje tako postupaju? Je li to samo zato što ne razumiju istinu? Ne ulazimo u to preduboko; gledajući samo s gledišta kova, oni su bezumni kreteni. Zašto kažem da su bezumni? Na koji um mislim? Radi se o razmišljanju. Činiti nešto bez razmišljanja, ne znajući odvagnuti prednosti i nedostatke, ne znajući razmotriti prirodu onoga što radiš ili trebaš li to učiniti ili ne, znači biti bezuman. Kakva stvar nema um? Životinje i zvijeri nemaju um, ali ljudi bi razmotrili te stvari. Ljudi bi mogli činiti glupe stvari prema trenutnom osjećaju, ali ako iste glupe stvari čine iznova i iznova, onda se mogu okarakterizirati kao bezumni. Bezumne su osobe one s oštećenim razumom ili, u svakodnevnom govoru, one kojima fali daska u glavi. Ali njihova je sebičnost izražena, a lukavih im trikova nimalo ne nedostaje, zbog čega kažem da đavli prebivaju u srcima ljudi.

Mislite li vi svi da je pravljenje od muhe slona podizati pitanje davanja darova da bi se o njemu razgovaralo u zajedništvu? Da Ja nisam o tome razgovarao u zajedništvu i da sam to samo usput spomenuo, bi li to imalo ovaj učinak na vas, nakon što ste to poslušali? (Ne bi.) U najboljem slučaju, nakon što biste poslušali, vi biste razmišljali: „Kako je taj čovjek mogao učiniti tako nešto? Ja ne radim takve stvari; doista ima svakakvih ljudi!” To je najviše što biste vi pomislili. Možda biste malo porazgovarali o tome i to je sve – ali biste li imali tako duboko razumijevanje o tome? (Ne.) Ne biste imali tako duboko razumijevanje o tome. Dakle, kakve vam koristi donose Moje riječi? Koju ste istinu vi zadobili? Prije svega, moram vas podsjetiti: između čovjeka i Boga, kakav je odnos najbolji za uspostaviti? Kad netko pristupa Bogu, kako bi se trebao slagati s Bogom kad je u bliskom kontaktu s Njim? Nije li potrebno tragati za načelima za to? (Da.) Nadalje, nakon što vjerujete u Boga toliko godina, koji su se nezgodni slučajevi dogodili u svakodnevnom životu ljudi koji su iste prirode kao ono što je učinio čovjek iz priče? Nisu li ta pitanja vrijedna razmatranja? Bi li netko mogao naučiti lekciju i reći: „Bog ne dopušta ni najmanje pogreške, pa je ovo krajnje ozbiljno. Bolje da Mu ne prilazimo, nemamo bliski kontakt s Njim niti imamo posla s Njim – s Njim se ne treba šaliti! Ako zabrljaš, On će napuhati problem i ti ćeš upasti u ozbiljne nevolje. Ja Mu sigurno neću ništa dati!”? Je li prihvatljivo tako razmišljati? (Ne.) Zapravo, vi se ne trebate brinuti: nemamo mnogo prilika za bliski kontakt, a još manje trenutaka u kojima možemo međusobno komunicirati, tako da to nije stvar o kojoj se vi trebate brinuti. Ako jednog dana i budem komunicirao s vama, ne brinite; reći ću ti tajnu. Bilo da se slažeš sa Mnom ili se moliš i tragaš u privatnosti, koja je tajna na prvome mjestu? Što god činio, nemoj se nadmudrivati sa Mnom; ako imaš u sebi borbenu crtu, drži se podalje od Mene. Postoje neki ljudi koji govore s velikom lukavošću, smišljajući nekoliko planova u tren oka, i svaka rečenica koju izgovore prožeta je nečistoćom; ako govore više, nećeš znati koje su riječi istinite, a koje lažne. Takvi ljudi nikada ne smiju prići Meni. Kad stupaš u kontakt s Bogom i komuniciraš s Njim, koja je prva ključna stvar koju bi trebao učiniti i prvo ključno načelo kojeg bi se trebao pridržavati? Imaj iskreno srce u svom ophođenju s Bogom. Također, nauči uvažavati. Uvažavanje nije uljudnost; nije ulagivanje ili dodvoravanje, niti je laskanje ili ulizivanje. Pa što je to točno? (To je ophođenje prema Bogu kao prema Bogu.) Ophođenje prema Bogu kao prema Bogu je glavno načelo. A što je s pojedinostima? (Naučiti slušati Boga.) To je jedan aspekt primjene. Neki ljudi dođu u kontakt sa Mnom i počnu govoriti preko Mene, pa ih pustim da završe prije nego što Ja nastavim. A kako se odnose prema Meni kad Ja govorim? Slušaju zatvorenih očiju. Što to podrazumijeva? To je kao da kažu: „To što govoriš je besmislica. Što ti znaš?” To je njihov stav. Možda Ja ne znam sve, ali imam načela i govorim ti ono što sam naučio, vidio i mogu razumjeti, kao i načela koja znam i možeš od toga dosta zadobiti. Ali ako uvijek bacaš poglede na Mene, misleći da Ja ništa ne znam, i ne slušaš Me pažljivo, onda nećeš ništa zadobiti – samo ćeš morati sam otkrivati stvari. Nije li tako? Dakle, vi morate naučiti slušati Božje riječi. Kad vi slušate, ograničavam li vas Ja u izražavanju vaših stavova? Ne. Kad završim s govorom, pitam vas sve imate li pitanja i ako netko ima, odmah odgovorim i kažem vam načela uključena u ta pitanja. Ponekad vam ne kažem samo načela, već vam izravno kažem što biste trebali učiniti, potanko opisujući svaki aspekt. Iako postoje neka područja koja ne razumijem, imam Svoja načela i imam Svoje stavove i načine rješavanja takvih stvari, pa vas Ja učim na temelju onoga što smatram ispravnim stavovima i načelima. Zašto vas Ja mogu učiti? Zato što vi čak ni ne razumijete te stvari. Kad se na ta pitanja odgovori, ponovno ću pitati ima li još pitanja; ako ima, ponovno ću na njih bez odlaganja odgovoriti. Ne želim samo da me slušaš; dajem ti priliku da govoriš, ali ono što kažeš mora biti razumno – bez besmislica i bez gubljenja vremena. Ponekad prekinem neke ljude iz nestrpljenja. Pod kojim okolnostima? Kad su opširni, koristeći deset rečenica za ono što se može reći u pet. Zapravo, Ja razumijem čim ih čujem; znam što slijedi, pa ne moraju više ništa reći. Budi sažet i jasan; ne trati vrijeme drugima. Kad završiš s govorom, dat ću ti odgovor i reći ti što da radiš i načela prema kojima to trebaš učiniti. To bi trebao biti kraj priče, zar ne? Ali neki ljudi to ne mogu shvatiti i kažu: „Ne, ti me moraš poštovati; naše poštovanje je obostrano. Ti si završio s govorom, ali ja nisam završio s izražavanjem svog stajališta. Moje stajalište je ovo – moram početi ispočetka.” Uvijek žele izraziti svoje stavove vjerujući da ih Ja nisam svjestan, a zapravo, čim počnu govoriti, Ja znam koji su njihovi stavovi – pa ima li potrebe da nastave? Nema potrebe. Neki ljudi imaju tako nizak kvocijent inteligencije da im treba deset rečenica za stvar za koju su potrebne samo dvije i ako ih ne prekinem, nastavit će govoriti. Svi ostali su razumjeli; zar Ja još uvijek ne razumijem? Ali ipak, oni se žele izraziti, pa nije samo da im je kvocijent inteligencije nizak – i razum im je slab! Jeste li vi ikada susreli takve ljude? (Da.) Misle da su pametni iako imaju slab razum i nizak kvocijent inteligencije. Nije li to odvratno? To je mučno i odvratno. Kad ljudi dođu u kontakt s Bogom, prvo je odnositi se prema Njemu s iskrenim srcem; drugo je da ljudi moraju naučiti uvažavanje; a treće i najvažnije je naučiti tragati za istinom. Nije li to ono najvažnije? (Jest.) Koja je svrha vjerovanja u Boga ako ti ne tragaš za istinom? Koja je vrijednost vjerovanja u Njega? Gdje je tu smisao? Ova točka je nešto u čemu većina ljudi može podbaciti, pa zašto je spominjati? To je priprema za budućnost; vi trebate naučiti primjenjivati na ovaj način kad vam se takve stvari dogode u budućnosti.

U crkvi sam došao u kontakt s mnogim ljudima, od kojih sam nekima zadao da obave nekoliko poslova. Nekoliko dana kasnije, dali su Mi povratne informacije, pokazujući Mi da su zabilježili sve što sam im zadao i da su sada u procesu provedbe svake pojedine stvari. Kad su Me sreli, izvijestili su Me o napretku provedbe, koja su pitanja zahtijevala traganje i koja još čekaju rezultate, dajući Mi potpuno izvješće. Pojedinosti su objasnili vrlo jasno i, iako su ponekad bili pomalo banalni, njihovi su stavovi pokazivali da su ozbiljni i odgovorni u svom ophođenju s Božjim riječima i da znaju koje su njihove odgovornosti, dužnosti i obveze. Neki su ljudi bili drugačiji: zadao sam im dva zadatka, a oni su ih zapisali u svoje bilježnice, ali tjedan dana kasnije, kad još uvijek nisu ništa obavili, sjetili su se tek kad sam ih Ja o tome upitao – i onda su sve ponovno zapisali u svoje bilježnice. Nakon još tjedan dana, kad sam ih pitao zašto posao još nije priveden kraju, izgovarali su se, navodeći ovu i onu poteškoću, prije nego što su sve ponovno marljivo zabilježili u svoje bilježnice. Gdje su sve zabilježili? (U svoje bilježnice.) Ali ništa nisu zadržali u svojim glavama. Nije li to povjeravanje nečega pogrešnoj osobi? Ti ljudi nisu ljudi. Sve što sam im povjerio na jedno im je uho ušlo, a na drugo izašlo – uopće to nisu shvaćali ozbiljno. Svi zadaci koji se odnose na određenu struku ili opće poslove – zajedno s nekim pitanjima vezanim uz crkveni rad – koje Ja zadam ljudima, unutar su opsega onoga što oni mogu postići; nijedan nije namijenjen da im oteža stvari. Međutim, često kad sam povjeravao vođama i djelatnicima da obave stvari, većina njih Mi se nije javila nakon preuzimanja zadatka i nisam čuo ništa o statusu posla. Je li dogovoreno, kako je učinjeno, koje su se pogreške dogodile, trenutni rezultati – nikada nisu izvijestili ni o čemu od toga niti su se upustili u traganje. Samo su ostavili svoje zadatke po strani, a Ja nisam čuo ni za ikakve ishode. Neki su ljudi imali još ozbiljniji problem, u tome što, povrh toga što nisu obavili ono što sam im zadao, također su Mi se došli ulagivati i varati Me, govoreći Mi gdje su išli i što su radili jučer, što su radili prekjučer i što sada rade. Pogledajte kako su se dobro pretvarali i namjerno me obmanjivali svojim pričama – nisu učinili ništa od onoga što sam im izričito zadao, umjesto toga zaokupljajući se beskorisnim zadacima dok je ključni posao bio u potpunom neredu. Kakvo je to bilo ponašanje? Potpuno su zanemarili svoje prave zadatke i bili su puni laži i prijevare!

Jedan je čovjek bio zadužen za sadnju. Pitao sam ga: „Ima nekog povrća koje ove godine dobro izgleda. Jesi li sačuvao sjeme?” „Jesam”, odgovorio je. Rekao sam: „Čuo sam da su svo povrće pobrali prije nekog vremena i nisu sačuvali sjeme.” Rekao je: „Nisu završili s berbom. Još je nešto ostalo!” Tada sam upitao: „Gdje je preostalo povrće? Daj da pogledam.” Rekao je: „Oh? Pa… idem prvo provjeriti.” Je li on zapravo sačuvao sjeme ili ne? Nije. Od ovih nekoliko riječi koje je izgovorio, je li njegova prva izjava „Jesam” bila laž? (Da.) A njegova druga izjava: „Nisu završili s berbom. Još je nešto ostalo!” – nije li i to bila laž? Nije znao jesu li sačuvali sjeme i rekao je: „Idem prvo provjeriti.” Dakle, treća je izjava bila još jedna laž. Laži su postajale sve ozbiljnije od izjave do izjave; slagao je laž na laž, tonući sve dublje i dublje – usta puna laži! Biste li se svi vi bili voljni komunicirati s nekim čija su usta puna laži? (Ne.) Kako se osjećaš kad razgovaraš i radiš s ljudima koji su puni laži? Ljutiš li se? Imao je drskosti prevariti bilo koga; bio je u krivu ako je mislio da Ja ne znam! Može li stvar biti vrijedna prijevare? Što je dobio time što je bio tako prijevaran? Da si vidio takav stav u njegovu ponašanju, da se on prema tebi tako odnosi, kako bi se osjećao? Ako je u osnovi 99 posto onoga što osoba kaže laž, bez obzira na to ogovara li ili govori o poslu ili ozbiljnim stvarima, ili razgovara o istini, onda toj osobi nema spasa. Može prevariti bilo koga; što ga to čini? Koliko dugo vjeruje u Boga? Neki nevjernici uvijek govore: „Koliko ja znam” ili „Iskreno govoreći”, i s tom pretpostavkom govore nešto istinito. Taj je čovjek vjerovao u Boga toliko godina i slušao je toliko propovijedi, ali nije mogao izgovoriti ni riječ istine; sve što je rekao bila je laž. Kakvo je on onda stvorenje? Nije li to mučno i gnusno? Ima li mnogo takvih ljudi? Jeste li vi takvi? Kad vi komunicirate sa Mnom, pod kojim biste Mi okolnostima lagali? Ako ste izazvali neku nesreću i znate da su posljedice ozbiljne i da možete biti izbačeni, onda, čim drugi to spomenu, lažete da to prikrijete. Svatko može lagati o takvoj stvari. O čemu još ljudi mogu lagati? Lažu kako bi uljepšali svoju sliku u javnosti i bili visoko cijenjeni od drugih. Zatim postoje oni koji znaju da su nesposobni u svom poslu, ali to ne govore izričito Višnjemu, iz straha da će biti smijenjeni ako to učine. Kad izvještavaju o svom radu Višnjemu, pretvaraju se da tragaju za načinima rješavanja problema, stvarajući kod drugih lažan dojam. Sve što kažu je laž i oni su u osnovi nesposobni za rad. Ako ne postave neka pitanja, boje se da će Višnji uočiti nedosljednosti i smijeniti ih, pa na brzinu počnu glumiti. Takav je način razmišljanja lažnih vođa i antikrista.

Razmislite o tri načela interakcije s Bogom o kojima sam upravo razgovarao u zajedništvu. Koje od njih vi ne možete učiniti, a koje vam je lako postići? Zapravo, nije lako istinski provesti nijedno od njih, jer đavli prebivaju u srcu ljudi. Nećeš ih moći postići prije nego što istjeraš đavla iz svog srca. Moraš se boriti s đavlom u svom srcu i ako ga možeš svaki put nadvladati, onda ih možeš postići. Ako svaki put ne uspiješ i on te zarobi, onda ih nećeš moći ostvariti; nećeš moći provesti nijedno od načela. Ako vi možete ostvariti sva tri, ne samo kad se slažete ili komunicirate sa Mnom, već i u vašim redovitim interakcijama s braćom i sestrama, slijedeći ta načela, neće li svi imati koristi od toga? (Da.) Sada kad je priča gotova, prijeđimo na glavnu temu.

Raščlamba opačine, podmuklosti i prijevare antikrista

Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o sedmom očitovanju antikrista – opaki su, podmukli i prijevarni. O ovoj se stavci razgovaralo dvaput. Prva se rasprava odnosila na opaku prirodu antikrista – koji je bio naglasak te rasprave? (Na neprijateljstvu prema istini i gnušanju nad njoj.) Antikristi su neprijateljski raspoloženi prema istini i gnušaju se istine, te mrze sve pozitivne stvari koje su u skladu s istinom i s Bogom, što je prvo i primarno očitovanje opačine antikrista. Prva se rasprava odnosila na ono čega se antikristi gnušaju. Obični se ljudi gnušaju negativnih stvari i opakih sila; gnušaju se stvari koje su prljave, mračne i opake. Međutim, suprotno tome, najjači dokaz prvog očitovanja opake prirode antikrista jest taj što se oni ne gnušaju negativnih stvari, već se gnušaju svih pozitivnih stvari koje se odnose na istinu i Boga, što je prvi snažan dokaz njihove opačine. Naša se druga rasprava odnosila na drugi snažan dokaz očitovanja opačine antikrista. Ako se gnušaju pozitivnih stvari, što onda oni vole? (Negativne stvari.) Što vole ljudi s normalnom ljudskošću? Oni vole pravdu, dobrotu i ljepotu, zajedno s ljubavlju, strpljenjem i tolerancijom povezanima s ljudskošću, kao i zdrav razum i znanje koje je pozitivno i korisno za ljude, te sve pozitivne stvari od Boga, uključujući zakone i pravila koja je Bog uspostavio za sve stvoreno, Božje zakone i upravne odluke, sve istine i životne putove koje je Bog izrazio, kao i druge stvari koje se odnose na Boga. Opaka priroda antikrista u suprotnosti je s time; oni ne vole te stvari – što vole? (Laži i prijevare.) Točno, oni vole laži i prijevare, zajedno s urotama i spletkama, raznim sredstvima za ovozemaljsko ophođenje, laskanjem ljudima, ulizivanjem, kao i sukobe, status i autoritet. Oni vole sve te negativne stvari koje su protivne istini i pozitivnim stvarima, što upravo pokazuje opaku prirodu antikrista. Nisu li ti dokazi uvjerljivi? (Jesu.) Iako su svi ti dokazi uvjerljivi, postoje samo dva dijela koja se još ne mogu smatrati potpunima. Danas ćemo nastaviti raspravljati o trećem dijelu opačine, podmuklosti i prijevare antikrista. Ovaj treći dio zasigurno se razlikuje od prvog i drugog dijela, ali je povezan s njima. Kako je povezan? Sva tri dijela raspravljaju o toj biti – opakoj prirodi antikrista. Po čemu se razlikuje? U ovom dijelu, ono što njihova opaka priroda voli i treba, kao i stvari koje mrze, razlikuju se od onoga o čemu se raspravljalo u prethodna dva dijela – sadržaj je drugačiji. Ta razlika ne znači da antikristi vole i neke pozitivne stvari ili da mrze i neke negativne stvari; naprotiv, ta se razlika sastoji od još jednog dijela koji se ne odnosi samo na ono što vole i trebaju, već je uzdignut na ono što ta opaka sila antikrista štuje – drugim riječima, ono što oni obožavaju i čemu se dive. Neki bi mogli reći: „Izrazi poput ‚štovati’, ‚obožavati’ i ‚diviti se’ trebali bi se koristiti za pozitivne stvari, pa kako se onda mogu primijeniti na antikriste? Jesu li ti izrazi prikladni?” Ti izrazi nisu ni pohvalni ni pogrdni – oni su neutralni. Stoga njihova upotreba ovdje ne krši nikakva načela i dopuštena je.

III. Raščlamba stvari koje antikristi obožavaju i kojima se dive

Što antikristi obožavaju i čemu se dive? Prije svega, sigurno je da ne obožavaju istinu, Boga, niti išta lijepo i dobro povezano s Bogom. Dakle, što oni točno obožavaju? Možete li se ičega sjetiti? Dopustite da vam malo pomognem. Kako su oni ljudi iz svijeta religije, koji vjeruju u Gospodina, potonuli u kršćanstvo? Zašto se sada karakteriziraju kao religija, kao vjeroispovijed, a ne kao Božja crkva, Božja kuća ili predmet Božjeg djela? Oni imaju vjerska učenja; djelo koje je Bog nekoć činio i riječi koje je On nekoć govorio sastavljaju u knjigu, u nastavne materijale, a zatim otvaraju škole te vrbuju i obučavaju razne teologe. Što ti teolozi proučavaju? Je li to istina? (Nije.) Što onda proučavaju? (Teološko znanje.) Proučavaju teološko znanje i teorije koji nemaju nikakve veze s Božjim djelom niti s istinom koju je Bog izgovorio. Božje riječi i djelo Duha Svetoga zamjenjuju teološkim znanjem i tako tonu u kršćanstvo ili katoličanstvo. Što se štuje u religiji? Ako odeš u crkvu i netko te pita koliko dugo vjeruješ u Boga, a ti kažeš da si tek počeo vjerovati, on neće obraćati nikakvu pozornost na tebe. Ali ako uđeš s Biblijom i kažeš: „Upravo sam diplomirao na tom i tom teološkom sjemeništu”, pozvat će te da sjedneš na počasno mjesto. Ako si običan vjernik, osim ako nemaš istaknut društveni status, neće se zamarati tobom. To je kršćanstvo i takav je vjerski svijet. Oni u crkvama koji propovijedaju i imaju status, položaj i ugled skupina su ljudi koji su obukom u teološkim sjemeništima stekli teološko znanje i teorije, i oni su u biti stup koji drži kršćanstvo. Kršćanstvo obučava takve ljude da izađu na pozornicu i propovijedaju, da evangeliziraju i rade posvuda. Oni vjeruju da kršćanstvo postoji do danas zahvaljujući talentima poput tih studenata teologije, pastora propovjednika i teologa, tako da su ti ljudi vrijednost i kapital postojanja kršćanstva. Ako je pastor crkve diplomirao na teološkom sjemeništu, dobro raspravlja o Bibliji, ako je pročitao neke duhovne knjige i ima nešto znanja i rječitosti, tada će posjećenost te crkve cvjetati i postat će mnogo poznatija od drugih crkava. Što ti ljudi u kršćanstvu štuju? Znanje, teološko znanje. Odakle to znanje dolazi? Nije li preneseno iz davnih vremena? Sveti spisi postoje od davnina, prenose se s koljena na koljeno i tako ih svi čitaju i uče do danas. Ljudi dijele Bibliju na različite dijelove, sastavljaju različite verzije te potiču proučavanje i učenje, ali oni ne proučavaju Bibliju radi razumijevanja istine kako bi spoznali Boga niti radi razumijevanja Božjih namjera kako bi se bojali Boga i klonili zla; cilj je proučavanje znanja i tajni Biblije kako bi otkrili kojim su se događajima i u koje vrijeme ispunila proročanstva iz Otkrivenja te kada će doći velike katastrofe i tisućljeće – to oni proučavaju. Je li njihovo proučavanje povezano s istinom? (Ne, nije.) Zašto proučavaju stvari koje nemaju veze s istinom? Zato što što više proučavaju, to više osjećaju da razumiju, i što su s više riječi i doktrina opremljeni, to su njihove kvalifikacije veće. Što su njihove kvalifikacije veće, to većima smatraju svoje sposobnosti i to više vjeruju da će na kraju biti blagoslovljeni u svojoj vjeri, da će nakon smrti otići u nebo ili da će živi biti uzneseni u zrak u susret Gospodinu. To su njihove vjerske predodžbe koje uopće nisu u skladu s Božjim riječima.

Svi pastori i starješine vjerskog svijeta proučavaju biblijsko znanje i teologiju; oni su licemjerni farizeji koji se opiru Bogu. Po čemu se oni onda razlikuju od antikrista skrivenih u crkvi? Razgovarajmo sada o vezi između to dvoje. Jesu li kršćani i katolici koji proučavaju Bibliju, teologiju, pa čak i povijest Božjeg djela, uistinu vjernici? Razlikuju li se oni od vjernika i Božjih sljedbenika o kojima On govori? Jesu li oni u Božjim očima vjernici? Ne, oni proučavaju teologiju, proučavaju Boga, ali ne slijede Boga niti svjedoče o Njemu. Njihovo proučavanje Boga isto je što i studiranje povijesti, filozofije, prava, biologije ili astronomije. Samo što oni ne vole znanost i druge predmete – oni izričito vole proučavati teologiju. Kakav je ishod njihova traganja za djelićima Božjeg djela u svrhu proučavanja Boga? Mogu li otkriti Božje postojanje? Ne, nikada. Mogu li razumjeti Božje namjere? (Ne.) Zašto? Zato što žive u riječima, u znanju, u filozofiji, u ljudskom umu i u ljudskim mislima; oni nikada neće vidjeti Boga niti će Duh Sveti njih ikada prosvijetliti. Kako ih Bog karakterizira? Kao bezvjernike, kao nevjernike. Ti se nevjernici i bezvjernici miješaju unutar takozvane kršćanske zajednice, glumeći vjernike u Boga, kršćane, ali obožavaju li oni zapravo Boga? Imaju li istinsku pokornost? (Ne.) Zašto je to tako? Jedno je sigurno: znatan broj njih u svom srcu ne vjeruje u Božje postojanje; ne vjeruju da je Bog stvorio svijet niti da je On suveren nad svim stvarima, a još manje vjeruju da se Bog može utjeloviti. Što ta nevjera znači? Nevjera znači sumnjati i nijekati. Oni čak zauzimaju stav da se ne nadaju da će se proročanstva koja je Bog izgovorio, osobito ona koja se tiču katastrofa, ispuniti i dogoditi. To je njihov stav prema vjeri u Boga, i to je bit i pravo lice njihove takozvane vjere. Ti ljudi proučavaju Boga jer se osobito zanimaju za predmet i znanje teologije te za povijesne činjenice Božjeg djela; oni su isključivo skupina intelektualaca koji proučavaju teologiju. Ti intelektualci ne vjeruju u postojanje Boga, pa kako onda reagiraju kada Bog dođe djelovati, kada se Božje riječi ispune? Koja je njihova prva reakcija kada čuju da se Bog utjelovio i započeo novo djelo? „Nemoguće!” Osobu koja propovijeda novo Božje ime i novo Božje djelo osuđuju, pa čak je žele ubiti ili eliminirati. Kakvo je to očitovanje? Nije li to očitovanje tipičnog antikrista? Po čemu se oni razlikuju od farizeja, svećeničkih glavara i pismoznanaca iz davnine? Oni su neprijateljski raspoloženi prema Božjem djelu, prema Božjem sudu u posljednjim danima, prema Božjem utjelovljenju i, štoviše, neprijateljski su raspoloženi prema ispunjenju Božjih proročanstava. Oni vjeruju: „Ako se ne utjeloviš, ako si u obliku duhovnog tijela, onda si bog; ako si utjelovljen i postaneš osoba, onda nisi bog i mi tebe ne priznajemo.” Što to implicira? To znači da dok god su oni ovdje, neće dopustiti da se Bog utjelovi. Nije li to tipičan antikrist? To je pravi antikrist. Upušta li se vjerski svijet u takvu vrstu rasprave? Glas te rasprave glasan je i vrlo snažan, i kaže: „Božje utjelovljenje je pogrešno i nemoguće! Ako je on utjelovljen, onda mora biti lažan!” Ima i ljudi koji kažu: „Oni očito vjeruju u ljudsko biće; samo su zaluđeni!” Ako to mogu reći, onda oni ne bi vjerovali u Gospodina Isusa da su bili prisutni u vrijeme kada se On pojavio i djelovao prije dvije tisuće godina. Sada vjeruju u Gospodina Isusa, ali zapravo vjeruju samo u ime Gospodina Isusa, u dvije riječi „Gospodin Isus” i vjeruju u nejasnog boga na nebu. Stoga, oni nisu vjernici u Boga, oni su bezvjernici. Oni ne vjeruju u postojanje Boga, u Božje utjelovljenje, u Božje djelo stvaranja, a još manje u Božje djelo otkupljenja cijelog čovječanstva kroz raspeće na križu. Teologija koju proučavaju vrsta je vjerske teorije ili teze, ništa više od prividno uvjerljivih zabluda koje ljude navode na pogrešan put. Kakvu neizbježnu povezanost ti takozvani teološki intelektualci iz kršćanskog svijeta imaju s antikristima u našoj crkvi? Kakva je veza između njihovih različitih ponašanja i priroda-biti antikrista o kojima raspravljamo? Zašto govoriti o njima? Zasad se suzdržimo od priče o kršćanima; umjesto toga pogledajmo kako se oni okarakterizirani kao antikristi odnose prema istini i, iz njihova stava prema istini, pogledajmo što zapravo oni štuju. Prije svega, nakon što dokuče neke istine, kako ih oni razumiju? Kako se odnose prema tim istinama? Kakav je njihov stav prema tim istinama? Prihvaćaju li te riječi kao svoj put primjene ili se opremaju njima kao nekom vrstom teorije, a zatim ih idu propovijedati drugima? (Smatraju ih vrstom teorije koju propovijedaju.) Smatraju ih vrstom teorije koju uče, analiziraju i proučavaju, a nakon što je prouče, usađuju je u svoj umu i u svoje misli; pamte je, mogu o njoj raspravljati i tečno je izgovarati, a zatim se njom posvuda razmeću. Koliko god dugo oni govorili, postoji jedna stvar koju ne možeš vidjeti, a to je da, bez obzira na to koliko dobro znaju govoriti, kolikom broju ljudi govore, koliko tečno, koliko sadržaja ili je li to u skladu s istinom, ne vidiš njihove rezultate – ne vidiš njihovu primjenu. Što to ukazuje? Oni ne prihvaćaju istinu. Što oni smatraju istinom? Alatom za isticanje sebe. Na primjer, Bog govori ljudima da budu pošteni i objašnjava kakva očitovanja ima poštena osoba, kako bi ona trebala govoriti, postupati i izvršavati svoju dužnost. Kako oni reagiraju nakon što to čuju? Kakav učinak te riječi imaju na njih? Prvo, oni nikada ne prihvaćaju te riječi. Kakav je njihov stav? „Shvaćam: pošteni ljudi ne lažu, pošteni ljudi govore istinu drugima i mogu otvoriti svoje srce, pošteni ljudi izvršavaju svoje dužnosti odano, a ne površno.” Te riječi drže kao teoriju u svom srcu. Može li takva teorija, jednom kada se ukorijeni u njihovom srcu, njih promijeniti? (Ne.) Zašto je onda i dalje pamte? Sviđa im se ispravnost tih riječi i koriste te ispravne teorije da se prikažu u boljem svjetlu, čime postižu veće poštovanje drugih. Čemu se to ljudi dive? Njihovoj sposobnosti da tečno i opširno govore ispravne riječi – to je ono što ti ljudi žele. Nakon što čuju te riječi, shvaćaju li ih oni ozbiljno? (Ne, ne shvaćaju.) Zašto ne? Kako to znaš? (Oni ih ne primjenjuju.) Zašto ih ne primjenjuju? U svom srcu misle: „To su, dakle, božje riječi? Jednostavno, zapamtim ih nakon što ih jednom čujem. Mogu već nakon jednoga slušanja izrecitirati kako bi se poštena osoba trebala ponašati; svi vi i dalje trebate voditi bilješke i razmišljati o tome, ali ja ne moram!” Oni Božje riječi smatraju vrstom teorije ili znanja; u svom srcu ne razmišljaju o tome kako biti poštena osoba, oni se ne uspoređuju s time, ne ispituju svoje postupke da vide u čemu zaostaju za poštenom osobom ili koji se njihovi postupci protive načelima poštene osobe, i nikada ne misle: „Ovo su Božje riječi, dakle, one su istina. Ljudi bi trebali biti pošteni, pa kako bi se osoba trebala ponašati da bi bilo poštena? Kako mogu postupati na način koji se sviđa Bogu? Što sam učinio nepošteno? Koja ponašanja nisu ponašanja poštene osobe?” Razmišljaju li oni tako? (Ne, ne razmišljaju.) Što onda oni misle? Oni misle: „Dakle, ovo je poštena osoba? Ovo je istina? Nije li to samo teorija, slogan? Samo zauzmi visoki moralni stav, nema potrebe to primjenjivati.” Zašto to ne primjenjuju? Oni smatraju: „Ako drugima kažem sve što mi je u srcu, neću li se time razotkriti? Ako se razotkrijem i drugi me prozru, hoće li me i dalje visoko cijeniti? Ako govorim, hoće li me drugi i dalje slušati? Značenje božjih riječi je da poštena osoba ne smije lagati; neće li, bez laganja, srce ljudi izgubiti privatnost? Neće li to drugima dopustiti da ih potpuno prozru? Ne bi li živjeti tako bilo glupo?” To je njihovo stajalište. To znači da kada oni prihvate teoriju koju smatraju ispravnom, u njihovom se srcu javljaju ideje. Koje su to ideje? Zašto kažem da su opake? Oni najprije analiziraju učinke koje te riječi mogu imati na njih, koje im prednosti i nedostatke donose. Nakon što analiziraju riječi i utvrde da njima ne idu u prilog, misle: „Ne mogu tako primjenjivati, neću to raditi, nisam toliko glup, neću biti tako glup i jednostavan kao vi! Bez obzira na sve, uvijek se moram držati svojih ideja i zadržati svoja gledišta. Ti možeš imati tisuću planova, ali ja se držim svoga; ne mogu razotkriti spletku u svom srcu – poštenje je za budale!” S jedne strane, niječu da su Božje riječi istina; s druge strane, pamte neke relativno suštinske fraze kako bi sebe predstavili boljim nego što jesu, kako bi na ljude ostavili dojam pravog vjernika u Boga, duhovne osobe. To je ono što kalkuliraju u svom srcu.

Antikristi također često slušaju propovijedi, kao i druge kako razgovaraju u zajedništvo o istini, ali čini se da nemaju nikakvu reakciju na istinu. Koliko god propovijedi slušali, kao da uopće nisu ni čuli, i oni po starom nastavljaju bezobzirno činiti nedjela prema vlastitim hirovima. To dokazuje da njih istina ne zanima i da je ne vole. Što oni vole? Oni vole ispravno, novo i nešto profinjenije teorijsko znanje kojim se mogu prikazati kao savršeniji, časniji i dostojanstveniji te kojim mogu navesti ljude da ih više obožavaju. Nije li to opako? (Jest.) Što je tu opako? O kojem god aspektu istine antikrist razgovarao, on uvijek može smisliti skup prividno uvjerljivih teorija ili ispravnih riječi kako bi zaludio ljude i natjerao ih da ga slijede, što je jednako opako kao i Sotona. Opačina antikrista očituje se u njegovim opakim spletkama, predumišljajima i potpunom skupu planova, jer on želi pod krinkom čitanja Božjih riječi pronaći teorijsku osnovu za provođenje svoje opačine; to je opačina antikrista. On citira Božje riječi izvan konteksta isključivo kako bi zaludio ljude i istaknuo sebe. Kada sluša zajedništvo i propovijedi te čuje novu frazu koju može iskoristiti, on je odmah zabilježi. Glupi ljudi vide takvo ponašanje i pomisle: „Kako su gladni i žedni pravednosti, on vodi bilješke kad god sluša propovijed. Koliko duhovnog razumijevanja mora imati kad bilježi svaku ključnu stvar!” Vodi li on bilješke isto kao i drugi ljudi? Ne, ne vodi. Neki ljudi vode bilješke jer misle: „Ovo je dobra izjava. Ne razumijem je, pa je moram zabilježiti i kasnije primijeniti u praksi, kako bih imao put i načela u svojoj primjeni.” Razmišlja li antikrist na taj način? Koji je njegov motiv? On misli: „Danas sam zabilježio jednu stavku istine koju nitko od vas nije čuo i neću je nikome reći niti ću o njoj razgovarati s drugima – ja sam je dobio, a jednog dana sve ću vam ispričati o tome i razmetati se kako bih vam dao do znanja da uistinu razumijem istinu, i svi će to odobravati.” Možda misliš da antikristi vole istinu i žeđaju za njom jer ovako vode svoje bilješke i one su prilično točne, ali što se događa nakon što završe s vođenjem bilješki? Oni zatvore svoju bilježnicu i to je to. Kada jednog dana postanu propovjednici i ne znaju o čemu propovijedati, oni brzo prelistavaju svoju bilježnicu, osmišljavaju sadržaj svoje propovijedi, pročitaju ga, zapamte i pišu po sjećanju dok im sve ne bude jasno. Tek se tada osjećaju „sigurno u sebe”, misleći da konačno imaju „istinu” i da svugdje mogu prodavati maglu. Jedna karakteristika onoga što ti ljudi govore jest da su to sve šuplje doktrine, argumenti i pravila. Kada imaš konkretne poteškoće ili otkriješ probleme i od njih tražiš rješenja, oni će ti i tada dati hrpu doktrina, govoreći jasno i logično. Ako ih pitaš kako to provesti u djelo, ostat će bez riječi. Ako to ne mogu artikulirati, znači da postoji ozbiljan problem, a to dokazuje da ne razumiju istinu. Ljudi koji ne razumiju istinu i koji je ne vole često je smatraju nekom vrstom izreke ili teorije. I što se na kraju događa? Nakon mnogo godina vjerovanja u Boga, kada ih nešto zadesi, oni to ne mogu prozreti, ne mogu se pokoriti i ne znaju kako tragati za istinom. Kada netko s njima razgovara u zajedništvu, oni odgovaraju svojom „slavnom izrekom”: „Nemoj mi ništa govoriti, sve razumijem. Dok sam ja propovijedao, ti još nisi ni naučio hodati!” To je njihova „slavna izreka”. Tvrde da sve razumiju, pa zašto onda zapnu kad god se pojave problemi? Kao netko tko razumije, zašto ne poduzmeš nešto? Zašto te to pitanje koči i zbunjuje? Razumiješ li istinu ili ne? Ako je razumiješ, zašto je ne možeš prihvatiti? Ako je razumiješ, zašto se ne možeš pokoriti? Što je prva stvar koju bi ljudi trebali učiniti nakon što shvate istinu? Trebali bi se pokoriti; ništa drugo. Neki ljudi kažu: „Sve razumijem – nemoj sa mnom razgovarati, ne trebam ničiju pomoć.” U redu je ako ne trebaju pomoć drugih, ali šteta je što njima te doktrine koje razumiju uopće nisu od koristi kada su slabi. Oni čak ne žele ni izvršavati svoje dužnosti, a u njima se javlja i zla želja da napuste svoju vjeru. Nakon toliko godina propovijedanja teoloških teorija, jednostavno prestanu vjerovati i jednostavno odu – imaju li oni ikakav rast? (Ne, nemaju.) Bez rasta nema života. Ako imaš život, zašto ne možeš nadvladati tako malu stvar? Prilično si rječit, zar ne? Onda uvjeri samoga sebe. Ako ne možeš uvjeriti ni samoga sebe, što onda točno razumiješ? Je li to istina? Istina može riješiti stvarne poteškoće ljudi, a može riješiti i ljudske iskvarene naravi. Zašto te „istine” koje razumiješ ne mogu riješiti čak ni tvoje vlastite poteškoće? Što to točno razumiješ? To su samo doktrine.

Što se tiče sedmog očitovanja antikrista – da su opaki, podmukli i prijevarni – upravo sam govorio o trećem dijelu tog očitovanja: oni štuju znanje i učenost. Antikristi štuju znanje i učenost – kako to može pokazati njihovu opaku narav? Zašto se kaže da štovanje znanja i učenosti znači da imaju opaku bit? Ovdje svakako moramo govoriti o činjenicama, jer ako bismo raspravljali samo o ispraznim riječima ili teorijama, ljudi bi mogli steći jednostrano i nedovoljno temeljito razumijevanje toga. Vratimo se najprije malo dalje u povijest. Dok budem govorio, uspoređujte Moje riječi s postupcima i ponašanjem antikrista, kao i s očitovanjima i biti antikrista. Razgovarajmo najprije o farizejima od prije dvije tisuće godina. U to vrijeme farizeji su bili licemjerni ljudi. Kada se Bog utjelovio, pojavio i djelovao po prvi put, ne samo da farizeji nisu prihvatili ni trunke istine, već su čak gorljivo osuđivali Gospodina Isusa i opirali Mu se te su stoga bili prokleti od Boga. To može potvrditi da su farizeji klasični predstavnici antikrista. „Antikristi” su postali drugo ime za farizeje, a u biti, farizeji su ista vrsta ljudi kao i antikristi. Stoga je započinjanje raščlambe opake prirode antikrista od farizeja svojevrsni prečac. Dakle, što su farizeji činili, a što je ljudima pokazalo da posjeduju opaku prirodu antikrista? Upravo sam spomenuo da antikristi štuju znanje i učenost; s kojim su ljudima znanje i učenost usko povezani? Koji su ljudi personifikacije toga? Odnose li se ti pojmovi na magistre i doktorande? Ne, time bismo otišli predaleko – odnose se na farizeje. Razlog zašto su farizeji licemjerni, zašto su opaki, jest taj što osjećaju odbojnost prema istini, ali vole znanje, pa stoga samo proučavaju Sveto pismo i teže za biblijskim znanjem, ali nikada ne prihvaćaju istinu niti Božje riječi. Oni se ne mole Bogu kada čitaju Njegove riječi, ne tragaju za istinom niti o njoj razgovaraju u zajedništvu. Umjesto toga, oni proučavaju Božje riječi, proučavaju što je Bog rekao i učinio, pretvarajući tako Božje riječi u teoriju, doktrinu kojom poučavanju druge, što se naziva znanstvenim proučavanjem. Zašto se bave znanstvenim proučavanjem? Što proučavaju? U njihovim očima, to nisu Božje riječi niti Božji izraz, a još manje je to istina. To je vrsta učenosti ili bi se čak moglo reći – teološko znanje. Po njihovu mišljenju, širiti to znanje, tu učenost, znači širiti Božji put, širiti evanđelje – oni to nazivaju propovijedanjem, ali sve što propovijedaju je teološko znanje.

Kako se očituje opačina farizeja? Prvo, započnimo našu raspravu time kako su se farizeji odnosili prema utjelovljenom Bogu, pa ćete možda malo bolje razumjeti. Govoreći o utjelovljenom Bogu, prvo moramo govoriti o tome u kakvoj se obitelj i u kakvom okruženju utjelovljeni Bog rodio prije dvije tisuće godina. Prije svega, Gospodin Isus uopće nije rođen u bogatoj obitelji – Njegova loza nije bila tako ugledna. Njegov poočim Josip bio je stolar, a Njegova majka Marija bila je obična vjernica. Identitet i društveni status Njegovih roditelja predstavljaju obiteljsko porijeklo u kojem je Gospodin Isus rođen, i jasno je da je rođen u običnoj obitelji. Što znači riječ „obična”? Ona se odnosi na običan puk, na prosječno kućanstvo na dnu društvene ljestvice, koje nema nikakve veze s plemićkim obiteljima, koje nije ni najmanje povezano s istaknutim statusom i koje zasigurno nije aristokratsko. Budući da je rođen u običnoj obitelji, od običnih roditelja, bez ikakvog slavnog društvenog statusa ili uglednog obiteljskog porijekla, jasno je da su porijeklo i obitelj u kojoj je Gospodin Isus rođen bili najobičniji mogući. Je li zabilježeno u Bibliji da je Gospodin Isus stekao ikakvo posebno obrazovanje? Je li stekao obrazovanje u sjemeništu? Je li Ga obučavao vrhovni svećenik? Je li, kao Pavao, čitao mnogo knjiga? Je li bio u bliskom kontaktu ili u bliskim odnosima s društvenom elitom ili vrhovnim svećenicima judaizma? Ne, nije. Gledajući društveni status obitelji u kojoj je Gospodin Isus rođen, jasno je da On nije dolazio u kontakt s višim ešalonom židovskih pismoznanaca i farizeja; bio je u zapravo ograničen na život među običnim Židovima. Povremeno bi odlazio u sinagogu, a ljudi koje je susretao bili su običan puk. Što to pokazuje? Dok je Gospodin Isus odrastao, prije nego što je formalno započeo Svoje djelo, okruženje u kojem je odgajan ostalo je nepromijenjeno. Nakon što je navršio dvanaest godina, Njegovo kućanstvo nije napredovalo niti se On obogatio, a još je manje imao priliku stupati u interakciju s ljudima iz viših slojeva društva ili vjerskog svijeta, a također nije imao priliku da tijekom odrastanja stekne više obrazovanje. Kakvu to poruku šalje kasnijim generacijama? Ta obična i normalna osoba, koja je bila utjelovljeni Bog, nije imala ni priliku ni uvjete za stjecanje višeg obrazovanja. Bio je isti kao i obični ljudi, živio je u običnom društvenom okruženju, u običnoj obitelji i ništa nije bilo posebno kod Njega. Upravo su se zbog toga ti pismoznanci i farizeji, nakon što su čuli za propovijedi i djela Gospodina Isusa, usudili ustati i otvoreno Ga osuđivati, huliti i osuditi. Na čemu se temeljila njihova osuda? Ona se nedvojbeno temeljila na zakonima i propisima Starog zavjeta. Prvo, Gospodin Isus je podučavao Svoje učenike da ne poštuju Šabat – On je i dalje radio na Šabat. Osim toga, nije se držao zakona ni propisa niti je odlazio u hram, a kada se susretao s grešnicima, neki su Ga ljudi pitali kako se odnositi prema njima, ali On se nije prema njima odnosio sukladno zakonu, već im je pokazivao milosrđe. Nijedan od tih aspekata djelovanja Gospodina Isusa nije bio u skladu s vjerskim predodžbama farizeja. Budući da nisu voljeli istinu i stoga su mrzili Gospodina Isusa, iskoristili su izliku da Gospodin Isus krši zakon kako bi Ga gorljivo osudili i odlučili da Ga treba osuditi na smrt. Da je Gospodin Isus rođen u istaknutoj i uglednoj obitelji, da je bio visoko obrazovan i u bliskim odnosima s tim pismoznancima i farizejima, tada se stvari za Njega ne bi odvile onako kako su se kasnije odvile – možda bi bile drugačije. Farizeji su Ga osudili upravo zbog Njegove običnosti, Njegove normalnosti i okruženja u kojem je rođen. Na čemu se temeljila njihova osuda Gospodina Isusa? Na onim propisima i zakonima kojih su se držali, za koje su vjerovali da se nikada, za svu vječnost, neće promijeniti. Teološke teorije koje su dokučili, farizeji su smatrali znanjem i alatom kojima su procjenjivali i osuđivali ljude, čak su ih koristili i na Gospodinu Isusu. Tako je Gospodin Isus bio osuđen. Način na koji su procjenjivali osobu ili na koji su se odnosili prema njoj nikada nije ovisio o biti te osobe, niti o tome je li ono što ta osoba propovijeda istina, a još manje o izvoru riječi koje je ta osoba rekla – način na koji su farizeji procjenjivali ili osuđivali osobu ovisio je samo o propisima, riječima i doktrini koje su dokučili iz Starog zavjeta Biblije. Iako su farizeji u svom srcu znali da ono što je Gospodin Isus rekao i učinio nije grijeh niti kršenje zakona, oni su Ga ipak osudili, jer su ga zbog istina koje je On izrazio te znakova i čuda koje je činio mnogi ljudi slijedili i hvalili. Farizeji su Ga sve više mrzili i čak su Ga se željeli riješiti. Nisu prepoznali da je Gospodin Isus Mesija koji treba doći, niti su prepoznali da Njegove riječi imaju istinu, a još manje da je Njegovo djelo u skladu s istinom. Optuživali su Gospodina Isusa da govori drske riječi i da izgoni đavle po Belzebubu, knezu đavolskom. To što su te grijehe mogli pripisati Gospodinu Isusu pokazuje koliko su Ga mrzili. Stoga su gorljivo nijekali da je Gospodina Isusa poslao Bog, da je On Sin Božji i da je On Mesija. Mislili su sljedeće: „Bi li bog djelovao na ovaj način? Da se bog utjelovio, rodio bi se u obitelji izuzetnog statusa. I morao bi prihvatiti poduku pismoznanaca i farizeja. Morao bi sustavno proučavati Sveto pismo, steći biblijska znanja i opremiti se svim znanjem iz Svetog pisma prije nego što bi mogao nositi ime ‚utjelovljeni bog’.” Ali Gospodin Isus nije bio opremljen tim znanjem, pa su Ga osudili, govoreći: „Prvo, nisi dovoljno kvalificiran, pa ne možeš biti bog; drugo, bez tog biblijskog znanja ne možeš izvršavati božje djelo, a još manje možeš biti bog; treće, ne smiješ raditi izvan hrama – sada ne radiš u hramu, već si stalno među grešnicima, što znači da je djelo koje izvršavaš izvan okvira Svetog pisma, zbog čega je još manje moguće da si bog.” Odakle je dolazio temelj njihove osude? Iz Svetog pisma, iz uma čovjeka i iz teološkog obrazovanja koje su stekli. Budući da su farizeji bili puni predodžbi, uobrazilja i znanja, vjerovali su da je to znanje ispravno, da je istina, da je ono valjana osnova i da Bog ni u kojem trenutku ne može proturječiti tim stvarima. Jesu li tragali za istinom? Nisu. Za čim su tragali? Za nadnaravnim bogom koji bi se pojavio u obliku duhovnog tijela. Stoga su odredili parametre za Božje djelo, nijekali su Njegovo djelo i prosuđivali je li Bog u pravu ili u krivu prema predodžbama, uobraziljama i znanju čovjeka. I kakav je bio krajnji rezultat toga? Ne samo da su osudili Božje djelo, već su utjelovljenog Boga pribili na križ. To je proizašlo iz njihove procjene Boga na temelju svojih predodžbi, uobrazilja i znanja, i to je ono što je opako kod njih.

Sudeći po tome što farizeji cijene znanje i učenost, u čemu leži njihova opačina? Kako se ona očituje? Kako možemo proniknuti u opaku prirodu takvih ljudi i raščlaniti je? Poznato je da farizeji poštuju znanje i učenost te nema potrebe ulaziti u detalje. Koja se točno opaka priroda ovdje otkriva? Kako možemo raščlaniti opaku prirodu takvih ljudi i prozreti je? Neka netko kaže. (Oni koriste teorijsko znanje kako bi se opirali biti Boga; to je jedno od njihovih očitovanja opačine.) Protivljenje je čin, pa zašto su se oni protivili? Protivljenje nosi u sebi nešto zlobne naravi, ali vi se još niste dotaknuli opačine. Zašto su se protivili? Zato što im se On sviđao ili im se nije sviđao? Nije im se sviđao takav Bog, smatrali su: „Bog bi trebao biti na nebu, i to na trećem nebu, gdje mu se svi dive, gdje je ljudima nedostižan, nedokučiv, onaj koga bi cijelo čovječanstvo, sva stvorena bića, pa čak i sva živa bića u svemiru trebala štovati – to je bog! Sada je bog došao, ali ti si rođen u kući jednog stolara, tvoji roditelji su obični ljudi, a čak si i rođen u staji. Okolnosti tvog rođenja nisu samo obične, one su stepenicu ispod običnog i ispod uobičajenog – kako bi ljudi to mogli prihvatiti? Kad bi bog doista došao, ne bi mogao doći ovako!” Nije li to način na koji ljudi ograničavaju Boga? Svi na taj način ograničavaju Boga. Zapravo, duboko u sebi i oni su nejasno osjećali da Gospodin Isus nije obična osoba, da je ono što je Gospodin Isus govorio ispravno i da se nekoliko grijeha za koje su Ga ljudi optuživali zapravo ne podudara s činjenicama. Gospodin Isus mogao je liječiti bolesne i izgoniti đavle, te iako Mu nisu mogli naći nikakvu manu niti se uhvatiti za išta u riječima i propovijedima koje je izgovarao i držao, svejedno to nisu mogli prihvatiti i u srcu su i dalje sumnjali: „Je li bog doista ovakav? Bog je tako velik na nebu, pa kad se utjelovi i dođe na zemlju, trebao bi biti još veći, da Mu se svi ljudi dive, da se kreće među plemićkim obiteljima, da govori rječito i da nikada ne otkrije ni jednu jedinu ljudsku manu niti slabost. Osim toga, prvo bi trebao svojim znanjem, svojom učenošću i svojim vještinama pokoriti svećenstvo u hramu. Prvo bi trebao pridobiti te ljude; to bi bila božja namjera.” Oni nisu prihvaćali to što je Gospodin Isus činio, niti su htjeli prihvatiti tu činjenicu ni priznati je. To što nisu htjeli priznati tu činjenicu nije velik problem; duboko u sebi posjedovali su nešto još smrtonosnije: ako je takva osoba bog, onda bi svi pripadnici svećenstva mogli biti bog, jer su svi oni bili više nalik bogu nego Sam Bog i svi su bili kvalificiraniji da budu krist nego što je to bio Gospodin Isus. Nije li to problematično? (Jest.) Dok su osuđivali Gospodina Isusa, ujedno su se protivili i prezirali svaki aspekt okolnosti vezanih za tijelo koje je Bog ovaj put izabrao za Svoje utjelovljenje. Još nismo razgovarali o tome u čemu leži opačina farizeja – nastavimo s našim razgovorom u zajedništvu.

Bog se utjelovljuje kao obična osoba, što znači da se Bog ponizuje s uzvišene slike, identiteta i položaja iznad svega kako bi postao potpuno obična osoba. Kada postane obična osoba, On ne bira da će se roditi u uglednoj, bogatoj obitelji; okolnosti Njegova rođenja vrlo su uobičajene, čak i skromne. Ako to promatramo iz perspektive obične osobe, nekoga sa savješću, razumnošću i ljudskošću, sve što Bog čini vrijedno je ljudskog štovanja i ljubavi. Kako bi se ljudi trebali odnositi prema tome? (S poštovanjem.) Obična i normalna osoba koja slijedi Boga trebala bi slaviti Božju divotu zbog činjenice da se Bog ponizuje s uzvišenog statusa u izvanredno običnu osobu – Božja poniznost i skrivenost previše su divne! To je nešto što ne mogu postići ni iskvarena osoba, niti đavli ni Sotona. Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Pozitivna stvar.) Što ta pozitivna stvar, ta pojava i ta činjenica točno pokazuju? Božju poniznost i skrivenost, Božju divotu i dragost. Još jedna činjenica je da Bog voli ljude; Božja ljubav je istinska, nije lažna. Božja ljubav nije isprazan govor, nije slogan niti iluzija, već je stvarna i činjenična. Sam Bog se utjelovljuje i podnosi ljudska nerazumijevanja, kao i njihovo ismijavanje, klevetu i bogohuljenje. On Sebe ponizuje i postaje obična osoba, neuzvišene vanjštine, bez posebnih talenata i zasigurno bez dubokog znanja i učenosti – s kojim ciljem? Kako bi ljudima koje je izabrao i koje namjerava spasiti pristupio s tim identitetom i ljudskim izgledom koji će njima biti najpristupačniji. Ne čini li sve to što Bog čini cijenu koju je On platio? (Da.) Može li itko drugi to učiniti? Ne može. Na primjer, neke žene koje osobito vole ljepotu stalno se šminkaju i ne izlaze bez šminke. Ako bi takvu ženu zamolio da izađe nenašminkana ili da se pojavi na pozornici bez šminke, bi li ona to mogla učiniti? Ne bi mogla. U tom se slučaju ona ne bi čak ni ponizila; njoj je jednostavno nemoguće izaći bez šminke, ona se ne može odreći ni tog djelića taštine, tog djelića tjelesne koristi. A što je s Bogom? Kada Bog Sebe ponizi kako bi se rodio među najnižima u društvu kao najobičnija osoba, čega se On odriče? Odriče se Svog dostojanstva. Zašto se Bog može odreći Svog dostojanstva? (Da bi volio ljude i spasio ih.) Da bi volio ljude i spasio ih, što otkriva Božju narav. Kako je to povezano s gubitkom dostojanstva? Kako treba gledati na tu stvar? Neki ljudi kažu: „Koje dostojanstvo Bog gubi? Zar Ti i dalje nemaš identitet Boga čak i nakon što si se utjelovio? Zar Ti i dalje nemaš ljude koji Te slijede i slušaju Tvoje propovijedi? Zar Ti i dalje ne izvršavaš Božje djelo – koje dostojanstvo gubiš?” Taj „gubitak dostojanstva” obuhvaća nekoliko aspekata. S jedne strane, Božja motivacija za sve što radi su ljudi, ali mogu li oni to razumjeti? Čak ni ljudi koji Ga slijede ne mogu to razumjeti. Što se krije u tom nedostatku razumijevanja? Tu su nerazumijevanje, pogrešno tumačenje i čudni pogledi ili pogledi prezira od strane određenih ljudi. Bog je u duhovnom kraljevstvu, usred svih stvari, i cijelo čovječanstvo leži pod Njegovim nogama, ali sada se Bog utjelovio, što znači da On živi među ljudima kao j kao jedan od njih. On se mora suočiti s ljudskim ismijavanjem, klevetom, nerazumijevanjem i sarkazmom, kao i s njihovim predodžbama, neprijateljstvom i sudom – s time se On mora suočiti. Dok se Bog suočava s tim stvarima, mislite li da On ima ikakvo dostojanstvo? Prema Božjem identitetu, On ne bi trebao trpjeti te stvari, ljudi se ne bi trebali tako odnositi prema Bogu i On ne bi trebao podnositi te stvari; to nisu stvari koje bi Bog trebao podnositi, ali kada se Bog utjelovi, On ih mora prihvatiti, On mora sve to podnositi, bez iznimke. Iskvareno čovječanstvo može reći mnogo milozvučnih stvari Bogu na nebu, ali nemaju obzira prema utjelovljenom Bogu. Oni misle: „Bog se utjelovio? Tako si običan i normalan, bez ičega izvanrednog; čini se da mi ne možeš ništa!” Usuđuju se reći bilo što! Kada se radi o njihovoj vlastitoj koristi ili ugledu, usuđuju se izreći svakakve sudove i osude. Stoga, kada se Bog utjelovi, iako On ima taj status i uživa taj identitet dok je u interakciji s ljudima i dok živi među iskvarenim čovječanstvom, istovremeno On zapravo mora podnositi svaku vrstu poniženja koju Mu donosi Njegov identitet. On gubi sve Svoje dostojanstvo – to je prva stvar koju Bog mora podnijeti, suočavajući se sa svom zbunjenošću, nerazumijevanjem, sumnjom, kušnjom, pobunom, osuđivanjem, dvoličnošću itd., koje iskvareno čovječanstvo ispoljava prema Njemu. On mora sve to podnositi – to je Njegov gubitak dostojanstva. Što još? Je li točno da nema bitne razlike između utjelovljenja i Duha? (Jest.) U nema bitne razlike, ali postoji jedan aspekt: tijelo nikada ne može zamijeniti Duha. To jest, tijelo je ograničeno u mnogim Svojim funkcijama. Na primjer, Duh može putovati kroz prostor, na Njega ne utječu vrijeme, klima niti različita okruženja i on je sveprisutan, dok je tijelo podložno tim ograničenjima. Kakav je gubitak nanesen Božjem dostojanstvu? O kakvoj se poteškoći ovdje radi? Sam Bog ima tu sposobnost, ali budući da je ograničen tijelom, tijekom razdoblja Svog djela On se mora savjesno, tiho i poslušno držati djela koje obavlja tijelo dok se djelo ne dovrši. Dok Bog djeluje u tijelu, ono što ljudi mogu vidjeti od Boga i ono što mogu shvatiti o Njemu unutar svojih predodžbi jest to tijelo koje njihove oči mogu vidjeti. Nisu li u njihovim uobraziljama i predodžbama Božja veličina, svemogućnost, mudrost, pa čak i autoritet podložni određenim ograničenjima? (Jesu.) U velikoj su mjeri te stvari podložne određenim ograničenjima. Što uzrokuje ta ograničenja? (Utjelovljenje.) Ta ograničenja uzrokovana su time što se On utjelovio. Može se reći da utjelovljenje uzrokuje neku vrstu poteškoće Samome Bogu. Naravno, riječ „poteškoća” ovdje je pomalo neprecizna, ali prikladno je tako reći – jedino se tako može reći. Ima li ta poteškoća određeni utjecaj na ljudsko razumijevanje Boga te na istinsko druženje i interakciju ljudi s Bogom kako bi Ga oni voljeli i pokorili Mu se? (Ima.) Ima određeni učinak. Ako je osoba vidjela Božje tijelo, ako je imala posla s Božjim tijelom, ako je čula Božje tijelo kako govori, moguće je da će u njenom životu Božja slika, Božja mudrost, Božja bit i Božja narav zauvijek ostati onakvi kakvim ih je osoba prepoznala, vidjela i razumjela u ovom tijelu. To je nepravedno prema Bogu. Nije li tako? (Da, jest.) Nepravedno je prema Bogu. Pa zašto Bog to i dalje čini? Zato što se jedino Božjim utjelovljenjem mogu postići najbolji rezultati Božjeg pročišćavanja i spašavanja ljudi – Bog bira taj put. Bog se utjelovljuje i živi među ljudima, što im omogućuje da čuju Njegove riječi, da vide svaki Njegov pokret i Njegovu narav, čak i Njegovu osobnost, te Njegove radosti i tuge. Iako ta narav, te radosti i tuge mogu stvoriti predodžbe kada im ljudi svjedoče, te utjecati na ljudsko shvaćanje Božje biti i ograničavati ga, Bog radije pristaje da Ga ljudi pogrešno razumiju, ali i dalje bira ovu metodu kako bi postigao najbolje rezultate spašavanja ljudi. Stoga, s točke gledišta ljudskog razumijevanja Božjeg izvornog lica te Božjeg istinskog identiteta, statusa i biti, On je žrtvovao Svoje dostojanstvo. Ne bi li se to moglo reći? To je tako s te točke gledišta. Pažljivo promislite: postoji li, prema ljudskom shvaćanju, u različitim aspektima onoga što je Bog platio i učinio išta što je usporedivo s onim teorijama i sloganima farizeja i antikrista? Nema. Na primjer, kada su farizeji rekli: „Bog je častan”, kako su oni razumjeli tu časnost? Kako bi u njihovim očima Božja časnost trebala izgledati? Samo tako da je On uzvišen. Nije li „Bog je častan, bog je tako častan” doktrina? (Jest.) Što oni smatraju da je Božja časnost? Oni smatraju da bi Bog, da je došao na svijet, imao istaknut položaj, vrhunsko znanje i talent, vrhunsku sposobnost, prvorazrednu rječitost te prvorazredan i odabran izgled. Kakva je to časnost u koju oni vjeruju? To je ono što ljudi mogu vidjeti. Nije li takva časnost nešto što Sotona čini? (Jest.) Bog to ne čini! Pogledajte kakve je ljude Bog izabrao za ovaj Božji izabrani narod i pogledajte kakvi ljudi čine istaknutu elitu Sotonina svijeta. Uspoređujući ih na ovaj način, znat ćeš kakvu osobu Bog spašava i kakva se osoba ne može spasiti. Oni koji su osobito oholi, samopravedni, nadareni i talentirani najmanje su skloni prihvatiti istinu. Njihov je govor pun znanja, iznimno je rječit i navodi ljude da ih obožavaju i dive im se, ali njihova je ključna slabost to što ne prihvaćaju istinu, što osjećaju odbojnost prema istini i mrze je, što određuje da će krenuti putem uništenja. S druge strane, nitko od pripadnika Božjeg izabranog naroda nema nikakve posebne darove niti talente, ali mogu prihvatiti istinu, pokoriti se Bogu, odreći se svoje slave, dobitka i statusa kako bi slijedili Boga i voljni su izvršavati svoju dužnost. Takvi su ljudi koje Bog spašava. Koga nevjernici obožavaju? Svi obožavaju vrhunske intelektualce i ljude s istaknutim obiteljskim statusom. Što se tiče darova, posebnosti i obiteljskog statusa, mi nemamo ništa od toga – isti smo. Što vi mislite o tome? Bog ne čini takve stvari – je li to tako jednostavno? Zašto Bog to nije tako uredio? U tome je Božja namjera. Bogu je prelagano urediti u kojoj će se obitelji osoba roditi i koje znanje može naučiti. Može li Bog tako postupiti? (Može.) Doista može! Pa zašto Bog nije uredio da se rodimo u bogatoj, istaknutoj obitelji? To je divota Božja, to je otkrivenje Božje biti i samo oni koji razumiju istinu mogu to prozreti. Nakon što se Bog utjelovi, bez obzira na to koliko velike mogu biti ljudske predodžbe, s koliko se velikim poteškoćama Bog susreće u Svom djelu, s koliko se velikim preprekama suočava, koliko ismijavanja i klevete prima i bez obzira na to koliko Svog dostojanstva izgubi ovakvim utjelovljenjem, mari li On za to? Ne mari. Za što On onda mari? Ako to možete shvatiti, onda doista znate da je Bog divan. Za što Bog mari? Koja je Božja brižna namjera u plaćanju te cijene i ulaganju tako velikog napora? Zašto je On to točno učinio? (Da bi ova skupina koju je Bog izabrao mogla bolje razumjeti Boga, imati bolji kontakt s Bogom kroz Njegovo utjelovljeno tijelo, a zatim steći istinsko razumijevanje Boga.) Da bi stekli razumijevanje Boga – je li to onda Bogu i dalje prilično korisno? Je li Bog toliko platio za taj jedan cilj? Da ili ne? Je li Bog mukotrpno radio 6000 godina samo da bi naveo ljude da Ga razumiju? Recite Mi, nakon što je Bog stvorio ljude, nakon što se čovječanstvo udaljilo od Boga i slijedilo Sotonu, i kad je svako ljudsko biće počelo provoditi svoj život kao živi đavao – tko je najsretniji? (Sotona.) Tko je žrtva? (Ljudi.) A tko je najtužniji? (Bog.) Jeste li vi najtužniji? (Nismo.) U stvarnosti, nitko ne može prozreti te stvari. Nitko sam za sebe ne zna te stvari: prihvaćaju što god da postanu u životu. Kada ih zamoliš da primjenjuju istinu, ljudi misle da to ne može donijeti išta dobro. Ustrajno žive prema svojim predodžbama i uobraziljama, i oduvijek se bune protiv Boga. Najtužniji i onaj koji najviše pati zapravo je Bog. Bog je stvorio čovječanstvo; mislite li vi da Bog mari za trenutačno stanje ljudskog postojanja te za to žive li ljudi dobro? (On mari.) Bog je najzabrinutiji, a ljudi kojih se to tiče možda to ne osjećaju i zapravo to ne razumiju. Živeći na ovom svijetu, čovječanstvo je bilo takvo prije stotinu godina, a i sada je takvo, množi se iz generacije u generaciju i živi tako iz generacije u generaciju, nekima ide dobro, neki su siromašni – život je pun uspona i padova. Generacija za generacijom ljudi dolazi, nose različitu odjeću, jedu istu hranu, ali društvena se struktura i sustavi malo-pomalo mijenjaju; ljudi nesvjesno stižu u sadašnjost – jesu li toga svjesni? Nisu svjesni. Dakle, tko je najviše svjestan? (Bog.) Upravo je Bogu najviše stalo do toga. Jedna od stvari koje Bog ne zaboravlja jest kako žive ljudi koje je stvorio, kakvo je trenutačno stanje njihova života, žive li dobro, što jedu i što odijevaju, kakva će biti njihova budućnost i o čemu svakodnevno razmišljaju u svom srcu. Ako svi svakodnevno razmišljaju samo o zlu, o tome kako promijeniti zakone prirode i ići protiv njih, kako se boriti protiv Neba, kako slijediti zli trend svijeta, vidi li Bog to kao dobro i osjeća li se dobro zbog toga? (Ne, ne osjeća.) Dakle, Bog se ne osjeća dobro i to je to? Ne mora li On nešto poduzeti u vezi s tim? (Da, mora.) On mora pronaći način da ti ljudi žive dobro, da razumiju načela vladanja, da znaju obožavati Boga, pokoriti se svim zakonima prirode, Božjoj orkestraciji i uređenju, kako bi ljudi mogli živjeti u obličju čovjeka, i kako bi Njemu laknulo. Čak i ako Bog napusti te ljude, oni će i dalje moći normalno živjeti u takvom okruženju, a da ne trpe ništa od Sotone – to je Božja namjera. Kada Sotona vidi da se ljudi mogu pokoriti Bogu i živjeti u ljudskom obličju, on je potpuno osramoćen i doživljava neuspjeh, pa potpuno napušta te ljude i više nikada ne obraća pažnju na njih. Dakle, za koga Sotona mari? Mari samo za one koji vjeruju u Boga, ali ne teže istini, one koji ne čitaju Božje riječi niti se mole Bogu, one koji površno izvršavaju svoju dužnost i koji stalno traže nekoga s kim će se vjenčati, osnovati obitelj i izgraditi karijeru. On želi zavesti te ljude, navesti ih na pogrešan put kako bi se udaljili od Boga, kako ne bi izvršavali svoju dužnost i kako bi izdali Boga, sve dok ih On ne eliminira – tada je potpuno sretan. Što manje težiš istini, to je on sretniji, što više težiš slavi, dobitku i statusu i što si površniji u izvršavanju svoje dužnosti, to je on sretniji. Ako se udaljiš od Boga i izdaš Ga, to je on još sretniji – nije li to način razmišljanja Sotone? Nije li način razmišljanja antikrista takav? Svi iz Sotonina soja imaju takav način razmišljanja. Oni žele zavesti svakoga za koga vide da ne vjeruje iskreno u Boga, svakoga kome je stalo do stjecanja znanja i tko teži slavi, dobitku i statusu, i svakoga tko u izvršavanju dužnosti zanemaruje svoj pravi zadatak. Kada sretnu takve ljude, oni imaju zajednički jezik, imaju si mnogo toga za reći kad su zajedno i govore slobodno, bez zadrške. Kako se Bog osjeća kada vidi da ti ljude da ne teže istini? Osjeća se tjeskobno! Stoga, koji je razlog zbog kojeg Bog plaća tu cijenu? Plaća je zbog Svoje brige, skrbi i zabrinutosti za čovječanstvo. Bog nosi tu brigu, skrb i zabrinutost za ljude u Svom srcu, i zbog toga što Bog ima takav stav prema ljudima, Njegovo se djelo ostvaruje korak po korak. Bez obzira na to je li u očima ljudi Bog ponizan i skriven, voli li On doista ljude, je li vjeran ili je velik, Bog vjeruje da su svi ti troškovi vrijedni toga i da za njih slijedi nagrada. Što ta nagrada znači? Znači da se stvari zbog kojih se brine u Svom srcu više neće ponavljati, da će ljudi za koje se brine u Svom srcu moći živjeti prema Njegovim namjerama, na način kojem ih je On poučio i u smjeru prema kojem ih je On usmjeravao, te da te ljude Sotona više neće kvariti – više neće živjeti u patnji, a Božje će brige nestati i Njemu će laknuti. Dakle, što se tiče svega što je Bog učinio – bez obzira na Njegovu prvotnu motivaciju, bez obzira na to koliko je Njegov plan velik ili malen – nije li sve to nešto pozitivno? (Da, jest.) Sve su to pozitivne stvari. Bez obzira na to je li način na koji Bog radi ljudima neprimjetan, je li vrijedan spomena, bez obzira na to kako ljudi donose sud o načinu na koji Bog radi da bi sudio i spasio ljude, sudeći prema svemu što je Bog učinio i svoj cijeni koju On može platiti, nije li Bog vrijedan hvale? (Da, jest.) Dakle, je li Bog velik ili malen? (On je velik.) Tako je velik! Nitko od ljudi ne može platiti takvu cijenu. Neki kažu da je „majčinska ljubav najveća među ljudima”. Je li majčinska ljubav velika kao ova? Općenito, nakon što djeca počnu samostalno živjeti, majke jednostavno ne brinu previše o njima dok god se oni dobro snalaze u životu. Zapravo, ne mogu se brinuti o svojoj djeci ni da hoće. Kako se Bog odnosi prema ovom čovječanstvu? Koliko tisuća godina On to podnosi? Bog to podnosi šest tisuća godina i još nije odustao. Zbog to malo brige i skrbi, Bog je platio tako veliku cijenu. Kako tako golema cijena izgleda u očima farizeja i onih antikrista? Oni je osuđuju, sude joj, čak i hule na nju. S te točke gledišta, nisu li ti antikristi opake prirode? (Da, jesu.) Bog je učinio tako hvalevrijedne stvari, a Božja bit i ono što On ima i jest toliko su vrijedni ljudske hvale. Ne samo da ljudi Njega ne hvale, već čak koriste razne izgovore i teorije da Ga osude i sude Mu, pa čak i odbijaju priznati da je On Krist. Nisu li ti ljudi ispunjeni mržnjom? (Da, jesu.) Nisu li opaki? Sudeći prema njihovom opakom ponašanju, ne obožavaju li oni znanje i učenje? Ne obožavaju li oni moć i status? (Da, obožavaju.) Što je nešto pozitivnije i što je više vrijedno ljudske hvale, sjećanja i širenja, to će ga antikristi više osuđivati. To je jedno otkrivenje opake prirode antikrista. Mora se reći da stupanj opačine antikrista nadilazi ono što imaju obični ljudi s iskvarenim naravima.

Nastavimo s raspravom o Pavlu. U kakvoj je obitelji Pavao rođen? Rođen je u intelektualnoj obitelji, učenoj obitelji. Rođen je u takvoj obitelji i okolnosti njegova rođenja smatrale su se dobrima. Bio je visoko obrazovan. Prema današnjim mjerilima, možda bi studirao teologiju ili pohađao sveučilište. Je li po svom znanju i učenosti bio iznad većine ljudi? (Da.) Sudeći prema Pavlovu znanju i učenosti, bi li mu bilo lako prepoznati da je Gospodin Isus Krist? (Da, bilo bi.) Vrlo lako. Ali zašto nije prepoznao Gospodina Isusa kao Krista? (On je obožavao znanje i smatrao je da Gospodin Isus nije tako učen kao on, pa Ga nije prepoznao.) Pojednostavljeno je reći to na taj način. Da Gospodin Isus nije bio učen kao Pavle, on Ga ne bi mogao prepoznati. Da je On doista imao znanje, možda bi Ga mogao prepoznati. To je polovičan zaključak. Sada samo kažemo da antikristi obožavaju znanje; to jest, kada slušaju ljude i imaju posla s ljudima i stvarima, imaju gledište iz kojeg drugi da vide da oni obožavaju znanje i učenje. Na primjer, ako su tvoje riječi vrlo logične, na visokoj razini, pametne, nedokučive i apstraktne, to je upravo ono što on voli. Apstraktno i u skladu s logikom, filozofijom, pa čak i s određenom učenošću – to je upravo ono što on želi. Gospodin Isus je utjelovljenje Boga i sve što On govori Božje su riječi i istine. Dakle, kada ljudi sa znanjem i učenošću gledaju te riječi i istine, kako ih oni procjenjuju? „Riječi koje govoriš previše su proste i površne. Sve su to trivijalne stvari o vjerovanju u boga. Nisu ni duboke ni nedokučive. U njima nema nikakvih tajni. A ipak govoriš da su istina. Što je tako uzvišeno u istini? I ja mogu reći te stvari!” Ne misle li antikristi tako? (Da.) Oni to tako odvaguju, misleći: „Da vidim jesu li stvari o kojima govoriš ipak više ili niže od mog znanja.” Čim čuju te stvari, antikristi ih odmah dovode u pitanje, govoreći: „Zvučiš kao osnovnoškolac. Ja sam student, nisi mi dorastao!” Zatim nalaze neku manu Božjim riječima, govoreći: „Čini se da ne razumiješ gramatiku, a ponekad riječi koje koristiš u govoru nisu prikladne. Ne činiš se kao bog.” Promatraju Njegov izgled da vide je li On Bog; ne slušaju sadržaj Njegovih riječi, ne slušaju je li ono što je izraženo istina niti dolaze li riječi od Boga. Nije li to nedostatak duhovnog razumijevanja? (Da, jest.) Stoga, antikristi imaju još jednu karakteristiku: nemaju duhovnog razumijevanja. Budući da cijene znanje i učenje, ne razumiju istinu. Nikada neće moći razumjeti istinu. Tim je ljudima suđeno da nemaju duhovnog razumijevanja. Oni koriste svoje znanje kako bi odvagnuli svaku rečenicu koju Bog izgovori. Mogu li oni razumjeti istinu? Mogu li znati da je to istina? Mogu li konačno doći do zaključka i reći da su sve te riječi koje je Bog izgovorio istina? Mogu li to prepoznati? Ne mogu to prepoznati. Kako oni onda gledaju na utjelovljenog Boga? Oni misle: „Kako god da gledam, on je ljudsko biće. Kako god da gledam, ne vidim odlike boga. Kako god da slušam, ne mogu razlučiti koje su njegove riječi u skladu s istinom, a koje su istina.” Stoga, duboko u svom srcu, misle: „Ako ti imaš nešto novo i svježe, i ja mogu od tebe steći neku teoriju i neki kapital, onda ću te za sada slijediti i vidjeti kakav će biti rezultat.” Ali mogu li oni dubini svog srca prihvatiti Gospodina Isusa? (Ne, ne mogu.) Nipošto Ga neće prihvatiti. Zašto Ga ne prihvaćaju? Što je uzrok tome? Oni previše vole znanje. Sve što vole i znanje kojim su se opremili i koje su stekli zasljepljuju njihove oči i njihov um, sprječavajući ih da vide sve što je Bog učinio. Iako je očito da je ono što Bog govori istina, iako djelo koje Bog obavlja jasno izražava Božji identitet i Božju bit, oni to ne mogu vidjeti. Zašto to ne mogu vidjeti? Zato što su zbog svojeg znanja i učenosti puni predodžbi, uobrazilja i sudova o Bogu. Na kraju, kako god oni slušali propovijedi ili dolazili u kontakt s Bogom, oni ne mogu razumjeti što Bog kaže, a kamoli prihvatiti da ono što On govori može promijeniti ljude niti da je to istina, put i život. To nikada neće prihvatiti. Nikada to neće prihvatiti, zbog čega su osuđeni da ne budu spašeni, baš kao Pavao. Je li Pavao priznao da je Gospodin Isus Krist? Nije to priznao čak ni na kraju. Neki kažu: „Nije li zazvao Gospodina kada je bio oboren na putu za Damask? Trebao je priznati. Kako se može reći da nije priznao?” Jedna činjenica dokazuje da Pavao nikada nije priznao Gospodina Isusa Krista kao svog Spasitelja – čak i nakon što je bio oboren i dalje je težio tome da postane Krist. Mogu li ljudi tek tako postati Krist? Krist je Bog utjelovljen u čovjeka. On je Bog i nitko ne može postati On samo zato što to želi. Tko ne želi biti Krist, ali je li to nešto što ljudi mogu učiniti? Tu nije stvar u tome žele li to ljudi učiniti. Pavao je čak želio biti Krist. Sudeći prema Pavlovoj težnji, je li on mogao prepoznati da je Gospodin Isus Krist i Gospodin? (Ne, nije mogao.) Koji je on onda položaj dodijelio identitetu i statusu Gospodina Isusa? Dodijelio Mu je položaj Sina Božjega. Što je Sin Božji? To je: „Ti nisi bog, ti si sin božji, ti si manji od boga, ti si isti kao mi; mi smo sinovi božji, a i ti si sin božji, ali bog ti je dao drugačije poslanje i ti si obavljao drugačiji posao. Da je bog meni dao ovaj posao, i ja bih ga mogao obaviti i podnijeti.” Ne znači li to da Pavao nije priznao činjenicu da je Gospodin Isus Krist Bog? (Da, znači.) Smatrao je da je bog njegove vjere na nebu, da ovaj Krist nije bog te da božji identitet i status nemaju nikakve veze s ovim Kristom. Kako je došao do takvog shvaćanja i stava prema Gospodinu Isusu? Zaključivanjem na temelju svog znanja i uobrazilja. Kako je došao do zaključka? Na temelju kojih riječi? Gospodin Isus je rekao: „Moj Otac je ovakav ili onakav” i „Ja činim ovo ili ono po svom Ocu na nebu”, a on je to čuo i pomislio: „I ti boga nazivaš bogom? I ti boga na nebu nazivaš ocem? U tom slučaju, onda si ti sin božji?” Nije li to uobrazilja ljudskog uma? To je zaključak koji su donijeli učeni ljudi: „Ako boga na nebu nazivaš ocem, a i mi ga nazivamo ocem, onda smo mi braća. Ti si najstariji sin, mi smo drugi sinovi, a bog na nebu naš je zajednički bog. Dakle, ti nisi bog i svi smo ravnopravni. Stoga, nije Gospodin Isus Krist taj koji na kraju odlučuje tko će biti nagrađen, tko kažnjen i kakav će im biti ishod – o tome odlučuje bog na nebu.” Do tih zaključaka i apsurdnih gledišta Pavao je došao koristeći svoj um kako bi prosuđivao i analizirao nakon što je proučio teologiju i stekao znanje. To je bio rezultat.

Pavao je znanje smatrao slamkom spasa, svojim kapitalom, a još više ciljem svoje težnje. Da Pavao nije obožavao znanje, već da je mogao otpustiti znanje koje je prije stekao, da je Gospodina Isusa smatrao Gospodinom, Onim koga se može slijediti, Onim tko može izraziti istinu te da je riječi Gospodina Isusa smatrao istinom koju treba slušati i primjenjivati – rezultat bi bio drugačiji. To što je Petar tri puta zanijekao Gospodina bilo je, s jedne je strane, zato što se bojao, a s druge zato što je vidio da je Gospodin Isus običan čovjek koji je uhićen i koji je patio. U srcu je imao slabost – to nije bila kobna mana. Niti je bila kobna mana to što Ga je na trenutak zanijekao. To nije dokaz koji može konačno odrediti nečiji ishod. Što konačno određuje ishod osobe? Određuje ga to smatra li osoba Božje riječi Božjim riječima te može li prihvatiti, poslušati i primijeniti Božje riječi kao istinu. Pavao i Petar dva su potpuno različita primjera. Petar je jednom bio slab, jednom je zanijekao Gospodina i jednom je posumnjao u Njega, ali konačni je rezultat bio taj da je Petar usavršen. Pavao je radio za Gospodina i patio mnogo godina. Razumno bi bilo reći da je trebao primiti krunu, ali zašto ga je na kraju Bog kaznio? Zašto su on i Petar imali različite ishode? To ovisi o priroda-biti osobe i putu kojim teži. Kakva je bila priroda-bit Pavla? U najmanju ruku, u njoj je bilo i opačine. On je mahnito težio znanju i statusu, težio je nagradama i kruni te je jurio uokolo, radio i plaćao cijenu za tu krunu, a da uopće nije težio istini. Štoviše, tijekom svog rada nikada nije svjedočio o riječima Gospodina Isusa, niti je svjedočio da je Gospodin Isus Krist, da je Bog niti da je utjelovljeni Bog, niti da Gospodin Isus predstavlja Boga niti da su sve riječi koje On govori riječi koje je izgovorio Bog. Pavao to nije mogao shvatiti. Dakle, koji je put Pavao izabrao? On je tvrdoglavo težio znanju i teologiji, opirao se istini, odbijao prihvatiti istinu te je koristio svoje darove i znanje kako bi radio svoj posao i upravljao svojim statusom, održavao ga i stabilizirao. Kakav je bio njegov konačni ishod? Možda izvana ne možeš vidjeti kakvu je kaznu dobio prije smrti ni je li imao nenormalno očitovanje, ali njegov konačni ishod razlikovao se od Petrova. O čemu je ovisila ta „razlika”? Jedno je priroda-bit osobe, a drugo je put kojim ide. S obzirom na Pavlov stav i gledište prema Gospodinu Isusu, po čemu se njegov otpor razlikovao od otpora normalnih ljudi? Također, u čemu je razlika između toga što je Pavao nijekao i odbacivao Gospodina i toga što je Petar iz slabosti i straha nijekao Božje ime i tri puta zanijekao Gospodina? Pavao je koristio znanje, učenost i svoje darove da obavlja svoj rad. Uopće nije primjenjivao istinu niti je slijedio Božji put. Možeš li onda vidjeti njegovu slabost u razdoblju koje je proveo jureći uokolo i radeći, ili u njegovim poslanicama? Ne možeš, zar ne? Uvijek je iznova poučavao ljude što da čine i poticao ih da teže stjecanju nagrada, kruna i dobrog odredišta. Nije imao iskustveno znanje niti iskustvo u primjeni istine. Petar je, međutim, bio vrlo nenametljiv u svojim postupcima. Nije imao duboke teorije niti odviše poznate poslanice. Posjedovao je određeno stvarno razumijevanje i primjenu istine. Iako je u svom životu iskusio slabost i iskvarenost, nakon mnogih kušnji, odnos koji je uspostavio s Bogom bio je odnos između čovjeka i Boga, što je bilo potpuno drugačije od Pavlova slučaja. Iako je Pavao radio, ništa što je činio nije imalo veze s Bogom. Nije svjedočio o Božjim riječima, Njegovu djelu, Njegovoj ljubavi niti o Njegovu spasenju čovječanstva, a još manje o Božjim namjerama prema ljudima niti o Njegovim zahtjevima. Čak je često govorio ljudima da je Gospodin Isus Sin Božji, što je na kraju dovelo do toga da ljudi Boga gledaju kao Trojstvo. Izraz „Trojstvo” potječe od Pavla. Ako ne postoje „Otac i Sin”, može li postojati „Trojstvo”? Ne može. Ljudske su uobrazilje jednostavno previše „bogate”. Ako ne možeš razumjeti Božje utjelovljenje, nemoj slijepo donositi presude niti slijepo prosuđivati. Samo slušaj riječi Gospodina Isusa i odnosi se prema Njemu kao prema Bogu, kao prema Bogu koji se pojavio u tijelu i postao ljudsko biće. Objektivnije je tako se odnositi prema tome.

Kad se prvi put svjedočilo o tome da se Bog u ovoj etapi Svog djela utjelovio kao žena, mnogi to nisu mogli prihvatiti i na tome su zapeli. Smatrali su: „Sve riječi koje se izgovaraju su istine, djelo koje se izvršava jest djelo suda riječima – to izgleda kao Božje djelo i mogu priznati da je ta osoba utjelovljeni Bog – samo je spol teško prihvatiti.” Ali budući da su sve te riječi istina, oni Ga ipak nevoljko prihvaćaju i u srcu misle: „Prvo ću slijediti i vidjeti je li On doista Bog” – mnogi su slijedili na taj način. Božje stvaranje čovječanstva obuhvaća dva spola, muški i ženski, a ni Božje utjelovljenje nije iznimka, ili je muško ili je žensko. Jednog dana netko Me je iznenada upitao: „Kako se može razumjeti to da je ovaj put utjelovljenje ženskog spola?” Odgovorio sam: „Pa kako ti gledaš na to? Bog ne djeluje u skladu s ljudskim predodžbama: ako si siguran da je to učinio Bog, onda ne bi trebao istraživati što Bog čini, a ako to ne razumiješ, onda bi trebao čekati. Ako tražiš, ali i dalje ne dobivaš rezultate, onda jednostavno vidi možeš li se pokoriti. Ako se možeš pokoriti, onda si razuman, ali ako zapneš zbog toga i zaniječeš sve što je Bog učinio, onda nisi razuman niti si istinski vjernik u Boga. Bog učini deset stvari za koje smatraš da su ispravne i u skladu s tvojim predodžbama, ali ako jedna stvar nije u skladu s njima, odbaciš ih svih deset stvari – kakav je to jadnik? Nije li to đavao?” Kad sam ovako razgovarao u zajedništvu, on je rekao: „Da, onda bih to sada trebao prihvatiti.” Nakon što sam završio Svoju besjedu, on je to odmah shvatio i prihvatio – nije li on prilično dobrog kova? Recimo da jest. Nastavio je govoriti: „Bog je stvorio muškarca i ženu, a prvi put kad se bog utjelovio bio je muškarac, sin božji. Ovaj put se utjelovio kao žena – nije li to kći božja? Recite mi je li moj način razumijevanja ispravan. Kad ljudi imaju djecu, žele imati i sina i kćer – želi li i bog imati oboje?” Kako sam mu trebao odgovoriti i objasniti tu stvar? Ne bi li se ta stvar trebala shvatiti ozbiljno? Ne treba li je ispraviti? Postoji li problem u onome što je on rekao? Postoji problem. Rekao je: „Bog ima sina, gospodina Isusa, a ovaj put utjelovljenje je ženskog spola, tako da se u ovom slučaju radi o njegovoj kćeri. Dakle, bog ima sina i kćer, ima oboje, pa nema potrebe za duhom svetim. Postoji sveti otac, sveti sin i sveta kći, to Trojstvo – kako je to prikladno i uzvišeno! Bez kćeri ne bi bilo potpuno.” Kako se osjećaš kad ovo čuješ? Ne znaš bi li se smijao ili plakao. Reci Mi, nije li to šala? (Da, jest.) Postoji li ikakva razlika između njegova razumijevanja utjelovljenja i Pavlova? (Ne.) Nema razlike. Ako se ljudi stalno oslanjaju na svoju pamet, uobrazilje i predodžbe da zaključuju i teoretiziraju o pitanjima razumijevanja Boga, osobito kad pristupaju pitanjima Božjeg identiteta i Božje biti, i ako ih primjenjuju s određenim gledištima, to će biti problematično, griješit će i nailaziti na probleme. Dakle, koji je najprikladniji način postupanja s tim pitanjem? Neka su pitanja dublja i apstraktnija, ljudi ih ne mogu lako razumjeti i nije lako proniknuti u bit tog problema; ako se te stvari ne tiču istine i ne utječu na tvoju težnju istini, što bi onda trebao učiniti? Najprije ih treba pustiti. Koja je korist od njihova istraživanja? Nije na tebi da ih istražuješ. Sve što trebaš jest usredotočiti se na ulazak u život i biti u stanju dobro izvršavati svoju dužnost. Jednog ćeš dana prirodno razumjeti te stvari. Neki kažu da ih ne mogu pustiti i da ih žele istraživati, što je problematično. Ne smiješ ih istraživati. Ljudi ne smiju pristupati pitanjima koja se tiču Božjeg identiteta, Božje biti i Božjeg statusa sa stavom istraživanja. Ako nastaviš istraživati, to će prouzročiti ozbiljne posljedice. U ozbiljnim slučajevima, to će biti bogohuljenje. Kako bi se ljudi trebali odnositi prema pitanjima koja se tiču Božjeg identiteta i Božje biti? Budite jednostavni, i čak i ako vam to pitanje nije sasvim jasno, jedno je sigurno: On može predstavljati Boga, On je Božja pojava, ono što On izražava jest istina, ono što bi ljudi trebali prihvatiti jest istina i dovoljno je zadobiti istinu.

Gledajući priroda-bit antikrista, što oni najviše obožavaju? Uzvišene, isprazne i apstraktne takozvane teološke teorije. Njima su te teorije iznimno dragocjene. Oni toliko cijene i vole te stvari te smišljaju svakojake načine da ih steknu kako bi se istaknuli iz mnoštva. Te stvari bilježe u svom srcu i smatraju ih kapitalom, odskočnom daskom pomoću koje će ostvariti svoje životne ciljeve, ne znajući da te stvari u osnovi nisu istina. Vole se opremiti tim teološkim teorijama, koje postaju njihove unaprijed stvorene ideje, i smatraju ih istinom. Tim se teološkim znanjem služe kako bi proučavali Božje riječi i istine koje Bog izražava. Kad vide da Božje riječi i istine koje Bog izražava nisu u skladu s teološkim teorijama koje zagovaraju, ne mogu se suzdržati od prosuđivanja i osuđivanja Božjih riječi. U srcu ne osjećaju strah, vjerujući da za to imaju biblijsku osnovu. Neki od njih čak osuđuju Božje riječi, govoreći: „Božje riječi su previše dosadne. Neke od njih nisu logične, neke nisu gramatički ispravne, pa čak i nešto od vokabulara koji on koristi nije baš prikladan.” Oni jednostavno žive u svojoj glavi i svojim mislima, te koriste znanje i učenost kako bi analizirali i proučavali Božje riječi. Mnogi se od njih čak služe svojim uobraziljama i sudom kako bi u Božjim riječima pronašli kako Bog određuje pojedine ljude ili kakvo im odredište dodjeljuje, a zatim to analiziraju i osuđuju prema onome što Biblija kaže, čime počinju nijekati Božje riječi. Dok analiziraju i osuđuju Božje riječi, događa se nešto strašno. Znate li što? Kad ljudi analiziraju i proučavaju Boga te kad se u njima javi osuđujući način razmišljanja, Duh Sveti s prezirom odbacuje te ljude i prestaje djelovati u njima. Nije li to strašno? Vi dobro znate što znači prestanak djelovanja Duha Svetog. Kad Duh Sveti ne djeluje, On se kloni tih ljudi, što je isto kao da ih je napustio. Drugim riječima, Bog ih neće spasiti. Možemo analizirati razlog. Odakle dolaze te teološke teorije kojima su se naoružavali pola života? Koga one predstavljaju? Njima to u srcu nije jasno. U stvarnosti, te stvari uopće nisu od Boga niti su čisto ljudsko razumijevanje. One su lažna tumačenja ljudi, i kao takve, može se reći da su od Sotone i da u potpunosti predstavljaju Sotonu. Što još obuhvaća to teološko znanje? Osim lažnih tumačenja Biblije, obuhvaća ljudsku logiku i rasuđivanje, ljudske predodžbe i uobrazilje, kao i ljudska iskustva, etiku, moral i filozofske ideje. Kad se služe tim stvarima kako bi procjenjivali ono što Bog govori i Njegovo djelo, oni u svom ophođenju s Bogom očito stoje na Sotoninoj strani. Zbog toga Bog skriva Svoje lice od njih, a Duh Sveti ih napušta. Jeste li ikada to doživjeli? U prošlosti su neki ljudi raspravljali o svojim iskustvima u vezi s tim, govoreći: „Kad sam tek počeo vjerovati u Boga, bio sam željan proučavati Boga; proučavao sam ono što On govori, koje riječi upotrebljava, kako se odnosi prema ljudima, prema kome je dobar i kakve ljude voli ili mrzi. Kao rezultat svog tog proučavanja, moje je srce postalo mračno, nisam mogao osjetiti Boga u svojim molitvama, stanje slobode i oslobođenja nestalo je u mom srcu i više nisam osjećao mir ni radost. Bilo je kao da mi kamen pritišće srce.” Jeste li ikada imali takvo iskustvo? (Da.) Oni koji neprestano proučavaju Boga ne zadobivaju nikakvo prosvjetljenje ni osvjetljenje od Duha Svetoga. Čak ni čitanje Božjih riječi ne donosi nikakvo svjetlo. Antikristi su vješti u proučavanju Boga, ali oni uopće ne prihvaćaju istinu. U crkvi nemaju nikakve normalne međuljudske odnose, uvijek se postavljaju iznad drugih kako bi ih poučavali. Često se hvale svojim znanjem i gledaju svisoka na običnu braću i sestre. Ako antikrist stupi u kontakt s tobom i sazna da nisi osobito obrazovan, neće se zamarati s tobom. Čak i ako ispunjavaš kriterije da budeš crkveni vođa ili vođa tima, neće te upotrijebiti. Kakve ljude oni upotrebljavaju? Oni traže ljude s društvenim statusom, moći, znanjem i darovima te one koji su rječiti – upiru pogled u takve ljude i nastoje ih upotrijebiti. Ako je na njima da biraju i upotrebljavaju ljude, biraju samo pojedince koji su rječiti, visokoobrazovani, učeni i koji imaju status u društvu. Čak i ako takvi ljudi ne teže istini i ako su nesposobni obavljati bilo kakav posao, oni ih i dalje vole. Što to pokazuje? Da pripadaju istoj kategoriji. Uostalom, svaka ptica svome jatu leti. Neki antikristi razumiju određene riječi i doktrine, a zatim na sve moguće načine vježbaju držanje propovijedi. Do koje mjere vježbaju? Do te mjere da mogu govoriti rječito i opširno, da mogu izaći na pozornicu bez bilješki i govoriti satima. Misle da je to obavljanje posla, da je to njihov najslavniji trenutak, vrijeme kad se mogu najbolje pokazati. Grabe takve prilike i nikad ih ne puštaju. Međutim, što se tiče tema o kojima Bog često razgovara u zajedništvu – o normalnoj ljudskosti, savjesti i razumu ljudi, te o stvarima najuže povezanima s ljudskošću u stvarnom životu normalnih ljudi – iako se to ljudi može činiti sitnim i beznačajnim, u stvarnosti su te stvari usko povezane s ulaskom u istina-stvarnost. Kako antikristi gledaju na te stvari? Oni ih preziru iz srca, ne shvaćaju te riječi ozbiljno i u svom srcu osuđuju te stvari, smatrajući ih besmislenima. Kako god razgovarao o istina-stvarnosti, o tome kako biti poštena i odana osoba ili praktična i savjesna osoba, kako god ti razgovarao o tome, njihovo gledište ostaje nepromijenjeno. Oni žele biti osoba koja je rječita, koja naizgled odiše talentom i ima posebne sposobnosti, pa čak i osoba s nadnaravnim sposobnostima, poput govora u jezicima, sposobnosti izvanredno brzog čitanja, fotografskog pamćenja i slično. Kad bi oni sami imali te sposobnosti, srce bi im bilo ispunjeno radošću. U dubini svog srca, oni teže tim stvarima i cijene ih. Na primjer, trenutak nakon što nešto kažem, to i zaboravim. Kad pitam druge, nitko se toga isto tako ne sjeća. Vidiš, pamćenje nam je svima prilično slično, zar ne? (Da.) Ali kad antikristi to vide, kažu: „Ni tvoje pamćenje nije dobro! Pogledajte onog duhovnjaka; on može brzo čitati i ima fotografsko pamćenje. Ti si Krist – koliko redaka možeš pročitati jednim pogledom?” Ja kažem: „Nemam tu nadnaravnu sposobnost. Ponekad se ne sjećam rečenice nakon što sam je pročitao i moram je ponovno pročitati.” Oni kažu: „Ne bi li bog trebao biti svemoguć?” Tako oni počinju stvarati predodžbe. Kako u dubini svog srca gledaju na utjelovljenog Boga? „Utjelovljeni bog samo je posve obična i potpuno normalna osoba. Pamćenje mu nije dobro, konstitucija mu nije baš sjajna; ni po čemu ne izgleda kao bog.” Stoga, kad čuju nekoga da propovijeda o ljubavi prema Bogu, misle: „Da je onaj duhovnjak ili ona poznata osoba bog, onda bih ga mogao prihvatiti i voljeti. Ali ako je ovaj sadašnji krist bog, ne mogu ga voljeti jer uopće ne izgleda kao bog.” U njihovom srcu, da bi netko bio bog, on mora izgledati kao bog; mora govoriti, djelovati i izgledati kao bog, kako ljudi ne bi imali nikakve predodžbe kad ga vide – tako oni razmišljaju. Zašto? Oni misle: „Kao prvo, ti nemaš nadnaravne sposobnosti. Kao drugo, nemaš posebne talente. Kao treće, nisi nadaren kao oni ljudi u svijetu koji postižu velike stvari. Ni po čemu nisi izniman, pa zašto bih slušao što govoriš? Zašto bih te poštovao? Zašto bih ti se pokorio? Ne mogu se pokoriti.” Kakav je to problem? Kakva je to narav? Čak i ako ne razumiju istinu, trebali bi imati savjest i razum normalne osobe. Ljudi imaju predodžbe i Bog ih zbog toga ne osuđuje, ali kad ljudi gaje predodžbe, a zatim se svojevoljno opiru Bogu i osuđuju Ga, to lako uvrijedi Božju narav. To što antikristi mogu slobodno osuđivati Boga i opirati Mu se proizlazi iz njihove opake prirode. Nakon što steknu znanja, njihove uobrazilje o Bogu i Njegovoj uzvišenosti, biti, autoritetu i svemogućnosti postaju bogatije, opsežnije i sveobuhvatnije. Zatim te uobrazilje pokušavaju usporediti s Bogom kojeg mogu vidjeti i s kojim mogu stupati u interakciju. Mogu li ih usporediti? Nikad ih ne mogu usporediti. Što više proučavaju Boga, to Ga više niječu u svom srcu te Ga mogu osuđivati i opirati Mu se; to je neizbježno.

Iz onoga što ste vidjeli u Bibliji i u svim sadašnjim Božjim izjavama, zagovara li Bog darove, učenost i znanje? (Ne.) Naprotiv, Bog raščlanjuje ljudsko znanje i učenost. Kako Bog definira darove? Kako On definira nadnaravne sposobnosti i posebne talente? Trebali biste razumjeti da darovi, nadnaravne sposobnosti i posebni talenti uopće ne predstavljaju život. Što znači da ne predstavljaju život? To znači da te stvari nisu rezultat toga što je čovjek zadobio istinu. Odakle te stvari zapravo dolaze? Dolaze li od Boga? Ne, Bog ljudima ne udjeljuje znanje ni učenost i zasigurno im ne daje više darova kako bi mogli težiti istini. Bog ne djeluje na taj način. Sada to razumijete kad sam to ovako rekao, zar ne? Gdje se, dakle, očituje opačina antikrista? Kako oni gledaju na darove, učenost i znanje? Oni cijene, slijede, pa čak i žele te stvari, osobito darove i nadnaravne sposobnosti. Ako kažeš antikristu: „Ako imaš nadnaravne sposobnosti, privući ćeš zle duhove”, on će reći: „Ne bojim se!” Ti ćeš odgovoriti: „Onda za tebe nema nade da ćeš u budućnosti biti spašen, bit ćeš bačen u osamnaesti krug pakla, u ognjeno i sumporno jezero”, a on će i dalje govoriti: „Ne bojim se!” Kad biste mu mogli omogućiti da govori na deset različitih jezika i da se pokazuje kako bi mu se drugi divili, on bi rado pristao na to. Bog govori tako obično i djeluje tako praktično unutar normalne ljudskosti, a on ne prihvaća metodu, oblik ni sadržaj tog djela – on ga prezire. Kako bi ljudi trebali razlučiti te stvari? Na primjer, neki ljudi znaju razne jezike. Možeš li prihvatiti tu činjenicu? Misliš li da je to normalno ili čudno? (Čudno.) Stoga, unutar razumnog raspona normalne ljudskosti, to je neprihvatljivo. Ne bi li se nakon interakcije s osobom koja pamti sve, poput boja, oblika, lica i imena, i koja se može sjetiti stotina stranica knjige nakon što je pročita, prepričavajući je od početka do kraja, osjećao kao da si susreo nešto nenormalno? (Da.) Ali antikristi vole te stvari. Reci Mi, kad dođeš u kontakt s onima u vjerskom svijetu, takozvanim evangelistima, propovjednicima i pastorima, pod zajedničkim nazivom farizeji, osjećaš li da su ti ljudi ono što tvoje srce treba ili je praktični Bog ono što treba? (Kontakt s Bogom je ono što naše srce treba.) Normalan i praktičan Bog bliži je tvojim unutarnjim potrebama, zar ne? Dakle, razgovarajte o tome kako se osjećate kad ste u interakciji s farizejima, o prednostima i nedostacima, i donosi li to ikakve koristi. (Kad sam u interakciji s farizejima, osjećam lažnost i udaljenost. Stvari o kojima govore previše su šuplje i lažne; ako ih predugo slušam, postaje mi mučno i više ne želim biti u interakciji s njima.) Jesu li gledišta koja iznose farizeji ispravna ili apsurdna? (Apsurdna.) Priroda njihovih gledišta je apsurdna. Osim toga, jesu li stvari koje govore uglavnom praktične ili šuplje? (Šuplje.) Gnuša li se većina ljudi slušati apsurdne i šuplje stvari, kao i uobrazilje i predodžbe o kojima oni govore ili u tome uživa? (Većina se ljudi gnuša slušati te stvari.) Većina ljudi ih ne voli i ne želi ih slušati. Nakon što čuješ njihova gledišta i njihove riječi te promatraš njihovu narav, njihovo lažno i licemjerno ponašanje, što osjećaš u svom srcu? Želiš li čuti više? Želiš li im se približiti, imati duboke interakcije s njima i saznati više o njima? (Ne.) Ne želiš biti u interakciji s njima. Ključni je problem u tome što su njihove riječi previše šuplje, pune teorija i slogana; nakon što dugo slušaš, i dalje ne znaš što su zapravo htjeli reći. Osim toga, njihova je narav lažna i dvolična; pretvaraju se da su ponizni, strpljivi i puni ljubavi, da imaju držanje iskusnog vjernika, onoga tko je posebno „pobožan”. Kad na kraju vidiš njihovo pravo lice, osjećaš gađenje. Niste imali mnogo dubokih interakcija sa Mnom; što mislite o propovijedima koje sam održao? Razlikuju li se od onoga o čemu govore farizeji? (Da.) U čemu je razlika? (Božje su propovijedi praktične.) To je osnovna stvar. Nadalje, ono o čemu govorim odnosi se na tvoju primjenu, iskustva i razne aspekte stvari s kojima se susrećeš tijekom izvršavanja svojih dužnosti i u stvarnom životu. To nije nepraktično niti nejasno. Osim toga, jesu li istine o kojima raspravljam i gledišta koja zauzimam o stvarima praktični ili šuplji? (Praktični.) Zašto kažete da su praktični? Zato što ne odstupaju od stvarnog života, ne radi se o iznošenju šupljih teorija nepovezanih sa stvarnim životom. Sve je povezano s razlučivanjem, razumijevanjem i primjenom ljudi u stvarnom životu te stanjima koja se u njima javljaju pri susretu s raznim problemima dok izvršavaju svoje dužnosti. Ukratko, to obuhvaća teme koje se odnose na način na koji ljudi primjenjuju vjeru u Boga, na njihov život s vjerom u Boga i na njihova različita stanja dok izvršavaju svoje dužnosti. Ne uzimamo Bibliju da bismo davali šuplja tumačenja Postanka ili Izaije, niti da isprazno govorimo o Otkrivenju. Najmanje volim čitati Otkrivenje i ne želim govoriti o njemu. Koja je korist pričati o tome? Kad bih ti rekao koja se pošast dogodila, kakve bi to veze imalo s tobom? To je Božje djelo. Čak i da se Božje djelo ispuni, kako bi to utjecalo na tebe? Ne biste li ti i dalje bio ti? Kad bih ti rekao koja se pošast dogodila, bi li tada mogao odbaciti svoju iskvarenu narav? Bi li to moglo biti tako čudesno? Ne. Stoga, ljudi koji budu slijedili do kraja bit će razvrstani prema svojoj vrsti. Oni koji mogu prihvatiti istinu, uživaju u čitanju Božjih riječi i koji mogu prakticirati istinu, ostat će postojani. Oni koji ne žele čitati Božje riječi ni slušati propovijedi, koji uporno odbijaju prihvatiti istinu i ne žele izvršavati svoje dužnosti, na kraju će biti razotkriveni i eliminirani. Iako pohađaju okupljanja i slušaju propovijedi, oni nikada ne primjenjuju istinu, ostaju nepromijenjeni i osjećaju odbojnost prema slušanju propovijedi – ne žele ih slušati. Stoga, čak i kad izvršavaju svoje dužnosti, čine to površno i nikada se ne mijenjaju. Ti su ljudi jednostavno bezvjernici. Kad bi ljudi koji iskreno vjeruju u Boga često bili u društvu s bezvjernicima i živjeli s njima, kako bi se oni osjećali? Ne samo da ne bi imali koristi niti bi bili duhovno izgrađeni, već bi i osjećali u srcu sve veću odbojnost prema njima. Recimo da dođeš u kontakt s farizejima i čuješ ih kako govore, pa ti se učini da govore jasno i logično, da sva različita pravila i propise objašnjavaju na razumljiv način i da njihove riječi sadrže duboke teorije, ali nakon pažljive analize, vidiš da ništa od toga nije istina-stvarnost i da se sve svodi na šuplju teoriju. Na primjer, raspravljaju o teoriji Trojstva, teologiji, teorijama o Bogu, kakav je Bog na nebu s anđelima, o situaciji s utjelovljenjem Boga i Gospodina Isusa. Kako bi se osjećao nakon što sve to čuješ? Rezultat bi bio sličan slušanju mitoloških priča. Zašto onda antikristi uživaju slušati o tim stvarima i raspravljati o njima i zašto se žele družiti se s takvim pojedincima? Nije li to njihova opačina? (Jest.) Što se može primijetiti iz njihove opačine? Duboko u sebi oni imaju određenu potrebu, što ih navodi da obožavaju to znanje, učenost i stvari koje farizeji posjeduju. Koja je njihova potreba? (Da ih drugi visoko cijene.) Ne samo da trebaju da ih drugi visoko cijene, već u dubini svog srca stalno žele biti nadljudi, biti superiorni pojedinci ili učene slavne osobe – jednostavno ne žele biti obični ljudi. Na što ukazuje njihova želja da budu nadljudi? Jednostavno rečeno, to znači da nisu u dodiru sa stvarnošću. Na primjer, većina ljudi bi, u najboljem slučaju, mogla poželjeti: „Kad bih barem mogao u avionu letjeti visoko na nebu.” Mogli bi imati takvu želju, zar ne? Ali koja je želja antikrista? „Želim da mi jednog dana izrastu krila i da odletim daleko odavde!” Oni imaju takve težnje – imaš li ih i ti? (Ne.) Zašto ih nemaš? Zato što to nije realno. Čak i da ti ugrade dva velika krila, bi li mogao letjeti? Ti nisi takvo stvorenje, zar ne? (Tako je.) Ljudi poput antikrista stalno se oslanjaju na svoje uobrazilje, neprestano težeći svojim željama. Mogu li oni biti spašeni? (Ne.) To nisu ljudi koje Bog spašava. Bog spašava one koji vole istinu, koji se usredotočuju na stvarnost i koji teže istini na prizemljen način. Oni koji neprestano žele biti nadljudi ili superiorni pojedinci mentalno su bolesni, oni nisu normalni ljudi, i Bog ih neće spasiti.

Kad antikristi dođu u doticaj s utjelovljenim Bogom, skloni su postavljati osebujna pitanja. To što postavljaju takva pitanja odražava njihove duboko ukorijenjene potrebe i ono što obožavaju u svom srcu. U početku, nakon svjedočenja o utjelovljenom Bogu, neki se ljudi stalno raspituju: „Čita li bog Bibliju kod kuće? Ne pitam to zbog sebe, zapravo me to ne zanima; samo pitam u ime braće i sestara. Mnogi se od njih također to pitaju. U srcu razmišljaju da ako bog doista često čita Bibliju, onda je sasvim normalno da može govoriti o Bibliji i izražavati istinu. Međutim, ako bog ne čita Bibliju, a ipak je može objasniti, to bi bilo čudo, onda bi on doista bio bog!” Naravno, nisu to baš tako sročili; izravno su pitali: „Čita li bog Bibliju kod kuće?” Što vi mislite? Trebam li je čitati? Čitate li je vi? Ako nikada niste vjerovali u Isusa, bilo bi sasvim normalno da je ne čitate. Čitaju li je ljudi koji vjeruju? (Da, čitaju.) Oni koji vjeruju sigurno je čitaju. Ja sam počeo s vjerom u Isusa, pa kako onda ne bih čitao Bibliju? A što da je nisam čitao? (I to je normalno.) Čitati Bibliju je normalno, ne čitati je, naravno, također normalno. Što određuje čitanje ili nečitanje? Da nisam na ovom položaju, bi li ikoga bilo briga jesam li čitao Bibliju ili nisam? (Ne.) Nitko ne bi pitao što sam čitao. Budući da sam na ovom posebnom položaju, neki ljudi proučavaju to pitanje. Uvijek to istražuju, pitajući: „Je li čitao Bibliju kad je bio mlad?” Što točno žele znati? Postoje dva moguća objašnjenja, ovisno o tome jesam li je čitao. Ako sam čitao Bibliju, smatraju da nije velika stvar to što je mogu objasniti. Međutim, ako nisam čitao Bibliju, a ipak je mogu objasniti, to je donekle bogoliko. To je rezultat koji žele. Žele to do kraja razjasniti; oni misle: „Ako nisi čitao Bibliju, a ipak tako mlad možeš o njoj raspravljati, onda to vrijedi istražiti. To je bog!” To je njihovo gledište i na taj način proučavaju Boga. A sad, razmislite o onim farizejima koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo. Jesu li oni uistinu razumjeli riječi Svetog pisma? Jesu li otkrili istinu iz Svetog pisma? (Nisu.) Je li itko od onih koji su Me pitali jesam li čitao Bibliju razmišljao o tome? Da su razmislili o tome, ne bi se stalno bavili tim pitanjem, ne bi učinili nešto tako glupo. Ljudi koji ne shvaćaju istinu, koji nemaju duhovnog razumijevanja te koji ne mogu dokučiti Božju bit ni Božji identitet na kraju pribjegavaju takvoj metodi rješavanja. Može li ta metoda riješiti problem? Ne, ne može. Ona može riješiti samo problem sitne znatiželje. Zapravo, i Ja čitam Bibliju. Tko od vjernika ne čita Bibliju? Čitam samo osnovne stvari. U najmanju ruku, čitam četiri evanđelja Novog zavjeta, prelistam Otkrivenje i Postanak te pogledam Izaiju. Što mislite što je Meni najdraže čitati? (Knjigu o Jobu.) Točno. Priča o Jobu je cjelovita i konkretna, riječi su lako razumljive, a osim toga, ta je priča dragocjena te današnjim ljudima može biti od pomoći i može doprinijeti njihovoj duhovnoj izgradnji. Činjenice su sada pokazale da je priča o Jobu doista imala ogroman utjecaj na kasnije generacije. Kroz Joba su dokučili mnoge istine – iz njegova stava prema Bogu, kao i iz Božjeg stava prema njemu i načina na koji ga je definirao, dokučili su Božju namjeru i kakvim putem trebaju ići nakon što povjeruju u Boga. Knjigu o Jobu koristim kao kontekst kad razgovaram u zajedništvu o nečemu što se tiče puta bogobojaznosti i klonjenja zla, kao i puta pokoravanja Bogu – ta je priča uistinu dragocjena. To je nešto što bi trebalo čitati u slobodno vrijeme. Kad neki ljudi vide da je Bog postao tijelo i kad svjedoče Božjoj praktičnosti i normalnosti, oni možda ne mogu u potpunosti shvatiti je li On uistinu Bog niti što će se dogoditi u budućnosti. Međutim, nakon što shvate neke istine, oni otpuste ta pitanja. Prestaju istraživati i brinuti se o tim stvarima te se usredotočuju na to da dobro izvršavaju svoje dužnosti, da ispravno hodaju putem kojim trebaju ići i da dobro obavljaju posao koji trebaju raditi. Ali neki ljudi to nikada neće otpustiti; ustraju na proučavanju toga. Što vi mislite, trebam li se baviti tim pitanjem? Trebam li mu pridavati ikakvu pažnju? Nema potrebe pridavati mu pažnju. Oni koji prihvaćaju istinu prirodno prestaju istraživati to pitanje, dok oni koji ne prihvaćaju istinu nastavljaju s tim. Na što ukazuje to istraživanje? Istraživanje je oblik otpora. U Božjim riječima postoji izreka. Što je rezultat otpora? (Smrt.) Otpor vodi u smrt.

Iako su neki antikristi prihvatili ovu etapu djela, oni često zabrinuti o tome ima li u riječima koje utjelovljeni Bog izgovara i djelu koje On čini ikakvog nadnaravnog elementa, ima li elemenata izvan okvira normalne ljudskosti te ima li elemenata koji se mogu izdvojiti kako bi se dokazao Njegov identitet kao Bog. Oni često istražuju te stvari, neumorno proučavajući kako Ja govorim, Moj način govora i izraz lica dok govorim, kao i načela Mojih postupaka. Što koriste za to istraživanje? Oni to mjere i proučavaju uspoređujući sa slikom i mjerilom uglednih i velikih ljudi koje su dokučili. Neki čak pitaju: „Budući da si ti utjelovljeni bog, tvoj identitet i tvoja bit svakako se moraju razlikovati od identiteta i biti običnih ljudi. U čemu si dobar? Koje to posebne kvalitete imaš, dovoljne da nas navedu da te slijedimo i slušamo te da te prihvatimo kao svog boga?” To pitanje doista Me zateklo. Iskreno, nisam dobar ni u čemu. Nemam oči koje vide na sve strane niti uši koje čuju sa svih strana. Kad čitam tekstove, ne mogu preletjeti deset redaka odjednom, a nedugo nakon čitanja zaboravim što sam pročitao. Znam ponešto o glazbi, ali ne znam čitati note. Ako netko otpjeva pjesmu nekoliko puta, mogu pjevati uz njega, ali računa li se to kao da sam dobar u tome? Imam li kakve posebne talente, poput tečnog govorenja engleskog ili nekog stranog jezika? Ne mogu ništa od toga. U čemu sam onda dobar? Znam ponešto o glazbi, likovnoj umjetnosti, plesu, književnosti, filmu i dizajnu. Imam površno razumijevanje tih područja. Kad raspravljam o teorijama sa stručnjacima, sve Mi to zvuči kao stručni žargon, ali mogu razumjeti kad to vidim. Na primjer, u arhitektonskom projektiranju ne razumijem stručne i tehničke podatke. Međutim, ako se radi o tonovima boja i skladnosti stilova, znam ponešto i imam neke uvide. Ali teško je reći mogu li studiranjem postati stručnjak ili talent u tom području, jer to nisam studirao. S obzirom na ono što je ljudima trenutno dostupno – glazba, književnost, ples i film, stvari unutar opsega stručnog rada naše crkve – ako nešto malo naučim, mogu steći osnovno razumijevanje. Neki bi mogli reći: „Sad znam tvoju pozadinu; ti imaš samo osnovno razumijevanje.” Ne govorim laži; doista, imam samo osnovno razumijevanje. Međutim, postoji jedna stvar koju možda ne shvaćate, a to bi mogla biti Moja stručnost. Koja je to stručnost? Razumijem koja je struka povezana s određenim područjem, kako se određena umjetnost izražava te koji su njezini opseg i načela. Nakon što to svladam, znam kako te korisne stvari primijeniti na rad crkve, stavljajući ih u službu rada na evanđelju i postižući učinkovitost u širenju Božjeg evanđelja posljednjih dana. Je li to stručnost? (Jest.) S obzirom na ono što čovječanstvu danas najviše nedostaje, ako netko može iskoristiti ispravne metode i zatim prenijeti relevantnu istinu, omogućujući ljudima da je vide i prihvate, to je onda ono najučinkovitije. Ako usvojiš metodu koju ljudi mogu prihvatiti te ako možeš jasno predstaviti istinu i objasniti Božje djelo, i to na način koji normalno ljudsko razmišljanje može prihvatiti i dosegnuti – to je neizmjerno korisno za ljude. Ako koristimo površno znanje koje imamo i primijenimo sve te korisne stvari, onda je dovoljno posjedovati takvu stručnost. Ističem se u jednoj stvari, jeste li shvatili u kojoj? (Bog se ističe u dijeljenju istine.) Računa li se dijeljenje istine kao vještina? Nije li to stručnost? U čemu sam, dakle, Ja dobar? Ističem se u otkrivanju iskvarene biti u svima vama. Recite Mi, da nisam dobar u tome, kako bih mogao raditi kad god se kod vas pojave problemi, a da ne znam koju iskvarenu narav ili priroda-bit oni otkrivaju? To bi bilo nemoguće. Može li se reći da je otkrivanje vaše iskvarene biti ono u čemu sam najbolji? (Da.) To bi trebalo biti ono u čemu sam najbolji. Najbolji sam u prepoznavanju iskvarene naravi pojedinaca i njihove priroda-biti. Ističem se u razlučivanju puta kojim netko hoda i njegova stava prema Bogu na temelju njegove priroda-biti. Zatim kroz njegova očitovanja, ponašanja i bit, razgovaram u zajedništvu o istini, rješavajući konkretne probleme i pomažući mu da ih riješi i iziđe iz njih. U stvarnosti, to nije vještina; to je Moja služba, to je posao koji spada u opseg Moje odgovornosti. Jeste li vi vješti u tome? (Ne, nismo.) U čemu ste onda vješti? (U pokazivanju iskvarenosti.) Nije točno da ste vješti u pokazivanju iskvarenosti. Vješti ste u tome da ostanete ravnodušni na istinu nakon što je čujete, da je ne shvaćate ozbiljno i vješti ste u površnom postupanju dok izvršavate svoju dužnost. Nije li tako? (Jest.) Ja vam ove stvari govorim otvoreno; mogu li farizeji i antikristi razgovarati s vama na takav način? (Ne, ne mogu.) Oni nipošto ne govore tako. Zašto ne? Oni to smatraju sramotnim, nedostatkom ljudskosti, pitanjem privatnosti i nečije pozadine. Oni kažu: „Kako bih mogao drugima otkriti svoju pozadinu? Kad bi se to dogodilo, ne bih li izgubio svoj obraz, dostojanstvo i status? Kako bih se onda ponašao?” Prema njihovu shvaćanju, bolje bi im bilo da umru! Nakon što sam tako otvoreno podijelio Svoju situaciju s vama, utječe li to na vašu vjeru u Boga? (Ne, ne utječe.) Čak i ako imate neke ideje o tome, ne bojim se toga. Zašto se ne bojim? Normalno je imati neke ideje; to je privremeno. Ljudi mogu s vremena na vrijeme doživjeti vizualne i slušne iluzije. Uvijek postoji mogućnost privremenog, iskrivljenog razumijevanja ili trenutnog nesporazuma. Znači li to da će ljudi zbog toga spakirati svoje torbe ili postati negativni i slabi? Ali ako si doista netko tko teži istini, možeš li zanijekati Boga ili Ga napustiti zbog trenutnih predodžbi? Ne, ne možeš Ga napustiti. Ljudi koji istinski teže istini mogu ispravno pristupiti tim stvarima i dokučiti ih, mogu nesvjesno normalno prihvatiti te činjenice i postupno ih pretvoriti u istinsko znanje o Bogu, objektivno i točno znanje – to je istinsko razumijevanje istine. Jednog bi dana netko mogao reći: „Utjelovljeni bog je tako jadan; on ne može ništa osim govoriti istinu.” Kakav je to ton? To je ton antikrista. Slažete li se vi s njim? (Ne slažem se.) Zašto se ne slažete? (To što kaže nije činjenica.) To što kaže jest činjenica. Osim što može izražavati istinu u Svom govoru, utjelovljeni Bog ne zna raditi ništa drugo; on nema nijednu posebnu vještinu. Je li to jadno? Mislite li da jest? (Ne.) Što onda mislite? Neki ljudi kažu: „Upravo zato što je Bog običan i normalan, što izvršava praktično djelo, mi kao iskvareno čovječanstvo imamo priliku postići spasenje. Inače bismo svi završili u paklu. Sada dobivamo veliku prednost, pa uživajmo potajno u njoj!” Imate li vi taj osjećaj? (Da.) Ali neki su ljudi drugačiji. Oni smatraju: „Bog samo govori; nema ničeg nadnaravnog u njemu. Što ja time zadobivam? Imam svoje predodžbe i ideje o bogu i osuđujem ga iza njegovih leđa, ali bog me nije disciplinirao. Nisam patio niti sam bio kažnjen.” Njihova drskost postupno raste i usuđuju se reći bilo što. Neki ljudi kažu: „Ovako biste trebali poznavati utjelovljenog boga: kad on govori, djeluje i izražava istinu, to je duh božji koji djeluje iznutra, a tijelo je samo ljuštura, oruđe. Prava bit je duh božji; to je duh božji koji govori. Da nema duha božjeg, bi li tijelo moglo izgovarati te riječi?” Te riječi zvuče ispravno kad ih slušate, ali koje značenje nose? (Bogohuljenje.) Točno, one bogohule – kakva zlobna narav! Što oni pokušavaju reći? „Ti si tako neugledna osoba. Ne izgledaš plemenito nisi si baš dojmljiv. Nisi rječit niti teorijski potkovan – moraš razmisliti prije nego što išta kažeš. Kako bi ti mogao biti utjelovljeni bog? Zašto si ti tako blagoslovljen i zašto imaš toliko sreće? Zašto ja nisam utjelovljeni bog?” Na kraju kažu: „Sve je to djelo i govor duha božjeg; tijelo je samo posrednik duha, ono je oruđe.” Kad to kažu, osjećaju se namireno. To je ljubomora koja vodi u mržnju. Implikacija je: „Kako to da si ti utjelovljeni bog? Zašto ti imaš toliko sreće? Kako to da si ti dobio tu prednost? Zašto je ja nisam dobio? Mislim da nisi ništa bolji od mene. Nisi dovoljno rječit, nisi visoko obrazovan, nisi ni ljepši ni viši od mene. Po čemu si bolji od mene? Kako to da si ti utjelovljeni bog? Zašto ne ja? Ako si ti utjelovljeni bog, onda su i mnogi drugi. I ja se moram boriti za to. Svi kažu da si ti bog; tu ne mogu ništa, ali svejedno ću te ovako osuđivati. Takvim govorom olakšavam svoju mržnju!” Nije li to zlobno? (Jest.) Usuđuju se reći bilo što kako bi se domogli položaja – nije li to traženje smrti? Ako ne želiš prihvatiti da je On Bog, tko te prisiljava? Jesam li te Ja prisilio? Nisam te prisilio, zar ne? Prvo, nisam te molio da prihvatiš. Drugo, nisam koristio ekstremna sredstva da te prisilim da prihvatiš. Treće, Duh Božji nije se umiješao, govoreći ti da moraš prihvatiti, inače ćeš biti kažnjen. Je li Bog to učinio? Ne. Ti imaš pravo slobodnog izbora; možeš izabrati da ne prihvatiš. Zašto onda, ako ne želiš prihvatiti, na kraju ipak prihvaćaš? Ne tražiš li samo blagoslove? Oni žele blagoslove, ali ne mogu prihvatiti niti se pokoriti, ili još uvijek nisu spremni to učiniti, pa što onda rade? Govore takve zlonamjerne riječi. Jeste li prije čuli takve riječi? Čuo sam ih među nekim ljudima više od jednom ili dvaput. Neki ljudi misle: „Počeli smo vjerovati u boga zajedno s tobom. Tada si bio mlad i često zapisivao božje riječi. Kasnije si počeo propovijedati. Ti si samo obična osoba; poznata nam je tvoja pozadina.” Kakvu pozadinu imam? Ja sam samo obična osoba; to je istina o Meni. Nije li razlog tvoje nespremnosti to što sam običan i normalan i što Me danas slijedi toliko ljudi. Ako nisi spreman, onda nemoj vjerovati. Ovo je Božje djelo; ne mogu izbjegavati Svoju odgovornost, nemam izgovora i nisam učinio ništa škodljivo niti štetno. Zašto se onda prema Meni odnosiš s tim gledištem? Ako nisi spreman, onda nemoj vjerovati. Vjeruj u koga god želiš vjerovati; nemoj slijediti Mene. Nisam te prisilio. Zašto Me slijediš? Neki su čak došli u Moju kuću istraživati. Što su istraživali? Pitali su Me: „Vraćaš li se kući? Kakva je trenutno tvoja financijska situacija kod kuće? Čime se bave članovi tvoje obitelji? Gdje su? Kako žive?” Neki su ljudi čak pomno proučavali dodatni poplun ili deku u Mojoj kući. Ti ljudi uopće nisu spremni vjerovati u Boga! Zašto nisu spremni? Zato što misle: „Bog ne bi trebao biti takav. Bog ne bi trebao biti tako malen, tako normalan i praktičan te tako uobičajen i običan. On je suviše običan, običan do te mjere da ga ne možemo prepoznati kao boga.” Mogu li tvoje oči koje nemaju duhovnog razumijevanja prepoznati Boga? Čak i da Bog siđe s neba da ti to kaže, ti Njega i dalje ne bi mogao prepoznati. Jesi li dostojan vidjeti stvarnu osobu Božju? Čak i da ti Bog jasno kaže da je On Bog, ti to ne bi prihvatio. Bi li Ga mogao prepoznati? Kakvi su to ljudi? Kakva je njihova priroda? (Opačina.) Ti ljudi zaista „otvaraju Moje oči”.

Otkako sam preuzeo Božje djelo, dok s ovim identitetom i položajem obavljam Svoj posao, došao sam u doticaj s određenim pojedincima. Suočen s ovim raznolikim mnoštvom „talentiranih ljudi”, primijetio sam da su dvije riječi neodvojive od iskvarene naravi ljudi: „zlo” i „opačina” – obje te riječi obuhvaćaju njihovu narav. Zašto Me proučavaju svaki dan? Zašto nisu spremni priznati Moj identitet? Nije li to zato što sam Ja vrlo obična i normalna osoba? Da imam oblik duhovnog tijela, bi li se usudili? Ne bi se usudili proučavati Mene na taj način. Da imam određeni društveni status, zajedno s posebnim sposobnostima, imidžom i izgledom velikog čovjeka te pomalo zlu, dominantnu i nemilosrdnu narav, bi li se ti ljudi usudili doći u Moju kuću kako bi Mene istraživali i proučavali? Nipošto se ne bi usudili; izbjegavali bi Me, skrivali bi se kad bi vidjeli da dolazim i sigurno se ne bi usudili Me proučavati, zar ne? Zašto Me onda mogu proučavati na taj način? Vide Me kao laku žrtvu. Što znači biti laka žrtva? Znači da sam suviše običan. Što „običan” implicira? „Ti si samo osoba; kako bi ti mogao biti bog? Ti nemaš nimalo znanja, učenosti, darova, talenata niti sposobnosti koje bi bog trebao imati. Po čemu si ti poput boga? Ti nisi poput njega! Stoga mi je teško prihvatiti da si ti bog, slijediti te, slušati tvoje riječi i pokoriti ti se. Moram provesti temeljitu istragu: moram te promatrati, držati te na oku i ne dopustiti ti da učiniš išta neprimjereno.” Što oni pokušavaju učiniti? Da imam društveni položaj i određenu razinu slave, na primjer, da sam prvorazredni pjevač i da jednog dana posvjedočim da sam Ja Bog, Krist, ne bi li barem neke ljude uvjerio u to? Broj ljudi koji bi Me proučavao bio bi relativno manji. Upravo činjenica da sam običan, normalan, praktičan i suviše uobičajen razotkriva mnoge ljude. Što to razotkriva u njima? Razotkriva njihovu opačinu. Koliko daleko ide ta opačina? Ide do te mjere da, kad prođem pored njih, oni Me dugo proučavaju, traže obličje Božje na Mojim leđima i provjeravaju prate li Moj govor ikakva čuda. Često u srcu nagađaju: „Odakle dolaze ove riječi? Jesu li naučene? Ne čini se vjerojatnim: čini se da on nema vremena za učenje. Toliko se promijenio posljednjih godina; ne čini se kao nešto naučeno. Odakle dolaze ove riječi? Teško je dokučiti; moram biti oprezan”, i nastavljaju proučavati. Oni koji neprestano proučavaju ne stupaju u kontakt, interakciju niti razgovaraju sa Mnom licem u lice; stalno promišljaju iza Mojih leđa, stalno žele pronaći pogreške u Mojim riječima i steći neku prednost. Oni mogu danima proučavati rečenicu koja se ne slaže s njihovim predodžbama, a malo stroža primjedba može u njima razviti predodžbu. Odakle dolaze te stvari? Dolaze iz uma i znanja ljudi. Kakvi su ljudi koji proučavaju Boga, koji neprestano koriste svoje misli da nagađaju o Bogu? Mogu li se oni okarakterizirati kao ljudi opake naravi? Svakako! S obzirom na to da imaš vremena i energije, bilo bi sjajno kad bi mogao razmišljati o istini! Za koju ti istinu ne bi trebalo neko vrijeme da razgovaraš u zajedništvu i razmišljaš o njoj? Postoji toliko istina da možda nećeš moći u ovom životu o svima njima promisliti. Previše je istina koje čovjek treba razumjeti. Oni ne osjećaju nikakav teret u vezi s tim, ali ipak nikad ne zaboravljaju one vanjske i površne stvari te ih uvijek proučavaju. Čim progovorim, oni trepću očima, zureći u Moj izraz lica, pomno promatrajući Moje postupke i izraze lica te u srcu nagađajući: „Sliči li on bogu u ovom aspektu? Njegov govor ne sliči bogu, njegov se pogled baš i ne podudara. Kako ga mogu dokučiti? Kako mogu vidjeti što on misli o meni u dubini svog srca? Što on misli o ovoj i onoj stvari? Kako me on definira?” Stalno gaje te misli. Nije li to opako? (Jest.) Takve je nemoguće spasiti – suviše je opako!

Istinsko ljudsko biće voli i teži stvarima koje su u skladu s ljudskošću, savješću, normalnim ljudskim razmišljanjem i stvarnim životom, koje su normalne i praktične, bez izopačenosti ili čudnovatosti, koje nisu apstraktne, šuplje niti nadnaravne. S obzirom na te stvari, normalna bi osoba trebala moći cijeniti, ispravno se nositi s tim stvarima i prihvaćati ih kao nešto normalno, odnoseći se prema njima kao prema pozitivnim stvarima. Nasuprot tome, kad se neki pojedinci suoče s tim istinama usko povezanim s raznim aspektima stvarnog života, kao što su jelo, odijevanje, stanovanje, prijevoz, ponašanje i osobno vladanje, oni ih omalovažavaju, ignoriraju i zanemaruju. U čemu je ovdje problem? To je problem s njihovim sklonostima i priroda-biti. Što je nešto pozitivnije, što je više nešto što Bog voli, nešto što On želi i nešto što On čini, i što više odgovara onome što se u Božjim namjerama On nada da će ljudi postići i prihvatiti, to više ti ljudi to preispituju, proučavaju, protive se tome i osuđuju – nije li to opako? To je izuzetno opako! Antikristi su prilično popularni među nevjernicima. Da sam Ja među nevjernicima, koga bi od antikrista i utjelovljenog Boga nevjernici lakše prihvatili? (Antikriste.) Zašto? Vole li nevjernici više čestite ili opake ljude? (Opake ljude.) Vole li više one koji laskaju i ulizuju se ili one koji su pošteni? (One koji laskaju i ulizuju se.) Točno, oni vole takve pojedince. Ako se u skupini ne znaš koristiti taktikama za upravljanje raznim međuljudskim odnosima i ne znaš manipulirati niti kontrolirati razne ljude putem strategija, može li te ta skupina prihvatiti? Ako si previše čestit, uvijek govoriš istinu, možeš prozreti bit mnogih problema, a zatim izgovoriti istine koje si prozreo i razumio, može li to itko prihvatiti? Ne, nitko na ovom svijetu to ne može prihvatiti. Ne očekuj da ćeš na ovom svijetu govoriti istinu – to će donijeti nevolje ili će dovesti do nesreće. Ne očekuj da ćeš biti poštena osoba; u tome nema budućnosti. Što je s antikristima? Oni se ističu u laganju, vješto se prerušavaju i grade svoj imidž, prikazujući se kao veliki, dostojanstveni i čestiti, navodeći ljude da ih obožavaju. Oni se ističu u tim stvarima, a ono u čemu uživaju je slično tome – uživaju u raspravljanju o ispraznom znanju i učenosti, kao i u uspoređivanju darova i strategija. Na primjer, u tvrtki ili skupini ljudi, posjedovanje najvišeg znanja i učenosti nije primarna stvar niti je glavni čimbenik u određivanju položaja osobe u toj tvrtki. Koji je glavni čimbenik? (Strategije i talent.) Točno, to su strategije i talent. Bez toga, posjedovanje opsežnog znanja nema koristi. Na primjer, recimo da si se vratio iz inozemstva i potpuno si neupućen u pravila igre unutar te skupine ljudi kod kuće. Ako primijeniš pravila, propise i načela vladanja u inozemnim tvrtkama, naići ćeš na zid. Nije li tako? (Jest.) Tako je. Moraš imati strategije i moraš biti zao i opak da bi se popeo na viši položaj. Isto je kao kod nekih žena: iako imaju muža koji ih uzdržava, one nisu zadovoljne. Kako bi se istaknule i stekle slavu, dobitak i status, one pribjegavaju svim potrebnim sredstvima. Čak se upuštaju u laskanje i, kad je potrebno, pružaju eskort usluge, a nakon toga nemaju ni trunke srama niti osjećaja krivnje i zaduženosti prema svojem mužu ili obitelji. Bi li ti to mogla? Zvuči ti odvratno i ne možeš to učiniti. Kako se onda možeš popeti na viši položaj među njima? Nema šanse. Sve se to postiže prodajom vlastite duše i primjenom raznih opakih metoda. Sviđa li ti se takav način rada? (Ne.) Sada kažeš da ti se ne sviđa, ali kad te jednog dana dotjeraju do krajnjih granica, svidjet će ti se. Ako te ljudi cijeli dan maltretiraju i muče, otežavaju ti, traže ti greške i žele te izbaciti, možda ćeš morati prodati svoje tijelo kako bi zadržala posao. Morat ćeš naučiti sve opake trikove koje oni koriste i na kraju ćeš postati ista kao i oni. Sada strogo izjavljuješ: „Ne sviđa mi se takav način rada. Ne želim biti takva osoba. Nisam toliko opaka. Ne želim prodavati svoje tijelo. Ne volim novac; dovoljno mi je da imam što jesti i odjenuti.” Kakva si ti osoba? Ti si ništa. Ti si ono u što te Sotona iskvario. Misliš li da možeš biti sama svoj gospodar? Ljudi se mijenjaju s okolinom, imaju iskvarenu narav, a ti jednostavno ne možeš nadvladati slavu, dobitak, status, novac i svakojaka iskušenja. Da si u toj okolini, jednako tako ne bi mogla vladati sobom. Etapa u kojoj su nevjernici sada slična je stroju za mljevenje mesa. Kad je osoba samljevena unutra, nema načina da preživi. Sada, izvršavajući svoju dužnost u kući Božjoj, gdje imaš Božju zaštitu i gdje te nitko ne maltretira, možeš živjeti mirno u Božjoj prisutnosti. Silno si blagoslovljena, pa uživaj u tome potajno! Ako svoju dužnost ne izvršavaš pravilno i suočiš se s malo orezivanja, ne bi se trebala osjećati povrijeđeno. Dobila si velike blagoslove; zar to ne znaš? (Da.) Reci Mi, kako je nevjernicima biti u „stroju za mljevenje mesa”? Bolje im je da su mrtvi. Ono malo patnje što podnosiš u Božjoj kući ono je što bi ljudi trebali podnijeti; uopće nije suviše bolno. Međutim, ljudi nisu zadovoljni niti su voljni pokajati se bez obzira na to kako su orezani. Ali kad se njih pošalje kući, ne žele se vratiti među nevjernike jer smatraju da su oni previše zli i loši. Kad se ljudi stvarno suoče sa smrću, oni ne žele umrijeti; svatko cijeni život i slijedi načelo „bolje loš život nego dobra smrt”. Čim vide svoj grob, briznu u plač. Ljudi sada znaju da nije lako preživjeti među nevjernicima. Ako želiš živjeti dostojanstveno i zarađivati za život na temelju svojih sposobnosti, nema načina da to učiniš. Nije dovoljno samo imati sposobnosti; moraš biti i dovoljno opak, zao i zlonamjeran da bi bio uspješan. Što ti posjeduješ? Neki ljudi kažu: „Sada posjedujem nešto opačine, ali ne dovoljno zla.” To je lako. Stavi se u „stroj za mljevenje mesa” i za manje od mjesec dana postat ćeš zao. Ako si dobra osoba, htjet će te ubiti; ti ćeš ih poštedjeti, ali oni tebe neće, pa se moraš boriti kako bi preživio. Kad postaneš zao, nema povratka – i ti postaješ đavao. Opačina tako nastaje. Svijet nevjernika tako je mračan i opak. Kako se ljudi mogu osloboditi utjecaja sotone i njegove tame i opačine? Oni moraju razumjeti istinu kako bi postigli spasenje. Sada kad vjeruješ u Boga, ako želiš biti spašen i oslobođen od utjecaja Sotone, to nije jednostavna stvar. Moraš naučiti pokoriti se Bogu, imati bogobojazno srce, prozreti mnoge stvari i, nadalje, tvoja načela ponašanja moraju biti mudra, a ujedno ne vrijeđati Boga. Također, nemoj stalno težiti za slavom i dobitkom niti neprestano tragati za uživanjem u statusnim povlasticama. Dovoljno je da imaš dovoljno hrane da ne umreš od gladi. Trebaš se moliti Bogu i tražiti da ti se na taj način udijeli milost kako bi ti bila pružena zaštita. Ako stalno gajiš pretjerane želje, to nije razumno i Bog neće uslišati tvoje molitve.

Što se tiče opake prirode antikrista, danas uglavnom razgovaramo u zajedništvu o trećem očitovanju, koje se odnosi na ono što antikristi obožavaju. Što antikristi obožavaju? (Znanje i učenost.) Znanje i učenost, i još jednu stvar – talente. Što znanje i učenost obuhvaćaju? Obuhvaćaju ono što se može naći u knjigama koje se u svijetu proučavaju, iskustvo stečeno radom u industrijama povezanim sa znanjem, kao i razna ograničenja, pravila i propise koji se propovijedaju u društvu, a odnose se na moral, ljudskost, ponašanje i slično. Osim toga, obuhvaćaju znanje iz različitih znanstvenih područja. Na primjer, neki ljudi ne vjeruju u reinkarnaciju koja se spominje u Božjim riječima. Ali ako se jednog dana znanstvenim istraživanjem otkrije da ljudi imaju dušu jer nakon smrti nešto napusti tijelo, a težina osobe smanji se za određenu vrijednost, što bi mogla biti težina duše, onda bi ljudi mogli povjerovati. Kako god Bog govorio, oni ne vjeruju, ali čim znanstvenici nešto izmjere na temelju težine, oni povjeruju. Vjeruju samo znanosti. Neki ljudi vjeruju samo državi, vladi i tumačenjima povezanih informacija, teorija i poznatih osoba. Vjeruju samo tome. Božje riječi, učenje, usmjeravanje i izjave ne shvaćaju ozbiljno. Ali čim čuju neku slavnu osobu da govori, odmah to prihvaćaju, pa čak je i obožavaju te šire njezine riječi. Na primjer, Bog je rekao da se mana koju je svaki dan spuštao ljudima ne može pohraniti niti se smije jesti sljedeći dan jer neće biti svježa, ali oni nisu vjerovali Božjim riječima. Mislili su: „Što ako bog ne pošalje manu pa ostanemo gladni?” Stoga su pronašli način da je sakupe i pohrane. Bog je poslao manu i drugi dan, a oni su je nastavili sakupljati. Bog je poslao manu i treći dan, a oni su je i dalje sakupljali. Bog je svaki dan govorio iste riječi, a oni su se uporno ponašali protivno onome čemu ih je Bog uputio. Nijednom nisu povjerovali Božjim riječima niti su ih saslušali. Jednog je dana neki znanstvenik proveo istraživanje i rekao: „Ako se mana ne pojede istog dana i ostavi za sljedeći, čak i ako izvana izgleda svježe, ona sadrži bakterije koje mogu uzrokovati želučane tegobe ako se konzumira.” Od tog dana nadalje, ljudi su je prestali sakupljati. Jedna izjava znanstvenika za njih ima veću težinu od deset Božjih izjava. Nije li to opako? (Da, jest.) Usmeno su priznali da su Božje riječi istina, priznali su Boga, slijedili Ga i željeli primiti blagoslove od Boga. Istovremeno su uživali u milosti i blagoslovima koje im je Bog dao, uživajući u Božjoj brizi i zaštiti, ali osim toga, nisu poslušali ni jednu rečenicu onoga što je Bog rekao, što im je uputio, zapovjedio ili povjerio. Ako bi obrazovana i učena osoba s autoritetom i položajem nešto rekla ili izrekla neku zabludu, oni bi to odmah prihvatili, bilo to ispravno ili pogrešno. O čemu se ovdje radi? To je opako, suviše opako! Na primjer, nekim sam ljudima rekao da ne jedu batat zajedno s jajima jer to može dovesti do trovanja hranom. Na čemu se temelji Moja izjava? Ne izmišljam; bilo je slučajeva da su se ljudi otrovali kad su to jeli istodobno. Kako bi normalna osoba reagirala nakon što to čuje? Pomislila bi: „Ubuduće neću jesti jaja i batat zajedno, pričekat ću barem dva do tri sata.” Shvatili bi to ozbiljno i promijenili svoje prehrambene navike. Međutim, neki u to ne bi povjerovali. Rekli bi: „Trovanje hranom zbog jedenja jaja i batata zajedno? To je nemoguće. Ja ću ih jesti zajedno, pa ćeš vidjeti hoću li se otrovati!” Kakva je to osoba? (Opaka.) Smatram tu osobu pomalo podlom! Ja kažem jedno, a ona inzistira na tome da to jede zajedno; nije li to podlo? Ona se izričito protivi, osporava i opovrgava ono što je ispravno, točno i pozitivno – to je opačina. Iskvareno čovječanstvo cijeni opačinu i moć. Kakvu god zabludu đavli i Sotone iznijeli, ljudi je mogu bezuvjetno prihvatiti, dok Bog izražava mnoge istine, ali ljudi ih nisu voljni prihvatiti, pa čak i stvaraju mnoge predodžbe. Evo još jednog primjera. U mnogim ruralnim područjima Sjedinjenih Američkih Država postoje prašume po kojima često lutaju divlje životinje. Preporučljivo je imati društvo pri izlasku i najbolje je ne izlaziti noću osim ako je nužno. Ako morate izaći, trebate poduzeti mjere opreza, ići s nekim ili nositi oružje za samoobranu – bolje spriječiti nego liječiti. Neki ljudi kažu: „Ništa se neće dogoditi; Bog će me zaštititi.” Nije li to iskušavanje Boga? Ljudi bi trebali poduzeti te mjere opreza. Imaš glavu, srce i duh, pa zašto inzistirati na Božjoj zaštiti? Ne iskušavaj Boga. Učini ono što trebaš učiniti. Ako slučajno naiđeš na divlju zvijer s kojom se ni skupina od četvero ili petero ljudi ne može nositi, možda ipak preživiš – to je Božja zaštita. Neki su ljudi doista vidjeli vukove i čuli zavijanje vukova i medvjeda, što potvrđuje da te divlje životinje postoje. Dakle, kad kažem da ne izlazite noću jer lako možete naići na divlje životinje, izmišljam li? (Ne.) Ne pokušavam uplašiti ljude. Nakon što to čuju, neki kažu: „Trebao bih biti oprezniji. Naći ću nekoga da ide sa mnom kad izlazim ili ću nositi oružje za samoobranu, za slučaj da naiđem na divlje životinje.” Nakon što to čuju, neki ljudi to shvate ozbiljno, povjeruju i prihvate, a zatim primjene ono što sam rekao. To je jednostavno prihvaćanje; ne može biti lakše. Međutim, postoji određena vrsta ljudi koja odbija slušati. Oni kažu: „Zašto ja nikad nisam vidio divlju životinju? Gdje su? Neka jedna izađe; suočit ću se s njom da vidimo tko je jači. Što je tako strašno u vezi s divljim životinjama? Svi ste vi samo strašljivci s malo vjere. Pogledajte moju vjeru; ja se ne bojim medvjeda!” Namjerno izlaze sami i besciljno lutaju. Nakon jela, moraju prošetati i inzistiraju na tome da idu sami. Kad im drugi predlože da si nađu društvo, oni odgovaraju: „Nema šanse, zašto mi treba društvo? Da imam društvo, izgledao bih bezvrijedno! Izaći ću sam!” Oni to moraju isprobati. Kakva je to osoba? Nemojmo ni govoriti o tome je li naišla na divlje životinje; nije li njezin stav prema takvim stvarima problematičan? (Jest.) U čemu je problem? (Narav takve osobe je opaka.) Pokušaš razgovarati s njom o ozbiljnim stvarima, a ona to shvati kao šalu. Ima li uopće smisla razgovarati s takvim ljudima? Takvi su ljudi gori od zvijeri; ne treba se zamarati njima.

Upravo smo govorili o činjenici da su ljudi s opakom naravi antikrista osobito osjetljivi na znanje, učenost, darove i određene posebne talente; oni se osobito dive i cijene one s posebnim talentima; i potpuno su zadivljeni onime što takvi ljudi govore i tome su poslušni. Kakav je njihov stav prema općem znanju, uvidima i istinskoj učenosti koji su korisni ljudima i koje oni s normalnom ljudskošću trebaju posjedovati, ili prema praktičnim i pozitivnim stvarima koje su shvatljive unutar normalnog ljudskog razmišljanja? Oni to preziru i uopće na to ne obraćaju pažnju. Što oni rade svaki put kad se tijekom okupljanja razgovara u zajedništvu o tim riječima i istinama? Češu se po glavi, neki drže oči poluzatvorene, djeluju otupjelo i tupavo, a neki se čine izgubljeni u mislima. Što više Božja kuća raspravlja o ozbiljnim stvarima, to njih manje zanima. Što se više razgovara o istini, to više drijemaju i osjećaju se pospano. Očito je da te ljude istina uopće ne zanima. Nije li te bezvjernike nemoguće iskupiti? Dok su pripadali religiji, neki su samo uživali slušati druge kako govore nerazumljivim jezicima ili svjedočiti čudnim stvarima, a kad bi vidjeli nevjerojatne stvari odmah bi se oraspoložili. Kad Me vide, neki ljudi vole reći: „Diplomirao sam filozofiju. Što si ti studirao?” Ja kažem: „Nisam ništa konkretno studirao; samo razumijem ponešto i čitam knjige.” Oni kažu: „E pa onda nisi dorastao.” Ja odgovaram: „Nema smisla to uspoređivati, ali hajdemo malo razgovarati – imaš li trenutno kakvih poteškoća?” Kako oni odgovaraju? „Pih, kakve poteškoće? Nemam nikakvih poteškoća. Vrlo dobro izvršavam svoje dužnosti!” Kad razgovaram s njima o istini, oni gube interes, zijevaju i suze im oči, kao da ih je opsjeo duh. Ako nastavim razotkrivati njihovu iskvarenu narav, jednostavno zgrabe svoju šalicu i odu, ne želeći više slušati. Što se više trudim ravnopravno se odnositi prema njima i razgovarati s njima, to Me više gledaju svisoka. Nije li to nezahvalnost prema Mojoj dobroj volji? Bio je jednom netko tko je znao voziti. Pitao sam: „Koliko godina voziš?” On je rekao: „Kupio sam auto nakon što sam, po završetku studija, radio dvije godine.” Rekao sam: „Znači, voziš već dosta godina. Ja još uvijek ne znam voziti.” Nije li ovakav razgovor ravnopravno ophođenje? Nije li to razgovor ljudi s normalnom ljudskošću? (Da, jest.) Nakon što je to čuo, rekao je: „A? Još uvijek ne znaš voziti? Pa što onda znaš raditi?” Rekao sam: „Ne znam puno toga. Znam se samo voziti u autu.” Upitao sam ga: „Koju dužnost trenutačno izvršavaš?” Rekao je: „Radim u financijama i računovodstvu. Glava mi je puna brojeva. Na fakultetu sam bio odličan u matematici i najjači u prirodnim znanostima. Imao sam potencijal za upis na Tsinghua ili Pekinško sveučilište.” Rekao sam: „Ja sam užasan u matematici. Od brojeva Me boli glava. Više volim proučavati riječi, učiti vokabular i slične stvari.” Rekao je: „To je beskorisno učiti. Ljudi koji studiraju društvene znanosti općenito nemaju budućnosti.” Pogledajte što je rekao. Ima li u tome imalo normalnog ljudskog razuma? (Ne, nema.) Dok sam s njim razgovarao i ophodio se na tako miran i prijateljski način, on nije mogao ispravno postupiti. Umjesto toga, gledao Me svisoka i omalovažavao. Da je sreo nekoga sa statusom ili znanjem, možda bi bilo drugačije. Nakon što smo proveli neko vrijeme zajedno, počeo bi misliti: „Zbližio sam se s bogom, razgovarao s njim i imao posla s njim.” Mislio je da sad ima neki kapital. Zbog toga se njegov ton promijenio. Jednom sam ga upitao: „Čuo sam da netko više ne želi izvršavati svoje dužnosti i želi ići kući. Je li ta osoba otišla kući?” Odgovorio je: „A, ta osoba? Nije ni namjeravala ići kući!” Kakav je to ton? Je li se promijenio? Kad sam ga upoznao, osjećao je da me ne može procijeniti: bio je pun poštovanja, pristojan i suzdržan. Sad kad smo se bolje upoznali, digao je nos. Kakav je to ton? On ima dozu prkosa, nonšalantnosti, nepoštovanja te omalovažavajući i snishodljiv stav dok razgovara sa Mnom. Kakva je to narav? To je opačina. Je li to osoba s normalnom ljudskošću? (Ne, nije.) Obična, normalna osoba može s tobom normalno komunicirati i razgovarati – to je najnormalnija stvar. Ako te zlostavlja, potiskuje ili omalovažava, kakav je osjećaj? Pokazuje li takav odnos prema tebi da u toj osobi ima imalo normalne ljudskosti? Recite Mi, ako netko takav sretne svjetski poznatu osobu, nekoga sa statusom i ugledom, ili svog šefa ili nadređenog, usuđuje li se tako mu pristupiti? Ne bi se usudio. Rado bi se prostro ničice i morao bi nazivati sebe podređenim, potrčkom, slugom, poniznim čovjekom, pučaninom ili plebejcem kako razgovarao s tim ljudima. Među nevjernicima, visoki dužnosnici gaze ljude ispod sebe, a budući da si ti nitko i ništa, tko bi s tobom razgovarao na miran i prijateljski način? Čak i ako povremeno razgovaraju s tobom kad su sretni, oni tebe ne poštuju; odnose se prema tebi kao da nisi ni čovjek, šutiraju te bez razloga. Kad s tom osobom razgovaram i čavrljam na miran i prijateljski način, ne samo da ne dobivam pozitivan odgovor, već se suočavam i s prezirom, omalovažavanjem, porugom i ismijavanjem. Je li to zato što nešto nije u redu s Mojim načinom ophođenja s tom osobom ili je problem u njezinoj naravi? (To je zato što je narav te osobe suviše ohola.) Točno, i Ja sam tako razmišljao. Prema svima se odnosim na isti način, pa zašto onda neki reagiraju ispravno, a drugi ne? Ljude se općenito može podijeliti u dvije kategorije: one s ljudskošću koji znaju poštovati druge, razumiju svoj odnos s Bogom i znaju tko su, i one koji su opaki i oholi, bez samosvijesti. Recite Mi, kako nazivate nešto što nosi ljudsku kožu, a ne zna ni što je? To je zvijer bez razumnosti. Drugi put sam ga pitao: „Kako je prošla stvar za koju sam te uputio da je riješiš prije nekoliko dana? Jesi li riješio te stvari?” Odgovorio je: „O čemu ti to govoriš?” Rekao sam: „O onih nekoliko stvari, jeste li se pobrinuli za njih? Je li to riješeno?” Podsjetio sam ga dvaput i napokon se sjetio: „A, o onim stvarima govoriš? To je davno riješeno.” Kakav ton prenosi prva riječ, „A”? Opet je to ton prezira, njegova đavolja priroda ponovno izlazi na vidjelo. Njegova priroda ostala je nepromijenjena; on je jednostavno takav bijednik. Nastavio sam ga ispitivati kako je to riješio, a on je odgovorio: „Neki su ljudi to pogledali i tako riješili”, bez daljnjih pojedinosti. Da sam pokušao pitati za više pojašnjenja, čak i da sam čeprkao po njima, ne bih ih dobio. Uputio sam ga da obavi zadatak; nemam li pravo biti obaviješten? (Da.) Dakle, koja je bila njegova odgovornost? Nakon što je od Mene prihvatio zadatak, nije li trebao izvijestiti o tome kako ga je obavio? (Da.) Ali nije izvijestio i cijelo vrijeme nisam mogao dobiti nikakve novosti. Mogao sam samo poslati nekoga da se raspita kako je ta stvar riješena, ali i dalje nije bilo odgovora. U svom sam srcu pomislio: „U redu, zapamtit ću te. Nisi pouzdan. Ne mogu ti ništa povjeriti. Nemaš nimalo vjerodostojnosti!” Kakav je to đavao? Kakva je narav takve osobe? Opačina. Kad se prema njemu odnosiš kao prema jednakom, pristojno s njim raspravljaš o stvarima i pokušavaš biti prijateljski nastrojen, kako on to doživljava? On to vidi kao tvoju nesposobnost i slabost, kao da si netko koga je lako iskoristiti. Nije li to opačina? (Jest.) To je čista opačina. Iako takvih opakih ljudi nema mnogo, oni postoje u svakoj crkvi. Njihovo je srce otvrdnulo, oholo, osjeća odbojnost prema istini, a njihova je narav zlobna. Upravo te naravi i ponašanja potvrđuju da su takvi ljudi opaki. Ne samo da ne vole pozitivne aspekte normalne ljudskosti, poput dobrote, tolerancije, strpljenja i ljubavi, već naprotiv, u svom srcu gaje diskriminaciju i prezir. Što leži duboko u srcu takvih ljudi? Opačina. Oni su krajnje opaki! To je još jedno očitovanje opačine antikrista.

Sadržaj našeg današnjeg razgovora u zajedništvu o opakim očitovanjima antikrista nešto je drugačiji od prethodna dva razgovora, a svaki naglašava jedan aspekt. Recite Mi, duboko u srcu antikristi cijene znanje, učenost, darove i posebne talente – osjećaju da duboko cijene te stvari – pa, imaju li oni istinsku vjeru u Boga? (Ne, nemaju.) Neki bi mogli reći da bi se antikristi s vremenom mogli promijeniti. Hoće li se oni promijeniti? Ne, neće, ne mogu. U njihovoj je prirodi da preziru Božju poniznost i skrivenost, Njegovu istinsku ljubav, Njegovu vjernost te Njegovo milosrđe i brigu za čovječanstvo. Što još? Oni preziru normalnost i praktičnost Boga koji živi među ljudima i, još više, preziru sve istine koje nemaju veze sa znanjem, učenošću, znanošću i darovima. Mogu li se takvi ljudi spasiti? (Ne, ne mogu.) Zašto se ne mogu spasiti? Zato što to nije trenutno otkrivenje neke iskvarene naravi; to je otkrivenje njihove priroda-biti. Kako god ih drugi savjetovali ili koliko god im se istine podijelilo, njih ništa od toga ne može promijeniti. To nije privremeni hobi, već u njima duboko ukorijenjena potreba za tim stvarima. Upravo zato što trebaju znanje, učenost, darove i posebne talente, to im omogućuje da cijene te stvari. Što znači cijeniti? To znači biti spreman slijediti i zadobiti te stvari pod svaku cijenu, to je ono što znači cijeniti. Radi zadobivanja tih stvari, spremni su trpjeti i platiti svaku cijenu da bi ih dobili, jer to su stvari koje cijene. Neki čak kažu: „Što god bog od mene traži, to je u redu. Mogu udovoljiti bogu, sve dok od mene ne zahtijeva da težim istini.” Oni se tome nadaju. Ti ljudi nikada neće prihvatiti Božje riječi kao istinu; čak i ako mirno sjede slušajući propovijedi i čitajući Božje riječi, ono što iz toga dobivaju nije istina. To je zato što Božje riječi uvijek mjere prema ljudskim predodžbama i uobraziljama te proučavaju Božje riječi koristeći teološko znanje, što im onemogućuje da zadobiju istinu. Nadaju se da će iz Božjih riječi zadobiti znanje, učenost i neku vrstu informacije ili tajne – neku vrstu učenosti za kojom žude i tragaju, a koja je nepoznata širokim masama. Nakon što zadobiju tu učenost koja je ljudima nepoznata, idu uokolo i hvale se njom, uzaludno se nadajući da će se naoružati i opremiti tom učenošću i tim znanjem kako bi živjeli uglednijim i ispunjenijim životom, imali više prestiža i statusa među ljudima te naveli ljude da više vjeruju u njih i više ih obožavaju. Stoga se neumorno hvale određenim značajnim stvarima koje su učinili, stvarima koje smatraju slavnima, kao i stvarima za koje vjeruju da su impresivne, kojima se mogu hvaliti i koristiti ih da istaknu vlastitu sposobnost i jedinstvenost. Kamo god pođu, propovijedaju isti skup teorija. Kako god čitali Božje riječi ili pohađali okupljanja i slušali propovijedi, takvi ljudi ne mogu razumjeti istinu. Čak i ako dokuče djelić istine, nipošto je neće primijeniti. To je bit takvih ljudi, i to nitko ne može promijeniti. To je zato što su prirodno obdareni nečim što drugi nemaju, a ono što vole povezano je s njihovom opakom biti – to je njihova kobna mana. Njima je suđeno da ne prihvate istinu, suđeno im je da slijede put Pavla i da se do kraja protive istini i Bogu. Zašto je to tako? Zato što ne vole istinu; oni je nikada neće prihvatiti.

Jeste li doživjeli opačinu antikrista? Imate li takve ljude oko sebe? Jeste li bili u doticaju s takvim ljudima? Zašto smo na nekoliko okupljanja posvetili vrijeme raspravljajući o ovoj temi? Obično, kad ljudi govore o spoznaji sebe, često čujem da spominju naravi oholosti, samopravednosti i lažljivosti. Međutim, rijetko se čuje da ljudi govore o opačini. Sada dok razgovaramo u zajedništvu o opakoj naravi, često čujem ljude kako kažu da je nečija narav opaka. Čini se da ste stekli neko razumijevanje. U prošlosti, kad su ljudi govorili o spoznaji sebe, uvijek su spominjali oholost. Gledajući sada, koja je narav ozbiljnija, oholost ili opačina? (Opačina.) Točno. U prošlosti ljudi nisu prepoznavali koliko je opačina ozbiljan problem. Zapravo, narav i bit opačine ozbiljnije su od oholosti. Ako su narav i priroda-bit neke osobe strašno opake, reći ću ti, moraš izbjegavati kontakt s njom – drži se podalje. Takvi ljudi neće hodati ispravnim putem. Kakve koristi možeš steći druženjem s opakim ljudima i održavanjem kontakta s njima? Ako nema koristi, ali imaš „antitijela” da se odupreš njihovoj opačini, onda možeš stupati u interakciju s njima. Imaš li tu sigurnost? (Ne.) Zašto bi trebao izbjegavati interakciju s takvim ljudima ako nemaš tu sigurnost? Zato što iza opačine stoje još dvije stvari – podmuklost i lažljivost. Većina ljudi koji nemaju razumijevanja istine, iskustva i uvida lako biva zaluđena. Oni te samo mogu pokoriti i na kraju postaješ njihov zarobljenik. Njihov zarobljenik možeš postati na dva načina: ili njih ne možeš pobijediti, a u srcu nisi uvjeren, ali se njima iz nužde moraš verbalno pokoriti; ili postoji drugi način na koji te oni potpuno pokoravaju. To je zato što u opakoj prirodi antikrista ima nešto nepoznato ljudima: oni mogu koristiti razna sredstva, govore, metode, strategije, načine i zablude da te uvjere da ih slušaš, da te navedu da vjeruješ da su oni u pravu, da su ispravni i pozitivni, pa čak i ako čine zlo, krše istina-načela i otkrivaju iskvarene naravi, na kraju će preokrenuti stvari i navesti ljude da misle da su oni u pravu. Oni imaju tu sposobnost. Koja je to sposobnost? To je izrazita sposobnost zaluđivanja. To je njihova opačina, to što su izrazito sposobni zaluditi. Stvari koje vole, ne vole, prema kojima osjećaju odbojnost te koje cijene i obožavaju, u njihovom su srcu oblikovane određenim iskrivljenim gledištima. Ta gledišta nose u sebi skup teorija, a sve su to uvjerljive zablude koje obični ljudi teško mogu opovrgnuti jer antikristi uopće ne prihvaćaju istinu, a za svoje pogreške čak mogu iznijeti sofisticirane argumente. Bez istina-stvarnosti ne možeš ih uvjeriti razgovarajući u zajedništvu s njima o istini. Krajnji rezultat je da oni tebe opovrgavaju svojim šupljim teorijama, tako da ostaješ bez riječi i postupno im podliježeš. Opačina takvih ljudi leži u činjenici da oni imaju izrazitu sposobnost zaluđivanja. Jasno je da su oni nitko i ništa te da zabrljaju svaku dužnost koju izvršavaju; ipak, na kraju i dalje mogu zaluditi neke ljude da ih obožavaju, da „kleče” pred njihovim nogama i da im postanu poslušni. Takve osobe mogu pretvoriti krivo u ispravno, crno u bijelo. Oni mogu preokrenuti istinu i laž, drugima pripisati zla koja su oni učinili i preuzeti zasluge za tuđe dobre postupke kao da su njihovi. S vremenom postaješ zbunjen, ne znajući tko su oni zapravo. Sudeći po njihovim riječima, postupcima i izgledu, mogao bi pomisliti: „Ova je osoba izvanredna; ne možemo se s njom usporediti!” Nije li to zaluđenost? Dan kad si zaluđen dan je kad dolaziš u opasnost. Nije li takva osoba koja zaluđuje druge jednostavno suviše opaka? Tko god sluša njezine riječi može biti zaluđen i ometen, teško se oporavljajući neko vrijeme. Neka braća i sestre mogu ih razlučiti i vidjeti da oni zaluđuju, mogu ih razotkriti i odbaciti, ali drugi koji su zaluđeni mogli bi ih čak i braniti, govoreći: „Ne, božja kuća je nepravedna prema njemu; moram ga braniti.” U čemu je ovdje problem? Iako je jasno da su zaluđeni, oni ipak brane i opravdavaju onoga tko ih je zaludio. Nisu li to ljudi koji vjeruju u Boga, a slijede čovjeka? Oni tvrde da vjeruju u Boga, ali zašto tako obožavaju tu osobu i zašto baš nju brane? Ako ne mogu uočiti tako očitu stvar, nisu li oni do određene mjere zaluđeni? Antikrist je zaludio ljude do te mjere da više ne nalikuju ljudima niti imaju na umu slijediti Boga; umjesto toga, oni obožavaju i slijede antikrista. Ne izdaju li ti ljudi Boga? Ako vjeruješ u Boga, ali On tebe nije zadobio, a antikrist jest zadobio tvoje srce i ti ga svesrdno slijediš, to dokazuje da te antikrist odveo iz Božje kuće. Jednom kad napustiš Božju brigu i zaštitu, Božju kuću, antikrist može manipulirati tobom i igrati se s tobom kako hoće. Kad završi s igrom, više te neće htjeti i prijeći će na zaluđivanje drugih. Ako nastaviš slušati njegove riječi i imaš vrijednost koju on može iskoristiti, mogao bi ti dopustiti da ga slijediš još neko vrijeme. Međutim, ako više ne vidi nikakvu vrijednost u tebi koju bi mogao iskoristiti, ako te više ne cijeni, onda će te odbaciti. Možeš li tada vratiti vjeri u Boga? (Ne.) Zašto više ne možeš vjerovati? Zato što je tvoja početna vjera nestala; raspršila se. Tako antikristi zaluđuje ljude i nanose im štetu. Znanje i učenost koje ljudi obožavaju koriste zajedno sa svojim darovima da bi zaludili ljude i kontrolirali ih, baš kao što je Sotona zaludio Adama i Evu. Bez obzira na priroda-bit antikrista, bez obzira na to što vole, mrze i cijene u svojoj priroda-biti, jedno je sigurno: ono što vole i ono što koriste da bi zaludili ljude protivi se istini, nema nikakve veze s istinom i neprijateljsko je prema Bogu – to je sigurno. Zapamtite ovo: antikristi nikada ne mogu biti u skladu s Bogom.

Recite Mi, kakvi ljudi pokazuju znakove i obilježja opačine antikrista? (Ljudi s darovima.) Tko još? (Oni koji se vole razmetati.) To što se vole razmetati, nije dovoljno opako. Iako se možda vole razmetati, oni nemaju želju kontrolirati druge, nisu otišli tako daleko – to je iskvarena narav. Razmotrite podrobno: koji ljudi pokazuju znakove i obilježja koji ti omogućuju da na temelju raznih ponašanja i naznaka rano otkriješ da je taj bijednik antikrist? (Oholi ljudi koji vole status.) Oholost i ljubav prema statusu donekle su povezani s tim, ali to ne ide dovoljno daleko. Dopustite Mi da nešto kažem, a vi poslušajte i vidite je li to ključno ili nije. Neki ljudi neprestano iznose gledišta koja se razlikuju od istine i pozitivnih stvari. Izvana se može činiti da oni uvijek žele privući pozornost i istaknuti se od ostalih, ali to nije nužno tako. Moguće je da njihova gledišta dovode do takvog vanjskog ponašanja. Zapravo, ako uistinu imaju takva gledišta, bit će to ozbiljan problem. Na primjer, kad svi zajedno razgovaraju u zajedništvu, govoreći: „Moramo prihvatiti ovu stvar od Boga. Ako ne razumijemo, trebamo se prvo pokoriti”, i svi se slože s tim, je li to gledište ispravno? (Da, jest.) Je li to načelo primjene pristrano? (Ne.) Kakve onda riječi ljudi izgovaraju, a koje pokazuju da oni imaju znakove i obilježja opake naravi antikrista? „Pokornost je jedno, ali moraš shvatiti o čemu se radi, zar ne? Svemu treba pristupiti ozbiljno, je li tako? Ne možeš se pokoravati smeteno; bog od nas ne traži da se pokoravamo tek tako.” Nije li to neka vrsta argumenta? (Jest.) Neki ljudi kažu: „Ako nešto ne razumijemo, možemo strpljivo čekati i tražiti razgovor s nekim tko razumije. Trenutačno nitko od nas ne razumije i ne možemo naći nikoga tko razumije da s njim razgovaramo. Zato se prvo pokorimo.” Koje je gledište antikrista? „Vi, gomila slabića, svemu se pokoravate i u svemu slušate boga. Slušajte mene! Zašto mene nitko nije spomenuo? Iznijet ću vam jedno dubokoumno mišljenje!” Oni žele iznositi svoje uzvišene stavove. Protive se tome da ljudi primjenjuju istinu, protive se tome da se drže istina-načela. Uvijek se žele praviti važni, započinjati svađe, služiti se zlim trikovima, iznositi uzvišene stavove i navoditi ljude da na njih gledaju drugačije. Nije li to znak opake naravi antikrista? Nije li to njihov znak? Zašto je pogrešno da se svi pokoravaju? Čak i ako se nepromišljeno pokoravaju – je li to pogrešno? Bi li Bog to osudio? (Ne, ne bi.) Bog to ne bi osudio. Koje pravo oni imaju da sabotiraju i unose pomutnju? Kad vide da se ljudi pokoravaju Bogu, osjećaju li ljutnju u srcu? Kad svjedoče tome da se ljudi pokoravaju Bogu, u srcu osjećaju ogorčenje, nezadovoljni su što nemaju nikakve povlastice, što ih ljudi ne slušaju, što se ne pokoravaju njima, ne traže njihov savjet, pa postaju nesretni – opiru se u srcu, misleći: „Kome se ti pokoravaš? Pokoravaš li se istini? U redu je pokoravati se istini, ali trebamo to proučiti. Dakle, što je istina? Pokoravaš li se na ispravan način? Ne bi li trebao barem razumjeti sve potankosti?” Nije li to njihov argument? Što oni pokušavaju? Žele unijeti pomutnju, zaluditi ljude. Kad to čuju neki otupjeli, tupoglavi i nerazumni ljudi, oni bivaju zaluđeni, dok oni sa sposobnošću razlučivanja opovrgavaju antikriste, govoreći: „Što radiš? Jesi li ljubomoran i zavidan što se ja pokoravam Bogu? Nesretan si kad se pokoravam Bogu, a zadovoljan kad sam tebi poslušan? Je li ispravno samo kad su svi tebi poslušni, kad tebe slušaju i rade što god ti kažeš? Je li ono što govoriš u skladu s istinom?” Vidjevši to, oni misle: „Neki ljudi imaju sposobnost razlučivanja – zasad ću pričekati.” Ukratko, kad svi praktično postupaju u skladu s istina-načelima, oni jedva čekaju da iskoče. Što svi više slušaju Boga, pokoravaju se aranžmanima Božje kuće, praktično postupaju u skladu s Božjim riječima, rješavaju stvari prema radnim aranžmanima i načelima, to se oni osjećaju neugodnije, uzrujanije i nemirnije. To je znak opake biti antikrista. Dok god svi slušaju Božje riječi, primjenjuju istinu i rješavaju stvari prema načelima, oni se osjećaju neugodno i nemirno. Nije li to problem? (Da, jest.) Ako nitko ne čita Božje riječi, ili ako ih čitaju i ne razgovaraju o njima, ako samo slušaju antikriste, onda su oni oduševljeni. Na koji problem to ukazuje? Oni nikad ne razgovaraju o Božjim riječima. Dok god svi mirno razgovaraju o Božjim riječima, a antikristi vide da nitko ne obraća pažnju na njih, da ih drugi ne slušaju, da ne mogu zadobiti njihovo obožavanje, da je njihov status ugrožen i da su u opasnosti – tada sabotiraju kako bi unijeli pomutnju, predlažući herezu ili zabludu kako bi te zaludili i omeli, čineći te nesigurnim u ispravnost onoga o čemu si upravo raspravljao. Taman kad kroz razgovor u zajedništvu svi konačno nešto shvate, oni izgovore nekoliko đavoljih riječi da zakuhaju stvari. Nije li to opaka narav antikrista? Kojem očitovanju ta opaka narav odgovara? (Neprijateljstvu prema istini.) Točno. Što svi više razumiju istinu, to su oni uzrujaniji. Nije li to neprijateljstvo prema istini? Nije li to jednako tome? (Da, jednako je.) Jeste li susretali takve ljude? Dok svi razgovaraju o nečemu, oni dugo šute. Kad se konačno nešto razjasni u razgovoru, oni se uključuju i postavljaju izazovno pitanje kako bi ostalima otežali stvari. Njihova je namjera reći: „Pokazat ću vam da vidite što ja mogu! Vi razgovarate o istini, ne slušate mene, ignorirate me, nije vas briga za mene i ne obraćate pažnju na mene, pa ću vam postaviti teško pitanje o kojem ćete razgovarati i sve ću vas smesti!” Nije li to đavao? (Jest.) To je đavao, pravi antikrist.

Neki su ljudi osobito sretni kad čuju da je netko negativan ili slab. Posebno kad vide da netko ometa crkveni život, da netko čini loše stvari kako bi crkveni rad doveo u kaos ili kad vide da netko nepromišljeno izaziva nevolje – time su osobito oduševljeni te jedva čekaju da ispale vatromet i da proslave. Što nije u redu s takvim ljudima? Zašto se toliko raduju tuđoj nesreći? Zašto u ovom ključnom trenutku ne mogu stati na Božju stranu i braniti interese Božje kuće? Nisu li takvi ljudi bezvjernici? Nisu li oni Sotonine sluge? Svi trebate promisliti o tome pokazujete li takva ponašanja i također provjeriti ima li oko vas takvih ljudi te vidjeti kako razlučiti takve pojedince, posebno kad vidite zle ljude kako čine zla djela – kakav je vaš stav o tome? Jeste li samo promatrač koji uživa u prizoru ili biste i vi mogli krenuti tim putem? Jeste li takvi? Neki ljudi neće na taj način promišljati o sebi. Ne vole vidjeti dobro u ljudima; draže im je kad su svi gori od njih – tada su radosni. Na primjer, kad vide da je netko tko se daje za Boga orezan ili kad netko tko istinski vjeruje u Boga učini prijestup, oni se potajno raduju i kažu: „Pih, i tvoj je dan došao. Dao si se za boga – i kakve koristi imaš od toga? Nanesena ti je nepravda, zar ne? Nanesena ti je šteta, zar ne? Koja je svrha davati se? Uvijek govoriš istinu, a sad si orezan, je li tako? Zaslužio si to!” Zašto su tako oduševljeni? Ne nalaze li radost u tuđoj nesreći? Zar takvi ljudi nemaju loše namjere? Kad vide da netko izaziva ometanja u radu Božje kuće, oni su sretni. Kad vide da je radu Božje kuće nanesena šteta, oni su sretni. Što ih čini sretnima? Oni misle: „Konačno je netko tko, poput mene, ne voli istinu nanio štetu interesima božje kuće i ne osjeća nimalo krivnje.” To ih čini sretnima. Nije li to opako? (Da, jest.) To je krajnje opako! Ima li među vama takvih ljudi? Ima ljudi koji uglavnom neće pjevušiti, ali čim vide da netko pogriješi, odjednom počnu pjevati, njišu se, izgledaju krajnje zadovoljno i misle: „Danas napokon imam dobru vijest. Tako sam sretan, pojest ću koji tanjur riže više!” Kakva je to narav? Opačina. Neće pustiti ni jednu suzu niti će ijednu sekundu biti tužni zbog toga što je interesima Božje kuće nanesena šteta. Ne osjećaju nimalo krivnje, nimalo tuge ni boli. Umjesto toga, sretni su i zadovoljni jer je nečija pogreška naštetila interesima Božje kuće i osramotila Božje ime. Nije li to opačina? Nije li to znak posjedovanja opake prirode antikrista? I to je jedan znak.

Priča se da u timovima za evanđelje ima rječitih govornika. Oni su godinama slušali propovijedi i skupili su niz doktrina, puni su sebe kamo god pošli, nikad ne ostaju bez riječi kad propovijedaju, što u potpunosti pokazuje njihove darove i rječitost. Neki ljudi takve pojedince smatraju prilično sposobnima i odluče ih slijediti. Što oni na kraju kažu? „Slušamo tu osobu kako razgovara u zajedništvu, pa ne trebamo slušati propovijedi višnjeg; ne trebamo slušati ni božje riječi. Razgovor te osobe zamjenjuje sve to.” Nisu li ti ljudi u opasnosti? (Jesu.) Ti su ljudi u velikoj opasnosti. Oni vole postupke i ponašanja antikrista, kao i njihovu drskost, barbarstvo i opačinu. Vole ono što antikristi vole i osjećaju odbojnost prema onome prema čemu antikristi osjećaju odbojnost. Vole znanje, učenost, doktrine i razne teološke teorije, hereze i zablude koje antikristi propovijedaju. Obožavaju te stvari. Do koje mjere ih obožavaju? Čak i noću u snovima izgovaraju te riječi. Je li to ozbiljno? Kad njihovo obožavanje dosegne tu razinu, mogu li ti ljudi i dalje slijediti Boga? Neki bi mogli reći: „To je pogrešno. Oni su i dalje u crkvi, još uvijek vjeruju u Boga.” Oni još nisu imali priliku. Kad nađu osobu ili predmet koji žele obožavati, oni u svakom trenutku mogu ostaviti Boga. Nije li to znak posjedovanja opake biti antikrista? (Jest.) Možete li razlučiti takve ljude kad ih vidite? (Da, možemo.) U prošlosti možda niste bili upoznati s ozbiljnom prirodom takvih stvari. Kad biste sad ponovno susreli takve ljude, biste li i dalje imali nedoumica u vezi s njima? Biste li ih ignorirali? (Ne, ne bismo.) Dakle, jeste li stekli nešto sposobnosti razlučivanja o takvim ljudima? (Da, jesam.) To su neki od znakova i informacija koje oni otkrivaju. To jest, kad ti ljudi dobiju priliku ili status, ili kad ih netko zaludi, oni mogu izdati Boga bilo kad i bilo gdje. Mogu li ljudi vidjeti njihova otkrivanja i njihovu opaku bit? Postoje li neki tragovi koje ljudi mogu vidjeti? (Da, postoje.) Trebalo bi ih biti. Da nisam spomenuo ovo, možda biste mislili: „Tko pokazuje ta obilježja? Tko otkriva te znakove? Nitko, nisam nikoga vidio.” Niste li kroz Moju raspravu o tim znakovima otkrili da takvi ljudi postoje? Neki od njih su sljedbenici, a neki su vođe i djelatnici. To je treći znak posjedovanja opake biti antikrista.

Ljudi koji posjeduju opaku bit antikrista imaju još jedan prepoznatljiv znak, nešto što je svima njima zajedničko. Ti ljudi, pod krinkom ljubavi prema istini i čežnje za istinitim putem, dolaze slušati propovijedi, uče razna znanja i sadržaje u vezi s istinom te se opremaju teološkim teorijama i znanjem, a zatim ih koriste da bi se upuštali u verbalne sukobe s vođama i djelatnicima, da bi određene pojedince osudili, a druge zaludili i uvjerili, pa čak i određenim ljudima pružili takozvanu opskrbu, pomoć i pojenje. Međutim, jedna stvar jasno pokazuje da oni nisu ljubitelji istine. Koja je to stvar? To je da, kako god se ti ljudi opremali i propovijedali, oni samo govore i pričaju, samo se naoružavaju, ali nikada ne rješavaju stvari prema istina-načelima. Što znači „nikada”? Znači da ne mogu izgovoriti ni jednu jedinu istinitu riječ, da nikada nisu bili pošteni i nikada nisu platili cijenu odricanja od statusnih povlastica. Bez obzira na prigodu, dok govore i postupaju uvijek ulažu najveći trud radi vlastite slave, dobitka i statusa. Unatoč tome što se izvana čini da plaćaju cijenu i da vole istinu, njihova opaka bit ostaje nepromijenjena. U čemu je ovdje problem? S jedne strane, ti ljudi u svojim postupcima nikada ne tragaju za istina-načelima. S druge strane, čak i ako poznaju istina-načela i put primjene, oni ih ne primjenjuju. To je znak da posjeduju opaku bit antikrista. Bez obzira na to imaju li status ili ne, i bilo da izvršavaju svoju dužnost propovijedanja evanđelja ili su vođe i djelatnici, koja je njihova karakteristika? Oni mogu samo izgovarati ispravne doktrine, ali nikada ne čine ispravne stvari. To je njihova karakteristika. Doktrine izgovaraju jasnije od ikoga, ali stvari rade gore od ikoga – nije li to opako? To je četvrti znak posjedovanja opake biti antikrista. Provjerite sami za sebe i procijenite ima li oko vas mnogo ljudi s opakom biti antikrista. Nakon što sam ovo nabrojao, možete procijeniti ima li oko vas prilično mnogo takvih ljudi. Koji postotak oni čine? Ima li više vođa ili običnih vjernika? Nisu li neki od vas prije mislili da samo vođe imaju priliku postati antikristi? (Prije je bilo tako.) Dakle, je li se to gledište sada promijenilo? Antikristi ne postaju antikristi zato što imaju status; oni su bili takvi bijednici i kad nisu imali status. Samo što oni, igrom slučaja, završe na vodećem položaju, a njihovo pravo lice antikrista brzo se razotkrije, slično kao što gljiva, uz pravu temperaturu i tlo, brzo fermentira i otkrije svoje pravo lice. Ako okruženje nije prikladno, otkrivanje njihove priroda-biti može potrajati malo duže, ali to što se sporije otkriva ne znači da oni nemaju takvu prirodu. Ljudi s takvom prirodom neizbježno će postupati i otkrivati stvari, a ta otkrivena ponašanja znakovi su i obilježja opake biti antikrista. Jednom kad posjeduju te znakove i obilježja, oni se mogu okarakterizirati kao antikristi.

Recite Mi, zahtijevaju li primjena istine i rješavanje stvari prema istina-načelima razne izlike i opravdanja? (Ne, ne zahtijevaju.) Dok god osoba ima iskreno srce, ona može primjenjivati istinu. Izmišljaju li ljudi koji ne primjenjuju istinu razne izlike? Na primjer, kad učine nešto pogrešno, kad prekrše načela i netko ih ispravi, mogu li oni poslušati? Oni ne slušaju. Događa li se tu još nešto, osim toga što ne slušaju? Po čemu su opaki? (Oni će naći izliku da te uvjere i navedu da misliš da su oni u pravu.) Naći će tumačenje koje je u skladu s tvojim predodžbama i uobraziljama, a zatim će upotrijebiti niz duhovnih teorija koje ti možeš priznati i prihvatiti te koje su u skladu s istinom kako bi te uvjerili, naveli te da se složiš s njima i da iskreno povjeruješ da su oni u pravu, a sve kako bi postigli svoj cilj zaluđivanja i kontroliranja ljudi. Nije li to opačina? (Jest.) To je doista opačina. Jasno je da su učinili nešto pogrešno, da su svojim postupcima prekršili načela i istinu te da nisu primijenili istinu, a ipak smišljaju niz teorijskih opravdanja. To je uistinu opako. Baš kao kad vuk pojede ovcu; u vučjoj je prirodi da jede ovce, a Bog je stvorio takvu životinju da jede ovce – ovce su njezina hrana. Ali nakon što je pojede, vuk i dalje nalazi razne izlike. Imaš li kakvo mišljenje o tome? Ti misliš: „Pojeo si moju ovcu, a sad želiš da mislim da si je trebao pojesti, da je to bilo razumno i prikladno, i da ti čak trebam zahvaliti.” Ne ljuti li te to? (Da, ljuti.) O čemu razmišljaš dok si tako ljut? Ti misliš: „Ovaj je stvor suviše opak! Ako je želiš pojesti, samo izvoli, takav si i gotovo; to što si pojeo moju ovcu jedna je stvar, ali još i smišljaš hrpu razloga i izlika i tražiš da ti zauzvrat budem zahvalan. Nisi li pobrkao dobro i zlo?” To je opačina. Kad vuk želi pojesti ovcu, kakve izlike nalazi? Vuk kaže: „Janješce, danas te moram pojesti jer ti se moram osvetiti što si me prošle godine uvrijedio.” Janje, osjećajući nepravdu, kaže: „Prošle se godine nisam ni rodio.” Kad vuk shvati da je pogriješio i krivo izračunao dob janjeta, kaže: „Dobro, to nećemo računati, ali svejedno te moram pojesti jer si mi prošli put zamutio vodu kad sam pio iz ove rijeke, pa ti se moram osvetiti.” Janje reče: „Ja živim nizvodno, a ti si uzvodno. Kako sam mogao zaprljati vodu uzvodno? Ako me želiš pojesti, samo izvoli i pojedi me. Nemoj tražiti razne izlike.” To je priroda vuka. Nije li to opačina? (Da, jest.) Je li vučja opačina ista kao opačina velikog crvenog zmaja? (Jest.) Ovaj opis najbolje odgovara velikom crvenom zmaju. Veliki crveni zmaj želi uhititi ljude koji vjeruju u Boga; želi ih optužiti za zločine. Stoga prvo inscenira određene povode, izmišlja određene glasine, a zatim ih objavljuje svijetu kako bi se cijeli svijet digao i osudio te. Onima koji vjeruju u Boga pripisuje višestruke optužbe, kao što su „ometanje javnog reda i mira”, „odavanje državnih tajni” i „podrivanje državne vlasti”. Također širi glasine da si počinio razna kaznena djela i pripisuje ti te optužbe. Je li u redu ako ih odbiješ priznati? Je li tu bitno priznaješ li ih ili ne? Ne, nije. Kad odluči da će te uhititi, onda, baš kao vuk koji je odlučio pojesti ovcu, traži razne izlike. Veliki crveni zmaj inscenira određene povode, tvrdeći da smo učinili nešto loše, iako su to, u stvari, učinili drugi. On svaljuje krivnju na crkvu i podmeće joj. Možeš li raspravljati s njim? (Ne.) Zašto ne možeš raspravljati s njim? Možete li jasno raspravljati s njim? Misliš li da te neće uhititi ako budeš raspravljao s njim i objasnio situaciju? Imaš predobro mišljenje o njemu. Prije nego što uspiješ dovršiti rečenicu, zgrabit će te za kosu, udariti ti glavom o zid, a zatim te upitati: „Znaš li tko sam ja? Ja sam đavao!” Nakon toga slijedi teško premlaćivanje, praćeno danima i noćima naizmjeničnog ispitivanja i mučenja, a onda ćeš se opametiti. Tada ćeš shvatiti: „Ovdje nema mjesta za raspravu; ovo je zamka!” S velikim crvenim zmajem nema rasprave – misliš li da on te povode stvara nenamjerno, slučajno? Iza toga stoji zavjera i on je već isplanirao sljedeći potez. To je samo uvod u njegove postupke. Neki ljudi možda i dalje misle: „On ne razumije stvari vezane za vjeru u Boga; ako mu objasnim, sve će biti u redu.” Možeš li njemu to jasno objasniti? Podmetnuo ti je za nešto što nisi učinio – možeš li i dalje jasno objasniti stvari? Kad ti je podmetnuo, zar nije znao da ti to nisi učinio? Zar ne zna tko je to učinio? Zna vrlo dobro! Pa zašto onda svaljuje krivnju na tebe? Ti si onaj koga hvata. Misliš li da, kad svaljuje krivnju na tebe, ne zna da ti se nanosi nepravda? On ti želi nanijeti nepravdu, uhititi te i progoniti. To je opačina.

Svi koji posjeduju opaku bit antikrista u svojoj biti osjećaju odbojnost prema istini i mrze je. U svom srcu ni najmanje ne prihvaćaju istinu niti imaju namjeru primjenjivati je. Ako misliš da nemaju razumijevanja istine i pokušaš s njima razgovarati u zajedništvu o njoj, što će se dogoditi? Naići ćeš na zid – naišao si na pogrešnu osobu. To nisu ljudi koji prihvaćaju istinu i ne bi trebao s njima razgovarati; umjesto toga, trebaš im očitati lekciju i biti strog prema njima, govoreći: „Koliko dugo već izvršavaš svoju dužnost? Kako se možeš prema svojoj dužnosti odnositi kao prema beznačajnoj stvari? Je li to tvoja privatna stvar? Koga ti izazivaš? Ti se ne protiviš meni; protiviš se Bogu i istini!” Ne trebaš li njima očitati lekciju? Je li korisno s njima razgovarati o istini? Ne, nije. Zašto nije korisno? Oni su vukovi, a ne izgubljene niti zalutale ovce. Može li vuk primjenjivati istinu? Ne. Kakva je priroda vuka? (Opačina.) Čim ugleda ovcu, počnu mu curiti sline, oči mu se napune slikama slasnog obroka, a ovca je predodređena da postane njegova hrana. To je njegova priroda; to je opačina. Ako mu kažeš: „Ovce su tako jadne i nježne; molim te, nemoj ih jesti. Izaberi neku drugu divlju životinju za jelo, može?” Može li on to razumjeti? Ne može. To je njegova priroda. Neki ljudi ne primjenjuju istinu i nalaze razne izlike – to je njihova priroda. Kakva je to priroda? To je opačina. Koliko god njihovi postupci bili niski, buntovni i očito protivni načelima, oni i dalje žele sačuvati obraz; čak i kad se protive istini, oni to žele učiniti na veličanstven i dostojanstven način. Nije li to opačina? Je li kršenje istine pozitivna ili negativna stvar? (Negativna.) Kako se onda nešto negativno može činiti na veličanstven, dostojanstven i častan način? Nije li pomalo nezgrapno pokušati spojiti ta dva aspekta? To je opačina: to je ponašanje i očitovanje onih koji imaju opaku bit antikrista. Možda zvuči proturječno, ali oni jednostavno tako funkcioniraju, takva je njihova narav i to je ono što otkrivaju. Oni gaje mržnju prema istini i nikad je ne prihvaćaju – to su antikristi, to je opaka priroda-bit antikrista. Koliko stavki ima opaka bit antikrista? (Četiri stavke.) Ukupno ih je četiri. Nisu li ova četiri znaka dovoljna da ih možete razlučiti? Opačina sama po sebi sadrži podmukle i prijevarne elemente, a kad ti elementi dosegnu svoju krajnost, karakteriziraju se kao opaka narav. Antikristi utjelovljuju takvu opaku narav.

3. rujna 2019.